Čujte smrtno ozbiljnu ispovijest jednoga od nas, koga ste možda danas ili jučer vidjeli, s kojim ste možda popričali, koji je možda netko od vaših bližnjih, koji ste možda i vi sami, samo to još ne znate!

“Zaljubljen sam u svoj stari ormar. On ispunjava moj život svime što čuva u sebi, svom svojom unutarnjošću iz koje za moj osjetljivi njuh izviru nježni, topli mirisi; on mi daruje strast od koje drhtim dok otvaram njegova škriputava vrata i tonem u njegovu tamnu dubinu, ili u njegov široki pretinac u kojemu, preturajući po tolikim odavno neuporabljenim stvarima, mogu da putujem svojim životom, jer svaki od predmeta koje tu nalazim obnavlja moju prošlost pretvarajući je na taj način u moju jedinu pravu, jedinu živu sadašnjost. Žena ili kći zateknu me kako vadim i milujem ovo pohabano odijelo koje sam toliko puta imao na sebi, a kad me upitaju: ‘Šta će ti taj dronjak od odijela? Što ga čuvaš?’, odgovaram: ‘Čuvam ga jer mi se hoće’, a mislim: ‘Čuvam ga jer pamtim neke sretne trenutke u kojima sam ga nosio’. Ovo izguljeno koferče s kojeg je otpala brava budi u meni monotone ritmove kojima su me jednog nezaboravnog ljeta uspavljivali kotači vlaka na putovanju u dvotjednu sreću. Ovaj skoro raspadnuti kišobran na rasklapanje predočava mi onu osobu o kojoj sam i budan sanjao, a s kojom sam se pod njim nakratko bio sklonio od pljuska; a tek oni albumi, one fotografije, iako izblijedjele, ona pisma, iako požutjela, sve to još uvijek živi, za mene i samo za mene; zato ja osjećam taj ormar kao neko biće, meni blisko, bliže od bilo kog drugog; on je moj brat, on i ja smo isto, on – to sam ja!

I sad bi neki htjeli da taj moj dragi ormar izbace iz kuće, na otpad, na smetlište, jer je navodno crvotočan, jer mu se vrata loše zatvaraju, napukla su, i – zamislite! – jer moj ormar škripi! Ali ta škripa za mene je glazba! Ona mi priča… Ona me prenosi… Kad je začujem, slušam Vrijeme što svoje nemilosrdne kazaljke počinje okretati unatrag!

A ti neki, to je moja kći što nema pojma o takvom preokrenutom hodu Vremena, već luduje za svim što je novo i moderno; to je moja sestra oštrokondža koja me naziva staretinarom; a najviše, to je moja žena! Moja žena koja je, za razliku od mog ormara, izgubila sve ono što je u njoj još moglo da bude uspomena i pretvorila se u suštu, suhoparnu sadašnjost!

Ali ne, mili moj ormare, ne dam te ja, jer htio bih da budem stalno s tobom, uz tebe, pa i u tebi, da uđem u ono što je danas moj jedini život, da ja i ti budemo do te mjere jedno da nas nitko ne može rastaviti.

Ali… zar mi se učinilo, ili se ti smanjuješ? Ne, ne, učinilo mi se. A možda se stvarno smanjuješ – pa i tebe je pritisnulo vrijeme, star si, oronuo, povijaš se, kao i ja, ka tlu. Ili mi se to tvoje smanjivanje priviđa jer ti možda hoćeš da mi daš znak, da me navedeš na pomisao…

Ah, zaista! Kako se dosad nisam sjetio? Nije važno da li mi se to tvoje smanjivanje pričinjava ili ne, ja ga vidim, i ono mi poručuje: promijeni me, umanji me, napravi od mene lijes, tvoj lijes, da bismo mogli drugovati u vječnosti i da bih zauvijek mogao biti tvoja prošlost!”

Je li vam sve ovo odnekud poznato, dragi moj čitatelju, draga moja čitateljko? Jeste li sretali ljude koji neke mrtve stvari, pogotovo one vrednije, skupocjenije od jednog starog ormara, vole ljubavlju kakvom nisu u stanju voljeti nijedno živo ljudsko biće? Jeste li možda i sami netko od njih?

Vidio sam čovjeka na ivici mosta kako se sprema da skoči u rijeku,
razmišljao je, nije bio odlučan, krenuo je da se vrati okliznuo se i pao u hladnu vodu.

Skočih za njim. Rijeka mu oprosti.

Novinari dođoše, on im ispriča priču. Moje nije bilo da pričam jer
ako pomogneš a dvaput se pohvališ da jesi, kao da nisi ništa učinio –
vjera mi kaže.

U dnevnoj štampi objaviše naslov musliman spasio Hrvata iz zagrljaja smrti.

Ispod mosta mi bî samo čovjek koji se u zadnji tren sjetio razloga za život.
Još, im rekoh da nisam musliman, te jesenske, prohladne, večeri bio sam samo

neuspješan ribar.

Ponoćna lađa, vidjeli smo, ponese Kneževića iz Vukovara niz Dunav put Novoga Sada, a Šokčević, koji ga je do lađe dopratio, ostade na ćupriji jutro čekajući.

Tko je Nikola Šokčević, fratar koji u tom času služi kao gvardijan samostana bosanskih franjevaca-bogoslova u Đakovu, pod Strossmayerovim gospodskim okriljem? Nije se on tu, u Ćesarovini, našao po dobroj sreći ili kakvoj zasluzi; tu je u nekoj vrsti progonstva, koje traje već petnaestu godinu, od događaja na Plehanu zbog kojega mu se i sad u san vraća jeziva lomača na kojoj se cvari leš fanatika i ubojice Mula Hasanije iz Dervente. Ima o tome u fratarskim zapisima, historijama i pismima nekoliko različitih sinoptičkih izvještaja, pa nam je poznata fratarska verzija događaja. O možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom – ne znamo ništa, jer izvori o tome ne govore.

