Priđe li mi koji put neki čitatelj da me upita kako sam uspio nešto napisati, odakle mi je došlo, kako sam se samo dosjetio, nađem se u neprilici jer je i meni samome to zagonetka. Pretpostavljam da sam ja nešto kao Forrest Gump, netko koga je Bog napravio čisto da se zabavi, retard kojemu se nevjerojatnim slučajem događaju samo dobre stvari. To bi, mislim, bilo dosta prikladno objašnjenje i činjenice da su sada u Kazalištu Kerempuh na repertoaru Svećenikova djeca. Jer, kako kaže intendant Ljuština, tekst Mate Matišića je uzeo jer sam mu ja kasnio s obećanim rukopisom. Pa, divno, pomislio sam. Bio sam ponosan čitajući Ljuštininu tvrdnju zato što je ispalo da ja učinim ispravnu stvar čak i kad, naoko, zajebem.

Međutim, ne vjerujte svemu što Ljuština priča, on je šaljiv tip koji voli nakititi. Matišić je u Kerempuhu naprosto zato što je napisao izvrsnu komediju prema kojoj je Vinko Brešan snimio krasan film. I to je cijela istina. Ja sam se tu sasvim nedužan našao s polovicom jednog romana kojeg sam davno trebao završiti, a o kojemu, ako dopustite, sada ne bih dulje. Ta prokleta knjiga je nešto kao Bleiburg. O tome se u mojoj kući ne govori. Ali, da sam je do kraja napisao, njezini bi likovi oživjeli u Kerempuhu upravo kao i Matišićevi. Bilo bi tamo i glumaca i scenografije i kostima za obojicu. Pisci jedan drugome, suprotno vjerovanju netalentiranih kolega, ne otimaju publiku i termine u kazalištima. Ako ste stvarno daroviti, za vas će se uvijek naći mjesta.

Ipak, kad sam se već, ne svojom krivicom, našao ovdje, iskoristio bih da vam ispričam nešto o Dušku Ljuštini, čovjeku neobično neomiljenom u određenim kulturnim krugovima, i kako sam postao kućni pisac toga, kako kažu, krvnika i satrapa hrvatskog kazališta. Četiri puta sam igrao u Kerempuhu i dogovori o suradnji uvijek su nam bili dugi i mučni, a išli su otprilike ovako.

LJUŠTINA: Je li ti meni daš ono svoje Čudo u…?

JA: Naravno.

LJUŠTINA: Pozdravi svoje.

JA: Doviđenja.

Hrvatski telekom sutra bi otpustio tisuću i šest stotina radnika da ovisi o pretplatnicima poput nas dvojice. Učas mi sve napravimo i na nekoliko mjeseci zaboravimo jedan na drugoga. Tko će režirati, adaptirati prozu, glumiti, sve ja s potpunim pouzdanjem prepustim Dušku. Nisam od onih autorskih gnjavatora koji dolaze na pokuse kao udbaši na misu i strahovito nerviraju ansambl inzistiranjem da sve bude izgovoreno točno kako su oni napisali. Za početak, ni sam obično nisam siguran da je ono što sam napisao trebalo biti baš tako napisano, a zatim, imam i pametnijeg posla nego zlostavljati dramske umjetnike. Predstave prema mojim knjigama, kao i filmove, naposljetku, i ne doživljavam nekako svojim djelima, ili se makar ne smatram presudnim u tome.

Dođem u Kerempuh tek na generalku i tada obično riješimo i administrativne potankosti oko predstave. Tajnica Nada pruži mi papire i kaže: “Tu, tu i tu”, a ja se, kao đak, poslušno potpišem. Za posljednju stvar, kabare u kojemu su se poslužili nekim prizorima iz mojih novinskih tekstova, čak i nemam ugovor. Nisam nešto dolazio u Zagreb i, eto, nismo to riješili. Odnio vrag i prišu, bit će jednog dana.

Ne uzbuđujem se, nikome nisam cvilio i kukumavčio zbog honorara, a s Kerempuhom i Duškom Ljuštinom k tomu imam osobit odnos. Ne moram čitati stavke ugovora i gledati je li u dnu udaren žig cijenjene ustanove. Ako je Ljuština nešto kazao, meni je to čvrsto kao da je uklesano na dvije kamene ploče na gori Sinaj. Krajnje neobično za financijske običaje u Hrvata, u svih ovih deset godina meni novac od Kerempuha ni dana nije kasnio, bio je redovitiji i izdašniji od svega drugoga novca što sam ga ikada i igdje zaradio.

I zbog toga me koji put zbilja zna raspizditi kad u novinama nađem da se netko okomio na Duška Ljuštinu, a redovito se neko javi da ga na veselje svekolikog općinstva razvali. Ovo je mala zemlja, svatko svakoga zna, i s gotovo svim bezveznjacima i pokvarenjacima koji to pišu, uključujući i neke u najvišim tijelima vlasti RH, ja imam, i u moralnom i u profesionalnom smislu, daleko gora iskustva. Sve bih njih ja u sekundi mijenjao za Duška. On je sposoban, bez konkurencije najsolidniji menadžer u našoj kulturi, a krasi ga i rijetko viđeno poštenje i odanost. Drugačije vjerojatno i ne bi mogao upravljati jednom ustanovom pune tri decenije i uživati u nepodijeljenoj naklonosti svih zaposlenih.

Sad ćete se vi vjerojatno upitati kako sam mogao takvom čovjeku kasniti s rukopisom. Eh, pa rekao sam vam da sam retardiran.

Kraj je veljače, zima ide kraju, preko Fruške gore doputovao sam u Novi Sad. U piceriji pokraj Skupštine – iste one Skupštine, koju su Miloševićevi prevratnici 1988. zasuli jogurtima, pa je tako skovan termin “jugurt revolucija” – trebam se naći s Vlatkom. Čekajući je, gledam lica oko sebe, uglavnom neki mlad svijet, rođen nakon jogurt revolucije, kada su već započeli ratovi koji će nas sasvim razdvojiti. Stolovi u lokalu su priređeni za objed, leptiri od uštirkanih ubrusa, escajg i čaše za vino. Okolo su, sa svih strana, stakleni zidovi, pa vidim, na zgradi preko puta, veliki plakat Srpske radikalne stranke, kojim se zahtijeva Šešeljevo oslobođenje. Mjesto je i predviđeno za džambo plakate, ispod piše broj telefona i adresa reklamne agencije, kojoj se trebate obratiti ako biste da reklamirate neki svoj proizvod, higijenske uloške, filmsku premijeru ili Vojislava Šešelja, već šta tko ima.

Vlatka stiže na vrijeme i iz torbe odmah vadi strip album koji mi je jednom obećala, a s njim i malenu i tanku sivu knjižicu, zelenih fluorescentnih slova na koricama.

