dne 16. juni, Arena

Preko parkirališta, prema podzemnoj garaži, crveni Suzuki Swift, splitskih registracija kroz prozor ispušta balone od sapunice. Dijete kroz prozor crvenoga Suzuki Swifta splitske registracije ispuhuje balone od sapunice.

U hladu garaže, dvoje mladih izlaze iz crvenog auta. Ona u zelenoj kratkoj haljini. Djeteta nema

U kafiću neka žena glasno govori španjolski.

*

dne 18. juni, Vinogradarska

Brazilija, Kup konfederacija, utakmica između Nigerije i Tahitija. Početak ljeta, kao davno. Vrućina se širi od grada, preko turopoljske ravnice. Zagreb u daljini svijetli kao Trpanj.

S lijeve strane vrata, skače Tahićanin, loptu pogađa glavom. Radost neočekivanog gola. Rezultat 6:1 za Nigeriju.

*

dne 19. juni, Vinogradarska

Mladić koji je djelovao normalno, ali ga zatvaraju na psihijatriju jer tvrdi da je poznavao Antuna Gustava Matoša. Bilo je to šezdesetih. On, jedva tridesetogodišnjak. Sasvim normalan, osim što je poznavao Matoša koji je umro 1914.

Pustit će ga kad tu stvar zadrži za sebe.

*

dne 21. juni, Limun

Miris lipanjske tržnice. Po uglovima visoke kupole u zgradi tržnice vrište ptice. Nestaje struje, u okolnim kafićima ne rade kafeaparati.

*

dne 24. juni, Vinogradarska

Gundulićeva ulica, ljetni pljusak. Masna pojava zalijeće se u mene, viče: “Kaj govore Jugoslaveni!” Šutke prolazim. Ne nosim kišobran.

Mesnata američka glava Radoslava Artukovića, na suđenju ocu, osamdeset i neke. Volujska imaginacija.

*

dne 25. juni, Avenue Mall

Refren: O smrt, smrti, smrtičice

M. Krleža stajao je 1941. smrtimice i prema jednima i prema drugima.

*

dne 28. juni, Limun

God. 1945. u Varšavi poljski zubari sovjetskim oficirima ugrađuju zube od lažnoga srebra načinjenog od limenki američkih mesnih narezaka. Mjesecima strahuju hoće li pacijenti dobiti premještaj prije nego što im počnu hrđati zubi.

*

dne 29. juni, Trst

Cijeloga su jutra moji školski drugovi ubijali princa.

Krov hotela. U zaljevu deset teretnih brodova čeka istovar u lukama Trst i Koper. Ranžirni kolodvor. More premreženo željezničkim šinama. Logori na otocima.

Novo nalivpero. Kupljeno u malenom dućanu Parker, na Piazzi Unita. Trgovac pita je li za mene ili je poklon. Za mene, kažem. Već dugo nitko nije sebi kupio nalivpero.

*

Popodne 29. juni, Pula

Na Forumu, prvi put nakon Javorkine smrti.

Ručak, nelagoda od privatnih odnosa, potreba da se bude daleko.

*

Dne 30. juni, Pula

Poslije ponoći mladi Englezi pjevaju divlje pivske pjesme. Na zidu stare kuće na Forumu projekcija šarenih svjetala. Proba za noć ulaska u Europsku Uniju.

*

Večer 30. juni, Vinogradarska

Hotel u dalmatinskom zaleđu.

Na recepciji dvojica gostiju traže lozinku za internet.

HEROJ ANTE GOT

Pruža im papirić mrki u crno obučeni mladić.

Poslije zamišlja kako u svoje kompjutore upisuju:

HEROJ ANTE GOT

Jedan gost je snimatelj, porijeklom Arapin. Drugi je najveći srpski glumac.

*

Dne 1. juli, Vinogradarska

Sjetni pjesnici, amateri.

Sjetne krave, na livadi uz prugu.

M. S. u životu nije učinio velikog zla samo zato što je bio užasno lijen.

“Nije Lenjin gnjida da se dade čizmom zgnječiti.” Miroslav Krleža

Sivo-crni blok, kožnih korica, 42 stranice. Dnevnik rojeva za 1935, 1936. i 1937. godinu. Format 20,3cm X 15,8cm. Pisan olovkom. Pojedine stranice izblijedjele pa se teško čitaju. Grafit se sa njih osuo. Rukopis uredan, uravnotežen, lijep. Svaka stranica rukom paginirana.

“Iz košnice 6 istjeruju trutove.”

*

dne 3. juli, Vinogradarska

Ustaški šef policije Kvaternik iz sigurnosnih razloga nije dopuštao da ga fotografiraju. Hrvatsko se novinstvo držalo njegova naputka. Fotografiran samo jednom, na majčinom sprovodu.

Novinski urednici i promičbenici smatrali da ga je žalost za siroticom majkom izobličila do neprepoznatljivosti. Savršena krinka monstruma.

*

Dne 6. juli, Vinogradarska

Godine 1923. Krleža je u povodu posjete kraljice Marije protjeran iz Dubrovnika.

Tri godine ranije protjeran je moj pradjed, koji nakon toga više nije navraćao u Dubrovnik.

*

Dne 10. juli, Limun

Umro Malnar. Kraj sezone trešanja. Grad se prazni. Noćas opet padala kiša. U jednostavnim rečenicama izraziti svijet. Bez veznika. Veznici imenuju osjećaje.

*

Dne 12. juli, Arena

Ljeto. Terasa iza trgovačkog centra. Mjesto gdje sam sjedio dok mi je umirala majka.

Nije Lenjin gnjida da se dade čizmom zgnječiti, u sparnu ljetnu večer mladi Rade Šerbedžija na Hrvatskoj televiziji citira Krležu.

*

Dne 14. juli, Limun

Noću spavam uz otvorena vrata iza kojih je šuma. U snu čujem svaki zvuk, ptice, grane, vjetar, kišu.

*

Dne 20. juli, Arena

Izlog galerije Forum, u Teslinoj ulici. Tuđmanov diplomat, dvadeset godina na destinacijama na kojim se za male novce nađe utjeha u dvanaestogodišnjim dječacima, katolik, melankolik. Došao je na izložbu klasika hrvatskoga kiparstva, koji izlaže debele zlatne kurčeve. Njima se umjetnik oprašta od publike, pred najavljeni put u vječnost.

Iza leđa vodoskok. Voda pljušti po cimenti.

Dječak je prolio sok po stolu. Otac, mišićavi tip u crnoj majici bez rukava, reagira mirno. Kajka da zvuči vedrije. Podsjeća na čuvara konclogora u istočnoj Poljskoj, nakon svršetka radnog vremena.

Žena stoji ispred vecea i viče dječaku unutra:

– Samo nemoj ništ’ dirati, Patrik!

*

dne 23. juli, Van Gogh

Ženske noge, štikle, na terasi ispred kafića. Vonj kanalizacije. Ulica se urušava u podzemlje.

*

Dne 24. juli, Forum

Vicolo Augusto/Augustov prolaz

Uličica od Foruma prema moru.

Tu sam posljednji put razgovarao s majkom.

Bio je 1. prosinca 2012.

*

dne 25. juli, Circolo

Nakon filmske projekcije ozareni ljudi izlaze iz kina. Kao ozračeni drugom pričom. Mi nismo gledali film – samo pijemo schweppes.

Edi Mišić osuđen na petnaest godina, jer da ubojstvo nije okrutno i nije iz niskih pobuda.

*

Dne 26. juli, Forum

Djeca skaču po montažnoj pozornici za ljetne koncerte, postavljenoj na antičkom trgu. Tezge na kojima se prodaju med, ulje i slanina.

*

Dne 27. juli, Vinogradarska

Uz vrata stare kamene kuće pokraj ceste negdje u Istri, naslonjen stoji poklopac za mrtvački sanduk, načinjen od svježe blanjanih dasaka. Stolarov dom ili kuća u kojoj je netko umro?

*

dne 28.juli, Koranska

Ljeto, dani i noći bez daška vjetra. Kad usred noći jednom propuhne kroz sobu, kao da proleti jato duhova.

Nekome govorim da je umro Dragan Babić.

Tko je to? – pita.

Čekam da naiđe netko tko zna.

*

Dne 29. juli, Koranska

Srđanu su na silasku s barke u luci naočale pale u more. Jesu li skupe, pitao je netko. Rejbanke, odgovorio je. Skočio je Gorčin da ih izroni. Sav se izrezao na školjkama, ali nije došao do naočala. Skočio je Danijel, u donjem vešu i s naočalama za ronjenje, i izronio rejbanke. Bilo je to krajem maja, kada su u Danijelovoj kući na Braču slavili njegov rođendan. Četvorica razrednih drugova iz Prve gimnazije. Od mature je prošlo dvadeset osam godina.

*

Dne 30. juli, Limun

Žena i muškarac za susjednim stolom razgovaraju kao da razmjenjuju citate iz romana Paula Coelha.

Penzioneri svakoga jutra piju kavu i razgovaraju o bolestima. Samo pred izbore pričaju o politici. Tiho dan-dva. A onda opet o bolestima.

Tuberoza, kakav je to cvijet?

*

Dne 4. august, Galerija

Zajedničko Andriću i Krleži česte su žalbe na nesanicu. Nikada nisam ne spavao.

*

Dne 8. august, Vinogradarska

Na dlan svetome Vlahu slijeću helikopteri. Pedeset metara visok, od betona izliven kip, u ruci više ne drži grad. Investitoru se isplatio helidrom.

*

Dne 12. august, Bogovićeva, ispred Profila

Sapun iz Alepa, gdje više nema živih. “Silk Road”, slavni sirijski sapuni.

*

Dne 15. august, Avenue Mall

Što se se više nastavlja, povijest porodice samo se širi. Da ju je pustiti, rasla bi na hiljade stranica i povukla za sobom cijeli život.

Pero glatko klizi niz papir.

*

Dne 16. august, Limun

Čuo se s Ivanom. Kaže: majstori u kući napravili požar. Srećom, bio Josip, pa gasio. Zatim pričali o K. Ivan kaže da ga je uvijek smatrao miljenikom sudbine. A sad ovako. Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina je bez poetike.

U Kini su živjeli kukci koji su ovu civilizaciju sudbonosnije odredili nego Džingis kan i svi kanovi prije Hitlera. Hitler kan.

