U proljeće 1986. u sarajevskom časopisu Odjek objavio sam pjesmu naslova Arhimed. Bio je to prvi književni tekst koji se pod mojim imenom pojavio na nekom ozbiljnom mjestu. Ranije sam, pod različitim pseudonimima, slao pjesme po konkursima širom Jugoslavije, u Prijepolju i Prištini sam bio i nagrađen, ali to je nešto drugo. Sakriven iza lažnih imena provjeravao sam imam li dara s riječima. Presvlačio sam se u izmišljene i tuđe likove, jer nisam znao što bih sa sobom. Evo te prve pjesme:

Arhimed

Prvo u pijesku nacrta krug
Zatim ga štapom podijeli
Na dva
Na četiri
Na osam dijelova

Onda dođoše gosti
I svaki dobi
Svoj dio torte

Dvadeset dvije godine kasnije, 21. novembra 2008, u 6 sati i 53 minute izjutra stiže mail, koji je, zahvaljujući prostranoj memoriji Gmail-a, sačuvan do danas. Piše mi netko koga dobro znam, premda se nikada nismo upoznali, ako se upoznavanjem na smatra jedno usputno rukovanje na bolničkom hodniku, iz vremena kada mi je bilo četrnaest, i moli me za posredovanje u jednom administrativnom problemu. Pri kraju podužega elektronskog pisma čitam:

“Došlo je (ili je tako uvijek bilo) neko čudno vrijeme kada čovjek čovjeku pruža ruku samo ako je siguran da od njega zauzvrat nešto može dobiti.

Moj odnos prema Vama, a ni Vaš prema meni, ne spada, zapravo ne može da spada, u tu vrstu odnosa. Koliko god se trudio, na pamet mi padaju samo tri okolnosti koje nas barem do izvjesne mjere povezuju. Prvo, obojica smo iz Sarajeva, drugo, ni jedan ni drugi nije se dao utjerati u etno-nacionalni tor, i treće, jedna davna zgoda. Poslijepodne je. Dežuran sam na Klinici. Došao Vaš otac i, uz silna izvinjenja, moli me da ‘intervenišem’. Poslali ste pjesmu u ‘Odjek’ a oni je ne objavljuju. Ja sam član uredništva, pa, ako sam voljan, da ‘poguram’. Pozovem Čedu Kisića, a on veli da mu se pjesma sviđa, i da su i prije nego što sam zvao mislili da je objave. Bili prenatrpani tekstovima, pa je zato do tada nisu objavili.”

I tako je, preko veze, Arhimed objavljen u sljedećem broju Odjeka, a ja sam, neka je svima na veselje, protekcijom ušao u književnost, da više iz nje ne budem istjeran. Da, naravno, poslao sam svoga nesretnog oca da se kod kolege doktora raspituje za moju pjesmu. I sad mi, s druge strane svijeta, iz Sydneya, stiže podsjećanje na taj događaj. Ne da bih sad vraćao davnu uslugu, nego da bi se iz ničega, u ledenoj kibernetičkoj pustinji, stvorilo malo intimnosti i topline. Uostalom, ono što bih ja trebao učiniti, sitno je i neusporedivo s onim što je učinio on, telefonirajući Čedi Kisiću, ali je nevolja u tome što sam ja nesposoban da posredujem u rješavanju i vlastitih šalterskih problema, a kamoli još da rješavam tuđe. Teže je meni iz Zagreba, nego nemu iz Sydneya… Ali čovjek to ne zna, jer se, kao što sam rekao, ne poznajemo.

Tako je među nama došlo do priče, koja će potrajati sljedećih pet i pol godina, i iz koje će se, uz samo jedno viđenje, stvoriti neka neobična bliskost, ispunjena razumijevanjem i brigom, kakva obično postoji među ljudima koji se znaju cijeloga života ili su povezani nekom čvrstom rodbinskom vezom. Tako, recimo, kad mu nisam odgovorio na novogodišnju čestitku, koju su on i Dubravka elektronskom poštom slali 30. decembra 2013 u 22 sata i 33 minute, on je mjesec dana kasnije, 29. januara u 10 i 20 poslao mail:

“Dragi Miljenko,
Negdje krajem decembra čestitali smo vam Novu godinu. Niste se javili.
Navikao sam da od Tebe primam promptne odgovore. Dubravka i ja se pitamo da li ste Ana i Ti dobro-
Srdačno,
Dušan.”

Odgovorio sam pola sata kasnije:

“dragi dušane,
moj problem nastaje kad ne odgovorim istoga časa, poslije zaboravim, poruke kliznu niz inbox, a ljudi se za mene zabrinu, ili se, što je češće, naljute. Dakle, ana i ja smo dobro, u ovoj zemlji sitnoga i krupnog fašizma, u kojoj je nacionalizam prirodno stanje društva, a bogme i jedinke… nadam se da ste i vi dobro, pretpostavljam još uvijek na drugoj strani zemaljske kugle… vidimo se na ljeto, inshalah!
puno pozdrava!
m”

Desetog aprila u 15.07 Dubravka nam je javila da je Dušan umro. Iznenada, nenajavljeno i bez bolesti, samo tako, bez pozdrava, umro.

Bili smo na poslu, oči su nam se napunile suzama, kao da je netko ubacio otrov u ventilaciju, meni se još jednom srušio svijet. Svaki put mislim da je to sad to, i da smo gotovi, a onda se ponovo sruši kao što se rušio prvi put. S njegovom smrću meni se još jednom srušilo Sarajevo. Iako je Dušan otišao predaleko, čak u Australiju, a ja sam ostao preblizu, razumjeli smo se u pola riječi oko svojih odlazaka, jer je Dušan meni bio Sarajevo. Što sam ja njemu bio, to ne znam. Osim što je znao da sam se sav bio dao u sređivanje one njegove gnjavaže s papirima, pečatima, šalterima, pa je nekim čudom stvar povoljno riješena. I naravno, znao je da ga volim. Umro je 6. aprila, na dan oslobođenja Sarajeva.

Vijest o smrti Dušana Kecmanovića, rođenjem slučajno Beograđanina, jer su njegovi 1942. bili u Beogradu u zbjegu pred ustašama, u sljedećih nekoliko dana objavljena je u svim važnim srpskim novinama, kao i u vijestima RTS-a. Komemorirali su ga kao pisca, profesora i psihijatra, koji se u nas najdublje i najustrajnije bavio psihologijom etno-nacionalizma. Ponegdje bi spomenuli i da je svojevremeno, 1990. godine, bio najmlađi bosanskohercegovački akademik. Citirani su njegovi novinski i radijski intervjui, u kojima se, kao i u svojim novijim knjigama, bavio i drugim društveno-historijskim modama, a ne samo nacionalizmom. Tako je pisao i o imperativu sreće, koji se raširio Zapadom i sasvim ga obuzeo: “Očigledno, zaboravlja se na heuristički potencijal duševne boli, na to da patnja može da nas vrati nama samima, da nam pomogne da uvidimo ispraznost ‘velikih priča’, da sagledamo vrijednost vječnih istina i takozvanih malih ljudskih zadovoljstava. Još samo iz beletristike, i to one dobre, i golemog iskustva, učimo da jedan broj ljudi u patnji postane smjeran, a neko i mudar. Rijetko, veoma rijetko se čuje da duševna patnja može i da oplemeni, a ponekog i učini kreativnim. Takođe, niko ne govori o tome da duševna patnja pomaže da se iskusi ponor egzistencije, ali i da patnja ishodi iz njegove spoznaje.”

