IRMIAS: “Oni su svi bili sluge i to su još uvijek. Oni sjede i čekaju kao sluge. Čekaju jer misle kako su prevareni. Robovi koji su izgubili svog gospodara, koji ne mogu živjeti bez ponosa, dostojanstva i hrabrosti. No, duboko u sebi osjećaju kako ponos,dostojanstvo i hrabrost ne dolazi iz njih. Oni samo žele živjeti u gospodarevoj sjenci i slijediti tu sjenku kao krdo.” Sotonski tango (Sátántangó, 1985.)

*
Na pitanja o čemu govore njegovi filmovi, BélaTarr uvijek odgovara: “O ljudskom dostojanstvu.” Razlog što su u tim filmovima likovi beskućnici, pijanci, siromašni i oštećeni, poniženi i uvrijeđeni ljudi s margine koji žive u opustjelim selima, u raspadajućim kućama i atmosferi blata i magle, nije nastao iz želje da prostor srednjoistočne Europe prikaže takvim, već se radi o Tarrovoj “borbi” filmovima, drugačijim filmovima, borba protiv sveopćeg zaglupljivanja, poniženja, svođenja ljudskog bića, tu infitezimalno malu česticu svemira, na roba-potrošača i s druge strane borba protiv poniženja nečega što je bilo i još u rijetkim slučajevima jest umjetnost- filmska umjetnost. To je borba protiv mašinerije koja film svodi na proizvod čija je jedina svrha profit. Film, cipele ili hamburgeri-sasvim je svejedno. Ta borba kulminirala je Bélinim “zagrljajem konja” u njegovom posljednjem filmu. ¹

A taj konj je simbol bazičnog prava živog bića na dostojanstvenu egzistenciju. I kada čitav život tražite što je ostalo od ljudskog dostojanstva, dostojanstva živog bića na kugli zemaljskoj i to snimate i svojim filmovima gotovo očajni urlate svijetu-evo, na ovo su vas sveli: na krave u “Sotonskom tangu” (Sátántangó, 1985.), na pijance u birtiji u “Werckmeisterovim harmonijama” (Werckmeister harmóniák, 2000.) na čovjeka koji razbijen životom razgovara sa psima u blatu smetlišta u “Prokletstvu” (“Kárhozat, 1988.), i usprkos svim snimljenim scenama koje su gledatelju pružile nadu i opirale se svim konvencijama, vi, kao stvoritelj, koji kao što je Marx rekao “ne objašnjava svijet nego ga pokušava promijeniti”, gledate iznova i iznova propadanje ljudskog dostojanstva, te vam na kraju ne preostaje ništa drugo nego da zagrlite konja, braneći ga od Gospodarevog biča, i izustite:”Mutter,ich bin dumm.”²

Ali u svakoj čestici filmskog kozmosa što ga je uporno stvarao, naći ćete Tarrov otpor postojećem stanju filmske umjetnosti. Naći ćete starog profesora muzike, krave koje lutaju blatnim selom, kita na pozornici koju čini ogroman kamion i konja koji išiban vuče Gospodareva kola kroz maglu i goli krajolik sa drvećem bez lišća, djevojčicu koja iz očaja i dosade muči mačku, naći ćete otpor u rečenici divnog Janósa Valuske (Lars Rudolph): ” I sada ćemo pokazati kako i mi, mali ljudi, znamo ponešto o besmrtnosti.”

U sekvenci opisa i demonstracije sunčeve eklipse koja slijedi (uz pomoć predivne muzike stalnog suradnika Mihály Viga), sekvenci kojom počinju “Werckmeisterove harmonije” Tarr birtiju pretvara u metaforu svijeta u kojem živimo. Pijanci su siromašna i obespravljena masa, Valuska prorok koji viče u pustinji a vlasnik birtije Gospodar. Taj otpor je i u likovima koji u Valushkinoj predstavi “glume” Sunce, Mjesec i Zemlju, pijani teturajući birtijom smještenoj u ravnici koja je nekoć bila Panonsko more i nešto kasnije dio države koja se zvala Austrougarska.

A kad na kraju sekvence gospodin Hagelmayer, vlasnik birtije, kapitalist koji od uništenih jetara zarađuje za život, tjera gomilu pijanaca iz svoje ustanove, urlajući: “Fajrunt! Gotovo je, vi pivopije!”, na izlasku, na vratima, divni, nježni Valuska će mu ozbiljnim i mirnim glasom reći: “Ali, gospodine Hagelmayeru, još nije gotovo.” I zatim vidimo Valusku, seoskog poštara, kako hoda praznom ulicom, kao usamljena sjena rođena u drhtavom plesu noćnih svjetiljaka i zanjihanog lišća.

Ova je desetominutna scena, snimljena u jednom kadru, prema mojem skromnom mišljenju, jedan od vrhunaca svjetske kinematografije. Balet zgaženih, prljavih pijanaca koji teturaju krčmom, slušajući Valushkine riječi i suptilni, precizni pokreti kamere, predstavljaju upravo tu famoznu “melankoliju otpora”, otpora današnjem prevladavajućem filmskom jeziku i prevladavajućoj konzumerističkoj (filmskoj) kulturi. Tarrovi likovi kreću se isključivo u “pravom vremenu”. Vremenu koje vi i ja živimo svaki dan ali nas je brzina rezova u filmovima naučila da se događaji na platnu odvijaju brzinom koja bi mogla izazvati epileptičke napade.

Béla Tarr je po nekima zloglasan, dosadan i pretenciozan gnjavator. I ako su iskreni – neka im bude. Isto tako se ljudi dijele na one koji osjećaju poeziju i one koje misle kako su to samo suvišne, razbacane riječi. Ali za nekolicinu ljudi na svijetu poezija, kao i filmovi Lyncha, Kaurismakija, Herzoga, Godarda, Kim-Ki Duka, Antonionija, Ozua, Fellinija i Bergmana (da imenujem samo neke), predstavlja istinski, psihosomatski užitak. Film kao poezija. Film kao umjetnost.

Susan Sontag u svom eseju iz 1996., u kojem se bavi krajem filmofilije (Cinephillie)³, govori kako je filmska umjetnost napravila puni krug od rođenja preko vrhunaca do smrti, a istovremeno u intervjuima Bélu Tarra spominje kao jednog od posljednjih velikih filmskih umjetnika⁴ – jer film može i treba biti umjetnička forma. Na taj način Sontag, svojim intelektualnim autoritetom skreće pažnju na nepoznatog, ikonoklastičnog, drugačijeg filmaša. Sontag upozorava svijet na Tarra sredinom devedesetih, usred holivudskoemtivijevske “estetike” brzih rezova koja započinje u drugoj polovici 80-ih i postaje sveprisutna baš u to vrijeme. Spotovskom smo estetikom od tada bombardirani iz dana u dan svim sredstvima – televizijom, internetom, radiom, reklamnim panoima…. Dječja moć koncentracije je smanjena na tri,četiri sekunde i zato filmovi, ne samo holivudski, nego i francuski (Lúc Besson i njegov destruktivni, trivijalni utjecaj i Amélie kao simbol lažne, malograđanske Francuske), europski te posljedično i (neki) hrvatski filmovi izgledaju kao da su rađeni u nekoj jeftinijoj verziji Hollywooda lišeni velikih zvijezda koje privlače mase.

Ali bez obzira na zvijezde i bogatstvo produkcije- moderna kinematografija postala je mašina za ispiranje mozgova.

Béla Tarr ionako kaže kako mu je najveća inspiracija slikarstvo Pietera Bruegela, kao što zorno pokazuje u svojim filmovima. Ako znate ponešto o tzv. sjevernoj renesansi i poznajete djela Van Eyckea, Boscha i Bruegela tada vam je ova izjava potpuno jasna i logična. Bruegel je najčešće slikao svakodnevne scene iz seoskog života renesansne Nizozemske, scene u kojima se panoramskim pogledom pokazuje život “običnih” ljudi a ne životi svetaca, kraljeva ili Isusa Krista. Bruegelova slika “Krajolik sa Ikarovim padom” (1558.) odražava Tarrov svjetonazor. Slika prikazuje krajolik uz more, seljake koji obrađuju zemlju i hodaju prašnjavim putem dok je Ikar toliko malen i nezamjetan da ga promatrač pri prvom gledanju mora tražiti kako bi vidio njegov pad u more. Ljudi su važni, Ikar ne.

