Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Kritika vatrene moći

Zanimljivo je to sa tim oficirskim sinovima: ili i sami, rastući uz očeve širite, sablju i kuburu, steknu stanovite soldatoidne naklonosti, ili se pak razviju u totalne antimilitariste, u bića kojima je sve u vezi s vojskom i vojskovanjem duboko strano, a bogme i odbojno. Sam sam od ovih potonjih; nije to, samo po sebi, neki osobit razlog bilo za ponos ili stid, tome je naprosto tako. Oduvek duboko verujem kako su vojska i sve u vezi s njom nešto što pripada nekom sasvim drugom svetu, koji je sa mnom porodično spojen tek zahvaljujući šali sudbine. Ni “služenje vojnog roka” – četiristo i kusur dana u gardijskom bataljonu veze jedne potonule vojske jedne potonule zemlje – tu nije moglo ništa da promeni: tamo sam ionako bio samo fizički prisutan, a ispod sivomaslinastih krpa kucalo je jedno nepopravljivo civilno srce…

Pa opet, koliko god ti negde bežao od toga, iluzija je da te odrastanje u oficirskoj kući baš ni na koji način ne obeleži. Ako ništa drugo, možda ti može pomoći da neke stvari bolje i lakše razumeš, ili da ih sagledavaš iz drugačijeg ugla.

Šta zapravo hoću da kažem? Ma jok, žalim slučaj, nemam nikakvo razumevanje za Ratka Mladića, nije to na stvari. Drago mi je što je u zatvoru. Još bi mi draže bilo da je tamo završio mnogo ranije. A najdraže, daleko najdraže bi mi bilo da nikada nije ni dobio priliku da postane Ratko Mladić, onaj i onakav kakvim ga “svi mi” danas znamo. Nisam ni voljan ni u stanju da na bilo koji način budem sentimentalan nad sudbinom čoveka koji je nekoliko godina marljivo i sistematski ubijao ljude, i taj svoj rad okrunio Srebrenicom. Kopka me, međutim, kako do tako nečega dolazi? Koliko je to lični izbor, a koliko stvar okolnosti?

Kažu da Mladić ume da kaže, na temu odgovornosti, nešto u stilu “ko vam je kriv, zašto ste glasali za Miloševića?”. Ako je istina da on to kaže, mogao bi odmah da se kandiduje za elitnog mislioca tzv. Druge Srbije, jer šta svi oni (ili svi “mi”) govore i govorimo nego baš to: kako vi to, dragi Srbi & građani Srbije, mislite da nemate ništa sa ratovima i zločinima, a glasali ste aktivnom većinom, i to više puta, za Miloševića i kliku mu zlikovačku? Ili za nekoga još mahnitijeg (mada ne nužno i opasnijeg) od njega? Nije to bilo upisano u zvezdama, nikakav to fatum nije bio, nego vaša slobodna volja, po meri vaše etike i pameti u datome trenutku! Mogli ste da glasate i za nešto sasvim drugačije – bilo je toga u ponudi, nije da nije – ali vi, eto, niste. Kraj priče. A da jeste, fakat je, Srebrenica bi danas bila tek malo poznata vukojebina istočne Bosne, a građanin Mladić Ratko anonimni vojni penzioner koji gaji pčele negde u Makedoniji, ili u zavičaju. O tome ko bi sve bio živ, a ko ovako nije živ, bolje da ni ne mislim.

Pa opet, to je jedna strana istine. Na drugoj, tu je lična odgovornost. Istina je, moglo je i da ne bude rata, mogla je Jugoslavija ili da se uopšte ne raspadne ili da se raspadne mirno i civilizovano, ali eto, nije. Da li to opravdava bilo kojeg pojedinca koji je okrvavio ruke krvlju sačoveka? Ni u ludilu. Kao što zemlja nije morala da se raspadne, tako ni on nije morao da okrvavi ruke kada se raspala! Da li to – pogotovo! – opravdava nekoga ko je svojom profesijom bio zavetovan na to da čuva mir, da čuva građane, naposletku i da čuva zemlju, i to od spoljne opasnosti, a ne od bilo kojeg dela njenih rođenih građana?

E, tu dolazimo do srca tame, i do onoga što me tako kopka. Kad god bi nekog bivšeg oficira JNA optužilo za ratne zločine, počinjene u bilo kojoj od postjugoslovenskih razbojničkih bandi koje se pompezno nazivaju etnonacionalnim vojskama, ja bih se po automatizmu setio mog pokojnog oca, misleći, bože, a šta bi bilo da je on bio na njegovom mestu? Srećom, moj otac nije ratovao niti na bilo koji način ukaljao ime i uprljao ruke, ali ova te poređenja ipak rade, i ne daju ti mira.

