1.

Jučer sam na predzadnjim stranama dnevnih novina prepoznao lice Dušana Rogozina. Ta vijest da je kroz finiš života prošao u pedeset osmoj, na mene nije ostavila neki izrazit osjećaj, niti me nešto pretjerano dirnula. Jednom davno, još bijah dječak, sjedio sam uz njegovo koljeno. U jednom trenutku vrata njegove intime ostala su otškrinuta i ja sam nakratko provirio unutra. Čudan i svojeglav svat bio je taj čovjek i sve što sam u tom trenutku uspio vidjeti stalo bi tek u jednu crticu. U jedan pokret ruke.

Jučer su me, kažem, ponovo pogledale te, skoro pa žive oči, vjerovatno će me na isti datum, sa istoga mjesta, pogledati i sljedeće godine, a onda, ko zna…

Čovjek nije svijeća da bi pregorio onoga trena kad mu se pod vratom ugasi bilo. On je mrtav tek onda kad umre i posljednja uspomena na njega. Zamišljen nad tim pogledom, tim isječkom iz jednog života, razmotavao sam uspomene u glavi, slagao ih onako, bez nekog reda i smisla, uvjeren da snagom vlastitog sjećanja, čovjeku s predzadnje strane dnevnih novina, produžavam jedan život koji će trajati taman onoliko dok u njemu ne otkrijem još poneki bitan detalj. Dok ne utrnem tu svijeću u magli.

2.

Moj otac cijelog života bio je moler. I danas je, iako se zavjesa iznad njegovih ljestvi već opasno spušta, spremna prekriti njegovu ambiciju da sa istih zakorači tamo, gdje se odlazi samo u jednom pravcu i obično u ćefinu. Omolovao je za svog radnog vijeka dva puta Mostar, (u to se, naravno, ne ubraja teren od Budve do Dubrovnika i nazad) uzduž i poprijeko. Makar tako on voli reći kad mu zasmeta moje “izležavanje”; dangubljenje nad iščitavanjem meni važnih pisaca, na kraju, kad se zaželi onih lijepih, Titovih vremena. Pola radnog vijeka proveo je na terenu. Donosio je otac, meni i mojoj majci, vraćajući se iz tih dalekih svjetova, u velikoj torbi na kojoj je bijelim slovima pisalo JUB-boje, gomile uspomena i mamurluka. Od uspomena; pamtim umanjenu Titovu skulpturu, nešto manju i drukčiju od one iz mitskih razmjera Antuna Augustunčića, koja je dugo stražarila nad našim životima gordeći se s psihe pored televizora, sve dok majka nije nehotično povukla heklanu krpicu a druga Tita odmah potom, metlom pokupila u lopaticu… kolorisane razglednice Budve zapljusnute suncem, i poneku maketu pod kojom je crnim slovima urezanim u drvo pisalo; Dubrovnik. Istresao bi to nasred dnevne sobe; u očima bi mu kunjao umor, a iz usta, dok bi me gutao njegov zagrljaj – dva konjaka viška. Običavao je reći kako čovjeka uvijek jedna čaša napija. Pa zašto je onda on pio dvije koje su bile suvišne – e, to moja dječija percepcija nije mogla dokučiti.

Od mamurluka, otac je kući donosio glavobolje i svježe uspomene na velika prijateljstva trajno zapečaćena gomilama ispijenih Badelovih flaša konjaka, koja su po prvim danima nakon vraćanja u realnost i dok se utisci ne slegnu, održavana dugim telefonskim razgovorima. A onda bi telefon, nakon desetak dana, po logici zaborava, naglo i zauvijek prestao zvoniti. S jednog od tih putovanja sa sobom je donio pregršt utisaka. Te godine otac je radio u Ulcinju. Bančio do zore s boljim i viđenijim svijetom, pred jutro uzimao mikrofon i pjevao Niz polje idu babo sejmeni, a onda, onako, bunovan i neispavan, upinjao se ponovo u džep tisnuti ono što je sinoć u kafani zijanio. Izmicala je 1989 godina. Jedan je, nama daleki svijet, vršio pripreme da prekorači zid i krene u zagrljaj čovjeku.

Jedan drugi, bliži nama, ćutio je eho nevolje koji je lebdio nad pokošenim poljima Gazimestana.

3.

Dušan Rogozin bio je jedan od onih ljudi koji je proročanski precizno, u pokretima tijela, ćutio ljudske karaktere. Bio je gluhonijem i dobroćudan čovjek. Kažu da takvi ljudi imaju više nego istančan osjećaj za prodrijeti u ljudsku dušu, da su izrazito sumnjičavi i da teško sklapaju prijateljstva, a kad se to jednom desi, e, onda im možeš po glavi hodati. Bog im je oduzeo moć govora i sluha, ali, eto, obdario ih je nečim čime će se braniti od udara razjarenog svijeta. Kad danas o tome razmišljam, ne znam kome je učinjena veća nepravda. Da li nama koji govorimo; koji smo kadri čuti, ili njima, koji u svakom trenutku od svega mogu okrenuti glavu i jednostavno, ne čuti ništa. Bio je jedan od rijetkih očevih prijatelja u čiju sam intimu zavirio očima jedanaestogodišnjeg dječaka.

To jutro sjedio je u našoj dnevnoj sobi. Iza vrata su ležale dvije torbe sa JUB boje slovima. Majka je bila zabavljena prokuhavanjem vode za kafu; svečarski mir lebdio je iznad naših glava. Skrnavio ga je tek klokot vode pod čijim je mlazom otac, sa očiju, skidao tragove sna. Na stolu je stajala flaša s rakijom. Dolijevao sam u Dušanovu čašu. Nikad od tebe meraklije, šarale su njegove ruke lebdeći nad mojim pogledom, a zatim je uzeo olovku i na kutiji Morave ispisao:

Ocu ti se ruke ni u najvećim pijanstvima, nikada nisu tresle.

Zarumenio sam se nad tom rečenicom. To je značilo, nakon što mi je proniknuo u dušu, da sam trajni i nepopravljivi škrtac, ustvari. A onda je Dušan Rogozin dlanovima pobrisao rumen s mog lica, otvorio novčanik i ja sam krišom zavirio unutra. Učinilo mi se kako se odnekud, iz dubine njegove intime, nasmijalo lice djevojčice koja je uporno zurila u mene. A onda su, iza one, u novčaniku skrivene pregrade gdje obično počivaju brojevi telefona koje nikad ne nazoveš, gdje se valjaju fotografije potrošenih frajli i uopšte, otpaci prošlih života – provirile oči čovjeka. Čovjeka zbog čijih će se ambicija vrlo skoro, povijest pisati krvavim slovima.

Dušan Rogozin ulovio je moje čuđenje, sijevnuo očima oko sebe, prstima prekrio čovjekove kapke, a onda iz novčanika izvukao jednu crvenu novčanicu na kojoj se džilitao konj da bi je na koncu pružio meni. Uzaludna su i bez uspjeha ostala majčina negodovanja – Dušan Rogozin tjerao je svoje. Ovako pristojan dječak, čitao sam s njegovih usana, zaslužuje i pristojnu nagradu. Ali kakvu nagradu i zbog čega, skanjivala se majka. Nije odgovorio. Samo se uprtio svojom torbom i krenuo preko terase, gazeći sjenu moga oca.

4.

Otac je kroz život gazio tragajući za iluzijom u kojoj će svi ljudi biti obilježeni biblijskim moralom, istim onakvim kakvim je on hranio svoju ubogu dušu. Bogu se nije klanjao po zakonu Knjige, niti se zbog Istog izgladnjivao kada bi došlo vrijeme Ramazanu, iako je skrušeno stajao pred Njim dva puta godišnje; o dva Bajrama ili kad bi se nekome klanjala dženaza.

Sporo i rijetko umiralo se u godinama mog djetinjstva.

Činio je sevap gdje god je za sevap bilo mjesta. Vjerovao je, a i danas je tako, da u tom činu leži sam Bog. Stoga, priče o Kajinu i Abelu, do njega nikad nisu dopirale. Do mitova nije držao. Ovim svijetom, dok ga je bilo, hodao je vođen isključivo i samo svojom pameću. Tvrdoglava je prilika moj otac. Uzalud je u čovjeku tražio karakter. U to će se, bolno razočaran, uvjeriti mnogo godina dockan. Kasnije, kad odrastem, neodoljivo će me podsjećati na genijalne i potresne Kišove priče o vlastitom ocu, samo, s jednom naglašenom i važnom činjenicom; moj stari nije svijetom gazio u zamašćenom geroku niti se kroz život probijao da bi umro u metafori, iako je i sam preživio pogrom koji i danas kovitla njegovu dušu.

Pogrom vlastite porodice.

I danas ga, ponekad, iz sna prenu ti aveti prošlosti. Često se pitam koji je uzrok i šta je ustvari razlogom zbog čega je moj otac pored živih roditelja, brata i dvije starije sestre, ostao osuđen da istrajava kao siroče.

5.

Te godine ni jednom nije otišao na teren. Radio je uobičajeno radno vrijeme; od osam do četiri i već u pola pet sjedio bi za kuhinjskim stolom. Sad već potpuno trijezan i bolno umoran. U našoj kući sve rjeđe gost je bivao Dušan Rogozin. Danas, dok zamišljam njegovo bivše lice, ne sjećam se ustvari da sam ga više ikad i vidio. Ako i jesam, onda je to moglo biti samo u snu, uz neku poruku ostavljenu na kutiji cigareta, nakon koje će se, na crvenoj podlozi, džilitnuti jedan konj.

O, koliko sam samo bogatsvo stjecao u svojim snovima.

6.

Otac je, na opšte iznenađenje, prestao piti u godini rođenja moje sestre. I oko toga je bilo svakavih pizdarija. Majka nije vjerovala da je odluka koju je naprečec donio odmjerena i trajna: “Sigurno se negdje otrovao, pa mu prisjelo”, govorila je kad otac ne bi bio u kući. “Čim otrov izađe iz njega, e, majko draga, opet će osvićati u kafani.”

Ali, nije.

Biće da se jako otrovao i da ga otrov još drži, jer, evo, tridesetak godina je prošlo, a on ni kapi alkohola nije liznuo.

Nudili su mu silan novac samo da popije jednu čašu, uvjereni da će se tako ponovo stropoštati u staru naviku. Odbio je. Polako se osipalo društvo s kojim je dočekivao zore bdijući nad flašom konjaka, i on je u jednom trenutku ostao sam za stolom. Zurio je u čašu mineralne vode ispred sebe, a onda se pridigao, namignuo konobaru, prebacio jaknu preko ramena i otišao ravno u uspomenu.

Radio je u firmi koja se, nekako udvornički, s mirisom nadolazećeg kapitalizma, zvala Kolor Servis. Trpio je napravde, ili, ispravnije je reći – nije znao držati jezik za zubima. Jednom su mom ocu nabili na nos kako je, eto, firma učinila sve što se moglo učiniti da pospješi njegov što brži oporavak, dajući mu mimo pravila pozajmicu za gradnju kuće, pritom mu ostavljajući mogućnost da probije sve realne rokove otplate. A on je stisnuo prste u pesnicu i za dlaku promašio nos Zijada Kolečića. Zatim se još jednom osvrnuo oko sebe, tek da u oko pohvata izbezumljene poglede sindikalista koji su u nevjerici zurili u njega, a onda je, s radnom knjižicom u ruci, ugazio u hladno mostarsko jutro.

Dušan Rogozin zinuo je od čuda kad mu je stari pred nosom stao mahati rukama. Novac koji mu je firma pozajmila uredno je vratio već sljedeće jutro, Zijad Kolečić je pokušao ispraviti stvar praveći se da ne čuje kako ga stari upravo šalje tamo gdje je i ranije bio. “I tamo odakle nikad nisi trebao ni izaći, pička ti materina, bezobrazna”, dodao je.

Više nikad nije prešao prag svoje bivše firme. Neki drugi ljudi čekali su da im otac vrati od jučer pozajmljeni novac.

7.

Lani sam, nakon osam godina, u jednom trenutku ostao bez posla. Zatvoren u vlastiti poraz, nisam napuštao kuću čitava dva mjeseca. Bio sam ono što je jednom davno, dok je rovario po mojoj duši, promaklo oku Dušana Rogozina.

Bio sam kukavica.