Mislim da se Tarrova karijera i svjetonazor, odnosno polako razočaranje koje nastupa s vremenom, izvrsno očituje kroz tri scene plesa u tri različita filma snimljena u rasponu od 13 godina. Osim toga Tarrov veliki uzor i inspiracija, Bruegel, naslikao je jednu od najpoznatijih slika plesa u povijesti umjetnosti, sliku po imenu “Ples smrti”.

I tango u “Sotonskom tangu” i ples u “Prokletstvu” (Kárhozat, 1987) i kretanje pijanica/sunca, mjeseca i zemlje u “Werckmeisterovim harmonijama”, Tarrov su direktan komentar uzaludnosti naših života i istovremeno odraz njegove inherentne ljudskosti, nježnosti, suosjećanja i razumijevanja. Prikaz rijetkih trenutaka ljubavi i sreće koje život nosi i stravične indiferentnosti prirode i slučaja koji vladaju našim egzistencijama. Ples u “Prokletstvu” je harmoničan ples u ritmu seoske zabave, ples u “Sotonskom tangu” je sudaranje tijela, mahnitost stihije koju osluškujemo kroz cijeli film kako se provlači kolapsom međuljudskih odnosa, sudaranje sebičnosti i pohlepe, ludila prepuštenog kaosu. Posljednji ples, onaj iz “Werckmeisterovih harmonija”, ples pijanica u maestralnih početnih 10 minuta filma gdje Valushka poput koreografa upravlja “plesačima” i riječima ulijeva nadu gomili birtijaša. Ono što mi se čini najzanimljivijim jest ljubav koju osjećamo u prikazu sva tri plesa. Ljubav B. Tarra prema svojim likovima, ljubav prema čovječanstvu, puna je razočaranja, niskih udaraca sudbine i neumitne samoće.

Tu je i Tarrov kratki film, dio omnibusa “Vizije Europe”. Jedan kadar prikazuje lica ljudi koji čekaju u redu. Ti ljudi su neoprani, zapušteni, siromašni. Kamera klizi i otkriva lice za licem, sve dok ne stane i pokaže ženu koja kroz mali prozorčić dijeli tanjur juhe i četvrt kruha. To su ljudi koje prepoznajemo. To su ljudi koje viđamo kako sakupljaju boce po gradu ili čekaju ispred pučke kuhinje. To su ljudi čije se dostojanstvo manifestira u strpljivim izrazima lica, u solidarnosti koja ih veže.

Rečenicom da je dužina standardne Kodakove trake cenzura, Tarr nije mislio na vlastitu nemogućnost da snimi duže kadrove, već na samu pomisao kako netko u nekoj tvornici na drugom kraju svijeta, odlučuje, na bazi profita, dužinu filmske trake te na taj način uspostavlja oblik cenzure. Profinjene i suptilne cenzure.

I moguće je da su svi njegovi dugi kadrovi nastali iz otpora prema onome u što se moderni čovjek svojim urbanim životom pretvara, pod konstantnim baražem znakova, postera, reklama, TV-a i Hollywooda. Moderna kinematografija je izum smišljen da razmišlja umjesto gledatelja koji već od 80-ih godina 20. stoljeća (upravo u vrijeme kada se Tarr počinje baviti filmom) zna da pri odlasku u kino neće morati razmišljati, promišljati viđeno, nego će mu, formulaično, sve biti pruženo na pladnju – kao u McDonaldsu.

Tarrov je dugi kadar dokument života, ma kako on bio artificijelno pripremljen, jer ipak je ono što se zbiva pred kamerom život, živa bića i pravi predmeti. Mislim da je Tarr na više načina doveo onu Godardovu utopijsku rečenicu (“Najbolji igrani filmovi izgledaju kao dokumentarni, a najbolji dokumentarni kao igrani.”) o razlici između dokumentarnog i igranog do konkretnog ostvarenja.Ujedinio je sadržaj – život, i formu-način na koji ga je prikazao, i prividnom lakoćom pretvorio ih u audiovizualni spektakl najvišeg reda.

Neki redatelji, kao Gus Van Sant, govore kako su Tarrovi filmovi i kadrovi namjerno organski kontemplativni i dugi, umjesto da su montažno kraćeni, i time “osuvremenjeni”. Njegovi radovi takve su prirode da promišljaju život na način koji je nemoguće vidjeti u modernom filmu. Béla Tarr, njegova žena i stalna montažerka Ágnes Hranitzky, koja je i ko-režirala filmove “Čovjek iz Londona”(A Londoni férfí, 2007.) i “Torinski konj”(A torinói ló, 2011.) i uvijek se nalazi na setu i s Tarrom orkestrira pokrete kamere i dogovara rezove i László Krasznahorkai, suvremeni mađarski pisac i scenarist po čijim je romanima “Sotonski tango” (Sátántangó, 1985.) i “Melankolija otpora” (Az ellenállás melankóliája, 1989.) Tarr snimio filmove “Sotonski tango” i “Werckmeister harmoniak”, a suradnju su započeli filmom “Almanah jeseni” (Öszi almanah”, 1984.) i grupa vjernih suradnika te često istih glumaca, pronašli su način da dođu što bliže stvarnom ritmu svagdana, ritmu života i prirode što se mjeri otkucajem srca i uzdahom kozmosa. Tarrovi filmovi u sebi sadrže potencijal da revolucionaliziraju kinematografiju.

Zašto ne bi dva lika sjedila i šutjela u sceni; zašto ne bi Tilda Swinton (“Čovjek iz Londona”) sjedila nasuprot nepoznatom mađarskom glumcu (Tarr kaže: “Oni su oboje u istoj situaciji. Dva ljudska bića, jedno nasuprot drugoga, ili jedno uz drugo – i između njih rođena komunikacija.”) u sceni ugušenoj tišinom?

Postoji razlog zašto sve više filmova, koji dolaze iz manje bogatih dijelova svijeta, gdje komercijalna vrijednost i utržak na blagajnama nije u potpunosti preuzeo proizvodnju, počinje biti visoko vrednovan na zapadu u obliku najvećih filmskih priznanja. Taj razlog krije se između ostalog u oskudnim uvjetima produkcije koji tjeraju redatelje da promišljaju medij kojim se izražavaju na nove i dosad neviđene načine. Iranski, turski, rumunjski filmovi otkrivaju zapadu mogućnosti, koje atrofirani i o kompjuterskim efektima i velikim zvijezdama ovisni filmovi ne mogu dokučiti.

Takvi, inovativni i svježi filmovi, iz malih, produkcijski ograničenih zemalja, pružaju nam nadu da filmska umjetnost koja korespondira s onim što je istinito u čovjeku još uvijek postoji. Takvi nam filmovi otkrivaju nove svjetove, i na ingeniozan način oživljavaju ovaj umjetnički medij, te nam dokazuju kako i kraj tehnikom i veličinom budžeta određenog holivudskog carstva, netko kao Kiarostami može napraviti iskren, gotovo dokumentaran film o egzistencijalnoj važnosti tenisica u kojima djeca idu u školu. I ne samo da će taj film privući pažnju, moje je mišljenje da će ti i takvi filmovi u budućnosti bit znak da kinematografija kao umjetnost nije umrla pod udarcima franšiza i holivudskih blockbustera.

Tarr je prije nego što se počeo baviti filmom studirao filozofiju. U prvim, dokumentarnim filmovima kao što je “Obiteljsko gnijezdo” iz 1977. Tarr pokušava filmom mijenjati društvo, utjecati na stvarnost. No u kasnijem dijelu svoga stvaralaštva, a posebno nakon upoznavanja i suradnje s Lászlóm Krasznahorkaijem, započinje filozofska, refleksivna faza. Umjesto cinéma véritéa Tarrr kreće prema sve dubljem razumijevanju filmskog vremena, prostora i jezika, a istovremeno tematski se okreće promišljanju a ne mijenjanju života. Tarr je uspio stvoriti vlastiti filmski jezik vrativši se na početak filmskog stvaralaštva i totale snimljenih kazališnih predstava. Odbacio je Griffithov i Ejzenštajnov utjecaj i hrabro krenuo stvoriti novo ili barem malo drugačije. Bezvremeno.

