Zakomplicirala se ženi trudnoća, odumro joj plod, i treba na operaciju. Biva to, žalosna ali rutinska stvar u životu i u medicini, ali ne primaju je u bolnicu, jer nema zdravstveno osiguranje. Kažu plati, a ona i muž nemaju tih novaca. Muž ne zna gdje će, šta će…

Umirovljenik, već pomalo starac, treba Dragana da mu Dragan riješi neke stvari. Zauzet je, pa se ne javlja. Uto, dođe vijest da je umro prijatelj iz onih vremena, čovjek koji mu je valjao. E, sad, kako mu otići na dženazu, šta će Dragan reći ako čuje.

Oca, kojemu je sin poginuo u ratu, braneći od svojih jednoga nemoćnog i nenaoražanog, dvadeset godina kasnije muči pitanje: ima li u toj žrtvi ikakvog smisla. Kada kamen baciš u vodu, kaže, oko tog mjesta šire se krugovi. A učinjeno dobro ljudima ne znači ništa.

Ove tri priče događaju se u istoj zemlji, dvadesetak godina poslije rata, a ispričane su, barem formalno, u tri različite zemlje. Da je riječ o književnim djelima, pripadale bi trima nacionalnim književnostima. Kako se radi o filmovima, one su nastale u tri kinematografije. Na konferencijskome stolu bi, ispred filmskih ekipa, trebale stajati tri različite zastavice. I to je, zapravo, u redu. Ako danas i ne znamo kojoj kinematografiji pripada film “Bitka na Neretvi” (ili to samo ne želimo znati, pošto ne bismo da znamo da je zauvijek jugoslavensko, ono što je jednom bilo jugoslavensko), savršeno tačno možemo znati kojim kinematografijama pripadaju “Epizoda u životu berača željeza”, “Obrana i zaštita” i “Krugovi”. Samo što njihova formalna identifikacijska etiketa, pasoš i podrijetlo producenta i redatelja, ili podrijetlo novca s kojim su snimljeni ovi filmovi, ništa, zapravo, ne govori ni o kulturološkoj, političkoj ili nacionalnoj pozadini tri filma, kao ni o njihovom pripadanju nekoj određenoj kulturi, društvenoj zajednici, naciji ili državi. Svojim sadržajem, mišlju i razlogom zbog kojeg su snimljeni, Tanovićev, Jelčićev i Golubovićev film pripadaju istoj kulturi. Pritom, ne čini njih bliskim njihova stilska ili poetička sličnost, jer su po tome vrlo različiti. Manje je važno i to što se sva tri bave poslijeratnom Bosnom i Hercegovinom, i po tome bi mogli pripadati vrlo udaljenim kulturama. Oni su, međutim, nastali na zajedničkim kulturnim i povijesnim pretpostavkama, na vrlo, vrlo bliskim interpretacijama događaja iz nedavne prošlosti, te što je najvažnije, sva tri filma nastala su iz istih autorskih motiva. Ljudi su, naprosto, htjeli ispričati priču koja ih se osobno tiče, priču koja ih determinira u emocionalnom, moralnom i socijalnom smislu, i koja je neka vrsta manifesta i osobne iskaznice pred Bogom i publikom. Zato je umjesno govoriti da su ti filmovi nastali u istoj kulturi, unutar jedne zajednice, u istoj – istina virtualnoj – kinematografiji. Kako bi se zvale te kultura, zajednica i kinematografija? Što bi im bilo u pridjevu? To je važno samo karamracima i ostalim hribarima, nama danas nije.

Danis Tanović je, da ponovimo, u prosincu 2011. sjedio i čitao novine. U novinama je naišao na priču o ženi bez zdravstvenog osiguranja, o Romkinji koju su liječnici u tuzlanskoj bolnici bili spremni poslati u sigurnu smrt, jer nije imala zdravstveno osiguranja, a ni novca da plati zahvat koji će joj spasiti život. Priča ga je potresla, ali umjesto da snimi kratki dokumentarni film – kao što bi učinio odgovoran i angažiran čovjek bilo gdje u Europi – otišao je toj ženi i njezinom mužu, pa ih je nakon upoznavanja odlučio nagovoriti da sve ono što im se događalo ponove pred filmskom kamerom. Ili da odigraju film svoga života. Šteta, jedino, što je ideja nemoguća, jer bi ovakav film zajednici u ime koje se u smrt šalje žena koja u svojoj utrobi nosi mrtvo dijete, samo zato što nema zdravstvenu knjižicu, bio najžešća šamarčina kakvu umjetnost može tresnuti društvu. Ideja skoro da je frojdovska, psihoanalitička, a takav film, koji nam se svima, naravno, čini nemogućim, neka je vrsta kolektivne psihoanalize, potom i psihoterapije. Ono što se dogodilo tu, pokraj nas, o čemu smo čitali u novinama, ali od čega smo iskupljeni jer nismo tome osobno prisustvovali, nije se događalo pred našim očima, sada će se, zahvaljujući filmskom redatelju, dogoditi pred našim očima. I to bez ikakve glume, onako kako je bilo, onima kojima je bilo.

Tanović nije imao scenarija. Imao je to dvoje ljudi, njihovu ličnu imaginaciju, i njihovu djecu, da stvaraju pozadinski šum priči. I da, još je imao Erola Zubčevića, snimatelja, i njegovu kameru. On, naravno, nije mogao računati na glumački dar tih ljudi. Cigani, češće nego necigani, umiju lijepo pjevati i svirati, ali gluma je, ipak, nešto drugo. Osim toga, oni ni ne smiju glumiti, ali ako nisu glumstveni, tada filma nema. Nije Tanović mogao znati ni to hoće li priča o surovosti društva i požrtvovnosti jednoga muža u svom ponavljanju pred kamerom izazvati isti učinak koji je izazvala onako predočena u kratkoj novinskoj vijesti. Odlučio je, dakle, snimiti film za koji je savršeno neizvjesno hoće li biti film, ili će djelovati kao neka njegova, i eventualno njihova, Nazifova i Senadina, autoterapija. U trenutku čak i nije bilo važno hoće li ovaj film biti nešto više od toga. Ako bude, bit će to samo šamar zajednici u ime koje su Senadi ostavili mrtvo dijete u utrobi, osudivši je da umre od sepse. A ona, eto, nije umrla.

Umjetnost, začudnost i neusporedivost “Epizode u životu berača željeza” započinje upravo od toga da je autoru (ili autorima) bilo važno da ispričaju svoju priču onakvu kakva ona jest, premda su takva priča i takav film u svakom pogledu nemogući. Nije važno što su nemogući, ukoliko moraju biti ispričani. I to je najteži, ali etički i umjetnički najizazovniji način pričanja priče. Samo takve, nemoguće, priče bi se, malo pred Sudnji dan, kada su već iščezle pčele, a zemlja se emocionalno rasipa kao u Von Trierovoj “Melankoliji”, u ovoj kulturi i trebale pričati, makar na kraju ne ispalo ništa. Ionako je kraj svijeta, pa je od same priče važniji proces pričanja onoga što je važno.

A onda se pokazalo da je Nazif Mujić neobično glumstven čovjek (šta god zavidljivci o tome mislili, nije se žiri u Berlinu nimalo šalio kad mu je dodijelio Zlatnog medvjeda), da njegova Senada, što iz vlastite prirode, a što zahvaljujući redatelju i snimatelju, savršeno ispuni kadar svojim velikim licem, tetoviranim ramenom, golemim, sigurnim i prirodnim tijelom, podigrava ona Nazifu, pruža mu sigurnost, daje mu drugi glas, kao da zaista glume i kao da sve to nije život. Njihova priča je čvrsta, scenarij svakog trenutka jasan, čelično čvrst i zadan. Erol Zubčević snima ih tako da nam se, ubrzo nakon početka filma, čini da poznajemo lica tih ljudi. Iako ne glume, oni su tretirani kao glumci, a ne kao lica dokumentarnog filma ili kao naturščici. Snimatelj i redatelj iz njih izvlače i postavljaju poetiku svoga filma, dobro pazeći da u njoj ne bude ni kolonijalističkoga folklora filmova o Romima, ni slatkog zapadnjačkog orijentalizma, ni plakativne socijalne kritike i političkog aktivizma. “Epizoda u životu skupljača željeza” zvučan je šamar javnom ćudoređu i moralu današnje Bosne, koja je to savršeno prepoznala jer se, tko je pratio, na Tanovića i na njegove aktere, nakon najave filma sručio popriličan bijes po internetskim forumima i na pojedinim lokalnim web portalima. U tom neskrivenom, potpuno artikuliranom rasizmu, smisao je Tanovićeve kolektivne psihoterapije. Njegov film zrcalo je za svakog rasista, što smo mogli vidjeti i po hrvatskim novinama, naročito u ljevičarskom Novom listu, gdje je filmski kritičar konstatirao da su u Berlinu mogli nagraditi i mentalno retardirane i duševne bolesnike u filmu o Camille Claudel, ako su već nagradili Nazifa Mujića. I zbog takve hrvatske gospode, a ne samo zbog rasista iz bosanskih vukojebina, Tanović je snimio svoj film. “Epizoda u životu skupljača željeza” ima sretan završetak. Sreća je što su svi živi, a još je došla i struja. Djeca će se, hvala Bogu, ponovo rađati živa.

Bobo Jelčić kazališni je autor i redatelj, Mostarac koji više od pola života živi u Zagrebu. Došao je na studij i ostao. Scenarij za “Obranu i zaštitu” pisao je sam, vrlo precizno nastojeći da ispriča jednu vrlo jednostavnu priču, koja se događa u Mostaru, nakon što je rat već odavno prošao, među ljudima koji su svoje živote započeli, a možda i dovršili u predratna vremena. Jedino što nisu umrli, nego i dalje žive. To je priča precizne, filigranske dramaturgije, koja je, međutim, tako postavljena da gledatelj vrlo rano shvati kako će se priča završiti. U prvoj polovici filma glavni junak, usred nekog užasa, tjeskobe što se Dragan na javlja, a što bi trebalo na tu dženazu, iako on, da mu nema žene, ne bi na tu dženazu ni otišao, osvijesti sav besmisao svog položaja, i bez riječi zakorači s prozora u ambis. Malo kasnije, na povratku sa dženaze na koju je, ipak, otišao, dok je prelazio ulicu zgazi ga kamion. Dvije smrti, a onda umalo i još jedna, i nakon toga priča koja nema završetka. Iako je filmu iscurila odjavna špica, Jelčićev film još uvijek traje, u predsoblju jedne mostarske kancelarije.