Zašto je tome tako? Valjda zato što su mi silni oficiri prodefilovali kućom u ona davna vremena, upoznao sam, čini mi se, sve folklorno-psihološke tipove, i galamdžije, i picopevce, i dobrice, i pritajene sadiste, i kojekoga drugog… U mirnodopskom kontekstu, sve je to bilo negde benigno. Ali, onda se gotovo preko noći raspao sav njihov svet: zemlja u koju su verovali s nekom čudnom mešavinom preteće mačističke posesivnosti i naivno-dečačkog idealizma, rasturila se po šavovima jedne (kvazi)etničke podele, a ideologija za koju su nedoučeno i bandoglavo mislili da objašnjava sve stvari od ovoga sveta pokazala se nemoćnom i bednom, i što je najgore smešnom, pred moći tako trivijalnih stvari kakve su novac, političke slobode, potrošačka dobra… Svi su oni tako odjednom postali polubivši ljudi, pomalo sažaljivi adepti jednog jučerašnjeg sveta; istovremeno, njihovi su prsti i dalje bili na okidaču, njihova vatrena moć u staroj (tj. u njenoj karikaturi) ili novim vojskama nije se nimalo smanjila. Promenio se samo legitimacijski osnov za njenu upotrebu: odjednom, Neprijatelj više nije apstraktan (znate ono: “crveni” i “plavi”…) i više ne dolazi nužno spolja, Neprijateljem postaje dojučerašnji brat, rod, prijatelj. I utoliko se pre prema takvom Neprijatelju može i sme učiniti sve ono što klasičnom neprijatelju, onom “stranom” i “čisto vojnom” ne bi učinio nikada.

Ima kod Slavenke Drakulić – osobe, gle, sličnih porodičnih korena – nekih dragocenih uvida na tu temu. Puleni njene istoimene knjige ljudi su koji “ne bi ni mrava zgazili”, takoreći dobri ljudi… Zastrašujuće je za koliko je bezdušnog i patološkog zla sposoban dobar čovek u izvesnim okolnostima! A kada ih oslušneš, kada čuješ njihove razloge, kada proučiš njihova jadna “istorijsko-političko-strateška” mozganja koja bi imala makar objasniti to što su činili, shvatiš nepodnošljivo jasno da sve vreme imaš posla s epohalnim budaletinama koje ne bi smele ni metlu da drže bez stručnog nadzora. Sa pravim volinama, štaviše. Ali avaj, te voline imadu mnogo divizija, rekao bi Staljin…

A Mladića što se tiče, on je sam trasirao svoj put, i neka izvoli njime odmarširati do kraja. Tu privilegiju slobodnog izbora njegove žrtve mahom nisu imale.

Teofil Pančić 18. 06. 2011.

Krajolici

1.

Penjemo se uz Postrmac.
Duga se Poljana pomalja pred nama,
zaječi ezan iz plotara.
Bijelo munare. Crno munare.
Dva drvena munareta.
Dva mlada mezara
u starom mezarju.
Oblaci se tope ivicom kotara.

2.

“Ni jedan krajolik nije odraz duše
ali izvjesna stanja duše mogu
biti krajolici”, veli Lars Gustafsson.
I ja trpim jedan koji sliči
polju pešterskom južno od Sjenice:
gole padine dok se pogled pruža
sa meandrom rijeke Vape (ili Grabovice)
sa rijetkim katunima i par onih
minijaturnih, kosmatih konjića
koji na neki neobjašnjiv način
tegle niz Pešter zaprege pune
“muhažirskog roblja iz Ursula,
Godijeva, Lise, Kamenice.”

Refik Ličina 17. 06. 2011.

Stradanje Mehe Sidrana/1

Šarena laža političkog uspona

Zbog čega stradava Mehmed Sidran, 1949. godine, dvanaest mjeseci i tri dana nakon što je uzdignut visoko, imenovanjem na mjesto “vršioca dužnosti upravnika u Upravi za radnu snagu” Ministarstva rada Narodne republike Bosne i Hercegovine? Postoji li, i u čemu je, ako postoji, njegova eventualna krivnja? Pošto je o njoj, i o svemu u vezi sa Golim otokom, u kući i svugdje pod kapom nebeskom! – postojao zakon šutnje, i pošto su svi golootočani bez iznimke taj zakon apsolutno poštovali, o tome se nikako nije moglo znati štogod precizno i konkretno. Zbog toga, u filmu “Otac na službenom putu” nisam valjano postavio taj važni  motivacijski detalj. Iako se radi o nesumnjivome filmskom remek-djelu, to mu je krupno, opasno krupno slabo mjesto. Ne znajući šta da radim, udvostručio sam motivaciju: 1/ karikatura Zuke Džumhura koju Otac kritički komentariše, i 2/ ljubavni trougao Otac/Daidža/Ankica. Stručan filmadžija zna: gdje god se, u scenariju, gomilaju motivacijski elementi, valjanog filmskog motivacijskog elementa nema. Toliko o filmu. U životu se uistinu, mnogo godina kasnije, pričalo da je Mehmedu „glave došla“ švalerska veza sa suprugom jednog uglednog sarajevskog privrednika. Gospođi, nevoljnom ali revnosnom saradniku Udbe, veza zbog nečeg počinjala bivati teretnom, te neopreznom ljubavniku “složila” jedno “lagano pakovanje”, ni sama ne sluteći kako će žestoko biti “sankcionirano”. – Dvadesetak godina poslije očeve smrti (dakle oko 1985.), susretao sam, po gradu, dotičnu gospođu. Jednom me je, kod Banke, zaustavila, i dugo gledala, suznih očiju, s desnom rukom na mome lijevom ramenu. “Isti, isti, isti!” Starica. Nisam, osim rastom, ni nalik ženskarošu i kicošu Mehi Sidranu. Volio bih da jesam, ali u tome slučaju ne bih bio promatrač, nego akter, i ne bi nigdje, ni u povojima, bilo budućeg pisca.