– Mislim da si nekada znao ovu devojku…

Odmah prepoznajem ime, radujem se, nisam na nju godinama pomislio, a nisam ni znao da piše pjesme, ustvari da je, izgleda, ozbiljna pjesnikinja.

Vlatka me gleda, ne zna kako bi mi rekla, ne bi da mi presiječe veselje, a opet, glupo je, mora reći:

– Znaš – izgovara nekako ceremonijalno – ona je prošle godine preminula. Bilo je to 29. novembra, ili dan ranije…

Izgovara taj datum, kao da je zbog nečega važno to što je Aleksandra Đajić Horvat umrla na bivši Dan republike. Ili dan ranije…

Mi smo bili IVf razred u Prvoj gimnaziji, a Sašin razred bio je IIIf. Mi smo bili prva, a oni druga generacija Šuvarevog usmjerenog obrazovanja, kulturološki smjer. Mali snobovi, puni sebe i puni ideja o svojoj budućnosti i o onome čime će se baviti u životu, elita te stare škole, osnovane 1879, pola godine nakon što su trupe baruna Filipovića provalile u Bosnu i osvojile je u sklopu jednoga šireg, europskog dogovora, kojem bi samo poneki neobaviješten domaćin pružao oružani otpor. Po zakonu koji je donio razbijanje gimnazija, kao davno prevaziđene građanske školske institucije, Prva gimnazija je pretvorena u poštansko i bibliotečko-arhivarsko učilište, pri kojem su, po nekoj čudnoj logici, ili u pokušaju da se iskoriste dobri profesorski kadrovi, pridodani smjerovi grčkog i latinskog, te arapskog jezika, i po dva odjeljenja, čiji su se učenici trebali osposobiti za nešto što se zvalo “organizator kulturnih aktivnosti”. U početku nitko nije ni znao što bi to trebalo biti, a neće se više doznati ni u vrijeme naše mature. Učili smo o kazalištu, filmu i televiziji, imali smo povijest umjetnosti, ali, recimo, i daktilografiju (jedno od školskih znanja od kojih sam imao najviše koristi u životu), i sve do rata i ukidanja Šuvarevoga školskog sistema u Bosni bila je strašna gužva i navala za upis na kulturološki smjer. Danas mi se, pak, čini da bi tako skovan naziv zanimanja – organizator kulturnih aktivnosti – u našem svijetu mogao opisivati menadžera kafanskih pjevača i pjevačica, upravnika provincijskog doma kulture, koji umije promijeniti osigurač, svojeručno obaviti jednostavnije vodoinstalaterske radove i okrečiti kino dvoranu. Organizator kulturnih aktivnosti bi, na kraju, u ekstremnim slučajevima, ili ako naziv zanimanja malo romantiziramo, mogao biti i makro ili svodnik u nekom istočnobosanskim ili srbijanskom gradiću uz rijeku Drinu, u Bajinoj Bašti, recimo.

Sašin razred, IIIf ispao je mnogo bolji od nas. I tada se to vidjelo. Ili se to samo meni činilo. U IIIf išlo je nekoliko djevojaka u koje smo se nas četvorica, jedan za drugim, po nekom redoslijedu i po dječačkom prokletstvu, fatalno zaljubljivali. Sve te ljubavi su, naravno, ostale neostvarene, ali u našim će životima biti još malo takvih, intenzivnih, slojevitih i romanesknih zaljubljivanja. Ako ih uopće i bude. Te cure, više nijedna, odavno ne žive u Sarajevu. Odlazile su na početku rata, a neke i na kraju, nakon što su odslužile časno i hrabro svoje prevodilačke karijere po svim tim unproforima i rojtersima, i nestale su za mene, vjerojatno i zauvijek, u londonima, amerikama, kanadama i australijama, gdje, vjerujem, žive sa svojim pametnim, bogatim i obrazovanim muževima, koji su imali oko i dušu za ono što je nama ostalo nedostižno, imaju buljuk djece, koja će skoro na fakultete, i jedva da govore naše jezike… Ne raspitujem se, ali živim u uvjerenju da su redom sretne, te naše Dulčineje iz IIIf. Nekako ih i ne bih volio više vidjeti, nijednu od njih. Iz straha da bi sad mogle izgovarati neke banalne rečenice.

Saša Đajić bila je sa strane od tog sjaja i glamura naših prvogimnazijskih puberteta. Tiha i neobično blaga djevojka – neka narav koja baš i nije bila sarajevska – pomalo androgine pojave, kratko ošišana. U nekom gimnazijskom mitologemu, u stereotipu od kakvih je i sastavljeno svako božje školovanje (kao i sve priče o služenju vojske u JNA), Saša Đajić bila je tip – najbolje prijateljice. Družila se s Jadrankom, ona je umrla negdje u Holandiji, i sa Sabrinom, ali je, zapravo, bila sa svima nagodna. Mislim da je neke od nas – mene nikako, bio sam posve introvertiran u tim stvarima – Saša tješila pri našim nesretnim zaljubljivanjima u njezine razredne drugarice, svemu dajući neku lakoću i blagost. Djelovala je kao cura koja se rodila s već preboljenim svim muškim i ženskim pubertetima ovoga svijeta, koja je u stanju razumjeti baš sve što je u nama, njezinim drugovima, bilo krivo i naopako. I što je, vjerojatno, i sad krivo i naopako.

Saša je stanovala na Ilidži, a Ilidža je u to vrijeme bila jako daleko. Ili je bila jako daleko za one s kulturološkog smjera, koji su, skoro u pravilu, bili iz centra grada, a najdalje s Alipašinog polja. Ilidža je bila na kraju svijeta, tamo kod kina Igman, iza kojeg Igman skoro da i počinje, na Ilidži su se miješali razni svjetovi: suro srednjebosansko selo, miješalo se s došljačkim katnicama, okruženim dvorištima i voćnjacima, u kojima su življeli ljudi koji su se, Bog zna zašto i po kojoj nevolji, doseljavali iz svih dijelova Jugoslavije, a bilo ih je, još uvijek, zaostalih i iz raznih dijelova Austrougarske monarhije. Svi oni su se, opet, miješali s narodom iz onih sirotinjskih stambenih zgrada, u kojima je živio industrijski proletarijat, radnici Famosa, pijanci i njihove izluđene žene. Iako se Ilidža, negdje kod Kasindolske ulice, još pedesetih godina spojila sa Sarajevom, ona u naše vrijeme nije bila Sarajevo, niti su Sarajlije živjele tamo. Možda se poneki odselio na Ilidžu, ali to bi se onda tako i zvalo. Ilidžanci su bili neki drugi i drukčiji svijet, socijalno raznolikiji od našeg, svijet kojem je grad urastao u selo, a selo urastalo u grad, na neki, pokazat će se to uskoro, vrlo zlokoban način.