Scenarist i redatelj nigdje ne izrekne nijednu koja bi kontekstualizirala priču. Ne kaže nam da je Mostar podijeljen na Lijevu i Desnu obalu, ne naznači da su vamo Bošnjaci, tamo Hrvati, ne kaže kako je do toga došlo. Nema napomena koje bi stranom gledatelju išta objašnjavale. Priča se pripovijeda onako kako će ju doživjeti oni kojima se priča upravo i događa, samouvjereno i bez premišljanja što bi ona mogla značiti i kako bi je mogli shvatiti ljudi koji nisu iz Mostara, ili, možda, nisu iz Regije, a na koje se u nas, obično, računa kada se idu snimati filmovi. Bobo Jelčić “Obranu i zaštitu” očigledno ne snima da bi s filmom postigao uspjeh, još manje da bi se dopao međunarodnoj festivalskoj publici. Ono u što se on uzda je snaga priče i uvjerljivost načina na koji se pripovijeda. A snaga priče, pogotovo u nas i pogotovo kada se priča o društveno traumatičnim temama, obično ovisi o tome koliko se priča tiče svoga autora. Čak i ako ništa ne znamo o Mostaru i o odnosima Bošnjaka i Hrvata, o istočnoeuropskoj tranziciji i o svim tim poslijeratnim europama, ako “Obranu i zaštitu” gledate onako kako neki obrazovan Francuz gleda iranski ili libanonski film, ostajete zatravljeni tjeskobom i očajem tog čovjeka, i tih ljudi čije se svakodnevne sudbine odvijaju na platnu. Nije “Obrana i zaštita” da bi se prepričavala, iako vrlo čvrstu, jasnu i jednostavnu naracijsku nit Jelčić vodi otpočetka do kraja filma, bez ijedne slike ili scene viška, kao da je sve moralo biti baš tako i baš ovoliko. Ovaj film artističko je remek-djelo, filmski i pripovjedni forte jedne kulture, te naraštaja koji, možda, ne dijeli zajednički pogled na svijet, ali je obilježen bliskim biografijama i istim, iako zatajenim sjećanjima. U glavnom liku filma sabrana su mnoga lica koja smo poznavali, naša starija braća, očevi i stričevi, koji su postradali sa zadnjim ratom. Ili su, možda, postradali s raspadom Jugoslavije. Jelčićev stradalnik nije, međutim, dobar čovjek. Okolnosti su ga iskvarile ili ga je, možda, iskvario život, ali zapravo ničega naročito dobrog u njemu nema. Dobra mu je još samo žena, ona je u “Obrani i zaštiti” posljednja moralna okosnica. Nada Đurevska je obelisk na kraju svijeta.

Bobo Jelčić u ovoj provinciji biva otpisivan, pa će ga i dalje, vjerujem, otpisivati, kao čovjeka koji uopće i nije filmski redatelj. Na dan pulskog trijumfa “Obrane i zaštite”, u središnjem dnevniku Hrvatske televizije, drsko se odluci žirija suprotstavlja mišljenje dvoje slučajno odabranih ljudi u publici. I to postaje manira komentiranja Jelčićevog filma: svidio se žiriju, kažu, ali nije publici. Kako to? I onda se, malo-pomalo, jedan posve neusporediv umjetnički rad pokušava svesti na razinu stada i prosjeka, pa se o umjetnosti i govori isključivo stadomice. Sve to, naravno, “Obrani i zaštiti” neće naškoditi, ali će, ipak, naznačiti njezino suštinsko nepripadanje matici žive hrvatske kulture, književne i filmske. To nepripadanje tiče se dara, jer i za gledanje filmova i prihvaćanje remek-djela treba imati dara koliko i za njihovo snimanje i pripovijedanje. A tiče se, budimo pošteni, i toga što je neprosvijećenoj publici i tabloidnoj kulturi Hrvatske televizije “Obrana i zaštita” mnogo više strani film od kakve ezoterične južnokorejske priče o beračima riže koji se u slobodno vrijeme bave numizmatikom i imaju manjak željeza u krvi.

U otpisivanju Bobe Jelčića spominje se i da je imao dobre i vrlo profesionalne suradnike. Biva, oni su mu snimili film. Nekih davnih godina, govorilo se tako i da je Puriši Đorđeviću njegove velike filmove snimio i režirao neki nepoznat Rumunj. Jelčić je odabrao Erola Zubčevića za snimatelja, što je bio ključni potez. A Radivoje Andrić bio mu je pomoćnik, što je, također, zlatni izbor. Ali obojicu je, kao i glumce, valjda izabrao sam. Ili je to, možda, učinio neki nepoznat Rumunj?

Zubčević je snimao tako da se u novinama moglo pročitati da je “Obrana i zaštita” rumunjski film. Biva, to je kompliment. A jedan je napisao i to da Mostar u filmu izgleda kao rumunjski grad. Što, na žalost, nije istina: najmostarskiji je to ikad viđen Mostar. Film je, istina, sniman iz ruke – kao što su to činili i Rumunji, pogotovo dok nisu imali novca za stative, tračnice, tehniku općenito – ali bilo je, majka mu stara, i snimatelja koji su tako snimali i mnogo prije novoga rumunjskog filma. No, dok je prema likovima u Tanovićevom fimu Zubčević bio otvoren, snimajući im lica, mimiku i njihove sitne ekspresije, onako kako se snimaju “pravi” glumci, kod Jelčića je često glumce tretirao kao naturščike. Nakon što je dobio Zlatnu arenu, Bogdan Diklić je u nekom društvu, onako u šali, premda i ljupko zajedljivo, rekao da bi sigurno bio još bolji da mu se makar jednom u filmu vidjelo lice. I vidi se njemu lice, ali nekako čudno, drukčije, iz malo pomaknutog rakursa, tako da ne djeluje groteskno, ali opet da postoji neki prljavi, dokumentaristički pogled. Ili subjektivni pogled gledatelja, na jedan uništen život, ili na svijet čija se najveća patnja sastoji u tome što je nekada dostojanstveno živio.

Tanovićev film je šamar javnom moralu i društvenoj odgovornosti, Jelčićev film je kirurški prikaz očaja, u kojem katarza nije dopuštena, a u filmu Srdana Golubovića, koji bi vrijedilo gledati kao treći u nizu, prisustvujemo veličanstvenoj i sveiskupljujućoj moralnoj epopeji. To je priča o opraštanju, o prihvaćanju i o vraćanju moralnog duga, o otkupu prava na vlastiti život, na kojemu stoji dug žrtve, priča o odgovornosti kao vrhovnom ljudskom principu i osnovnom razlogu da neka priča bude ispripovijedana. Srdan Golubović je moralist – kao i u svojim prethodnim filmovima “Apsolutnih sto” i “Klopka” – koji u “Krugovima” svoj dramski moralizam prvi put vodi sve do katarze, koja je u svakom pogledu virtuozno izvedena, jer je višestruka. U finalu priče, u kojem se u jedno sliju tri narativna toka, triput se, u tri različita registra, dogodi pročišćenje i iskupljenje. U nekom višem smislu, lišenom svakoga religijskog, nacionalnog ili multinacionalnog folklora, “Krugovi” su film vjere, u kojemu su pojmovi žrtve, oprosta i pokajanja postavljeni na način koji je apsolutno besprimjeren u jugoslavenskim i postjugoslavenskim literarnim i filmskim naracijama. Premda estetske sličnosti ne postoje, ovom je filmu mjesto u istome Božjem hramu u kojem se prikazuju filmovi Andreja Tarkovskog i Krzysztofa Kieslowskog, i gdje se u subotnjim matinejama za djecu i starce emitira serija Branka Bauera “Zimovanje u Jakobsveldu”, s kojom su dunavski Švabe dobili pravo da u jugoslavenskome filmu budu ljudi.

Sinovi su, bez svake sumnje, odgovorni pred djelima svojih očeva, ali ta odgovornost daleko je od svake krivnje. Odgovornost je put ka iskupljenju. Život nikome nije bezuvjetno darovan: čovjek ima odgovornost prema žrtvi koja je za njega položena. Osveta nema nikakvog smisla, ali ne samo zato što je, u pravilu, nemoguće osvetiti se baš zločincu. Osveta nema smisla, čak ni kada je provediva baš upravo nad njim. Osveta nema smisla ni kada se zločinac ne kaje za svoj zločin. Osveta je produžetak zločina do u vječnost. Tako bi to, otprilike, izgledalo kada bi se “Krugovi” sveli na svoj moralni poučak, na svoje proroštvo.

Scenarij za “Krugove” virtuozno su napisali i komponirali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, koji su bili pisci i za “Klopku”. Svoju raniju sklonost pričama koje su složene od više narativnih tokova, u “Krugovima” su uzdigli do savršenstva neke glazbene forme. Golubović se s takvom pričom našao u ulozi dirigenta, koji bi trebao izvesti jedan u osnovi opasno zahtjevan komad. Da je jednom pogriješio u interpretaciji, ili da je izgubio tempo, film bi mu se raspao, narativni bi se tokovi razišli da se više nikad ne susretnu.

“Krugovi” su, kao i “Epizoda u životu berača željeza” čin društvenoga i umjetničkog aktivizma, ali i autoterapije. Vrsta uvjerenja s kojim se u “Krugovima” igralo, a koja je izbijala s platna i širila se publikom na premijeri u beogradskome Sava centru, ali i u neprimjerenom ponoćnom terminu prikazivanja na festivalu u Puli, ne sreće se u filmovima ni u životu. Nije tu riječ o dobroj glumi velikih glumaca, kao što ni u “Obrani i zaštiti” Bogdan Diklić i Nada Đurevska ne rade posao koji su i ranije radili, na način na koji su ga kroz cijelu karijeru radili, u skladu sa svojim školama i talentima. Ovo je nešto drugo. Kada Nebojša Glogovac, u ulozi kirurga, ne iskoristi svoje pravo da ne spasi čovjeka koji mu je ubio prijatelja i koji se zbog toga ne kaje, nego ga spašava, i time s jedne strane prekida lanac zla, ali i doživotnom čini svoju odgovornost što nije pokušao pomoći prijatelju dok su ga ubijali, on radi nešto što je izvan i iznad glume. Preuzima razloge lika kojeg igra, i prihvaća na sebe njegov dug. Kada fascinantni Nikola Rakočević odbija na sebe primiti grijeh svoga oca i kada se u jednoj od finalnih scena dogodi nešto što ćemo prešutjeti iz obzira prema čitatelju koji film tek treba vidjeti po prvi put, on čini nešto što je veće od njegovoga glumačkog zvanja, od filma i od svake filmske priče: sudjeluje u inscenaciji finala našega strašnog vijeka, u liturgiji svih bezvjernika i bezdomnika nad sjenom onoga koji se žrtvovao umjesto sviju njih. Film završava scenom ubojstva na onoj nepodnošljivo lijepoj trebinjskoj placi, na mjestu na kojem je u stvarnosti ubijen Srđan Aleksić. To ponavljanje je kao molitva za oprost grijeha.

Sva tri filma nastala su izvan društvenoga i kulturnog konteksta zemalja u kojima su snimljeni, pa se stoga ne mogu ni pripisati njihovom kontekstu ni pripasti njihovim kulturama. To su, recimo, instinktivno osjetili oni koji su naklonu pulskoga žirija “Obrani i zaštiti” suprotstavili inače vrlo nepouzdano i sumnjivo mišljenje publike. Takva gesta neodoljivo je podsjetila na vremena kada bi se radnički savjet zeničke željezare pobunio protiv nekoga filma Dušana Makavejeva ili kada bi radni ljudi tvornice šarafa osudili film Živojina Pavlovića.

Svakoj od ovih priča kontekst predstavljaju životne i umjetničke biografije njihovih autora. I ništa više od toga. Snimljeni osamnaest godina nakon simboličkog vrhunca i kraja rata, nakon masovnog pogubljenja muškaraca Srebrenice i egzodusa skoro cjelokupnog naroda hrvatskih Srba, ti filmovi nastali su unutar jedne imaginarne kulture, izrasli iz duha i sjećanja naraštaja ljudi čiji identiteti nisu određeni znanim nam državnim granicama, niti političkim i nacionalnim okvirima. Iz jedne žive kulture sjećanja, kojoj pripadaju Tanović, Jelčić i Golubović, te njihovi glumci, scenaristi, producenti, nastalo je ovo moćno svjedočanstvo. Pogledani u ovakvom nizu – “Epizoda iz života berača željezna”, “Obrana zaštita” i “Krugovi” – ovom su gledatelju evocirali proljeće 1983, kada je kao sedamnaestogodišnjak u jednom subotnjem popodnevu i večeri pročitao upravo objavljenu knjigu priča Danila Kiša “Enciklopedija mrtvih”. Tada sam, kao i sad, sasvim jasno osjetio koliko je novo i veliko ono što sam vidio. Razlika je samo u tome što sam tada vjerovao da će “Enciklopedija mrtvih” promijeniti svijet ovog jezika, a sada mi se čini da ovi filmovi tom svijetu spašavaju dušu.

