Ljubljana

Od rojstva živim v Ljubljani in imam občutek, da sem se z leti povsem zrasel z njo, da so se moje življenjske potrebe prilagodile ponudbi tega mesta, da sta se najini osebnosti uigrali kot se uigrajo osebnosti dolgoletnih partnerjev. Drug v drugega tako zreva z razumevanjem in naklonjenostjo, čeprav se zavedava najinih pomanjkljivosti. Nekoč so naju jezile, nekoč sva želela pobegniti daleč stran drug od drugega, a vse to je bilo nekoč, ko so bili urniki nočnih avtobusov še pomembni.

Danes ne hrepenim več po tem, da bi me Ljubljana prevzela, me privila k sebi in mi dala vedeti, da sem njen. Živiva drug ob drugem in si občasno prikimava, kot bežna znanca v mimohodu po bregovih Ljubljanice. Danes znam uživati v njenih medsebojno nedotakljivih mikrokozmosih, v vakuumsko zaprtih ljubljanskih družbicah, ki se niti pomotoma ne združijo v eno veliko družbo, ki bi ji lahko rekli ljubljanska raja. Danes v malomeščanskem šopirjenju z obnovljenimi avstro-ogrskimi fasadami zaznam redek trenutek iskrenosti, ki me, priznam, neskončno zabava. Ko hodim po Stari Ljubljani me namreč mesto spominja na majhno punčko, ki štorklja v maminih čevljih z visoko peto in steguje v zrak svojo čedno glavico misleč, da nihče ne bo opazil njene nizke rasti.

In uživam v njenih zimah, ko izgubljena v megli Ljubljana postane še manjša, še bolj nebogljena deklica, ki se skriva pod snežno odejo in sramežljivo kuka na plano. In ko prižge praznične lučke in jo hkrati pohodijo gojzarji iz njenih primestij in salonarji iz njenih butičnih hotelov, ko se vsi njeni svetovi nevidno premešajo pred stojnicami s kuhanim vinom, se mi vedno znova prikupi, saj revica ne ve več čigava je.

Uživam v njenih pomladih, ko nežno šelestenje tivolskih dreves očara celo svoje večno cinične otročiče, ki vso zimo pod ogolelimi krošnjami platan na Kongresnem trgu sanjarijo o Berlinu, Amsterdamu, Londonu in New Yorku, o življenju, ki ga zamujajo. Uživam, ko se jim med prvim predajanjem zgodnjepomladanskem soncu na trenutek zazdi, da zares živijo.

Uživam v njenih poletjih, ko ostane prepuščena lahkotnemu vandranju turistov in končno upočasni svoj brzeči korak, ko enkrat za spremembo zastane in se zvedavo razgleda naokrog in tam, kjer je že tolikokrat sprehodila, zagleda nove hiše, mostove, trge in ulice, nove vrtove, kamor se skrije pred vročino.

In uživam v njenih jesenih, ko se v Ljubljani čas ustavlja kot v najboljših pustotah. Ko od dežja premočena Ljubljana čaka svoj prvi sneg. A ona ne čaka nestrpno, ne tako kot najstnica čaka na prvi poljub, ne. Ljubljana čaka zdolgočaseno, kot starka, na katere klobuk je padlo že nešteto prvih snežink. In takrat je mirno in spokojno in včasih sredi praznega Prešernovega trga skupaj s pojenjajočim odmevom oddaljenih korakov za hip izgine celo občutek minevanja. In je res lepo.

Zagreb

Ne vem, zakaj ne maram Zagreba. Prvo, kar mi pride na misel, je, da je preveč podoben Ljubljani. A kar sem pripravljen odpustiti Ljubljani zato, ker jo imam rad, iz Zagreba v mojih očeh zlahka ustvarja meni neljubo in neprivlačno urbano gmoto. Zagreb in Ljubljana sta si podobna na nek težko določljiv način. Po nečem, kar mi diši po neudomačenosti domačinov. Tudi v Zagrebu me je preganjala misel, da v njem ni Zagrebčanov, da tam ne živijo ljudje, ki bi jim ne bilo treba pred neznanci vsiljivo igrati svojega zagrebštva. Imel sem občutek, da si v Zagrebu nihče zares ne želi biti Zagrebčan, a da se vsak boji, da bi drugi v njem razkrili pomanjkanje te želje.

Zagreb je najbrž zelo lepo mesto, a tudi v to ne morem zares verjeti. Nikoli namreč nisem uspel uživati v njegovi lepoti. Vselej mi je le vzbujal lepe spomine na neka druga mesta, ki sem jih obiskoval srečnejši kot sem obiskoval Zagreb. Ko sem hodil po Zagrebu, sem največkrat tiho obžaloval, da ne hodim po Pragi ali po Krakovu. Če v tem mestu, ki bi moralo biti eno mojih mest, ne morem srečati nikogar, ki bi ga bil iskreno vesel, sem si mislil, potem raje hodim po nekem tujem mestu, ki o meni ne ve ničesar in ki jaz o njem ne vem ničesar. Brno ali Bratislava bi bila primerna, sem si mislil. Pa Pecs. Ne pa Zagreb.