*

Rovinjske skaline

Ima li psovača Boga, oca među borovima?

Ima li Boga oca, među borovima?

Ima li Boga, oca borovima?

Ima li Boga, oca?

Ima li Boga?

Ima li?

Ima?

*

Dne 19. august, Limun

Dogo argentino, ženka. Leži pod kafanskim stolom i drijema. Napada je muha. Uzalud je pokušava uloviti. Čuje se kako škljocaju jaki pasji zubi, u Zagrebu, krajem ljeta. Kastanjete.

*

dne 21. august, Van Gogh

– Čestitam ti na tuzi. – kaže M. D. preko telefona, na tekst o K.

*

Dne 22. august, Koranska

“Na srpsko Priobraženje priobrazi se i gora i voda. Dodajem, kao neko ljetno džemre.” Ivan Lovrenović

*

dne 23. august, Limun

Vi Bosanci imate iskrivljeno mišljenje, govori mi, i prstom vrti oko sljepoočnice. Naročito o Hrvatima, naglašava.

*

Dne 24. august, Rovinj

U konobi kod K. Od mora se čuju galebovi. Svježe je, kasno ljeto. Nered na stolu. T. Bernhard: Moje nagrade. P. Lucić: Gusle u magli.

Dvaput između jedanaest i pola dvanaest, dok traje sahrana, u kući zvoni telefon. Što bi se dogodilo kad bih se javio? S druge strane K, iznenađeno pita: Otkud ti kod mene? Ne zna da ga sahranjuju, pa mu moram lagati.

*

Dne 30. august, Cavtat

Bilo mi je loše u Trebinju. Nervozan, nisam mogao govoriti. Grad je prazan, iako je posvuda gužva. Goran je u Londonu. K. je umro. Nigdje nije toliko mrtav kao u Trebinju.

*

Dne 4. septembar, Nikšić

Proputovao kraj od Trebinja do Nikšića. Zelenilo i mnogo vode. Nigdje automobila ni ljudi. Lastva vodena, vodena kao Venecija. Pomislio bih: raj, da latinični nazivi mjesta nisu prebrisani. Kao u znak K-ova nestanka, progonstva.

Muzička škola u Nikšiću. U predvorju bista Stanislava Ćana Koprivice, dobrotvora crnogorskog. Njega K. naziva prijateljem. Prvih izbjegličkih mjeseci spominje ga s nadom i pouzdanjem.

Životoplov Alberta Einsteina

*

DEBATNI KRUŽOK — LIESERL

1898. GODINA

Započeto simpatiziranje s kolegicom, jedinom studenticom na studijskoj grupi, neuglednom, hromom, šutljivom, samozatajnom i potištenom, ali intelektualno (i približno svjetonazorno), prirodoznanstvenim i matematičkim obrazovanjem umalo ravnopravnom, pravoslavkom Milevom Marić, Srpkinjom iz Novoga Sada, postupno prelazi u studentsku ljubav i strastvenu ljubavnu vezu.

Šest godina stariji prijatelj Michele Besso oženio je Annu Winteler (Albertova zasluga, upravo ih je on upoznao), stariju sestru njegove već zaboravljene prve ljubavi Marie (podsjetio ga je na tjelesne razbibrige i užitke, na aarauske tinejdžerske dane).

Usprkos i unatoč više nego prijateljskoj privrženosti Milevi Marić, Albert ne zapušta i ne propušta svakojaka ženska društva, tako se rado druži, svira violinu i jedri po züriškom jezeru s mladom učiteljicom u osnovnoj školi, klaviristicom Susanne Markwalder, kćerkom svoje gazdarice.

Pored ne baš revnosnog praćenja predavanja (za polaganje ispita posuđuje Grossmannove pedantne bilješke s predavanja koja je izbjegavao, poput recimo Newtonove mehanike koja se slušala zajedno sa studentima tehničkih usmjerenja ili njemu tada dosadnih matematičkih kolegija), samostalno proučava teorijsku fiziku i ponešto filozofije. Na preporuku Bessoa i po vlastitom izboru čita i studira Ernesta Macha (Die Mechanik in ihrer Entwickelung: Historisch-kritisch dargestellt, Razvoj mehanike: povijesno kritički prikaz i Die Prinzipien der Wärmelehre: Historisch-kritisch entwickelt, Načela teorije topline: povijesno kritički pristup), Friedricha Alberta Langea (Geschichte des Materalismus, Povijest materijalizma), Eugena Dühringa (Kritische Geschichte der Prinzipien der Mechanik, Kritička povijest načela mehanike), Ferdinanda Rosenbergera (Isaac Newton und seine physikalischen Prnzipien, Isaac Newton i njegova fizikalna načela), Arthura Schopenhauera (Parerga und Paralipomena; Kleine Philosophische Schriften, Parerga i Paralapomena: kratki filozofski spis), Helmholtza, Boltzmanna, Kirchhoffa, Wiena i Jamesa Clerka Maxwella, čija elektrodinamika i čuvene jednadžbe elektromagnetske teorije polja, tada već stare tri desetljeća, profesor Heinrich Friedrich Weber nije predavao ni obrađivao jer ih je smatrao nepotpunom i kontraverznom idejom za studente.

U rujnu i listopadu s Grossmannom, iz njegovih bilješki, uči i sprema ispite te početkom listopada uspješno polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit Übergangsdiplomprüfung (usmeno odgovara pet predmeta). Najbolji je u klasi (iako nemaran i tipičan kampanjac) s prosječnom ocjenom 5,7 (šestica je maksimum), a revnosni Grossmann s 5,6, koliko se god trudio, dospio je iza Alberta. Mileva nije stekla uvijete za Übergangsdiplomprüfung.

1899. GODINA

Einstein je čest (stalan) gost pansiona Engelbrecht (Plattenstrasse 50), kako i priliči zaljubljenim studentima, u Milevinom studenskom sobičku na četvrtom katu i usput (na trećem katu) njenih prijateljica Helene Kaufler (poput Mileve bila je sitna, 48 kilograma, i jedne kraće noge), bečke Židovke, studentice povijesti i Milane Bota: “Mica i ja se rijetko viđamo zbog toga njenog Nijemca koga mrzim…”, kako piše studentica psihologije majci u Kruševac. Tri i pol godine starija Mileva bez ikakvih ljubavnih iskustava (koliko je poznato, a iz znanih činjenica razumljivo), posve seksualno neiskusna (osim vjerojatnih samoinicijativnih istraživanja), nije odoljela Albertovim čarima i prohtjevima, Albert joj je Einstein postao središte svijeta, bila je zaljubljena, neotporna i podatna.

Profesor eksperimentalne fizike Jean Pernot uredovno prijavljuje Alberta Einsteina studenskoj službi (što ga baš i nije suviše pogodilo) zbog arogancije, uvredljivog ponašanja i neredovite nazočnosti na njegovim satovima fizikalnoga praktikuma (naravski, ocijenjen je najnižom ocjenom, jedini ispit na studiju koji Einstein nije isprve položio) te poručuje Albertu da se okuša u nekoj drugoj znanosti jer fizika je očito pretežak studij za nj. Početkom srpnja ozlijedio si je i spržio ruke prilikom malene eksplozije u laboratoriju.

Odavno je znao, i bez Jeana Pernota, da eksperimentalna fizika nije za nj, zato misaono eksperimentira, što ga potpuno zaokuplja i zanosi, zamišlja (mašta) putovanja brzinom svjetlosti, teorijski razmišlja o nedosljednosti klasičnog prikaza elektrodinamike tijela u gibanju, problematici brzine svjetlosti i (be)smislu etera. Sve mu je to nejasno, još nedohvatljivo, u magli, nedostupno dostignutim mu fizikalnim spoznajama, ali shvaća problem inercijalnih sustava, prostora i vremena.

Na ljeto, dok se Mileva u Vojvodini pripremala za međudiplomski ispit i smjerno mislila na “osjećaje koje se bude na najmanji dodir, čak i kad je prisjećanje na neki konkretni detalj nesvjesno, pa se stoga svaki put čini da sam ponovno u svojoj sobi” te bolovala i liječila od difterije, Albert je otputovao na ljetovanje s majkom i sestrom u Mettmenstetten (mjestašce između Züricha i Zuga) gdje druguje i planinari (ponovno po Säntisu) sa starom i dragom poznanicom Juliom Niggli, a navečer svira i pleše sa zgodnom gostioničarevom nećakinjom, sedamnaestogodišnjom Annom Schmid koja je svakoga ljeta na odmoru kod barbe u gostionici Paradies (Raj) gdje su Einsteinovi odsjeli. Zatim na dva tjedna odlazi u Aarau posjetiti obitelj Winteler i ispratiti sestru Maju (ostaje na školovanju u Aarau) i naravno provodi se s Julijom Niggli, omiljenom klaviristicom s kojom provodi većinu vremena a ponekad i svira. Na povratku za Milano Alberta je po prvi puta zabolio trbuh, povremena kronična boljetica koja će ga vjerno pratiti do smrti.

Mileva s godinom dana zakašnjenja ne baš uspješno (jedva, ali ipak) polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit s prosječnom ocjenom 5,05.

Službeno je zatražio, 19. listopada, švicarsko državljanstvo.

Nastavlja sa samostalnim izučavanjem teorijske fizike, čita Ludwiga Boltzmanna (Vorlesungen über Gastheorie, Predavanja iz teorije plinova), Hermanna von Helmholtza (Wissenschaftiliche Abhandlungen, Znanstvena rasprava), Heinricha Hertza (Untersuchungen über die Ausbreitung der elektrischen Kraft, Istraživanje o rasprostiranju električne sile), Hendrika Antoona Lorentza (Versuch einer Theorie der elektrischen und optischen Erscheinungen in bewegten Körpern, Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava tijela u gibanju), Augusta Föppla (Einführung in die Maxwellsche Theorie der Elektriztät, Uvod u Maxwellovu teoriju elektriciteta)…, a napose ga se dojmila i svježinom misli iznenadila knjiga Physik des Äthers auf elektromagnetischer Grundlage, Fizika etera u osnovama elektromagnetizma, mladoga njemačkog fizičara Paula Drude, i prati recentne fizikalne časopise.