Smrt Dušana Kecmanovića u Sarajevu nigdje nije notirana ni spomenuta. U tom je gradu proveo život, bio redovni profesor Univerziteta, ordinirao kao neuropsihijatar u bolničkome centru na Koševu, kupovao kruh i mlijeko, uređivao časopise za kulturu i društvena pitanja, gutao samoglasnike dok bi govorio, uplaćivao zajmove i samodoprinose, vozio se u crvenim tramvajima, sudjelovao u radu savjeta i komisija i bio jedan od onih uglednih građana, koje bi svaki taksist znao spomenuti kada treba naglasiti da Sarajevo nije inferiorno Beogradu ni Zagrebu. Imamo mi naše nobelovce, naše zlatne palme i lavove, imamo mi svoga Mešu Selimovića i svoje Indekse, svoje bratstvo-jedinstvo i svoju Jugoslaviju, i bolji smo, tolerantniji, suživotniji i rahatniji od sviju drugih; tako se govorilo, a tako se, iz daljine čujem, govori i danas kada prigodimice ustreba istaknuti multikulturalnost Sarajeva ili nadetnički i nadnacionalnih karakter nekoga današnjeg događaja. No, kako je Dušan Kecmanović umro baš nekako u te dane kada multikulturalnost i nadetničnost nisu bili na dnevnom redu, tako ga se, eto, nije spomenulo. Kao u Andrićevoj “Prokletoj avliji”, bio je nevin upravo na dan kada su se samo krivci oslobađali, umro je baš u dan kada se trebalo govoriti samo o živima… Da je to učinio malo ranije ili malo kasnije, spomenuli bi ga se kao što je i red.

Odurno je naglašavati da se Dušan Kecmanović baš nikada, nijednom riječju niti gestom nije odrekao Sarajeva. Niti je povrijedio osjećaje onih koji sebe danas smatraju posjednicima konačne (naravski – nadetničke) istine o tom gradu, pa naplaćuju simboličnu maltarinu svim bivšim rođenim i nerođenim Sarajlijama, i onako usput određuju tko uopće smije pisati i govoriti o Sarajevu. Zašto je onda njegova smrt tako temeljito prešućena? Zato što mu je ime Dušan, a prezime Kecmanović, pa time više nije naš? Čak niti to. Njegova smrt, kao ni njegov život i njegovo ime tako prirodno više ne pripadaju sadržaju koji obuhvaća pojam Sarajeva, da se već pomalo čini kao da mu nikada nisu ni pripadali. Suprotno tome, meni se još jednom srušilo Sarajevo na vijest o njegovoj smrti.

Krajem pretprošloga ljeta sjedili smo kod Kreše, u konobi Kasar. Taraca usred mora, i stol sa desetak stolica, po pet ili šest sa svake strane; sjedim leđima okrenut prema Zatonu i zatonskoj uvali, Dušan i Dubravka su preko puta, razgovaramo satima o svemu o čemu ljudi razgovaraju kada se tako nađu. Vedro je, nebo puno augustovskih zvijezda, doba je od Suza svetoga Lovre, i pred nama je još uvijek sve vrijeme ovoga svijeta. Kada se poslije ovoga budem sjećao, bit će mi na umu, kao nekakva utjeha, da je tu sa nama i otac Goran, još uvijek paroh dubrovački, koji će uskoro preuzeti službu u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Londonu; u sjećanju on nam je veza s Bogom. U trenutku dok se sve događa, Goran je vedrija i duhovitija strana našega stola, Bog stiže kasnije, u sjećanju. O ribljoj mliječi, zubacu i vinu, kao ni o konavoskoj rakiji koja miriši na sve grobljanske trave, kao ni o Kreši i njegovim gradelama, neće biti riječi. Govor o tome odavno je potrošen u gladnim novinskim žalopojkama.

Dušan je pričao o nečemu što mi je već ranije spominjao: o groblju na kojemu će biti njegov budući grob. Sedamdeset jedna mu je, kaže, a to je vrijeme kada je, čisto statistički gledano, vrijeme da se ukopavamo i da si, umjesto jorgana, navlačimo kamene ploče preko glave. Istina, on je o tome vrlo rano počeo razmišljati. Sredinom osamdesetih si je zakupio grobna mjesta na jednom vrlo lijepom mjestu na Barama. U međuvremenu se, međutim, štošta promijenilo, i neće se kopati na Barama, iako ga i tamo čeka prazan grob. Radije bi na Boninovo, ili na zatonsko groblje, ali sa Zatonom je malo problem, pošto se tu sahranjuju samo katolici.

Za stolom su se u tom trenutku vodila još barem dva razgovora, razvijala su se, kao u nekom dobrom modernističkom romanu, još dva narativna toka, ali Goran i ja smo baš Dušana slušali, i smijali mu se, svaki iz svojih razloga. Goran bi umetnuo poneku svoju mudru i osunčanu riječ, kao da je izgovara odozgor, sa svoga Graba, a ja sam se, priznajem, Dušanu pomalo i rugao. Nije mi bila razumljiva ta već sasvim starinska strast za grobnim mjestom, za lijepim grobljem i grobom s kojeg se širi lijep pogled na more. Ta strast već je pomalo bila napustila i moje Nonu i Noneta, koji su od Dušana četrdesetak godina stariji i bliži su generaciji njegova oca Ilije, ni njima više nije bilo važno gdje će se ukopati, samo neka im je grob uredan, da se ne sramote pred ljudima.

A onda sam pomalo shvatio o čemu se radi. Čini mi se da sam shvatio. To Dušan Kecmanović, kao i svaki iskorijenjen čovjek (osim, valjda, Emila Ciorana) traži način i mjesto da pusti korijenje, da se za nešto uhvati i da nečemu pripada. Kao aristokrat duha, nije se mogao uhvatiti za naciju. A i kako bi tada izgledala njegova kritika etno-nacionalizma? U Australiju je odlazio da ne bi pripadao svemu onome što mu se činilo nedostojno pripadanja. Otišao je tamo gdje se ne pušta korijenje, pa se mislio umiroviti u Zatonu i u Dubrovniku, i tu naći lijepo mjesto za grob. Nigdje grobno kamenje ne izgleda tako lijepo i sraslo s krajolikom, kao na jugu, oko Dubrovnika i u Konavlima, gdje kamene ploče posive, prekriju ih lišaj i mahovina, pa se čini da su uvijek tu, nerazrušivi i cijeli, oslobođeni onoga neugodnog funeralnog sentimenta, kakav se na kontinentu razvlači stoljećima, sve dok ne nestane i groblja i grobova. Na jugu groblja ostaju, traju duže od bilo čega drugog, tako da se u nekim konavoskim seoskim nekropolama jedni uz druge vide srednjevjekovni stećci i živi, svijećama osvijetljeni grobovi današnjih ljudi. O takvom je mjestu razmišljao Dušan Kecmanović. Tu bi ga obilazili oni koji ga vole.

I još je rekao da dolazi vrijeme kada će se zastalno preseliti u Zaton, jer je za stara čovjeka popriličan napor avionski let od Sydneya do Europe. U Australiji je imao uhodanu psihoterapeutsku praksu, Dubravka je radila kao profesorica, i sve je još uvijek bilo vrlo živo, čilo i okreteno. Govorio sam mu da ima vremena. Umro je i sahranjen u Sydneyu. Kao Ahasver. Sin Ilije Kecmanovića, bosansko-srpskog pisca, autora monografija o Silviju Stranjimiru Kranjčeviću i Ivanu Frani Jukiću, unuk prote Dušana Kecmanovića, člana Konstitutivne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1918, poslanika, senatora i svećenika, koji je umro u Beogradu 1942, prognan od ustaša… Tamo su, u Banjoj Luci, pa u Sarajevu, čupani njegovi korijeni. Dubravka ga je zvala Dujo. Svaki put bih se prenuo kada bi ga tako zazvala. Nadimak je zvučao dječje, pa sam imao dojam da ga štiti od svakoga zla, a što ćemo sad mi koje ne zovu tako? Bio je pametan, rječit i drag čovjek. Prvim postavljanjem ove priče o njemu na portalu Radio Sarajeva neka na nekim vaseljenskim Barama bude obilježen i njegov sarajevski grob. A ljeto će doći, inšalah, i naći nas razdrobljene u jednine.

*

Objavljeno na Radio Sarajevu

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića

*

Žena ga je donijela iz samoposluge u urni, kao i ostale.

Svako jutro ista slika. Hemendeks, tost i bijela kafa.