I lokacije koje bira prožete su bezvremenošću, vremenom koje stoji, ili polako curi, zrno po zrno, kroz pješčanik svemira. Jer u filmovima Béle Tarra osim priče (iako ateist, kaže: “sve priče proizlaze iz Starog zavjeta”), glumaca/likova, treća bitna komponenta je vrijeme. Ne filmsko nego ljudsko vrijeme. Kao što ne radi razliku između naturščika i holivudskih zvijezda, tako ne poštuje razliku između filmskog i ljudskog doživljaja vremena. I zato njegovi kadrovi traju i po deset minuta, što se ovako možda i ne čini puno, ali kada desetak minuta gledate krave kako gacaju po panonskom blatu, taj prizor u vama kreira sasvim novi svijet, ispunjen asocijacijama, velikodušno pružen imaginativni prostor za promišljanje viđenog, svijet koji ništa ne nudi na pladnju već očekuje, zahtijeva interpretaciju i gledateljski angažman. A zauzvrat nudi beskraj mogućnosti.

“Torinski konj” je Bélin zagrljaj konja, metaforički zagrljaj čovječanstva, iskaz ljubavi prema njemu i istovremeno zagrljaj rastanka jer to je Tarrov posljednji film. I nekako je pravedno da je “Torinski konj” posljednji – to je film sveden na esenciju ljudskih života, to je film koji prikazuje ljudsko stanje u ovom svijetu. I makar danas ne moramo ići po vodu do bunara, niti jedemo samo krumpire, to smo ipak mi, publika, robovi u svijetu feudalnog kapitalizma. To smo mi otkad postojimo. “Torinski konj” je sveden na osnove filma. I sve je u ravnoteži. Ništa ne prevladava. Glumci, lokacija, muzika, vrijeme – sve je pod redateljskom palicom mađarskog majstora dovedeno u čudesnu harmoniju.

*

1 zanimljiv podatak iz povijesti filmske umjetnosti kazuje nam kako su upravo Mađari prvi shvaćali pokretne slike (film) kao umjetničku formu. Jedan od najbitnijih ranih filmskih teoretičara, Mađar Béla Balász dao je ime studiju u kojem je Tarr snimio svoj prvi film “Obiteljsko gnijezdo” (Családi tüzfészek,1977.)

2 Nietzsche i torinski konj – ovo su prve riječi koje je filozof nakon susreta s konjem izgovorio: “Majko, bio sam glup.” Nakon toga je napisao još samo dva poremećena pisma i posljednjih desetak godina života proveo kod majke i sestre

3 “Decay of cinema”, 1996. (“New York Times) – njen termin kojim označava vrlo specifičnu ljubav inspiriranu kinematografijom;

4 Sontag je izjavila kako smatra B. Tarra jednim od najvećih režisera u posljednjih 20 godina te da bi željela gledati “Sotonski tango” jednom godišnje do smrti.

Direktor Instituta za hrvatski jezik najavio je za ovu jesen izradu prijedloga zakona o jeziku. Na čemu se temelji navodna potreba za takvim zakonom? Na strahu da se jezik kvari. Doduše, svatko u Institutu za hrvatski jezik bi morao znati da je takav strah neopravdan jer u lingvistici u svijetu je odavno poznato da se jezik ne kvari i da bojazni oko toga mogu imati samo lingvistički neobrazovane osobe. Pa ipak baš jezikoslovci kod nas već desetljećima prave moralnu paniku da će jezik propasti ako ga ne spase, naravno, oni. Ne spominju da homo sapiens govori već 100.000 godina iako čitavo to vrijeme nisu postojali instituti za jezik, akademije i spašavalačke ekipe jezikoslovaca.

Umjesto toga kažu da treba jezik u Hrvatskoj štititi od prodora stranih, engleskih riječi. Međutim tu se prešućuje jedna ključna stvar, a to je da engleske riječi nisu živa bića i ne mogu one sebe nametati. Nego ljudi u Hrvatskoj samoinicijativno i dobrovoljno uzimaju te riječi i koriste ih. Razlozi su raznorazni, a najčešći su: ljudi se rukovode prestižem tih riječi, računaju na pozitivne efekte kad ih koriste; ukratko, da će postići veći uspjeh govorenjem, ako upotrebljavaju te riječi. To znači da jezikoslovci koji žele zakonske mjere protiv riječi iz engleskog jezika time ustvari ograničavaju Hrvatima slobodu korištenja jezika.

Tko tvrdi da štiti čistoću jezika, taj misli da postoji neko idealno stanje jezika za sva vremena i da je jezik nekada bio čist. Međutim u lingvistici je poznato da u prošlosti nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da nijedan jezik nije čist. I engleski se sastoji osamdeset posto od stranih riječi. Tako da je tvrdnja o nekadašnjoj čistoći jezika običan mit, dio onog poznatog mita o zlatnom dobu, uvjerenja da je nekad postojalo idealno stanje koje treba ponovno uspostaviti. Činjenica je da ne postoji idealno stanje jezika za sva vremena. Naprimjer, u 19. stoljeću jezik je bio idealan za potrebe ondašnjeg vremena, a kad su se potrebe dijelom izmijenile s njima se izmijenio i jezik da bi ih zadovoljio, pa je stoga opet idealan. U budućnosti će također dolaziti do promjena i jezik će se donekle razlikovati od današnjega kako bi bio što bolje prilagođen potrebama novog vremena. Lingvisti znaju da se ne može govoriti o kvarenju jezika, nego o tome da se jezik stalno mijenja, i da se to ne događa po naredbi, ne dolazi to po zahtjevu nekog profesora, akademika ili lektora, nego taj proces uzrokuju temeljne ljudske potrebe, on dolazi iz mase govornika.

Sve ovo znači da zakon o jeziku nema nikakvo lingvističko uporište. Domaći jezikoslovci navode kao primjer pojedine susjedne države, poput Mađarske, koje su u naletu nacionalizma donijele takve zakone. Bolje bi bilo pogledati učinak takvih zakona. Francuska je usamljen primjer među zapadnoevropskim državama, a na njen zakon o jeziku gleda se u lingvistici kao na društvenopolitički fosil. Nedavno je i francuska ministrica kulture taj zakon nazvala reliktom iz prošlog stoljeća koji je internacionalno napravio veliku štetu francuskoj kulturi na raznim planovima, a u samoj Francuskoj masovno je ignoriran, te je ostao bez učinka.

Naši jezikoslovci tvrde da bi zakon o jeziku poboljšao situaciju radnika i drugih uposlenika u Hrvatskoj. Je li zaista tako? Pogledajmo primjer najprestižnije evropske zemlje: da bi Njemačka i dalje bila zemlja blagostanja, njene brojne kompanije ‒ kako bi preživjele u surovoj borbi s konkurencijom na svjetskom tržištu ‒ prešle su u samoj Njemačkoj na to da je službeni jezik za njihove zaposlenike engleski. Riječ je o izvorno njemačkim tvrtkama, a ne o nekim stranima: npr. metalna industrija i mašinogradnja koje su okupljene pod koncernom Thyssen-Krupp i koje su simbol snage njemačke industrije. Zatim, njemačka banka Deutsche Bank, trenutno treća po veličini banka u svijetu. Nadalje, jednako su postupili i njemački koncerni Daimler, Siemens, Tui, Metro, Aventis… Želimo li im zakonom otežavati poslovanje u Hrvatskoj? I što je bolje: ako je zaposlenik u Hrvatskoj spreman koristi engleski na poslu, da zauzvrat prima plaću i uplaćuje porez u Hrvatskoj ili da mora otići za poslom u Njemačku, tamo koristiti engleski, tamo plaćati porez i da mu se tamo školuju djeca na drugom jeziku (djeca, koja teško da će se ikada vratiti)?

To su veliki koncerni, a kako stvari stoje s manjim i srednjim poduzetnicima pokazala je EU-studija Elan. U ispitivanju koje je obuhvatilo 2000 takvih poduzetnika, deset posto je reklo da im često propadne posao ili izmakne narudžba zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika njihovih uposlenika. Istraživači su na osnovi toga izračunali da u EU najmanje 945.000 manjih i srednjih poduzetnika izgubi godišnje svaki prosječno 108.000 eura. Samo zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika.

Ne treba se zavaravati: iza forsiranja zakona o jeziku ne stoji ništa drugo nego želja određenog broja kroatista da sebi daju veću važnost, da budu jezični policajci, prisutni u svakoj pori društva.

*

Objavljeno na www.autograf.hr

_________________________________ __Tko će priču
___________________________________ tko li pjesmu splesti za nju može

___________________________________ Pletenica davno započeta
___________________________________ čeka dalje dragosti splitanje

___________________________________ I toplinu blaga zagrljaja

Naša je kuća bila prije uvijek puna. Osim nas četvero djece, mame i tate, imali smo i podstanare. One u “maloj sobici” i one na tavanu. Iako je puno radio i vjerovao kako mu glavnu riječ vodi žena, gazda u kući je bio tata. Mama se nije usuđivala vladati čak niti kad je on bio na poslu pa je umjesto nje ponekad vladao kaos.