Nisam napuštao svoj očaj niti sam znao naći vrata na koja bih mogao pokucati u potrazi za egzistencijom. Urušavao se jedan svijet pod znatiželjnim pitanjima moje trogodišnje kćeri, a ja nisam znao razumom odgovoriti kako bih istom sačuvao temelje. Razmišljao sam za ta dva mjeseca o životu.

Razmišljao sam o ocu.

Ne znam šta je on u tim trenucima mislio o meni. Naši razgovori nikad nisu probili granicu intimnog, ali ja sam, svejedno, uviđao razlike između naših karaktera. Njegov je bio čvršći. I danas sam istog mišljenja. Ja u svojoj prirodi nemam ono što je njega oduvijek dizalo u visine mita – nagon da istrajavam, da grebem poput mačke po poraznom zrcalu života. Da donosim neke važne i od životnog značaja, presudne odluke. Ja se, za razliku od oca, s gorčinom i olako predajem. Padam kao snoplje pod zamasima srpa. Na svijet gledam suviše crno i često se hrvem s depresijom.

8.

Odbacili su ga onoga trena kad se odlučio oženiti. Ustvari, bio je odbačen mnogo ranije, ali se tek po ženidbi usudio to i priznati. Bila je 1976. Godina u kojoj je Mate Parlov postao evropski prvak u poluteškoj i godina u kojoj moja majka nije uspjela zanijeti. Lebdjeli su pogledi očevih sestara nad trbuhom moje majke; seljančice koja nije kadra ni dijete roditi. Smijali su joj se. Radovali se tom braku koji je osuđen da se valja u očevom alkoholizmu i njenom poniznom ustrajavanju pred eventualnim naletima šamara. Pronosile su, idući po komšiluku, srčući kafu iz fildžana u kojima su u isto vrijeme tonuli i mjesec i zvijezda, tu vijest da je jadnica jalova, i da bi joj bolje bilo da što prije pokupi prnje i vrati se tamo, odakle je jednom, greškom zalutala.

Obje su bile debelo starije od moje majke. Jedna je održavala dugu vezu s momkom koji se isuviše dugo skanjivao da je konačno oženi. Strasno je voljela djecu. Kasnije, kad se udala, svoju djecu nikad nije izrodila. Zla misao, pa makar bila i neizrečena, uvijek se istim aršinom vraća. I tu se više ništa nema za reći.

Druga je bila odavno u braku. Imala je jedno dijete i muža koji se devet mjeseci godišnje zlopatio radeći u Njemačkoj. U takvim okolnostima, ona je razmjenjivala poglede s komšijom Ismetom G. i trenerom karatea kad bi se poteglo pitanje zanimanja. Ako je pored toga bilo i nešto više, njena će duša iznijeti teret.

9.

Otac je uskoro počeo raditi u drugoj firmi koja je nosila ime blisko svijetu za koji je znao, na kraju, svijetu iz kojega je poput Feniksa izranjao, noseći na plećima sve svoje nevolje.

Firma se zvala Rad.

U početku se slabo i sporo snalazio. Stalno je mislio da je uzdrmani ego Zijada Kolečića učinio sve da se i ovamo osjeća uniženim. Teško je podnosio činjenicu da oko njega rade sve oni ljudi obilježeni trajnim usudom da eto, nisu kadri ni govoriti ni čuti. Satima bi nakon što dođe s posla zurio u jednu tačku vrteći upaljač među prstima.

“Čuju oni mene, znam da čuju, samo se prave topuzi”, govorio bi majci i pritom u pravilu odbijao da jede. “Da vidiš samo kako se u jatima skupljaju i ogovaraju me na onom svom jeziku gestikulacija.”

Sklon sam vjerovati kako je tih dana podrhtavala kušnja u njemu.

Ali, eto, i tome se stari othrvao.

10.

Dušan Rogozin još jednu godinu radio je s mojim ocem, a onda je iznebuha počeo gubiti vid. U međuvremenu se razbilo ono jato koje je iz mračnih kutova nepovjerenja, s negodovanjem gestikuliralo u očevom pravcu. Iste godine, nakon što je Dušan Rogozin otišao za Beograd liječiti oči, otac je postao vođa smjene, odgovoran za rad i ponašanje dvanaest gluhonijemih ljudi. Makar tako je stajalo u rješenju ispod kojeg se modrio žig sindikata. Postao je uho cijelog jednog kolektiva, postao je glas koji se po potrebi dizao kad bi osjetio da se na njih gleda s visoka i s nipodaštavanjem. Takvim nastupom zavrijedio je duboko i trajno poštovanje grupe.

Postao je omiljen među njima

11.

Očeva majka nije činila ništa kako bi suzbila gnjev svojih kćeri. Ataci na ličnost moje majke nastavljali su se iz dana u dan; gušili su se mjeseci i zvijezde pod teškim tozom mržnje, avlije su se ponovo mele iako ih je majka maloprije omela, ponovo su se gužvale košulje očevog brata da bi im se, tren kasnije, peglali samo rukavi i kragna – jer, kako će seljanka koja uz to, još i na balegu nanosi, znati šta je u svijetu moderno, veš se neposušen skidao sa štrika, da bi ga uz teške riječi, koji minut kasnije, ponovo ugrizale štipaljke…

Očeva majka ostajala je nijema.

U tom prešutnom odobravanju da se neko verbalno zlostavlja ležao je poraz pod kojim je konačno pokleknuo moj otac. Odeslio se iz te kuće zapljusnut suzama, kad je s jeseni po avliji popadalo prvo lišće.

Godina je 1977. Bubri život u trbuhu moje majke, otac se davi u alkoholu, a sokacima se, prvo šapatom a onda sve glasnije, pronosi priča o jednoj sramoti; bludni je sin, vođen pameću rospije, zalupio vratima roditeljskog doma, usput im opsovao Onoga zbog Koga se, ta svak zna, nije izgladnjivao u mjesecu Ramazana, naprotiv…

Bezočno se tih godina lagalo o mojim roditeljima.

Jednom će pasti veo na ljestve moga oca i on će zakoračiti tamo gdje se ide samo u jednom pravcu i uvijek u ćefinu, ali, jedno je sigurno – nikad se neće pomiriti s činjenicom da je prognan iz vlastitig doma. Da je odbačen od porodice, eto, samo zbog toga što je oženio, njihovim očima gledano, ženu koja nije kadra čak niti košulju ispeglati. Kasnije, kad se ja rodim, kad budem s odvratnim dječijim prezirom kinjio vlastitu sestru, u njegovom životu, poput gljiva nakon kiše, porast će dvije kuće. Za dva života. Jedna, kao pomen na onaj iz koga je prognan i jedna za ovaj nad kojim visi gledajući svijet sa posljednjeg podioka svojih ljestvi.

12.

Rat se šunjao najavljen devalvacijom dinara.

Konj iz mojih snova više ničemu nije vrijedio. Slutnja koja se ćutila nad pokošenim poljima Gazimestana, uvlačila se u naše živote. U Vukovar se, zurili smo u ekrane, uvlačila jeziva sablazan smrti. Otac više nigdje nije odlazio. Vrtio bi se oko kuće, uključivao televizor, slušao kako neko u isti govori: “Za rat je potrebno dvoje”, a onda je ispred naše kuće pala granata. Jedan geler, ne veći od nokta na mom palcu, rikošetirao je i ugasio televizor. Kasnije ćemo, u podrumu, kod komšije Aziza, preko akumulatora ponovo zuriti u ekran. General će u Guberu umiti ruke, a onda će njima pomilovati lice dječaka.

Povijest će se nakon toga početi pisati krvavim slovima.

13.

Volio sam očevu majku, o, kako sam volio očevu majku. Pamtim dane u kojima su moji roditelji znali biti dobre volje pa bi me pustili da spavam kod nje. Skutrio bih se uz njene dimije, do očiju pokriven dekom i slušao kako pod dedinim zubima hrska Lindžo, a ispred njega, pirueta na ekranu, otkriva gaćice Katarine Witt. Jednom davno, kad je moj otac donosio odluku da više neće piti, u rađaoni je ležala moja majka. U naručju joj je počivalo modro klupko koje se, kao u bajci, trebalo pretvoriti u moju sestru. Plakao sam u avlijskom hladu stiskajući skute njenih dimija. Svojoj majci, pet godina starim bićem, želio sam sve najbolje.

Sve, osim da se vrati iz bolnice.

Dedo me korio: “Šta pričaš, mrcino jedna”, a ona bi me privijala na prsa: “Ne plači, sine, samo neka sve prođe kako treba. Neuzubilah, šta sve ova današnja djeca neće reći.”

Iz prikrajka, potonule u zlobu, naš razgovor lovile su očeve sestre i brat, odjeven u pogužvanu košulju na kojoj su ravni bili tek kragna i obodi rukava.

Uvijek je držao do sebe taj brat moga oca.

Kasnije, kad budem iz razvalina prošlosti spašavao samo detalje, pisat ću, sa izraženim sentimentom o majci svoga oca. O njenim dimijama, o piti njenom rukom savijanom, o kokošijem peru u kojemu se zlati kap ucvrljanog masla i umišljati da sam iz svojih identiteta iščupao najvažnije detalje.

14.

Zagledan u televizor, prepoznao sam njegovo lice. Stajao je ispred objektiva kamere. U ruci je držao olovku i komadić papira. Oko njega, po obroncima, zbijao se snijeg, a u zamah načinjen od ruku, mogao je stati cijeli jedan svijet. Gestama je pokušavao pričati o zemlji, o zulumu koji je jedan narod trpio cvileći pod turskom čizmom. Neki raščupani novinar uljudno je klimao glavom, a onda je, jedva čujno, rekao: “Jasno, razume se…”

Odmakao se jedan korak ispred okulara kamere, spustio naočale na pola nosa, a zatim na papiru ispisao: “Ma, razumeš ti moj kurac. Hajd sad briši odavde, da te, bre, nisam više ovde video.”

Želio sam vjerovati kako je Dušan Rogozin baš tako napisao…

Kasnije je gledao kako se televizijska ekipa udaljava iz njegovog vidokruga. Potom se spustio na koljena i u ruku zgužvao grudvu snijega. Dugo je letjela dole, u bezdan sarajevske kotline.

Ocu nikad nisam rekao kako sam tog jutra na televiziji prepoznao lice Dušana Rogozina. Ostavio sam ga da traga za svojom iluzijom, da u uzaludnim pokušajima u čovjeku traži homo sapiensa.

15.

Nikad se nije pomirio s progonstvom iz vlastite porodice. Jak kakav jest, utjehu nije tražio roneći po dnu rakijske čaše. Moj otac činio je sve da se ponovo zbliži s njima. Tiskao je cijele štekove novca u džep svoga oca kad bi ga sreo u čaršiji, svaki dan po dva bi puta išao obilaziti majku.

Pamtio je sve važne porodične datume. Jednog takvog još se živo sjećam.

Očev brat u međuvremenu se oženio, dobio sina i valjalo je otići odnijeti poklon. Ne sjećam se više šta se uvuklo u kartonsku kutiju koju je otac vukao za sobom. Znam da je majka dugo stajala pred zrcalom svoje prošlosti, a onda je smakla pogled ustranu i napokon zakoračila u stvarnost.

A tamo je bilo veselje, cijeli butovi mesa pred dvojicom zetova, i još jedan koji je čekao nekoga. Pred nama se, moram li reći, nije našlo ništa. (A i kako bi kad nasrćemo nepozvani.)

Tu noć, dugo sam slušao kako oca iz sna bude prigušeni jecaji.

16.

Od tada su prošle godine.

Progutale cijelo jedno odrastanje.

Umivamo se vodama Gubera kad pođemo klanjati masovne dženaze. Pred licem jednog čovjeka, tamo, u nepoznatim daljinama, još uvijek je živa i jednako treperi, slika onog dječaka.

Već odavno su mrtvi roditelji mog oca.

I niko se ne sjeća Katarine Witt.

A oni drugi, još dotrajavaju u svojoj zlobi… utapaju se mjeseci i zvijezde u fildžanima njihove zavisti. Samo moj otac jednako stoji na posljednjem podioku svojih ljestava, tvrdoglavo ignorišući zavjesu koja se sprema da ga proguta…

17.

Jučer su me, s posljednjih strana dnevnih novina, kao svijeće iz magle, pogledale oči Dušana Rogozina, a ja sam samo stresao ramenima i u sjećanja pokupio meni važne detalje.