Sunita Subašić, romanistikinja i moja bivša gimnazijska učenica, sa kojom sam dosad napravio trista strana prepjeva francuskih pjesnika, poslala mi je mejl:

Sinoć sam upoznala H. I. pa smo malo pričali i tako dođemo do Kolje Mićevića s kojim je imao priliku razgovarati, ne znam više gdje. Pita ga Mićević: “Prevodi li Marko?” H. I. kaže: “Prevodi”. Na to Mićević: “Kako prevodi kad ne zna francuski?”.

I sjedoh da sročim ljubavno pismace Kolji Mićeviću.

…

Visokoslavni gospodine!

Nikad nisam ima čast da vas upoznam, što je za istinsko žaljenje, a još više žalim što vas odmah moram ugnati u laž.

Vojka Đikić-Smiljanić nije samo vaša nego i moja velika prijateljica i nikad nisam zamijetio da je sklona laganju. Ta Vojka mi pričala da ste pročitali moje prepjeve “Cvijeća zla” i da ste joj rekli: “Tu ima grešaka koliko voliš”.

“Ljubomora”, dodala je Vojka.

Slagali ste, dakle, da ne znate “prevodi li Marko”.

To nije sve. Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva francuskih pjesnika koje je Miljenko Jergović objavio na svom portalu, i taj tekst vas snabdio neborivim dokazima da, uprkos neznanju francuskog, ne samo sa tog jezika prevodim, nego i da taj posao radim bolje od vas, jer sam istinski pjesnik, a vi ćete to biti na Škripovdan, kad se paščad strigu. U tom tekstu sam, uz svaki vaš prepjev koji sam analizom razvalio, ponudio vlastiti, nek čitalac sam prosuđuje koji je tačniji i bolji, pa ipak ste mladog H. I. pitali: “prevodi li Marko?”

U mom tekstu, dugom pedesetak kompjuterskih strana, ne možete, gospodine Mićeviću, pobiti niti jednu moju analizu, ali ne, mnogo sam rekao, ne možete pobiti ni jedan pasus, pa ipak nije sve izgubljeno: sjednite i pokažite da u mojim prepjevima “Cvijeća zla” “ima grešaka koliko voliš”. Navedite original, doslovni prevod, Vešovićev prepjev, i napokon vaš, a potom analizama pokažite đe sam fulio, kao što sam to ja radio kad sam vas, na Jergovićevom portalu, rasturao ko bugarsku skupštinu. Ali to bi bio vraški težak posao, pa ste se odlučili za ogovaranje, što je milion puta lakše: idete okolo i govorite da Marko Vešović ne zna francuski jezik – veliki gospodin iz Banjaluke naprasno je evoluirao u babetinu iz Donjeg Brgudovca.

Gospodine Mićeviću, da nije bilo jedne sitnice, ali krupne, da nije bilo zapravo jedne sitne krupnice, ko zna bih li ikad sebe prislio da zapišem ono što o vašim prepjevima znam još od 1978. godine. Koliko poznajem samog sebe, teško da bi se to ikada desilo, najvjerojatnije bi montenegrinjska ljenčuga u meni, kad god stanem da je nagovaram: “Sjedni za kompjuter”, svaki put odmahnula rukom: “Enti Mićevića”.

U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistikinja, srela vas je u Parizu, i vi ste pred njom rasplakali: “Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke!”

Toga sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji u Parizu pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad ni jednu nije lanuo protiv “tih divljaka”, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.

Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjedem da vam se, bez hiće i skrleta, u analitičkom tekstu dugom pedeset kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke.

Bilježim se vaš,

Marko Darinkin Vešović

Jutros je malo mirnija i spokojnija u svom toku
Možda zbog toga što dan počinje suncem.

Nikad toliki spokoj nijesam uočio ranije
U ovoj ćudljivo lijepoj rijeci.

Kako je izgledala onoga jutra
Kada je “car mostarski” Ali paša Rizvanbegović
Krenuo sa svojom pratnjom za Dubrovnik
Da se sretene sa predvoditeljem naroda crnogorskoga
P. P. Njegošem i potpiše ugovor o granici
Između Crne Gore i Hercegovine
U dijelu Grahova koje opet bijaše sporno.

Taj ugovor je potvrđen pobratimstvom
Što mu davaše garanciju, osim pred njima dvojicom,
Ne i pred Portom i Carigradom,
Koji taj ugovor više doživljavahu kao ličnu stvar,
Kao, recimo, što je pobratimstvo.

Da li je onog jutra bila spokojnija ova rijeka
I da li ju je Rizvanbegović umilostivio svojim inače
Prijekim i ćudljivim pogledom?

Pogledom koji je kažu mogao uplašti
I jednu ovako neustrašivu rijeku.
Ili su to, možda, preuveličavali njegovi podanici,
Koji bijahu skloni preuveličivanju, kao i svi podanci.

Susret u Dubrovniku, prema pisanju ondašnje štampe,
I savremenika koji su ga opisali,
Bio je opušten i uveseljavajući, srdačan i nasmijan.

Čitav Dubrovnik je bio na nogama tih dana
I živio od tog događaja poslije, dugo.

Rizvanbegović nije krio oduševljenje svojim pobratimom.
A više od njega bijaše oduševljena njegova hanuma
Izgledom, stasom i glasom
Vladara crnogorskoga

Pa se ona posebno i dvostruko radovala.

Na taj put ga je pratila
ista ova rijeka,
Možda samo gdjegdje promijenjena u toku
U odnosu na ovaj današnji.

Na put je ona mnoge pratila i ispratila,
Kao što je mnoge dočekala sa puta.

Mnoge karavane koji su slijedili njen tok
I one koji su se vraćali uzvodno, ka njenom izvoru.
Mnogi narodi i mnogi karavani, kretali su se
Od njenog izvora ka utoku i obratno.

Ko je prvi izgovorio njeno ime, pitam se jutros.
Dok je gledam kako žuri nekuda.

Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani? Da
Li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.

Naro i Narona – očigledne su sličnosti. Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.

Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.

I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka, na čijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove? Rijeka koju nikako da nadjača ovu rijeku Života, koja
svejedno teče danas, kao i dvije hiljade godina.
I pije, od pamtivijeka.

Te dvije uporedne rijeke, grabe podjednako,
I po gdjegdje se dodiruju, a
Nikako da se susretnu, nikako da se spoje. Jedna drugu bi da pobijede
Ali ni to ne mogu. Svaka teče svojim tokom, ka
Istom moru.

I jutros osjećam te dvije rijeke, kako me dodiruju,
Svaka svojim talasom.

Rijeka života i rijeka smrti.
Dok gledam Naro,
Ljepoticu sa zelenim očima – koja nadvaladava
Onu drugu
Nevidljivu Naro

U meni.

*

Mostar, 6. juna 2013.

Nakon rata, godinama su na more išla samo bolesna i siromašna djeca, siročad i samrtnici, kojima bi morska klima čudom trebala povratiti život. Iako je to bilo vrijeme čuda, ti ljudi su umirali, tako da je mnogim Sarajlijama, Zemuncima ili Dobojlijama kao mjesto smrti upisan Cavtat, Hvar, Baška Voda… A pogotovo Dubrovnik. Tamo se krajem četrdesetih i pedesetih godina odlazilo bolovati i umirati, tako da je na Boninovu, u godinama kada si još obilazio to groblje, bilo odraslih i djece iz Sarajeva, Kaknja i Zenice, koji su tu, negdje u blizini umrli, pa ih je pokopalo među gosparima i oriđinalima, među običnim svijetom dubrovačkim, koji je tu živio i na tom se mjestu kopao po nekome ljudskom, porodičnom i historijskom redu. Oni su, sa svojim smrtima, bili incident, zarastao u travu, čije će drvene piramide – koje su u to vrijeme zamjenjivale nadgrobne križeve i nišane – istrunuti i nestati, kao što je nestalo i svega drugog o čemu govori ova priča.

Djeca koja su rođena u ratu bila su rahitična i škofulozna, bolovala su od tuberkuloze kostiju i bubrega, ili od one obične tuberkuloze pluća, patila su od svih poznatih avitaminoza, slabo hranjena, tankih i plitkih korijena, umirala su lako, a društvo se pokušavalo o njima brinuti tako što ih je slalo na more. U školskoj poliklinici, blizu kina Partizan, radila je tih pedesetih godina doktorica Carole Delianis. Distancirana, postarija dama u savršeno bijelom mantilu, sa naočalama zlatnih okvira, bila je od onih osoba za koje se ne bi moglo reći da se nisu primile u Sarajevu, nego se Sarajevo nije primilo u njima, niti im je u govoru, izgledu i ponašanju ostavilo ikakvog traga. Bila je požrtvovna i nasmiješena, dok je razvrstavala i sortirala djecu, tražeći načina da svako od njih dobije priliku za život, onako kako je proklamirano u Hipokratovoj zakletvi i u programskim dokumentima Saveza komunista Jugoslavije. Doktorica Delianis određivala je koja će djeca ići u Vilu Kaboga, na oporavak.

Majka je tamo poslana u rujnu 1950. Imala je osam godina, bila je izrazito malokrvna, pozitivna na besežiranju, slabog apetita, tiha i nevidljiva, pa je doktorica procijenila da će joj more pomoći. Do Dubrovnika djeca su putovala u pratnji odgojitelja i medicinske sestre, najprije uskotračnom željeznicom do Mostara, a dalje kamionima sve do Dubrovnika. Put je trajao oko šesnaest sati.

Vila Kaboga, patricijski dubrovački ljetnikovac, pretvorena je nakon 1945. u odmaralište za siročad i djecu palih boraca, ali ubrzo zatim postala je lječilište i oporavalište djece Sarajeva. Priča Vile Kaboga, u petnaestak poslijeratnih godina, kada su kroz nju prolazile tisuće djece, u dobi od nekoliko mjeseci do petnaest godina, propuštena je tema neke “male povijesti”, rubno opisana u romanu Mome Kapora “Provincijalac”. Majka je tu boravila punih mjesec dana, sve do 10. listopada, kada su ih na jednak način, kamionima pa vlakom, vratili u Sarajevo. Iz Dubrovnika u čije se mire i zidine nije moglo gledati, koliko su blještali na jesenjem suncu, pa će joj se taj grad do kraja života vraćati uz ugodnu senzaciju bola u očima stisnutim prema svjetlu, stigla je u Sarajevo, zatvoreno u školjki magle i ugljenog dima, u kojem će uskoro pasti prvi snijeg. Iz Dubrovnika ju je ispraćala tetka Lola – koja joj je s Brankom i dundom Andrijom dolazila i u Kabogu, da je vode kod Cele na kolače – a kod kuće su je dočekali majka i otac, tmurni i zatvoreni u svoju nesreću i u bezizlaz kuferaškoga grada, iz kojega ćemo otići tek kada nas više i ne bude.

To je bilo prvo njezino ljetovanje. Do sljedećega proći će punih osam ljeta. U međuvremenu, ići će se u Dubrovnik kod tetke i dunda, ali kad nisu vrućine, s proljeća i s jeseni, tako da se tih godina nije okupala u moru. Jednom će se, 1955. u Dubrovnik ići i zimi. Dundo Andrija umro je krajem prosinca te godine, pa su Nono, Nona i majka po snijegu i ledu putovali na njegov sprovod. Imala je tada trinaest godina, putovanje je bilo takvo da joj se činilo da neće stići, da će umrijeti, smrznuti se negdje na Ivan planini, preko koje se vlak i usred ljeta sporo penjao, a u Dubrovniku ih je dočekala velika bura. Dok su dunda spuštali u grobnicu, uza sami zapadni zid groblja na Boninovu, bura je bila toliko jaka da je daleko na more bacala ono što je govorio svećenik. Samo se vidjelo kako otvara usta, ali se nisu čule riječi, jer su već bile daleko, negdje iza Lokruma i Dakse, na pola kanala prema Italiji. Kada su se svi krstili, pošla je i njoj ruka, ali ju je Nona udarila po prstima. Zašto? O tome bi se, opet, mogla ispočetka ispričati priča. Ali odavno već nema vremena… Za Sarajevo su se vraćali na Božić 1955, probijali su se od kolodvora kroz snijeg koji nije prestajao padati. Okrenula se kada su stali pred ulaz u zgradu, dok je Nona tražila ključ, i više nije bilo njihovih tragova u snijega. Tako je gusto padao.