– Opet jaja, jebote! – rigalo mi se više od njih.

– Gospodin bi nešto bolje? – nije trpjela prigovor.

Tako smo za doručkom otkrili da je pile živo. Poštedjeli smo ga. Udomili. Postao nam je kućni ljubimac. Bio sam mu zahvalan što više nikad nismo imali jaja za doručak.

Nije prošlo puno i cijela je kuća bila njegova. Ubrzo nam se jastreb doselio na prozor. Bio je svjedokom naše idile iza zatvorenih prozora. Prozore nismo smjeli otvarati jer smo se bojali neravnopravnog ptičjeg dijaloga. S vremenom nam je ponestalo zraka. Stali smo se sušiti. Ni jastreb, s druge strane stakla, nije izgledao bolje. Umirao je od gladi. A onda je beba odbila napredovati. Od tvrdoglavosti se i razboljela. Doktor s magarećim ušima, bio je rezolutan.

Rastvorili smo kuću cijelom svijetu, nije nam bilo druge.

Pustili smo u svoj dom glavnu cestu. No automobili su je iznenada stali zaobilaziti. Radije su izabrali sporedne putove. Nešto ih je odbijalo od nas.

Pustom cestom su se gurali zečevi i pokoje zalutalo lane. Nije nam bilo nikakve koristi od toga, jer je jastreb bio brži od nas i mislio je samo na sebe. Nismo se bunili, barem je prestao misliti na naše pile.

Jednom nam je nekakav traktor, vukući kola puna sijena, napunio kuću prašinom.

– Sram vas bilo! – dobacio nam je ljutiti traktorista u prolazu.

Jastreb je poletio za njim te mu iskljucao glavu. Zajedno su zašli za obližnje brdo. Traktorist više nikada nije svraćao, niti nas vrijeđao.

Jedva da smo očistili kuću od prašine i nismo još isprali istu sa sebe, kad je naišao zeleni kabriolet, s pet tinejdžera.

– Prodajete li jaja? Čuli smo da imate kokoš – sa stražnjeg sica cvrkutala je jedina curica među njima.

– Mi ne držimo do jaja! – odbrusila joj je moja žena i otišla sprati prljavštinu sa sebe. – Tko će mi oprati leđa? – nehajno je dobacila prije nego je nestala iz kadra.

Četiri tinejdžera su poletjela za njom i više se nisu odvajali od nje. Nikada još nisu vidjeli ženu obrijanog međunožja. Djevojka je ostala uz mene.

– Koliko imate godina? – pitala me.

Pitala me još svašta, i sa svim odgovorima je bila zadovoljna. Pogađate, svi su moji odgovori bili točni.

*

Te sam noći usnuo čudan san.

Tinejdžerica i ja lutali smo prašnjavim seoskim putem. Bio je sunčan dan u ranu jesen.

– Voljela bih polizati svu prašinu s tebe – rekla je privijena uz mene, hvastajući jabuku što sam joj poklonio. Sočnu i crvenu.

– Mi smo u raju, a nas dvoje smo Eva i Adam – dodala je, milujući me po mojoj tetovaži na prsima. Ja sam je milovao po glatkome pubisu. Obrijala se meni za ljubav.

Uto nam je prišao magarac vukući kola. Bio je umoran i sam. Bez kočijaša i gazde. Zastao je pored nas.

– Divan je dan! – prijazno nas je pozdravio.

– Prekrasan! – uljudno smo odzdravili. Usput sam ga počešao po njušci. Bilo mu je drago.

– Čini mi se da je ovo jako usamljen magarac – rekla je malena.

Svratio sam iza, poviriti vozi li što u kolima. Tamo je bio nevelik ovalni crni predmet, nekakva kutija u obliku jaja.

– Ustvari, to je dječji lijes – riješio je sve nedoumice magarac.

– Otvori! Otvori! Još nikada nisam vidjela mrtvu bebu. Ajme meni! Joj, otvori! – navijala je cura na mene, pljeskajući rukama.

Nisam se pomakao, nisam ni mogao. S mene se cijedilo. Topio sam se. Bilo me je sve manje i manje. Uskoro sam bio toliko sitan da sam se utopio u vlastitom znoju. Od mene je ostala samo lokva u prašnjavom putu.

Magarac zgrabi jabuku iz ruke šokirane cure.

– A tko to ne bi bio usamljen na ovakvom putu? Pogledaj sebe, glupa kokošo! Ijaaaa! Ijaaaa! – zareve magarac pune gubice i ode s kolima, niz prašnjavu stazu.

Usamljena čučne nad mojom lokvom, kako bi se ogledala. Primijetio sam odozdo, imao sam super pogled na njene butine i njen pičić, cura je stvarno imala kokošje noge.

*

Tinejdžeri su ostali kod nas dva dana. Ostali bi još, no naišao je naš doktor, s jastrebom na ramenu. Prepali su se te slike i odjurili. Meni i ženi bilo je jako žao zbog toga.

– Rekla mi je ptica… – nije oklijevao doktor s magarećim ušima. – Da vaša beba još ima temperaturu. Je l’ to moguće?

– Aha! – odgovorio sam – Svakim danom joj raste po jednu liniju.

– A tlak u barometru pada. Sprema se oluja! Prava jesenja. Valja nešto poduzeti! – nagovorio me na brzinu doktor.

Doktoru i snovima se valja vjerovati.

Otišao sam u dječju sobu. Beba je bila vruća. Ispod njezinoga krevetića izvukao sam već odraslo pile, gotovo kokoš. Odfikario sam joj sjekirom glavu na nogostupu. Od pileće juhe, svi smo se osjećali bolje.

I kuću smo zatvorili. Oluja će.

U školu sam krenuo one jeseni nakon Proljeća. Moj vršnjak, inače talijanskog prezimena, s neizmjernim je užasom tih dana shvatio kako postoje i ljudi koji nose ime Srboljub. “A kako bi bilo da ja sina nazoven Hrvatoljub?!”, revoltiran se upitao.

U međuvremenu smo izgubili svaki kontakt. Znam da se nije daleko dobacio sa školom, što i nije neko iznenađenje. Nadam se da je ponosni otac jedne ili više kćeri.

***

Naš prvi radio bio je drvena kutija. I naš prvi televizor bio je drvena kutija. Drvo je, općenito, bilo zakon. Zašto? Kad čovjek dođe u dućan, da lijepo pokuca po stranici, pa onda osluškuje kako zveket njegovih članaka odjekuje među žicama i cijevima; da hukne po polituri, otare je rukavom košulje, pa onda provjeri je li lakirer sfušao posao; da vršcima prstiju pređe preko svih spojeva, pa se uvjeri dišu li drvene ploče ili su čvrsto priljubljene; da, na koncu, prodavaču, gardom zadovoljna znalca, kaže: Dobar je to radio/televizor. Kupujem!

***

Riba je Buster Keaton. Nijema, nepomičnog lica. A onda se svi smiju dok Bustera izvlače iz mora.

***

Tranzistori na ušima umirovljenika u nedjeljna popodneva. Raporti s Čaira, Koševa, Karaburme, Kantride, Bilinog Polja… kao s prve linije fronta. Jezici izvjestitelja kasne za nogama igrača, pa je napeto i kad nije. Lijeva krila jurišaju prema korner zastavici, a naša starčad, tehničari stare škole, odmiču lagano, nogu pred nogu.