V Zagrebu se mi je včasih dozdevalo, da me ljudje prepoznavajo, prepoznavajo in se obračajo stran. Kot v Ljubljani, le da ljudi v Zagrebu nikakor nisem mogel poznati, da so bili tam tujci. Ki spet niso bili tujci. Če bi res bili, kot so mi tujci ljudje v Gradcu ali Lvovu, bi mi bilo lažje. Lahko bi jim nekaj nerazumljivo zamrmral. Za Zagreb pa nisem bil nikdar popolnoma nerazumljiv. Vedno sem imel občutek, da me razumejo, a le toliko, da lahko določijo izvor moje nerazumljivosti. In ta v Zagrebu, vsaj tako se mi je vedno zdelo, nikoli ni izvirala na pravem mestu.

Zato se mi je vedno zdelo, da razumem Johnyja Štulića, ko poje ‘Užas je moja furka’, ko poje o ‘smrdljivom gradu’, ki je ‘zadovoljan sobom’. Zdelo se mi je, da ga razumem, zakaj je nekoč iz tega mesta odšel v Utrecht. Čeprav ne vem nič o Johnyju Štuliću. A slišal sem ga, ko sem se sprehajal po Gornjem gradu, slišal sem ga na tribunah dvorane Dom Dražena Petrovića, med Chagallovimi slikami v Klovićevih dvorih in ko sem sedel na kavi na Cvjetnom trgu.

Nikoli pa nisem v Zagrebu zaslišal ‘Tebi me nagla ova zagrebačka magla’. Nikoli v Zagrebu nisem zaslišal Rundekovega nežnega hrepenenja. Vedno sem slišal le Štulićev tihi prezir. ‘Što se babi htilo, to se babi snilo’ bi bržkone porekli na to tisti, ki v Zagrebu niso povsem nerazumljivi.

Sarajevo

Sarajevo je mesto, ki se zmanjšuje. Spomnim se, kako sem kot majhen otrok z velikimi očmi gledal vanj, kako sem potoval po brezkončnem bulvarju, ki je okrašen z imenom Meše Selimovića, se peljal po njem skozi čas in odkrival, da se v dolini izpod Trebevića stiskajo tri mesta. Če se sprehajaš čez Baščaršijo, potem opaziš, kako se turška kasaba do večnega olimpijskega ognja na koncu Ferhadije neopazno prelije v avstro-ogrski provinciše štat, ki se potem, malce manj neopazno spremeni v socialistično betonsko džunglo.

A ta tripolis, ki se mi je kot otroku zdel največje od vseh mest, ki sem jih poznal, se je nato z leti počasi, a vztrajno manjšal, dokler ni od njega ostalo le še prikupno, a žalostno balkansko mestece. Ob vsakem novem obisku se mi je namreč zdelo, da so se hribi še bolj priklonili nad mesto, ga še bolj zožili in da bodo nekega dne, če se bodo še naprej priklanjali, hiše odpadle z Vratnika in popadale po Sebilju.

Vsakokrat je bilo manj ulic in vedno manj mojih korakov so štele, obrazi mimoidočih pa so se mi hitreje začeli ponavljati, kakor bi bilo v mestu vse manj ljudi. Kamorkoli sem zavil, so bili vsi tam. Skupaj z Bonom in Angelino na rdeči preprogi sredi trga Susan Sontag, v Zetri med spomini ali pred izložbo ašćinice, ene od tisočerih, naključno izbrane. V Sarajevu se nikamor in pred ničemer nisem mogel umakniti. Vse je v Sarajevu večno prisotno. Kot tisti vonj čevapov, ki te ob prihodu doseže že tam nekje pri Skenderiji in v katerega ostaneš ujet vse do odhoda.

Tako kot se vselej ujameš v sarajevske neporavnane račune. Zaradi njih se vsak tujec v mestu počuti kot arheolog, ki previdno tipa s svojo žličko, v večnem strahu, da bo premočno zagrebel v zgodovino, se neprevidno vmešal v zamere, dolgove in priprte rane. Sarajevski računi se pač ne začno z nulo in v svoji prepletenosti vez in poznanstev je to mesto nadvse podobno Ljubljani. Le da je njegova preteklost veliko bolj boleča. V Sarajevu ni skritih, pozabljenih ali nenapisanih biografij, v njem ni začetkov, vedno so le nadaljevanja. V vsako sarajevsko zgodbo vstopate nekje na sredini, vedno brez predzgodbe, vedno z zavedanjem, da nikdar ne boste povezali vseh niti, ker niti sarajevskih zgodb povezujejo le Sarajevčani. Neslišno, vsak zase.

Za obiskovalce pa so tu miti in legende, vici o Sandžaklijah in Hercegovcih, neutrudna duhovičenja, približno zapomnjeni verzi Izeta Sarajlića in še tisoče drugih sarajevskih verbalnih relikvij, ki krožijo po mestu skupaj z njegovimi taksisti. In tudi vi radi krožite po tem mestu in razmišljate o tem, kako naj človek nima rad mesta, ki jutranjo kavo pije od devetih do dvanajstih in kako naj ne sovraži mesta, ki pred njegovimi očmi izganja samo sebe.