U srpnju 1958. išla je na prvo pravo ljetovanje, dva tjedna u Budvu. Njezina rodica Nevenka, koja će na jesen diplomirati na arhitekturi, vodila je svog zaručnika Nacija, Ignjaca, Vatroslava, kako god je kome drago, a mog budućeg tetka. Išli su i njihovi prijatelji Milan Ristanović, pa Jug Milić i Zdenkica, tako da im majka, kojoj je tad bilo šesnaest, nije teško pala. Tih godina već se potiho i stidljivo kretalo u prve turističke avanture. Prošlo je pet ljeta od Staljinove smrti, Hruščov je došao u Beograd kao u svoju Canossu, ugled Jugoslavije u svijetu silno je porastao zbog te konačne pobjede maloga Tita nad velikim Hazjajinom, pa se, po prvi put, znatnije popravio i životni standard. Istina, putovala je, još uvijek, samo mlađarija, umjetnici i čudaci, i proći će još nekoliko godina prije nego što zavlada masovni ljetni turizam i jugoslavenska se porodica spusti na more.

Majka se u Budvi prvi put stvarno zaljubila, u onoga beogradskog glumca koji će kasnije igrati derviša Ahmeta Nurudina, u filmu “Derviš i smrt”, režisera Zdravka Velimirovića. Neće ta ljubav potrajati samo dva tjedna toga budvanskog ljeta, nego će se provlačiti godinama kroz njezin život i kroz proreze za pisma, i pretvoriti se na kraju u neku životnu legendu. Kada bi se sedamdesetih i osamdesetih pojavio na televizijskome ekranu, u nekom filmu, ona bi samo zastala u prolazu: “Mili Bože, kako je samo lijep!” I nastavila bi dalje, ne pogledavši film i ne zanimajući se previše za glumačka umijeća svoga budvanskog izabranika.

Sljedećih ljeta, bit će problem pomiriti odlaske na radne akcije s odlascima na more. Za majku će, kao i za veći dio njezine generacije, radne akcije biti važnije. Na njima se događao stvarni život, a ne san, i postojala je nada da bi se sav njezin život mogao preobraziti nakon jedne radne akcije. Kako se to nije dogodilo, svijet moje majke kliznuo je u propast. A onda sam se rodio ja, što će propast pretvoriti u trajno stanje.

Ali ipak, uspijevala je da svakoga ljeta ode u Dubrovnik, na sedmicu dana kod tetke Lole. Sve dok njoj nije dojadilo, pa joj je rekla: “Ne moraš mi baš stalno dolaziti, ne moraš se baš toliko brinuti za mene!” Mislilo se da će obiteljska ljutnja na tetku Lolu trajati do groba i preko groba, ali nije prošlo ni dva mjeseca, a tetka je došla kod nas u Sarajevo: “Evo me, ja došla!” Rekla je, kao i svaki put što kaže, a majka se sve trudila da negdje u razgovor udjene, pa da ona sad njoj kaže: “Ne moraš baš stalno dolaziti…” Ali nije se to s tetkom Lolom moglo, pa je odustala, i sljedećeg ljeta ponovo joj se pojavila na sedmicu dana u Dubrovniku.

Majka nije bila od velikih odlazaka na plažu. Kupala se na Porporeli, gdje se i njezina majka kupala kad je bila mlada, i gdje je jednom davno, krajem prvoga svjetskog rata, osvojila zlatnu medalju na gradskom plivačkom prvenstvu, i gdje su se, uostalom, kupali i drugi Stubleri, sve dok nas 1920. nije zbog sindikalizma protjeralo iz Dubrovnika u Bosnu. Porporela je jedna od tačaka u kojima se može fiksirati povijest ove porodice. Tu možemo, nekon što nas više nema, u fikciji i fantaziji snimiti jednu veliku zajedničku fotografiju, na kojoj bismo bili svi, od Karla Stublera i njegove srcoboljne žene, naše omame, Ivane Škedelj (ili Johanne Skedel) do nas koji odlazimo plaćajući, za sljedećih nekoliko desetljeća, račune na sve njihove sarajevske grobove.

Kada sam se rodio, i mene su nosili tetki Loli u Dubrovnik. Proplivao sam na Porporeli, u onome strašnom, dubokom moru, kojeg nikada nisam volio, jer mu se ne vidi dno. Imao sam tri godine. Majka je bila sretna, jer je, po njezinom mišljenju, postojala opasnost da nikada ne naučim plivati, pošto mi je otac – neplivač. A ja sam fizički isti on, imam i neke njegove osobine, te brojne naslijeđene antitalente.

Majka se nikada nije zaljubila u Dubrovniku, iako je Dubrovnik bio pun glumaca i glazbenika. Jednom je pružila ruku Svjatoslavu Rihteru, da se popne na brod za Lokrum. Dlan mu je bio mekan, ruka čvrsta kao čelik. Obujmio joj je šaku dugim gipkim prstima, svu ju progutao, tako da je majci srce jako zakucalo, jer je pomislila da će maestro Rihter u stisku njezine šake otkriti da ona ne svira klavir baš tako dobro. Sitan je njezin talent, i odjednom se, prvi put, zbog toga posramila. Dok su plovili na Lokrum, šake je držala skrivene u širokim lanenim rukavima. Skrivala ih je i iste večeri, dok je u Kneževu dvoru slušala njegov koncert.

Svaki je grad na obali, od Rovinja do Ulcinja, imao svoje slavne ljetne goste. Nije važno bilo njihovo, eventualno, bogatstvo. Uostalom, većina slavnih bili su prosječno siromašni ljudi. Ali bili su umjetnici. Od početka šezdesetih, sve do pred propast Jugoslavije, nakon čega majka više nikada nije ni ljetovala, u ljudima je živjelo strahopoštovanje prema slikarima, glumcima, režiserima, a pogotovo slavnim piscima. Izbezumljivala ih je pomisao da će sve ovo netko opisati, da će ovo ljeto, koje bi po svemu bilo jedno sasvim obično ljeto, ući u priču, u književnost i u rečenicu koja je istinitija i tačnija od svih drugih rečenica, u rečenicu književnika. A može biti i da će cijeli jedan roman biti posvećen ovome ljetu…

Mjesto koje ne bi imalo svoga slavnog pisca, slikara i režisera, bilo je beznačajno, jer se nije kvalificiralo za vječnost. Ako je takvo mjesto na obali uopće postojalo, iako nam se danas čini da nije.

Ali nijedan grad na obali nije se mogao mjeriti s Dubrovnikom. Na Banjama i na Šulićima, pa čak i na našoj Porporeli, svakoga dana kupao se neki slavan svijet. Vidim ga i sad, kako do nas, na svome kratkom peškiriću, valjda uzetom iz hotelske sobe, sjedi veliki glumac Branko Pleša, i gleda prema Lokrumu, kao da se pokušava sjetiti nečega što je zaboravio. Gospodstveno uzvišen, debele donje usne, koja licu stvara izraz zadovoljstva, dok njome prelazi preko suhe gornje usne, Branko Pleša, već dugo mrtav, još duže odsutan, i danas, vjerojatno, sjedi na Porporeli, dok ga majka sa strane gleda, ne usuđuje se progovoriti, a nešto bi mu rekla. I smetnja joj je što je tu s djetetom. Srećom, oboje su mrtvi, tu na Porporeli, u nekoj svojoj vječnosti, u kojoj ih ne mogu omesti ni kruzeri, ni današnji gospodari tog grada u čiju se ljetnu kamenu bjelinu nije moglo gledati.

Ljeto je 1974, majka se sprema za premijeru Hamleta, u režiji Dine Radojevića. Kraljevića igra dvadesetosmogodišnji Rade Šerbedžija, a ona se dugo uređuje, ima tremu, nervozna je što kasni. Predstava je na Lovrijencu, gore pod nebom, odakle se može pasti i poginuti. Vraća se očarana, govori da život ne vrijedi ništa ako svaki osjećaj u životu ne košta skupo kao u “Hamletu”. Tri dana kasnije, vijećanje hoće li Nona voditi mene na “Hamleta”, ili će ići sama. Na premijeri, jedan se dječarac mojih godina uplašio i rasplakao. Uvjeravam ih da sam hrabar, neću se prepasti. Svijet će mi se raspasti ako me ne bude vodila na “Hamleta”. Imam osam godina, i sljedećih četrdeset sjećam se svakog trenutka te predstave. Dubrovnik mi je, vjerujem, danas prenisko da bih u Dubrovnik odlazio, jer mi je tada Lovrijenac bio tako visoko. Ne trebam ići tamo gdje majka još uvijek sjedi otvorenih usta, premišlja se da nešto kaže velikome beogradskom glumcu, i četrdeset i nekoliko dugih ljeta ne izgovara ništa. Dubrovnik je grad nevidljivih spomenika i nevidljivih ljudi, dok oni stvarni, i ne primjećujući to, gaze po Plešinom peškiriću i po prstima moje majke, ometaju Svjatoslava Rihtera koji se pokušava popeti na brod, a nikoga da mu pruži ruku.

U vrijeme pripreme Andrićevih djela za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga često sam s priređivačem Ivanom Lovrenovićem razmjenjivao mail poruke. U jednoj od njih Lovrenović mi je opisao svoj susret na ovogodišnjem Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji s nekim gospodinom koji je u kratkom razgovoru apelirao da se nešto uradi za spašavanje groba Andrićeve majke, jer je u vrlo lošem stanju. Mogu li što poduzeti da se grob Andrićeve majke uredi, pitao me je Lovrenović.

Prisjetio sam se knjige Miroslava Karaulca “Rani Andrić” (“Prosveta”, Beograd, 1980.), u kojoj sam prije ovoga rata, čitajući je, često nailazio na fotografiju nadgrobnog spomenika majke Ive Andrića. Pronašao sam je, skenirao, printao, i s njom sam se početkom svibnja zaputio prema sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Josipa”, gdje bi se po prvim nesigurnim informacijama trebao nalaziti taj grob. Obavijestio sam Ivana o rezultatima svoje prve pretrage: proveo sam među mrtvima gotovo pune dvije ure tražeći spomenik Katarine Andrić na parceli nasuprot onoj na kojoj je nedavno obnovljeni spomenik Silvija Strahimira Kranjčevića, ali i po cijelome groblju. Nema ga. Od nekih radnika saznao sam da bi njegovo mjesto mogao točno znati izvjesni gospodin Ivan koji ima knjigu s popisom svih pokojnika u tome groblju. Nije ga bilo.

Nekoliko dana poslije obilaska sarajevskog rimokatoličkog groblja “Svetoga Josipa”, zaputio sam se s tajnicom Matice hrvatske u Sarajevu na svoju drugu pretragu, ali na susjednom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”.

Tamo sam upoznao Brunu koji je u računalu ureda u kapelici imao popis svih ukopanih. Pronašao je parcelu K4-36-13 na kojoj su, po njemu, bili ostaci groba Katarine Andrić, rođene Pejić i poveo nas prema njoj. Kamerom svoga mobitela napravio sam prve snimke, od kojih su sutradan urađene kolor fotografije.