1900. GODINA

Tijekom studija na ETH-u svaki je student imao obvezu svake studentske godine fakultativno odslušati barem jedan kolegij po vlastitom izboru izvan područja svog studija, Albert je izabrao predavanja: prethistorija čovjeka, geologija planina, Goetheova književnost, politička i kulturna povijest Švicarske, Kantova filozofija i teorija znanstvenog mišljenja.

Završetak studija: na usmenom dijelu diplomskog ispita (Schluβdiplomprüfung), 27. srpnja Einstein odgovara teorijsku fiziku, eksperimentalnu fiziku, teoriju funkcija, astronomiju i brani diplomski rad (Diplomarbeit) o toplinskoj provodljivosti (pod mentorstvom Webera) s donekle zadovoljavajućim prosjekom ocjena 4,91 (Albert je posljednji prema diplomskim ocjenama, Kollrosov je prosjek 5,45, Grossmannov 5,24, Ehratov 5,14, a Adler još nije diplomirao na Züriškom sveučilištu). Jedina iz generacije koja nije uspjela diplomirati bila je Mileva Marić s nedovoljnim prosjekom od 4,00. Ukupan Einsteinov prosjek ocjena tijekom cijeloga studija nije bio baš briljantan, iznosio je na koncu, za njegove potencijale, samo 4,60.

Istog dana u petak, 27. srpnja, Einstein putuje na dvotjedni odmor u Melchtal, turističko mjestašce južno od Luzerna, gdje ga čekaju majka, sestra Maja i ujna Julia iz Genove, zatim odlazi kući, u Milano, gdje je često s prijateljem Micheleom Bessom i njegovom suprugom Annom (Michele je zaposlen kao tehnički savjetnik u milanskoj Societá per lo Sviluppo delle Industrie Elettriche in Italia, Društvo za razvitak električne industrije u Italiji), pa prati oca na poslovnom putu u Cannetto sull’Oglio pokraj Mantove i Isolu della Scala u blizini Verone (Hermannova firma postavlja uličnu rasvjetu u tim mjestima), razgledava Veneciju, te koncem ljeta planinari po okolnim brdima jezera Maggiore. Mileva je nakon neuspjeha na diplomskom ispitu, dakako, otputovala u Vojvodinu.

Pokušaj asistenture krajem rujna i početkom listopada kod profesora Adolfa Hurwitza i Heinricha Webera na ETH-u nije uspio (ipak nisu zaboravili, čemu se usrdno nadao, njegovo aljkavo pohađanje predavanja i nonšalantni odnos spram profesora). Od svih četvero studenata iz klase koji su diplomirali jedino Albert Einstein nije dobio mjesto asistenta na ETH-u.

Sredinom listopada Mileva (prati je sestra Zorka) vraća se na fakultet u Zürich, a Albert nakratko, honorarno predaje (8 sati tjedno) astronomiju i nebesku mehaniku na Züriškoj zvjezdarnici (tečaj, nekoliko tjedana).

Majka Pauline nije nimalo oduševljena (zapravo je razočarana, ogorčena i očajna) kad je doznala da Albert kani oženiti tri i pol godine stariju, hromu, neprivlačnu, sitnu, jedva metar i pol visoku, još uvijek nediplomiranu kolegicu s fakulteta Milevu Marić, strankinju pravoslavne vjeroispovijesti.

Max je Planck krajem godine, važan datum u povijesti (ne samo fizike): 14. prosinca 1900., na susretu Njemačkog društva fizičara u Berlinu obznanio i predstavio rad (“nastao kao rezultat očaja”) Zur Theorie des Gesetzes der Energieverteilung im Normalspektrum, Prema teoriji zakona raspodjele energije u normalnom spektru, o problemu spektralne distribucije zračenja crnog tijela, i u njemu empiričku formulu, jednadžbu zračenja crnoga tijela na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora (proučavanjem entropije oscilatora u idealnom crnom tijelu), kojom je uveo kvantnu hipotezu, načelo diskontinuiteta u fizici, prekretnicu u budućem razvoju fizike: energija zračenja može postojati samo kao cjelobrojni višekratnik određenih kvanata energije, dakle, u mikrosvijetu, na atomskim razinama, energija se može apsorbirati i emitirati samo u diskretnim obrocima, u porcijama, kvantima energije. Rođena je kvantna mehanika, potom proširena kvantna fizika, osnova na kojoj će Einstein pet godina kasnije briljantno riješiti stari problem fotoelektričnog efekta.

1901. GODINA

Nakon svih formalnih, administrativnih, službenih procedura, ispunjavanja obrazaca, preporuka, potpisivanja uvjeta (poput onog bizarnog da nije i neće biti alkoholičar), svakojakih potvrda (jer on i roditelji su rođeni u Njemačkoj a žive u Italiji i tako redom) i uplate od 200 švicarskih franaka, napokon 21. veljače dobiva švicarsku domovnicu, državljanstvo koje je Einstein, ako je bilo potrebno, jedino isticao, a putovao je i prelazio granice isključivo sa švicarskom crvenom putovnicom u džepu.

Objavljen mu je prvi znanstveni rad, pregledni i objedinjujući napis o kapilarnim silama (po kasnijem općem sudu, šlampav i u pojedinim dijelovima pogrešnih konstatacija), Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen, Rezultati promatranja kapilarnih pojava, u uglednom europskom fizikalnom časopisu Annalen der Physik (Leipzig, ožujak, sv. IV, str. 513-523).

Na liječničkom pregledu za vojnu obvezu dan prije dvadeset i drugog rođendana, 13. ožujka, Albert je privremeno oslobođen novačenja zbog spuštenih stopala i proširenih nožnih vena (a tjelesne su mu karakteristike: visina 171,5 cm, težina 63 kg, opseg grudnog koša 87 cm i duljina podlaktice 28 cm).

Vraća se u Milano i sredinom ožujka do kraja travnja bezuspješno po sveučilištima šalje molbe za asistenturu: profesoru eksperimentalne fizike Ottu Wieneru i profesoru fizikalne kemije Friedrichu Wilhelmu Ostwaldu (njega uljudnim pismom, bez Albertova znanja, moli i otac Hermann) u Leipzig, profesoru Heike Kamerlingh Onnesu u Leiden (Nizozemska), profesoru Eduardu Riecku u Göttingen, te profesoru Carlu Paalzowu u Berlin.

Ni s Milevom više nije tako često u fizičkom, njemu važnom tjelesnom doticaju, za Milevu zauvijek a za Alberta samo nekada zaljubljeni par, poradi relativno dugog neviđanja (njihovim fizikalnim rječnikom: prostorne i vremenske distance), postupno mu jenjava žudnja, ali prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja, tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se noćima ponovno rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo znadu nepromišljenost, (Albertova) nepažnja, zanos i strast iznjedriti u hladnoj noći dok sniježi (“Cijelo je vrijeme vrlo veselo padao snijeg…”, napisala je kasnije prijateljici Heleni), slučajno zanijela.

Od sredine svibnja dva mjeseca predaje (na zamjeni) deskriptivnu geometriju na Tehničkoj školi u Winterthuru (sobičak mu je u Schaffhauser Strasse 38), dvadesetak kilometara sjeverno od Züricha, zatim se pridružuje majci i sestri na ljetovanju u Mettmenstettenu (dobrodošla utješna i, napose nakon što je saznao za Milevino stanje, radosna druženja s Annom Schmid), vraća se u Winterthur pisati doktorsku disertaciju, a potom se ponovno od listopada uspijeva privremeno zaposliti kao osobni tutor i profesor engleskom učeniku koji kani upisati arhitekturu na Politehnikumu, u privatnom Muškom domu u Schaffhausenu na Rajni, tridesetak kilometara sjeverno od Winterthura.

Mileva, nakon što je morala opet službeno upisati posljednji semestar na ETH-u, ponovno ne uspijeva položiti diplomski ispit (26. srpnja), te ostaje bez diplome (i još sramotnije za onodobnu neudanu ženu: bez mjesečnice) i vraća se roditeljima u Vojvodinu sa, blago rečeno, ne baš veselim vijestima.

Koncem ljeta i početkom jeseni trudna Mileva i Albert sastaju se krišom u Steinu na Rajni (negdje na pola puta između Schaffhausenu i Züricha), ne bi li nekako razriješili nastalu, neplaniranu i nimalo ugodnu situaciju (k tomu još, Albertova majka Pauline sluteći nevolje, možda, ili pak nimalo slučajno, piše neuljudno, oštro i prijeteće pismo Milevinim roditeljima u Novi Sad). U petak 8. studenoga, u šestom mjesecu trudnoće, Mileva je ponovno u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena) te strpljivo i ponizno čeka Alberta nekoliko dana u priprostom hotelu Steinerhof. No, Albert nema vremena, prepun je obveza, jednostavno je odbija vidjeti (šalje joj tek knjige o hipnozi u trudnoći), iako je u Stein doputovala isključivo radi njihove budućnosti. Razjarena Albertovom ravnodušnošću, “ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići…”, piše mu 14. studenog, i vraća se prkosno kući, bez abortusa (ilegalni pobačaj nije joj padao napamet, a spontani, kojega je tako željno, silno iščekivala, nikako da opravda svoj naziv) i bez braka, osramoćena, poput trudne kurve, putuje u Novi Sad. Mileva ostade sama, potpuno sama s doživotnom sramotom, svojom i obitelji Marić.

U studenome Albert prijavljuje doktorsku disertaciju o molekularnim silama Sveučilištu u Zürichu, kod profesora Alfreda Kleinera (po svaku je cijenu htio izbjeći profesora Heinricha Webera s Politehnike, nadasve nakon njegovih tako blistavih preporuka za asistenturu).

Novu je godinu veselo dočekao sa sestrom Majom (koja je stigla iz Aaraua) u omiljenom mu Mettmenstettenu (tu je dakako druželjubiva i simpatična Anna Schmid), u njima dobro poznatoj gostionici Paradies.

1902. GODINA

Potkraj siječnja ili početkom veljače rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili pak u nekom od obližnjih sela), kako su je sami iz milja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsebeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, manje vjerojatno, posvojena ili je najvjerojatnije umrla od šarlaha ne navršivši ni drugu godinu života. Taj je podatak objavljen tek 1986., kad su konačno obznanjena ljubavna pisma Alberta i Mileve u kojima se ne baš često spominje njihovo prvo potomče, mala Lieserl. Albert nikada nije vidio svoju jedinu kćer Lieserl.