Beograd

Nekdo mi je nekoč razložil, da se Beograd razlikuje od Zagreba in Ljubljane po tem, da se v beograjskih gostilnah mize sestavljajo, da ljudje tam prisedajo eni k drugim. K pisateljem prisedajo slikarji, k slikarjem novinarji, k novinarjem igralci, k igralcem športniki, k športnikom pa vsi, ki jih poznajo in kmalu je miza tako dolga, da z enega ne vidiš na drug konec in da niti ne veš več s kom vse sediš za isto mizo. In zdi se, da to tudi ni važno, ker šteje le to, da se sedi in se pije in se, kot bi rekel najbolj znani beograjski Momčilo, ‘završi s nekom od naših pesama’.

A vse to v resnici o Beogradu pove le to, da je veliko večji od Sarajeva ali Zagreba in da je Beograjčanov veliko več kot Sarajevčanov ali Zagrebčanov. In res, ko se giblješ po njem, se prostor razpira pred tvojimi očmi. Beograjske zgradbe se za razliko od sarajevskih ali zagrebških ne zapirajo in ne odmetavajo po ulicah svojih dolgih senc, iz katerih človek ne najde poti niti ob najbolj sončnih dneh. In spet je temu tako le zato, ker je Beograd veliko mesto in ker je edini od vseh jugoslovanskih prestolnic vsaj malo podoben drugim velikim mestom, še posebej tistim, ki tako kot Beograd, ležijo ob velikih rekah. Le Corbusier je baje nekoč dejal, da je prav Beograd najgrši od vseh takšnih mest, a verjamem, da bi mu Miloš Crnjanski znal argumentirano nasprotovati.

Jaz bom le zapisal, da se po vseh drugih jugoslovanskih mestih sprehaja, po Beogradu pa se potuje in po neštetih obiskih to mesto sam še venomer kot puzle sestavljam v glavi. Kalemegdan, Knez Mihajlova, Trg republike, Terazije, Hotel Moskva, park Manjež, Atelje 212, Dorćol, Marakana, Skadarlija, Ušće, vse so to majhni koščki v moji glavi, ki še vedno čakajo, da se bodo nekoč sestavili v veliko in razločno sliko.

Do takrat pa Beograd ostaja uganka, tudi ko se zdi, da si Beograjčane in njihov večno ranjeni ponos že razvozlal in ko ne nasedaš več zgodbam o tem, kako je bilo prej boljše, četudi so prej po njih padale NATO bombe in je bil prej Milošević in so bile prej sankcije. Ko dojameš, da se Beograjčani ljubijo v pretekliku. Beograd ostaja uganka, ker te vsakokrat pričaka v drugačni podobi in vedno znova zreš vanj in se sprašuješ, ali je to res mesto, ki si ga nekoč poznal. On pa je seveda prevelik, da bi prepoznal tebe, da bi ti pokimal, ko se mu približuješ. On je velik in se kot vsa velika mesta na svetu pretvarja, da se vidita prvič, da se vajina zgodovina šele začenja pisati.

In že takrat, ob svojem prihodu ti veš, da te bo kot vsa velika mesta, v hipu ko mu obrneš hrbet, z neznosno lahkostjo izbrisal iz svojega spomina in da boš naslednjič zopet začenjal znova, da se boš spet predstavljal s polnim imenom, radovedno raziskoval jedilnike z neznanimi jedmi, taksistom pojasnjeval, od kod prihajaš in kam bi rad šel.

In že vnaprej veš, da boš tudi naslednjič iz previdnosti zadržal svoje zgodbe zase, za neko drugo priložnost, ko boš bolj domač, ko te bo v mestu že prepoznal in bodo oni, pa tudi ti, že malenkost bolj sproščeni. In že veš, da ta druga priložnost ne bo nikoli prišla in da bodo te zgodbe ostale nepovedane, ker veš, da Beograd, kot vsa velika mesta na svetu, nikoli ne sliši tujih zgodb.

Podgorica

Podgorica je od vseh jugoslovanskih prestolnic najmanjša in tudi najmlajša, stara komaj nekaj let, in morda prav zaradi tega preprostega razloga na prvi pogled ne deluje kot prestolnica. Zakaj ne deluje kot prestolnica tudi potem, ko jo človek prehodi po dolgem in po čez, ko gre še sedmič mimo Sahat kule, pa ne vem. Podgorica pušča na obiskovalca vtis kraja, mimo katerega se je svet zgolj sprehodil. Kar ji, da ne bo pomote, štejem v prav posebno čast. Njena podoba je v današnjem času, ko se velemesta po vsem svetu drugo za drugim oblačijo v ista modna oblačila, prav osvežilna. Ko sedite pod mostom, ki je bil nekoč, v eni izmed bivših držav, položen na glavo turškemu hamamu, v katerega so potem v novih časih naselili knjige, ki jih danes, v samostojni Črni Gori, nihče ne bere, še manj pa kupuje, se vam za hip zazdi, da se vam je Podgorica pravkar postregla na pladnju, skupaj s kuhano kavo, ki jo srkate tam pod mostom, ob Ribnici.

V majhnem mestu, kakršno je Podgorica, se svet šteje na prste ene roke. Ni dolgih in razpršenih seznamov. V Podgorici nosi vse le nekaj vsem poznanih imen, pa naj je govora o književnosti, gospodarstvu, športu ali politiki. V Podgorici vsi dobro vedo, v kateri kafani se življenje prične in v kateri konča. Nihče ničesar ne sprašuje, ker se vsak, že ko prvič stopi v mesto, hitro naleze občutka, da je v tem mestu vse jasno kot beli dan. In potem le še kimaš in kot vsi okoli tebe daješ vtis, da si vse, kar se ti dogaja že vnaprej predvidel, da ti je bilo vse že davno tega pojasnjeno, da ti od nekod vse to veš.