Saša Đajić upisala je kulturološki smjer, naprosto zato što ju je to zanimalo. Ali ona, za razliku od nas koji smo gorjeli kao da su nam glave suhe cjepanice, bačene u kraljicu peći, i znali smo, unaprijed, da ćemo biti pisci i pjesnici, kazališni i filmski redatelji, skladatelji suvremene umjetničke glazbe, arhitekti i znanstvenici, i uglavnom smo, začudo, na kraju i postali što smo tada htjeli, nju je sve, ipak, drukčije zanimalo. Bila je svemu dobrom publika, i nije dijelila s nama iluzije o vlastitoj važnosti i predodređenosti za umjetnost. Sreću i izbavljenje je Aleksandra Đajić zamišljala zrelije i ozbiljnije. Da mi je tada netko ponudio da se okladim što će Saša biti kada odraste, rekao bih: profesorica književnosti u Prvoj gimnaziji. I putovat će, svakodnevno, tramvajem broj 3, s Ilidže.

Onda sam otišao u vojsku, u Knin, pa na Lastovo. Dopisivao sam se s nekoliko cura iz IIIf (koji je tada već bio IVf). Samo sam to i radio u slobodno vrijeme: pisao sam pisma i čitao odgovore na njih. U tih četrnaest mjeseci sa Sašom sam razmijenio pet-šest pisama. Imala je lijep, vrlo uredan i običan rukopis. Ne sjećam se što mi je pisala, ni što sam ja pisao njoj.

Na fakultetu smo se rijetko sretali, ništa se u našem odnosu nije promijenilo, osim što sam ja već bio nekamo otplovio. U novinske, televizijske i književne egzaltacije, koje će me držati dugo, s kojima ću proći kroz rat, nakon šesnaest mjeseci opsade otići iz Sarajeva, i zatim godinama, jednako egzaltiran, živjeti i svađati se po Zagrebu, sve dok ne svedem račune s tim gradom, i sve dok neko novo, drukčije Sarajevo ne svede račune sa mnom. Kada u jednom trenutku svega toga nestane, i zateknem se miran i dovoljno sam, dvadesetak kilometara jugoistočno, živeći na selu nad kojim manevriraju avioni prije nego što se spuste u zračnu luku Pleso, ona prošlost u kojoj je ostala i Saša, posljednji put viđena na hodnicima Filozofskog fakulteta, ili u slastičarni Oloman s Jadrankom, Sabrinom, Tamarom… već je bila tako daleko da su i sjećanja postala posve nepouzdana.

Tek u ova dva novosadska dana, iz razgovora s Vlatkom i s ljudima koji su je poznavali, a onda i iz knjige Aleksandre Đajić Horvat, naslovljene Koenigstrasse, saznajem kako je i kada otišla iz Sarajeva. Ni to nisam znao, ili sam, možda, znao, pa sam vrlo brzo zaboravio.

Otišla je u rano ljeto 1991, čim su se pokrenuli tenkovi u Sloveniji, tog istog tjedna. Otputovala je u Novi Sad jer je, saznajem, podrijetlom i bila otamo, iako je rođena Ilidžanka. (Iako i ne mora biti tako, time mi se objašnjava njezina mirna i pomalo usporena, lalinska narav i isti takav način govora…) Početkom sljedeće sedmice, vjerojatno se još nije bila ni raspremila, u Sarajevu se dogodilo nešto što nas je oboje satralo i tetoviralo duše: vozeći auto negdje niz trebevićke padine, poginuo je Vlado Medan.

On je bio moja generacija, i moj prijatelj. Goran Simić mu je u Licima, kao sedamnaestogodišnjaku, objavio jednu pjesmu, koja će ostati jedini njegov pisani trag u svemiru naših književnosti, a iz koje zauvijek pamtim jedan stih: “Sačuvaj me bože od istine i od praskozorja.” Upamtio sam ga, jer bismo ga, dok sasvim ne odrvenimo, pijani i omamljeni ponavljali, kad god bismo zajedno, mi dječaci, nešto slavili. Taj čin djetinje okrutnosti, jer stih je, naravno, loš, nešto je najizrazitije što će nam svima ostati kao sjećanja na Medana. On bi se malo ljutio, a onda bi mu bivalo smiješno. Stih sam, eto, upamtio zanavijek, kao po kazni. I zvuči mi drukčije nego tada. Bog nije sačuvao mog odanog i dobrog prijatelja Vladu Medana. Za razliku od većine drugih prijateljstava, koje sam kasnije sklapao u ova dva grada, a koja su skončavala neozbiljnim finalima, tako što bismo jedni drugima postajali dosadni, ili bi prijatelji poput zahtjevnijih dama postajali ljubomorni na javni tretman onoga što pišem, Medan mi je ostao doživotno odan.

Od mog prijateljstva, međutim, on sreće vidio nije. Bio mi je patetičan, mislio sam da laže, njegove ljubavi bile su burne na neki ženski način, znao se strašno napiti, a ja sam se svemu tome, kao i toj njegovoj jedinoj pjesmi, samo rugao. Nekako sam mislio da će Vlado Medan živjeti stotinu godina i da će uvijek imati nekoga tko se o njemu brine, tko ga štiti i za njega radi. Smrt ga je učinila strašno ozbiljnim. Bila je to poruka koju je trebalo shvatiti. I vjerojatno je nisam shvatio.

Saša mu je, za razliku od mene, bila dobra i pažljiva prijateljica, požrtvovna, strpljiva, spremna da do kraja sasluša i s njim odživi sve, i najdjetinjastije, emocionalne i mentalne ispade, kojima se dječaci kvalificiraju za muškarce. Od svega toga mnogo zrelija i starija, podnosila je mirno i sabrano njegove ludosti. Nikada između njih nije bilo onoga na što bi se, možda, pomislilo usred svih ovih epiteta i glagola o prijateljstvu. Vlado je, neko vrijeme, bio Jadrankim mladić. One Jadranke koje, također, više nema.