Šta li je sad, zaboga, prepoznao u meni?

On tražio zemlju (za sebe),
Ja tražio more (u sebi).

On kovao brod,
Ja skrojio jedra.

Njemu poželeše mirno more,
Mene ispratiše olujama.

On beše kapetan,
A ja slepi putnik.

On tumačio mape,
Ja čitao zvezde.

On se javljao telegrafom,
Ja šaptao uz vetrove.

Njemu je sidro za lanac vezano,
Meni za pupčanu vrpcu.

Njegova beše himna,
A moja molitva.

On prokleo talase,
Ja pevao o peni.

Kad je on okrenuo kormilo,
Ja sam zamenio strane sveta

(svedoci su mi
Indija i Amerika).

On je odneo zarazne bolesti,
Ja sam doneo biljke i začine.

On plovio za krunu,
A ja samo za glavu.

On pojede obalu
Da glad zavara,

Ja ispih more
Žeđ da utolim.

(Parafraza)

1.

Sanjam Krležu. Tu je negdje, iz prikrajka, i Ivo Andrić. U snu misao: progovorili pravi ljudi, rat je pri kraju. To potvrđuje činjenica da ih obojicu, posljednjih mjeseci 1994, čitam kao u dobra mirna vremena. Opuštam se, učim, provjeravam. Kad su ovdje, u Sarajevu, trajali najžešći okršaji, sve mi ovo nije ni padalo na um. San me stalno podsjećao na ponovno pročitana djela – Ivo Andrić: Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Doktorska disertacija obranjena u Gracu 1924. godine. Sedamdeseta obljetnica. Miroslav Krleža: Bogumilski mramorovi, likovna studija na koju se i danas pozivaju neki znanstvenici kao na neki ključni dokument. Miroslav Krleža: U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), objavljeno u Književnoj republici 1924. Opet ista obljetnica. Hrvatsko- srpski odnosi, odnosi Srpstva, države i slavne artiljerije, kako kaže Krleža, i Hrvatstva koje je bilo država, ali u vrijeme kad nije bilo artiljerije (prije tisuću i više godina) nikada u povijesti nisu bili zamršeni kao danas: rat im dođe kao vatra za roštilj na kojem se peku dva naroda. Uz to, za zbunjenog Kineza Vu-San-Peja dodatni argumenti za zbunjenost (novu, dakako): ni gospodin Krleža s njim ne može razgovarati samo o hrvatskom i srpskom iliti hrvatsko- srpskom iliti srpsko- hrvatskom iliti eshazijskom jeziku, a da ne spomene i novi, bosanski, tj. bošnjački, tj. hrvatski i srpski kojim govore Bošnjaci- Muslimani, niti, kao nekad, samo o Hrvatsko- Srpsko- Slovenskoj državi, prozvanoj Jugoslavija i propaloj dva puta, već i o Bosni i Hercegovini, koja ima dva imena a računa se u jednu državu, u kojoj žive tri naroda i govore svaki svojim jezikom. U snu me drži strašna radoznalost kako će sve to gospodin Krleža, uz pomoć Andrića, raspetljati s Kinezom, koji se pred njim 1924. godine pravio većim Kinezom nego što obaviješteni Kinez jest, u čijoj zemlji ima toliko raznih naroda i toliko jezika da nitko nikoga ne razumije, ali, eto, žive jedni s drugim bez rata i prave se da sve razumiju.

Ali, umjesto s Krležom i Andrićem, Kinez Vu-San-Pej započinje razgovor sa mnom.

– Dakle, vi ste iz Bosne i Hercegovine. Iz Bosne i Hercegovine? Da? He- he!

To njegovo “he-he” nekako u isto vrijeme odjekne i u meni. Smijemo se obojica. On ne zna gdje je moja zemlja? He-he! Tko danas ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, osim tog Kineza? He- he!

– He-he! Oprostite, a gdje bi mogla biti Bosna i Hercegovina sad kad je Jugoslavija naopačke?

– Tamo gdje je i bila – odgovaram žustro, naglo prekinuvši smijeh. – Preko tisuću godina. I nevezano za državu koja se nekad zvala Jugoslavija, a ne Čekoslavija (Masaryk, Beneš), kako ste vi mislili, koju također niste znali gdje da smjestite, gospodine Vu-San-Pej.

– Dakle, Jugoslavija? Zanimljivo, Balkan.

– Da, Balkan. Ili: balkanska Europa.

– Pa, Jugoslavija još postoji, samo je nešto manja – govori Kinez kao da svira na cimbalu.

– Mnogo je manja, gospodine Vu-San-Pej, ali Srbi hoće da je prošire i da joj potom daju drugo ime: Velika Srbija. Kao Velika Britanija, na primjer.

Sa smiješkom mumije Kinez bulji u mene kao da nešto o tome i zna i ne zna, trepće porculanskim očicama i pita:

– A koje ste narodnosti?

– Ja sam Hrvat – ispaljujem kao Srbin iz topa granatu vjerojatno zato što u vrijeme druge Jugoslavije, kao ni moji preci u vrijeme prve, nisam smio izgovarati glasno, osim ponegdje, na ponekom formularu, za poneku ispravu, napisati. I ne gledam u njegovo porculansko lice, već u Krležino, na čijem čelu čitam:

“Osjetio sam kako me je zalila krv. Uvijek mi je neugodno, zapitaju li me koje sam narodnosti? Jer doista! Koje sam ja zapravo narodnosti? U pučkoj školi, kada smo razbijali kolodvorska stakla, vikali banu mađaronskome fuj i bili junaci kao Stjepko Gregorijanac iz Zlatarova zlata, onda sam bio Hrvat, Starčevićanac, Kvaternikovac, intransingentni pristaša hrvatskog maksimalističkog programa. Samohrvat. Svehrvat. Nathrvat. Poslije, u vrijeme riječke rezolucije vikali smo Rakodcaju – marš van, Fuček ban – bili smo nagodbenjački skolastici u interesu Srbo- Hrvata, a Đuru Šurmina, oca našega i mudraca domovine, nosili smo na leđima. Postali smo poslije liberalci, kozmopoliti, naprednjaci, indiferentni u narodnome smislu i čitali smo “Zvono” Milčeka Marjanovića, nazvanoga Herzen.

Bili smo Jugoslaveni u užem smislu tj. u tzv. kulturnom smislu tj. svaki je od nas vukao za sobom na šapi sadrenoga Šarca Marka Kraljevića u reprezentativne svrhe, kipara Meštrovića i našega naroda. Lijepa naša domovima bila je za nas u ono vrijeme arija iz Donizettijeve Lucije Lamermoorske, a Ilirci bili su Štosi, Frassi i Cincari, kanonici, austrijska plemićka crnožuta družba (Von Gay). Bili smo Srbi, osvetnici Kosova ili Panslaveni, te smo o Slavenstvu govorili kao o organskoj cjelini. Mi Slaveni! Od Aljaske do Stenjevca! Mi Husiti, božji bojovnici; Mi Podbi pjente i Kmicici, mi pan Wolodijowski i Dostojevski! Mi Tolstoj i Solovjev! Za vrijeme Austrije nismo priznavali Hrvate i nismo htjeli da znamo za te frankovačke crnožute izrode, i lagali smo u inozemstvu da smo Srbi. (Sjećam se kako sam se jedno cijelo prijepodne svađao s nekakvim namjernikom na jednoj francuskoj lađi, da mu objasnim da nisam Austrijanac, nego Hrvat. Govorio sam mu o talijanskoj Lombardiji u pijemonteško vrijeme, o neoslobođenoj Alzasiji i Loreni, ali taj čovjek nije mogao da shvati što sam. Onda sam mu temperamentno dobacio da sam Srbin, a to je odmah shvatio i čestitao mi na našoj slavnoj artiljeriji. Bili smo, dakle, Srbi, ubojice Obrenovića, osvetnici Kosova, Pijemontezi! No, onda smo doživjeli i taj Pijemont i danas – naravno – nismo više Pijemontezi. Doživjeli smo i Panslavene grofa Bobrinskoga, Vrangela, Rasputina, Nikolaja, te nam nije ni do toga mnogo ostalo. Što smo sada? Austrija je propala, dakle Austrijanci više nismo. Srbi nismo, jer čemu da lažemo da jesmo kad nismo! Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono što hoće vojvoda Stepa Stepanović ili jedan od jugoslavenskih monopolista, Jurica Demetrović, tko pametan može da je danas s njima zajedno Jugoslaven? Preostaje nam dakle da pospemo glavu pepelom i da se vratimo pod okrilje tog nevjerojatnog i popljuvanog Hrvatstva, kome Stipica Radić drži jednu te istu pijanu zdravicu već trideset godina”.

– Dakle, vi ste Hrvat – cindirlika Kinez – a vaša država se zove Bosna i Hercegovina. Balkan, umanjena Jugoslavija, balkanska Europa. Zanimljivo. Vrlo zanimljivo. A zašto niste Bosnaihercegovinac, a ne Hrvat?

– Ja sam Hrvat, gospodine Vu-San-Pej. A Hrvati, to je tragičan narod. Oni žive u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Oni imaju Krležu koji je Hrvat, ali i Europejac, Južnoslaven, Sveslaven, Panslaven, Jugoslaven. Razočaran, dakako, kao i svaki Hrvat. Oni imaju Andrića, koji je Hrvat, ali koji prosuđuje povijest kao Srbin, doživljava stvarnost kao katolik. Obojica su veliki hrvatski pisci, ali Hrvati često zaboravljaju da su uopće pisci. A to je tragično, gospodine Vu-San-Pej!

– A kad ste iz Hrvatske došli u Bosnu i Hercegovinu?

– Nisam došao, ja sam tu, i tu su grobovi svih mojih predaka. Ovdje je, gospodine Vu-San-Pej, još davno, bilo katoličanstvo, a ja sam i katolik. Bili su i heretici, oni su nam ostavili svoje nadgrobne spomenike – biljege, bilige, kuće, dvore, lieta (počivališta), kalupe, zlamenje, figure, mašete, ploče, marmore, mramorove stećke, kako god hoćete, čija je ornamentika ortodoksno kršćanska. S njima su u prošlosti, kao i danas, fetišizirali oni kojima je cilj bio, kao zaslijepljenim ideolozima i domoljubima, da Bosnu odrede kao „bogumilsku i heretičku”, kao zemlju u kojoj je prije nikla klica nečega drugog a ne kršćanstva. A katoličanstvo je ovdje, gospodine Vu-San-Pej, još od trećeg stoljeća: arheološki ga potvrđuje mozaik kršćanskog oratorija unutar rimske gospodarske zgrade na Paniku (Bileća). Najstariji stećci su iz X. stoljeća, gospodine Vu-San-Pej. I zašto vam sve ovo govorim? Pa, katoličanstvo i hrvatstvo na ovim prostorima to vam je uvijek bilo jedno, kao kost i meso.

– To je zanimljivo. Jedna vjera, jedna nacija. A kojim jezikom govorite?

– Hrvatskim! – žurim, kao i malo prije, iz istih razloga, oslobođen dugogodišnje frustracije.

„Ne, gospodine Vu-San! Mi govorimo srpski. Srpski!” – smješka se Krleža.

– Hrvatski? A rekli ste mi malo prije da je vaša domovina Bosna i Hercegovina!

– Da, g. Vu-San! Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i govorim hrvatski. Bosna i Hercegovina je višenacionalna država. U njoj žive većinski Muslimani, koji sebe sada zovu Bošnjaci i koji govore bosanski, onda Srbi koji govore srpski, i nešto malo Hrvata, što je, dakako, tragično.

– Za Srbe sam čuo. Oni imaju slavnu artiljeriju. I jednoga nobelovca, Andrića.

– On je Hrvat, g. Vu-San-Pej, i po ocu i po majci. Osim toga, on nikada nije rekao, a ni napisao, da je Srbin. On je samo živio u Beogradu, radio za kralja Eshazije u ambasadama, i pisao ekavski, a pisao je nekad i ijekavski. I on je tragičan Hrvat, neka vam sam kaže!

Otkad smo zajedno u snu, Andrić šuti. Lica oslonjena na desnu šaku i uha okrenuta Krleži i Vu-San-Peju, gleda pred sebe, ne miče se; zaleđen je u toj pozi, kao da je kip, kao da ne diše.