Povlači doktorsku disertaciju (vraćena mu je uplata od 230 švicarskih franaka) i početkom veljače seli se u Bern (do svibnja je u Gerechttigkeitsgasse 32, do kolovoza u Thunstrasse 43a i do kraja godine u Archivstrasse 8) gdje, čekajući obećani posao, skromno preživljava dajući privatne poduke iz matematike i fizike.

Krajem travnja Albert Einstein, filozof Maurice Solovine (1875-1958) koji se javio na Einsteinov oglas za podučavanje matematike i fizike, te matematičar Conrad Habicht (1876-1958), dobar znanac iz Züricha i Schaffhausena, formalno osnivaju “Akademie Olympia”, debatni kružok gdje se čita i raspravlja o filozofiji, znanosti i književnosti. Studiraju se i analiziraju autori: Ernest Mach (Analyse der Empfindungen und das Verhältnis des Physischen zum Psychischen, Analiza i odnos od fizičkog do psihičkog doživljaja, i Die Mechanik in ihrer Entwicklung, Mehanika i njezin razvoj), Karl Pearson (Grammatik der Wissenschaft, Gramatika znanosti), Richard Dedekind (Was sind und was sollen die Zahlen?, Što su i što trebaju biti brojevi?), Henri Poincaré (Wissenschaft und Hypothese, Znanost i hipoteza), John Stuard Mill (Logik, Logika), David Hume (Traktat über die menschliche Natur, Rasprava o ljudskoj naravi), Baruch Spinoza (Ethik, Etika), André Marie Amperé, Hermann Ludwig Helmholtz, Sofoklo (Antigona), Richard Avenarius (Kritik der reinen Erfahrung, Kritika čistog iskustva), Charles Dickens, Miguel de Cervantes (Don Quijote)… Povremeno im se kasnije kao slušači pridružuju Mileva, Michele Besso, Marcel Grossmann, Paul Habicht (Conradov brat) i Lucien Chavan (1868-1942), a sastaju se najčešće u Einsteinovom stanu ili u Caféu Bollwerk. Akademija Olimpija spontano se gasi odlaskom najprije Conrada Habichta (srednjoškolska profesura u Schaffhausenu) a zatim i Mauricea Solovinea (odlazi na Sveučilište u Lion) iz Berna krajem 1904. ili početkom 1905.

Od 23. lipnja privremeni je namještenik Švicarskog saveznog ureda za intelektualno vlasništvo – Patentnog ureda u Bernu (tehnički ekspert trećega reda s godišnjom plaćom od 3.500 švicarskih franaka); posao je dobio zahvaljujući intervenciji Grossmannova oca koji je poznavao direktora Patentnog ureda, Friedricha Hallera.

Mileva je iz Novoga Sada doputovala u Bern voljenom Albertu već polovicom lipnja i ostala dvadesetak dana, ponovno dolazi 9. rujna i ostaje dva mjeseca, koliko joj je trajala privremena dozvola boravka (boravišna viza) u Švicarskoj, te opet stiže sredinom prosinca pokušavajući s Albertom riješiti goruću životnu nedaću – brak i malu Lieserl. Namjerno je zanemarivala kćer, znala je i bila svjesna postojanja velike mogućnosti, poznavajući njegovu vrckavu narav i upitni moral, ukoliko nije često s njim, stalno Albertu za petama, kako joj voljeni može zauvijek uteći, nestati iz života, jer tada bi vjerojatno ostala samohrana majka na skrbi obitelji zatvorena u posramljenoj kući, negdje u Vojvodini.

U Milanu, kamo je Albert otputovao početkom listopada, nakon infarkta i kasnijih srčanih tegoba 10. listopada umire mu otac Hermann koji na samrtnoj postelji ipak, znajući za Lieserl, nekako odobrava Albertu brak s Milevom koja ga pokorno čeka u Bernu (ni tada nije otišla u Vojvodinu vidjeti kći).

Uza sve probleme i nevolje Einstein svejedno objavljuje dva znanstvena rada: Über die thermodynamische Theorie der Potentialdifferenz zwischen Metallen vollständig dissociierten Lösungen ihrer Salze und über eine elektrische Methode zur Erforschung der Molecularkräfte, O termodinamičkoj teoriji razlike potencijala među metalima i potpuna disocijacija otopina soli i o jednoj električnoj metodi istraživanja molekularnih sila (Annalen der Physik, sv. VIII, str. 798-814) i Kinetische Theorie des Wärmegleichgewichtes und des zweiten Hauptsatzes der Thermodynamik, Kinetička teorija toplinske ravnoteže i drugi glavni zakon termodinamike (Annalen der Physik, sv. IX, str. 417-433).

1903. GODINA

Bez privole obiju obitelji (poglavito Albertove majke Pauline: “Toj se ženi ne smije omogućiti pristup u našu pristojnu obitelj…”), u utorak 6. siječnja, Albert i Milena ozakonjuju brak bez ikakve svečanosti u bernskom Matičnom uredu, a kumovi su im članovi Akademije Olimpija, Maurice Solovine i Conrad Habicht. Mladi bračni par s izvanbračnom tajnom smjestio se u apartmanu na Tillierstrasse 18.

Albert Einstein 2. svibnja postaje članom Prirodoslovnog društva u Bernu, Naturforschende Gesellschaft, a 5. prosinca članovima Društva drži zapaženo predavanje o teoriji elektromagnetskih valova.

Potkraj kolovoza, na vijest kako je mala Lieserl (i dalje njihova strogo čuvana tajna, nitko od njihovih najbližih prijatelja nije znao, nije pojma imao za kćer, jer vanbračna su djeca u ondašnjim, tradicionalnim i konzervativnim prilikama i kod kasnije vjenčanih roditelja sramotna i ponižavajuća društvena pojava) oboljela od šarlaha (u to doba često pogubna bolest za djecu tog uzrasta), Mileva odlazi u Vojvodinu vjerojatno posljednji puta vidjeti kćer (posljednje spominjanje Lieserl u sačuvanoj korespondenciji je 19. rujna kada Einstein piše Milevi u Kać neka se čuva šarlaha budući je tek zatrudnjela…). Kći Mileve i Alberta podlegla je šarlahu polovicom ili krajem rujna (prema istraživanju Michele Zackheim 21. rujna 1903., dakako, kao i rođenje, smrt nije nigdje zapisana), a ako je kojim čudom, zaista čudom, mala Lieserl i preživjela šarlah najvjerojatnije je Miloš, Milevin otac, već unaprijed dogovorio konspirativno usvojenje svoje prve unuke. Ta mala, potpuno neizvjesna, po svemu sumnjiva, jedva postojana mogućnost otvorila je neozbiljnim Einstenovim životopisačima, šarlatanima, ezoteričarima i inim mističarima svekolike spekulacije (pišu se knjige, kvazistudije, pseudoznanstvena istraživanja, publicistički žuti tekstovi, snimaju reportaže…) koje nisu vrijedni spomena.

Potkraj listopada obitelj Einstein, očekujući prinovu, seli u veći stan na drugom katu kuće u Kramgasse 49.

Još jedan pregledni rad iz termodinamike: Eine Theorie der Grundlagen der Thermodynamik, Teorijske osnove termodinamike (Annalen der Physik, sv. XI, str. 170-187).

Kažu da je Orson Vels, tražeći lokaciju za snimanje filma po Kafkinom Procesu, odabrao zagrebački Gornji grad zato što je baš on bio najbliže onome što je tražio, a što mu je bilo dostupno: trebao mu je grad srednjoevropske atmosfere, ali istovremeno i onako socijalistički mračnjikav i zapušten i nekako birokratski (tj. kafkijanski) teskoban, a da istovremeno nije na onoj strani Gvozdene zavese, gde je Kafka tih ranih šezdesetih još bio zabranjeni, tj. prećutani autor. Dvadesetak godina kasnije, malo se šta bilo izmenilo u tom gradu gde je Orson ganjao Kafkine duhove, tako da je baš on bio pravo okruženje za inscenaciju Emigranata Slavomira Mrožeka, pisca koji je na neki neuhvatljiv ali i nepobitan način bio baš to: poljski Kafka sa iskustvom svetskih ratova i “realnog socijalizma”. U mojim prvim, zagrebačkim Emigrantima igrali su Radoslav Milenković i Sreten Mokrović, klub je uvek bio prepun, a kako i ne bi: komad nam je govorio nešto o čemu su “naši” pisci uporno ćutali jer su, kao i mi ostali, odnekud voleli da veruju da smo mi već “iznad” toga. Jer, šta su Emigranti bili tada, u vreme Hladnog rata, a šta su danas? Gle, pa zapravo su isto, mada se u međuvremenu štošta promenilo; tako je to sa literaturom koja vredi, ona je made to last, tu uvek ima onaj fundament otporan na vreme. U zagušljivom suterenu zgrade u nekoj velikom zapadnom gradu, neurastenički intelektualac, politički emigrant željan “slobode” živi u nervoznom sustanarstvu s priprostim i nezgrapno, sitno koristoljubivim gastarbajterom, sa “zemljakom” s kojim osim porekla ne deli ništa. Ili možda ipak deli – izgubljenost bačenosti u “veliki” svet u kojem nikome nije potreban? Pri čemu i njegova naizgled neupitna intelektualna i moralna prednost nad gotovo nepismenim zemljakom s vremenom počinje opasno da se rastače… Emigranti su, dakle, jedna od najsnažnije rezonirajućih priča trajne teskobe one “druge Evrope” Česlava Miloša, a ta je teskoba jedna od osi dramskog, proznog i esejističkog dela nedavno preminulog Slavomira Mrožeka, pisca koji je i kod nas i kojekuda dugo bilo vrlo u modi, pa posle nije bio toliko u modi, ali kada se realno odmeri težina njegovog dela, teško da može biti sumnje: Mrožek spada u najelitnije društvo velike poljske literature XX veka, baš tamo gde su nesumnjivo Gombrovič, Miloš, Andžejevski, Šimborska, Herbert, možda Vitkaci, Herling-Gruđinjski…