Fratarska povijest u Bosni, onakva kakvu je pripovijedaju sami fratarski pisci, a druge i nema jer ju nitko drugi nikada nije ni pripovijedao niti se za nju ozbiljnije i obuhvatnije zanimao, puna je krvi i zločina, baš onoga tvarnog, tjelesnog zločina, i patnje koja uza nj ide. Horizont na toj višestoljetnoj pozornici je nizak, tijesan, zatvoren – jednako horizont svakodnevnice kao i horizont pripovijedanja o njoj. Uloge su jasno i grubo podijeljene: na jednoj strani fratri i kršćani koji su žrtve, na drugoj nasilnici: turci, turska vlast, i ponekad šizmatički paćare što kršćansku raju pod svoj rit hoće da podvrgnu. Najvažniji lik u toj slici svijeta, lik koji njome caruje, koji ju zauzima i ispunja svu ostavljajući malo mjesta za bilo što drugo, jest lik neprijatelja, a njegova paklena ćud ne miruje u namjeri da uništi sve naše – tijelo, imanje, dušu, vjeru. Nije to neprijatelj iz Isusovih uznemirujućih i nepodnošljivih mirotvornih naputaka kojega trebaš ljubiti, niti onaj kojemu trebaš okrenuti i lijevi obraz pošto te je udario po desnom. Ni Isus ovdje nije evanđeljski Isus nenasilja i Govora na gori, nego je protureformacijski vojskovođa nad vojskama, onaj koji pobjeđuje i nemilosrdno satire neprijatelja, makar u našim željama i vrućim zazivima, kad već u stvarnosti ne možemo mi. Baš krasnu parabolu o tome ima fra Filip Lastrić, umni pisac iz XVIII stoljeća i junački borioc za franjevačku Redodržavu Bosnu Srebrenu pred rimskim crkvenim moćnicima, kada je bila dovedena na rub nestanka. U Govorenjima od svetie, za lasnoću pastirah puka priprostog spravljenima (Mleci, 1766), u homiliji na dan Imena Isusova, on piše kako se pobjedonosni Jan Žiška, glasoviti kapetan boemski, opraštao sa svojim vojnicima kada imadijaše umriti: “Zapovidi svojim vojnikom i prijateljom da od njegove kože načine bubanj iliti talambas, i kadgod uzimadu na boju udriti se s neprijatelji, bubajući onim bubnjem zazivaju ime: Žiška, Žiška!, zašto će, govoraše im, zvekom onim i imenom mojim pristrašeni neprijatelji lasno bit pridobiveni od vas.” Tako je isto, nastavlja pisac, “prilično promišljati o Isusu Sinu Božijemu, koji toliko zlameniti pridobitaka suprot neprijateljom budući učinio na nebu i na zemlji, učini se njima suviše strašan. Kada se dakle prikučivaše vrime njegovo sa zemlje otići na Nebo, ostavi svojim virnim Prislavno Ime svoje, po niki način za talambas, kojim bi strašili neprijatelje ako bi ga dostojnim jezikom udarali i bubali.”

Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože za strašiti neprijatelje – kakva vesela barbarska kristologija!

Sasvim nam je lako zamisliti kako je piscu – premda izvrsno upućenu u Sveto Pismo – nadahnuće za ovu prispodobu mnogo više dalo vlastito iskustvo nego sva četiri evanđelista zajedno i Djela apostolska pride. Boraveći u samostanu u Sutjesci u vrijeme bezakonja i nereda Lastrić se, mnogo prije nego što će napisati Govorenja, nagledao besmislenoga zla i bijesa i uludo prolivene krvi, pa i na vlastitoj koži doživio nešto od toga. Živo je to opisao objašnjavajući u latinskom predgovoru svoje dvojezične knjižice Testimonium bilabium (Venecija, 1755) zašto ju je morao poslati u tisak nedovršenu. “U ovo vrijeme moja oplakana Bosna Srebrena čitava plamti pobunama, razdire sama sebe ratom i unutarnjim pokoljima. Narod muslimanske sekte, ne mogavši više podnositi nepravde i tiranske namete barbarskih poglavara, pobuni se i stavi sebi po vlastitom nahođenju domoroce za poglavare, tako se sve uskomešalo da se ne zna tko vlada i sudi.” I samostan u Sutjesci nalazio se više puta na udaru, a jednoga listopadskog dana pod pravom opsadom. Kod drugoga ljetopisca nalazimo podatak da su glavni kolovođe bili Madžar-Alija iz Doboja i Komja-aga Sarajlija. Dok su fratri iznutra podupirali vrata samostana da ih razbojnici ne razvale, jedan od njih ispali kuburu kroz pukotinu u vratima i rani Lastrića u “gornju stranu desnog bedra”, a gvardijanu fra Nikoli Glavočeviću kroz rukav od habita dva zrna protjeraše. Slijedeće noći negdje na konaku Madžar-Alija u pijanstvu ubije Komja-agu a beg Bjelopoljac prenese leš u Sutjesku, da se učini ćevš, te fratri “na pravdi štetovaše 500 groša”. Ljetopisac dodaje: “Al ni ubojica nije se nanosio glave, jer pohvaliv se u Sarajevu da je i jednog Turčina pogubio, skoče baše i udave ga na mjestu.” Lastrićeva rana, kako sam piše, “nije bila smrtonosna ali je teška, posebno ovdje gdje nemamo iskusnog kirurga.” Pisanje nije mogao nastaviti, jer je ostao prikovan za krevet tri mjeseca.

Kad Lastrić kaže “ovo vrijeme”, riječ je o razdoblju krvave anarhije u koje spada i tzv. “pobuna Morića” u Sarajevu (1747 – 1756). O njemu iscrpno piše sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija ne gajeći simpatije prema pobunjenicima koje redom naziva jaramazima (nevaljalcima), ali kaže: “Uzrok ovih nereda bio je u početku taj što su paše počeli da vrše nasilje prema sirotinji.” Anarhija je bjesnila dugo: “Punih deset godina nisu poštivani ni paša ni zabiti, a ni drugi, kao što su ulema, kadije, niti itko drugi.” Na kraju su se sami građani udružili s vlastima i pomogli da se glavni pobunjenici pohvataju, a da ne pobjegnu pobrinula se, piše Bašeskija, i Božja providnost: toga dana u ožujku, iako sve dotle bijaše blago vrijeme, bez snijega i hladnoće i sasvim vedro, pojave se iza ićindije crni oblaci i zapadne golem snijeg, te “nijedan od jaramaza-ubojica ne mogaše pobjeći”. Uz gruvanje topova podavljeni su sva dvadesettrojica. “Neka im je Allah milostiv!” – završava Bašeskija.

Fra Filip Lastrić i Mula Mustafa Bašeskija su suvremenici, pišu o istom vremenu i o istim događajima, teoretski uzevši mogli su se očešati jedan o drugoga negdje na ulici, u Sarajevu, recimo, kada Lastrić dolazi po nekom poslu ili nevolji, ili u Zgošći kod Kaknja blizu Sutjeske gdje Bašeskija pokušava živjeti godinu-dvije kao mualim. Ali, sve i da se jesu sreli, ne bi imali pravoga znanja jedan o drugome, o svjetovima u kojima žive i misle, svatko za sebe.