Svirepa je bila šala koju je Život priredio mome ocu: sirotinjsko vratničko djetinjstvo, proleterska mladost u Željezničkoj ložionici, potom munjevita karijera zasnovana na porodičnim (dvije Spomenice 1941 na kućnom zidu!), i ličnim zaslugama i sposobnostima! I njen tragični vrhunac: ministarsko mjesto i visoka društvena pozicija, za koje, u času zbivanja, niko ne može ni u snu pretpostaviti da će potrajati samo dvanaest mjeseci i tri dana! Imenovanje: 28. maja 1948, hapšenje: 1.6. 1949! Goli otok, rudnik, Zvornik, Sarajevo, baraka, bolest, smrt!

Ali šta je krivnja?

Nalazim, u maminoj arhivi, nedatiranu očevu dopisnicu sa čitkim poštanskim žigom: 26.4.1949. godine. Laško. Otkud Mehmed Sidran u Laškome, u Sloveniji, jedanaest mjeseci (manje tri dana) nakon što je “odskočio”, stupivši na visoku funkciju? Otišao da sanira zdravlje. Onaj što je “u nanulama išao u školu”, onaj što se pržio pokraj parnih kotlova u sarajevskoj Ložionici i istovremeno, deset metara udaljen od kotla, smrzavao u njenim ledenim halama, morao je fasovati neku od varijanti reumatske bolesti. U kući se pominjao išijas. E, taj išijas valjalo je zaliječiti u slovenačkom narodnom i funkcionerskom Zdravilišču Laško. O prvim danima u lječilištu Meho izvještava običnom dopisnicom. Sitnopis, izveden u školskom krasnopisu, čini da na format dopisnice staje teksta koliko na kakvo trolisno pismo:

Zdravstvuj te!
Kaže se: ko nema u glavi ima u nogama, a ti Peka nemaš
ni u glavi ni u nogama. Ma zamisli ti bona da sam ja pošao u
banju odnosno da si me ti spremila u banju bez kupaćih gaćica
i razumije se svi muškarci u gaćicama i žene u kostimima
banjaju se u skupinama u bazenu jedini ja golokrak čin
čiplak-san satlak među tolikim svijetom pa sve ženskinje
ko đoja od mene glavu okreće.
Zato mi odmah šalji …
I tako dalje.

Ko nije poznavao Mehu Sidrana, svakako bi kazao: Vidite vi sarajevskog bezobraznika i fakina! Žena mu kriva što nije ponio kupaće gaćice? Ona nema “ni u glavi ni u nogama”, a on ima, dok gologuz landara kitom po banjskome bazenu!? Ko nije poznavao Mehu Sidrana. Ko jeste, odmah će prepoznati njegov zajebantski poriv: pomjeranjem naracije u pravcu smiješnoga, Meho hoće “na daljinski” malčice da nasikira Behiju, i napravi, iz daljine, kućnu komediju! Ha, kad se oko dopisnice okupe svi Sidrani i svi Jukići! Ha, kad se počnu prepirati: je li, nije li, Meho gologuz ulazio u banju-bazen? Behija se trese, samo što ne zaplače, a braća potpiruju vatru:

Bahro: Ma jaštaje, to stoposto liči na njega!
Smail: Ma, nije, ljudi, vidite da se zajebava!
Bakir: Pa šta će, kad nije ponio gaće.
Mati:  Ima duge gaće, što moraju bit kupaće?
Mama: Otišo da nas bruka po Sloveniji!

Ama ima da se prolama od šege! Tome, ničemu drugome, ima da posluži i ovo tobožnje Mehino upozorenje:

Ovaj paket sa cipelama, gaćicama i kapom koliko
danas predaj na poštu i plati da najbrže stigne jer će
mi inače ovaj tuhaf svijet šta ja znam, bojsene i odvaliti…

Bog me ubio ako u moga oca Mehmeda nije bilo i literarnog dara! Dramatizira, izmišljajući opasnost da će mu, gologuzom, neko prići sleđa, pa ga „odvaliti“, ali, da se baš i ne bi sasvim ozbiljno uzelo, ubacuje sarajevsku šatru: ne boj se ispisuje kao bojsene. Slijede informacije o ljekarskim pregledima, poziv da ga supruga posjeti, novac za posjetu da pribavi iz “kase uzajamne pomoći“,
zatim nešto sasvim nejasno:

Nastoj svakako da mi nađeš koji litar one moje
vode svakako pored onoga što treba poslati u Pazarić,
pa mi ostavi kada se vratim da imam.

Kakva to moja voda? Može li biti da misli na šljivovicu? Teško, teško, poznavajući Behiju, i njeno zgražavanje na sami pomen pića i alkohola. Nema govora o tome da bi mu – ako već mora trpjeti što je on radosno konzumira – još i dobavljala kakvu rakijetinu! Ako nije rakijetina, o kakvoj se vodi radi, ne zna se, niti će se ikada saznati. Pismo-dopisnica završava konvencionalnim rečenicama u koje Meho, očigledno veoma dobro raspoložen, ponovo udijeva šalu:

Ako šta ima novo javi mi. Paket mi odmah šalji.
Pozdravi svekolike Zekiju, Smaju, i sve ostale. Ekrema
i Avdu pozdravi muški i reci im da te što bolje slušaju.
Edi ću kupiti šarenu lažu. Tebe svakako puno voli i pozdravlja
tvoj Meho.