Vratio sam se u ured Matice hrvatske, usput razmišljajući kako da obnovim vremenom do neprepoznatljivosti uništeni nadgrobni spomenik o trošku Edicije, koja za to nema namjenska sredstva. Sazvao sam Uređivačko vijeće edicije 11. svibnja i njegove članove izvijestio o tome, ilustrirajući stanje načinjenim fotografijama. Svi su njegovi članovi prihvatili moju ideju da pokušam pronaći sredstva i obnoviti nadgrobni spomenik Katarine Andrić. O tome sam 17. svibnja obavijestio i Ivana Lovrenovića. I njega se ta moja ideja, kao i članove Uređivačkog vijeća, posebno dojmila, jer bi s njezinom realizacijom “cijela stvar ostala u književnim okvirima, a izvan raznih političko-popovskih manipulacija, od kojih mi je muka”, napisao mi je u svojoj novoj mail poruci Ivan.

S fotografijama ostataka nadgrobnog spomenika i skeniranom fotografijom originalnoga spomenika Katarine Andrić iz Karaulčeve knjige, započeo sam prepisku o rekonstrukciji s odgovarajućim kantonalnim institucijama: Kantonalnim zavodom za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, čiji je direktor Munib Buljina, Ministarstvom prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (direktor Abid Jusić), firmom “Pozder nekropoling” Sarajevo (direktor Ramo Pozder), KJKP “Pokop” (direktor Nuko Grebović). Pronašao sam i akademskog kipara Stijepu Gavrića, s kojim spomenute institucije u ovim poslovima inače surađuju, i predao mu originalnu fotografiju spomenika čiju sam rekonstrukciju pokrenuo.

Vrlo brzo stigao je odgovor Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa s točnom identifikacijom spomenika (prva, Brunina, bila je pogrešna samo za jedno grobno mjesto; u grobnom mjestu K4-36-13 ukopan je Anton Esterle, a u K4-35-12 Katarina Andrić, rođena Pejić). Da, od Katarinina obeliska od sarajevske hreše na čijem je prvom dijelu pisalo:

KATARINA

ANDRIĆ

rodjena Pejić

* ……….1872

+15. XII 1925,

a na trećem dijelu:

“Svojoj dobroj majci

njezin Ivan”

ostao je samo dio sokla od uzglavlja i nogu, a od vertikalnih dijelova baš niti jedan. Kipar Gavrić brzo je rekonstruirao dimenzije i sokla i obeliska. Njegove crteže s preciznim opisom vratio sam Kantonalnom zavodu da službeno odobri rekonstrukciju. U međuvremenu trebalo je dešifrirati dan i mjesec rođenja Katarine Pejić, što je bilo nemoguće s originalne fotografije. Tek koncem srpnja te je podatke pronašao fra Branko Neimarević (Katarina Pejić rođena je 19.VII. 1872.), na moju i zamolbu fra Marka Karamatića. (Zanimljivo: dugo traženi podatak, dok ovaj tekst pišem, pronalazim u drugom izdanju Andrićeve doktorske dizertacije “Razvoj duhovnoga života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”, “Prosveta”, Beograd, 1997., na stranici 203. u opširnome “Životopisu Ive Andrića”, čiji je autor Radovan Popović.) Od direktora KJKP “Pokop” dolazi informacija da bi rekonstrukcija spomenika koštala oko 7.000 KM ukupno (bez PDV-a) i da bi taj posao u cijelosti vodio “Pokop” u suradnji s firmom “Pozder nekropoling”. “Pokop” obećava besplatno uraditi iskop zemljišta, izliti armirano-betonski temelj i uraditi betonsko oivičenje za obelisk.

Obratio sam se pismom gospodinu Emiru Hadžihafizbegoviću, ministru Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo da financijski pomogne rekonstrukciju ovoga spomenika. Ministar Hadžihafizbegović u telefonskom razgovoru mi obećava da će rekonstrukciju materijalno podržati u cijelosti. Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čijem je čelu ministar Emir Hadžihafizbegović, na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila” ponovno obilježavamo grobno mjesto majke Ive Andrića autentičnim spomenikom.

Ministru Hadžihafizbegoviću, sjajnome glumcu, mnogo hvala! Hvala i svima drugim koji su sudjelovali u realizaciji ovoga projekta: direktorima Munibu Buljini, Abidu Jusiću, Nuki Greboviću, Rami Pozderu, akademskom kiparu Stijepi Gavriću, kao i arhitektici Lidvini Šimić.

Da nismo ovo učinili, zauvijek bi bio zatrt trag majci jednoga nobelovca, kao što je zatrt svaki trag grobu njegova oca Antuna (rođen je 1862. godine, a umro je 1894.). (I tu ću zagonetku pokušati rasvijetliti u narednom razdoblju, uz pomoć ljudi koji ovakve zadatke smatraju prvorazrednim civilizacijskim gestama, kao i ja.)

Od daleke 1925. godine, kada je Katarina Andrić umrla, do 2007. godine, u kojoj obnavljamo njezin obelisk na sarajevskom rimokatoličkom groblju “Svetoga Mihovila”, proteklo je 82 godine, samo godinu manje od broja godina života njezina sina (1892.-1975.), nobelovca, koji joj je obelisk podigao. Samo godinu prije smrti svoje majke Andrić je, već kao diplomata, na Sveučilištu u Grazu (15. lipnja), stekao titulu doktora, a 36 godina poslije dobitnik je Nobelove nagrade za književnost (1961.), čiji je cijeli novčani iznos u dva navrata darovao Bosni i Hercegovini za unapređenje bibliotekarstva. Od godine njegove smrti (1975.) do godine u kojoj obnavljamo obelisk koji je podigao svojoj dobroj majci proteklo je punih trideset dvije. Upravo onoliko koliko je živio njegov otac. Sa smrću Ive Andrića ugašena je loza Andrićevih, koji su prema kreševskoj matici rođenih, na koju se oslanja i knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, starinom iz Sarajevskog polja. Andrićev je djed Antun upravo odande. Oženio je Katarinu Pamuk koja mu je rodila 11 djece: šest sinova i pet kćeri. Bio je zanatlija, majstor u mlinovima. Kao i većina Andrićevih, otac Ive Andrića Antun umro je od sušice vrlo mlad, rekoh li, u 32. godini života. Posljednja kći Andrićevoga djeda Antuna, Ana, udala se za austrijskog narednika, Poljaka Ivana Matkovšika, šefa pogranične žandarmerijske postaje granične oblasti Goražde, Višegrad, Rogatica.

Ivi Andriću je bilo dvije godine kada mu je otac umro od sušice. Njegova majka, Katarina, rođena Pejić, udovica je u 21. godini. Tetka Ana i tetak Ivan Matkovšik prihvaćaju njezina sina da ga podignu i školuju. Donesen je u Višegrad, gdje su živjeli, iz Travnika. Tamo je rođen 9. (10.) listopada/oktobra 1892., u ulici Zenjak 13, prilikom jednog putovanja njegove majke rodbini, koja se nalazila u okolici ovoga vezirskog grada. Pejići su živjeli u Grahoviku, zaseoku Doca.

Kuća Andrićevih u Sarajevu prešla je 1886. godine na Dragu Pamučinu, po svoj prilici rođaka iz bakine loze, navodi Karaulac. Njezin je posljednji vlasnik bio Sava Mlinarić. Iza Drugog svjetskog rata je srušena. Na njezinoj lokaciji (od Obale prema hotelu “Central”, kaže knjiga Alije Bejtića “Ulice i trgovi Sarajeva” u izdanju Muzeja grada Sarajeva iz 1973. godine, ta se lokacija prvo nazivala Kolukčije, potom Sabljarska, pa Ćumurija,) podignuta je zgrada beogradske konfekcije “Beko”.

Andrićev tetak i tetka stanovali su u Višegradu na lijevoj obali Drine. U njihovoj je kući radila djevojka iz susjedstva, Ajkuna Hreljić, siroče, služavka po tuđim kućama. Živjela je 100 godina.

Majka je iz Sarajeva posjećivala sina u Višegradu, obično ljeti, putujući dva dana (pruga je stigla tek 1906.). Andrić je završio osnovnu školu u ljeto 1903. i poslije raspusta sa stipendijom HKD Napredak od 200 kruna godišnje prešao je u Sarajevo kod majke. Stanovao je s njom u iznajmljenim sobama na Bistriku, u ulici Basamaci broj 21. Dok je pohađao Veliku sarajevsku gimnaziju (otvorena je 1879. ujesen) često se s njom seljakao, ne mijenjajući ulicu. Tako je njegova majka, na primjer, umrla u istoj ulici, ali na broju 7, kako je zabilježeno u matici umrlih rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Majka je u njoj živjela do kraja života.

U Velikoj sarajevskoj gimnaziji 1909/1910. Andriću predaje jezik Tugomir Alaupović, slavista, prvi Bosanac koji je 1894. (kada je Andrić s dvije godine, ostavši bez oca, preselio tetki i tetku u Višegrad) doktorirao kod Vatroslava Jagića u Beču (“prvi Bošnjak doktor filozofije”). Andrić završava osmi razred Velike sarajevske gimnazije 31. svibnja, a maturski polaže 24. lipnja 1912. godine. Napušta Sarajevo u ljeto iste godine.

“Prava naša starinska, bosanska majka”, kako su je prema knjizi Miroslava Karaulca poznanici karakterizirali, Katarina Kata Andrić, rođena Pejić (Grahovik, Dolac kod Travnika 19.VII.1872.-Sarajevo, 15. XII.1925.), u Sarajevu je radila kao tkalja u tvornici ćilima koja se nalazila na Bistriku, nedaleko od kuće u Basamacima.

Neka je pokoj njezinoj duši!

Sarajevo, 2. kolovoza 2007.

***

Bosna franciscana, broj 27/2007.

Tekst je podijeljen novinarima na konferenciji za tisak na dan rođenja Ive Andrića, 10. listopada, održanoj u Matici hrvatskoj u Sarajevu, Vrazova 7

__________________Ima naravi koje se hrane sitnicama, a umiru od teških riječi.
___________________________________________________(Knut Hamsun)

1.

“Jednom, kad umrem, napiši priču o meni”, rekla je Ines Marlot.

Još se živo sjećam, iako je vrijeme poodmaklo, onog hladnog podneva, cijelih čopora pasa koji se lijeno odvlače ulicom i nekakve opipljive čamotinje u ciganskom naselju preko puta bolničkog zdanja. Iza masivnih vrata, u oblačnom danu, cvilio je vjetar i ponešto vanjske zebnje unosio u dugački sivi hol. Kroz zaleđena okna gledao sam kako se na nebu mreškaju oblaci; u njihovu utrobu stremila su čitava jata ptica. Nakon dvosatnog čekanja i potpuno iscrpljen, skoro da i nisam osjetio kako se nečija ruka spušta na moje rame, a jedan glas pita:

“Ko ti je ona?”

“Prijateljica”, rekoh, pogledom loveći pločicu na njegovoj skuti.

Dr. Ajdič prstima je promrsio sijedo pramenje kose, glasno se nakašljao u rubac, a ja sam još jače stisnuo metalni zaslon stolice.

“Žena koju čekaš ima male šanse. Njen želudac kao da je progoren kiselinom.” Još tren zurio je u mene onim pogledom za koji nisi siguran šta mu se krije s druge strane namjere, a onda je jednim pokretom ruke gurnuo cvikere na nos udaljivši se; slušao sam kako se njegovi koraci gase u mračnoj dubini hodnika.

2.