U knjizi Koenigstrasse nalazim ovu pjesmu:

NA VEST O SMRTI PRIJATELJA

_________________(za Vladimira M.)

nosim te u svojoj ruci
(na dlan skoro da mi staneš)
novine kažu da si umro danas
leto je, a kao da nije leto
svako veče pada neka teška kiša
kao zaborav
na noć, i zemlju, i san
u gradu u kojem me niko ne zove imenom
hodamo ulicom punom saksija sa cvećem
i čuju se već prvi zrikavci
čuješ li
čuješ li
pitam
uzalud

___________________Novi Sad 7/7/1991.

Aleksandra Đajić bila je od one vrste ljudi iz našega svijeta, koji su se užasno i vrlo živo plašili rata, a nisu baš nimalo vjerovali u ono u što je, pak, vjerovala druga vrsta ljudi, kojoj sam, vjerujem pripadao: da između ljudi u Sarajevu postoje neke dublje i trajnije veze, koje će postojati čak i ako izbije rat, i ako nastupi kataklizma, i ako rat završi loše, uvijek će postojati i uvijek će biti jače od veze koju čini vjera ili nacija. Niti je vjerovanje u to kosmopolitizam, niti je nevjerovanje nešto suprotno od toga, ali pokazat će se u ratu, a naročito puno godina nakon rata, koliko su bili u pravu oni koji su vjerovali da će se sve to raspasti kad zapuca i zarati, i da se treba skloniti, koliko god to bilo protiv unutrašnjeg čovjekova poriva, tamo gdje čovjeku život neće ovisiti o tome jesi li ostao u manjini, ili pripadaš nekakvoj sigurnoj većini, u Ameriku, Kanadu, Vojvodinu, posve je svejedno.

Aleksandru Đajić je prognao strah, i to se osjeti i čuje u ovoj maloj, osamdesetak stranica opsežnoj knjizi, štampanoj nakon njezine smrti, u samo tristo primjeraka. Prvoj i posljednjoj njezinoj knjizi pjesama. Najprije je bila izgnana s Ilidže i iz Sarajeva, strahom i saznanjem da nam spasa nema i da nas ništa ne čini zajednicom, osim onoga što, paradoksalno, našu zajednicu i razbija (dakle, vjere i nacije), a zatim je u proljeće 1999. u još većoj žurbi bježala iz Novog Sada, za vrijeme Natovih bombardiranja Savezne republike Jugoslavije.

Predavala je na fakultetu, a u njezinim su ladicama, kažu, ostali zaključani seminarski radovi studenata. Takav je to bijeg bio.

Sada, kad za njega saznajem, sa zakašnjenjem od cijeloga jednog života, meni je Sašin strah tako lijep i plemenit. A njezino je dvostruko progonstvo, sa Ilidže, pa iz Novog Sada, najčistije je prognaništvo, u značenjskom i u egzistencijalnom smislu, za koje znam. Ona je znala od čega je bježala, i znala je da nema spasa, ni utjehe, 1991. kao ni 1999, i živjela je tako, a da nigdje nije imala pleme kojim bi se osjećala zaštićenom. Naš mali, nasmiješeni Ahasver, iz IIIf, naš sasvim uzaludni anđeo prijateljstva…

Aleksandra Đajić diplomirala je na sarajevskoj anglistici, s temom o T.S.Eliotu, bila je asistent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, predavala je u Budimpešti, doktorirala u Firenci… Bavila se rodnim temama, koje će u nas ući u modu kad i rat. Njezin doktorat nosi naslov: “Balkan Transgressions: Representing the Figure of the Man Woman, 1850 to Today” U fusnoti stoji objašnjenje: “Prevod bi možda mogao da glasi: ‘Balkanska transgresija: predstavljanje virdžine od 1850. do danas’. Aleksandrina doktorska disertacija iz raznih uglova i na osnovu različitih dokumenata analizira predstavljanje fenomena Žene-muškarca, rasprostranjenog u Crnoj Gori i severnoj Albaniji, a znanog još i kao virdžina. Ovaj rad je trenutno u procesu obrade za štampu kod jednog američkog izdavača.”

Nisam znao ni da je godinama bila udana za Ota Horvata, jednoga od najznačajnijih pjesnika moje generacije, Novosađanina. S njime će ostati do kraja. Umrla je iznenada, u Firenci, na rubu Toskane, gdje su godinama živjeli. Ne znam kako joj je bilo tamo, ali čini mi se da je Firenca, barem u našem svijetu, krajnja tačka čovjekova progonstva, do koje stiže samo veoma sretan Ahasver, recimo onaj koga Bog nagradi za sve njegove dobrote i strpljivosti, ali i za beskonačnu plemenitost straha, koji ga je vodio kroz progonstvo. Dok sam je poznavao, u gimnaziji, i poslije, Saša je, ponekad i pomalo, izgledala kao – virdžina. Anđeli su, uglavnom, bespolna bića, ili bića koja u sebi sabiru naravi oba spola. A Firenca, na kraju svega, ono je posve zaštićeno mjesto, onaj raj, koji ne pustoše ratovi i vojske, i u kojem više ne važi logika potmule mržnje i ružnoga zajedništva u vjeri i naciji, koje je u nas, kao i u svakoj provinciji na kraju svijeta, uvijek dublje i važnije od svake ljubavi i prijateljstva. To je Saša znala prije nas, i zato je doživjela raj u Firenci. Mi smo saznali prekasno da bismo još išta mogli učiniti. Na kraju, kao pjesma sastavljena od dvije riječi i dva broja, koja su tako tužno blizu jedan drugome, stoji: Ilidža 1966. – Firenca 2011.

Dvije godine nakon što smo se rodili, nakon Europskoga prvenstva u nogometu, djeca u Jugoslaviji smislila su brojalicu pred igru žmire: enci menci na kamenci, igra Džaja u Firenci, Talijani mole Boga, da Džajiću pukne noga.

I na kraju, puklo je sve i nestalo.

Kada je 1984. umro jedan mlad čovjek, Una mi je napisala: “Rijetki ljudi umiru od srca.” Ne znam je li to bilo njeno, ili je od nekoga čula, ali bilo je lijepo i tačno. Una je bila jedna od onih djevojaka iz Sašinog razreda, u koju smo se jedan za drugim zaljubljivali. A Saša je umrla od srca.

Vlatka mi napominje da je Aleksandra Đajić Horvat sahranjena u Novom Sadu. Sahranjena u jednom od dva svoja straha, pomislim, ali šutim. Kao da bi mi moglo biti važno gdje je Saša pokopana. Možda samo da izbjegnem to mjesto, naiđem li slučajno preko novosadskog groblja. Sve svoje grobove čovjek nosi u sebi.

S jutra ću da otputujem u San Remo. Kiša ovdje već danima pada tako da počinjem misliti kako stalno plače moje prozorsko okno. Zanimljivo je gledati u oči koje plaču.

San Remo? Možda što tamo ima snijega?

Ne!

More? Tamo ima more?

Ima.

Idem da donesem ruže.

Ruže? Kakve ruže?

Crvene. Ili možda bijele. Ne znam.

*

Volim putovati vozom. U tome slučaju skretanje i stajanje unaprijed bivaju predviđeni a staza uzduž opružena do cilja i nikako se ne može prečicom. Bez viška opcija, sve je utvrđeno, pa mi jedino ostaje da gledam kroz prozor i mirno razmišljam o cvijeću.