Igran je Mrožek mnogo na našim scenama, od onih najvećih pa do amaterskih i prigodnih (neki su mu komadi vrlo zgodni za no budget igranje…), ali je samo pet njih – a napisao ih je preko trideset! – doživelo milost oknjiženja: Petar Vujičić preveo je i izabrao Drame (Nolit 1982), i tu su se našli: Policajci, Tango, Emigranti, Grbavac i Pešice. Jasno je da su prevođeni i drugi, ali to je ostalo rasuto po scenama, radiju, možda ponekom časopisu… Kako god, Policajci su komad koji je Mrožeka proslavio kod kuće i u svetu: priču o poslednjem političkom nezadovoljniku koji dobrovoljno “revidira” i tako cela zemlja (koja zemlja? Nema bližih vremensko-prostornih ili barem “ideoloških” odrednica, niti su potrebne) postaje jedna velika idila u kojoj su svi redom srećni, zadovoljni i prepuni lojalnosti i divljenja za Vlast, pa tako policajci moraju da kao provokatori izvikuju antirežimske parole ne bi li se neko upecao, jer u protivnom samo postojanje policije postaje besmisleno, u ono je vreme nužno čitana kao “politička alegorija” na aktuelne prilike (mada se pisac opirao tome), ali novo čitanje pokazuje da joj izmena okolnosti ništa ne oduzima na snazi, jer se bavi nečim dubljim i trajnijim od ovog ili onog “izma”. Takođe i Tango, možda i najsloženiji od dostupnih nam Mrožekovih komada (taj vapije za novim postavljanjem ovde!), izvanredan scenski traktat o zamci permisivnosti i pobune: šta biva kada ukinemo sve tabue i tako obesmislimo pobunu? Tada je pobuna moguća samo kao ponovno uvođenje tabua! Osim što zapravo nije: pokazuje se da je povratak mitologizovanim “starim vrednostima” uvek opasna utopija… Grbavac, pak, dovodi svoje joneskovske protagoniste u jednu naizgled čehovljevsku (ladanjsku) situaciju, a zatim je razgrađuje tako da ogoli frivolnost njihovih odnosa, površnost Istina na kojima egzistiraju i olakost idiotskih predrasuda kojima se ponose. Pešice je, netipično za Mrožeka, precizno vremenski-prostorno smešten (Poljska u Drugom svetskom ratu), i možda nam tek čitanje piščeve autobiografije daje odgovor na ovaj uslovni “presedan” koji je rezultirao kratkim, ali nezaboravnim komadom…

Znatno pre nego će se proslaviti na “daskama”, Mrožek je počeo kao novinar u rodnom Krakovu, ne baš slavno, jer je po vlastitom priznanju pisao propagandističke socrealističke tekstove; njegovo “lečenje” od propagandnih budalaština nekako je bilo i lečenje od novinarstva, pa će se Mrožek etablirati kao pisac kratkih priča i “humoreski” (od koje se žanrovske odrednice s razlogom ježio!), koje će evoluirati u ne osobito obiman, ali prvorazredan opus, kod nas najiscrpnije dostupan kroz zbirku Proleće u Poljskoj, takođe u izboru i prevodu Petra Vujičića (Rad 1979). Zbirka se otvara i zatvara dužim pripovetkama U mlinu, u mlinu dobri gospodine i Moniza Klavje, a između njih je petnaestak sjajnih kraćih proza, većinom pravih dragulja “mrožekovštine”; završna je priča osobito važna kao moćan primer Mrožekovog (mal)tretmana zbunjenog “poljakčića” u susretu sa “velikim svetom” pred kojim groteskno teži da ne ispadne drugorazredan – i baš zato baš takav ispada… Kratke proze kao što su Iz mraka, Deca, Labudovi, Lav, Građaninov put ili Nada, kroz različite žanrovske registre mapiraju apsurd egzistencije – kako onaj opšti i svevažeći, tako i onaj kojem su izloženi ljudi u apsurdističkim i naglavačke porecima, o čemu je svaki Poljak po prirodi stvari znao mnogo, ali je samo jedan Poljak – Mrožek… Zato dan-danas u Poljskoj za neku nadrealnu (a ipak stvarnu) situaciju kažu: kao kod Mrožeka…

Dugo je, kako je sam rekao, Petar Vujičić tragao za izdavačem za Mala pisma, zbirku eseja, feljtona, podlistaka i sličnih non-fiction uradaka Mrožekovih (KOV, 1990), a pri novom se čitanju ova “neobavezna” kolekcija nameće ne samo kao uvek uzbudljivo i mestimično čak očaravajuće štivo, nego i kao sam sukus, pa čak i best of Mrožek: ovi tekstovi različite dužine, meandrirajući na sve moguće teme od najtrivijalnijih do visokoparnijih, a s naglaskom na svojevrsno autopoetičko (i po-etičko!) razmatranje tada već zrelog i “ostvarenog” pisca (većina je tekstova nastajala poznih sedamdesetih i osamdesetih) podjednako dobro danas funkcionišu i kao “uvod u Mrožeka” i kao furiozni apendiks, brevijar i praktikum prvorazredne esejistike, dodatna poslastica za ljubitelje, a najbolje zapravo kao dijagnoza duha vremena iz pera mudraca koji je upravo od takve uloge s razlogom bežao i podsmevao joj se…

I tu je negde bilo stalo interesovanje naših izdavača za Mrožeka, došli su valjda “pomodniji” pisci, šta li, a onda je 2002. pisac doživeo moždani udar, praćen afazijom, tj. ozbiljnim gubitkom sposobnosti govora, razumevanja, pisanja… U Zagrebu je objavljena, u prevodu Mladena Martića, Mrožekova autobiografija Baltazar (AGM 2008), nastala inače na podsticaj Mrožekove doktorke, tj. kao deo terapijskog procesa! Mrožek je – ukazavši se jednom u snu samome sebi pod novim imenom i identitetom, kao Baltazar – postepeno i mukotrpno rekonstruisao život onoga pisca koji je rođen 1930. i koji je napisao Emigrante i sve ostalo, a koji i jeste i nije onaj koji sada piše Baltazara… Kako god, izvanredno je ovo svedočenje piščevo pre svega o (malo)građanskoj i seljačkoj Poljskoj jednog vremena, o ratu, nasilju i mržnji, potom i o komunizmu i “inženjerstvu ljudskih duša” i o naporima jednog nadobudnog nadarenog mladića da se iz te kaljuge izvuče (tu me najviše podseća na mladog Tišmu)… A kad krene neki ozbiljniji “uspeh”, pa bogme i međunarodna slava i život na Zapadu, tu kao da prestaje Baltazarov interes za Mrožeka, pa ostatak njegovog života tek smandrljava na nekoliko stranica, što je opet tako mrožekovski…

Bio Baltazar ili Slavomir, taj koji je umro 15. avgusta ove godine veliki je pisac, a velike pisce njihovo delo s lakoćom nadživljava – baz obzira na to ima li u našem svračijem zakutku dovoljno onih koji će se to udostojiti da primete, i da ga vrate što među korice knjiga, što na pozorišne scene. Mrožek je “poznavalac i pesnik straha”, reći će Jan Blonjski, a strah, baš kao i samozadovoljna niskost i varvarstvo (takođe piščeve opsesije) su tu, sa nama, i tu će i ostati.

Vreme, 29. VIII.

Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.

Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:

poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.

Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.

Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.

Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.

Sve do trenutka kad je stigla vest o Mirkovoj smrti, verovala sam da će on i tu opaku bolest da savlada, baš kao što su svojedobno pesnik Brana Petrović i on savladali trbušni tifus u završnom stadijumu. Sećam se pričao je kako su se bolničari, zamotani i blindirani kao astronauti, bojeći se fatalne zaraze, glasno kladili da li će dvojica njihovih sirotih tifusara izdržati do jutra. Međutim, izdržala su ta dva nadčoveka. Smrt je izgubila plen, a neko od bolničara opkladu. Zato sam se nadala da će i ovoga puta Mirko biti jači.

A bio je tako jak u svojoj samobitnosti. Nije se udvarao publici koja aplaudira samo delima za čitanje u bašti i na plaži, ni javnosti koja zahteva svakakve podobnosti i podozreva sve što je imalo drugačije, ni kritici koja postavlja model kao kriterij, pa odbacuje sve što se ne podudara. Udvarao se samo ženama i to galantno i uspešno.

Mirko Kovač je bio i ostao svoj, samo sebi svojstven, i u vlasti samo svoga eruptivnog talenta za dubinsko raščitavanje, nimalo za to podatnog, svečoveka, svoga književnog junaka. Neustrašivo je zalazio u sve njegove pojavnosti, tražio ga u javnom i skrivenom, u uzletima i slabostima, u pravcima i krivinama, u zagonetkama i lucidnim otkrićima i u svim tim bojama i dimenzijama ga prikazivao u svojoj visoko naponskoj prozi.

Knjige Mirka Kovača bile su i jesu u našoj literature svojevrsne književne prekretnice. Romani Ruganje s dušom i Vrata od Utrobe su romani breše. Kovač je u njima otvorio drugačije novelističke pristupe, oslobodio prozni tekst svakojakih nasleđenih inhibicija. Napustio je dosledno jednolinijsko pripovedanje, razbokorio narativni tok prateći posledične nastavke, uveo diskurzivne pasaže uz poetska sažimanja i jezički obogatio dijaloge, ispitujući reči na Borhesovski način. Danas je ta majstorski izbrušena, foknerovski prednapregnuta, teško prevodiva proza dragocena Mirkova zaostavština u našoj i svetskoj literaturi.

Nezasiti čitalac književnosti je bio, usto nepogrešiv u oceni šta je dobra knjiga.

Duhovit usmeni pripovedač. Pekić se žalio da je Mirko za dan i noć koje je proveo u zatvoru imao više odličnih doživljaja nego on za četiri godine robije. Dogadjaj kojeg Mirko nije usmeno opričao, nije imao razloga ni da se dogodi, branila sam ga ja. I zaista tako mislim.

Neponovljiv sagovornik u raspravi o Fokneru, Borhesu, Hani Arent, ili Floberu, to su neki od pisaca koje je voleo. Mogao je satima da govori pesme svojih omiljenih pesnika,Tina Ujevića, na primer. Malo je njegovih stihova, ako imalo, koje nije znao napamet. A recitovao ih je s nekim posebnim osmehom, pomalo u zanosu i sa finim znakovitim stankama. Moderno, a na način starinski, što bi rekao Kiš.