Kaos je na Badnju večer izgledao savršeno. Pogotovo u dnevnoj sobi i niši. Mjesec prije toga mama bi već počela veliko spremanje. Čistila je ćoškove, spremala ormare, kredenac i ladice, oprano i uštirkano rublje čekalo je negdje u ormarima Badnju noć. Čisteći je usput nama diktirala čestitke, pokušavajući smisliti maštovite tekstove, ali su naravno na njih tridesetak, na kraju završenih, opet različite bile jedino adrese, koje je ona znala napamet. Kekse i kolače pravila je danima pred Božić, tako da bi se kasnije našlo i preko dvadeset različitih vrsta u abscesu. Na Badnje jutro razvijala je jufke za pite i maglice, savijala sarmu, popodne kuhala posnu badnju večeru, pripremala svijeće za prozore, vadila nakit za krizban, slala nas u zadnju kupovinu. Mi smo, ljuti na običaj posta na Badnji dan, držali prste dalje od kolača u strahu da ćemo zaista završiti u kokošinjcu i obavljali tu kupovinu ponosni što smo dobili božju moć pa ćemo trknuti kupiti avion Robertu, za koji je mama vjerojatno skupila novac u zadnjem času i sluteći da su naši pokloni već posakrivani negdje po ormarima ili malim tavanima. Ta skrovita mjesta nije uspjela čak niti Angela otkriti, iako je najbolji detektiv u kući. Prvih se godina u niši na stolu, a poslije u sudoperu, gomilalo zaprljano suđe, oko šporeta je krug otpadaka naših nemarno bačenih naramaka drva za loženje bivao sve veći. Jedina pomoć od nas je bila nestručno dodavanje nečeg što mami treba pri radu (otprilike ovako: “Dodajder mi taj kapak!” “A gdjee?” “Eto ga tu, gledaj kud ti pokazujem!” “Ma gdje? Ne vidim!” “Pa gledaj u mene kad ti govorim, tope!”), potom donošenje drva ili nečeg što sad i odmah treba (otprilike ovako: “Djeco, nema drva!” …10 minuta… “Celka, đe su ta drva?” “Kakva drva? Pa nisi meni rekla?!” “Nego kome sam, požuri iskipi mi kruh!” …5 minuta…”Ima l’ tih drva?” “Evo idem, šta se odmah dereš?!” …daljnjih 5 minuta…Tresak drva ljutito bačenih. “Sve ja! Sve ja! A šta ti Antonija radi?” “Antonija razvija Jasni maglice a tebe sam mogla komotno po smrt poslat’…”) zatim čišćenje stepenica. Vanjskih i onih što su vodile na tavan.

U sedam je sati, kad zazvone velika zvona, palila svijeće u prozorima, a onda smo sjedali za večeru. Na sredini stola u pšenicu zabodene svijeće palio je uz molitvu najčešće tata, mama samo ponekad. Riba, popara, krumpir salata, posni grah, salata od krupnog, crvenog graha popraćena svaki put uzdisajem “Kako je moja mama znala napraviti ovu salatu…?!»”

Mi smo se na ovu rečenicu navikli kao na sastavni dio Badnje večeri i ostavljali smo je uvijek samu sa uspomenom na njene malobrojne Badnje večeri u kojima je i ona mogla i smjela biti mamina kćer.

Mi smo, mamine kćeri, umjele na ove večere dovoditi prijatelje i prijateljice čak i iz drugih zemalja i drsko pričati engleski ili njemački, ali i zakazivati sastanke i izlaziti iz kuće pred samu večeru i ne obazirući se na pitanje “Mora li baš i na Badnju večer?”

Dok smo bili mali kupala nas je lijepo po starini, oblačila nam čiste pidžame pa smo sa tatom kitili krizban dok je ona prala suđe, poslije toga smo lijegali u uštirkanu posteljinu iz koje smo na unaprijed dogovorene smjene provirivali da vidimo je li Isus došao čak i onda kad smo već znali da to obavi mama. Godinama smo je pokušavali uloviti na djelu i nikad nismo uspjeli.

Božić i radoznalost nas je uvijek budio ranije nego obično. Ja se ne sjećam niti jednog jedinog poklona koji sam našla pod krizbanom. Ne sjećam se niti kakav sam osjećaj imala kada bih svoje poklone mjerila sa poklonima druge djece iz komšiluka. Ali se sjećam pogleda na onu istu prostoriju u kojoj smo samo večer prije ostavili kaos.

Godinama sam već znala šta me iza vrata čeka, ali sam svaki put polako spuštala kvaku i otvarala uvijek uživajući u čudu: prekrivači na kauču i sećiji bijelili su se bez ijedne prebačene majice, na stolu stolnjak sa svijetlim božićnim motivima, krizban sa mojom šarenom staklenom korpicom, pokloni ispod njega zaista neprimijećeno doneseni i niša bez ijednog jedinog suda na stolu ili u sudoperu, poklopac šporeta na drva spušten i na njemu vezivo mamine mame, a iznad na zidu zategnute vezene kuhinjske krpe. Na i ispod tv-a i u kredencu moje najdraže vezene svijetle krpice od leakrila opheklane i izvezene tamno crvenim koncem.

Sve moje prijateljice žale za vremenom u kojem su vjerovale u čuda. Da poklone donese zaista Isus sam. Ili da vile iz bajki postoje i mogu pomoći Pepeljugi i ostalim nesretnim curama.

Jedino se ja što sam starija teže mogu načuditi. I postajem sve uvjerenija da mojoj mami ni jedna dobra vila ne bi mogla ni oprepelit’.

Predsjednik Ivo Josipović pozvao je bosanskohercegovačke Hrvate da pristupe popisu stanovništva. Upravo je tako kazao, pristupite popisu, premda građani zapravo ne moraju nigdje pristupiti. Građani mogu, ako im je volja, ostati u papučama jer druga strana, honorarni suradnici Državnog zavoda za statistiku, njima pristupaju. Kad je popis stanovništva, ne treba, da se tako izrazim, ići u pizzeriju. Pizza vam dođe na kuću.

Zašto bi, uostalom, Hrvate trebalo opominjati da se daju popisati i nikako, ni za boga miloga ne zaborave naglasiti koje su nacionalnosti? Nemaju valjda be-ha Hrvati šašav običaj da u doba popisa ugase svjetlo i televiziju pa se sakriju iza kauča i bespomoćno mijauču, kako bi onaj na vratima pomislio da je samo maca kod kuće? Koješta mi je nejasno, koji je smisao ove političke kampanje, ali ona je široka i snažna, masivna. Prije četrnaest dana vozili smo se od Mostara u Metković i cijelim tokom Neretve džambo plakati pozivali su čeljad da dušmanskim popisivačima ne nude ni kave ni rakije prije nego ih upišu kao Hrvate. Čitava Hercegovina se pred popis stanovništva tuče u svoja hrvatska prsa i pjeva kao što navijači pjevaju “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”.

Pa, dobro, može i tako, pomislio sam zapanjeno razgledajući kroz šoferšajbu, premda bih osobno izabrao drugačije, diskretnije izražavanje nacionalne pripadnosti. Na primjer, kako to čine bosanski franjevci. Ne znam koliko znate o ovim redovnicima, a trebali biste. Da je ovo bolja zemlja o njima bi se učilo u školama. Franjevačka provincija Bosna Srebrena bio bi nastavni predmet u kojemu bi se neočekivano skladno ujedinili i vjeronauk i građanski odgoj, u povijesti i djelovanju toga reda našli bi sve kršćanske i općehumanističke vrijednosti koje valja usvojiti.

Ostali su u Bosni i Hercegovini nakon turskog osvajanja zahvaljujući pismenom dopuštenju, Ahdnami, koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću, i preživjeli vjekovima, pisali i opismenjavali, liječili, otvarali ljekarne, pučke škole i gimnazije i, iznad svega, sačuvali žižak katoličke vjere i hrvatskog imena na jednom mjestu gdje ni jedno od toga nije bilo premija. Franjevci su bili uz svoj potlačeni narod i u dobrim i u teškim godinama, i kad bi šljive rodile i blago se blagoslovljeno množilo, ali i kad bi tuča uništavala ljetinu i životinje zagonetno ugibale, a age i begovi bili nemilosrdniji no inače. Zahvalna kršćanska raja nazvala je te svećenike toplim, obiteljskim nadimkom – ujaci.