*

Ejmi!

Albert, drago mi je. Sjedite.

Lijepo je što ste ušli baš ovdje. Hodnik je predug, sami ne biste mogli do kraja nositi te kofere. Stoga ću držati ispravnom činjenicu da sam uslijed otežavajućih okolnosti metodom manjeg otpora slučajnim odabirom postao vaš iznenadni saputnik. Je l’ de, mogli ste ući i tamo lijevo?

Ili su vam ova vrata izgledala nešto ljepše?

Nisam gledala vrata. Samo sam ušla, bez razmišljanja. Ne mislite valjda da sam trebala ostati u hodniku? Pa da, tamo nema nikoga! Mjesta za sjedenje ima na pretek, samo, smiješno je s ovim koferima. Spava mi se i imam bolove u leđima. Koferi su učinili svoje.

Želite čaj?

Možda.

Da, sad ću da poručim.

*

Ljudi se zavole u sretnim ili nesretnim okolnostima. Ili negdje između; samo što je tu između ljubav manje prepoznatljiva. Ili ne znaju da vole ako su ni tamo ni ovamo.

*

Ovdje sa ovim ružičastim nebom mogu da pričam koliko i s ružama, samo, to mi je nebo nekako daleko i ne mogu da mu osjetim miris. Mogao bih ga namirisati ružama ako ih bacim u nebo ili u more u slučaju da valovi krenu od obale prema pučini i tamo gdje se dodiruju s nebom izvrše primopredaju.

Nonsens! Počet ću pisati po pijesku. A, šta mi vrijedi…

*

En-ci-men-ci-na-ka-men-ci. Tro-ja…

Kako se zoveš?

Aiša.

Aiša?

Da, Aiša? Ima li nečeg čudnog u imenu Aiša?

Ne, nego…mogu li zapisati vašu pjesmicu. Ali, da mi je otpjevate do kraja?

Da, samo vam se kraj neće svidjeti.

Neće? Kako znate?

Možda već znam šta bude na kraju. Čini mi se da sam to već negdje čuo. Jesam li?

Ne, ne znate. I ne znam šta ste čuli.

Moja pjesma nema kraja.

Nema?

Pjesma bez kraja, zanimljivo.

Ali, kako mi se onda kraj neće svidjeti? Rekli ste da mi se kraj neće svidjeti, je l’ de?

Da! Tačno. Neće vam se svidjeti.

Ali kako?

Upravo zato što ga nema. Ne može vam se svidjeti nešto čega nema.

Nonsens!

Danima već razmišljam o Ejmi. Bilo je nečeg tužnog u njenom pogledu. Mogla bi postati poznata. Glumica. Izvrsna glumica. Za svaku snimljenu scenu mogla bi zarađivati, milione. Rastanak. Da, mogla bi biti odlična u tome. Mogla bi glumiti rastanke.

*

Aiša, pa to ste vi!

Jesam, gospodine…?

Albert!

Albert. Hoćete li mi se pridružiti gospodine Albert?

Da, rado.

Sačekajte. Imam još samo malo. Mislim da sam pri kraju.

Kraju? Čega?

Pjesmice.

Ona ima kraj?

Ne, nema. Ali ja sam ipak pri kraju. Dođite da vidite. Pazite, pobrisali ste mi slovo E.

Odstupite malo, pijesak je suh. Jedva da mogu da pišem. Hvala!

Ja sam baš sinoć htio napisati nešto tu na pijesku, ali činilo mi se nekako besmisleno…

Ipak, uživam dok gledam vas.

Gospodine, koliko imate godina?

Dvadeset i tri, zašto?

Sigurno znate brojati do dvadesettri. Molim vas, brojite mi do dvadesettri.

Zatvorite oči i brojite do dvadesettri.

…eto ga!

Gotovo. Došli smo do kraja. Sada možete pogledati.

*

E N C I M E N C I N A K A M E N C I T R O J A V R A T A Z A P E Č A T A

E R M E R M U Z I K E R

K A M E N K U Ć A K R E Č

*

Izvrsno. To je vaša pjesmica!

Ne, nije.

Kako nije?

Nije. Nije moja pjesmica. Uostalom, ovo nikako nije pjesmica.

Pjesmice se pjevaju, razumiju i slušaju. Ovo je brojalica. I nije moja. Ali, dječija jeste.

Ali, zašto ste je tako napisali? Ne mogu da vidim gdje je kraj a gdje početak nekog broja.

Hoćete reći riječi, gospodine?

Ne, rekli ste da je brojalica. Brojalice imaju brojeve.

Ali, gospodine Albert, riječi nisu brojevi, ali brojevi su riječi. I ne samo to.

Ako povučem nekoliko crtica, ovo više neće biti brojalica.

I naravno da ne možete vidjeti kraj.

Ako bi ova, kako već rekoste, pjesmica, doživjela kraj, ona bi ona prestala postojati.

Lijepo vam kažem da nema kraja. Postoji samo preobraženje iz jednog oblika u drugi.

Ovako…

*

E N – C I – M E N C I N A – K A M E N – C I – T R O J A – V R A T A – Z A P E Č A T A

E R M E R – M U Z I K E R

K A M E N – K U Ć A – K R E Č

*

Izvrsno! Pa vi ste jedna jako pametna i, mogu primijetiti, …zagonetna djevojčica!

Sa svojih, hmm…koliko imate godina?

Gospodine Albert, znate li računati? Da, sigurno znate računati?

Znam! Zašto pitate?

Idem kući!

Računajte na mene gospodine Albert.

Nonsens!

*

Ne znam koliko sam spavao. Možda tačno toliko koliko je bilo dovoljno da ove ruže uginu.

I znam da smjesta moram otići po druge. Ovaj put ću uzeti bijele. Više će me sjećati na Ejmi. Na njenom licu nisam primijetio crvenilo.

Ili pri onom slučajnom (prvom, možda jedinom) susretu nije željela da se stidi.

Sjećam se kako je s užitkom pila čaj puštajući mene da pričam, pričam i pričam.

Negdje usput shvatio sam da bi to mogao biti ženski posao.

Muškarci uživaju u čaju, žene uživaju u pričanju.

*

Gospodine Albert, kome nosite ruže?

Aiša?

Mama, ovo je gospodin Albert. Alberte, moja mama!

Aiša, otkud ti? Idem kući, rekla sam. Kome nosite ruže?

Ruže? Ah, da… ruže! Djevojci, zašto?

Imate djevojku?

Ne, nemam.

Rekli ste da ruže nosite djevojci?

Predomislio sam se.

Mislim da ću ih baciti u more. Osim,…ako ne želite da ih poklonim vama?