Edo, sa svojih četrnaest mjeseci, nije stigao osjetiti bol u duši, ona je malčice prostrujala kroz Ekremovu i moju dušu dok nam je mama objašnjavala šta je to šarena laža. Šezdeset godina poslije, danas, neki bi pakosnik mogao kazati kako je šarena laža bio zapravo Mehin karijerni uspon, godinu i tri dana dugo boravljenje “na visokoj funkciji”, i to liječenje i taj oporavak nakraj svijeta, u slovenskom “zdravilišču” Laško! Ništa drugo, nego Šarena Laža!

Ali šta ga je – reci napokon književniče! – poslalo na Goli otok?

Nesretna dopisnica koju raspojasani i razgaćeni bosanski v.d. ministar za radnu snagu započinje ruskom riječju: zdravstvujte! u doba kad se hapsilo i za neizgovorenu misao o Rusiji i ruskome vođi! Zdravstvujte, a već godinu dana po Jugoslaviji hapse sve što se trunku jednu koleba između Tita i Staljina! Sve što na bilo kakav način, bilo kakvu rusofiliju sakriva ili pokazuje – svejedno! Kakav neoprez! Kakva glupost! Kakvo autodenunciranje! Golo i čisto idejno, političko i bukvalno samoubistvo! Samoubistvo iz nehata!

Danas, nakon šezdeset godina, ovu Mehinu dopisnicu treba pročitati tridesetak puta. Ko to učini, otkriće mu se nešto nezamislivo tužno: nju je pisao sretan čovjek!

Abdulah Sidran 16. 06. 2011.

Snaga vjere

I u najmanjem stakalcetu
sa sakupljenih gomila razlupanih prozora
zrcali se lice Božje.

I najmanji mig
sa osunčanog smetlišta
znak je višeg prisustva.

Јa se nadnosim nad stakleno zrnce,
tražeći u njemu spasa.

Niotkud glasa.

1992.

Stevan Tontić 15. 06. 2011.

RetrOpatija/7

Kako je Anton Papp pobijedio gravitaciju

Anton Papp imao je devedeset i jednu godinu kada sam ga upoznao. Zagledao se u moje oči i čvrsto mi stisnuo ruku. Tko bi od čovjeka njegovih godina očekivao toliku snagu. Udarao je ritam tom rukovanju, a ja sam se sjetio Ivića, svog oca. Ivić bi imao devedeset i jednu godinu da je poživio kao njegov vršnjak Anton Papp i želim vjerovati da bi zadržao takav muški stisak ruke.

Pappov je život, otkrit ću to kasnije, unekoliko bio isprepleten s onim mojeg oca, kao kada su na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošlog stoljeća nakon posla u Rijeci sjedali na autobus za Opatiju. Ali, za razliku od Opatijca Ivića, Anton je bio iz Mošćeničke Drage, kako je govorio, “Dražan sam po nacionalnosti”, jer što bi drugo bio potomak Mađara i Hrvatice koji je u svom mjestu osnovao – Zajednicu Talijana.

Kada je daleke 1884. Matyas Papp rođen u maglama Kisombora u istočnoj Mađarskoj, moglo se pretpostaviti da će postati brijač, ali ne i da će radnju otvoriti na dalekom Jadranu. Bio je Matyas avanturističkog duha, što ga je kao mladića odvelo u Beč, ali avantura njegova života započela je kada je Gavrilo Princip pucnjem označio početak velikog masakra. Papp se, htio ne htio, našao na obalama Soče u beskonačnim bitkama Prve svjetske vojne. Rekoše mu valjda da se Mađarska brani u Furlaniji pa se pod zapovjedništvom Viteza od Soče, feldmaršala Borojevića, odupirao Talijanima zapadno od Trsta gdje je dočekao i pad Austro-ugarske.

Umoran od kopanja rovova i grobnih raka, Matyas, koji je do tada već navikao da ga zovu Matteo, lunjao je krasom prema istoku poput tisuća razbježanih pripadnika poražene vojske. Umoran i gladan, kada je prešao preko Učke, zagledao se u Mošćeničku Dragu, ribarsku lučicu uz dugo šljunčano žalo, i potražio sreću. Tadašnja Moschiena, odnosno Valsantamarina, dočekala ga je oprezno, ali na broju 105 dobio je jedinu slobodnu sobicu. Kako je imao neka znanja iz saniteta, a u mjestu nije bilo liječnika, s nekoliko efektnih intervencija brzo je osvojio simpatije mještana pa je kao brijač otvorio radnju i počeo puštati korijenje. Prihvatio je običaje i dijalekt, a nije odolio ni šarmu Ane Ivančić koja je vodila gostionicu i trafiku koju je naslijedila baš na kućnom broju 105.

Matteo Papp bio je majstor za sve, brico, pružao je prvu pomoć u nuždi, vodio trgovinu, pčele su mu davale petsto kila meda, a kako je znao svirati violinu, s nekim Vincenzom i dvojicom prijatelja osnovao je mali orkestar koji je zabavljao goste u Villi Contovo.

Ana Ivančić, za razliku od Mattea, nije govorila ni mađarski, ni njemački, već talijanski i hrvatski. Nije dolazila iz Kisombora, već iz Obrša, majušnog sela u gudurama Učke. Nije vidjela ni Beč ni Soču, a najdalje što je išla bilo je Volosko gdje je odlazila po duhan za trafiku. A u Volosko je išla pješice. Pet do šest sati.