Kada franjevački pisci ispisuju svoj bosanski martirologij, često preuzimajući jedni od drugih, ponavljajući pojedine slučajeve u više verzija, jasna je namjera: da se ne zaboravi, da se žrtve i patnje pamte, da im se pribavi zahvalnost naraštaja, i vječna nagrada. Nema sumnje, vrijedne su pamćenja i sućuti te žrtve, osobito kada osjećamo živu patnju ljudskoga mesa, kao onu od puščanog zrna u Lastrićevoj gornjoj strani desnog bedra, koje ne može da bude izvađeno jer nadaleko nema iskusnoga kirurga, pa ranjenik mora ležati mjesecima! Osjeti se, međutim, u stalnom i neumornom navraćanju na primjere mučeništva, u upornosti kojom se iznova živo opisuju tjelesne podrobnosti zločinstava, u posvećenosti kojom se govori o kaznama što sustižu počinitelje, kako ispod i iza njihovoga teksta izbija i nešto poput sasvim osobite slasti u tomu da se bude žrtvom i mučenikom.

Priča o udesu fra Nikole Šokčevića u tom pogledu odstupa, no na to ćemo još doći, prije toga valja nam navesti dva klasična slučaja iz knjige mučeništva.

*

Godina je 1807, treći dan veljače. Fra Lovro Milanović rodom iz Sarajeva, župnik u Tramošnici, u Posavini, krenuo sa svojim pomoćnikom u pomoć stricu, starome župniku u Dubravama. (Po drugoj verziji, išao je da opremi bolesnika na samrti.) Nakon sata jahanja evo ih kroz selo Turić, još uvijek u fra Lovrinoj župi. Konjanik koji im dolazi ususret jaši visoka i jaka alata koji se malo kôsi i otima, ali se vidi da jahač čvrsto vlada njime. Kad su se približili jedni drugima, fra Lovro i njegov pomoćnik prepoznaše Muju Arnauta, moćnoga nadzornika dobara Osman-kapetana Gradaščevića. Pomoćnik se plahnu i zakrenu svoga konja malo na stranu. Fra Lovro produži ne sklanjajući se, on i Arnaut mitiše se tijesno, skoro da im se uzengije očešu. Kad su se razmaknuli na tridesetak koraka, Arnaut zaustavi i okrenu konja, skinu s ramena dugu pušku šarku, nanišani i opali. Pogođen s leđa iznad pojasa, fra Lovro se sruši s konja, i umrije na mjestu. Jedan od kroničara htio bi da je prije smrti stigao izgovoriti: “Miserere mei, Deus, miserere mei!”

Nakon što je fratar pao i izdahnuo, seljani su se strkali, unezvijereni, ne znajući što bi, a isprva ih je zbunjivalo ubojičino držanje. Još prije nego što je ijedan od njih stigao, odmah po ispaljenom kuršumu, Mujo Arnaut je sjahao i vodeći konja za uzdu polagano prišao tijelu. Stajao je nad njim mirno i nekako zamišljeno. To ih je malo ohrabrilo pa su se približili i stvorili krug oko fra Lovrinoga tijela i njegova ubojice. Jedan od njih se odvaži pa upita:

– Da od Boga nađeš, Mujo, što ubi našega misnika?

Bez imalo pizme u glasu, tiho i kao da se opravdava, Mujo odgovori:

– Vallah, jest jazuk što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, jer zakon turski zapovijeda da kaur mora s konja sjašit kad sretne Turčina, neka se zna da je Turčin gospodar, a pratar to nije učinio pa sam ga morao ubiti.

Kršćani sahraniše fra Lovru u turićkom groblju, a Muju Arnauta tužiše gospodaru, Osman-kapetanu. Ovaj ga ne udari nikakvom kaznom, samo ga otpusti iz službe. Kroničar pripovijeda, a mi ne možemo znati što je od toga stvarno a što domišljena moralka, kako je ubojica poslije toga skitao od nemila do nedraga tražeći kruha, te kako se namjerio na slična druga, deli-ciganina, koji ga je na kraju ubio iz kubure u svađi za zalogaj.

*

Fra Lovro Karaula jedan je od velikana stare, otomanske Bosne Srebrene. S povijesne distance njegov životopis doima se kao puni simbol bosanskoga fratarluka: svojim djelovanjem i značenjem ne izlazi izvan horizonta franjevačke i bosanske katoličke zajednice, ali unutar tog horizonta on postiže punu ostvarenost. Po tomu je Karaula tipičniji nego, recimo, Jukić, ili Martić, koji su iskoračili u svijet, u literaturu. Kronološki, raspon njegova života ne može biti amblematičniji: rođen na samu kalendarskom početku Devetnaestoga vijeka (Žirović kod Livna, 1800), a ubijen u godini velike bune, koja je označila početak kraja otomanske epohe (Ljubunčić kod Livna, 1875).

Dijelio je stoljeće s najvećima. Kao pojedinac, bio je sve što može biti bosanski fratar, nema nijedne službe koju nije obavljao. Na sve načine od hrabrosti do mudrosti i lukavosti čupao se s vlastima za prava franjevačke i narodne zajednice, odlično je propovijedao, pisao nije mnogo jer za to nije imao vremena, ali ono što je napisao svjedoči o velikoj moći duha i jezika. Otkako je bilo moguće graditi, sav se posvetio izgradnji crkava, samostana, otvaranju pučkih učionica. Sve što je radio, radio je najbolje.

Škole je završio, teologiju i filozofiju, u Ugarskoj. Zaredio ga je u Docu kod Travnika legendarni biskup Miletić. Za koju godinu uzeo ga je i za svojega tajnika. S Miletićem je na njegovim biskupskim pohodima obašao i upoznao cijelu Bosnu. Poslije Miletićeve smrti vodio je poslove biskupskoga ureda, dok ga novoimenovani biskup fra Rafo Barišić nije maknuo. Napisao je životopis Divnog Apoštola P.G. Augustina Miletića, a svoju očaranost i potpunu odanost tome neobičnom čovjeku izrazio je lapidarno: “… pria će gavran obilit, nego će njegovo ime u našem narodu umrit”. Ljetopisac fra Mato Mikić za Miletića je napisao: “Ovo samo velim, dok onaki među Bošnjake Prelat stupi, mnogi će minut vikovi.” U franjevačkoj uspomeni Miletićeva je pojava obavijena aurom osobite blagosti i krepkosti, a njegove se izreke i preporuke, u isti mah brižne i duhovite, citiraju i danas. Poput one koju je upućivao mladomisnicima: 1. Rano ustaj, 2. Pazi starce, 3. Čuvaj se žena, 4. Ne plaši djecu. Stizao je na sve: suzbijao kugu u velikoj epidemiji, brinuo se za školovanje djece i organizirao analfabetske tečajeve za odrasle, poučavao bosanske mladiće kujundžijskom zanatu, pisao katekizamske priručnike, bukvar za nepismene s uputama za uvježbavanje čitanja, a prepjev talijanske pjesme Vi adoro tako je sročio u jeziku i ritmu bosanskoga pučkog osmerca, da se potpuno uklopila u korpus pučkih pjesama poput Zdravo tilo Isusovo i drugih sličnih, te se i danas pjeva po bosanskim crkvama. Kako je živio, onako je Miletić i umro:, “na terenu”, u Vidošima kod Livna, za vrijeme jednoga od svojih brojnih pastoralnih pohoda.