Ines Marlot upoznao sam one godine nakon što sam dospio u firmu u kojoj je ona prodavala polise osiguranja. Bješe bremenit april koji je svoja njedra razgolitio po uredu u koji sam tek zakoračio. Sjedila je u trošnoj fotelji i na moju ispruženu ruku odgovorila srdačnim stiskom. Zatekao me taj njen nastup; osmijeh kojim je pobrisana uštogljenost i odsustvo nelagode koju ćutiš na potiljku. Promeškoljila se u fotelji, tek toliko da istakne dubinu svog dekoltea i rekla: “Dobro nam došao. Bit će ti lijepo s nama. Samo se nemoj kurčiti i sve će biti u redu.”

Istog popodneva, da li vođeni prstom sudbine, čime li već, obreli smo se u nekakvom zapuštenom bircu. Prepoznala je čuđenje u mom držanju jer naš prostor dijelimo s mračnim tipovima ogrezlim u alkohol. Što, eto, sjedimo pod lusterom istačkanim muhoserinom i zurimo u nesklad, u tiho ljudsko propadanje. “Da bi uspio u životu, moraš se katkad spustiti i ovamo. Tek da se uvjeriš kako se živi u prizemlju života. Svašta se tu dâ naučiti”, rekla je i pokretom ruke dozvala konobara.

Pa ipak, s vremenom smo prestali odlaziti na takva mjesta; sad smo radije sjedili na otromboljenim parkovskim klupama i ćaskali o koječemu.

Nije me zanimala njena privatnost, i ne samo njena, ali ipak vrijeme je učinilo, a da toga nismo bili ni svjesni, kako se pomalo zbližavamo, kako polako saznajem sve ono što godinama kanim smetnuti s uma. Često se hvatam kako nisam kadar izboriti se ni s vlastitim jadima, a nekamoli uz to nositi i breme tuđih. Pa opet, sa zanimanjem sam slušao njene doskočice, sitna ogovaranja i male podlosti svojstvene takvim naravima koji kroz uspjehe drugih naziru začetak vlastitog poraza. Jednom joj se omaklo i to da mi kaže kako joj se mati zaljubila u pogrešnog.

“Bješe januar. Na Magrebu se rađala nova država. Alžir je kliktao nezavisnosti kad su nečije ruke na prsa moje majke spustile kopile. Da. Dobro si čuo. Ja sam to kopile.”

Ni slutio nisam da ću bujicu tih riječi danas usmjeravati u korito ove pripovijesti.

3.

Ines Marlot rođena je 6. 1. 1962. kao prvo i jedino dijete Milke Marlot, tehničarke u gradskoj meteorološkoj stanici i ljepotice za kojom je uzdisalo pola grada. U 18. godini slučaj je htio da raskine zaruke s Tomom Boričaninom, špediterom iz Posušja, nakon što joj je u “Razvitku” nečiji prst kvrcnuo rame, a ona se okrenula i umjesto pogleda kakve susjetke ili, u boljem slučaju prijateljice, vidjela strah u očima tog djevojčurka koje je objema rukama grlilo pozamašnu oblinu u dnu stomaka. Vratila mu je prsten istog dana, vrisnuvši mu u lice: “Govno šofersko!” Tad je vreli posuški krš zamijenila smrdljivim mostarskim sokacima, poigravala se udvaračima, odlučna u zakletvi da je više nijedna muška ruka neće dotaći. A onda se desilo ono što se takvim prirodama obično desi.

Taj muškarac bio je posve drugačiji. Iako ne odveć lijep, znao je nositi plemića u sebi. Nije se libio gradom pronijeti čitav buket ruža, uz naklon dodirnuti obod šešira i sačekati da umine vrisak u njoj. Da kletva postane puka tričarija; događaj zakopan u mračnoj ladici svijesti. Sitnim znacima pažnje on je dvije godine otapao ledenicu u Milki Marlotovoj, sručivši joj na kraju u tijelo nabujali mlaz požude.

Prava je šteta što ne kanim pisati o tome.

Katkad, dok je još bila djevojčica, Ines je znala skoknuti do tržnice. Grozila se i same pomisli da će ga usput negdje sresti, a on se uvijek pojavljivao tu; katkad bi provirio iz zelenare, ponekad bi u hipu izjurio iz Boćarskog doma i dugo stajao na ulici. Gubila bi dah zureći u ručice njegovih kćeri obješenih o snažna muška zapešća, čeznula za poljupcem utisnutim u rumenilo svojih obraza, maštala, sve dok je iz snatrenja ne bi prenula galama.

“Zašto psuješ na dijete kad ti ništa ne ište?”, slušala bi kako se na tog čovjeka, odjevenog u besprijekorno sivo odijelo, iz kojeg je virio jezičak uredno složenog rupca, kosnuo trafikant ili kakav zgroženi prolaznik, a on bi, zanemarivši plejboja u sebi, dozvolio da mu se s usana prospe prezriv osmijeh: “Ne ište sad, ali pitanje je dana kad će zaiskati. Kurva je odgaja, u kurvu će izrasti.”

Kući bi se vraćala praznih ruku. Lagala majci da su je komšijska djeca gađala dudom, a potom bi, skrivena u mraku jednosobnog stančića, dugo plakala, šivala poderotine na duši, ali nikad nije raširila dlan. Nikad nije “zaiskala”.

Vrijeme je odmicalo i s njegovog zapešća trgalo prvo jednu, potom drugu ruku njegovih kćerki, sad već jedrih djevojaka koje burom života jezde praćene njegovim blagoslovom. Katkad bi, s prikrivenom namjerom prolazila pored Boćarskog doma, krišom zavirivala u zelenaru, ali za njom izuzev zvižduka dokonih mladića nisu išle grdnje. S nepunih osamnaest skoro da se nije mogla sjetiti kako je, ustvari, izgledao. Trčala je u odrastanje uvjerena da je tamo, u maglama budućnosti, očekuje konačna sreća.

4.

A onda je njen glas počeo podrhtavati; učinilo mi se da neću dohvatiti konac priče. Ponudio sam je cigaretom i ona je, otpuhujući dugačke dimove, odlutala nekamo u daljinu, trudeći se raskriliti okna prošlosti tek da zaviri u gradski mrak i tamo još jednom prepozna taksistu i onog trgovca devizama na uglu, zaogrnutog dugačkim krombi kaputom. Upinjala se još jednom da se sjeti one noći u kojoj je zauvijek i konačno ostala sama, da spusti pogled u krilo gdje je, potpuno spokojno, počivala glava njene majke. Te noći vršcima prstiju podigla je pincetu u kojoj je, kao da prkosi smrti, drhtala dlačica majčine obrve, zatim je pobrisala otisak uzdaha sa sićušne plohe ogledalca, potom se zagledala u konačnu samoću i na koncu uzela telefon.

Fra Petar Marlot, svećenik i rođeni brat pokojnice, nije bio za to da se Milka sahrani uz čedno i neokaljano prezime kakvim su se smatrali Marloti. Spustila je slušalicu. Cijelu noć naslanjala obraze na hladna prozorska stakla, odbijala pustiti suzu i mislila: “Neka, samo dok ovo prođe, sahranit ću ja majku što dalje od vas, ni mrtvoj joj niste potrebni.”

Izmicala je 1993. I nikako nije prestajalo. Činilo se da je trajalo cijelu jednu vječnost a ona, Ines Marlot, jednako je stajala uz prozor, upirala pogled u daljinu i molila: “Sastavi već jednom. Sastavi, pa da i ovo konačno prođe.”

Uzalud. Čovjek se katkad toliko zaboravi da mu naprosto sklizne s uma koliko su mu, ustvari, izbori suženi. Njegovo je tek da snatri, a Božije da ostvaruje. A sam Bog htio je da Ines ostane na ovom ubogom svijetu, da gleda kako se urušava jedan život i nastaje novi, vidno skrhan i u ranama. Da zuri u polomljena ogledala prošlosti, iz čijih joj krhotina, činilo se, pokajnički odmahuje Azuro.

Po ko zna koji put prisjetila se te noći provedene s njim, a mene je, ne znam zašto, pratio osjećaj da sam prva osoba kojoj Ines Marlot priča svoj usud.

“U kući je bilo toplo”, rekla je. “Ruže u dvorištu naglo su ćelavjele. Grad je zasipala kiša, teška bljuzgava jesen. Još su sasvim osjetne i žive bujice poljubaca pod kojima se gušim, još su razgovijetne riječi koje je porodio ushit. Skoro da nisam osjetila kako plahta poda mnom ostaje krvava, a njegov euforični glas šapuće: ‘Ja te nikad, ali nikad neću ostaviti.’

5.

“U početku smo oboje živjeli uvjereni kako će uistinu trajati kratko”, uzdahnula je Ines, povukla još jedan dugačak dim i nogom ugazila opušak. “‘Proći će samo par dana’, mislili smo, ‘i svijet će se istrijezniti, dvojac iz Karađorđeva jednostavno će pogužvati salvetu i on će ponovo biti onaj stari: moj Azuro, čovjek koji iz Trsta dovlači Super Riffle farmerke, kafu i cijele štekove cigareta’. Te noći došao je rano. Ispod oka je nosio masnicu. Zagnjurila sam glavu u njegova prsa.”

“Zašto?”

“Nije znao. Samo je rekao kako ih ranije nije viđao u gradu. Rekli su mu: ‘Ti više nisi Azuro. To je prolazilo dok se moglo u Trst. Sada se odavde može ili u smrt ili s onu stranu rijeke. Ovdje si Orhan, a tamo budi šta hoćeš. Pa biraj.’

Izabrao je da ode, a ja sam brisala suze proklinjući: ‘Zašto, Bože? Zašto mi ovo radiš?’ Privijao me na prsa i jedva da sam čula kako govori: ‘Najbolje da ja pređem tamo dok ovo ne prođe’.”

Ines Marlot još je dugo stajala na ulici nakon što je Orhan Mujkanović konačno prešao bulevar. Čula je kako se glasnulo zvono s katedrale i prosulo tri pravilna jecaja. Odmahivala je u daljinu, a na usnama se mrznuo šapat: “Ovo nikad, ali nikad neće proći. Mene u životu vazda nešto mora jebavat.”

Prošlo je nakon što se lipa u parku ponovo razodjenula da bi navukla svoje treće ruho. Sjedila je u istom kafiću gdje su nekoć običavali zalaziti. Posmatrala je brda s onu stranu rijeke. Neko je u kamenjaru Fortice izbrisao Titovo ime i na istom mjestu, u krivudavom srcu, dopisao “BiH, volimo te”. A onda je primijetila to lice koje je upravo kanilo proći pored nje. U svakoj ruci pridržavao je po jednog dječaka. Mogli su imati 2-3 godine. Za njima, tek korak iza, šetala je zgodna brineta; imala je pravilne grudi i sasvim malu dioptriju. Neke davne slike oživjele su i poput sječiva zarivale se u svijest Ines Marlot.

Pogled je sklonila u krilo sjetivši se kako je u tašni zaboravila nekakvu stvarčicu; karmin, mirisne maramice, bilo šta i nije ih mogla naći sve dok konobar na sto, ispred nje, nije spustio cijelu litru votke. “Dobro je izabrao”, rekla je. Konobar se na čas zbunio, hinio da će nešto reći. Odmahnula je rukom, pustila pogled niz ulicu i rekla: “Zaboravi.”

“Tad sam se počela opijati, onako, samoubilački, uredno i svojski. Skoro da se nisam mogla sjetiti kad sam posljednji put zaspala trijezna. Tek jednog jutra, nakon više od tri godine lumpovanja, osjetila sam snažnu bol, evo ovuda, po dnu stomaka. To je je bio znak da valja stati na loptu, ohanuti, početi živjeti. Sjetiti se kako tamo u osiguravajućoj kući imaš susjeda. Pokucala sam na vrata, usiljeno se smijala (sekretarica je imala noge do ispod pazuha i, sudeći po izgledu, ovoliku rupu u glavi), na svaku izgovorenu glupost klimala glavom, zadužila polise i počela raditi na postotak.”