Najvrednije što su nam oni namrijeli je, mislim, iskustvo života u manjini, a znate i sami kako je ta stvar rijetka. Treba za to hrabrosti koju mnogi od nas nemaju. Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski. Takvi su aristokrati u duhu bili bosanski ujaci, tolerantni, oprezni, skrupulozni, a opet neustrašivi i ustrajni. Oni nisu pjevali, kao što nisu ni mogli pjevati, “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”, ali se, na brinite, uvijek dobro znalo tko su i što su.

Mudrost manjine sačuvali i u posljednjem ratu i ta je mudrost sačuvala njihove duše. Gojko Šušak i Mate Boban sastali su se s tadašnjim provincijalom Petrom Anđelovićem i nekolicinom viđenijih franjevaca s jeseni 1992. u Širokom i iznijeli im svoj plan. Hrvati će zaratiti s Muslimanima, a franjevci neka autoritetom potaknu da katolički živalj u Srednjoj Bosni natovari imovinu na traktorske prikolice i iseli s prostora koji ni nenadmašni vojni um poput Slobodana Praljka ne može zadržati. Fra Petar i braća sa zanimanjem su ih saslušali i glatko otpilili. Politička moć koju su imali ova dvojica nije ih pretjerano impresionirala, a i kako bi. Oni koji su pregovarali sa sultanima neće se uplašiti magistra Bobana. Hadezeovskim su uglednicima kazali da toga što oni misle napraviti za narod ništa dobro ne može ispasti. Kao što naposljetku i nije ispalo.

Osamdeset tisuća Hrvata je u jednom sramotnom klanju nestalo iz Srednje Bosne, a ujaci su mogli samo s užasom gledati kako ih pastva stradava. Protiv mržnjom uspaljene gomile i bezumne sile ognja i metala bili su nemoćni, premda su se mnogi uzaludno trudili popraviti nepopravljivo. Priča fra Ive Markovića meni je, recimo, ranila srce i do suza me potresla. Taj ujak je sa svojim znancima hodžama uporno obilazio zaraćene strane i preklinjao ljude, i naše i njihove, da se urazume, i od svoje herojske, svetačke misije nije odustao ni nakon što je Armija BiH jednom upala u njegovo rodno selo u zeničkom kraju i poubijala valjda sve muškarce u fra Ivinoj obitelji.

Prije nego drugi put nekome kažete rečenicu “Drugačije bi ti govorio da ti je netko poginuo”, svakako biste trebali upoznati fra Ivu Markovića.

O ulozi bosanskih franjevaca u posljednjem ratu danas se ne zna mnogo, a i oni koji su čuli često s prezirom pričaju o njima. U Zapadnoj Hercegovini, na primjer, se ljute i lično ih vrijeđa da netko ne živi u Ljubuškom, Posušju, Zagrebu, Rakitnom, Širokom, Livnu, Međugorju ili takvoj nekoj palanci s hrvatskom većinom, gdje je tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima. Gomila se, znate i sami, često nađe uznemirena manjinom, koji put Židovima, koji put homoseksualcima, a u ovom osobitom slučaju svećenicima koje čak ni Boban i Šušak nisu uspjeli dozvati pameti, nego su ostali živjeti s Bošnjacima, kolokvijalno Balijama.

Franjevačku danas jedva tinjajuću luč vjere i hrvatskog identiteta u Srednjoj Bosni Nino Raspudić nedavno je na Radio Međugorju učeno objasnio “kontinuitetom kvislinške politike od Ahdname do danas”. I još je rekao da su oni “razvili jednu vrstu štokholmskog sindroma” među svojim muslimanskim otmičarima. I za kraj im zasolio kad ih je umjesto ujacima nazvao daidžama. To je, znate, bilo jako smiješno. Jedan od onih trenutaka kad se muškarci u kafiću u Grudama zadovoljno pljesnu po butinama i od smijeha zagrcnu viski-kolom.

Dogodi se s vremena na vrijeme da u našoj javnosti zablista nova intelektualna zvijezda takozvane desnice i svi se zbog nje, pa i ako su ljevičari, raspamete od sreće. Gospodina profesora zovu onda na televiziju i na okrugle stolove, ljubopitljivo čekajući da se on značajno nakašlje i nešto zasljepljujuće pametno izvali. I u pravilu se razočaramo. Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili, ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha ha, urbanim konzervativcem. Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa. Nino Raspudić samo je netko tko ljepše zna kazati “tko je jamio, jamio je”.

Svejedno, ako ste Hrvat i živite u Bosni i Hercegovini, poslušajte ipak predsjednika Ivu Josipovića. Da živim tamo, i ja bih se tako izjasnio. Rekao bih da sam Hrvat zbog fra Ive Markovića, ponosan jer vjeru i naciju dijelim s jednim takvim velikim čovjekom. Ali, zbog Nine Raspudića se ne bih mučio. Dapače, da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.

Dogodi se tako svake godine da s nekim datumom maja varoš naprasno procvjeta. Da djeca smijehom ispune sokake, lahor mahalom raznese miris pržene kafe iz zagorjelih šiševa, da u avlijskim ćoškovima plamenom buknu čitavi bokori ruža…

Bude to da se s nekim datumom maja u grad sliju povorke automobila; to se naša dijaspora vraća “kući”, na oči naslanja Olympuse, pa štroka u izvor, djeca se provlače ispod tespiha gdje (falan) počivaju tijela Sari Saltuka i Ačik-baše.

Desi se uvijek u proljeće da se i ja prisjećam nekih detalja za koje sam mislio kako su odavno zaboravljeni, sahranjeni negdje u meni i da s ovim životom nemaju ama baš nikakve veze. A onda se laktovima poduprem o koljena, gledam kako se dolje, između mojih nogu, mrav bori s korom hljeba i sjetim se da to nije mogao biti maj jer je napolju lila kiša, ista onakva kakva zna padati još samo u novembru, da sam bio dvanaest godina mlađi i da je stranac koji je hodao ulicom u glavi imao onoliko sijedih koliko ih danas ima moj prijatelj E. Nezirović.

U jednoj ruci on nosi plastičnu vrećicu, u drugoj flašu nečega. Onda podigne kesu u zrak. Zaustavljam auto i čujem: “Vrelo Bune? Tekija?”

“Pravo. Samo pravo.”

Uljudno zahvaljuje. Sunovraća pogled na vrhove blatnjavih cipela i odlazi pravo, prema mojoj uputi. Ja skrećem lijevo i više ga ne viđam. Ali, krenimo ispočetka.

Pošto važim za poprilično asocijalnu osobu koja teško sklapa nova poznanstva (ne znam kako sačuvati ni ova postojeća) te izlazim samo jednom sedmično (petkom), nije teško pogoditi kako sam te noći sjedio na barskoj stolici i trudio se zapodjenuti nešto, bilo šta, s konobarom u šanku. Pošto on ne pokazuje nikakvo zanimanje za moje “pokušaje” (od prošlog petka plivam mu dvadeset maraka), a napolju lije ubitačna kiša, ne da mi se otići među bolji, pristojniji svijet i s njima započeti nešto. Bilo šta. Odlučio sam kako je bolje ostati tu. Naručio piće i, gle čuda, u ogledalu prepoznao njega. Sad vrijeme kratim proučavajući fizionomiju tog lica, pokreta, trudim se otkriti “porijeklo” njegovog zanimanja. Vidim ruke: kvrgave. Pod noktima talog mašinskog ulja, debele prste i jake, izrazito jake mišice, pa pomislim: “Mehaničar”.

On ne skida pogled s ogledala ispred sebe, a koje mu uzvraća tamnim podočnjacima, ispijenim licem, neurednom, masnom kosom, dugačkim, neprirodnim zubima… A onda se naglo prene, ispitivački dugo motri konobara i kaže: “Daj momku šta pije. Uspi i meni ovo moje.” Gledam kako pokretima svojstvenim čovjeku koji u svakom trenutku zna šta hoće podiže svoju čašu, uzima cigarete i privlači stolicu bliže mojoj.

U sudaru naših laktova osjećam snagu.

Uljudno zahvaljujem, naiskap ispijam piće, pogledujem u sat na zidu i ne bez čuđenja primjećujem: “Uh, zaboravih da moram…”

A kasnije?