Sudjelovao je Karaula u borenju Bosne Srebrene protiv biskupa Barišića kao jedan od protagonista. Dvaput je po tom poslu išao u Carigrad, naučio francuski, talijanski, turski, sklopio brojna, za franjevce korisna poznanstva. Pred kraj života, krepak i u sedamdesetpetoj, službovao je u svomu livanjskom kraju, na rodnoj župi Ljubunčić. Lokalne ga vlasti gledaju poprijeko, jer nema dlake na jeziku u zaštiti franjevačkih i narodnih prava.

Kad je 1875. austrijski car Franjo Josip I pohodio Dalmaciju, Karaula, fra Anđeo Ćurić i fra Mihovil Marijanović isposluju susret s njime u Sinju, i predstave mu teško stanje kršćana u livanjskom kraju. Poslije toga Karaula napiše opširnu predstavku i pošalje je caru posredstvom ugarskoga primasa Symora, s kojim se osobno poznavao. Franjevački kroničar će zapisati da je Karaula to neoprezno saopćio najodanijima među svojim župljanima, a onda je za to saznalo “i najmanje ture”.

Na Ilindan, 20. srpnja 1875, vraćao se Karaula u Ljubunčić iz Prispa, gdje je na groblju Vašarovine govorio misu. Jahao je sam, moleći krunicu. Poimence se znaju četvorica atentatora, koji su preda nj iskočili, oborili ga s konja, te ga udarali, davili, mrcvarili i na kraju jedva nekako zagušili u prašini, sjedeći na njemu: Avdibeg Čorbadžić iz Žirovića, Nurija Dizdar, sluga Čeić i Avdibegov sin. Vlast je zavukla slučaj i zločinci nikad nisu kažnjeni, a kad je u livanjskom kraju uskoro planuo ustanak, bilo je to dobrim dijelom pospješeno i Karaulinim ubojstvom.

Ni ovo stradanje franjevački kroničar koji piše o Karaulinom mučeništvu ne ostavlja bez pouke i potrebe za vjerovanjem da se zlo zlim vraća u obliku božije pravde, kad već nema ljudske. Tako saznajemo za Avdibegovu zlu sudbinu. Stalno mu se, obdan i obnoć, prikazivale strahote pa se zavukao u svoju kuću u Žiroviću i nikud nije izlazio. Kazivao: “Svake mi se noći prikazuje Karaula i hoće da me udavi, jer sam ja njega udavio”. Slali mu livanjskoga hećima Mujagu Šeremeta da ga liječi, ali sve zaludu, pa ga zatvorili u livanjsku tvrđavu u sobu s gvozdenim rešetkama. Jedanput je uspio pobjeći, te je mahnitao livanjskom čaršijom i vikao ono isto: “Ne dajte me, eto Karaule, hoće da me udavi jer sam ja udavio njega…” Uhvatili ga i vratili u tvrđavu, i u njoj je nakon nekog vremena skončao u groznim mukama. A njegov sin se godinama kasnije navodno tužio ljubunčićkom župniku kako u kući nema nikakva zdravlja ni berićeta “otkada udavismo Karaulu”.

Na neobičan i pomalo zlokoban način u priču o Karaulinoj pogibiji upleten je i njegov lijepi konj bjelac čiste pasmine. Bio je to najprije đogat Rahmanbega Firdusa, kojega je kao i brata mu Muhamedbega Karaula učio pisati i čitati latinicu i talijanski jezik. Kada je Rahmanbeg poginuo u lovu na svome posjedu u Crnom Lugu, njegova žena Melića pokloni đogata Karauli ne htijući da ga itko drugi jaše. I evo podatka koji bi neki Karaulini biografi htjeli vidjeti kao koban znak: obojica su se s toga konja u smrt srušili na isti dan istoga mjeseca, u razmaku od okruglih deset godina.

*

Evo nas napokon i kod Šokčevića. Okvir u kojemu će se roditi njegov grijeh i muka rane su šezdesete godine XIX vijeka, kada se počinje osjećati promjena i slutiti sloboda, pa se između onih što su je željni, i branilaca starih običaja, stvara zla krv gora no ikada ranije. Sultan Abdul Medžid donosi uredbe kojima se dopušta gradnja bogomolja svih vjera, pa fratri u Bosni povilenili: stotinama su godina za samo jedan nov zidić ili plot plaćali masne globe i podnosili grdne batine, a o gradnji nove crkve ili samostana nisu smjeli ni sanjati. Sada bi htjeli sve to odjedanput nadoknaditi, “obruč na dunjaluk staviti”- tako izgleda ogorčenim agama i begovima i čaršijskim prvacima. No, gdje su sultan, Porta i Stambol, gdje Tolisa, Gradačac i Derventa! Kada je fra Martin Nedić tražio dozvolu za gradnju crkve u Tolisi, digli se u Gradačcu i javili u Stambol: ne može, jer se zidovi grada Garadačca naslanjaju na Tolisu! Tek kad se austrijski konzul lično pomučio, izašao u izviđanje, i poslao čvrst izvještaj da od Gradačca do Tolise ima nekih šest sati pješačkoga hoda, isposlovan je ferman za gradnju.

U to doba odlučeno je da se i na Plehanu grade crkva i samostan. Kupljena je zemlja od jednoga derventskog bega, carski mjernik, inženjer Ešref-efendija po nalogu vezira Ćamil-paše je pregledao i odobrio mjesto. (Imao je dosta posla i putovanja; istu stvar obavio je u Livnu, Gučoj Gori, Zoviku, a fratarski izvori redom ga spominju kao čovjeka stručna, ugodna i razgovorna.) Dok se čekao ferman, fratarska uprava odredi za župnika Šokčevića i dadne mu dvojicu pomoćnika, fra Jaku Džoića i fra Luku Kovačevića, te oni počeše podizati zgradu za stanovanje i prikupljati građu za crkvu. Kad je stigao ferman, medžlis u Derventi ga je potvrdio bez otezanja. Sve je izgledalo dobro, a trojica mladih fratara nastavili su s poslom, vedri i okretni. Osim gradnje, trebalo se baviti i zemljom, orati, sijati, te stvarati domaćinstvo.