Rođenje Antona, Antonia, u listopadu 1919. godine bilo je radostan događaj za Pappove koji je brzo zasjenilo užasno saznanje. Dječaku je u dobi od jedva mjesec dana dijagnosticirana dječja paraliza. Desna noga bila mu je kompletno oduzeta, a djelomično i lijeva. Tužni Matteo i Ana gledali su neutješno dječaka kako s mukom puže po podu, noseći ga na ramenima gdje god je trebalo. S vremenom, mali Antonio navikavao se na svoj nedostatak, druga djeca su ga nosila u školu, a kasnije su mu načinili automobilčić da ga mogu gurati. Nažalost, neobično vozilo nije imalo kočnice pa se jedan spust niz cestu prema plaži završio kobno. Aldo Adario, misleći da gura bob dvosjed, dao je preveliko ubrzanje kolicima pa su se svi uz tresak razbili u prvom zavoju.

Učiteljica Laura Colombis, rodom s Cresa, poticala je dječake u draškoj školi da uključe malog Antonia u što više aktivnosti pa je Gino Superina, golem poput Obelixa, najčešće nosio svog invalidnog kompanjona na ramenima, a Ottelo Montenevio za Antona je izradio prikolicu koja se mogla učvrstiti za bicikl da mogu juriti mjestom.

Pappovi se nisu mirili sa sudbinom pa su kontaktirali brojne turiste koji su dvadesetih godina dolazili u Dragu. Dobri ljudi pomogli su napraviti razne kontrole u klinikama od Trsta i Bologne do Budimpešte, ali nade u oporavak nije bilo sve do 1931. kada se neki austrijski turist, Kiesenbauer, ponudio da organizira pregled u Beču. Pappovi nisu okolišali pa je Matteo odveo dječaka u Beč, gdje je uplašeni Toni ostao sam dane i dane čekajući operaciju. Uoči rizičnog kirurškog zahvata stiglo mu je u bečku bolnicu očevo pismo iz Drage.

“Moje srce će kucat. Ne misli da sam te samega pustil u spital. In Draga c’e solo ili mio nome e ili mio corpo, l’anima mia e in Wienna vicin il tuo letto, tutti i giorni e anche la notte.” – napisao je Matyas Papp, pola na hrvatskom, pola na talijanskom.

Antonio je neutješno plakao.

Operacija u srpnju 1931. neočekivano je dobro uspjela i dječak je na opće oduševljenje svoje i liječnika prohodao. Ubrzo nakon prve šetnje bolničkim hodnikom iskrao se u vrt uživajući u šetnji među stoljetnim platanama. Bilo je to čudesno. Mogao se okrenuti oko svoje osi. Mogao je stajati na nogama i gledati odozgo prema dolje. Svijet je, zaključio je Antonio u Beču, postao mnogo bolje mjesto. Nakon dva mjeseca skinuo je gips i dobio proteze i štapove, ali to je dječaku omogućavalo uspravan hod i samostalnost.

Vijest da se nakon četiri mjeseca izbivanja iz Beča u Dragu vraća Antonio Papp brzo se proširila mjestom. Svi su se sjatili na autobusnu stanicu čekajući dječaka koji je od Beča do Matulja, putujući vlakom, razmišljao kako će napokon vidjeti najbliže. U tramvaju, vozeći se kroz Opatiju, uzbuđenje je raslo, a kako je ušao u autobus Lovran – Draga ni sam se ne sjeća jer ga obuzela neka adrenalinska groznica kakvu ćute samo glumci pred premijerni izlazak na scenu.

Scena je bila jasno definirana – publika čeka autobus pogleda uprtih ka podu. Svi su očekivali da će dječak, kao i proteklih dvanaest godina, puzati po podu. Jasno, kada Anton Papp nije ispuzao iz autobusa, već išetao uspravno kao pravi mladi gospodin, Mošćeničkom Dragom prolomio se aplauz kakav se više ne može ponoviti.

Anton je dobio novu garderobu jer mu ranija više nije pristajala, a dobio je i čast da podigne prekidač kojim je u mjesto uvedena električna struja. Došlo je doduše do kratkog spoja, ali mu to nitko nije uzeo za zlo.

Kao mladić, Papp je srećom bio proglašen nesposobnim za vojsku, što ga je oslobodilo odlaska u Abesiniju, ali je bio itekako pokretan kada je trebalo odšetati do daleke plaže Sv. Ivan gdje su se i tada, kao i danas, kupale gole gospođe.

Dok je njegova generacija služeći talijanskoj vojsci proklinjala zlu sreću na granicama Somalije, Papp se aktivirao kao općinski pisar volonter. Bio je i više od toga, pravi kroničar mjesta iza kojeg su ostale dragocjene bilješke o draškom životu u dvadesetom stoljeću, od one o dolasku prvog radio aparata Marelli na baterije 1930., do opaske kako su se i pod talijanskom vlašću mise u crkvi morale održavati na dijalektu.

Imao je naš hrvatski Mađar, osnivač Zajednice Talijana, zakleti Dražan, Antonio Papp, u životu brojnih uspona i padova, ali sve su te epizode u sjeni njegove pobjede nad gravitacijom. Uspravan čovjek izaći će na kraj i s fašistima, i s nacistima, pa i komunistima koji su ga 1945. nepodnošljivom lakoćom izbacili iz općinske pisarnice na ulicu da osamnaest mjeseci traži posao. Da bi napokon shvatili kako je nepotreban luksuz u zemlji nepismenih vježbati mišiće na jednom Pappu, čiji je daleki rođak Laszlo prvi osvojio tri zlatne olimpijske medalje u boksu.