Kasnije se ispostavilo da Atif nije bio nikakav stranac niti je s tamošnjim čaršijama imao bilo kakve veze. Bio je to čovjek u kasnim pedesetim koji je, jednostavno, tjeran nevoljom, nemirom, čime li već, jednog jutra ugazio u našu varoš i ubrzo postao jedan od nas. Kod bolje stojećeg svijeta čistio bi korov, verao se po odžacima ili krpio rupe u zidovima.

Za svoje usluge uzimao je sitniš ili prosto govorio: “Šta ja znam… Daj onoliko koliko te srce steže.” A ljude je srce stezalo taman onoliko da s tavana svuku jaknu (k’o novu) demodirane trapez-pantalone, košulje pohabanih laktova, derutne čizme…

Pa ipak, Atif je plijenio pažnjom. Postao omiljen u gradu. Plijesan ispod nokata iščilila je pod baterijom tuša, pravilna ishrana u obraze je ponovo utjerala rumen, tamne kese ispod očiju zamijenio je izraz zadovoljstva… Života. Počelo se šaptati: “Zgodan. Vala, jes’.” Ženama bi pucale cijevi u sudoperu baš onda kad im se muževi nađu na poslu, spadale bi karniše, trošili se zupci na kosilicama. Počelo se ogovarati…

A onda jedno vrijeme nisam izlazio… Bilo mi je važnije družiti se s Miljenkom Jergovićem, pohoditi s njim vodopade u Jajcu, čeznuti za poljupcem Gite Danon, strahovati s njegovim ocem kad se mama popenje na onu dasku iznad bazena, a on moli Boga, koga li već, da ne skoči, da ga ne osramoti pred djetetom jer je neplivač…

Naredne susrete s Atifom, sve i da sam htio, nisam mogao izbjeći. Viđao sam ga u dijelu grada gdje sam u to vrijeme bio zaposlen. Žurno bih prolazio pored praznih kafana, oglédao se u musavim izlozima, hitao u granap po doručak, a tamo je uvijek stajao on. Uljudno bi se pozdravili i ja ni u jednoj njegovoj gesti nisam mogao prepoznati čovjeka kome je bio potreban neko. Bilo ko… Ne znam kako, ali imam taj dar da pravog samotnjaka prepoznam među stotinama sličnih.

Poslije nekoliko takvih susreta, primijetio sam da on nikad ništa ne kupuje, da ne puši, ne pije… A onda mi se “upalila lampica”, pa sam skoro viknuo: “On čeka da ja…” Otada bih u granap odlazio ranije nego obično, plaćao sendvič, kutiju cigareta, jogurt, potom bih namignuo prodavačici i odlazio u granap preko puta da i sebi kupim isto. Ne sjećam se više niti je za ovu priču taj podatak važan, kad sam s Atifom podijelio sto. Znam samo da je bilo često i da je trajalo dugo (čitavo proljeće i cijelu polovinu ljeta). Ne znam ni objasniti šta to ima u meni (ili na meni), kakav je to magnet koji u klupko mog postojanja privlači nevoljnike, one mučne priče kako su i oni, eto, jednom imali život, avlije u kojima bukte ruže, jorgovani, snovi…

Znam samo to da mi je jednom dosadilo povlačiti se po rupama u koje više niko ne ulazi, sjediti u najudaljenijim kafanskim mrakovima, uvijek leđima okrenut vratima, pogledima… životu koji se kovitla napolju, pa sam mu jednom prilikom rekao: “Pa dobro, zašto ne odemo jednom sjesti negdje u masu, izmiješati se sa žagorom, smijehom, pogledom svlačiti žene, buljiti u život…?”

“Život”, reče, i kao da mu licem preleti nešto nalik na sjetu. Grč.

Prije nego sam zaustio nešto reći, on iz tame kaputa izvuče uredno presavijeni novinski papir, nasloni dug, ispitivački pogled na mene, pa uzdahnu: “Otvori! Otvori slobodno. Otvori, da se konačno upoznamo.”

Pod nekim datumom maja iz 1986. stajao je čovjek i rukom pokušavao zakloniti lice. Iznad fotografije na kojoj se gužvala nogavica koja upravo ulazi u milicijski “stojadin”, vrištao je naslov: “Nasmrt izbo suprugu”.

Pažljivo, baš kako i dolikuje kad zaviriš u nečiju intimu, presavio sam papir, poklopio ga praznom kutijom cigareta i rekao: “Šta ćeš… Svakome se može desiti.”

On nije rekao ništa. Samo je sa stola podigao upaljač, a onda išetao iz kafane.

Uskoro sam i ja ostao bez posla, pa su se prorijedile moje posjete tom dijelu grada. Raspitivao sam se, onako, kao uz put, da se ne primijeti, gdje je i šta radi. Nailazio sam na niječno klimanje glavom, čuđenje, gorčinu na usnama kad bi mi rekle: “Ma pusti” i pitao se: “S kim li se to sve Atif upoznavao?” Negdje, sredinom ljeta, saznao sam da je napustio grad.

Više ga nikad nisam vidio.

Danas ne znam da li je nešto od njegovog traga ostalo u ovdašnjim čašama, pepeljarama, ulicama… Da je živ, i da ga mogu upitati, Ivan Cankar, sasvim je sigurno, rekao bi da jest.

Ovako…

Ne znam čak ni to da li među prljavim, oguljenim stolovima, onda kad se iznad grada usidri novembar i zaspe nas kišom melanholičnih kuršuma, oživi ona dobro poznata tuga u njegovim očima. Plaća li nepoznat neko u granapu cigarete i jogurt… Produžava li nečiju nadu?

A onda, kad odmakne proljeće… Kad podignem ruke s koljena, kad mrav razvuče koru ispod mojih nogu, ne mogu a da ne pomislim šta će se desiti ako jednom, s nekim datumom maja, kad godine od proživljenog života isklešu most sjećanja, preko kojeg prelazi nečije mlado, radoznalo lice, da bi zavirilo u ogledalo – i pogledalo izraz na mom licu – da li ću se tada i ja prenuti, posegnuti u tamu svog kaputa, u sudaru laktova, začuđen, pogledati zdravlje u nečijim očima, razlistiti komad požutjele novine i reći: “Otvori. Otvori slobodno. Otvori, da se konačno upoznamo.”

Moja šukunbaba Josefina Patat, huda sirotinja iz okolice Udina, sedamnaest puta je rađala, da bi joj preostalo samo dvoje žive djece. Osim tolikih smrti, za Patatima slijedi i jedna lijepa, dugotrajna i vedra porodična veza, vjerojatno i najčvršća u štublerovskoj povijesti: s unucima Josefinine sestre. Braća Erich i Erwin Dusl bili su, kao i njihovi roditelji, rođeni Bečani, i osim tankoga, sirotinjskoga talijanskog srodstva, ništa ih vidljivo nije vezalo za porodicu Karla Stublera, kuferaša i željezničara iz Bosne. A opet, pokazalo se da su nevidljive veze među ljudima čvršće i važnije od vidljivih, tako da boljih i odanijih rođaka od njih dvojice nismo ni imali.

Erich, Erwin i tante Dora, s kojom je Rudi za vrijeme svojih dugogodišnjih bečkih studija imao incestuoznu ljubavnu aferu, bili su naša veza s Austrijom i sa Bečom, i s onim što su Karlo i Johanna, a donekle i njihova djeca, doživljavali kao svoju kulturnu i jezičnu domovinu. Dom Duslovih, čija su vrata za Stublere uvijek bila otvorena, na način koji je i za balkanske prilike neočekivan, bio je važna postaja za zlu ne trebalo, ako se iz Bosne bude moralo ići, da se za prvo vrijeme ima kod koga biti. Tu priliku nitko nije iskoristio, ali je važno da je ona skoro kroz cijelo dvadeseto stoljeće postojala. Toliko važno da bi se moglo reći da su Duslovi bili važan jamac naše građanske stabilnosti. Imali smo kome otići ako nas potjeraju.

U Beč se često odlazilo, još prije Prvoga svjetskog rata, dok je Karlo imao visoko namještenje šefa stanice u Dubrovniku, a nastavilo se ići i između dva rata, tako da se po ladicama, fotoalbumima i kutijama za cipele moglo naći na desetke crno-bijelih sličica na kojima, u svim godišnjim dobima i u različitim godištima, Karlove kćeri španciraju Ringom, slikaju se ispred bečkih kafana i poziraju onako sređene i ušeširene, poput junakinja u nijemim filmskim komedijama.