Derventskoj čaršiji sve je to bilo kao spram mrtve glave. Poslije krvave pacifikacije Omer-paše Latasa, čije su posljedice bile još sasvim svježe i bolne, ona se jest primirila, ali su joj carske reforme i dalje mrske i ćafirske, a ovo sad dolazi kao sol na otvorenu ranu. Nešto se mora poduzeti! Rješenje se našlo u Mula Sali Hasaniji, čovjeku koji je nedavno došao iz Sarajeva i nastanio se u Derventi, u jednoj napuštenoj ruševnoj kući, a da nitko pravo ne zna ni tko je ni od čega živi. Pojavljuje se u kafani, neuredan ali uvijek pod oružjem, čeka hoće li mu tko zovnuti kafu, i započinje uvijek istu priču – o dinu koji je ugrožen sa svih strana, i za koji, ako treba, valja i ginuti.

Nije ga trebalo nagovarati. Dali su mu novaca da nabavi bolju odjeću, kupi konja i popuni oružje, i on se počeo osjećati važno, kao izvršitelj sudbonosnoga zadatka. Sam je odredio i zarekao se: idem tamo da ili ja ubijem njih, ili ako bude Božija volja da poginem ja, a vi me onda tu i ukopajte, pa se po našemu zakonu neće moći praviti crkva na tom mjestu.

Što se, kao pouzdano, može znati o onomu što se dogodilo toga petog dana u mjesecu studenome 1855. “na Pleanu u Posavini, u nahiji derventskoj”, kada je Mula Hasanija dojahao pred kapelu koju su fratri sklepali da im bude dom i hram do izgradnje crkve i samostana? Proučivši sve dostupne izvore, a svi su fratarski, drugih nema, i sastavivši sve u cjelinu, onaj koji traži u čudu otkriva: što je više izvora i podataka, manje je sigurnoga znanja o događaju. A nakon što sve prometne kroz ruke po treći, i po peti put, i dobro provjeri i što je u redcima ali i ispod njih, dolazi do otkrića da se u cijelome tom materijalu nastoji prešutjeti makar onoliko koliko i izreći.

Evo najprije činjenica o kojima ne treba dvojiti.

Mula Hasanija dolazi pred kapelu i sjahuje. Vadi obje male puške iz bensilaha i počinje pucati – najprije u dva drvena križa, jedan na krovu iznad vrata, drugi pričvršćen na sama vrata. Fra Nikola i fra Luka su sa župljanima u njivi, fra Jako je negdje u selu, otišao na bolesnika. Kad čuju pucnje, trče prema kapeli. Hasanija je već razvalio vrata, skinuo dugu pušku s ramena, gledajući odakle će fratri izbiti. Kada stižu Šokčević i Kovačević, uz četvoricu župljana, otvori se obostrana vatra iz pušaka, u kojoj strada samo Hasanija. Malo kasnije iz sela dolazi i Džoić. Sad nastaje muka: što s lešom, kako ga sakriti? Padne odluka da ga spale, što i učine.

Sve ostalo je u magli, ili između redaka, ili – i ovako i onako. Jedan kroničar tvrdi da je Hasanija pripucao spram Šokčevića čim ga je ugledao na drugim vratima. Ako je tako, ostaje nejasno kako ga nije pogodio iz te blizine, a nije, jer se nigdje dalje ne spominje da bi Šokčević bio makar samo ranjen. Na dva-tri mjesta provlači se jedva uočljiva aluzija na mogućnost da je fra Luka Kovačević zaista prvi potegnuo iz puške na Hasaniju. U opširnom pismu što ga ugledni fratar iz Bosne šalje subratu koji je na službi u franjevačkoj rezidenciji Sv. Jurja na Galati u Carigradu, pismopisac se gorko jada na austrijskoga konzula Dimitrija Atanaskovića: izvještaj koji je taj poslao u svoje ministarstvo u Beč, “nimalo se s istinom ne podudara”. Za pisca to je bez sumnje zato što je Atanasković “podmukli rišćanin, pa srdcem onamo i teži”, a pošto “zastupa katoličku vladu, moro bi se za katoličku stvar zauzeti”. Lažne su, kaže on, sve Atanaskovićeve tvrdnje: da je fra Luka Kovačević prvi na Hasaniju pripucao; da je Hasanija bio lud te da su ga i bez pucanja lako mogli savladati i smiriti; da su plehanski fratri “raspuštena življenja” i da se sami njihovi župljani tuže “da su kano ajduci i razbojnici”; da su fratri sabljama nagonili župljane da spale turčina; da su smrtno ranjenoga Hasaniju “sikirom doubili i na komade izsiekli”.

Ne postoji način da saznamo na čijoj je strani istina, a sva vjerojatno nije ni na čijoj. No, u samome pismu, kada se čita pod krupnim povećalom, iskrsavaju nagovještaji da u konzulovom izvještaju ipak nije sve prijesna laž i zla namjera. Uzdiše, tako, pismopisac: eh, kad bi se barem fra Nikola i fra Jako mogli izbaviti “opet bi čovik pribolio”, a ne imenujući trećega, fra Luku, kaže za nj: “onaj je i najkrivlji bio”. Na drugome mjestu, zazivajući milost carskoga devleta, priželjkuje da se “oprosti krivica barem paroku i kapelanu stariem, a mlađega (to je fra Luka) makar odkupili…” Kod ljetopisca, pak, koji najiscrpnije piše o “pleanskom događaju” nalazimo podatak da su plehanski kršćani na turskom sudu svu krivicu oborili na fratre te da su ih i općenito crno prikazivali. Autor, doduše, tvrdi da su na to nagovoreni uz obećanje da će fratri biti osuđeni a oni pušteni, no kasniji slijed događaja to ne potvrđuje – nijedan od četvorice uhapšenih župljana nije pušten. Kod istoga ljetopisca čitamo i zanimljiv podatak o konzulu Atanaskoviću koji proturječi onomu iz pisma u Carigrad. Turci su na sudu, kaže on, više od samoga ubojstva osuđivali paljenje tijela kao barbarsko djelo i izraz gole zlobe. Tu optužbu je, hvali ljetopisac Atanaskovića, ovaj “pametno” pobijao, obrazlažući da “nije zlo mrtvo tilo spržiti” i da su fratri to učinili samo da sakriju leš, nikako iz zlobe.