(Izgovoreno, pa autorizirano, na jednoj od priredaba Susreta Zija Dizdarević u Fojnici, uz projekciju dokumentarnoga video-zapisa o Zuki Džumhuru)

*

Važno bi bilo percepciju Zuke Džumhura kao dragog i blagog šereta preoblikovati tako da Džumhura možemo sagledati kao cjelovitu autorsku i umjetničku pojavu. Pri tome prvenstveno mislim na njegov pisani opus, iako je on, možda i pretežno, bio i čovjek vizualnih medija. Džumhur jest bio beskrajno duhovit šeret, sjajan ironičar s onom sasvim posebnom vrstom ironije koja nikad ne prelazi u otrovni cinizam iako je precizna i oštra kao potez grafičarskom iglom, ali u Džumhuru imamo i mislioca, ozbiljnog mislioca,  koji svoje uvide saopćava na način ležeran, tako kompatibilan sa zahtjevima današnje civilizacije koja ne trpi ozbiljnost. Tu negdje, između te vanjske pojavnosti kao šeretske, i tih uvida koji su munjeviti i lucidni, čini mi se da bi valjalo tražiti nekog malo drukčijeg Džumhura nego što je općenito upamćen, posebno od strane televizijskog gledateljstva. Zato kažem da bi Džumhura ipak trebalo najviše tražiti u onome što je ostavio u tekstu. Tekst je, čini mi se, na kraju krajeva glavni dio njegove baštine, što nimalo neće umanjiti čudesnu duhovitost njegove dosjetke, njegovoga televizijskog putopisa, ili, recimo, činjenicu da možda nikada nismo imali tako genijalnoga novinskog karikaturista, posebno u žanru političke karikature.

Netko tko je sklon igrama riječi, traženjima značenja ispod i iza koincidencija, mogao bi početi, recimo, od samoga imena i prezimena, jer se tu stvara neka vrlo zanimljiva igra.Zulfikar je mitska sablja a džumhur izvorno znači masa, gomila, veliki skup ljudi. Zulfikar Džumhur – sablja i gomila, to je na prvi pogled nešto što sa Zukom Džumhurom, kakvoga znamo kao umjetnika individualistički emancipiranoga i „meke duše“, ne samo da nema veze nego mu je antipodno. A opet, tu se stvara neko široko značenjsko polje u kojemu se, u metafori, može naći mjesta i za način na koji je Džumhur artikulirao svoj doživljaj svijeta, bogat i nesvodljiv.

Nekrolog jednoj čaršiji u mom intimnom doživljaju najljepša je i najvažnija Džumhurova knjiga. Ta čudesna knjiga putopisa i crteža izašla je devetsto pedeset osme u Sarajevu u prekrasnom izdanju koje danas nećete naći nigdje. Imao sam problem da je nađem kada sam kao urednik neke od prošlih godina pravio novo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji. Svoj primjerak, s jednom vrlo važnom posvetom, nosao sam kroz cijeli život, a onda mi je u ratu propao – to je jedna od stvari koje najviše žalim. To izdanje „Svjetlosti“ iz pedeset osme bilo je doista posebno, napravljeno i na posebnom papiru i u posebnom formatu, radi Džumhurovih crteža. Da odlučujem u kakvoj kulturnoj ustanovi, raspisao bih nagradni natječaj za onoga tko prvi donese prvo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji u očuvanom stanju, pa da ga ustanova otkupi i čuva kao eksponat!

Ivo Andrić je u predgovoru toj knjizi napisao (legenda kaže: jedinomu koji je ikada ikomu napisao), iako prividno bez velikih pretenzija, ono što bi se moglo nazvati kvintesencijom načina na koji je Zuko Džumhur putovao, promatrao, doživljavao, i onda to uspijevao posredovati čitatelju u svom putopisnom tekstu:

• „Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mešavina raznorodnih uticaja onih koji su pre njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja koji je ipak, pre i više od svega slikovit. (On sam, negde uzgred, čini zanimljivo priznanje: ‘Samo se slike dugo pamte, a reči već sutradan promene svoj red.’) Njegova slika je često  tako uspela da zastajemo zadivljeni ne samo pred njenom lepotom nego i pred njenom tačnošću. (Na primjer slika starog kaluđera u Jerusalimu: ‘Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije.’).“

Na početku sam pokušao sugerirati kako bi vrijedilo Džumhura potražiti i malo ispod vanjske dopadnosti, duhovitosti, šarma kojim je plijenio. Taj drugi Džumhur vidljiv je i u prvim putopisima iz ove knjige, a može ga se vidjeti i u nekim malim, jedva primjetljivim naznakama koje on pravi i u svojim televizijskim putopisima, kada se na čas pred očima televizijskog gledaoca ukaže Džumhur u nekoj blago osjenčenoj melankoličnoj situaciji, iskazu, raspoloženju. Takvih nema puno i njih treba baš loviti, jer Zuko Džumhur je bio čarobnjak – on je znao da publiku treba plijeniti, a publiku nećeš baš plijeniti tegobom i melankolijom. Ali je isto tako znao mudro dozirati takva svoja autentična raspoloženja koja graniče s melankolijom, pa onda u tim trenucima ugledate, čak i u televizijskim hodoljubljima koja su pravljena za široku publiku, toga drugog Džumhura.

Ljudi koji su ga poznavali i koji mogu svjedočiti o njemu, znali su za to njegovo drugo lice; ono je bilo mnogo snažnije i u komunikaciji s ljudima mnogo ozbiljnije od šarmantnih televizijskih putopisa. Nedavno sam pisao kratki esej o arhitekturi Zlatka Ugljena, pa kada sam se sjetio vlastitoga doživljaja njegovoga remek-djela – sada već nepostojećeg hotela „Bregava“ u Stocu – i kada sam pokušavao rekonstruirati neke trenutke, iskrsnuo mi je kao zapravo najsnažniji i najvažniji doživljaj u pamćenju –  Zuko Džumhur!

Evo kako:

• Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako oživljenog i oljuđenog prostora u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki izuzetni ljudi. U mojem pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu “Bregava”, a ne mogu ni zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje, u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura. Mnogo godina kasnije, pošto je Džumhur bio već odavno preselio a ni “Bregave” više nije bilo, čitao sam u novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno, a nepopustljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više kada je već bio zdravstveno iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja i ljudovanja. Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica slikara, crtača, pisca hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskog putopisca valjda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana odlazio do Čiček-pasaža odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca. Kada mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u drugu, to je svakako zbog Džumhura – toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove “Bregave”. Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja starog fra Petra opisuje Ivo Andrić: “Nikad se ne bi moglo kazati u čemu je upravo bila lepota njegovoga pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme, ali pored toga oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk kao neki zvučni oreol kakvoga u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kada je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. To je izgubljeno zauvek.” Zapanjujuće je kako se ovaj opis može bez ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel “Bregava” u Stocu i na cijelu auru kojom je ta kuća zračila i na Zuku Džumhura i na noć iz mojega pamćenja. Sve to izgubljeno je zauvijek.

Doista, ta noć, o kojoj, evo, pokušavam nešto izgovoriti, koja se dogodila davno, živa je kao neko živo biće. I danas se sjećam – iako sam u međuvremenu izgubio i zaboravio koješta važno, možda i važnije od toga – svakog trenutka te noći koja je sva bila noć Zuke Džumhura. Oko njega je bilo nas, ne znam pet ili šest, on je bio od nas svih naizgled slabiji jer je već bio baš bolestan  i iznemogao, ali cijelu tu noć je on držao na svojim mentalnim plećima, i sve nas je držao na tim plećima, i to kako je on pripovijedao te noći, i što nam je sve pripovijedao, i kako je sve nas na isti način uvukao u taj magični krug svoga pripovijedanja – to je nešto što se ne zaboravlja, to je nešto što nije zapisano, čega nema ni na televiziji ni u knjizi ni u tekstu, a ja to bilježim radi onog „drugog“ Džumhura, koji je bio neka vrsta medija. Medija historije, mudrosti, pučkih znanja…

Te noći meni se Džumhur otkrio kao čovjek koji zna sve o najkrupnijim i najvažnijim temama naše i svjetske historije; on je nama te noći, između ostaloga, održao kratki kurs alternativne političke historije naših krajeva – Jugoslavije, Bosne i Hercegovine u dvadesetom stoljeću, tako da smo ga slušali otvorenih usta. Čovjek, dakle, koji je bio prava enciklopedija znanja, ali ne onoga drvenog, dosadnog, nego čovjek koji sve to priča i artikulira potpunim unutarnjim znanjem i neodoljivim darom plastičnoga govorenja. Tada sam Džumhura vidio posljednji put, a i danas sam mu zahvalan na toj noći kao na nečemu najmudrijem i najduhovnijem.