„Meni je – započe poslije dužeg oklijevanja – sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga... Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro- Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem. To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica”.

– Eto, vidite, g. Vu-San-Pej! To su vam Hrvati! Ne razlučuju privatno od općeg. Uvijek preferiraju privatno i omalovažavaju opće. Individualci. Nijedan narod na svijetu nema toliko individualaca koliko Hrvati. Prezrio narod i odmetnuo se sam od sebe. Vi, Kinezi, iako vas je preko milijardu, samo ste Kinezi. A Hrvati, kojih je tako malo, više su Europejci, Sveslaveni, Južnoslaveni, Panslaveni, Jugoslaveni, Srbi i Bošnajci nego li Hrvati. Tragičan narod – cvilim ponovno ja.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo – cijedi kroz svoje žute zube Kinez. – Ako ste Hrvat i ako govorite hrvatski, što ćete onda u Bosni i Hercegovini? – pita nešto kasnije.

– I ovom zemljom, gospodine Vu-San-Pej, vladali su hrvatski kraljevi i banovi kao i u Hrvatskoj. Govorili su: Bog i Hrvati sve dok ih 1463. nisu ušutkali Turci. Za pet stotina godina njihove okupacije jedni su sačuvali riječ Bog, a drugi su prihvatili riječ Allah. Opet iz privatnih i individualnih razloga.

– To je kod vas Hrvata uopće sve vrlo zamršeno.

– I tragično, g. Vu-San-Pej!

– Znači, vi ste Hrvat iz Bosne i Hercegovine, koju čine potomci kraljeva i banova iz Hrvatske, Bošnjaci i Srbi, koji imaju artiljeriju i nešto manju Jugoslaviju. Srbi govore srpski, vi govorite hrvatski i srpski… a Bošnjaci?

– Ja govorim samo hrvatski, a Krleža hrvatski i srpski, Andrić, na žalost, samo srpski, odnosno srpskohrvatski, a Bošnjaci samo bosanski.

– Bosanski? Jesam li dobro čuo? Da nije bošnjački?

– Dobro ste čuli: Bosanski!

– Vrlo zanimljivo. A kakav je to jezik?

– To vam je hrvatski plus srpski plus bosanski, g. Vu-San.

– Što će u jednom jeziku još dva jezika?

– Da je samo dva, g. Vu-San – uključuje se iznenada Andrić. – Postoje još tri.

– Koja?

– Turski, arapski, perzijski, g. Vu-San – odgovara Andrić sa smiješkom.

– Onda se taj jezik zove: hrvatsko- srpsko- bosansko- tursko- arapsko- perzijski. Otkud to? – Ne znam – odgovaram mu ja kao da jedini snosim krivnju za to zamršeno stanje. – Vi imate pravo da me pitate što hoćete, ja nemam pravo da vam odgovorim što hoću. Ne znam. – Ponavljam sa sviješću da su Krleža i Andrić mrtvi, ja još živ a time obvezan da odgovaram Kinezu na sve što me upita.

– A tko su ti Bošnjaci koji ne govore bošnjački već bosanski, u kojem su još i hrvatski i srpski, turski i perzijski jezik?

– Narod, g. Vu-San.

– A kakav narod?

– Narod, g. Vu-San, koji vjeruje u Allaha.

– Kako? Vi stalno govorite o kršćanstvu?

– Povijest, g. Vu-San. To nam je u ovoj zemlji dosudila povijest. Ona je ovdje katoličanstvu prvo dodala pravoslavlje, a onda i islam, a onda i judaizam. Bog je htio tako, i zato Hrvati govore: Bog i Hrvati, i zato ih je sve manje. A tako vam je i s jezikom. Tri naroda, tri jezika, a jedna zemlja. Da je jedan jezik a tri naroda u jednoj zemlji ne bi valjalo.

– I ti jezici i vjere vas ne dijele? – čudi se Vu-San-Pej.

– I te kako.

Krleži nešto nije pravo, skuplja svoje guste obrve i govori:

– Vi sad pretjerujete. I vi, gospodine Andriću, pretjerujete. Vi jednostavno ne poznajete neke činjenice. I one koje znate, nećete da ih priznate. A stvari su, pobogu milome, vrlo jednostavne.

2.

Krleža, potom, govori o utjecaju (novo)latinskog, talijanskog, mađarskog, češkog i njemačkog na hrvatski jezik, (novo)grčkog ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, na srpski. Nema jezika koji je bez sličnih natruha, ponavlja. Hoće sve relativizirati, a u mome snu svijet ga se još ne odriče kao intelektualnog nokautera čiji je protivnik mrak. Mrak gluposti, mrak laži, mrak mitomanije, mržnje, primitivizma, zla. Zašto ga moj san ne prikazuje takvim?

U jednom trenutku Krleža gura u stranu, kao obično smeće, sve turcizme, germanizme, mađarizme, rusizme i druge izme, i prosto zapomaže:

– A gdje je Vu-San-Pej? Gdje se najednom izgubio?

– Nema ga – odgovaram mirno. – On je samo fikcija kojom sam se poslužio da bih objasnio svoju situaciju. Vaša fikcija, moja situacija…

– Kakva je ta vaša situacija, pobogu? I zašto se služite mojim fikcijama?

– Moja situacija je glupa, vrlo glupa. Rat je, svatko čeprka po povijesti, izvlači iz nje ono što mu treba. Bošnjaci- muslimani se pozivaju i na Vaše „Bogumilske mramorove” kad hoće potvrditi da su od „bogumila”… I ja ih čitam, danima, da provjerim imaju li oni u takvoj tvrdnji imalo pravo… Čitam i Andrićevu doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”. Hoću saznati što to on kaže o „bogumilima”…

– Ah, Andrić, Andrić! – smijulji se Krleža tražeći ga pogledom.

Andrić je na nekoliko koraka od mene, ali kao da uopće ne čuje o čemu mi to pričamo. – On u svojoj tezi ne tvrdi ono što vi tvrdite u „Bogumilskim mramorovima”…

– A što ja to tamo tvrdim? Ništa. Mene je tamo zanimao stećak kao medijevalni kip, kao likovni izraz. I što vi to nama hoćete kazati, mladiću, nakon tih svojih čitanja? Da smo i jedan i drugi pisali o ovome i o onome, ni o čemu do kraja jasno? Mislite: starci su mrtvi, sad bi ih se moglo i optužiti za kojekakve zablude! Pa, dobro, izvolite! Molim lijepo, izvolite!

– Obojica ste veliki, sve znate, a ja sam tako mali i ništa ne znam, a sve hoću objasniti… Eto, to je moja glupa situacija.

– Manite se vi samoponiženja i laskanja mrtvacima. Mi smo napisali što smo napisali, a sada smo mrtvi. Mi smo rekli što smo rekli, neka iz toga izvlači tko što hoće, izvolite vi kazati svoje, još ste živi.

– Mogu svakog trenutka poginuti, rat je… Čujete li granate slavne srpske artiljerije? I što da kažem? Vidite li vi u kakvom vučjem vremenu ja živim? U kakvoj glupoj povijesti… Srbi je buše topovima i snajperima, Bošnjaci uporno dokazuju da su u njoj otkad se ona ispisuje na ovim prostorima, najstariji i najautohtoniji, a u tome se trude i Hrvati…

– Što se Hrvati uopće trude, pobogu. Ovdje su katolici prije svih, a katoličanstvo i hrvatstvo to vam je jedno, zna se…

– Tako i ja mislim, ali kako u to uvjeriti bilo koga u ovom nevremenu, molim Vas? U njemu je najglasnije oružje…

Granate odjekuju u Starom gradu, mi smo pred Zemaljskim muzejom, između stećaka. Transporter Unprofora, u kojem sam sve do malo prije, pred Andrićem i Krležom, obilazeći grad, objašnjavao Vu-San-Peju tko su to Hrvati, a tko Srbi i Bošnjaci- muslimani, i kakva je to zemlja Bosna i Hercegovina, na parkingu još brekće, ispuštajući iz širokih auspuha bjeličaste oblake sagorjelog dizela. Francuski vojnik s kacigom na glavi i automatom na ramenu mirno šeće oko svog vozila i pokatkad baca pogled prema nama.

Je li zna da voza dvojicu mrtvaca, jednu književnu fikciju i jednog usnulog Sarajliju, pitam se dok ga gledam tako mirnog, a granate odjekuju sve bliže.

Iznenada, iz transportera izlazi Vu-San-Pej, i, trčeći prema stećcima ispred Zemaljskog muzeja, već škljoca svojim aparatom. Zaustavlja se kraj Andrića u trenutku kad snajperski meci između zgrada nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Filozofskog fakulteta prosto deru moj sluh.

– Slavna srpska artiljerija – govori Vu-San-Pej i bulji u Andrića čiji pogled miruje na jednom stećku.

– Ma čija da je, sramna je, doista! Onaj čija ovo pamet ruši, zaslužuje prokletstvo dokle živi! – diže svoj pogled Andrić prema Van- San- Peju. On opet kao da ništa ne shvaća, okreće se prema Krleži.

– Dođite, dođite, mister Vu-San-Pej – zove ga rukom Krleža.

– Baš sam pitao gdje ste. Dođite da snimite ovaj monument!

– Dakle, tu sam. Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U transporteru sam se malo spetljao s ovom mojom tehnikom, zato kasnim. A što da slikam, gospodine? – Ovo – upire prstom Krleža u stećak kraj kojega stoji. – Ovo vam je sva medijevalna Bosna.

Kinez trepćući sada traži mene.

– Bosna? – pita me. – Vi ste mi cijelo vrijeme govorili o Bosni i Hercegovini. Gdje je Hercegovina?

– I ona je u ovom monumentu – odgovara mu Krleža.

– Dakle, Bosna kao jedna država, Hercegovina kao druga država? Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– U ovom glupom ratnom vremenu – ubacujem se na kratko u njihov razgovor – tako vam to nekako i dođe. Hercegovina je druga država.

– Druga država? – čudi se mister Vu-San-Pej. – Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Bosna i Hercegovina prva država, Bosna druga, Hercegovina treća?

– Ima i četvrta, srpska – nastavljam ga zbunjivati.

– I četvrta? A rekli ste da u njoj žive tri naroda?! Onda je jedna viška?

– Ništa vam u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, nije višak, sve je manjak. Bošnjaci- muslimani žele cijelu Bosnu i Hercegovinu, Srbi sedamdeset posto njezinog teritorija… Saberite to, što ostaje Hrvatima?

Neko vrijeme mister Vu-San-Pej je matematičar: u sebi zbraja brojke koje sam mu dao za domaći zadatak, račun ga zbunjuje, odgađa da glasno objavi rezultat koji je toliko jasan da je nevjerojatan.

– Minus… samo minus. Veliki minus… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– I zato se u ovoj zemlji ratuje, mister Vu-San-Pej. I Hrvati hoće cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali što vrijedi kad Bošnjaci- muslimani i Srbi već računaju na 170 postotka njezinog teritorija. I oni su u manjku, od koga da namire taj manjak?

Vu-San-Pej šuti, smijulji se i šuti. Onda kaže:

– Taj manjak, dakle, mogu namiriti samo jedan od drugog,

Bošnjak od Srbina, Srbin od Bošnjaka. Ali, što ćete vi, Hrvati?

– Da, što ćemo, mi, Hrvati, mister Vu-San-Pej?

– Vi ste u totalnom manjku…

– Da, mi smo u totalnom manjku, i zato smo tragičan narod, zato stalno govorimo: Bog i Hrvati. Nama samo Bog može pomoći, ali, eto, u vrijeme Turaka i s njim smo nešto loše prošli. Prije njihovog odlaska, to i sami Bog zna, ovdje smo, kao katolici, bili gotovo jedini, imali smo i svoju crkvu, domaću, bosansku, koja se stalno borila protiv rimske, službene… Ona je, opet, kako vam malo prije rekoh, imala svoje heretike, čije grobove upravo gledate… Bošnjaci- muslimani danas kažu da su ti heretici, „bogumili”, upravo njihovi preci, koji su od Turaka primili islam… Sve vam je to, mister Vu-San-Pej, ovdje, veoma zamršeno. Pouzdano se zna da su na islam prelazili uglavnom katolici, čak i na pravoslavlje, jer su Turci podržavali agresivnost Srpske pravoslavne crkve i njihovih velikodostojnika, ali, opet, sve vam je to jako zamršeno. Povijest je u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, kako vam malo prije rekoh, stalno proizvodila manjak upravo nama, Hrvatima, katolicima, i to je tragično…

– Tragično, ali zanimljivo. Vrlo zanimljivo. Vi, Hrvati, u stvari, opet ste heretici…

– Kako to mislite, gospodine Vu-San-Pej?