Prva osuda bila je po načelu odmazde, oko za oko: “da se fratri imaju posići u Saraevu”. Džoić se domalo u zatvoru razbolio, pa je pušten kao ionako očito nevin, ali ni petnaest dana iza toga umrije. Biskup fra Marijan Šunjić u dogovoru s Atanaskovićem i uz podršku biskupa Strossmayera opremi hitnu apelaciju na cara u Beč. Carska diplomacija u Carigradu isposluje da se presuda zamijeni mogućnošću otkupa, te se franjevačka uprava nagodi s Hasanijinom udovicom za 500 dukata. Ljetopisac ne propušta napomenuti da je sarajevskom muli valjalo izbrojiti 50 dukata za pisanje dokumenta o tom dogovoru, i sumira: “Ele, ovi grdni događaj pleanski skupo stade; s arčom u apstu hiljadu dukata stade.”

Ali ne završi se na tomu, kako su fratri očekivali. Sad ih vezir Huršid-paša zaprepasti: ovo se vi jeste nagodili s tužiteljem, ali ste ostali krivi pred carskim zakonom! Tu više ništa ne pomože: šesnaest mjeseci ležali su dvojica fratara i četvorica plehanskih župljana u sarajevskom zatvoru, a onda su otpravljeni u Carigrad, “u Teresanu”. Dvojica župljana, Mijat i Antun Andrijanić tu su i umrla, o drugoj dvojici iz izvora ne saznajemo ništa. Za fra Nikolu i fra Luku austrijski ambasador grof Prokesch isposlovao je kod sultana da budu otpremljeni u Rim. “Sultan reko: eto ih papi, nek ih on po svom kanunu pokori!”, piše kroničar. Iz Rima mogli su samo u Ćesarovinu, u Bosnu se više nisu smjeli vraćati. Kovačević je završio u Dubrovniku, gdje je za dvije godine i umro, Šokčević, vidjeli smo, dođe u Đakovo. Što se dogodilo s ostacima nesretnoga Mula Hasanije i gdje su ukopani, ne znamo, ali njegova pogibija gradnju crkve i samostana na Plehanu uspjela je zaustaviti, barem privremeno. Ponovo je pokrenuta nakon petnaestak godina.

Kad Šokčević u proljeće 1870. putuje s Kneževićem do Vukovara, već je odavno u toku njegov spor s upravom i provincijalom fa Mijom Gujićem. Provincijal uzrujano piše Strossmayeru kako su već dugo fratri i uprava u Bosni čvrsto osvjedočeni da je u đakovačkom samostanu nemoguće obnoviti red i disciplinu dok je god fra Nikola u njemu. Zato se tražio njegov premještaj u Bosnu, u Tolisu, a uprava će na se preuzeti svu odgovornost kod građanskih vlasti. Pošto je Šokčević to odbio (“iz strašljivosti”), provincijal mu nudi da sam nađe bilo koji samostan u “Carstvu austrianskom, koji bi ga dragovoljno primio”, a uprava ga se ne bi odrekla, nego bi ga još i preporučila i brinula dalje o njemu. Šokčević ni to ne prihvaća i ne da se maknuti iz Đakova, pa je provincijal primoran dati stvar u Rim, na generala Reda i na prefekta Propagande, a Strossmayera o tome izvješćuje, da je u toku.

Što iz svega toga smije zaključivati onaj koji istražuje? Bojat se, ništa osim pitanja koja se nameću sama od sebe. Kakav je to nemir i nered u đakovačkom samostanu, kojemu je uzročnik Šokčević? Što ga to tako goni, da je njegova prisutnost već nepodnošljiva za zajednicu? Koje je vrste njegova “strašljivost” zbog koje se rukama i nogama odupire povratku u Bosnu; čega se to boji – vlasti, ili sebe samoga, svojega susreta s duhovima? Ili obojega, pomiješano. Kakvi su mu dani, kakve noći?

U fratarskim izvorima, kako je rečeno na početku, ne govori se ništa o možebitnoj grižnji i ispovijedi, o grijehu i pokajanju, o potrebi za oprostom. Za njih je stvar jasna i završena. Facit, da je od fratarske ruke pala mrtva glava, i da je potom ljudsko tijelo bačeno u vatru kao cjepanica, nigdje u tim izvještajima ne izaziva osudu ni pitanje savjesti. Mula Hasanija unaprijed je označen kao “fanatik i ubojica”, njegovo smaknuće i spaljivanje samo je stvar opravdane samoobrane, a razumijevanje za Hasanijine ubojice puno je sućuti, kao za žrtve. Što se zakona tiče, i tu je sve riješeno: s udovicom je postignuta nagodba (nije šala, pet stotina dukata!), počinitelji su odležali u zatvoru, zadovoljen je i carski i papin kanun.

*

Spor između franjevačke uprave i Šokčevića na kraju je ipak riješio Strossmayer: primio ga je kao svećenika u svoju biskupiju i namjestio za župnika u malo, blatnjavo seoce Šumeće, na kilometar-dva od velike rijeke, upremase s Derventom na onoj, bosanskoj strani. Tu, u sred golemoga lakta što ga Sava pravi zavijajući na jug, pa je Šumeće okruženo Bosnom s tri strane, Šokčeviću se za bistrih i svijetlih dana čini da može nazreti plehanski brijeg u daljini. Uhvati se kako, i nesvjesno, upire pogled i goneta: vidi li ga, ili mu se samo čini…

U Šumeću ga je kroz nekih deset godina našla smrt, tu je i ukopan. O nesretnome Hasaniji, nesuđenom šehidu, ne zna se i ne pamti ništa – ni tko se pobrinuo za njegove ostatke, ni gdje su u mezar spušteni.

*

ivanlovrenovic.com

U ratu su mnogi nenadano
ono što bi se reklo
ko grom iz vedra neba
bivali pogođeni odlukom o vlastitoj smrti.

Odluka je padala u istom onom času
u kojem bi parče granate ili metak
zaranjalo u grudi nesretnikove
i odvodilo ga na zelene pašnjake
da ljubi još zelenije Hurije.

Odlazio bi bez ikakva pozdrava
kao kad se ide na službeno putovanje
s minimumom
osnovnih potrepština
neuredno bačenih u lobanjeskni kofer
u kojem bi zaudarao mozak.

Njihovim odlaskom bi bile pogođene, u prvom redu
njihove majke
a zatim ostala rodbina i prijatelji
uz kafu i cigarete.

A njihove usne bi
u tom smrtnom času
poprimale oblik upitnika
dok bi im tijela klonula
padala u rupe u vazduhu
spremna za vječne zagrljaje.