Zuko Džumhur je prije svega bio biće komunikacije; neutažive žeđi za komunikacijom, ali i čudesne darovitosti za nju. Pa i kada ga gledate na mrtvome filmskom platnu, vi osjećate kako vam taj čovjek izlazi u susret, kako govori upravo vama, kako upravo s vama hoće da podijeli svoje oduševljenje, kako želi da gotovo fizički izađe iz platna do vas, jer ste vi ta osoba koju on u tom trenutku hoće za svoga sugovornika, onoga kome prenosi svoje znanje.

Ima jedan fragment iz Džumhurove proze kojim se primjereno može ilustrirati primisao o „drugome“, „težem“ Džumhuru. To je fragment sa samog kraja Nekrologa jednoj čaršiji, iz teksta Pijesak i zvijezde. Inače, to je svijet koji je Džumhur očito najviše volio, odnosno svijet u kojem se on empatijski nekako osjećao najbolje; to je onaj svijet što ga je Andrić zvao Levantom. Priča Džumhur, dakle, svoj dojam iz Antiohije, i opisuje jednu sliku:

„U hladu jedne česme, na kraju prljavog naselja u dolini, provedoh čitavo popodne u potpunoj tuposti misli i osjećanja. Duboka jaruga dijelila je malo naselje na skoro dva jednaka dijela. Kuće su bile trošne i male. Onako skupljene na brijegu izgledale su kao gomile starih, iznemoglih prosjaka pred dverima nekakvog basnoslovnog carskog hrama. Iznad sela lebdio je miris kozjeg loja i jasmina. Uzalud sam satima pokušavao da nožnim palcem otkinem jednu grančicu masline ili nekog drugog drveta. Pred veče je prošao pogreb. Četiri hitra seoska kostura nosila su leš neke nesretne djevojke. Za nosilima je išao mali, pognuti sveštenik. Sveštenikove ruke bile su pobožne i gladne. Njegova brada ličila je na staru isluženu džamijsku metlu. U  pustinji je smrt običaj i svakodnevna stvar. Fatalizam je naučio ove ljude da će svi koji žive umrijeti i da će umrijeti i oni koji se još nisu ni rodili. Niko nije bio uzbuđen. Niko nije plakao. Nikoga nije ni bilo. Na pogrebima bogataša i uglednih ljudi uvijek ima nečeg trivijalnog. Zaželio sam da što prije odem u Bejrut i da se ponovo vratim na obale Mediterana…

Rano mru na Jugu,
Saloma!
Saloma!

Zvijezde nad pustinjom bile su noćas tako stare i otežale. Bilo ih je odjednom mnogo, beskrajno mnogo, kao bezvrijednog sitnog novca nekog starog carstva koje je odavno propalo.“

Eto, to je majstor.

*

ivanlovrenovic.com

Facebook, ma kako zvučalo, jako liči na ono što je nekada bila Jugoslavenska narodna armija i što, naravno, njeni generali nisu željeli da bude. Većina onih koje poznajem, a imaju iskustvo služenja vojnog roka, o prvom šoku nakon oblačenja uniforme pričaju manje-više isto.

Povratak u prošlost ranog ustajanja, nepotrebnog marširanja i noćnih, mrtvih straža na rubovima livada, obično počne rečenicom: „Tek kad sam otišao u vojsku, ja sam shvatio gdje živim…“ Onda slijede opisi situacija i ljudi, prepričavanje besmislenih razgovora o seksipilnosti domaćih životinja i nabrajanje, naravno na prste jedne ruke, istomišljenika s kojima su zajedno čuvali zdravu pamet. „Prije JNA ja nisam znao nikoga, ali nikoga ko nije slušao istu muziku kao ja, čitao iste knjige, isto se oblačio i prezirao stav roditelja koji su ga ubjeđivali da se fakultet završava zbog diplome“, kaže jedan moj drug, informatičar po zanimanju, violinista iz hobija i pasionirani čitatelj; dakle neko ko ni s osamnaest nije bio duduk, a opet je vjerovao kako se njegovi jugoslavenski vršnjaci dijele na one koji više Beatlese i one što preferiraju Stonese, da svi misle kako je Hesse napisao sve mudrosti svijeta i šire i umjesto života u Zabrđu sanjaju London.

U nekoj kasarni u nekom gradu, nevažno gdje, tamo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, otkrio je, međutim, većinsku Jugoslaviju: zemlju najcrnjih narodnjaka i njihovih fanova, primitvno društvo u kojem nije iskorijenjena nepismenost, niti je dokinuta praksa kupanja samo kada se ide doktoru, a doktoru se, opet, ide kad seoska gatara, mjesni pop ili hodža baš ne mogu naći nikakva lijeka. Tako je, eto, taj moj drug, predurao dvanaest mjeseci u stvarnosti i vratio se kao, kako se to kaže, drugi čovjek: shvatio je da mu je pametnije zaštiti svoj mali svijet, nego cijeli pokušavati, naivno, mladenački mijenjati. Od tada mu je svaki korak preko granice kojom se izolirao, skok u pakao za koji je, istina, psihički spreman.

Svako malo, ovaj naš svijet, a i nešto šire područje, protrese nekakav „skandal s društvene mreže“. U posljednje vrijeme desila su se dva takva. Na Facebooku se pojavila stranica pod nazivom „Najveće drolje osnovnih i srednjih škola“ i na istom tom Facebooku je, preko lažnih profila, otkriveno kako su dvije maloljetnice bosanskohercegovačkog porijekla, zamijenile život u Beču, potragom za smrću u Siriji, gdje su se usput i udale za neke Abu Dabije ili tako nekako, uglavnom manijake koju kada ne kolju po kućama, zatvaraju žene pod šatorima.

Naravno da je više, daleko više pažnje takozvane javnosti – a zapravo medijske industrije skandala – izazvala stranica s djevojčicama koje glume žene, od priče o curicama vjenčanim za smrt. I naravno, čisto da ne bude zabune, da Facebook kao takav nije kriv niti što petnaestogodišnjakinje ističu grudne koševe, a njihove vršnjakinje fakat misle da se do raja stiže iz sirijskog pijeska via Turska.

Za razliku od ostatka dijela svijeta kojem pripadamo i u kojem su samouslikane maloljetnice u pozama za koje se ne zna jesu li bliže pornografskoj ili industriji spotova – narodnjačkih ili MTV-ijevskih, svejedno je – zbilja povod za ozbiljnu brigu, mi i povoda i brige imamo u dvostrukoj količini. To što su juniorke talibanke austrijske državljanke i žive u Beču, ne znači kako sutra neke djevojčice istih i sličnih imena neće nestati iz Zenice, Sarajeva, Bihaća… i javiti se iz kampa brigade koja planira, čim savlada Bashara al-Asada, izvesti pješadijski napad na Washington DC.

Roditelji i djeca postoje, između ostaloga, i zato da se ne razumiju. Doba puberteta je vrijeme u kojem dolazi do, uvjetno rečeno, konačnog razdvajanja: djeca, naime, u tim, „nemogućim“  godinama formiraju ukuse, polazeći od želje da se, što je moguće više, razlikuju od očeva i majki. I nije to nikakva moda, već pravilo. Tako su, da malo pojednostavimo, sinovi ljubitelja šlagera postajali punkeri, kćerke medicinskih sestara modne kreatorke, radnička djeca pod riječi pakao podrazumijevala najbližu fabriku i rad u neposrednoj proizvodnji; baš kao što sada sinovi punkera gledaju DM, kćerke modnih dizajnerica hodaju zakopčane do grla, a djeca nezaposlenih ili potplaćenih radnika… E tu, zapravo, stanuje problem na čijoj su jednoj strani curice koje su se same snimile i to što su snimile stavile na svoje profile, da bi te fotografije neko jednostavno pokupio i ogavno kontekstualizirao, a na drugoj još malo pa djevojke, a već udate i igrom slučaja još uvijek žive i zdrave, usput i uvjerene kako su sa avionskom kartom kupile i ulaznicu za džennet, samo, eto, još trebaju doći na red.