Ne, apsolutno sam sigurna da to ne želim. Ne volim ruže. Ali, nemojte ih bacati. Doći će ona.

Doći će?

…nonsens!

*

Draga moja Ejmi. Ponekad poželim da se nismo sreli tamo. Bilo bi isuviše dovoljno da ste šetali parkom i pod crvenim kišobranom gledajući preda se naprosto udarili u mene dok sam isto tako pod kišobranom stojeći čitao knjigu o zastorima koja kad se pročita prestaje biti knjiga zastora koliko god zastora bilo i postaje knjiga znakova koja bi mi pri tom ispala iz ruka i upala u lokvu na koju ste isto tako slučajno naišli jer ne gledate kuda hodate.

Zatim bih pogledao u vaše lice koje bi mi ispraznilo memoriju pa biste me upitali za ime i rekao bih da se zovem Albert jer bi to bilo prvo što bi mi u tom trenutku palo na pamet. Sigurno je da biste, onako, samo svojstveno vama, izrecitovali one riječi kojima vas obično dozivaju oni koji vas poznaju, a ja bih samo čuo Ejmi, i ništa više, mada nisam siguran da bih bio u mogućnosti da vas slušam pa bih se osjećao kao da gledam neki film bez tona, usporeni ponovljeni snimak, ili možda san, u kojem vas vidim kako mi nešto govorite a ja se pravim da vas razumijem posmatrajući nijemi pokret vaših usana…

Albert

U osmansku Bosnu trapistički redovnik Franz Pfaner stigao je s nekoliko redovničke subraće 21. lipnja 1869. i taj se dan smatra utemeljenjem samostana Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke, koje će kasnije u narodu biti jednostavno preimenovano u – Trapiste. Banjalučki trapisti imaju neprocjenjive zasluge za razvoj toga kraja i za poboljšanje životnih uvjeta stanovništva. U krugu njihovoga samostana izgrađen je pravi poljoprivredno-industrijski kombinat: ciglana, kovačnica s radionicom za plugove, žitnica-silos, kamenolom, mlin, sirara, pilana, sušionica šljiva, pivara, tvornica cigle i crijepa, klaonica, mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala, voćni i šumski rasadnik, tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom, štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom, bačvarska, stolarska i kolarska radionica. Izgradili su bolnicu, dječje sirotište, obiteljske kuće za svoje radnike, radnički azil, primali na školovanje i izučavanje zanata siromašnu djecu.

Franz Pfanner otputovao je 1883. u Transvaal (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom modelu kao banjalučki. Tamo je umro i pokopan 1909. u 84. godini života.

U pismu bratu Ivanu u matični samostan Mariawald u Njemačkoj, Pfaner piše o svojim mukama da krajiške katolike oduči od rakije.

Dragi brate u Kristu Ivane,

____________________________Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan. Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.

Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića.
(Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda „Ora et labora!“ („Moli i radi“), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na „derviše“, a to su pripadnici muhamedanskih sekti, koji uživaju velik ugled. Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti.

Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.

Turci držahu kako smo pobožni „derviši“ koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše „dok kiša ne padne“. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.

I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali „Mašallah!“ A to je znak udivljenja i na turskome znači: „Kad Bog hoće (to i bude)!“ Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.

A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kozu, tjeraju i nekoliko ovčica, svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: „Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas posvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plosku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!“ Stisnuo sam zube brate Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti!

Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti!

Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).

Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!

Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…

Tvoj brat u Kristu Franjo

*

ivanlovrenovic.com

Gdje god se krećem, prati me moje malo more.

Moj kutak koji sam jednom davno prisvojio, pa se pred zakonima – božjim i ljudskim – pravim lud: ono je moje, nikome ga ne dam.

Kad sam umoran, ili tužan, ono je tu, pored mojih nogu, mogu da ga pomilujem, a ono mi maše talasićima i crta mi vesele šare svoje pjene.

Kad sam daleko, toliko daleko da počinjem zaboravljati samog sebe, ono mi se odnekud javi tihim hukom: ne boj se, tu sam.

Znam da ću ga uvijek imati pored sebe, tijekom poslova kojima se moram baviti, na ulicama kojima ne znam zašto lutam, u brdima, u poljima, u šumama gdje se ono krije igrajući sa mnom skrivalice, u sobi gdje spavam – a i kad zaspim, ne odvajam se od njega: u svakom svome snu čujem njegov šum.

Sada, dok se s tijekom vremena smanjuje moj svijet, ono raste, sve veće je, preplavljuje me. I odnosi me u ocean u čijem će jednom kutku zauvijek čuvati za mene jedan oblutak, jednog pužića, jedan stručak alge i jedan krik galeba.

Emotivni kvadrat moga čitanja oformio se prije nekog vremena između četiri čvrste točke i zatvorio u sebe sve razloge zbog kojih treba pisati. Te su četiri čvrste točke Autobiografski spisi Thomasa Bernharda, Moj život Marcela Reicha Ranickog, Priča o ljubavi i tmini Amosa Oza i Jučerašnji svet Stefana Zweiga. Linije što ih spajaju ne povlače se rukom koja je u svoj potez sigurna zato što su analogne njihove kvalitete i kvantitete, njihove jezgre i njihove periferije, nego zato što je u njima tako jasno savladana ona književna obmana da autobiografije ne treba čitati jer “maskiraju velelepne polulaži u prnje istine”, kako se u predgovoru Nerudine autobiografske proze jednom izlanuo Oskar Davičo, s čijim se književnim rezonom inače podudaram cijeli. Ove autobiografije treba čitati baš zato što izvan njihove laži nikakve druge istine ne može biti, jer je središte univerzuma, kako Amos Oz sumira svoj razlog, uvijek tamo gdje je ruka koja piše. Valjalo bi zato ovu kvadraturu iz četiri različita osjećaja nekako navesti na jedan razlog, za što će, nadam se, biti dovoljan već i kontrapunkt između autobiografske proze Amosa Oza i Stefana Zweiga, jer one tako jedna prema drugoj teže da u savršen balans dovode inače različito opterećenje koje ih uvjetuje.