Ko ti postrežejo z najboljšo jagnjetino daleč naokrog; ko se mimo tebe sprehodi konvoj pomembnežev, ki odločajo o življenju in smrti tega mesta; ko poslušaš zgodbice o Rusih, ki so med pripravami za nakup Ukrajine za vajo kupili Črno Goro; ko se ti v nekem trenutku zazdi, da so te Podgoričani pustili samega v svojem mestu; ko sredi dneva mesto od vročine zagori in obtičiš v senci kot med poletno nevihto obtičiš pod najbližjim strešnikom; ko nenadoma ugotoviš, da igraš prav ti glavno vlogo v enem izmed vicev o lenih Črnogorcih.

In potem odideš nazaj domov in ko se tvoje letalo dviguje nad ogoljene črnogorske hribe, ti postane jasno, da ti pravzaprav ne veš čisto nič o tej Podgorici in da se ti sanja ne, kdo so Podgoričani, da si ves čas svojega obiska gledal in poslušal čisto fikcijo in da je, kar se tebe tiče, povsem možno, da je tudi samo mesto, v katero si zašel, v celoti, od prve kamnite hiše do zadnjega plastičnega hotela izmišljeno, da tam, ob Morači v resnici ni ničesar, da je bila vse le kulisa, ki jo medtem, ko ti letiš nad Jadranskim morjem, že podirajo, ker bodo tam že jutri postavili prizorišče za naslednjo predstavo, ki bo govorila povsem drugačno zgodbo.

Po pristanku panično jemlješ v roke telefon in pošiljaš svojim črnogorskim prijateljem sporočila na katera ne odgovarjajo. In ko se voziš domov z Brnika, se taksistu bojiš priznati, da si bil v Črni Gori, da ti ne bi razkril krute resnice o tem, da država s tem imenom sploh ne obstaja, da je to le zapis na geografski karti, da je le dim. In niti ne dim pretihotapljenega tobaka, ki naj bi ustvaril to mitološko državo, ampak čisti iluzionistični dim, ki do zadnjega kotička megli oder, na katerem si še malo prej gledal predstavo o nekem mestu in njegovih prebivalcih.

Skopje

Da bi lahko kratko in jasno in hkrati dovolj poetično opisal Skopje, se moram zateči k svojemu drugemu jeziku in zapisati, da gre za (g)rad u nestajanju. Mesto v izginevanju torej. Mesto, ki ga ne gradijo, temveč ga z vsako novo monumentalno gradnjo razgrajujejo na podobno poguben način kot ga je leta 1963 razgradila narava. Gre namreč za prekrivanje ruševin mesta po imenu Skopje s cenenimi podobami neke izmišljene zgodovine. Pozlata iz lažnega zlata. Makedonska prestolnica tako sploh ni podobna mestu, saj se v njej počutite kot bi se premikali po guliverski stojnici s kičastimi spominčki. Slavolok (nezabeležene) zmage, iz inata postavljena sin Aleksander in oče Filip Makedonski ter gozdovi neoklasicističnih stebrov tvorijo pravi mali urbanistični lunapark, ki obiskovalca sili podvomiti v to, da je bil tisti davni uničujoči potres resnično največja katastrofa, ki je prizadela mesto.

Tako se kmalu zalotite, kako hodite gor in dol ob Vardarju in zbegani iščete mesto, v katerega ste pripotovali. Vidite nekaj podobnega ulicam, trgom, mostovom in zgradbam, a nikakor ne verjamete, da je to zares to. In zato iščete naprej in ustavljate ljudi, ki vam v odgovor na vprašanje o tem, kako priti do Skopja, namenjajo začudene, rahlo neprijazne poglede, a vi ne obupate, vi prečkate stari kamniti turški most in vstopate v cerkev, v kateri freske same s sebe spirajo sajasto črnino, sedate v romsko gostilno in se naposled izgubite v labirintu stojnic skopske tržnice, a še vedno niste povsem prepričani, da ste na pravem mestu, da ste zares v Skopju.

»Skopje je le povečan obraz ljudi, ki v njem živijo,« me prepričujejo prijatelji, a jim ne verjamem. Odbijam verjeti. Morda je le obraz časa, pravim, v katerem si je lažje na novo izmisliti preteklost kot si zamisliti kakršnokoli prihodnost, časa, ki je tako zelo nedoločljiv kot je nedoločljiva resnična podoba sodobne Makedonije. Dežele, ki ji južni sosedje ne priznavajo imena, zahodni jezika, severni pa nacionalne identitete in v kateri se nihče več z gotovostjo ne upa Albance označevati z manjšino.