Način razdvajanja generacija ostao je, dakle, isti, ali se svijet promijenio na gore. U njemu, našem svijetu, djeca misle – i nisu u krivu, svakako ne do kraja – da od znanja koristi nema, a od rada još manje. Uostalom, gdje god se okrenu, pronalaze robove u radnom odnosu i nasuprot njima idole slavne zato što su slavni, pojave čija je medijska prisutnost proporcionalna spremnosti da od sebe prave budale svakom zgodom. One što ih je neko nazvao „najvećim droljama“, ponašaju se navlas isto kao nešto starije stanovnice jet-set rubrika, poznate ove i one, vazda spremne da prije tuširanja mobitelom uslikaju guzicu u ogledalu, a pauzu u teretani iskoriste da snime znojem orošeni dekolte. Još jednom da ne bude zabune: one, te iz ogledala i teretana, nisu stvorile same sebe. Staro uredničko pravilo, još uvijek važeće bez obzira na sve promjene u medijskoj industriji, kaže kako novine prodaju skandali, sex i križaljke. Podilaženje i voajerskim sklonostima masovne publike kreiralo je pravila ponašanja takozvanih celebrityija, čije imitatorice, prije nego što krenu odgovarati biologiju, podignu sise da izgledaju veće, snime ih i stave na Facebook. I naravno da ne misle – onaj ko očekuje drukčije, nikada nije sreo nekoga u pubertetu, stanju u kojem se uopće ne misli – kako te njihove fotke postaju vlasništvo Facebooka i da nije pitanje šta će im reći mame i tate, već ko će ih i kako zloupotrijebiti.

Ako, dakle, krivnje oslobodimo maloljetnice koje hoće, baš kao što je rekla jedna petnaestogodšnja junakinja dokumentarnog filma „Vidimo se u čitulji“, redatelja Janka Baljka, snimljenog prije ere društvenih mreža, da budu poznate i da ih svi znaju, ali bez suvišnih zašto, je li adresa za dostavljanje optužnice ona roditeljska? Mogla bi biti da nije činjenica koje kažu kako se današnja djeca i njihovi roditelji daleko manje razumiju nego što su se razumjeli isti ti roditelji sa svojim očevima i majkama. Razvoj tehnologije i sve što ga prati, uz ostalo, produbljuje i jaz među generacijama, dok je u paralelnom procesu nestalo društvo u kojem su, kako je već rečeno, znanje i rad imali neku vrijednost. Nemaju, dakle, u većini i u najkraćem, današnje mame i tate, sve ako i znaju „jezik“ LOL-ova i ostalog, dokaze kojima bi makar mogli pokušati ubijediti kćerke da od diplome filozofskog ili kakvog drugog fakulteta, odnosno ovladavanja zanatima koji ne izumiru bez obzira na to što je čovjek bio na Mjesecu, ima daleko više koristi nego od izgleda.

O selfie kulturi nedavno je, u rubrici „Melanholija ljevice“ na portalu Žurnal.ba, pisao Andrej Nikolaidis, kazavši, uz ostalo: „Svakako ste primijetili kako ljudi na fejsbuk ne postavljaju fotografije na kojima ispijeni i neispavani, nakon nedjelja čitanja, stoje nad Hegelovom knjigom, a u očima im vidiš: ne kontam. Ljudi žele ono što drugi ljudi imaju, ali ne i njihove članske karte biblioteke. Ljudi ne žele oponašati ljude koji uče. To znamo iz škole: ko uči, on je odlikaš, njega tuku. Kad snimaju selfije, ljudi ne žele izgledati kao eksperti za sufizam i gotsku arhitekturu, nego kao glumci i porno zvijezde“.

Želja za „slavom“, za izlaskom iz anonimnosti i prelaksom u svijet „popularnih“, nije, naravno, produkt našeg vremena i društvenih mreža, ali njena masovnost jeste posljedica beznađa ovog doba u kojem su od posljedica nametnute želje za uspjehom, veće i gore jedino one što proizilaze iz straha od neuspjeha – mjerljivog još valjda jedino sa strahom od smrti. Neuspjeh, jer se uspjeh, u konačnici, mjeri novcem, znači siromaštvo, a siromaštvo izopćenost i nevidljivost. Oni koje taj strah uhvati i prije nego probaju biti primijećeni ili primijećene po svaku cijenu, savršena su meta misionarima koji, baš kao i idoli djevojčica iz ogledala, jednako zloupotrebljavaju prostor internetske slobode, inficirajući pogodne ubjeđenjem da će problemi biti kao rukom odneseni čim se u ruke uzmu kalašnjikov, a zbrka u glavi proći kada se glava pokrije crnim platnom ili lice uokviri neurednom bradom.

„Ja sam živjela u Beču, dok me Allah nije pozvao i ja sam se pozivu odazvala i na put časni krenula. U Beču sam često mislila da će biti teško živjeti u Siriji, jer sam navikla na luksuzan život. Mislila sam da u Siriji nema vode, jela, kreveta… Ali, to nije slučaj, elhamdulillah, mi živimo u kućama koje su iz vaše perspektive ekstra, mi ovdje imamo sve, mi uživamo, nemamo strah od smrti, ja vas pozivam moje drage sestre ma gdje god bile, ja pozivam u u džihad na Allahovom putu. Imajte nijet pa će vam Allah olakšati put, molite Allaha ispravno-iskreno, molite Allaha da vaša stopala na put časti donesu. Ja sam bila prije isto kao i vi, sestre su me pozvale u džihad”, napisala je na Facebooku petnaestogodišnja Sabina Selimović.

Ako neka druga Sabina nije sama skontala kako put do slave vodi preko specifičnih dijelova tijela, a nije, već je tako vidjela, je li ova Sabina iz Beča u samoći doma svoga i napornom surfanju po stranicama s tekstovima o klimatskim promjenama izazvanim nekontroliranom ekspolatacijom plina, primila Allahov poziv, uzela pasoš i džeparac, pa pravo u Siriju? Naravno da nije: ona je, kao i neka druga, nepokrivena Sabina, lobotomizirana na sličan, skoro isti način, samo što je operaciju izveo drugi specijalista i s drukčijim namjerama. Kao što, dakle, neke sabine vjeruju u svoju slavu prije nego su, kako bi je stekle, napravile nešto složenije od slikanja dupeta, tako je i bečka Sabina povjerovala u jednostavnost i navodnu ugodnost života bez uobičajenih strahova ovoga doba, pa makar se živjelo u okovima sektaškog islama i blizu fronta.

Tako, na kraju, za razliku od drugih, pripadnici bošnjačke zajednice u vrlom, novom svijetu kojeg se danas može upoznati preko Facebooka – baš onako kako se stvarnost jugoslavenskog društva otkrivala u JNA – dakle u svijetu u kojem se utrkuju selfie ispraznost i ništa „puniji“ vjerski fanatizam, imaju i mogućnost izbora između krajnosti očaja. Izbora između polugole maloljetne kćerke na Facebooku ili pokrivene u Siriji. Onaj kome se teško odlučiti, tome nema pomoći. Djevojčice koje je neki kreten nazvao droljama, ne samo da imaju vremena za sazrijevanje, već, za razliku od Sabine i drugih, njoj sličnih, imaju i znatno veće šanse da žive dočekaju trenutak izlaska iz puberteta.