Poznavao je kao malo ko najtajnije žile kucavice filma. Bio je nenadmašan u analizama sekvenci, kadrova, ponekad bi u raspravi premontiravao čitave delove, žustro se zalažući za lepotu dugih kadrova. Nije čudo što je kao scenarista u svoje vreme bio bez premca. Uvek sam žalila što nije predavao film na nekoj dobroj školi. Zamišljam kakvi bi to časovi bili, kakvi razgovori, kakve lekcije.

U kratkoj biografskoj belešci, uz pogovor za jednu svoju knjigu, napisao je i rečenicu: sve što sam postigao u književnosti, bilo je s mukom i kasno. Mnogo smo tada razgovarali o toj rečenici. Ne, nije to bio nikakav lament. Daleko od toga. Mirko Kovač, nezaustavljivi pisac-remorker, do zadnjeg trena u punom zamahu svoga vrhunskog književnog dara i, kao sečenica žileta, britke inteligencije, torpe- dovao bi svojim razornim pogledom iskosa svaku natruhu samosažaljenja u svemu što je pisao i živeo, Ta rečenica je bila vrsta prkosno bačene rukavice. Samo brzi osvrt unazad, pitanje: šta hoćete vi od mene. Fleš- rezime, pred otvaranje nove sekvence, novog poglavlja.

Smislila sam tada rigorozan retuš za tu rečenicu i u toj mojoj obradi ona je glasila: sve što sam postigao u književnosti bilo je s ove dve ruke i strasno. Šalio se da bi korektorka stvar još više pogoršala, jer bi, da je kojim slučajem to tako napisao, reč strasno prepravila u strašno, kao što mu se mnogo puta desilo. Nisam ni slutila da će se ta rečenica jednoga dana naći u ovakvom tekstu. Crnjanski je pisao da je on pisac bez predaka, jer je zapravo sam sebe rodio. Mirko Kovač je bio od istog kova. Sam je svoj predak i potomak, rodio je sam sebe svojim rukama i strasno i time postigao da stane tik uz samorodjenog Crnjanskog.

Sa setom se danas sećam naših, kako ih je Mirko zvao, čitalačkih seansi. On bi čitao naglas, razgovetno, lagano, besprekornom dikcijom, a Kiš i ja smo pomno slušali, s povremenim upadicama ili dužim komentarima. Tako smo zajednički pročitali mnoge tekstove i knjige, a ponajpre rukopise njihovih knjiga. Kišovu zbirku priča: Grobnica za Borisa Davidovića pročitali smo dva dana pre no što je rukopis odneo izdavaču. Sećam se kako je Kovač povremeno zastajao posle neke rečenice, ili pasusa, podizao pogled, pridržavajući rukom naočari i s nekim posebnim ushićenjem u glasu govorio: Genijalno, čoveče, slušaj, Stari, ovo ti je genijalno. Ne, ovo je stvarno dobar poso! Je li Vića! (to je bio njegov nadimak za mene). Na vrat na nos smo večerali, žurili smo da se vratimo čitanju i završili negde skoro pred samu zoru.

I eto, sve je to davno prošlo i sad staje u ciglo jedan ubitačno apsolutni stih E.A.Poa: Nikad više.

Mirko sad živi u svojoj literaturi, na slikama svoje voljene Bobe i u našim pričama. A ja ga evo i na ovaj način pitam, ima li razloga da čovek zavidi onima koji veruju da se ne bi trebalo rugati s dušom.

*

Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike 31. VIII.

Odavde me svečano ispalite iz topa
U tu panoramu s razglednice Šiznilenda,
Odavde me lansirajte iz vaših laptopa
Da sustignem sopstvena krešenda!

Da ruke osjetim ko Džibrilove rukavice!
Pa da se minulog sjetim kao sveti Pavle
Mladih dana kad ga zvahu Savle –
Da drevne kletve obratim u zdravice.

Dušu što je čupana iz mesa
Ko iz mokre vune grana trnovita,
U vjetar da presadim glasom Hermesa

Nek se rasprsnem u buket vatrometa
Da se nebesa zatresu od urnebesa!
Neka me prozovu Remboova kometa.

Civilizacija je stigla kao poniženje. Nakon kratkotrajne, ali krvave pobune i otpora okupacijskoj vojsci, koja je po nekom unaprijed dogovorenom redu došla u Sarajevo tek nakon što su grad napustili i posljednji turski vojnici, barun Josip Filipović primao je u Konaku poklonstvene deputacije građana Sarajeva, raspoređene po vjerama i nacijama, onako kako se i danas raspoređuju, gdje god još u Bosni različitih vjera i nacija ima. Tada je, piše u svojim memoarima protopop Nedeljko, barun Filipović grdno naružio muslimanske izaslanike, ovakvim riječima: “A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice! Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što se ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće. A zašto junački i pošteno ne objaviste rat, nego kurvanski i lopovski?! I čudim se kako je ovaj nesretni narod mogao živjeti među takijem zlikovcima. Pokazaću ja vama silu Austrije, buntovnici i skotovi.” Tako veli protopop Nedeljko, a znajući kakvo je držanje generala koji su nam na svojim sabljama donosili i odnosili civilizaciju, bit će da nije mnogo slagao, ni dodao. Osim toga, ima u tim Filipovićevim riječima nešto od onoga čemu ćeš se i sam naučiti, živeći dvadeset godina u Zagrebu, nešto od naravi tog svijeta, malenog a silnog u svome malograđanskom bijesu, koji je na istoku, osobito u Bosni, nalazio i još uvijek nalazi stvarni ili imaginarni prostor za istresanje svoga jada i svojih hrvatskih frustracija. Često će ti se učiniti kako Bosna jedino tome i služi da metropolski Hrvati, i oni koji gravitiraju Zagrebu, nečemu budu veliki i nekome budu kulturni i civilizirani. Prolazit ćeš godinama zagrebačkom Ulicom baruna Filipovića, pored kasarne u kojoj se svekoliko muško hrvatstvo učilo egzerciru, i prolazit će ti kroz glavu one njegove riječi, kako ih je upamtio protopop Nedeljko: “A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice. Vi i vaša blistateljna porta…” Pa ćeš, ciničan prema sebi i svojim ograničenjima, razmišljati o tome čime li se to, Bože, ovi Hrvati ponose, ne bi li se, kad shvatiš, i ti ponosio time. Ali nikako ti u glavu ne ide, nikako ne shvaćaš… S vremenom, kako se bude mijenjao tvoj odnos prema Sarajevu, i kako se bude iz korijena mijenjalo Sarajevo, sve dok ti se taj grad ne pretvori u najdalju tuđinu, tvoja začuđenost pred generalskim lijeporijecima jednoga hrvatskog baruna gubit će zavičajnu i identifikacijsku notu. U početku si se u sebi jasno identificirao s muslimanskim izaslanicima, koje vrijeđa ovaj visoki predstavnik okupacijske sile, i hvatao te bijes. A od bijesa nikakve fajde. Kasnije se ta identifikacija izgubila, tvoj zavičaj otplovio je niz Miljacku, niz Bosnu, Savu i Dunav, i eno ga danas u Crnome moru, zadnji put viđenog negdje kod Odese, i ostalo je samo čuđenje. I pokušaj da se razumije i tog Josipa Filipovića, rodom iz Gospića, graničara, krajišnika, svirepog sina granice, pripadnika tog vazda sumnjivog hrvatskog plemstva, i one koji su mu došli u poklonstvo, razumnije među sarajevskim muslimanima, melankolike i vječne introverte, koji su dobro shvatili historijsku logiku i koji su u svojim glavama i srcima uspjeli provesti veliku mentalnu, intelektualnu i emocionalnu transformaciju. Za razliku od bundžija i junaka, koji su završili na vješalima i po tamnicama, za razliku od Muhameda Hadžijamakovića, šezdesetčetverogodišnjeg vođe oružanog otpora, oni su mogli u svojim mislima obuhvatiti jedno vrlo dugo vrijeme, mogli su ga zamisliti u trajanju mnogo dužem od čovjekova života i od porodičnog sjećanja, i prilagoditi se toj velikoj promjeni u svijetu. Uvrede baruna Filipovića njih se nisu ticale, jer su oni, na neki čudan, dugoročan način, bili pobjednici. Njihova imaginacija ne samo da je nadmašivala imaginaciju onih koji su uzaludno pružali otpor, nego je bila visoko iznad onoga što je mogao zamisliti Josip Filipović. Između ograničenja tog hrvatskog malograđanina, koji je postao austrijski general, i Fadilpaše Šerifovića, vođe muslimanskih poklonstvenika, kojemu je barun zbog njegovih godina ponudio da sjedne, prije nego što će održati svoj govor, razlika je u vojnoj i civilizacijskoj moći, i u imaginaciji. Prvo je na strani historijskog pobjednika, drugo na strani poraženog. Povlastica je, često, biti gubitnik. Samo poraženi, satrveni, poniženi mogu pisati povijest, oni mogu misliti u visinu i u širinu, onako kako se piše u velikim romanima. Na njihovoj strani su historija i vječnost, a na barunovoj strani je ta dugotrajna hrvatska privremenost, uslužnost sobarica na hrvatskim ljetnim plažama, svirepost  vojnika u hrvatskim vojnim misijama. Fadilpaša je čovjek iz najdublje i najudaljenije provincije jedne imperije, sa samog ruba orijentalnog svijeta, istočnjak u srcu zapada, ali je njegov svijet, za razliku od Filipovićevog, prostran i širok. Takvim ga naglašeno čini i njegov veliki poraz. Srušite li mu hram, nebom će se mjeriti visina njegova svoda.