– Nećete državu kakvu hoće Bošnjaci- muslimani, a ni onakvu kakvu hoće Srbi, iako vam je zemlja zajednička, iako ste u njoj u totalnom minusu.

– A koju državu, gospodine Vu-San-Pej? Onu prvu, drugu, treću ili četvrtu?

Vu-San-Pej traži pogledom pomoć od Andrića i Krleže, ali i oni su zbunjeni, čekajući što će to na koncu donijeti naš dijalog.

– Doista, koju državu? – pita sam sebe mister Vu-San-Pej.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U onoj prvoj državi, čijeg stoposto teritorija hoće Bošnjaci- muslimani, a Srbi sedamdeset posto postotka, vi, Hrvati, zasad, imate samo veznik „i”, u drugoj državi ništa, u trećoj ništa, u četvrtoj ništa… U kojoj državi, doista? U Hrvatskoj. Rekli ste mi malo prije da je vaša zemlja i Hrvatska.

– Jest, ali naša zemlja je i Bosna i Hercegovina.

– Ali, u njoj, zasad, imate samo veznik „i”, nemate državu.

– Vi stalno sitničarite, gospodine Vu-San-Pej – iznenada se u naš dijalog uključuje Andrić. – Jedan veznik između dve reči spaja ih kao most dve obale, i to je sve. I svaki čovek, uostalom, nosi dve reči: ime i prezime. Bosna – ime, Hercegovina – prezime.

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ali, ja nosim tri riječi, gospodine Andrić: Vu-San-Pej. Tri riječi.

– I s te tri reči vi ste jedan čovek. Tako vam je i s Bosnom i Hercegovinom – odgovara mu Andrić. – Zemlja s tri reči, kao i vi kao čovek.

– Ako nam u ovoj zemlji, gospodine Vu-San-Pej, pripada samo veznik „i”, onda, pogotovu, nismo heretici. Bez toga „i” nema ni te zemlje, a vidite što nam je u njoj ostalo: samo to „i”. Ono je, dakle, most te zemlje, kao i u prošlosti. Oni koji prelaze preko tog mosta kroz povijest, nažalost, nikako da shvate njegov pravi značaj. Stalno tvrde da je njihovo pravo na ovu zemlju veće nego li onog na čijem se tijelu taj most kroz povijest održava – dodajem ja.

– Bosna i Hercegovina je zemlja tri naroda – govori Andrić, valjda zato da bi malo stišao moje hrvatstvo s kojim sam počeo previše galamiti na tom mostu – tako je i priznata u Ujedinjenim narodima. Kao država tri naroda. Ništa druga, ništa treća, ništa četvrta država.

Iznenada, Vu-San-Pej skakuće ispred Andrića od radosti. Misao koje se dočepao odmah obznanjuje:

– Sad mi je sve jasno. Ujedinjeni narodi – Rim. Ono što žele Bošnjaci- muslimani s Hrvatima – nešto kao Crkva bosanska, ono što žele Srbi – nešto kao heretici… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

– Tragično – govorim mu ja, ali on je još uvijek zanesen svojim otkrićem, do ušiju mu dopire tek ponovljena riječ: – Tragično!

– Kako, molim? – zaustavlja se preda mnom i gleda me kao da sam mu sve pobio i porušio.

– Ratujemo jedni protiv drugih, gospodine Vu-San-Pej, a prvi sve započeli Srbi… I njihove žrtve ratuju između sebe… I kako ćete u Crkvu bosansku utjerati i muslimane?

– Ratujete? – čudi se on. – Ratujete između sebe? Onda je to građanski rat… Kad u jednoj zemlji, u kojoj žive tri naroda, sva tri ratuju međusobno, onda je to građanski rat…

– … kojeg nisu željeli ni Hrvati, ni Bošnjaci- muslimani… Režirali su ga razni narodi, samo jedan od njih živi u Bosni i Hercegovini, svi drugi su kojekuda po svijetu, najviše u Europi, gospodine Vu-San-Pej!

Napokon, Krleža prilazi Vu-San-Peju, uzima ga ispod ruke i udaljuje ga od mene, uvidjevši, valjda, da ovaj dijalog već zamara i mene i njegovu fikciju. Objašnjava mu neke bitne povijesne prostore i znamenite osobe na njima dok šeće pored nekoliko stećaka… Priča mu tako kao da prepričava svoje “Bogumilske mramorove” (a moj san mi, opet, govori da to ne čini on već ja, kroz čije se rečenice provlačim, čas ih preuzimajući u cijelosti, čas, potom, samo izvlačeći iz njih za Vu-San-Peja njihovu suštinu)… Priča mu o Slovencu Benediktu Kuripešiću i njegovom Itinerariumu, najstarijem balkanskom putopisu (1531.), o njegovom putovanju kroz Bosnu u kojoj se prvi susreće s tajanstvenim sarkofazima, čije neuobičajene natpise prepisuje… Priča mu o fra Gašparu Vunjaliću, koji 200 godina kasnije u svome djelu spominje “posmrtne kuće” u Dalmaciji… Govori mu o mletačkom opatu Albertu Fortisu i njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia, na koju replicira mladi padovanski doktor medicine Giovani Lovrich, također knjigom, prigovarajući mu nepoznavanje fakata i nastojeći da zapadnoeuropski svijet upozna s bogatom umjetničkom, političkom i književnom prošlošću našega naroda (kojega naroda? pitam se u snu), objašnjavajući sve njegove probleme socijalnim, povijesnim, političkim i gospodarskim uvjetima. On je taj svijet upozorio “na tragične okolnosti vučjeg života našega naroda (kojeg? opet ću ja) u okviru šeststogodišnjih mletačkih i turskih ratova”. (Dakle, tu smo! Našega naroda, doista!)… Stoljetni ratovi uništili su južnoslavensku civilizaciju, i te “posmrtne kuće” samo su ostaci jednog kulturnog kompleksa kojeg čine razne zgrade, ljetnikovci, dvorci, palače, tvrđave, zadužbine, hramovi, gradovi, spomenici, zvonici… Te bosanske “posmrtne kuće” pripadaju tokovima “naše likovne civilizacije” od XI. stoljeća pa do pada Bosne pod vlast Otomanskog carstva, “zemlje koja je bila ‘refugium haereticorum’ zapadnoeuropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno- intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse”…

O čemu nam te “posmrtne kuće” danas govore? O plesovima, lovu, životnim radostima, životinjama, bilju, viteškim oklopima, kacigama, konjima, gazelama, psima i kurjacima, o običnom čovjeku i čovjeku ratniku, koji o sebi ostavlja baladične i cinične poruke… Govori mu o knezu Aleksandru Sapiechu, koji je u Dubrovačkoj Republici boravio 1801. i 1803. godine i opisao nekropole u Cisti, Lovreću i Radimlji, svu simboliku tih skulptura, heraldiku njihovih detalja… Spominje mu i čuvenog egiptologa Sir Johna Gardnera Wilkinsona i njegove opise nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, koji je prvi smjestio te spomenike u rani srednji vijek… Na tim grubim artističkim monolitima, koji traju stoljećima, govori Krleža Vu-San-Peju, figura čovjeka je u centru kompozicije… Upozorava ga na jedan motiv u toj kompoziciji, čest i zagonetan: ljudsku ruku. Po prvi put izgovara jednu cijelu rečenicu svog teksta stojeći ispred stećka s takvom rukom: “Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koje se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskog pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom, kao ruke prometnika kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice što nam se javljaju s druge obale, jesu li znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže”?

…S istim pitanjem, otrgnut od Krleže, Vu-San-Pej stoji ispred stećka s tom glomaznom desnicom, kao ošamućen… Ronio je duboko, duboko, ne zna što je na dnu dotakao i vidio, voda još s njega kaplje i sretan je što više nije u njoj, ali zbunjen je, izgubljen, ne snalazi se na kopnu… Na Marindvoru odjekuje granata i ja vičem:

– Sklonimo se, brzo, sklonimo se!

Vu-San-Pej još tetura, vrludajući ide prema meni, jedinom živom stvoru na tom prostoru, jer su i Krleža i Andrić, preplašeni blizinom eksplozije, već u vozilu Unprofora. Idući ponavlja:

– Zanimljivo, vrlo zanimljivo… Ali tek sad mi ništa nije jasno. Zanimljivo, vrlo… baš ništa ne shvaćam…

– Bježimo u transporter! – predlažem mu uspaničeno, ali on me opet ne čuje.

Zaustavlja se ispred mene kao feudalni vitez, barun ili boljar s desnicom malo dignutom ispred lica, otvara usta kao lutka, u kojoj zuje baterije, i ponavlja:

– Ja više nisam Vu-San-Pej, ja sam heretik. Moja zemlja je

Bosna i Hercegovina, to jest, Bosna, to jest Hercegovina, to jest srpska… Govorim hrvatski u kojem ima i latinskog i novolatinskog, talijanskog, mađarskog, češkog, njemačkog, govorim srpski u kojem ima grčkog i novogrčkog, ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, i govorim bosanski u kojem ima i hrvatskog i srpskog, turskog, perzijskog i arapskog… Ja više nisam Vu-San-Pej…

Uvlačim ga u transporter prije eksplozije granate ispred Filozofskog fakulteta, onda se budim, u mraku tragam za bilo čim što svjedoči stvarnost sobe i potvrđuje izlazak iz sna. Iz općeg crnila izdvajaju se okviri slika na zidu, noć je mirna, oružje se ne čuje.

Zanimljivo, vrlo zanimljivo.

*

(1994/1995.)

Stećak, 1994, Osvit, 95.

sanjam da me lela i brane zovu kući
kuća je kao u tranströmerovoj pjesmi
od stakla na padini
iako sam najavljen i stupam pomalo
strojno svečano brane još spava
i nikome zbog toga nije neugodno
sve je voljno kao na pikniku
lela odlazi po kavu i kriške
a brane se budi i u kišu
s one strane prozora
s ove strane prozora
ubacuje smjesta neke iglice
da soba svjetluca
da nema unutra vani
da možemo razgovarati

Već je noseća kada se u proljeće 1926. doseljavaju u Kakanj. Franjin premještaj došao je iznenada. Tako je to na željeznici: stiže brzojav s odlukom o postavljenju u kojoj piše da se petnaestoga sljedećeg mjeseca ima javiti na dužnost šefa stanice u navedenom mjestu. Mladenu su tri godine, miran je i razuman dječak. Očekuje da će dobiti sestru. Bit će razočaran kada mu se trećega mjeseca od preseljenja rodi brat. Da smo ostali u Usori, rekao je ocu, bila bi sestra.

Kakanj je drukčiji od Usore, ali i od Doboja gdje su se upoznali, vjenčali i začeli prvog sina. Ili je redoslijed bio samo malo drukčiji? O tome se neće govoriti. Mala rudarska kasaba, nastala oko ugljenokopa i naseljena proletarijatom iz različitih dijelova propale monarhije, zanatlijama, nadglednicima, sitnim činovnicima u rudničkim kancelarijama, tehničarima i električarima, dok su u kopovima one osnovne rudarske poslove za koje nije trebalo nikakvih škola obavljali muslimani i katolici pridošli iz okolnih sela, u kojima se prije dolaska Austrije stoljećima nije ništa mijenjalo. Živjelo se tamo u legendama, pamtila su se vremena bosanskih kraljeva i turskih osvajača, i malo toga je bilo stvarno. Okruženi čudesnom prirodom koja je, kao i oni, ostajala ista, nedirnuta civilizacijom, svedena na nizanje godišnjih doba, ti ljudi dugo nisu imali pojam o svojoj sirotinji. Ali kada je Švabo otvorio rudnike i oko njih podigao Kakanj, ljudi iz legende mogli su svoje živote usporediti s nečim. Polakomili su se vidjevši kako živi taj daleki tuđi svijet, i počeli su silaziti u jame. Svoju djevičanski čistu oskudicu zamijenili su nečim o čemu nisu znali ništa. Takvi su 1926. još uvijek bili kakanjski rudari.