*

Objavljeno na radiosarajevo.ba

Tamo te meklo
Tamo smardi
Tamo se pardi
Tamo je teplo
Tamo se rugoš
Dok juto se pati
Propjo se ufoš
Reć NE smarti

_____na “susvita”
_____21.12.12.
_____na kondutu
_____četr ure
_____nakon narkoze

Knjige s posvetom ipak završe kod
uličnih prodavaca
Jednu otvaram i nesigurno razmjenjujem
za dvije bosanske pare
Nagrađujem ovom knjigom
vojnika Mihalić Franju za
postignute uspehe u obuci
i primereno vladanje
________Komadant
________peš. Pukovnik
________Ivan Slapnik
Zavješteno pečatom vojne pošte
broj 1394, Novo Mesto

Franjo Mihalić, jugoslovenskom maršalu,
na njegov 53. rođendan,
predao je prvu štafetnu palicu,
pet puta je optrčao planetu i
na melburnskim olimpijskim igrama 1956.
osrebrenio se, na tren samo sklopivši oči

Sigurno da su, posebnim blefom,
ova dva Mihalića
promakli jedan drugome u strašnom
oticanju svijeta

Još dok sam bio klinac
Umro je drag i čovjek blizak
Sutradan je došla žena
Da me pozove na sprovod

Nisam znao kako da se ponašam
Nikada čovjeka vidio nisam mrtvog
I čim uđoh u dvorište staviše mi
U ruke foto-aparat

To mu je bila želja
Sve da se slika
A onda da se izradi
Kad prođe 40 dana

Buljio sam kroz tražilo pet sati
I osjećao se kao fotograf
Rojtersa
Bez zvuka, mirisa, i ukusa ručka na groblju

Sretali su me skoro svakog dana
Kad ćeš donijeti slike, svrati večeras, sutra
Mi ćemo ti dati pare samo
Ih donesi molila je žena

Probudio sam se jedno popodne
Podigao roletne i uzeo kutijice sa filmovima
Bacio ih na cestu, čuo pucketanje
I sahranio ga zauvjek

Jacques Le Goff (1924) umro je u Parizu 1. travnja u 91. godini života. Kako je živio – s historijom, tako je i otišao: preminuo je u pariškoj bolnici Saint-Louis koja je dobila ime po jednom od junaka njegova opusa – francuskom kralju Luju IX. Svetom.

“Jacques Le Goff je posljednji od velikih koji je upravo otišao”, izjavio je, čuvši za Le Goffovu smrt, također veliki historičar Pierre Nora koji mu je istovremeno bio i prijatelj i jedan od prvih izdavača. Jer, objasnio je Nora, Jacques Le Goff pripada tom nizu historičara koji su kao “Marc Bloch i Lucien Febvre, Fernand Braudel i Georges Duby, promijenili naš odnos prema povijesti i historiji”. Nakon Le Goffa, objašnjava Nora, “srednji vijek više neće nikad biti ono što je bio prije njega”. On više nikada neće biti onako “mračan” kao što je bio, iako Le Goff nije nikada prešućivao strahote toga doba – poput, primjerice, isključivanja leproznih te žestokih progona heretika i svih “drugih” i “drugačijih”. Ako se bit Le Goffova djela može svesti na jednu ključnu rečenicu, onda je to ova: tijekom srednjega vijeka stvoreni su temelji modernoga doba, u mnogim domenama; bilo je to vrijeme u kojem su nastale jezgre suvremenih gradova kao i sveučilišta.

Imao je, kako govore njegovi prijatelji, “strašan apetit za povijest i historiju”. Medievist sa “znatiželjom gurmana”, nezasitan u prikupljanju znanja – da parafraziramo velikog Marca Blocha, za kojeg je Le Goff govorio da je njegov “posthumni učenik” (Bloch je strijeljan 1944).

Moj prvi susret s Le Goffom dogodio se na drugoj godini studija – putem njegove fascinantne knjige, beogradskog izdanja Civilizacije srednjovjekovnog Zapada. Tu sam knjigu pročitao nakon Feudalnog društva Marca Blocha: bilo je to više nego solidna osnovica da bi se krenulo prema Le Goffu, koji mi je, pak, otvorio posve nove vidike.

Diplomiravši, krenuo sam na postdiplomski studij, postao asistent na katedri za Opću povijest srednjega vijeka, počeo se baviti bizantskom poviješću. Kako sam tada bio obavezan čitati i knjige o metodologiji historije, moja velika učiteljica Mirjana Gross davala mi je uglavnom knjige njemačkih historičara, usmjeravajući me prema njemačkoj historiografiji. Tada se pojavila prilika da dobijem stipendiju za specijalizaciju u inozemstvu. Iako se činilo da moji znanstveni putevi idu u drugom smjeru, moja fascinacija Le Goffom je ostala, pa sam uspio nagovoriti mog šefa Miroslava Brandta i Mirjanu Gross, koji su se dogovarali kuda će me uputiti, da to bude Pariz, odnosno Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (Škola za visoke studije u društvenim znanostima), gdje je Le Goff bio profesor.

Tada, u doba bez interneta, bilo je potrebno dosta truda da se dođe do reda predavanja za tu godinu, da se dođe do Le Goffa. Prof. Brandt mu je uputio pismo s molbom da me primi na svoj seminar i da mi bude neka vrsta mentora. Nakon nekog vremena stigao je potvrdan odgovor – bio sam presretan i istovremeno začuđen da veliki Le Goff, mene, jedva 23-godišnjaka, želi primiti pod svoje. Ali, poslije sam shvatio da veličina čovjeka ne čini nepristupačnim i oholim – u Le Goffovu slučaju bilo je upravo suprotno.

Nekoliko dana po dolasku, u studenom 1981., na stipendiju u Pariz, primio me Le Goff u svom uredu u Ecole, na tadašnjoj lokaciji na bulevaru Raspail (isti onaj bulevar koji se pojavljuje u Simenonovim romanima o inspektoru Maigretu).

Bio je neformalan, opušten, s neizbježnom lulom. Pitao me što ću i kako ću raditi, odmah se ponudio da mi posudi nešto novca, ako mi treba. Rekao mi je da mu se mogu javiti kad hoću.

A kako sam tada radio magisterij iz bizantske povijesti – o Prokopiju iz Cezareje, na Le Goffovim seminarima dobio sam status “auditeur libre” (“slobodni slušač”). Dakle, nisam imao formalnih obaveza, što mi je ostavljalo punu slobodu da radim u bibliotekama i arhivima te da pohađam druga predavanja, prisustvujem različitim događanjima.

Na taj sam način imao priliku usporediti dvojicu najvećih u toj generaciji: često sam odlazio slušati i predavanja Georgesa Dubyja na College de France. Ma koliko Duby i Le Goff bili prijatelji i suradnici, u pristupu nekim problemima čak i istomišljenici, u mnogo čemu su bili vrlo različiti, i to se očitovalo i na njihovim predavanjima. Već je i atmosfera bila drugačija: tradicionalističkom Collegeu pristajala je Dubyjeva strogost i službenost, Školi za visoke studije, stvorenoj tijekom burnih šezdesetih, i njezinim postdiplomandima, odlično je odgovarala Le Goffova neformalnost koja se iskazivala u mnogobrojnim improvizacijama i asocijacijama, lucidnim primjedbama, slobodnom ponašanju, često začinjenom rječnikom s pariških ulica – ironično spominjući neke pojave, izjave, itd., znao je reći da su to “conneries”.

Kad je radio sa studentima, Le Goff je bio otvoren, željan diskusije, argumenata, ali je istovremeno nametao željeznu disciplinu historiografske metode i logike. Bez obzira što je volio razmišljati, sintetizirati, znao je, i drugima je davao do znanja, da je “filozofiranje ustima historičara smrtni grijeh”, drugim riječima, da se svaki zaključak treba temeljiti na minucioznom poznavanju te razumijevanju izvora i skrupuloznoj analizi. A kad sam mu ja donio prvu verziju mogao sinopsisa o “historiografskim kriterijima Prokopija iz Cezareje”, što mi je bio naslov magisterija, uz pohvale koje, mislim, nisu bile puka forma, primijetio je da se trebam kloniti “impresionizma”.