Na obrobju Skopja leži morebiti največja romska občina na svetu, čudežna Šutka, a Makedonci pri naštevanju svojih težav do Romov nikoli ne pridejo in tako se v očeh obiskovalca ustvarja lep, a bržkone zmoten vtis o edini deželi na svetu, ki ji Romi ne predstavljajo nikakršnih težav. V tržnicah v Šutki Romi oblačijo Skopje, turistom pa v središču mesta prodajajo ponarejene parfume in vsi so videti srečni. In tudi vi ste naposled srečni, ko v Šutki najdete Skopje, po katerega ste prišli. Resnično, neokrnjeno in nepredelano po najnovejši azerbajdžanski arhitekturni modi. Šutka je vse, kar je ostalo od Skopja, si mislite, čeprav dobro veste, da je to neskončno daleč od resnice, a sem vam zdi misel posrečena in se je oprimete kot so se Makedonci oprijeli Aleksandra Makedonskega.

In ko se kasneje tisti dan vrnete nazaj v mesto, jeste najboljše čevape severno od Aten in skozi okensko izložbo opazujete Skopjance, kako se, kot Parižani v Parizu, povsem ravnodušno sprehajajo mimo svojega slavoloka, jih nenadoma razumete. Nenadoma se namreč zaveste, da vsakomur v teh težkih časih pride prav občutek, da je nekoč vladal celemu svetu.

objavljeno v marčevski številki revije Gea
http://www.mladinska.com/gea

Bosanska đačka sirotinja potucala se Beogradom tog proljeća i ljeta, gluvarila oko pijace na Zelenom vencu, a kada bi nekome od njih stigao novac iz zavičaja, ispijale su se litre kiseloga bijelog vina u krčmi Zlatna moruna. Princip je krajem maja nekoliko dana ponovo spavao pod tezgama na tržnici, jer nije mogao platiti kiriju, i sramio se izaći gazdarici na oči. Ali, srećom, bilo je toplo, i prošla je zima bila topla, ojužilo je sredinom januara, već je u februaru beharalo voće, što je po narodnome vjerovanju najavljivalo neku nesreću. Ili nerodnu godinu, jer mraz će kad tad ugristi po pupoljku i cvatu, i onda je gotovo.

Zloslutnici su se prevarili. Nakon što je jednom ojužilo, nikako nije zahladilo, voćke su zametnule plod, polja su zazelenila, gradski parkovi se pretvarali u tamne i bogate prašume, i tako je Beograd dočekivao ludo i bezbrižno ljeto 1914. U proteklih pedeset godina, koliko je prošlo otkako je nestalo Turaka, grad je rastao i trasformirao se iz granične otomanske karaule i trgovišta, u eklektičnu europsku prijestolnicu, koja je u svemu kasnila za bečkim, peštanskim i pariškim prilikama, i čiji se šarm zasnivao upravo na toj posvuda vidljivoj, zakašnjeloj težnji za Europom. Mladi Le Corbusier, tada još uvijek samo Charles-Edouard Jeanneret-Gris, tri proljeća ranije, za vrijeme svoga sudbonosnog putovanja na istok, na kojemu odlučuje da postaje arhitekt, bit će zgrožen takvim gradom, njegovom bastardnom i nedovršenom formom. Beograd već odavno nije više bio na orijentu, a zapad mu je bio daleko. Ono u što su se uvrgnuli njegovi vizionari i vladari, od Srbije je bilo daleko, i Rusija, i Francuska, dok su prema svemu blizom, prema Turskoj najprije, osjećali otpor ili otvorenu mržnju. Iako će samo četiri godine kasnije Srbija biti Piemont južnoslavenskoga ujedinjenja, bila je to, u proljeće 1914, nedovršena i sebe nesvjesna zemlja, čiju će zajednicu definirati njezina žrtva u Velikom ratu.

Samo jedanaest godina ranije, u majskom prevratu 1903, jedna je narodna dinastija smijenila drugu. Obje su formirane u borbama protiv Turaka, ni cijelo stoljeće ranije. Sam događaj iz noći sa četvrtka na petak, 28. i 29 svibnja 1903. dvostruko je važan u priči o Sarajevskom atentatu. Jedan će narativni tok, koji vodi od mladoga, dvadesetšestogodišnjeg poručnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, zaokupiti povjesničare, teoretičare zavjera i njihove bliske rođake sa zapadnih strana Panonije, koji će u Apisu tražiti i nalaziti vječiti dokaz iskvarene i nepostojane srpske naravi, i društva u kojemu se političke razmirice vode kao na Osmanskome dvoru, katil-fermanom, umorstvom u bračnoj postelji, košuljom natopljenom u otrovu… Pripovjedaču bi, međutim, zanimljiviji bio drugi, simbolični tok, koji vodi od Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, do Franje Ferdinanda i Sofije Chotek.

Aleksandar Obrenović nije bio vješt vladar. Njegov otac Milan je, zbog političkih neslaganja s Vladom i ustavotvorcima, abdicirao još 1889, kad kraljević još nije navršio ni trinaestu, pa je Srbijom vladalo trojno namjesništvo, a stari je kralj živio u emigraciji u Karlovim Varyma, pa u Temišvaru i Beču. Srbija je u to vrijeme bila rastrgana između mitske prošlosti, velike pobjede nad Turcima, hajdučkih tradicija, i žarke želje za europeizacijom i modernizacijom zajednice. Kralj Milan bio je vrlo sklon Habsburzima, optuživali su ga i da im je podložan, da Srbiju vodi u gubitak državne samostalnosti i da će turske sultane zamijeniti bečkim ćesarima. On je prkosio Rusiji, uvjeren da je budućnost Srbije na zapadu. Tako je i završio u egzilu, s ozbiljnim preporukama da se ne vraća, a onda i službenom zabranom koju je donijela Vlada. Posvađan sa svima, čak i s maloljetnim sinom, živio je pod zaštitom Franje Josipa. Iako se čini da je kralj Milan bio naprednih ideja, i da bi Srbija sretnije prošla da mu je vjerovala, bio je i nemilosrdan u političkim i porodničnim obračunima, i netaktičan prema svojim podanicima.