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

Mali, primitivni narodi ratuju zbog prizemnih i primitivnih stvari. Više je ratova, poznata je stvar, objavljeno zbog seksa nego zbog nafte, a ratovi budućnosti, uvjeravaju nas geostratezi, vodit će se zbog obične pitke vode. Honduras i Salvador prije četrdesetak godina otpočeli su krvavi ratni sukob zbog jedne nogometne utakmice, Englezi su onomad napali Zanzibar zbog kriketa, Bugarska i Grčka su zaratile zbog jednog nesretnog psa koji je prešao granicu, Velika Britanija i Sjedinjene Države zbog obične svinje ustrijeljene na otočju San Juan, a cijeli svijet zbog jednog prijestolonasljednika ustrijeljenog u Sarajevu. Carska krv, sport, seks, psi i svinje – to je casus belli kod primitivnih, nazadnih naroda.

Civilizirani, napredni narodi kreću pak u rat iz neusporedivo plemenitijih pobuda. Na Balkanu, recimo, ratuju zbog – književnosti.

Nije se, eto, još stišala tutnjava topova zbog veta Zadužbine Ive Andrića iz Beograda na četiri knjige jugoslavenskog nobelovca u biblioteci sarajevske Matice Hrvatske “Hrvatska književnost BiH u stotinu kniga”, a već je Matica Srpska uzvratila bibliotekom “Deset vekova srpske književnosti”, zarobivši Marina Držića i Iva Gundulića, te okupiravši cjelokupnu dubrovačku književnost. Kako je uostalom i najavljeno memorandumom iz prvog kola edicije, knjigom “Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske” prof. dr. Zlate Bojović, zbog koje su nedavno protestirale i Hrvatska i Crna Gora.

Crnogorci su već prije objavili rat Srbiji prijevodom Njegoševa “Gorskog vijenca” na novi crnogorski pravopis, a ni sukob zbog dubrovačke književnosti nije od jučer. Jednako kako od jučer nije ni rat što se zbog mitske “Hasanaginice” ovih dana opet rasplamsao između hrvatske, bošnjačke i srpske književnosti, ni pravi pravcati građanski rat između Imotskog i Vrgorca, započet još oko toga čiji je Tin Ujević, a nastavljen zbog lijepe Fatime Arapovićeve.

Veliki je narod koji ima Hasanaginicu, rekao je jednom veliki Johann Wolfgang von Goethe, jedan iz all-star ekipe prevoditelja što su čuvenu morlačku baladu prevodili na svjetske jezike. Samo što Goethe u svojoj pjesničkoj slobodi nije izrijekom naveo koji je to veliki narod koji ima Hasanaginicu. U to doba nije bilo tih, kako se zovu, nacija, pa su dvjesto i nešto godina kasnije zaratili veliki narodi Hrvata, Bošnjaka i Srba oko toga tko je Hasanaginica i čiji je veći.

Pardon, tko je veći i čija je Hasanaginica.

Veliki je, naime, narod koji ima Hasanaginicu, a još su veći, možda najveći – rekao bi danas zadivljeni Goethe – narodi što ratuju zbog književnosti.

Onih dana kad je izašao njegov znameniti prijevod Hasanaginice, Atlantikom je stigao glas o “čajanki” u Bostonu, kojom je otpočeo američki rat za nezavisnost, a Habsburzi su saksonsko-pruskom savezu objavili rat koji će povijest zapamtiti kao Kartoffelnkrieg, “krumpirski rat”.

Scheisse, mi smo ratovali zbog čaja i krumpira, a ti plemeniti narodi ginu za književnost! – pomislio bi danas tankoćutni Nijemac, zamišljajući u svojoj romantičnoj mašti daleke, slikovite predjele u kojima ratuju pjesničke glave, sveučilišni profesori, povjesničari književnosti, kritičari i filolozi. Tamo gdje se carstva raspadaju zbog balade o Hasanaginici, ustanci za nezavisnost dižu zbog Njegoševih stihova, slavna Ragusa bombardira zbog Držićevih komedija, koncentracioni logori otvaraju zbog Andrićevih romana, a žene siluju zbog ekavice u pjesništvu hrvatske avangarde s početka dvadesetog stoljeća.

Mali, primitivni narodi ratuju zbog nafte, nogometa, svinja i krumpira. Veliki narodi imaju Hasanaginicu, Andrića i Držića.

lipanj 2011

Ugledam jutros vozeći se u tramvaju
posivjelu zgradu u mom starom kraju:
davne studentske groznice, u tuđim kaputima,
pod drugim imenima, tu još prebivaju

Sa iste terase na četvrtom spratu
u huci saobraćaja predveče čuo bih flautu.
Kroz rupičaste zavjese iz drugih soba
promatrao sam kočije iz austrijskog doba.
Mahnuo bih sad mom starom radiju
s izvješćem o napadu Gandvame na Lauraziju

Moji eleuzinski i orfičarski preci
kozaračkim kolom svezani u genskoj pletenici
tu prvi put odaše svoje svete tajne;
al inflacija razjede te kovanice sjajne
i grbovi njini pripadaju tuđoj istoriji

Da, plaćao sam i na mostu i na ćupriji.
Anđeli i Mikelanđeli prizvani za pisaćim stolom
kušali poređenje Trojanskog konja s Kipom
slobode i koka-kolom.
Vrijeme kad se sadi i kad se sabire ljetina,
al mene je greškom zapao kalendar Aboridžina.
Sličio sam pijanom grobaru koji za probu
hrče u tuđem otvorenom grobu.

Od Jedžudža me dijelio zid u kupaonici
okrenut prema zlogukoj Grbavici.
U zoru na prozoru slušao grličina jadanja
što uporedo još traje peti dan stvaranja –
kada od tona riba i planktona nastade nafta
(strvine su oduvijek gorivo Noinih jahta),
te triput obnovismo prvu godinu rata
zbog jednog ispita;
nakon što izumriješe dinosauri
od miševa skrivenih ispod blata
razmiliše se sisari
_____________sve do današnjih primata.

Džibril na svemirskom kvantnom kompjuteru
pobjeđuje i kad gubi od vojske džina,
koji listom sliče na Milosku od Luvra Veneru
na koju je nasađena glava Kaligulina

Pa osmotri te namrštene Galilejce
što gegaju se trotoarom poput mučenika:
svak je pozvan namjesto Trinaestog Učenika,
ali večeras je prijenos “istorijske” utakmice,
pa koncert slavne srbijanske pjevačice,
a u istom terminu
rasplet najgledanije turske sapunice.

i kao jelen oko lovca

što boli.