Stefan Zweig svoje memoare (neku razliku između memoara i autobiografije treba imati na umu, samo što je meni ona ovdje posve nevažna) piše odrezan od svega što je imao, osim od čvrste vjere u načelo prema kojem je rad sjećanja već predodređen onim što je u njemu sjećanja uopće dostojno. Dvaput izgoren, dvaput istjeran, on sjedi u hotelskoj sobi bez ijedne svoje bilješke, bez svoje knjižnice, i piše sav konzumiran sinkopama i visokim, odnjegovanim stilom, pazeći na zareze a godina je 1941. Ubit će ga sljedeće nacisti. Amos Oz, s druge strane, piše zaštićen u punoj svojoj veličini i važnosti, u svome domu u Aradu, uživajući cjelokupni komfor hebrejske pismenosti i tišinu judejske pustinje. On romansira svaki detalj svog života, malo kao plameni devetogodišnji desničar, malo kao gordi šutljivi kibucnik, i od svega pravi priču, raslojava empiriju na nježnije, intimnije predjele, piše koji je susjed mirisao na usoljenu ribu, koji na naftu i ljepilo, piše kako je u kibucu drkao na haljinu odgajateljice Orne, čekajući da se ona pojavi i da mu na sram rutinirano sjedne svojim tijesnim mjestom. Zweig u svojim memoarima nikome iz prvog kruga svoje intime ne daje ime, čak ni svojim roditeljima, a kad piše o seksualnosti bečkih junoša s početka prošloga stoljeća, on purpurni raster bordela i gvozdene kure za redovne fetišiste ne opisuje tako precizno zato da otkrije od koga je prvi put dobio sifilis, ili tko se od uglednih Bečlija vikendom trošio odjeven u opaticu, nego da jednim potentnim uvidom teoretičara kulture raskrinka nazubljenu čestitost bečke moralne supstance: “I to je bio isti grad, isto društvo, isti moral koji se zgražavao ako bi koja mlada devojka poterala bicikl, i koji je, kada je Frojd na svoj mirni, jasni i prodorni način ustanovio istine koje on nije hteo da prizna, izjavljivao da se skrnavi ugled nauke.” Najintimnije čega će se njegova dobrostojeća apolonijska rečenica dotaknuti u opisivanju zakopčanog seksualnog odgoja toga vremena, koji je djevojke za život pripremao uskraćivanjem svega što život jeste, kraća je epizoda s nekom njegovom tetkom bez imena: ona je iz prvobračne postelje roditeljskoj kući dojurila sva luda i pobrkana jer joj je muž pokušao skinuti haljinu. Ovdje treba reći i to da je barem polovica Zweigove čudesne jezičnosti posredovana mjerom koju je u srpskom jeziku za nju pronašao Aleksandar Tišma, kao i odlukom Branka Kukića, urednika u Službenom glasniku, da se u proteklih šezdeset godina adekvatnija mjera nije mogla ponoviti. Isto će za šezdeset godina vjerojatno važiti u slučaju Andree Weiss Sadeh, koja je za zaprešićku Frakturu prevela Ozovu Priču o ljubavi i tmini. Bilo bi pogrešno i neispravno tvrditi da je dokumentarnost Zweigove autobiografske proze u nakani drugačija od Ozove, oni nemilice obogaćujući tekst dnevno-političkim referencama zapravo žele istu stvar – preko vlastitog života inkapsulirati duh vremena, samo što to rade na drugačiji način. Zweig esejizira na pristojnoj, akademskoj distanci od svoje intime, on dopušta privatne trenutke samo kad su povijesno opravdani, kao kada svoju prvu novelu na feljtonizaciju u “Neue Frei Preese” odnosi Theodoru Herzlu, i neprestano prelazi u historiografski diskurs, nukajući nas da na Burkeovo pitanje što je kulturalna povijest, iz istoimene knjige, jednosložno odgovorimo: to je Stefan Zweig! Tome nasuprot, Oz duh vremena zahvaća tek u posljedici, gradeći o svom životu i životu svoje porodice priču kao što se gradi bilo koja druga fikcija. Sa stajališta Zweigovog prononsiranog sjećanja jednog Europejca, dječačko bi smrskavanje noge željeznom kuglom možda bila čista insuficijencija, za Oza je taj jedinstveni događaj iz djetinjstva bio literarna prilika da frontu arapsko-židovskog razdvajanja rastumači s onu stranu dobra i zla, usijanih mitinga i stihovanog parolaškog optimizma.

Ustvari, da je ovaj kvadrat logički, kao što nije i kao što nikad ne bi mogao biti, odnos između Zweiga i Oza bio bi možda prispodobiv odnosu podsuprotnosti između dva partikularna suda, od kojih oba ne mogu biti neistinita, a sve ostalo je moguće. Prevedeni na jezik logike višeg reda, i kvantificirani emotivnim kvantifikatorom, oni bi se pisali <3.

August Strindberg

Iz malog katihizisa za niži stalež

*

Prvi članak: religija

Šta je religija?

Potreba nastala na nižim stupnjevima razvoja koju viši stalež koristi da drži pod sobom niži stalež.

Viši se stalež tajno smije religiji, ali drži da “narod mora imati religiju”. Jedan iskreni ateist nedavno je objasnio da je grijeh učiniti niži stalež nesretnim lišavajući ga njegove religije.
Duboko značenje religije može se vidjeti i u tome što je i ateist nastupio u odbranu zajedničkog praznovjerja. Praznovjerje je korisno za viši stalež.

Koja sredstva koristi religija za ovo?

Zastrašivanje i utjehu.

Frederik II, zvani Veliki, dao je sljedeće priznanje:
“Svi zakonodavci izmišljali su bogove i razgovore s bogovima kako bi držali narod na okupu. Vjerujte mi, onda kad smo uplašeni, izmišljamo vragove i pakao. Strah je stvorio bogove. Snaga je stvorila kraljeve.”

Čime plaši religija?

Nesmirom ili vječnom kaznom za one koji ne poštuju viši stalež.

Zato se Michelangelov Poslednji sud smatra najvećim od svih umjetničkih djela.
Jer plaši najviše!

Čime tješi religija?

Nadom u spasenje u narednom životu za one koji u ovom rade i služe višem staležu.

Šta znamo o Bogu?

Ništa!

Postoji li budući život?

Ne zna se i ne tiče nas se. Mi moramo živjeti za ovaj!

Viši stalež uzima sve za sebe u ovom životu, a nebeski nudi nižem staležu.

Ko je Krist?

Jedan neobičan čovjek, koji želi obrazovati i spasiti niži stalež, na svoj način.

Za nesreću i on je vjerovao u nebo, i umjesto da pokaže onim koji tegle i trpe kako da sebi na zemlji olakšaju, pokazivao je u nepoznato.
Stoga je Krist zastareo i tek je dovoljan da ga viši stalež koristi kao utjehu za niži stalež, kad je previše ugnjeten.

Kako možemo znati da on nije Bog?

Tako što je on bio čovjek.

Trebamo li gubiti vrijeme da bismo apsurd dokazivali apsurdnim.

Ničim drugim?

Da, time da on nije ostavio neki dokaz svoje božanstvenosti, što je bilo i lako i mudro.

Na Place de la Concorde stoji jedan obelisk, koji je 1400 godina stariji od Krisa i koji u zapisu u kamenu daje dokaz o postojanju Ramsesa II.
Zašto nema nešto tako o Kristovom životu, ni jedan zapis iz toga vremena.