Povjerovalo se da je Aleksandar drukčiji, nakon što se s jedva navršenih sedamnaest proglasio punoljetnim, ukinuo namjesništvo, preuzao prijestolje, ubrzo popravio odnose s Rusijom, i Srbiju naglo zaokrenuo prema istoku. Ali kada je ukinuo onaj isti liberalni ustav koji je smetao njegovu ocu, i zaveo apsolutističku vlast, kralj Aleksandar gorko je razočarao one čiji ga je gnjev učinio toliko drukčijim od njegova oca. Izgubljeni ugled u narodu, ali i među zapadnim vladarima, pokušava povratiti nizom kontradiktornih poteza i odluka, s kojima se samo sve više i više ukopavao, brukao i gubio, tako da uskoro više nije bilo ničega što kralj Aleksandar Obrenović nije odlučio i odmah zatim odlučno osporio. Vratio se dobrim odnosima s Austrijom, a oca je vratio iz egzila, da mu bude glavni vojni komandant. Tim će se poslom stari kralj Milan baviti kratko vrijeme, pokušavat će da, prema zapadnim uzorima, modernizira srpsku vojsku, ali onda će se dogoditi nešto što će ga, kao oca, duboko ojaditi, i otići će u samoprogonstvo u Beč, odakle se više neće vratiti.

Mladi Aleksandar, bahat, nešarmantan i samoživ, ali uvjereni Europljanin, zaljubio se u dvanaest godina stariju ženu, bivšu dvorsku danu, udovicu beogradskoga inženjera Svetozara Mašina. Sve je počelo naopako, na još nižoj razini nego u ljubavi Franje Ferdinanda i Sofije, jer niti je Beograd onog vremena klasno distingviran kao Beč, niti se do dvorskih dama drži barem koliko na bečkome dvoru. To će Dragu Mašin učiniti jednom od omrznutijih figura u srpskoj povijesti, s kojom ne suosjeća nitko, a ako se u romanima, kazališnim predstavama ili kronikama jednog vremena spomene njezino ime, uvijek je to rubno i usput, kao metafora zle i bezosjećajne žene, koja je skrivila propast jedne kraljevske dinastije.

Nagovarali su ga da ne ide s njom, govorili mu da će upropastiti i sebe i Srbiju, prijetili su mu, a mitropolit ih je odbijao vjenčati, sve dok Aleksandar nije zaprijetio abdikacijom. Kraljevska je svadba upriličena 23. srpnja 1900, u beogradskoj Sabornoj crkvi, zbog čega je cijela Vlada podnijela ostavku. Pokušavajući se svidjeti narodu, mladi je kralj, kojemu su bile tek dvadeset i četiri, objavio kako će od sada srpski vladari ženiti isključivo Srpkinje. Ali bilo je to uzalud i uzaman, jer je beogradska čaršija, kao što bi i svaka druga čaršija, bila spremnija da čuje ono što je kraljica Natalija poručivala iz Moskve, a kralj Milan iz Beča (i te nevolje: mladi Aleksandar bio je dijete rastavljenih roditelja). Mater je iz Rusije vapila i proklinjala da je Draga bludnica i nerotkinja; zna ona to, pa kod nje je Draga bila dvorska dama. Otac je gnjevno napustio zemlju, poručivši da se neće vraćati u Srbiju ako mu sin uzme takvu ženu. Ministar policije u ostavci Đorđe Genčić iz arhiva je izvadio dvanaest dokumenata o dvanaest navodnih Draginih ljubavnika.

Sve je to Aleksandar otrpio, i lično sramoćenje, i da mu u lice govore: vaše kraljevsko visočanstvo, žena vam je, da prostite, kurva, i da, skupa s njom, ostane sam na svijetu, sam u Srbiji, spreman da za svoju ljubav plati taman onoliko koliko će za svoju platiti austrijski prestolonasljednik. Sve je, zapravo, bilo vrlo slično, uza mentalitetne, društvene i kulturne razlike između Srbije i Austrije. One razlike zbog kojih su Obrenovići željeli da im kraljevina, ako ikako može, i koliko god može, postane što sličnija Austriji, da pobjegnu s Balkana, da pređu Savu i Dunav, pa da se niz vojvođanske ravnice, u suprotnom pravcu od Arsenija Čarnojevića, zapute prema Europi i prema nekoj drukčijoj Srbiji. Recimo, takvoj Srbiji u kojoj bi nesimpatični i nešarmantni mladi kralj, lišen svih hajdučkih osobina pravoga srpskog muža, mogao ljubiti dvanaest godina stariju udovicu.