Neiscrpna je životna priča Antonia Pappa, dječaka koji se rodio paraliziran da bi uz liburnijske obale doživio 92. godinu i u poznoj dobi me posramio jačinom stiska ruke. Bi li mi tako snažno ruku stisnuo i njegov vršnjak, moj otac, da je poživio?

Edi Jurković 13. 06. 2011.

Filistri, rezoneri, buntovnici

Miroslav Krleža: Hiljadu i jedna smrt

Nema tih vrata kroz koja Hrvati, a bogme i Srbi & co., neće izbaciti Miroslava Krležu, i nema tog prozora kroz koji se ovaj neće vratiti među njih… Fizička smrt pisca u tom smislu ništa nije promenila, zapravo, čak je na izvestan način oslobodila građanski lik Krleže sveg onog balasta navodnog državnog pisca koji mu je – dakako, ne baš bez njegovog učešća ili privole – natovaren u komunističkoj Jugoslaviji. A kojih deset godina nakon piščeve smrti, usledilo je deset krvavih godina: zaumno klanje i satiranje u panonskom blatu i dinarskom kamenjaru, velika organizovana klaonica kao pokriće za zgodno ulančani niz grabežnih umorstava za koja je Maestro jako dobro znao da stoje negde pri početku manje-više svih ovdašnjih Bogatstava, Ugleda, Karijera i tome sličnih provincijskih đinđuva.

A nakon rata i pratećih mu slobodnih lupeških aktivnosti, eto nama i novog turnusa periferijskog homemade kapitalizma u režiji i izvedbi besramno obogaćenih ratnih liferanata i kontrabandista, eto nama ponovo popova svih fela kao bahatih novo-starih ideoloških hegemona u tobože postideološkom društvu, eto nam i vaskolike intelektualne posluge tih istih moćnika, bogataša i mantijaša – ukratko, eto nama iznova Krležinog sveta u svoj raskoši svoje bede i svoj bedi svoje palanačke lampionske raskoši! I šta je tu onda čudno? Naravno da se Gospoda Glembajevi iznova postavljaju i u Beogradu i u Zagrebu, a biće ih još ponegde, baš kao i Leda netom pre njih. I naravno da ih prvi put gledamo onim očima kojima ih je mogla gledati njihova premijerna publika. I naravno da je sasvim nevažno što ovi novi Glembajevi urliču u mobilne telefone i bulje u LCD televizore, iste su to primordijalne varalice i ubojice… I naravno da je sazrelo vreme za novi ciklus iščitavanja monumentalnog Krležinog proznog opusa, inače takvog da mu u južnih Slovena jedva ima parnjaka, možda bi se dao nabrojati još jedan, najviše dva, u zavisnosti od ukusa.

U Zagrebu se sasvim nedavno pojavilo interesantno (re)izdanje Krležine pripovedačke zbirke Hiljadu i jedna smrt (Naklada Ljevak, 2011), koje prati izvorno, inače tada zabranjeno, izdanje Minerve iz 1932, ali i potonje piščeve intervencije u priče, u njihov sastav i redosled. Kao što u pogovoru primećuje jedan od urednika knjige Vlaho Bogišić (drugi je Nenad Rizvanović), ova nam zbirka pokazuje Krležu na vrhuncu njegovih pripovedačkih moći, i to je sasvim tačno, mada je Krleža “najjači” kao prozaik ipak u svojim romanima, osobito u Banketu u Blitvi i Na rubu pameti.

Iako tada, pre sedamdeset i devet godina, “okupljene” u ovoj zbirci, priče iz Hiljadu i jedne smrti nisu pisane “namenski” niti su nastajale u kratkom vremenskom periodu, kao rutinski prilozi jednoj unapred zacrtanoj proznoj kolekciji. Vremenski raspon njihovog premijernog – obično časopisnog – pojavljivanja iznosi petnaestak godina, to jest, novela Veliki meštar sviju hulja napisana je još 1917, za Velikog rata. U svakom slučaju, Krleža iz ovih priča onaj je ustrajni, a istovremeno i rezignirani, buntovnik protiv Građanskog Reda kakav već opstoji u našim svračijim zakutcima, onaj koji je pljunuo ne samo na “hrvatsku književnu laž” i na druge fantazme o “srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi”, nego napose onaj koji posmatra i secira svet sasvim već nagnjio od licemerja i lupeštva “viših” klasa, ali bogme i od deprimirajuće prostote “nižih” slojeva… Za razliku od Krleže ideologa, od socijaliste koji kao da se očajnički upinje da zadrži tu veru u socijalističku alternativu, u socijalističku budućnost čovečanstva zato što je to jedino u šta još bar donekle može da poveruje, Krleža prozaik – i to se u svakoj priči iz Hiljadu i jedne smrti jako dobro može osetiti – zapravo je krajnje skeptičan, čak i nemilice ciničan, prema svemu onome, i prema svima onima, koji taj nakazni Postojeći Svet sažižu u pepeo, a da zapravo ni po čemu ne vidiš da znaju šta bi i kako bi na njegovom zgarištu sagradili – a da se odmah ne uruši…