Civilizacija je u Sarajevo stigla kao poniženje. Svaki događaj, istina je, ima barem dvije verzije. Oprezan i mudar, veliki selekcionar, arhivar i antikvar bosanske povijesti, koji je izbjegavao literarizacije, ali bi mu se one omaknule, Hamdija Kreševljaković u spisu “Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave”, što ga je objavio 1946, citira i drugu verziju Filipovićeva govora pred muslimanskim deputatima. Muhamed Enveri efendija Kadić, sarajevski kroničar i pisac, nije bio u izaslanstvu, ali se raspitao kod izaslanika, i oni su mu prenijeli da je barun Filipović ovako govorio: “Unatoč što tri godine vidite da turska vlada ne može postaviti red i ugušiti ustanak, i unatoč što vam ne valjaju putovi i mostovi i što nema pravde, slobode i jednakosti, trebalo bi da dočekate objeručke i sa zadovoljstvom prijateljsku vojsku velike sile Austrije, koja dolazi da uguši bunu i uspostavi mir, a vi se, naprotiv, prihvatiste kao neprijatelj za oružje i prouzročiste tolike gubitke u vojsci. To je jako žalosno. A zar vi ne znate (ovdje je digao ruku uvis), da bi ova gvozdena ruka za petnaest dana stigla u Mitrovicu. S Bogom!”

Istina je, vjerojatno, da je Josip Filipović kazao i ono što prenosi protopop Nedeljko i ono što su muslimanski izaslanici prenijeli efendiji Kadiću. Tek u odnosu te dvije različito impostirane deklamacije, u odnosu dvije suprotstavljene emocije, slobodni smo zamišljati kako je to izgledalo 23. kolovoza 1878, u petak, odmah nakon džume, kada su, nemoćni pred budućnošću, predvođeni Fadilpašom Šerifovićem, muslimani prihvatili poraz u ratu kojeg nije ni bilo, jer je sve unaprijed već bilo dogovoreno. Taj događaj će se kroz naše školske udžbenike transponirati na različite načine, kako kojem režimu bude trebalo, ali njegova zbiljska društvena drama neće biti ispričana. Nikome ona ne treba. Osobna drama Fadilpaše Šerifovića, sedamdesetčetverogodišnjeg starca, koji sjedi, dok barun Filipović drži svoj strašni govor, nikada nikome neće biti zanimljiva, iako se u tom čovjeku sabralo iskustvo vijeka i naraštaja. On, tako sjedeći, predstavlja jedan svijet koji nestaje, svijet koji odlazi poražen. Ali kako se ni povijesno, ni romaneskno vrijeme ne mjeri trajanjem jednoga ljudskog života, tako Fadilpaša u Filipovićevom konaku predstavlja sve bosanske svjetove koji su dočekali svoju 1878, svoje krajnje i konačno poniženje i poništenje, i sad odlaze: kuferaše iz 1918, koji nakon poklonstava srpskim generalima putuju željeznicom prema Austriji, sarajevske Jevreje i Srbe iz 1941, koji nakon što su ih se komšije u ime države odrekli putuju istom tom željeznicom prema Jasenovcu, sarajevske Hrvate i ostatke kuferaša iz 1945, koji nakon oslobođenja putuju prema Zagrebu i Hrvatskoj… Fadilpaša Šerifović, u pozi svoga konačnog poniženja, dok sjedi, oslonjen na štap i pravi se kako ne čuje sve ono što dobro čuje, podsjeća te na sarajevske Jevreje, koje si viđao po hodnicima židovskoga staračkog doma Lavoslav Schwarz u Zagrebu, godinama si ih viđao, sve dok jedno za drugim nisu pomrli, a s njima i njihova sjećanja, s njima i Sarajevo koje doživljava tko zna koju po redu svoju rekonkvistu. Fadilpaša umire 25. studenog 1882. u Istanbulu.

Vođa otpora Muhamed Hadžijamaković predao se austrijskim vlastima u subotu 24. kolovoza, dan nakon što je barun Filipović primio izaslanstva sarajevskih naroda. Boravio je na tavanu jednoga svog jataka, i tog je dana odozgor sišao i zaputio se u grad. Na mostu ga je presrela jedna vojnička patrola i odvela ga u Konak. Bio je u svome najsvečanijem odijelu, pripravan za sve što će se dogoditi.

Suđen je pred austrijskim vojnim sudom, i sve je priznao. Ništa nije tajio, nije se kajao i osuđen je na vješala. Barun je osudu i potvrdio, uz naredbu da se odmah izvrši. Hadžijamaković je to mirno prihvatio, tako da nitko ne primijeti da ga se presuda tiče. Pogubljen je ispod Gorice, na mjestu gdje se, piše Kreševljaković, “od puta Sarajevo-Pofalići odvaja put za Velešiće”. Kada su mu pred vješanje skinuli lisičine, starac je skočio, oteo jednome časniku revolver i dvaput opalio. Vojnici su ga izboli bajunetama, tako da je mrtav obješen. Pokopan je u njivi, preko puta gubilišta.

Između Fadilpaše Šerifovića i Muhameda Hadžijamakovića razlika je u imaginaciji. Hadžijamaković nije mogao zamisliti svijet koji je upravo nastajao, tu u Sarajevu, ali ni Fadilpaša u takvom svijetu nije mogao živjeti. Otišao je u Istanbul, u samoodabrano progonstvo, kao što je Hadžijamaković otišao u smrt. On je odabrao mučeništvo, pa je mogao računati na to da će mu to biti honorirano. Fadilpaša takvu računicu nije mogao imati. Mirno je i bez borbe prepustio svoj svijet drugima, što ga u ovom času čini literarno zanimljivijim. Po njegovoj se paradigmi nastavila povijest toga grada, po njoj se odvijaju i naše porodične povijesti, slično Fadilpaši i mi nestajemo, dok Hadžijamakovićeva tragika pripada žanru junačkih pjesama i spomenkosturnica svih pobjednika, tko god bili i koje god vjere bili. Neka se lirika, možda, nađe samo u grobu kojeg nema, na njivi koje, također, više nema, preko puta gubilišta kojeg nema, nego je preko svega toga legao asfalt i niknuo grad.

Josip barun Filipović Filipsberški ili Joseph Feiherr Philippovich von Philippsberg iz Sarajeva je otišao razočaran, jer Beč nije prihvatio njegov prijedlog uređenja Bosne i Hercegovine. Barun je bio tvrdoglav i nije odstupao od svojih ideja, koje nam ovom prilikom nisu zanimljive. Zanimljivo je, međutim, to da je iz Sarajeva  otputovao 2. prosinca 1878. Preko Mostara išao je za Kotor, odakle je brodom otplovio prema Trstu. Iz Trsta je pošao u Beč. Tamo su ga 1882. imenovali za vojnoga zapovjednika Praga, što je ostao sve do smrti 6. kolovoza 1889. Prije nego što je otišao iz grada, Josip Filipović je po odluci Gradskoga zastupstva proglašen prvim počasnim građaninom u povijesti Sarajeva.

Sarajevo je palo pod austrijsku vojnu upravu 18. kolovoza 1878. Samo četiri dana kasnije, preko telala se gradom pronosila naredba da se u čaršiji moraju otvoriti dućani i da se svatko prihvati svoga posla. Gazde nisu bili baš sigurni što da čine, pogotovo oni koji su sudjelovali u protuokupacijskom pokretu, mislili su, bit će, je li sramota otvoriti radnju, je li to izdaja, hoće li izgubiti obraz pred komšilukom… A naravno, iznad svega ih je zanimalo što će učiniti drugi, pa da se prema tome ravnaju. Sve do tvojih doba, u Sarajevu je to bio način: gledaš šta će učiniti drugi, ravnaš se prema tome i kada si spreman da slijediš većinu, i kada bi da budeš mimo svijeta. O tom sarajevskom načinu govore i dva Selimovićeva velika romana. Pobuna Ahmeda Nurudina događa se u stalnom osluškivanju toga što misle drugi i što govori čaršija. Tako su 22. kolovoza 1878. činili i čaršijski gazde, s namjerom da učine ono što je suprotno pobuni, za što ne možeš naći dobru i tačnu riječ, pa su svoju djecu slali da otvaraju dućane. Tog je četvrtka, samo tada i nikad više, u Sarajevu bila otvorena dječja čaršija. Ozbiljni i zabrinuti desetogodišnjaci, čela naboranih od briga, sjedili su po ćepencima, dok im ne prođe vrijeme… Kreševljaković: “Tako je čaršija za stalno otvorena i nije više nikada u znak kakvog protesta zatvarana.”

Jedna od prvih naredbi nove vlasti ticala se javne rasvjete. U tom smislu bilo je naređeno da ljudi nakon akšama iz kuća ne izlaze bez fenjera. Godinama kasnije, Austrija će veliku energiju i novac uložiti u osvjetljivanje Sarajeva i Bosne. To će, uz željeznicu i poštu, biti najveći civilizacijski pothvat, koji će biti do kraja proveden. Svjetlo je metafora Zapada i zapadnoga kršćanstva, metafora one Europe koja je 1878. u Bosni zamijenila neku stariju, odavna dotrajalu Europu, koja je tu propadala u zadnjih tristo godina. Ništa tako ne svjedoči veličinu Otomanske imperije, kao njezina duga dekadencija. Ništa u povijesti čovječanstva nije toliko dugo propadalo kao Osmansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, njezino pjevanje, sagrađeni su na propasti. To je Ivo Andrić, tu je njegova književnost.

Ulice su 1878. osvijetljene petrolejkama.

Iz jednog popisa uličnih fenjera, koji je provela Gradska straža, utvrđeno je da Sarajevo na 9. travnja 1880. ima 188 fenjera. Već petnaest godina kasnije uvedena je ulična rasvjeta. Taj nečuveni civilizacijski skok, preobražaj neprihvatljiv za ljude Fadilpašinog i Hadžijamakovićevog staroga kova, imao je, naravno, svoju praktičnu funkciju, koju je današnji svijet spreman apsolutizirati. Teško je, naime, i zamišljati Sarajevo od prije sto pedeset godina, nad kojim bi se nakon svake večeri spuštao apsolutni mrak, kada su po njegovim ulicama i sokacima noću lutali samo luđaci i razbojnici, a svijeće bi gorjele samo u vrlo zaposlenog ili jako nesretnog svijeta, u domovima znanstvenika (onih nekoliko pismenih imama, rabina, fratara ili popova) ili u domovima umirućih. Ali čemu više svjetla? Odgovor na to pitanje stizao je sa zapada, pa će uskoro biti rasvijetljen cijeli svijet, a s njim i Sarajevo, mrak će postati izuzetak, dok će ono unutrašnje čovjekovo svjetlo, ili svjetlo vjere, ostati samo metafora. I što je, možda, najgore po priču, mrak i noć doći će na zao glas, što će nas na kraju već izbezumiti. Svijet će stradavati od viška svjetla, i od njegova razornog djelovanja na čovjekovu imaginaciju. Svjetlo nas, i stvarno i metaforično, udaljava od snova. A čovjek poludi, ako prestane sanjati.