Tako su tridesetih i njih troje, Erich, Erwin i tante Dora, počeli dolaziti u Sarajevo. Naš put do Beča bio je dalek, ali njihov put do Sarajeva mora da je bio puno dalji. Išlo se tamo negdje na orijent, u šeher pun fatalnih strasti, zle kobi i mračnih nagnuća, koji je u njihovoj mašti mirisao na jasmin, cimet i tisuću nepoznatih istočnjačkih mirisa, da se sretne s rođacima. Uostalom, već i to što su u tom gradu ubili habsburškoga princa nije djelovalo kao neka dobra i sretna preporuka. Ali, bili su znatiželjni i nisu htjeli uvrijediti drage rođake.

Počeli su dolaziti 1933. ili jedne od sljedeće tri godine, i dolazili su sve do kasnih sedamdesetih. U tih četrdesetak godina svijet se izvrnuo naglavce, pomrli su Karlo, Johanna i sva njihova djeca, osim najmlađe Olge, i dogodila se najljepša ljubavna priča u porodičnoj povijesti, zbog koje valja ispričati sve ovo drugo, a koja će, uza sav trud, na kraju ostati neispričana. Ali do nje, ako smo u 1933, valja sačekati još dvadesetak godina.

Erich i Erwin studirali su i završili arhitekturu, od koje će živjeti dobro i sigurno. Ni jedan ni drugi neće imati velikih profesionalnih ambicija, profesija će im poslužiti da zadovolje svoje prohtjeve za hedonizmom i svakodnevnim komforom, dok prema vječnosti nisu imali pretenzija. Tako ih nije zanimala ni politika, pa su dolazak Hitlera na vlast, Anschluss i početak rata u domovima Duslovih doživljavani najprije kao nešto što ih se ne tiče, a zatim kao nekontrolirana prirodna nepogoda, oluja ili katastrofalni zemljotres koji, bez puno mudrovanja i zanovijetanja, naprosto valja preživjeti. U tom pogledu, braća Dusl bili su tipični bečki malograđani.

I kao takvi – završili su u bici za Staljingrad.

Kako su se otamo izvukli, što ih je spasilo, kakvim čudom nisu pali u sovjetsko zarobljeništvo, o tome se nikada nije pričalo. Općenito, o nevoljama se s njima dvojicom nije previše razgovaralo. U domu koji je u ratu izgubio sina – Karlov unuk Mladen stradao je kao njemački vojnik – o ratu se rijetko govorilo. A nikad se nije govorilo o tome kako je netko preživio. Priča o čudima rastuži sve one koji nisu doživjeli čudo spasenja.

Nakon rata će proći godine prije nego što se pasoši počnu slobodno dobivati, pa da Stubleri, njihova djeca i unuci, ponovo krenu put Beča. Ali Erwin je već 1951. bio u Sarajevu, da obiđe familiju. I tada se dogodilo ono o čemu bi ova priča govorila, kada bi to bilo moguće. Na ulici je, negdje na Ilidži, sreo ženu, koja je izgledala kao da nije s ovoga svijeta. Erwinu je tako izgledala. Drugima nije. Rekli su mu da je pjevačica na radiostanici. Kako se zove? Munevera Berberović.

Vratio se u Beč. Putovao je vlakom preko opustošene i siromašne zemlje, kroz zavičaje i domovine svojih orijentalnih rođaka, pa ako ih do tada i nije razumio, ako mu se ikad učinilo da bez potrebe žive u toj očigledno nesretnoj i žalosnoj Bosni, iz koje će jednom morati da idu, sada mu se srce kidalo što se vraća kući. Jasno je te rane jeseni 1951. Erwin Dusl mogao zamisliti ostatak svoga života. Živjet će i umirati neispunjen i neostvaren, žalostan kao zemlja Bosna, jer mu se dogodilo nešto što se, valjda, događa samo u pjesmama iz te zemlje: vidio je ženu, nije joj prišao, nego je otputovao i sad ne može da o njoj ne misli.

Došao je ponovo sljedećeg ljeta. Pa opet. I još jednom. Prije nego što će prvi Stubler poslije Drugoga svjetskog rata otputovati u Beč, Erwin Dusl se u proljeće 1954. doseljava u Sarajevo. Tu živi pune tri godine, na Ilidži, zaposlen je u nekoj projektantskoj firmi, ali nikada neće progovoriti naš jezik. Razumije ga odlično, ali ne govori. Nego šuti, i sluša. A onda nešto kaže na njemačkom. U te tri godine naslikao je stotine bosanskih akvarela. Slikao je prirodu i prizore staroga Sarajeva. Tipični žanr-prizori europskih putnika po Bosni. Erwin je, valjda, bio jedan od posljednjih takvih putnika.

Ne znamo, niti ćemo kada saznati, kako je izgledala ljubavna priča Erwina Dusla i Munevere Berberović. Šutio je o tome kako su se upoznali, gdje su se i kako viđali, što ih je razdvojilo. Čista od svih životnih okolnosti, od svega ružnog i neugodnog, od prigovora zbog razlike u vjeri, u naciji i u jeziku, oslobođena komšijskih ogovaranja, porodičnih skandala, vanbračne djece i abortusa, ta je ljubav, sve do kraja Stublera i štublerovskog sjećanja – koji je nastupio smrću posljednjih koji su se sjećali Erwina i Munevere – izazivala neko čudno unutrašnje ozarenje svakome tko bi ih se spomenuo. Iako je sve trajalo kratko, i prekinuto je njihovom odlukom, bila je to savršena ljubav. Toliko savršena da je o njoj nemoguće išta napisati.

Poslije je Munevera Berberović išla pjevati našim gastarbajterima po Njemačkoj i Austriji. Ali nikad, baš nikad, nije pjevala u Beču. Nije u tome bilo ljutnje, ni jada. Kada bi u gradu srela Olgu, Rudija ili Franju, kada bi srela Javorku, koja je bila još jako mlada, prvo bi upitala: Kako mi je Erwin? A on bi uvijek, u svakom telefonskom razgovoru, pri svakom susretu, pitao za nju. Ali kada bi došao u Sarajevo, nije se trudio da je sretne. Svi su to znali, nitko ga nije pokušavao nagovoriti.

Godine 1970. Rudi, Javorka i Dobro putuju u Beč. Rudi ih vodi na turneju po zemljama svoje mladosti. Obići će južnu Njemačku, posjetiti Strasbourg, ali Beč je, ipak, najvažniji. Tu je Rudi studirao, tu se zaljubljivao, a tu je, bogme, imao i aferu s rodicom, zbog koje se sramio cijeloga života. Javorka i Dobro više nisu zajedno, razvedeni su, ali se prave kao da nisu. Rudi bi htio da nije tako, htio bi ih ponovo spojiti, imponira mu što je Dobro liječnik. Osim toga, u društvu je blag, dobar čovjek, pa se čini da bi trebao biti idealan muž i otac. Zašto nije tako, duga je priča. Kao što bi dugo bilo za ispričati kako su se dvoje svježe rastavljenih našli na ovom skoro bračnom putovanju.

Rudi je s Erwinom ugovorio sastanak u jednoj od onih kafana u kojima je lumpovao kao mladić. Iako je od tada prošlo četrdeset pet godina, on bi se tu snašao i zatvorenih očiju. Ta je kafana njegov dnevni boravak. Beč poznaje bolje nego Sarajevo. U Beču je Rudi domaći.

Dolazi Erwin. Zajedno će popiti pivo, a zatim će ih voditi kući. Velika, stara bečka zgrada, u čijem je dvorištu nadogradio arhitektonski studio. Sve je vrlo skupo i luksuzno. Erwin je oženjen za Moniku, kćerku bogatoga švedskog industrijalca.

Pita kako su putovali. Javorka kaže da se u vlaku zaušljivila. Riješit ćemo to, smije se Erwin. I prije nego što otrči do apoteke, po najbolji preparat protiv ušiju, o kojem će Javorka pričati sve do smrti, pita:

Kako je Munevera?

I u tom pitanju nema tuge, ne postavlja ga onaj tko je u životu nešto propustio, ili je život uludo proživio, pošto se nije vratio ženi u koju se zagledao. Erwin se vratio iz Beča, odživio je s Muneverom ljubav, a to što ona nije bila doživotna, nimalo ne kvari osjećaj ispunjenosti. Za jedan ljudski život dovoljna je jedna takva ljubav od tri godine.