Draga Mašin nije bila ljepotica. Markantna, snažna žena, izvan svoga vremena, u Francuskoj bila bi sufržetkinja, okolo bi išla u muškim jahačim hlačama i pušila na cigaršpic, a u Srbiji, samo je čitala Stendhala, i željela je živjeti životom njegovih tragičnih junaka. Bila je vrlo načitana, srpska kraljica Draga, tako se lako može reći kako u vremenu koje je nakon nje došlo, kako u cijelom dvadesetom stoljeću među Južnim Slavenima nije bilo kraljice, vladareve žene, pa ni vladarke tako načitane, književno upućene i određene. Sudbina Drage Mašin pripadala je visokoj fikciji, a ne trivijalnoj književnosti.

Zatukli su je kao bijesnu kuju, kraljicu i njezina muža, u noći sa 28. na 29. svibnja, a tijela su im bacili kroz prozor dvora, defenestrirali ih kao u srednjevjekovnim bajkama, tako da im cijeloga sljedećeg dana, a bio je petak, nitko nije smio prići. Priča se da su ih i psi zaobilazili, takav je strah najednom zavladao. U sumrak tog petka, 29. svibnja 1903. moglo je biti jasno da je u Srbiji srušena dinastija Obrenovića. Iz Švicarske će uskoro doći Petar Karađorđević, koji je u toj zemlji živio kao obični građanin, i tako će započeti novi, jednako kratak, ali i tragičan dinastički niz. Godinama će na europskim dvorovima trajati zgroženost i zgađenost nad majskim prevratom u Srbiji, ali jedni će događaji prestići druge, nesreće se uzajamno poništavaju, svijet je u stanju podnijeti uvijek samo jednu određenu mjeru gadosti, a sve što je preko nje, prepušta se zaboravu, tako da su u to vedro i bezbrižno ljeto 1914. svi već i zaboravili mladoga Obrenovića i njegovu kraljicu.

Pamtio je samo Dragutin Dimitrijević Apis, koji će u međuvremenu avanzirati u generalštabnog pukovnika i profesionalnog zavjerenika. Godine 1911. osnovao je tajno časničko udruženje “Sloboda ili smrt”, koje će u narodnoj i obavještajno-kafanskoj predaji biti poznatije kao “Crna ruka”. Apis je, možda, bio čovjek kao i svi drugi, ali silno inteligentan i sposoban, sve dok se nije opio gutljajem ljudske krvi, i povjerovao da će iz sjene vladati Srbijom i svim srpskim zemljama, budućom Jugoslavijom, Europom… Tu je, uz njega, bio i major Vojislav Tankosić, i on je kralja Aleksandra i kraljicu Dragu posljednji put gledao žive, i potezao oroz kao da provodi neki kosmički naum, koji nije u vezi ni s njegovom savješću, ni s oficirskom dužnošću. Obojica će imati svoju ulogu u Sarajevskom atentatu, iako se nikada neće saznati kolika je i kakva njihova uloga. Austro-Ugarska je Tankosića smatrala odgovornim za naoružavanje zavjerenika, i njihovu obuku, pa je pred izbijanje Velikoga rata bio i uhićen i pritovoren u štabu Dunavske divizije.

Apis, Tankosić, Bogdan Radenković, Ljubomir Jovanović Čupa mračne su figure srpske i južnoslavenske povijesti, figure tmine i košmarne fikcije, koja se, poput romana-delte, sve s močvarom i s krupnim močvarnim komarcima, u tisuću svojih tokova širi do današnjih vremena, diktira političke prevrate u Beogradu, poteže pištolj na Stjepana Radića, zavjerenički šapuće po uglovima kafane hotela Moskva na Terazijama, pregovara s ustašama kako da komunističkoj zmiji stane za vrat, rašiva kokarde i ušiva petokrake, usmrćuje Zorana Đinđića, a prije toga izaziva rat s jednim jedinim ciljem: da se od danas pa zanavijek srpska i hrvatska mržnja jedna drugom hrane, i da dvije mržnje, poput vladarskih dinastija, zanavijek vladaju južnoslavenskim zemljama. Apis je najmoćnija i jedina besmrtna figura suvremene srpske povijesti: osuđen na smrt u Solunskom procesu, on je samo oslobođen svoga zemnoga tijela, obezglavljen, raščerečen, oglodan do kosti. Slobodan od svakoga ljudskog obzira, Apis besmrtno vlada svakodnevicom generacija koje žive posljedice njegova zavjereničkog i obavještajnog djelovanja. On vodi njihove sudbine, ženi ih, rastavlja, rađa im djecu, šalje ih u ratove, umjesto njih potpisuje primirja, određuje što će se jesti za nedjeljni ručak… Sve teorije zavjere na Balkanu počinju i završavaju s Apisom. On je prvi i posljednji argument svih paranoika. Apis je svjedok da Jugoslavije nikada nije ni bilo. Živjeli smo u Velikoj Srbiji, ali toga nismo bili svjesni. Apis je i to sakrio od nas.