***

Izpostavljena misel: “You had socialism. And now is perfect!”, mi je dejal kubanski navijač Barcelone, ko sem mu povedal, da sem iz Slovenije.

***

Star kubanski pregovor, ki si ga je po mnenju strokovnjakov za kubanske pregovore nekoč izmislil neimenovani slovenski turist pod nezanemarljivim vplivom ruma, pravi, da ko vidiš na ulici zbrano večjo množico Kubancev, pozabi na vse svoje potovalne načrte in teci pogledat, kaj se dogaja. Sam sem pregovor seveda pridno ubogal, na množico Kubancev pa sem po naključju naletel trikrat.

Prvič, v Camagueyu, sem se zaletel v ulični koncert kubanske rumbe, kjer je dvanajstčlanska zasedba pevcev, tolkalcev in plesalcev ob petih popoldan pred lokalno trgovinico postavila majhen oder, počasi zvabila na ulico celo sosesko in do sedmih zvečer spremenila malce večje križišče, po katerem sta se od časa do časa še vedno zapeljala kak tovornjak ali konjska vprega, v razigrano plesišče, na katerem je pelo in plesalo staro in mlado.

Drugič, v Cienfuengosu, mi je med sprehodom po enemu najrevnejših delov mesta ulico zaprla razigrana kubanska mularija, ki se je na spokojno sobotno popoldne šla freestyle battla. Ob glasnih reagatton ritmih, ki so odmevali skozi okno bližnje hiše, se je nekaj lokalnih reagatton zvezd v vzponu, s temu primerno skrbno izdelanim reparskim imidžem, spopadlo za naslov cienfuengoškega betlerskega prvaka. Navdušeni najstniški gledalci so plezali po drevesih in žlebovih, starejši sosedje pa so na nasprotni strani ulice poplesavali v ritmu in uživali v nepričakovani zabavi. Da bi koga med njimi motila oglušujoče glasna glasba in še glasneje rapanje nastopajočih, ni bilo opaziti.

In tretjič … ah, tretjič … Tretjič je bilo v Santa Clari, tej Santiago de Composteli za vse revolucionarne vernike, kjer se je v nedeljo zvečer pred Teatrom La Caridad zbrala množica, za katero se je kmalu izkazalo, da čaka na razprodan koncert Omare Portuondo, ene največjih div svetovne glasbe in dobre znanke slovenskih odrov, kjer pa se mi je iz nekega razloga vselej izmuznila. A ne tudi tokrat, ko je paznik na vratih na srečo zamižal ob moji na črno kupljeni karti. In ko je nekaj minut kasneje dvainosemdesetletna Omara vstopila v dvorano ter v hipu hipnotizirala občinstvo, kakor bi pritisnila na čarobni gumb, sam pa sem vedel, da bo to prava pika na i moji glasbeni odisejadi.

Po tem koncertu, ki je bil zame eden najboljših, če ne kar najboljši, kar sem jih doživel, bi mi lahko Fidel in Raul prišla skupaj na letališče pomahat v slovo, pa me ne bi ganilo. Omara je pač s svojim čarobnim petjem in tudi plesom iz mene izvabila vse solze, ki sem jih vzel s seboj.

Ob vseh teh nepričakovanih dogodkih, ki so bolj kot vse zaznamovali moje potovanje, sem večkrat pomislil, da je Kuba pravzaprav tisto, kar se zgodi, medtem ko tam načrtuješ druge stvari. A kar me po prihodu domov še vedno bega je, zakaj je prav ta dežela,v kateri so trgovine še najbolj podobne izpraznjenim stojnicam na bolšjem sejmu v nedeljo popoldan, v katerih je moto uniformiranih prodajalcev še vedno tisti “ne mogu oni mene tako malo da plate koliko ja mogu malo da radim”, v kateri si uradniki na šalterjih namesto z računalniki pomagajo z žiletkami in olfa nožki, v katerih ljudje največ časa preživijo stoječ v vrsti pred tem ali onim uradom, ali pred prodajalno sladoleda, v katerih je epidemija kolere državna skrivnost in v kateri se tudi vožnja s taksijem do letališča sprevrže v koncert, zakaj je prav ta in takšna dežela tako priljubljena med Slovenci.

V dobrih desetih letih potovanj po različnih koncih sveta sem namreč srečal točno dva Slovenca, na Kubi pa jih je bilo na plesišču vsake Casa de la trove skoraj toliko kot v Beogradu za Novo leto. Na Kubi sem, denimo, srečal toliko Kranjčanov, da sem se resno spraševal, ali je sploh še kdo ostal v Kranju, fant, ki je v Trinidadu pobiral prispevke za glasbo pa je ponosno nosil majico Kluba medvoških študentov.

Morda se edina pametna razlaga skriva v stavku, ki ga je o Sloveniji izgovoril kubanski navijač Barcelone, s katerim sva v hotelu Inglatera, enem redkih mest v Havani, kjer se je dalo pogledati El Clasico, skupaj držala pesti za Messija in prijatelje. “You had socialism. And now is perfect!”, je dejal in me spodbudil k razmišljanju, da je Kuba za Slovence idealno mesto, kjer se lahko neboleče vračajo v svojo lastno preteklost in iz nje vedno znova varno bežijo nazaj v “idealne” čase kapitalizma.

Kuba je torej po tej teoriji zrcalna oblika naših nekdanjih potovanj v Palmanovo, v katerih smo mnogi današnji popotniki uživali kot otroci, predvsem pa se mi zdi, da tudi na Kubi veliko ljudi, tako kot nekoč med enodnevnim kukanjem v obljubljeni kapitalistični svet, vidi le tisto, kar si želi videti. Neskončno prijazne in nasmejane ljudi, solidarne kot le redko kje, ljudi, ki niso lačni in ki imajo zagotovljeno streho nad glavo, brezplačno zdravstvo in šolstvo ter živijo na otoku, ki ima več peščenih plaž kot uličnih prodajalcev cigar. In teh je na Kubi, verjemite mi, zares veliko.

Verjamem, da zato veliko število turistov na Kubi ne najde odgovora na vprašanje, zakaj si tako veliko Kubancev sploh želi pobegniti v Ameriko, Evropo ali kam drugam. A nekoč se bodo verjetno tudi oni dokopali do modrosti, do katere so se že davno dokopali vsi tisti Nemci in Švedi, ki so za časa Jugoslavije letovali na Jadranu. Ta modrost pa se glasi, da je v socializmu kljub neskončno lepi ideji o enakosti in bratstvu še vedno bolje dopustovati kot živeti.