Praktički u danima kad sam potkraj 1981. stigao u Pariz, izašla je još jedna Le Goffova knjiga, koju ne mogu ne ocijeniti fascinantnom – La Naissance du purgatoire (Rođenje čistilišta). Bili su je puni izlozi pariških knjižara. Ona je u stvarnom i simboličkom smislu označila drugi dio Le Goffove karijere. Tu sam knjigu čitao i pročitao, s velikim naporom, zbog za mene posve novih tema koje je obrađivala i niza posve nepoznatih ljudi, događaja i izvora koje je autor spominjao. Ali zbog tog uloženog napora nisam manje uživao u čitanju. A uživao sam i na njegovu seminaru “Sustav gesta u srednjem vijeku”, marljivo sve zapisivao, što mi je kasnije, uz druge Le Goffove knjige i knjige njegovih učenika, bila osnovica za predavanja zagrebačkim studentima u sljedećih dvadesetak godina. Ugledajući se na Le Goffa, i ja sam svoj kolegij nazivao “Historijska antropologija”.

“Le Goff je antropologizirao historiju”, zaključuje Pierre Nora.

Od sedamdesetih se Le Goff bavio gestama, smijehom, bukom, snovima i sličnim fenomenima. Kao kruna tih istraživanja 1999. je izašao Dictionnaire raisonné de l’Occident médiéval (Obrazloženi rječnik srednjovjekovnog Zapada) čije je pisanje koordinirao zajedno sa Jean-Claudeom Schmittom. Ne radi se o rječniku poput drugih: u njemu nisu akumulirane stotine, tisuće bilješki o povijesnim ličnostima, institucijama, o datumima i mjestima; u njemu se u osamdesetak članaka (od 15 do 25 stranica svaki) nastoji opisati ključne elemente europskog srednjovjekovnog društva i civilizacije. Le Goff i Schmidt, ali prvenstveno Le Goff, odabrao je teme, iz domene materijalne kulture, društva ili simbolike. Tako su, naravno, u Dictionnaire raisonné uvrštene natuknice feudalizam, Carstvo i vitezovi. Postoje i one teme koje se baš i ne očekuju – Lov, Anđeli, Bog ili Individua. Naposljetku, objavljen je i niz bilješki koje već i po naslovu ukazuju na problem, odnosno na povijesnu dijalektiku, poput Svećenstvo/Laici, Muškarac/Žena, Tijelo /Duša, Središte / Periferija.

Jacques Le Goff nije bio samo historičar, bio je i intelektualac, zapravo angažirani intelektualac – cijeli je život ostao vjeran “idealističkoj ljevici”, objašnjava Pierre Nora, onoj koja je “nasljednica predratnog Narodnog fronta”, potom Socijalističke partije čiji je član bio samo od 1958. do 1962. godine. Vrlo se rano oslobodio fascinacije “realnog socijalizma” odnosno staljinizma, jer je bio očevidac državnog udara u Čehoslovačkoj 1948. godine. Međutim, ostao je nepokolebljivo na ljevici, dočim su se drugi intelektualci često od staljinista u mladosti pretvarali u zrelim godinama i u starosti u konzervativce ili desničare, uglavnom se srameći ili skrivajući svoje mladalačke ideale. Le Goff se, slijedom svojih političkih uvjerenja, snažno angažirao nakon puča 1981. u Poljskoj – predvodio je u Francuskoj akciju “1000 intelektualaca” protiv državnog udara. Bio sam neposredni očevidac tog njegova angažmana: kako sam i ja želio potpisati, na nekoj dodatnoj listi, zabrinuto me pitao nije li to za mene opasno – kad sam rekao da nije, radosno je prihvatio da se upišem na listu.

Jean-Claude Schmitt, koji se s pravom može prvi nazvati njegovim nasljednikom i u znanstvenom, i u intelektualnom pogledu, inzistira na pravednosti prosudbi tog “čovjeka principa”, dosljednog u obrani “građanskih vrijednosti”.

A ja sam, po povratku u ljeto 1982. u Zagreb, nastavio povremeno pisati svom profesoru u Pariz: znao sam mu čestitati Novu godinu ili mu poslati razglednicu s neke u srednjovjekovnom smislu zanimljive destinacije. A od njega sam dobio primjerice, hrvatsko izdanje njegove knjige “Intelektualci u srednjem vijeku” – stigla mi je s posvetom: A Monsieur Goldstein – très amicalement – Jacques Le Goff i to dok sam bio u vojsci, u Kninu. Le Goff i njegovi srednjovjekovni intelektualci s jedne, i artiljerijski puk, južna kasarna u Kninu, s druge strane.

Vremenom sam, zaokupljen svim mogućim profesionalnim i privatnim obavezama, posve izgubio kontakt s prof. Le Goffom. Dolazio sam u Pariz s vremena na vrijeme, na neke konferencije, uvijek je to bilo kratko, i nisam mu se javio – sam sam se sebi pravdao da nemam vremena. A iskreno govoreći, nekako mi je bilo nelagodno: znao sam da bih mu trebao objasniti kako sam “pobjegao” sa srednjega vijeka i završio na 20. stoljeću. A zapravo, trebao sam mu se javiti, jer bi me lako shvatio. I on je, naime, pretrčavao u novija razdoblja: u mnogim je prilikama govorio o Europi i njezinoj povijesti sa znanjem, iskustvom i iz perspektive medievista (naposljetku, početkom novog tisućljeća pokrenuo je veliki projekt o Europi i njezinoj povijesti).

Pierre Nora opisuje posljednje godine života svoga prijatelja – “bile su teške”. Le Goff je teško podnio smrt supruge Hanke te joj je posvetio knjigu – Avec Hanka (S Hankom, 2008). U predgovoru je objasnio kako je to “knjiga ljubavi, a istovremeno i čin sjećanja. No, ona je prvenstveno pokušaj da oživim jednu ženu u individualnosti njezine osobe i njezina postojanja”. Kako je bio strastveni pisac, pisanje te knjige mu je omogućavalo da, kako je objasnio, “produži život sa ženom koju sam beskrajno volio i koju ću beskrajno voljeti do smrti”. Tih se mjeseci pitao kako nastaviti živjeti bez supruge. Odgovor je bio njemu svojstven – nastavio je raditi, bez predaha. Pisao je o “dugačkom srednjem vijeku”, objavio je još jednu izvrsnu knjigu – A la recherche du temps sacré, Jacques de Voragine et la Légende dorée (U potrazi za svetim vremenom, Jacques iz Voragine i Legenda o zlatu, 2011). I nakon toga je nastavio pisati te je, u tjednima pred smrt, objavljena i Pourquoi découper l’histoire en tranches? (Zašto rezati povijest u dijelove?, 2014).

Kad sam početkom 2013. preuzeo mjesto ambasadora/veleposlanika RH u Francuskoj, zapljusnuo me, kao i svakog na tom mjestu, niz najrazličitijih obaveza. Govorio sam sebi – kontaktirat ću Le Goffa kad mi se situacija malo smiri. I stvarno, putem starih veza dobio sam adresu u Parizu, napisao sam mu pismo, ali odgovora nije bilo. Nakon nekog vremena, kad sam vidio da to s pismom ne ide, pokušao sam dobiti broj telefona, ali mi je tada rečeno da je već teško bolestan, gotovo nepokretan te da komunicira isključivo s najužim krugom rodbine i prijatelja. Tih je dana, u studenom 2013. godine, posljednji put javno istupio – podržao je predsjednika Françoisa Hollandea protiv bretonskih radikala (njegov je otac bio Bretonac, pa je u tom smislu to imalo težinu). Zaokupljen brojnim obvezama jednostavno nisam više stigao ni misliti da vjerojatno Le Goffa više neću vidjeti niti s njim popričati. Sada mi je iskreno žao.

Jacques Le Goff bio je, najkraće rečeno, intelektualac. Poput glavnih likova u njegovoj možda najljupkijoj knjizi, odnosno knjizi koju je pisao s mladalačkom energijom i s neposrednom porukom – “Intelektualci u srednjem vijeku”, Le Goff je razbijao neznanja i predrasude i otvarao nove vidike svojoj brojnoj čitalačkoj publici u vremenu koje je od njegova srednjeg vijeka bilo toliko različito, a opet – po mnogo čemu slično.