Olga je onakva noseća išla kasabom, vodeći Mladena za ruku. Razgledala je okolo, zalazila u rudarsku koloniju, među kućice okružene ružičnjacima, pa gore u brdo, prema Šumonjinom vrelu. Franjo nikada nije bio pretjerano druželjubiv, neće on nikoga dovesti kući na ručak, upoznati je s nekim. A ona ne može, i ne zna sama: odrasla uz dvije sestre i brata, u Dubrovniku gdje je uvijek bila puna kuća. Ulazilo bi se i izlazilo, govorili su se razni jezici, išlo se u goste, ili samo u šetnju Stradunom, kad bi se opet razgovaralo na raznim jezicima, i sve se činilo tako blizu, jer su se ti razgovori ticali širokih prostora, od Cetinja i Boke do Beča i Venecije, pa oko zemaljske kugle, koju su već nekoliko puta kao mornari oplovili oni koje je sretala po Stradunu. Olgi je dolazak u Bosnu, u koju će se vratiti kao šesnaestogodišnjakinja – nakon što je 1905. rođena u Konjicu, kojeg se, naravno, nije sjećala – bio ulazak u šutnju i u samoću. I u jednu vrlo tijesnu zemlju, u kojoj se sve događalo u krugu od nekoliko stotina metara, u čaršiji iz koje ti ljudi nikada nisu izlazili, pa im je prva sljedeća kasaba bila jako daleka tuđina. Iz Usore su ih tako u Kakanj ispraćali sa suzama u očima, kao da idu u daleki svijet i više se nikada neće vidjeti. I bio je to daleki svijet. Nisu se više vidjeli.

Franjo je bio po prirodi zatvoren. Nije mu trebalo društvo, pogotovo ne onakvo kakvo se skupljalo oko željeznice i činovničkih ureda, među kuferašima. Ili u Kaknju, oko rudnika. Kao dijete pijanca, on se grozi rakijaških društava. Svud oko njega su pijanice, propali i razočarani ljudi. Oni tamo piju iz žalosti za Krakowom i Katowicama, ovi vamo za Zgošćom i Kraljevom Sutjeskom. Ne znaš koji su pijaniji i u koga je teža nostalgija. Je li dalje od Kaknja do Krakowa ili do Kraljeve Sutjeske? Dalje je do Kraljeve Sutjeske. Do nje se više ne može ni stići, pa se zato pije.

Bilo mu je draže da se u miru bavi svojim knjigama, a kasnije i pčelama, nego da razgovara s ljudima.

Za ljude se ona morala pobrinuti, ako ljudi uopće treba biti. A izgleda da treba, jer ne možeš sam kao sova. Treba ti uvijek netko.

Zehru je Olga upoznala prije nego što će roditi Dragana.

Dvadeset jedna joj je godina, Zehri petnaest. Ne znamo kako je do toga došlo, ali bit će to najvažnije upoznavanje u Olginome životu. Zehra je osoba od njezina najvećeg povjerenja, jedina kojoj je govorila sve. Zna da će ona sve što joj kaže čuvati do groba, i nikome nikad neće reći. I još nešto zna: Zehru je nemoguće zaprepastiti. Neće se skandalizirati pred njezinim osjećajima i žudnjama, niti će je odbiti od sebe, nego će je slušati i uvijek će je u svemu pratiti do kraja.

Zehra nije išla u školu. Jedva da je pismena, ali vrlo je inteligentna. Sve Zehra može zamisliti i u sve se uživjeti. Ima bujnu i savršeno kontroliranu maštu. U njenoj kući, u koju Olga sve češće ulazi – iako to nije običaj, i ne miješaju se tek tako po Kaknju muslimani sa katolicima – drveni je pod, a zidovi su od nepečene cigle. Zehrina mater ponosna je na taj pod, svakog ga dana pere, pa je žut kao dukat. Dugo je i kod njih pod bio od nabijene zemlje, a onda se, hvala Bogu, steklo. Bit će taj pod dosta za cijeli naraštaj, toliko je to bogatstvo.

Zehra je pokrivena. Sve muslimanke u Zgošći – jer je Kakanj za domaći svijet još uvijek Zgošća – pokrivene su. Pred kršćankama se vrlo nerado otkrivaju. Ne pokazuju lica, jer ih je strah da će one svojim muževima ispričati kako izgledaju. A to je isto kao da su ih i vidjeli. Zehra se otpočetka pred Olgom otkriva. Otkrit će se i pred Franjom, kad jednoga dana uđe u njezinu kuću. On neće znati koliko je to velika stvar, jer je tada već sasvim obuzet pčelama, knjigama i svojim beskorisnim naukama.

Olga se sasvim oslobodila. Upoznala se sa svakim, i po Kaknju hoda u dimijama. To nekim kuferaškim ženama nije drago, skandalizirane su. Nju nije briga, oholost govori iz nje. Prezire svijet od kojega se otkinula i koji – valjda i podsvjesno – optužuje za očevo protjerivanje iz Dubrovnika, pa zato hoda u onim najšarenijim ciganskim dimijama. Franji to ne smeta. I nije ga briga šta žene pričaju o Olgi. Dolaze rođaci iz Zenice i Dubrovnika, posjećuju ih teta Lola i Branka, pa se ide na Bosnu na kupanje. Netko je tu s fotografskim aparatom: na sačuvanoj slici: Lola, Branka, amidža Karlo, strina Jele, Franjo, Olga i Dragan. Gdje je Mladen, zašto ga nema?

I opet, kada svi odu, Olga je sa Zehrom. Vidjeli su ih kako žure niz čaršiju. Pokrivena i otkrivena. Crna i šarena. Zehri je već osamnaest, uskoro će otići.

Zašto su i kako Zehru dali čak u Sarajevo, to ne znamo. S vremenom se nekako zagubilo i ime njezina muža. Znamo da se prezivao Orman, jer se ona kroz naš život zvala Zehra Orman, i da je u ta dosta rana doba bio – šofer. I bio je dobar i vrlo drag čovjek.

Malo nakon što je Zehra otišla, Olga se sprema za Sarajevo, da vidi u što joj se prijateljica udala. Baš tako bi se u tim prilikama reklo: u što se udala. Obukla se najsvečanije što je mogla – a sačuvalo se, itekako, i dubrovačkih kostima i elegancije iz slikopisa i fotožurnala – stavila je na glavu šeširić koji joj je brat Rudi donio iz Beča i koji se, naravno, nije mogao nositi po Kaknju, pa je takva, u bijelim cipelicama s petom, pošla u Sarajevo, na Donji Soukbunar, kod Ormana. U tu svoju vizitaciju pošla je prije nego što će, po nekom redu i običaju, k Zehri stići njezina kakanjska braća, rođaci, daidže i amidže. Vidjela je njezinog muža i prije nego što će ga vidjeti rođena Zehrina mater.

Što li su mogli pomisliti ti ljudi s Donjega Soukbunara kada im se u svoj svojoj građanskoj ceremonijalnosti, u jesen 1929. na avliji pojavila Olga Rejc, rođena Stubler, i upitala:

Gdje je Zehra?

Morali su biti iznenađeni. A moglo im je biti i drago, jer je njihova Zehra tako ugledna, pa je iz Kaknja dovela priju kakvih se i po Sarajevu rijetko viđa. Olgu su lijepo ugostili, počastili je i držali na sijelu, i zatim ispratili na kolodvor. Putnički za Kakanj čekalo je tada na peronu i veliko i malo iz Ormanove kuće, ispraćajući ženu koju su, a da na to nisu nikako računali, dobili u miraz uz Zehru.

Koliko god se kasnijih godina pričalo o convivenzi i drugim tricama, nije takav miraz bio ni željen ni potreban. Uostalom, nisu li upravo oni, domaći muslimani, nazvali taj svijet uvredljivim imenom – kuferaši, dajući im na znanje da će jednom otputovati onako kako su 1878. u Bosnu i doputovali? Oni su to ime kasnije prihvatili, ironični prema sebi i svojoj očekivanoj sudbini, ali ne treba zaboravljati kako je ono nastajalo. Ako će, mnogo kasnije, u socijalizmu, ljudi živjeti jedni među drugima, pa će se, barem u tom kratkom razdoblju do devedesetih i novoga povratka na staro, čak i ženiti međusobno, te 1929. u Sarajevu se prijateljstvo jedne nepismene kakanjske djevojke i željezničareve žene, katolkinje, doživljavalo kao nešto neobično, strano i prijeteće. Iz drukčijih razloga, ali isto kao što je i Olgino španciranje u šarenim dimijama, s perspektive kakanjskih kuferaških dama moralo biti protumačeno kao jedan permanentni škandal.

Ali Ormani su bili dobri ljudi, pa su prihvatili Olgu. Zavoljeli su je zbog svoje Zehre. Kod svijeta koji nije zadrt, zehre će uvijek biti važnije i od velikih načela i od običaja.

Osam kakanjskih godina, prije nego što će obitelj stići na svoje krajnje odredište, u Sarajevo, najsretnije su godine u Olginom životu. Živjela je slobodno i ispunjeno, podizala sinove, snalazila se među ljudima, išla na Bosnu na kupanje, sudjelovala u velikim sindikalnim izletima, svirala gitaru i pomalo zaboravljala sve ono što ju je, možda, razdvajalo od muža. Ali i za njega su te godine bile sretne. Radio je samo ono što je volio i u čemu je uživao. Svakoga ljeta putovao je svojima u Tolmin i u Knežu, i nalazio se na pragu svoga željezničarskog samoostvarenja. Očekivao je da ga prebace u Sarajevo, u Direkciju željeznica, u Odjeljenje Reda vožnje, jer je već odavno bio najškolovaniji i najsposobniji među šefovima stanica i otpravnicima vozova. Nije mu se iz Kaknja žurilo, nije bio nestrpljiv, ali kada je jednoga dana konačno stigao brzojav, nastupila je euforija. Sarajevo će ih zauvijek unesrećiti, bit će to grad njihovih smrti – Franjo umire na Sepetarevcu, listopada 1972, Olga u koševskoj bolnici, lipnja 1986. – grad potpune i nezadržive obiteljske propasti, ali oni toga nisu svjesni dok slave što se konačno sele u glavni grad. Ona će po Sarajevu moći da šeta sa svojim šeširićima, svakoga dana odjevena kao za pozorište, i moći će u Sarajevu da ide u pozorište koliko god joj je volja. Završila je s tim premještajem era dugoga progonstva – nakon što joj je otac 1921. sudskom odlukom ostao bez posla i bio iz Dubrovnika protjeran u Bosnu – i činilo joj se da život ponovo započinje, ili se nastavlja na onom mjestu gdje je davno i prekinut. On će se u Sarajevu baviti onim što ga najviše zanima i što ga, zapravo, na željeznici jedino i uzbuđuje. Umjesto da bude šef jedne stanice, pred sobom će imati čitavu mrežu željeznica, koja je povezana s drugim mrežama, i zajedno s njima čini cjelinu svijeta. Ta ga je cjelina uzbuđivala: lokomotiva koja vuče vagone, od Zelenike sve do Gdanjska. Je li oholo bilo njihovo radovanje? Ili se čovjek ničemu ne smije radovati, nego gorko zaplakati nad onim što ga je na čas usrećilo.

Tamo su ih dočekali Zehra i njezin čovjek.

On je već radio kao taksist. Bile su to tridesete godine. U Sarajevo se ponovo dolazi sa raznih strana, najviše iz Beograda i iz Zagreba. Ta dva grada natječu se za blagonaklonost domaćih muslimana. Jedni o njima znaju to da su starinom i osjećajem Srbi, drugi znaju da su starinom i osjećajem Hrvati, a oni biraju i mjerkaju kojima će se kad prikloniti, onako kako to već čine ljudi čim im se učini da imaju u životu izbora. Dolaze ponovo i stranci, Hotel Evropa stalno je pun, puni su i drugi konaci, a grad koji je za vrijeme Austrije doživio svoje svijetle trenutke, ali i blagu amneziju nad onim što je bilo ranije, kao da se pomalo prisjeća i onih davnih dana. Kako god bilo, mnogo je ljudi koji bi se vozili taksijem, pa Zehrin muž stalno ima prekoviše posla.