6.

Ponekad bi Ines sjedila u istoj onoj bašti ne primjećujući kako se opsjene patriotskih nagona rascvjetavaju po brdima nad gradom. Pogled joj ne mame obnažena djevojačka tijela ni dječija graja u parku preko puta. Ona nema nijedan razlog da bi pogled sklanjala u tašnu. Svoje poraze proživljava sama i, kako to obično biva, utjehu pronalazi u novcu. Skraćuje kosu i mijenja navike. Samo, kao nekoć, istim pokretom ruke doziva konobara, ljubazno zahvaljuje i govori “Zaboravi” kad se ovaj lati novčanika kako bi joj vratio sitniš, potom čeka da se udalji, a onda se mirno predaje zbrajanju zarade koju je danas ostvarila.

Sve je brže starjela. Sve se više prepoznavala u liku iz nekoć pročitane lektire, ali ipak daleko od svijeta fikcije. Daleko od košmara Rajke Radaković.

Jednom sam bio dobre volje, pa sam joj predložio da zabludimo. Čisto da se i to desi. Kao tobož, našla se u čudu, pogledala sklopljenu knjigu u mojim rukama i rekla: “S tobom? Ma nema šanse! Ti znaš samo za te svoje gubitnike što pišu; čuj Hamsun, molim te. Singer! Ma jok! Nema hljeba od tebe. Meni treba neko drčan, neko ko će biti u stanju krhnuti šakom o sto.”

7.

Na stolu su stajale tri čaše s kafom.

Sanda je primijetila kako će uskoro snijeg. “Ne bi valjalo”, dobacio je Hara, a ja sam pripalio cigaretu misleći na poetične detalje Pana i jedva da sam čuo Amru koja viče: “Ima li ko s autom? Pozlilo joj, umrijet će!”

Glan i Edvarda, ostavljeni u mraku, na strani 63, nastavljaju plovidbu izmaglicama norveških fjordova. Sad jurim prema bolnici ne mareći za crveno na semaforu. Pored mene, zavaljena u sjedište, s mrtvačkom bojom u licu, plače Ines Marlot i trudi se odgovoriti na pozive klijentele.

Govorim joj da se ostavi toga, da se urazumi, a ona mi uzvraća: “Vozi ako hoćeš; ako nećeš, onda se jebi!”

8.

Dva sata kasnije desila se ta ruka na mom ramenu, ravnodušno klimanje glavom i nestanak u kafani preko puta.

Kad sam je ugledao, pomislio sam: “Ljepši se kopaju”. Naravno da sam joj to rekao, a ona je, pitaj Boga otkud, izvukla osmijeh i dobacila: “Okani se pišljive proze.”

Da je odvezem kući? Ni slučajno. Vratili smo se u firmu. Sanda i Hara jednako su stajali uz prozor i gledali kako se napolju zbija snijeg. U ured smo ušli držeći se pod ruku, kao u grijeh ogrezli ljubavnici. Pažljivo sam je spustio u stolicu. Prozirnim prstima pomilovala je telefonske tipke, a potom se osvrnula na prisutne i upitala: “Je l’ neko dolazio dok mene nije bilo?”

Bilo je 15:30. Spremao sam se poći kući, a Ines je ostvarila (istina, čestim grdnjama isprekidanu) vezu sa dr. Birišem. Željela je znati da li bi joj mogao sutra, privatno, naravno (jer njoj odgovara sutra, subota je, ne radi se), uraditi taj zahvat na želucu i kakve su joj šanse da u ponedjeljak ponovo bude na poslu. On se upravo spremao spustiti slušalicu ne propustivši priliku nazvati je luđakinjom, ona mu je prostački opsovala, a ja sam sjeo u auto i u retrovizorskom staklu gledao kako bosonoga Cigančad stoje u prikrajku i na zbunjene prolaznike bacaju mokre krpe snijega.

To je bilo u petak. Pamtim to jer mi ispred očiju još uvijek iskrsne ona slika pogrbljenih staračkih tijela, oni vješti zamasi ruku koji razgrću snijeg ispred sultan-Sulejmanove džamije.

Jednom sam, u ratu, iz dvorišta Sulejmanije ukrao jaknu. Mladić kome je pripadala ležao je u gasulhani. Toplom vodom su ga kupali. Kasnije sam tu jaknu prodao vojniku za šteku “Drine” bez filtera. Danas se nerado i s kajanjem prisjećam tog detalja.

9.

Ines Marlot vidio sam još samo jednom. U subotu je izašla kupiti hljeb i mlijeko, stigla čovjeka ispred sebe kucnuti po ramenu i srušiti policu s parfimerijom.

Dr. Ajdič upravo je izlazio iz smjene kad su je dovezli u bolnicu. Na komadu papira našvrljao je uputnicu i uz glasnu psovku napustio smjenu.

Petnaest dana visili smo pored telefona. Na vezi je bio Željko, njen daleki sarajevski rođak. Hrabrio nas je. Govorio kako on svaki dan bdije na Koševu, da je u stalnom kontaktu sa doktorima, da su je već dvaput “otvarali” i da je sada dobro. On misli da će se izvući. Da ne brinemo.

10.

Ogovarali smo je. O, kako smo je ogovarali! Govorili kako su joj pare važnije od svega, od zdravlja, od života, kako ćemo joj psovati oca bezobraznog kad joj ponovo pod nos poturimo kafu, smijali se… a onda sam auto zaustavio pred bolnicom.

Na vratima prijemnog odjeljenja stajala je žena. Suočen s požarom u njenim očima, rekao sam da dolazimo iz Mostara i da smo radne kolege Ines Marlot.

“Sačuvaj me Bože takvih kolega!”

“Izvinite, ali…”

“Ništa ‘ali’! Za ovu ženu već 15 dana još niko nije upitao.”

“Molim?! Pa nama je Željko rekao…”

“Slušaj, momčino, ne postoji nikakav Željko. Za 15 dana, koliko umire ovdje, za nju još niko nije upitao. Pa znala bih ja, pobogu!”

Postiđen, stajao sam pred njom ne znajući šta bih još mogao reći. Potpuno nemoćan, čitao sam slova s pločice njenog mantila.

“Ali, teta Nado…”

Te molećivo izgovorene riječi kao da su utrnule buktinje u njenim očima. Povukla je ruku unazad, oslobodila cijeli pramen kose, koji se sad prosipao po skladno izvajanim ramenima, i pustila očima da se blago nasmiju, da preko usana prevali kako će ona nakratko, ali samo nakratko, otvoriti prozor. “petnaest dana, koliko umire ovdje” odzvanjalo mi je u ušima dok smo obilazili zgradu i čekali da teta Nada ispuni obećanje.

Možda bi za mene podnošljivije bilo da je ni tad nisam vidio. Da nisam vidio to modro klupko koje nepomično leži na plahti, tu kap zgrušane krvi u kutu usana, da nisam vidio tu iskru u oku koja se bezuspješno upinje ne pretvoriti u suzu, taj šapat otkinut iz dubine nemoći: “Neću ja više ovako. Kad izađem odavde, ima da stanem na loptu, da živim…”

Kažem, možda bi bilo lakše da sve to nisam vidio iako bih se, u to sam siguran, kasnije grizao zbog toga.

Stojimo tako nalakćeni na sive prozorske klupice. Sa smrznutih stabala katkad prhne pregršt sniježne prašine i prospe se po našim ramenima. Ne bez ponosa u glasu, Ines se okrene prema dvjema sestrama i kaže: “Ovo su moji. Moji s posla.” One frknu pogledom prema načičkanim glavama u ramu prozora i nastavljaju piti kahvu.

Željela je znati ko je mijenja otkad je “ovde”.

“Mirko”, kažem, “fin momak i nadasve kulturan.”

“Poznajem Mirka! Zbog takvih kakav je on, danas je ljepše živjeti u kurcu nego u gradu. Sve go seljak, sve pederčine!”

Nisam rekao ništa. Gledao sam kako se jedna sestra pridiže da bi iz limenog ormara izvukla deku kojom će pokriti sićušnu hrpicu kostiju na krevetu. Još kratko zurili smo u to slabašno klupko života koje nečija nevidljiva ruka bespovratno razmotava, opraštali joj za sve teške riječi koje je izgovorila i prešutno se kajali zbog onih koje smo, iza njenih leđa, mi govorili o njoj. A ona, kao da je osjetila o čemu razmišljamo, okrenula se i sasvim sabrano, kao da nema namjeru otići, rekla: “Možda biste trebali poći. Snijeg pada i sklisko je. Skoro će mrak.” A onda se zagledala pravo u moje oči. Prošla je cijela vječnost prije nego je izustila: “Polako vozi. I piši. Napiši nešto o meni. O mojim suzama nešto napiši. I nemoj da si štogod slag’o, jes’ čuo? Možeš još staviti i ovo ako će ti valjat: ‘Tijelu je da se raduje, duši da smrt čeka’.”

11.

Sedam dana kasnije još uvijek je padao slabašan snijeg. Hara i Sanda stajali su uz prozor zabavljeni brojanjem koraka koje je za sobom ostavljalo bosonogo Ciganče. Na stolu su se pušile tri čaše s kafom. Zabavljen čitanjem novina, skoro da i nisam čuo kad je Amra otvorila vrata i sahranila ruke na mojim ramenima.

Pogledao sam u zid. Preko kalendara, uokviren crvenim kvadratićem, izmicao je šesti dan januara.

“Danas bi joj bio rođendan”, rekoh. Hara i Sanda okrenuli su glave. U nevjerici pogledaše u kalendar. Iza njih dah ostavljen u prozorskom staklu brisao je dječije korake u povratku.

12.

Na ispraćaju Ines Marlot bilo je mnogo svijeta. Tiskao sam se između tih pogurenih prilika; mahom su vonjali na alkohol. Snijeg je prestao padati i bilo je hladno. Samo su zalutali lepeti ptičijih krila te slabašan glas fra Petra Marlota skrnavili tišinu. Tada se, iznebuha i nenajavljen, kao da je pristigao iz prizemlja života, nečiji šapat probi do mene: “Pogledaj. Tamo! Tamo preko puta stoji njen otac. To znaju samo rijetki. Ja sam jedan od njih. Zovem se Tomo Boričanin i jednom sam bio špediter. Samo to. Danas sam prikaza koja je propustila sve svoje prilike. Danas sam tek sjenka.”

Okrenuo sam se i pogledao spodobu čija je ruka drhtala na mom ramenu. Bio je obrastao u gustu neurednu bradu. Imao je avetinjski mršavu ruku na kojoj su ižđikljali dugački crni nokti. Uvukao sam vrat još dublje u kragnu i tiho, da me ne čuju skrušenici, kušnuo ga riječima: “Ti si samo govno šofersko!”

Stresao sam ramenima i pogledao preko grobljanskog zida. Tamo je stajao čovjek odsutno zagledan u daljinu. Njegove laktove, svaka sa svoje strane, pridržavale su dvije žene, a on je svako malo oslobađao ruku kako bi drhtavim prstima vratio cvikere na nos. U nevjerici sam gledao tog stvora prepoznavši u njemu lik dr. Ajdiča. Osjetio sam kako mi se grče prsti na rukama. Kako mi se iz utrobe neka sluz vere ravno u grlo, u nos, kako se gušim. Poželjeh stati pred njega, zavitlati mu pesnicom ispred nosa, reći mu…

Ali nisam.

Ne zato što bih kasnije žalio zbog toga, nego čisto što nisam toliko drčan da bih krhnuo šakom o sto. Samo sam se okrenuo, zario glavu u kragnu kaputa i još dugo, dugo gledao kako nečije ruke u pohotnu raku bacaju vlažno grumenje zemlje.