Sagrađena je 1894. i prva električna centrala u gradu, tako da su u noći između 3. i 4. travnja u Sarajevu zasjale prve žarulje, “a do punih šesto godina (april 1901.) proviđene su glavne ulice sa 18 lampi na luk (Bogen-lampe)”. Nekoliko mjeseci pred Prvi svjetski rat uvedena je i plinska rasvjeta, a u Sarajevskom je polju, blizu Čengić vile, sagrađena prva plinara. U to vrijeme tvoji se već polako doseljavaju u grad, kojeg će, uskoro, sustići novi veliki prevrat, praćen novom nesrećom, u kojoj će se samo malo izmijeniti uloge što su ih svojim sudbinama već postavili jedan hrvatski plemić i dvojica gradskih muslimana.

Stizali su u Sarajevo Karivani, uskoro će Stubleri i Rejci. Iako su prvi došli iz Kreševa, njihov je put bio i najduži. Od Kreševa do Sarajeva, u onoj je Bosni, u ono vrijeme, trebalo preći pola svijeta i oprostiti se s jednim načinom života, kojim se živjelo stotinama, možda i cijelu tisuću godina. Trebalo je, na kraju, prihvatiti poniženje civilizacijom, koje i nije bilo puno drukčije od poniženja kakvo prihvaća Fadilpaša Šerifović. Koliko god se trudio, taj karivanski put od Kreševa do Sarajeva nikada nećeš moći opisati. On je za tebe tajna, izgubljen je, jer ti o njemu nisu mogli pričati, za razliku od putovanja, u kilometrima neusporedivo dužih ali u onom bitnom smislu kraćih, na koja su se Stubleri otputili iz Bosowicza, a Rejci iz Kneže kod Tolmina, o kojima znaš skoro sve. Između onih koji su bili ukorijenjeni i onih koji su vječno ostajali iskorijenjeni, tvoja je porodična povijest. Uzalud je dovodiš u red.

***

Kolja Mićević: Lirska istorija muzike (Od Pitagore do Baha I, II, III, IV) Službeni glasnik, Beograd 2011.

*

Pred (za sad) četverotomnom “Lirskom istorijom muzike” Kolje Mićevića, djelom od blizu 4000 brižljivo ispisanih stranica dubokog misaonog poniranja i nezaustavljivog esejističkog zamaha, čovjek se osjeća kao da se nalazi pred grandioznom katedralom koja ga magnetično mami nesagledivom dubinom boja, osvjetljenja, oblika, prizora, zvukova koji su svojevrstan repetitorij vijekova, istorije, ljudskog hoda pod pepelom zvijezda. Prevodilac i pjesnik, poznavalac jezika, putnik kroz poeziju i vrijeme, Mićević je, svojim sedefnim uhom, hvatao odjeke, strujanje muzičke klepsidre postojanja, trajanja i prolaznosti i preciznim perom, riječju odsječnom i zvonkom kao udar čekića po nakovnju, bilježio je sve ono što je doprlo iz prošlosti i što bi trebalo jednog dana postati zaostavština za budućnost.

Za Mićevića muzika je ne samo umjetnost nego i nauka o duši. Metaforički, ona predstavlja zvučne i svjetlosne ljestve čovjekovog uspona iz prizemlja njegove trodimenzionalne egzistencije prema višim sferama duhovnosti. U svakodnevnici bivstvovanje ograničeno stvarnim i metaforičkim zidovima savija čovjekovo prisustvo u uski prostor trajnih sudara, na prorez puškarnice na bedemu koji pogled zaustavlja granicama primaknutog horizonta. Jedino muzika, pak, oslobađa dušu stega, omogućava joj da se približi tako željenoj ljepoti i harmoniji, harmoniji mikro i makro univerzuma, bića i svijeta.

Put ka toj harmoniji ili, bolje, jedini način da se ona dosegne ide kroz savršen sklad brojeva, dakle matematiku i zato u ishodište razmišljanja o muzici Mićević postavlja jednog matematičara – Pitagoru i jedan simbol preuzet iz mita nastalog u djetinjskom dobu ljudske civilizacije.

Stari narodi su sva svoja dostignuća presudna za opstanak zajednice, sve ono što je moralo biti sačuvano za daleko neko pokoljenje, ostavljali u metaforičkim i simboličkim škrinjama mitova koji su odražavali ljudsku stvarnost na materijalnom i duhovnom planu egzistencije. Tako je muzika predstavljana kao bat četiri kovačka čekića koji su određivali jačinu, visinu i boju zvuka i njegov ritam u sklopu muzičke organizacije harmonije sfera.

Mićevićeva Istorija obuhvata imena, pojave, tokove, uspone i usložnjavanje, obogaćivanje muzičkih formi, intenziviranje estetskog i emotivnog učinka, što je zavisilo ne samo od individualnog senzibiliteta, talenta i ukusa nadarenog pojedinca nego i od opšte atmosfere vremena, socijalno-ekonomskih odnosa u društvu te stepena tehničkog razvoja. Mićević je počeo od onog davnog pretka kome je vlastiti glas bio jedino sredstvo izražavanja. Zatim je čovjeku u pomoć pristupio instrument (Vrijeme koje Mićević ima u vidnom polju preferira klavsen; viola da gamb i orgulje.) Najjednostavniji oblici solo pjevanja obogaćivanjem tehnike i instrumentarija izražavanja doveli su do složenih formi, do opere, npr., koja predstavlja muzičko-scensko djelo u kojem se sintetiziraju elementi muzike, pjevanja, baleta i glume.

Istorija ne bi bila istorija kada se u njoj ne bi sagledavali učinak i mjesto pojedinca u čijoj se individualnoj sudbini i djelu, po Andriću, najpotpunije odražavaju boje vremena i smjerovi njegovih energija.

Mićević je pošao od početka ljudskog pamćenja, od mitskog pjevača Orfeja koji je sam sa svojom lirom i svojom umjetnošću krenuo da iz zagrljaja vječne tame spasi Euridiku koja je bila ne samo njegova ljubav nego i izvor kreativne inspiracije.

Dalje će autor opisivati druge stvaraoce, pa hiljade njih, kompozitore, virtuoze na pojedinim instrumentima, dirigente, teoretičare sa prostora Italije, Francuske, Njemačke, Poljske, Češke i čak, igrom sudbine, Južne Amerike i Kine. Svakako je interesantno da je Mićević predstavio i nekoliko pojaca Srba, hilandarskih kaluđera i majstora pravoslavnog liturgijskog pojanja na dvoru despota Stefana Lazarevića. (Bruj tih davnih glasova u našem vremenu dočarava umjetnost Pavla Aksentijevića prema kojem Mićević osjeća iskreno divljenje i poštovanje.)

Pisac u djelu govori o poznatim i priznatim autorima, onim koji su još u svome vremenu predstavljali orijentir na stvaralačkom horizontu, ali i onim zaboravljenim pa čak i sasvim prešućenim koje je on, u svojoj neumornoj potrazi, otkrio i objelodanio svijetu. No, bez obzira koliko bila složena stvaralačka karta obuhvaćenog razdoblja svojim istančanim muzičko-poetskim nervom, tananom senzibilnošću i ogromnom kulturom Mićević u izukrštanoj mreži nastojanja, ostvarenja i prodora vidi da sve vodi istoj do tada nedosegnutoj visinskoj tački, genijalnom i gigantskom opusu Johana Sebastijana Baha. I kao što se nekada govorilo da svi putevi vode u Rim, tako i sada biva jasno da svi putevi muzičkog izraza vode prema podnožju Bahovog spomenika, dosegnutog stepena ljudske genijalnosti.

U metodološkom postupku pisanja ove Istorije Kolja Mićević je sebi dozvolio jednu posebnost. On je pisao oslanjajući se na provjerenu tačnost unijetih podataka, kritičkih ocjena, ali je, kao čovjek srca, duha i kulture, sve sagledavao kroz prizmu vlastitog suđenja, estetskog vrednovanja i emotivnog uzbuđenja. Naročito dolazi do izražaja njegov izuzetni literarni, prevodilački dar, radoznalost, eksperimentisanje, razlaganje zvučnog i kolorističkog spektra glasova i zvukova, taktova i riječi. On voli da se opusti, da nas iznenadi nekom zanimljivom anegdotom, nekom duhovitom dosjetkom, muzičkim grafemom na margini teksta.

Tako, npr, saznajemo da se Lili, temperamentno dirigujući štapom sa pozlaćenim vrhom, koji se tada upotrebljavao mjesto današnje dirigentske palice, tako snažno udario po nožnom prstu da ga je to, zbog nastale gangrene, stajalo života.

Saznajemo da je Bah gledajući tupu nezainteresovanost učenika na časovima latinskog padao u takvu jarost da je bacao i šutirao svoju periku ili da je moćni kralj Sunce, Luj XIV bio vrstan plesač itd.

Sve u svemu, “Lirska istorija muzike” Kolje Mićevića je knjiga koja zadivljuje. Ona je spomenik jednoj umjetnosti, ali, možda još više, spomenik jednom čovjeku koji se, rekao je jedan drugi velikan njegovog roda, imao rašta i roditi.

DANAS, 7. juna, DOK SAM ČITAO POEZIJU
D. H. LAWRENACA, poželio sam da među ove pjesme, ne slučajno, pisane u
Mostaru, unesem dio njegovih Č E M P R E S A:

Jer, oh ja znam, u prašini gdje sahranismo
Utihle narode i sve njihove opačine,
Sahranismo toliko neuhvatljive životne čarolije.

Tamo u dubinama
Koje burkaju tamjan, a iz kojih istječe mirta,
Sjenovitim poput čempresa,
Koje li arome izgubljena ljudskoga života!

Kažu da sposobni prežive,
No ja prizivam duhove izgubljenih.
Onih što nisu preživjeli, što su tamno izgubljeni,
Da u život ponovno unesu značenja,
Koja su sa sobom odnijeli
I uvili neoskvrnjeno u meka čempresova stabla,

___________________Etrurščanski čempresi.