Munevera Berberović nije se udavala i nije živjela dugo. Njezino ime spomene se od prilike do prilike, u novinama. Glas joj je sačuvan na magnetofonskim vrpcama Radio Sarajeva, a pojedine snimke pojavile su se i na internetu. Dok ih slušam, pokušavam zamisliti ženu koju je volio Erwin Dusl, moj daleki bečki rođak. Upoznao sam ga jednoga ljeta, sredinom sedamdesetih, u Dobrinoj vikendici na Trebeviću. Na povratku s vikendice sam, kao i uvijek, dobio visoku temperaturu. U očevom sivom renaultu 4 miješao se miris benzina s mirisom Erwinovog parfema. Nešto su živo razgovarali na njemačkom. Nisam ih razumio. Htio sam da što prije stignemo kući. Vrućica od čistoga zraka trajala bi kratko.

http://www.youtube.com/watch?v=Lj225WSrWfQ

Beše to godina kao i svaka druga.

Ratovi kojima se nazirao kraj
nastaviše da traju i donose prihod.
Primirja koja nikad nisu zaživela
nastaviše da umiru.

Dva diktatora odoše u prah i pepeo, a jedan naslednik
krvlju umaza presto i učvrsti ga. Drugi se probudi,
protrlja oči i naredi narodu
da mu ispeva ode zahvalnosti
kakve je pevao njegovim precima.

U džunglama su crkavali drevni jezici,
a u epruvetama stasavala deca
koja će čitati Knjigu o džungli.

Na visoravni, uvek tuđoj,
cvetala su polja maka zalivena krvlju,
a bankari su sabirali i oduzimali.

Sloboda štampe zarobila je narode i ljude,
na severu i jugu otapao se sneg,
a pesnici su i dalje čekali na stepeništima bogatih.

365 dana u godini
porno glumice su se grčile u orgazmu i vrištale.

James Bond je i dalje ubijao lako, rutinski
i pokazivao biserni osmeh – zbilja, ne znam da li je
reklamirao pobedu ili pastu za zube.
Sit svojih poraza i tuđih pobeda, poželeo sam da zaspim,
ali dođe američki san i razbi moje snove.

Svi su u gradiću morali uzimati antidepresive, jako puno i neprestano, jer je ondje postojalo nešto što se u nedavnoj prošlosti dogodilo, a za što se nipošto i nikada nije smjelo priznati da se dogodilo jer bi već i samo priznanje da se to nešto užasno strašno i neljudsko u nedavnoj prošlosti dogodilo bilo shvaćeno kao svojevrsna izdaja.

Zbog toga su svi svakoga dana živjeli kao da se to nije dogodilo, a mogli su živjeti tako jedino ako su svakoga dana iznova uzimali antidepresive, jer to što s dogodilo bilo je u tom gradiću toliko sveprisutno tako da je, protivno svim težnjama, izbijalo iz svih zidova i iz svih kuća, iz svih parkova i rijeka, iz svih skladišta i betonara, jednako kao što je izbijalo iz tijela i odjeće ljudi koji su u drogiranom gradiću živjeli, bez obzira na to koliko se moderno i skupocjeno oblačili i koliko neobične i slobodoumne frizure nosili.

*

Ekstenzivan je ovaj citat, pojeo je petinu prikaza, ali nije ga se moglo ni smelo prekinuti: nema tu nijednog slovceta suvišnog, a ni manjkajućeg. Štaviše, ova bi dva pasusa o „drogiranom gradiću“ mogla savršeno funkcionisati kao izvanredna mala priča, jedna od onih u koje stane čitav jedan svet, i to svet u kojem ne biste želeli da boravite, svet strašan, zlokobno pomeren i zauman, kakav bi u nekakvoj anglosaskoj prozi sigurno već za koju stranicu otklizao u kakvu „žanrovsku literaturu“ s neizbežnim belegom morbidnog eskapizma, tako dragog gikovima & frikovima iz neke Minesote ili Norfolka, kojima se u stvarnosti nikada nije desilo ništa dramatičnije od trominutnog nestanka struje u špajzu, i to ne njihovom (a i nije baš trajalo cela tri minuta, a i nije baš nestalo struje nego pregorela sijalica, a i nije baš pregorela nego se malo bila odvrnula). Ali, eto, nije Tatjana Gromača ni od Angla ni od Sasa, baš kao što to nismo ni mi, njeni čitaoci, no smo balkanski ljudi Cigani, sudbinom prokleti, pa je otud i ova proza čisti, takoreći krti realizam, a opet i poetski, ali samo zato i utoliko što Gromača uvek i sve piše kao pesnikinja, mada zapravo i ne kao ono što se u ovim krajevima obično očekuje od „pesnikinje“, jer je njena poezija sve samo ne prenemaganje kakve žanr-„pesnikinje“, i u tome je rođena sestra, recimo, Milene Marković, i malo koje druge. Pa joj je poezija zato narativna i „vuče“ na prozu, a proza joj, eto, vuče na… ne, proza joj vuče na tešku i tmastu stvarnost; lako je navući se na tu i takvu prozu, ali teško je provariti život i istoriju onakve kakvi su, i bez kakvih ne bi ni bilo te Gromačine proze, ovakve.

U fokusu drugog Gromačinog romana Božanska dječica (za koji se nadobijala priznanja i nagrada, među njima i nagradu Jutarnjeg lista, u čemu ima i krivice dolepotpisanog, i on tu krivicu rado nosi) lik je naratorkine majke „istočnoga porijekla“, što dakako nije značilo da joj je mati iz Laosa ili Burme, nego zna se šta je značilo u kontekstu Hrvatske devedesetih, pače i majke kojoj to kobno „istočno porijeklo“ kao da nije bilo dovoljno, nego je tokom tih strašnih i mračnih dana i još takvijih noći uspela i da poludi, onako sasvim ozbiljno, onako kako se poludi kad te na kraju i koncu hospitalizuju, i kad se više nikada zapravo i istinski ne vratiš u svet „normalnih“.

Ali, čekaj, kojih „normalnih“? Zar onih iz gornjeg citata, tih što žive na antidepresivima na kilo i prave se da su upravo aterirali sa Neptuna u pospani gradić nemirne savesti (kojem model i uzor može biti Gromačin rodni Sisak, a može biti i mnogo koji drugi)?! Stvar je baš u tome da je Majka zapravo „poludela“ onog trenutka kada je Stvarnost oko nje počela da se morbidno izobličava, kada su senke, zvukovi i predmeti, a o ljudima da i ne govorimo, počeli poprimati zlokobne i preteće oblike, ne što bi Majka to odnekud „umislila“, nego što je pretnja bila više nego stvarna, u tom novonastalom svetu nakrivo i nahvao, u kojem su poreklo i slične trice mogli značiti razliku između života i smrti, a svakako su značili razliku između kakve-takve Pripadnosti i turobnog izopšteništva i prezira. Na toj se tački otvorio jedan duševni rascep koji nije mogao da se ne završi stravično, jer ta strava, unutrašnja, samo je odraz one spoljne strave tobože Zdravih, prelomljene kroz jednu fragilnu dušu. O tom rascepu, u kojem lutanje kroz terase svijesti okončava tako što se nešto u čoveku dijeli, ponajpre govore Božanska dječica, baš kao i o jednom uzdrmanom porodičnom nukleusu i o tom sedativizovanom ok(r)uženju koje sada, Posle Svega, nastoji da iznova živi nešto što je relativno ubedljiva imitacija „normalnog života“, ali je to moguće samo ako ste do te tačke dotrajali i dospeli, a ako ne, ako vas je u međuvremenu pojeo neki od bezbroj siktavih mrakova, ili ste možda pomerili dušom od preobilja odvratne stvarnosti – e, onda žalimo slučaj, više sreće u nekom novom izvlačenju…

Gromačin roman prava je pilula protiv zaborava, a napisan je ekonomično i neumoljivo tačno, ona je pisac koji niti čitaoca muči i kinji niti ga pak zavodi i s njim koketira. To je priča o svemu onome o čemu se mnogo, mnogo lagalo i još više ćutalo, ali i priča o odrastanju, o privrženosti i ljubavi, o krhkosti svega što nam u nekom srećno izbalansiranom trenutku života zaizgleda kao nešto što je tu oduvek i tu će biti zauvek. Izvanredno i samosvojno, bez pravog parnjaka na jeziku koji ljudi istočnog porijekla dele s ljudima zapadnog podrijetla.

*

Vreme, 13. rujna