Kako to konkretno izgleda? Svet Krležinih priča, smeštenih u Zagreb (mada se, čini mi se, grad poimence nigde ne spominje) poslednjih decenija Crno-žute monarhije, kao i u rano doba SHS Kraljevine, svet je napirlitanih polutana, pompeznih filistara i činovnika koji drhte pred svakim autoritetom i nemilo gaze sve što je “ispod” njih, to je svet raspojasanih provincijalnih bogataša kojima fali stila bar koliko i stida, i dakako, svet sveprisutnog kaptolskoga klera, tih – u svakom smislu – apetitlih crnih gavranova bez kojih nema ni gozbe, ni karmina (tj. opet gozbe). Da, Krleža je do srži antimonarhist (bilo da je bečka ili beogradska dinastija u pitanju) i zgađeni socijalist, ali je uvek i pre svega opsesivni antiklerikalac: Vatikan tamo negde daleko, a nadasve Kaptol tu blizu, odmah iza plotova agramerskih filistara, to je onaj vanvremenski Zli Demon kojeg se Krleža nikada ne umori isterivati; nema pisac, dakako, ni prema drugim konfesijama, hrišćanskim ili nehrišćanskim, ništa nežniji odnos, ali ga tišti ona koja mu je najbliža, nepodnošljivo domaća…

Ti nedostojni junaci Krležini, te rođene sluge mizernih ambicija i trivijalnih dometa, uglavnom i skončavaju nedostojno – sve je puno jadnih, grotesknih i užasnih smrti u ovoj knjizi; ili pak života koji se od smrti razlikuju samo po činjenici kakvog-takvog teturanja po dunjaluku. Njihovi se klajnbirgerski planovi, karijerni, bračni, ili koji već, naposletku sramno raspadaju, a svakojake prljavštine izbijaju na videlo, skladno se uklapajući u prljavštinu sveta. Svet koji pisac portretira zaista je sklon propasti, i “nek propadne nije šteta!”. Ali, šta će ga naslediti, šta pretenduje da ga nadživi?

Zanimljivo je kako su Krležini rezignirani rezoneri, štaviše, glasni buntovnici protiv zadatog reda stvari, za koje bi, jelda, pisac takvih uverenja nekako “trebalo da navija”, odreda nekakvi slabo uravnoteženi neurastenici, tipovi koji teško da znaju šta zapravo hoće (osim da hoće to odmah), pa se čak i njihova pretenciozna ideologiziranja – anarhistička, marksistička, ateistička; dakle, samoj Krležinoj osobi prilično bliska – ponajčešće nekako doimaju šuplje i prazno, više kao izraz neke čudne trajne adolescencije nego kao nešto što bi se moglo uistinu respektovati i shvatati kao nešto više od larme kojom se oslobađa višak testosterona. Kad smo kod toga, područje prestupničke erotike, tamne i jedino vredne, jedno je od onih koje je Krležina trajna fascinacija: ona nije i ne može biti “izlaz” i “rešenje”, ali je jedna od retkih preostalih manifestacija Života u kojoj se njegovi junaci ipak ne koprcaju uzalud.

Kvarnoj mašti potpisnika ovog osvrta nije promakla još jedna nemila sličnost sa ovim vremenom: taman što te iznerviraju zatočnici jednog trulog i korumpiranog sveta na izdisaju, kadli na onoj drugoj, “alternativnoj” strani ugledaš malko previše neodraslih neurastenika da bi ikada mogao da im poveruješ… Izgleda da se neke stvari nikada ne menjaju; i izgleda da Krleža, takav kakav je, duboko svestan da i “mjesečina može biti pogled na svijet” nije nikako mogao izbeći ono što će biti nazvano “sukobom na ljevici”…

Moćna je, tmasta, masivna, valjajuća Krležina pripovedačka rečenica, specifičnog je tona, uzdignutog i stišanog istovremeno, sva retorikalna, a opet literarno besprekorna, ne u kakvom “profesorskom” smislu nego poradi svoje ubi-tačnosti kakvoj se niko ni približio nije na ovom jeziku. Ima pisaca koje možete uvek više voleti od Krleže, ali Krleža će vam na koncu reći ono što možda nećete poželeti da znate, ali što nikada nećete zaboraviti. Zašto? Zato što se vremena stalno menjaju da bi stalno ostala ista, tj. da bi uvek iznova dolazila Krležina vremena, ona u kojima njegove reči pomažu tamo dokle više ništa drugo ne dopire.

Teofil Pančić 12. 06. 2011.

Ružno pače, kazališna kritika

Kaže da je vodila N. u kazalište, da gleda Ružno pače.

Sljedeće godine kreće u školu, pa je vrijeme i za teatar.

Misliš li da se sve dogodilo baš ovako? – pita N. nakon završetka predstave.

Ja mislim da jest! – odgovorila je bez razmišljanja na pitanje koje joj se učinilo sasvim djetinjim.

I ja to isto mislim – rekla je N. – ali neki misle da je ono što se dogodilo prošlost, i da više ne postoji. Ja mislim drukčije, i da sve što se dogodilo negdje mora postojati.

Tako je N. definirala prvo pitanje svake teologije, ono koje kazalište čini mogućim.

Miljenko Jergović 11. 06. 2011.

Pančićeva homorika

1.

Svu noć su se čuli krici pijanih mladića. Po gluhome dobu, prsla su stakla na prozorima u prizemlju. Jutros, magla. Diže se lagano, provlačeći glavu kroz svoju stražnjicu.

– Jesi li bila za poštu? – pitam E.