Posjetio sam prijatelja, profesora na Filološkom fakultetu. On živi u velikom soliteru na periferiji. Njegov je stan na osmom katu i pruža promatraču ugodnu panoramu nedalekih zelenih bregova, a u isti mah otvara mu i duhovne vidike, jer izgleda kao neka bogata biblioteka. To me je navelo da pokrenem razgovor o sudbini knjige.

Današnji je svijet, tvrdio sam, za knjigu slabo zainteresiran.

Moj prijatelj se sa mnom nije složio.

“Znam mnoštvo ljudi”, rekao je, “koji žele knjigu, traže je, čitaju, ali ona im je nedostupna jer im plitak džep ne dopušta taj luksuz. Ispričat ću ti slučaj žene koja stanuje u kućici u dvorišnom prostoru iza ovog solitera. Dolazi mi često na sat-dva, da uz malu naknadu pomogne mojoj obitelji u kućnim poslovima, a to radi i kod drugih stanara u zgradi. Važno je reći da su stanovnici solitera u znatnoj većini ljudi s akademskim obrazovanjem, pa sem rijetkih iznimki posjeduju pristojne biblioteke. Ta žena, gospođa Ksenija, također je intelektualka. Diplomirala je na našem fakultetu, ali nikad nije mogla dobiti posao, a bliži se pedesetoj. Živi u krajnjem siromaštvu, sablasno je mršava…”

“Čekaj”, prekinuh ga. “Kažeš, gospođa Ksenija, intelektualka, siromašma, veoma mršava… Mislim da znam tu osobu. Javila se na moj oglas kojim sam tražio kućnu pomoćnicu. Kad mi je ušla u stan, pogled joj je pao na moju biblioteku, pa je uzviknula: ‘Oh, divno, koliko knjiga imate!’ Onako slaba i lomna, jedva je obavljala poslove u kućanstvu, a vidjelo se da im nije naročito vična. Međutim, dojmila me se time što je redovno pozajmljivala knjige iz moje biblioteke. Videći je onako užasno mršavu, nudio sam joj da pojede nešto, ali ona je uvijek odbijala. ‘Nisam gladna’, govorila je. Duhovna hrana bila joj je potrebnija. ‘Kao ptica sam’, dodavala je, ‘veoma malo mi treba.’ Jedino se žalila, pošto je kod mene radila u zimskim mjesecima, da je zimogrožljiva, da joj je stalno hladno. Kad sam poslije nekoliko mjeseci potražio neku snažniju i vještiju ženu, rastajući se s njom nisam slutio da je kod nje ostalo dosta mojih knjiga koje mi nije vratila. Nisam bilježio šta joj dajem, niti sam obraćao nekakvu pozornost na to. A izgleda da je uzimala knjige ni ne pitajući me.”

“Da, to je sigurno ona”, rekao je moj prijatelj. “I ovdje ona prihvaća da radi samo kod onih stanara koji imaju toliko knjiga da je teško primijetiti ako neka od njih nedostaje. Ali neki od nas su to ipak primijetili, pa smo se čak i dogovarali što nam je činiti. Netko je rekao da ona knjige možda ne uzima samo da bi ih čitala, već i da bi ih prodala, što bi se s obzirom na njeno siromaštvo moglo razumjeti, pa i oprostiti. Zato smo odlučili da te njene sitne krađe toleriramo sve dok nam ne oduzme nešto do čega nam je naročito stalo. A ja se pitam: radi li ona to iz težnje ka materijalnoj dobiti, ili iz velike želje da ima vlastitu biblioteku koja joj je inače nedostupna, i da svoj teški život uljepša radostima čitanja? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Vjerujem, ipak, da je po srijedi ovo drugo.”

Dvije-tri godine kasnije, prigodom jednog susreta s tim mojim prijateljem, sjetio sam se “skupljačice knjiga” i upitao sam ga što je s njom. Potkrada li i dalje biblioteke svojih susjeda?

“Ne”, rekao je on. “Umrla je. Od moždanog udara. Kad su joj ušli u stan, našli su je opruženu na tlu, a u toj bijednoj prostoriji jedina raskoš bile su knjige naređane na jednoj stalaži. Tko je u njih zavirio, mogao je u njima naći njene bilješke i mnoga mjesta podcrtana olovkom. Dakle, čitala ih je. Ali u skromnoj peći u jednom uglu – bio je zimski dan – našli su knjigu koja je dogorijevala. Jadna žena nije imala drva ni uglja kojima bi se grijala. Imala je knjige.”

Tako ih je znao: teta Naca, teta Menka, teta Ditka.

Sve tri – blagoslovene udovice. Mršave kao viljuške, bele kao brašno: lica su im osedela zajedno sa kosom. Njihovi retuširani grčki profili iz uramljenih fotografija vratili su se u negativ.

Najstarija, teta Naca, u svojoj je devedesetoj glista-prstima izvlačila Šopenove poloneze na raštimovanom metalnom klaviru. Srednja, teta Menka, nudila mu je, sa izljuštenog poslužavnika, sveži sok od višnje i tople vanilice, posute cimetom: Ne boj se sinko, i posle svakog zalogaja bojažljivo zapitkivala: Jel dobro? Kad bi se vreme prolepšalo, najmlađa tetka Ditka iznosila je televizor na zapadni balkon, nameštala ga u pravcu zalaska sunca i obgrlivši se ćebetom upijala se u čarobni ekran. Govorila je: Eto, to ti je televizija. Još jedno majstorstvo lukavog zapada. Na istoku otpočinje sve – Sunce, Bog, Pismo, Grad. Ali, vrućina je prejaka. Izrađa se u razdor, u požar, u klanje. Na zapadu, stvari se prihvataju tek kada istroše besnilo. Zatim se preciziraju i upotrebljavaju. Pred televizorom teta Ditke bio je svedok kako Jugoslavija postaje polufinalista u Čileu, kako ubijaju Džona Ficdžeralda Kenedija, kako Ivo Andrić prima Nobelovu nagradu. Sveznajuća TV imala je u teta Ditki najubedlivijeg propovednika. – Postoji radio sinko, i novine – promucala bi teta Menka i odmah bi se pognula pred upozoravajućim pogledom svoje mlađe sestre: – Želiš li, zlato moje, slatko od lubenica?

Igrao se je drvenim, šarenim kockama po mekom persiskom ćilimu u velikoj, dnevnoj sobi. Na izduženom prozoru – zalepljena, mlečna mesečina. Tri tetke u tri bidermajer fotelje – piju čaj. Ma koliko da su se fizički razlikovale, sve su one bile varijante jednog istog tela. Drski darodavac rasporedio je organe i osobine, utisnuvši ih nadmoćno u svako od njih: teta Naci srce i pokretljivost, teta Menki creva i pomirljivost, teta Ditki nerve i osetljivost.

Biološki im otac, njegov pradeda Manas, krivonogi Kuman, grabljivac lihvarski, suviše je sirov bio za onog koga je zamišljao u ulozi darodavca. Iako su, prema iscrpnom kazivanju tetaka, kada bi se suočili s njim, brbljivcima slova panično bežala po usnama, a strobjacima klecala kolena (da ne pričam o sirotim šegrtima usahlih grla), nije mogao da zamisli da je u ovom lakomom hrišćaninu opstajao factor “između”. Njegova priroda činila mu se jeftinom, nesposobnom da se daruje toliko elegantno i efikasno u bivstvovanju triju svojih naslednica. Međutim, onaj čiju su fotografiju sve tri ljubomorno čuvale (teta Naca na klaviru, teta Menka u kuhinji, iznad šporeta, teta Ditka na televizoru, pored nedeljnog programa) – taj je imao baš takvo lice, otmeno, nedokučivo, lice darodavca. Njega, strica Gjorgija, nije ni najledenija noć mogla zadržati da ne pođe u mehanu i da se iz nje, sat pre zore, vrati, praćen bandom muzikanata i veselim psećim lavežom. Menjao je bele svilene košulje svakog dana, a otkada se u njega uselila neumoljiva gušiteljka – tuberkuloza, i po tri na dan. Nasuprot škrtom Kumanu, čiji su se jahački geni zadržali jedino u gramzivosti, ali sada prizemljenoj u kovčegu prepunom zlatnika, zabravljenog trima katancima, sa tri lanca zakotvljenog pod gvozdeni krevet, Gjorgi je postojano imao otvorene prozore, prepunu trpezu i nasmejanu ruku.

Naručivao je nemačke knjige iz Pešte i Beča, francuske iz Pariza, odakle mu, u lakiranom, drvenom sanduku sa etiketom L’orgue expressif – Mustel, pristiže instrument sa blagim dirkama. Gjorgi koji je kao dete po tonovima kiše razlikovao koliko će dugo potrajati, prigrli harmonijum kao strasno priželjkivanog srodnika. Elegična melodija ga preplavi spontano kao odavno naučena, bliska azbuka. “Bio je samouk, ali je muzicirao vešto, vrlo vešto”, izjavila bi teta Naca, dok su joj ruke, u tempu rubato, burno poskakivale po klavijaturi, a nad njima se nadvijalo ukočeno telo. “Dušom”, uzdahnula bi teta Menka, nudeći mi novo parče čokoladne torte. “Imao je sistem u inspiraciji”, ispravljala ju je tetka Ditka sa terase, gde je pratila Debatni novinarski klub, “Umeo je da je upotrebi.”

Teta Ditka je bila u pravcu. I poslednje, dušmansko iskušenje, stric Gjorgi je ublažio muzikom. Već je iskašljavao krv. Pretvarala bi se u crvenu zemlju, a kada bi joj otfikario glavu, iz usta bi joj kanuo otrov – rak i uklještio bi mu se na grudima. Bilo mu je jasno. Kada napadne suva ‘rđa i najčeličnije grudi skapavaju. Loše ću se provesti, naslepo je prebirao po molskim akordima, dok su mu pogled i misli lutale po paučinastim uglovima melanholije. Vide se u ogledalu: dete sa umornim očima pod otežalim kapcima. Ćilibarna zrnašca praha uzdrhtaše pod sunčevim dodirom. Po crnom tepihu prebrzo su se kotrljali sati – biseri: deset, jedanaest, podne… pahuljice, zakasnele u proleće tope se u letu. Nebeski čuvari, obučeni po poslednjoj pariškoj modi otiskivali su se, laki kao perca, od tvrdog tla: zbogom! Zbogom! Ljudski greh – zlo je, onaj od Boga – priroda. O, anđelčiću slomljenog krila, ljubavni zvuk zgažen u cvatu! Ke ti pišu crna kosa na tefter. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Žarki pepeo zgasle zvezde. Svežina šumskih jagoda probija kroz bolesno tkivo: sanjati, raspadajući se. Sakati konji galopiraju srebrnom notnom dolinom. Na uvo mu peva mirisni travar: Ke ti pišu gajtan veče na tefter. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Podupire se, diže Gjorgi, vodi ga zvuk kroz predeo sanjive svile: Ke ti pišu altan čelo na tefler. Piši ludo, ič me mene ne prašuj, le. Širi muzikalna duša svoja krhka krilca, deli se od preteškog tela, i eno, naseljava se u tri plemenita života, imenovana egzotično Anastazija, Filomena, Afrodita.

Gipka Anastazija, teta Naca, doživela je 96. Pokorna Filomena, teta Menka – 94. Oštroumna Afrodita, teta Ditka – 90. 96+94+90… To je ukupno 280 godina.

Svaka njegova reinkarnirana je u deset njihovih.

Imao je Gjorgi darežljivu ruku, imao je srce blještavo i um vidovit. I kada je gubio na sebi, pečalio je za svoje.

*

S makedonskog preveo autor

Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posiječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.

Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jedno imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.

Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!

Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi.
Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.

Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.