Ona jedno za drugim rađa svoje petero djece. Kada je Olga došla u Sarajevo, bilo ih je već dvoje, a kod preostalo troje našla joj se pri ruci. Rekla joj je da ona ne želi imati više djece. To nije lako ostvariti, jer je Franjo napasan. Ne razmišlja on o djeci, nego o svojim muškim potrebama. Zehra sve to razumije. Općenito, Zehra sve razumije i u stanju je svaku zamršenu i predugu priču svesti na dvije-tri rečenice u kojima je sve tako jednostavno, lako i vedro. Ona se ne srami nijedne Olgine priče – a to je važno, jer se druge njezine prijateljice brzo posrame – nego se u svakoj snađe, i izgovori nešto što je za utjehu. Kako je to moguće, ako je Zehra muslimanka? I to vrlo bogobojazna muslimanka, koja se drži ama baš svakog pravila svoje vjere, i svakoga dana, dok je budna i dok spava, sve radi u skladu s vjerom? Odgovor je čudan, ali i jednostavan: Olga pripada drugom svijetu i drugoj vjeri, onoj koja ženama određuje da okolo idu otkrivenih glava, i određuje im još štošta drugo, različito od islama. Da je Olga muslimanka, Zehra bi umrla od srama, pobjegla bi od njezinih povjeravanja, da je više nikad ne vidi. Ali ovako, ona ne samo da nema razloga da bježi, nego joj uvijek može biti od pomoći. Pred Olginom vjerom Zehra je savršeno slobodna, kao što je, bit će, i Olga slobodna pred njenom vjerom. To ih je učinilo najboljim prijateljicama.

Nikad, u povijesti nestale obitelji, nije bilo prijateljstva koje bi se moglo mjeriti s njihovim.

U Sarajevu se često posjećuju. Odlazi se na Soukbunar, Ormani dolaze u zgradu gospođe Heim, penju se na peti kat, kod Olge i Franje. Zehrin muž uvijek je Franji pri ruci, ako ga treba negdje voziti. On ga kao stariji i iskusniji savjetuje kako će s poslom. S vremenom, Orman mu se povjerava, govori o svemu. Franjo šuti i sluša, priča o vremenima koja dolaze, o kancelaru Hitleru koji je lud čovjek.

U ratu, Orman nastavlja s taksiranjem. U početku mnogo je mušterija, njemačkih i hrvatskih časnika, Talijana, poslovnih ljudi, špijuna i avanturista. On na sve to gleda iz svoje šoferske perspektive. Franjo ga upozorava, govori mu neka bude oprezan. Orman ne zna što bi to trebalo značiti. Nikome ne čini zlo, ne zamjera se, i čega bi se onda trebao čuvati. Zehra je mudrija. Ali njeno je da se brine o djeci. Valja ih svo petero prehraniti, a svaka je zima sve teža, trgovine su prazne, na tržnici ničega nema, nema više seljaka iz okoline. Rastjerale ih ustaše.

Nakon Mladenove pogibije, u ranu jesen 1943, Olga i Franjo doživljavaju konačni životni slom. Zehra ostavlja djecu jetrvi na čuvanje, i s njom je pet dana i pet noći, bez prestanka. Ali pomoći, zapravo nema.

Da mi nije bilo Zehre, rekla je Olga, ja bih se ubila. I to je bilo jedino što je ikada izgovorila o Mladenovoj smrti.

Možda je istina. Ali mimo toga, pomoći nije bilo. U onom što se dogodilo u dušama dvoje koji su izgubili sina, nije se moglo pomagati, čak ni s te druge, Zehrine strane. Jer to nije bila samo jedna smrt. I drugi su u tom ratu gubili sinove, pa bi se poslije nekako utješili i smirili. Ovo je drugo: Franjo je bio protiv toga da Mladen prihvati poziv za vojačenje i ide u njemačku vojsku, a Olga je mislila da će im sin lakše spasiti glavu u njemačkoj vojsci, nego u partizanima. Mislila je da Franjo iz svojih političkih razloga toliko navija za dječakov odlazak u partizane. Nikada ju, makar i nijemo, nije prestao optuživati za Mladenovu smrt, niti je Olga ikada uspjela umiriti svoju savjest.

Nakon toga, Zehra i njezin muž brinuli su se za njih koliko god su mogli. Ali Olga će još dugo ostati nijema, zatvorena i zaključana, i tko zna koliko će joj trebati da Zehri sve ispriča. I to će, na kraju, biti prekasno.

Kako se bližio kraj rata, sve je manje ljudi imalo novca za taksi. Propali su, u sebe se urušili, i njemački oficiri. Nestalo je visokih ustaških i domobranskih dostojanstvenika, ostali su samo razbojnici i halaša. Takvi ne plate ni kada se voze taksijem. Franjo mu je govorio da sada treba biti još puno oprezniji, i da mora izdržati do kraja rata. Djeca su mi gladna, jednom mu je kazao Orman. Čovječe Božji, neka su i gladna, ali su barem živa! Jadan on, nije shvatio zašto mu to Franjo govori. Mislio je, bezbeli, da tako govori jer je izgubio Mladena.

Ne pitajući ništa, ne govoreći nikom, u ožujku 1945. Zehrin muž čini sudbonosnu grešku: ostavlja se taksiranja, jer ionako mjesecima ništa ne zarađuje, i javlja se za vozača u Ustaškome redarstvu. Mjesec dana kasnije naći će se u koloni koja se povlači prema Zagrebu. Vozi domobranskog pukovnika. Navodno stiže do Zagreba, javlja se otamo brzoglasom, dan pred oslobođenje Sarajeva. Tako, barem, Zehri govore. Javio ti se muž iz Zagreba, kažu. A ona ne zna je li joj se rugaju, pošto dolazi novo vrijeme, ili se stvarno javio. Jest, ovoga mi križa, javio se! Potvrđuje izvor.

Zehrin muž nestao je onako kako su nestale tisuće Hrvata, vojnika i civila, sitnih i krupnih dužnosnika i uglednika Nezavisne Države Hrvatske. Ima neke dodatne ironije u nazivu tog događaja: Križni put. Nestao je šofer Orman sa Soukbunara na Križnome putu, e da bi prehranio svoje petero djece.

Jedino što je 1945. Zehra imala bila je dobra i požrtvovna svekrva, koja joj je pomagala u svemu. I podržavala je u nečemu strašnom što je Zehra morala učiniti. Kao žena narodnog neprijatelja, ustaškoga šofera, bila je sa svoje petero djece osuđena na propast. U Boga je vjerovala, uzdala se u njega i u njegovu veličinu, i nije za mužem pustila suzu, ali je svejedno skinula zar i feredžu, i otišla na gradilište gdje je radila kao građevinski radnik. Poput muška, vukla je na ramenima vreće sa cementom, ta vrlo sitna, skoro i nevidljiva žena. Po završetku posla stavljala bi zar i feredžu i vraćala se kući.

Olajavali su je po Soukbunaru, komšije i oni drugi. Bilo je to vrijeme prije nego što će se zabraniti pokrivanje muslimanki, i prije nego što će žene otkrivenih lica izaći na ulicu.

Olga moja, ko gola sam ti!, požalila se.

I to je stvarno bila rijetkost, da se Zehra na nešto požali. Uvijek nasmijana, blaga, dobro raspoložena i duboko uvjerena da će sve na dobro izaći, a ono za što bi nam se, nevjernima, moglo učiniti da ne može izaći na dobro, stradanja i smrti bližnjih, sve je to Božja volja i neki njegov vrlo ozbiljan naum.

Vrijeme je kada dućana nema, ni ičega čega bi bilo u dućanima. Živi se na tačkice, na bonove, koji se dobivaju malo po potrebi, a malo i po zaslugama. Nosi se Zehri i njezinima koliko god se može, i povrća koje dođe iz Stublerove bašče na Ilidži, i sirotinje koja se nanese iz Kaknja, ali svega je toga premalo.

Olga ide na Soukbunar, nosi Zehri izmljeveni prženi ječam pomiješan s kafom. Šećera nema, i neće ga biti još godinama. Uza se vodi svoju malu kćer, koju je rodila u ratu, iako se Zehri klela da više neće rađati djecu. Ali pobačaj se u ustaškoj državi kažnjavao smrću. Djevojčica, sitna plavokosa, u strahu je dok ulazi u kuću. Sve je drukčije nego što je navikla, čudan miris. I djeca velikih očiju kao na crtežima Brune Schulza. Zehra je grli, a ona se pokušava izmaknuti.

Salko je malo mlađi od nje, može mu naređivati. Radi sve što mu Javorka kaže, i baš mu je nekako drago. Smije se. Dugo će Olga i Zehra piti kafu od ječma, i razgovarati. Neće na djecu ni gledati. Znaju sama.

Ajde sad ti meni naređuj, kaže djevojčica Salku. Ali u to se majka diže i ide se kući.

Prođe sedam dana, Olga opet odnekle vadi prženi ječam pomiješan s kafom. Šećera nema, i neće ga biti godinama. Uzima Javorku za ruku, idu Zehri na Soukbunar. Djevojčica ne govori ništa, ali joj je drago.

Kad su došli tamo, sve je kao i prošli put, čudan miris, mračna soba. Ali nekoga nema.

A gdje je Salko?, pita djevojčica.

Znaš, sine, Salko je umro, odgovori joj Zehra mirno.

Prvi put se tada Javorka susrela sa konačnošću. I jedino tada, bilo je tako mirno. Zehra je ostala suhih očiju, jer je vjerovala da je negdje i nekako sve kako je trebalo biti, po volji Božjoj. Prije Salka umrla je već najmlađa Azra. I to je podnijela u miru. Zehrina djeca umirala su od gladi i bijede. Teško je o tome danas govoriti, trebalo bi se vratiti u ono vrijeme, pa vidjeti kako to izgleda: danas sa njom piješ kafu od ječma, kćer ti se igra s njezinim sinom, a za sedam dana dječaka više nema.

Ostalo joj je troje djece: Mehmed, Nađa i Munira. Kćeri su postale krojačice, sin je radio kao nosač. Sve ih je izvela na put. Pomogao joj Dane Olbina, sažalio se, pa ju zaposlio u Narodnom odboru grada Sarajeva, kao čistačicu. Sinula je, sebi došla.

I taman kada je sve posvršavala – onih svibanjskih dana 1966. kada će djevojčica koja se igrala sa Salkom roditi sina – razbolje se Zehra, Olgina. Bi tako karcinom jetre. Javorkin muž, dječakov otac, doktor Jergović smjestio je Zehru na svoje odjeljenje, u najbolju sobu. Bila mu je tako zahvalna da se nije prestajala smijati. Išlo se Zehri u bolnicu, tog ljeta i jeseni, sve dok Olga i Franjo s novorođenim unukom nisu s jeseni pošli u Drvenik, zbog Franjine astme. Jednoga petka, bio je kraj rujna, Olga je posljednji put išla Zehri. Dok je išla, znala je da je to posljednji put. Nije to lako. Zehra se smijala. Kaže: Bona, ti sad ode na more, a svi se već vratili s mora.

Zehra je umrla u prosincu. Ranije, u ožujku, umrla je Olgina mlađa sestra Regina. Teže sam podnijela Zehrinu smrt nego Rikinu, samo jednom je rekla. Da mi nije bilo Zehre, ja bih se ubila.

Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu Ulice Alekse Šantića.

Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada.

Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi –

ja, još krhku, samoniklu,

Vlat trave.

Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati

***

Prije gotovo dvadeset godina, došao sam u Rovinj kako bih upoznao pisca koji me izabrao za stipendista Herderove nagrade, došao sam upoznati Mirka Kovača, meni uz Kiša i Bulgakova jednoga od najdražih autora. Lutao sam Carerom tražeći stan u kojem su tada živjeli Mirko i Boba. Kada sam napokon pronašao njihovo zvonce, tamo me odmah dočekala toplina, vedrina i prijateljstvo, koje se nastavilo sve ove godine. Dolazeći kod Mirka u posjete i na duge razgovore o literaturi, politici, nogometu, filmu, porodicama, stekao sam ne samo prijatelja već mnogo više od toga. Naše druženje bilo je daleko više od odnosa književnik – čitatelj, pisac – urednik, gost – domaćin. Mirko mi je pružio, kao i mnogima, bezrezervnu podršku, imao je veliko povjerenje u mene kada smo supruga i ja osnovali nakladničku kuću i kada je pristao da pokrenemo ediciju njegovih djela. Redoviti susreti, često familijarni, mnogi ručkovi, naša djeca u vrtu Mirkove i Bobine kuće, ili na smokvi koju je toliko volio, sve su to slike koje ovih dana stalno vrtim i kojih se s radošću sjećam. Mirka sam doživljavao kao drugog oca, kao osobu od najvećeg povjerenja i čisti autoritet.