– Šta je s tobom? – otpuhuje – kaplja bi me pogodila…

Ona je ubijeđena da ćemo “prije ovog petka” dobiti prvi SIV-ov negativ. Neka joj je nena iz Zvornika gledala u šolju, a šolja je bila puna brzih glasa i brzih puteva, pa se ona uplašila i izvukla svu odjeću iz plakara da nasloži što je za slaganje i da baci što je za bacanje. I djeca su unijemjela.

Srećem Besima pred ulazom. Bio negdje u naselju da uzajmi stare “Rilindije”.

– Vi ste dobro prošli – kaže, gledajući svježe svastike na pročelju zgrade. Meni stoji na vratima: Smrt jugoslovenskim svinjama.

– Ti napiši – greška. Ovdje živi panker s Prokletija.

Smijemo se, palimo cigare i krećemo prema centru da vidimo ko će danas negativ popiti. Besim je, po svom običaju, vedar i govorljiv; sokoli me kako ćemo preživjeti i ovu raciju, jer izgone kriminalce, lopove i samce. Porodice s djecom neće prije proljeća podizati. Pogotovu one školovane.

– Ne budali – velim – pa prvo je Asman nastradao.

– Hoćeš da ti kažem da te negativ čeka na šalteru.

Ispred pošte dijelimo puteve. On je, veli uz smijeh, već bio u “Statensu” i sad ide u “Gunerson” da dobavi malo hrane i ja, s lakom neugodom, okrećem na lijevo u usku ulicu, zagušenu, poput staklenika, iskričavom parom vlage i neona. Tamo, na izlazu, sjakte dvije table: “Polis”  i “SIV”. Samo hrabro, kažem sebi, samo hrabro. I gora smo jutra prejahali.

11.30. Pušim u hodniku ispred prijemne odaje. Blehnem uokolo, vadim blokče iz vetrovke, dugo tražim pero, zapisujem, da zabavim tremu, natpis nad dovratkom:

SIV – Statenes invandrarverket

Svalev kommun

Opet tider:

09.00 – 12.00

13.00 – 16.00

11.45. Još petnaest minuta. Otvaraju vrata, podižu roletne. Pospanost, humanitarne sličice na zidu, crna djeca s bijelim komadima hljeba u rukama, bijeli džipovi između glava glatkih poput kugli; vaze s teškim (i drap farbom isprskanim) tropskim biljem; prehlađeni službenici i vonj lakih losiona i još lakše hrane.

– R. L. – kažem – 59072.

Službenica odmahuje glavom. Nema negativa.

Čujem, u hodniku, dobio ga onaj Torbeš iz Strumice koji se po vazdan ovuda muhao “da se nađe, ako bude pritrebalo”. Plakao je, vele, sve do “Gunarsona”. Tu je sreo ženu s dvije kese pune brašna (Vete mjol, pakovanje od 5 kg), marmelade i goveđih repova. Kada ga je opazila, “presjeklo je pro koljena” i jadna se žena preko kesa prevrnula “a ono se brašno po putu prosulo”.

Prošao sam, maloprije, pored toga mjesta. Ništa nisam primijetio, osim tanke pokorice leda koja se upravo hvatala.

2.

Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.

Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.

3.

IZA GRADSKOG protestantskog groblja (grad M.), besprijekorno uređenog i čudesnog poput starinskih srmenih kutija, gradske vlasti su dodijelile podlanicu zemlje s korovskim rastinjem, za ukop stranaca – muslimana.

Prilaz k ovom groblju, kao prema svakom deponiju, poteška je radnja. Između Iranaca, Somalijaca, Arapa i Kurda, legli su i prvi Bošnjaci.

Danas smo ukopali jednu nenu porijeklom iz Foče.

4.

5. 11. ’92. Pozna jesen. Gole grane, kiša na mahove, stadion sa kojeg su, obnoć, uklonili stative. Azilantska djeca oko deponijskih kanti cijuču kao miševi.

5.

Pronašli u parku poljoprivrednog instituta (iznad stare pruge i Kirkogordena) Pančićevu homoriku. Ona, veselnica, pritiješnjena snažnim i surovim nordijskim borovima, posrnula na koljena. Kora joj je ispucala, donje grane osule se mrtvim iglicama. Izgleda da se suši. Jadno drvo.

Sanjao homoriku svu noć. Budio se, pušio, primicao se i odmicao od prozora. Čuo kako djeca ječe u snu. Čuo, isto tako, tiho ječanje u sobama oko nas. U našoj zgradi ima osam stanova. U dva stana truhnu azilanti. U šest: starci i starice – isluženi roditelji, sa vlasima prorijeđenim i zguljenom kožom na tjemenu. To se oni s našom djecom (u snu) dozivaju.

Refik Ličina 10. 06. 2011.

Moja Amerika/23

Goran Rušinović 09. 06. 2011.

za povijest ništa ne daje kir moša

na jevrejskom groblju leži i za povijest ništa ne daje
kir moša mevorah, bivši mjenjač dvorski i trgovac
godine 1824 rođen a umro 1901

sve budućnosti dao taj kir moša i šta ću
sto godina poslije iz otvorenog guštera
kojeg jedu mravi i sofije i jakova
i cijele mu na grob u jednom danu
bez datuma dopisane porodice
o njoj razumjeti ja
ako ne da bolje izgleda
onome tko je ne dočeka

Goran Milaković 09. 06. 2011.