Šta je unutarnje religiozno osjećanje?

Navika iz djetinjstva da se prepusti takvom osjećanju.

Muhamedovo religijsko osjećanje omogućavalo mu je da ima mnogo žena.
Korzikanac živi s osjećanjem krivnje sve dok ne ispuni svoj religijski zavjet i ubije svog neprijatelja.

Šta je savjest?

Osjećanje da nismo ispunili neki propis.

Sudeći prema njegovom djelovanju, višem staležu takođe nedostaje savjest. Sasvim prirodno, pošto je narečeni propis predviđen jedino za niži stalež. Za samog sebe on ima samo jedan zakon: šta god da činim, ispravno je!

Ko donosi propise?

Viši stalež!

Viši stalež reguliše, dakle, našu savjest pomoću svojih propisa.
Kvekeri, koji odbijaju ići u rat, slušali su svoj razbor, i imali lošu savjest zato što su prekršili propise višeg staleža.
Međutim, pod djelovanjem navike, propisi višeg staleža postali su tako ukorijenjeni da često pokazuju kao savjest. I stoga kad se viši stalež obraća našoj savjesti, on priziva tek sjećanje na one propise.

Može li čovjek živjeti bez religije?

Da, za viši stalež, koji ima egzistencijalna sredstva, to je lako, ali za niži stalež, koji živi u stalnom strahu za svoju egzistenciju, to je mnogo teže.

Kada Numi Pompliusu nisu naložnice ostavljali na miru, učinio ih je svetima i nazivao ih Vestalkama.
Kad Voltaire nije mogao na miru odlagati svoje papire na određenom mjestu, on ih je odložio u knjizi psalama.
To je bio razlog da se nižem staležu ateizam da kao religija, budući da je i to nešto.

Zar nije bolje da stvoriti nižem staležu egzistencijalna sredstva umjesto religije?

Da, bilo bi mnogo bolje.

Siti viši stalež zamjera izgladnjelom nižem staležu da jedino misli na to kako bi se najela.
I niži stalež prihvata tu zamjerku.

Filosofija

Šta je filosofija?

Traženje istine.

Kako onda filosofija može biti prijatelj višeg staleža?

Viši stalež plaća filosofe da otkrivaju jedino ugodne istine.

Ali ako se otkriju i neugodne?

Onda se one nazovu lažima i filosof ne bude plaćen.

Historija

Šta je historija?

Priča o prošlome, sačinjena tako da prikazuje viši stalež u povoljnom svjetlu.

A ako je svjetlo nepovoljno?

Onda se to naziva skandal.

Šta je skandal?

Sve što oponira višem staležu.

Šta je patriotizam?

Jedna razvijena forma samopoštovanja. To je moja zemlja i zato je najbolja. Tako kaže svaki nacion ne videći da govori tek subjektivnu glupost, jer samo jedna zemlja može biti najbolja. Što ne sprečava da sve mogu biti jednako dobre.

Šta smo dužni domovini?

Ništa!

Odgoj su platili roditelji, krov nad glavom i hranu takođe, i ako se dobije posao, onda se plaća svojim radom. Zaštita se plaća porezom.
To uviđa takođe domovina koja neprestano kupi nove rodoljube bilo koje nacije, samo ako su boravili tri godine u zemlji i jamstvo položili.

Estetika

Šta je estetika?

Doktrina hvaljena ili omalovažavanja umjetničkog djela.

Koja se umjetnička djela hvale?

Ona koja slavi viši stalež.

Stoga su Rafael i Michelangelo najviše poznati, jer slave religiozne laži višeg staleža.
Shakespare je slavio kraljeve i Goethe je slavio samog sebe kao pisca višeg staleža.

Druga onda umjetnička djela?

“Ne smiju postojati neka druga.”

Zola je opisivao patnju nižeg staleža i zločine višeg staleža, zato se naziva prljavim piscem. Prljavština je ime koje viši stalež daje svemu što je u vezi sa nižim staležom.

Prirodne nauke

Zašto su prirodne nauke neomiljene kod višeg staleža?

Stoga što one pokazuju da je društvo protiv zdrave prirode.

Postoji li nezdrava priroda takođe?

Da!

Reci jedan primjer!

Sadašnje društveno stanje.

______________Petru Gudelju, dok čitah Zmiju mladoženju… u Mostaru, a prije
______________________________________ ________polaska za Herceg Novi…

*

Danas je sveta nedjelja
U Mostaru cvjetaju bademi

Sa osunčane terase
Kuće mojih prijatelja
Posmatram rijeku
Naro
Silovitu u svom toku
Kako hita
Moru
Našoj velikoj majci

Svaki put
Drugačiji doživljaj
U meni
Probudi ova rijeka

Na njenim obalama nekad
Naši preci Iliri
Izgovarahu molitve
Vodi i suncu
Koje se i danas smiješi
Iza oblaka
Kao što se onda osmjehivaše
Njima

U njene talase si
Bacio iznošene cipele

Od tada bosonog
Hodiš nebom
Ostavajajući ognjeni trag
Zvijezde
Pretvaraš u riječi

Bože
Dokle su stigle
Cipele
I priča
Ispisana
Na dva lista hartije
Pocijepana u bezbroj
Komadića

Bačena
U modru rijeku

U nedstatku hartije
Uklesuješ riječi
U kamenje
U mitove pretvaraš
Ovozemaljska zbivanja

Zrno koje je orač
Davno bacio
U zemlju
Dozivaš
Rascvjetaš ga
Ubereš njegov plod

U Naroni te čeka
Ciceronov sluga
Koji je pokrao njegovu
Biblioteku i sklonio se u
Daleki rimski municpijum

Možda neka Naronka
S ilirskom ljepotom
I ilirskom krvi
S irisom u ruci
Hoće da te daruje
Ljubavlju

Riječ od prije
Tri hiljade godina
Traži da je izgovoriš

Oponašaš frulu
Dalekog pastira
Koji pjeva na zaboravljenom
Jeziku
U divljim brdima

Glasovi mnogi hoće
Da ih u pjesmu prevedeš

Jedna zvijezda
Pala davno
Traži da je ponovo
Uzdigneš na nebo
Da joj
Svjetlost podariš

Pepeo bivših vatri
Raspiruješ
Umukle pjesme pjevaš
Učestvuješ u minulim
Svetkovinama

Igraš u zaboravljenom
Kolu
Zaboravljenu igru

Bogovi
Mole da ih oživiš

Kipovi
Popadali da ih
Uspraviš

Drevni idolu vape
Život da im
Udahneš

Toliko mrtvih čeka
Da ožive
U pjesmi

Tvojoj
Petre

Mostar, 10. mart 2013. godina