Mirkovi romani, priče, eseji, scenariji, svaka riječ koju je duboko promišljao, cizelirao, pazio, vagao, ostaju nam, jednako kao i njegova toplina, smijeh, veselje. Ne mislim da se danas opraštamo od Mirka, jer dok god čitamo njegove knjige s nezaboravnim likovima, magičnim prostorima i snažnim osjećajima, on je zauvijek s nama.

Umro je Mirko Kovač; da pođem u Rovinj na sahranu nema ni govora, jer jedva se krećem i po kući. Ćutim. Negde u zaupokojenoj liturgiji zvuče kobno reči: Da molčit paki usjakaja tvar čelovečeskaja. Nema smisla ni da nešto pišem – o mrtvima se uglavnom laže. Dosadile su mi knjige o I. Andriću, svi pišu i ispada baš se njima na ramenu Andrić ispovedao. Sve što me veže za Kovača to su neka prisećanja koja ne umem – nemam ni želju – da artikulišem. Pisao sam o romanu Vrata od utrobe negde u NIN-u, dobio sam poruku neku – ne sećam se jasno – a priča o Malvini Trifković me je bila toliko opsela da sam pisao o njoj i niko da objavi; svi su tvrdili da je dobro ali o tome nije zgodno, jer ga poredim sa nekim austrijskim piscem Thomasom Bernhardom. To je mnoge zbunilo. Nisam siguran da je Bernhard tada uopšte bio preveden kod nas. I to je sve. I nije. Posle onog u Domu omladine otišao je – da se ne vrati – u Rovinj. I stizale su knjige, i neke poruke uvek nekako preko nekog ko dolazi – besneo je rat i ratni haos je vladao. Jednom je stigla knjiga sa posvetom, Isus na koži, objavila ju je Faktura 2003, a posveta je nešto čudno, gledam je sada i nije mi mnogo toga jasno. Veliki pozdrav “svetloj tački u našoj balkanskoj krčmi” – krležijanski zvuči. Laskavo naravno. Nikada to nisam pominjao. Malo smo se znali i retko se viđali i do tada. Od pisaca najviše volim knjige.

I još – još jedno sećanje na davne dane pre rata, a bilo je to negde blizu hotela Excelsior. Bilo nas je više.

Povremeno je iz Zagreba dolazio Miodrag Racković, romanopisac koji je iz ratnog Beograda pobegao u Zagreb. Branio me je u novinama svuda posle fizičkog nasrtaja na mene u vezi s nekim mojim esejima o Nikolaju V. Bila su to opasna vremena. Hodali smo, a Racković je bio opsednut samo jednim pitanjem, kuda vodi ovo srbovanje, hrvatovanje i divlji nacionalizam koji je već posejao grobove širom Balkana. Umro je uskoro u Zagrebu – pošao je liftom i nije se vratio – našli su ga kasnije pred vratima lifta. Odlazimo i povratka nema. Mirko Kovač je išao ispred nas s nekim čovekom, a Racković večito samo ono svoje pitanje. Nešto sam promrsio – hitao sam na autobus – da što se mene tiče “ja sam više običan čovek i republikanac a manje Srbin” – tada se Kovač okrenuo. Ja sam ono što ste preveli iz L. Šestova uzeo, i to kao svoju devizu, da pisac treba tragom intuicije sve da kaže pa makar izgubio zbog toga i čast i ime, i porodičnu i druge naklonosti ili bio proglašen za izroda. Onda se još jednom okrenuo prema meni i Rackoviću i rekao: kako ste to dobro rekli, zapisaću. Nisam ja to rekao, nego Romen Rolan. Gde, kada bože, nisam znao, a celog sam R. Rolana rekao bih čitao. Ja sam tu frazu Romena Rolana celu tada naveo: “Ja se mnogo više osećam republikancem nego Francuzom, ja bih izdao i svoju domovinu u ime Republike”. Vratio se nazad i stavio mi šaku na rame, široku, meni se činilo sveg me je pokrila – šaku punu Isusa i neke topline. I danas osećam tu široku šaku Kovačevu na oznojenom ramenu. Krenuo je dalje, ali me je gledao i tako koračao u pravcu kafane London. Nisam mu zapamtio lice, ali toga Isusa na koži i danas osećam s onom njegovom šakom tako širokom kao da nije ljudska.

Niko mi nikada nije dao njegovu adresu, nikada nisam bio u Rovinju – i to je sve. A nekrologe ne umem da pišem i mislim da nikom ni potrebni nisu. Smrt je privatna stvar, eventualno porodice, ali to su konvencije, a knjige nisu neka privatna stvar. One su naše, a i još nečije. Više su nečije nego naše kada nas više nema. Jednom sam dobio neku poruku od njega, ne znam čoveka koji mi ju je doneo, rekao mi je to na ulici – pita Kovač znam li nešto o nekom Krležinom zapisu o popu Janjiću, znao sam nešto, ali gde je to nisam bio siguran, nisam mu odgovorio niti sam mogao, nemam adresu nikakvu. Taj pop Voja Janjić je bio neki agitator iz vremena 27. marta 1941. To je bilo vreme beogradske “krvave litije” SPC.

To je sve što znam o čoveku i piscu Mirku Kovaču, a sećanja su nešto što se ne može iznuditi, niti naručiti.

A postscriptum ovom zapisu o M. Kovaču će mnoge zbuniti, kao što je zbunio i samog pisca ovih palanačkih zapisa – to ne krijemo.

Premijer I. Dačić je položio venac na grob Aleksandra Rankovića na Novom groblju. Ostavio je, kaže Dačić, Ranković “dubok trag”, a nikako da kaže i ne sme da je Ranković ostavio ne samo dubok nego i krvav trag. Bio je i ostao Staljinov “čekista”, a među njegovim žrtvama je najviše Srba – ako ćemo po nacionalnoj pripadnosti. A dalje je Dačić propustio da kaže i to da je Ranković smenjen zbog politike “usmerene protiv interesa srpskog naroda i Srbije”. Ispada da Ranković nije bio Srbin, ali je vaskrsao kao Srbin – vaskrsenje je čudo. Podigla se buka i krenuo je bes. A neko je rekao – mislim da je to R. Cvjetičanin – da je Milošević rođen na dan sahrane Rankovićeve. To je tačno, i odakle sada buka i polemika. Gonio je Crkvu, a na dan sahrane klicalo mu se kao “velikom Srbinu”. Sedeli smo u neuglednoj kafani Žagubica i sve to gledali i slušali, bio je sparan avgustovski dan.

I pita se autor ovog teksta: a zbog čega je Dačić bio na Novom groblju. Pa valjda se dobro zna zbog čega – izbori se bliže.

I onda nas je još jedan još više zbunio, a držali smo da je ozbiljan komentator, i dan smo proveli čekajući ono što je najavljivao – a najavljivao je da će Gospodar A. Vučić otići na grob mučenika Ivana Stambolića koji je zverski mučen i ubijen. Ponovo polemike i buka i bes. I ništa. Kažu da ako Gospodar A. Weber-Vučić čita ovog Webera i ako hvali R. Konstantinovića da bi to bilo logično. I smrt i vaskrsenje su s onu stranu svake logike. S onu stranu dobra i zla, kako bi se ničeanski kazalo. Nije Gospodar Vučić bio na Stambolićevom grobu niti održao besedu kao Dačić svoju. Dačićev postupak je logičan, ali postupak Gospodara Vučića, i da ga je bilo, ne ide ni u kakvu logiku. Dobro bi bilo da je tako bilo, ali tako bilo nije. A dobro je bilo kako je bilo, dobro je što je Dačić bio na grobu zloglasnog šefa tajne policije – jer kako drugačije da bude – dobro bi bilo i da je Vučić bio na grobu Stambolićevom, ali nije bio. Uostalom, jedno je logika a drugo je nešto formalna logika. Nije čudo što je Dačić bio gde je bio, a čudo bi bilo da je Vučić bio tamo gde nije bio. Čuda zapravo nema i sve je jasno – Dačić se nije promenio i bio je u Aleji velikana, a Vučić se promenio ali ne toliko da to bude čudo. Čuda su “preobraženje”; Milošević se rodio na Preobraženje, a umro na Vidovdan. I – niko se nije preobrazio niti je ko vaskrsnuo – osim A. Rankovića. Ostalo je “golovolomka” kako to Rusi zovu, odnosno metafizika. A politika nije metafizika niti metafizika politika.

Srpske glavolomke su malo banalnije i uglavnom smešne.

*

Tekst je ukraden s Peščanika

Opera “Povratak mornara”

Izgovoreno na Starome groblju u Rovinju 24. augusta 2013. u 11 sati

***

Dragi Mirko,

Nikako ne mogu da se pomirim sa neverovatnom i zastrašujućom činjenicom da si nas napustio, da si otišao zauvek.

Naš dijalog traje dugo, veoma dugo. Dopisivali smo se i svih ratnih godina i začudo pisma koja smo slali poštom redovno su stizala na odredište putujući preko ratišta, preko rovova, zapaljenih kuća i zgarišta, stizala su uvek i na vreme. Baš svako. Ali ovo pismo, koje ti šaljem, poslednje pismo, neće ti biti uručeno jer se isprečilo nešto jače, moćnije i strašnije od svake ljudske volje i želje. Ipak, ja ti ga šaljem, pa makar bilo zaustavljeno na nekoj neprelaznoj granici.

Dragi Mirko,

Naša sudbina odvijala se u jednom tragičnom vremenu, između velikog svetskog rata kada smo bila deca i ovih poslednjih, krvavih i zločinačkih ratova kada smo bili odrasli ljudi. Živeli smo u dobu sa mnogo nepravde, licemerja, zločina, kada su u rukama najgorih često bili i nož i pogača.

Dragi Mirko,

Teško je podnošljiva praznina koju osećam, praznina koja se više ničim ne može popuniti. Ne znam kako ću se privići na ovu tišinu koja nastupa. Čitavih pedeset godina razgovaramo na ovaj ili onaj način, razmenjujemo misli, komentare, utiske, razmenjujemo tekstove, knjige i filmove. Sa tobom ću ubuduće, kao i svi tvoji čitaoci i poštovaoci, razgovarati samo preko tvojih knjiga, sjajnih pripovedaka, romana i eseja. Gubim tu privilegiju da čujem tvoj glas, tvoje duhovite opaske, inteligentne komentare.

Bio si u pravu kada si govorio da smo poslednji dinosaurusi jednog shvatanja i razumevanja književnosti, poslednji koji veruju u isceliteljsku moć reči. Reči jesu izgubile svoja značenja, zavladala je inflacija reči, ali koji nam je drugi način preostao u suprotstavljanju bezumlju, histeriji, masovnom ludilu, svemu onome što je pratilo naše živote? Uostalom, dokazao si na svom primeru kako ništa nije izgubljeno dogod se čuje onaj snažan glas protiv, makar to bio glas vapijućeg u pustinji.

Tvoja ironija je uvek bila spasonosna. Sada kada je naš razgovor pretvoren u monolog, osećam gotovo fizički bol dok ti pišem ovo, poslednje pismo, osećam nedostatak te spasonosne ironije.

Znam koliko si značio Bobi i Boba tebi, koliko su izgubili Irina, Milena, Miodrag, tvoji bliski rođaci, koliko su izgubili tvoji mnogobrojni prijatelji.

Sa tobom, dragi Mirko, sa tvojim odlaskom, odlazi čitava jedna epoha, ti si poslednji veliki pisac nestale, potonule velike Jugoslavije. Sada si se pridružio našim prijateljima iz književne “grupe” Danilu Kišu i Borislavu Pekiću.

Neka ti je laka ova istarska zemlja, večito počivalište u Rovinju, gradu koji si toliko voleo.

Poslednji pozdrav Mirku Kovaču, drugu i prijatelju, divnom čoveku i divnom piscu.

Počivaj u miru, dragi moj Mirko.