Njega po Beogradu, u ljeto 1914., traže bosanski đaci, da ih Apis naoruža, a oni će mijenjati svijet. On ih ne svaća ozbiljno, ali će im pištolje i bombe rado dati, i naložiti posilnome da im pokaže kako se puca. Da su mu tražili novce, rekao bi – sikter balavci!, ali od bombi, pištolja i paklenih strojeva ne može biti štete. Neka puca luda bosanska mladež! Ako bude pucala, možda će u nešto i pogoditi. A takva su vremena, vjeruje Apis, da je svaki cilj pravi, i kojeg god cara, kralja ili žandara ustrijele, bit će dobro. On je germanofil, uvjeren je da se Srbija treba vezati uz Njemačku, često putuje u Berlin, samo dvije godine nakon Majskoga prevrata prisustvuje njemačkim vojnim manevrima u Šleskoj, njemački su oficiri impresionirani mladim Srbinom, svemogućim vojnim obavještajcem, koji je do u tančine u stanju da predvidi što će se u Europi događati u sljedećim desetljećima. Apis im govori, ono što govori i svojima, a što će zatim narasti u jednu od desetak teorija zavjere, vezanih za Sarajevski atentat i izbijanje Velikoga rata: interes je njemački i srpski, zajednički, da se razbije Austro-Ugarska i pogibeljni konfederalistički planovi nadvojvode Franje Ferdinanda. Samo tako Njemačka će zadobiti prvenstvo u nadmetanju europskih nacija i bit će sposobna da namiri što je propustila u stoljećima kolonijalnih osvajanja, a Srbija će dobiti priliku da se raširi i obuhvati sve srpske zemlje od Trsta do Soluna. Sve je tako jednostavno i logično u Apisovim pripovijestima. Jednostavnost je poput apsinta, okuraži i izludi ljude.

Mladobosanci nisu bili njime opčinjeni. Imali su oni druge i drukčije šamane i opsjenare, Dimitrija Mitrinovića, Vladimira Gaćinovića, i nisu voljeli Nijemce. Ustvari, nisu uviđali razliku između Austrijanaca i Nijemaca, i nije ih mogao opčiniti jedan vojni žbir, kakva god se legenda oko njega širila, koji o književnosti i o slobodnome stihu nije znao ništa. Od Apisa su htjeli samo oružje. Od njega, ili od nekoga njegovog, ni to nije do kraja izvjesno.

Vijest o nadvojvodinom posjetu Sarajevu objavljena je u novinama polovinom ožujka 1914. Tada su za nju saznali i Apis, i mladobosanci, premda bi za općeprihvaćenu teoriju zavjere bilo dramaturški i geostrateški prihvatljivije da je “Crna ruka” dojavila u Sarajevo tajnu vijest, pa se ponegdje to može i pročitati. Ali nije moglo tako biti. Pripovijest o Sarajevskom atentatu prije pripada žanrovima svakodnevice, društvenoga romana, porodične sage, ekspresionističkih proznih ili dramskih komada, gradske kronike i humoreske, nego žanrovima vojne i diplomatske povijesti, na koje se lako nastavljaju jeftini špijunski romani i urotničke kiosk edicije.

U to vrijeme, tog mlačnog ožujka, Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović već su bili u Beogradu. Princip je gladovao, noću igrao bilijar, zorom odlazio na počinak, a oko podne ponovo se iskradao van da ne sretne gazdaricu kojoj je dužan za kiriju. Hranio se u Proleću, po parkovima i školskim čitaonicama pripremao se da položi sedmi razred gimnazije, ali je osjećao da od toga neće biti ništa, nikad on neće stići do mature, koliko god to bratu Jovi obećavao.

Čabrinović je, nakon višetjedne potrage, našao posao u Državnoj štampariji u Pop Lukinoj ulici, nekoliko stotina koraka od Zelenog venca.

Općenito, sva se mladobosanska beogradska priča odvijala u krugu od nekoliko stotina metara, oko jedne od gradskih tržnica. Tu su dospjeli sa glavne željezničke stanice, i nisu se dalje micali, niti su upoznavali grad, koji je već tada, početkom dvadesetog stoljeća, bio širok i prostran. Ali oni se s njime nikada nisu srodili, tako da se u jednome danu danas mogu obići sve ulice kojim su se kretali Princip i Čabrinović, i koje, u većini slučajeva, nisu promijenile imena ni fasade, a ponegdje se čovjeku učini i da hoda istim asfaltom, istom kaldrmom po kojoj su oni išli. Isti su čak i prašnjavi izlozi limarskih, obućarskih i vodoinstalaterskih dućana, samo više nema Zlatne morune, Gavrilove omiljene krčme, na mjestu na kojem su, prije samo desetak godina, otvorili sportsku kladionicu. Pred njezinim vratima, pred stepenikom na koji bi i Princip zagazio kada je ulazio u kafanu, čovjeku na um pada bi li i njih trojica, Nedeljko, Gavrilo i Trifko, ispunjavali listiće u toj kladionici, bi li, možda, i povijest Europe drukčije potekla da su 1914. na mjestima starih krčmi isto ovako otvarane sportske kladionice?

Iako nigdje nema spomen-ploča, memorijalnih ukrasa, fotografija ili prigodnih turističkih putokaza, nešto je živo i prisutno u tom mračnom i sivom gradskom krajoliku, tako da ne bi bilo čudno da i njih dvojica odnekud naiđu, da im se pridruži i Trifko Grabež, i da se tako pomiješaju s predizbornim plakatima, bilbordima, automobilima, autobusima i beogradskim uličnim hodačima u godinama vladavine gospodara Vučića. Aleksandra Vučića. Gdje li bi taj bio, na kojoj strani, da je ovo 1914? Takva su pitanja zanimljiva, i ne može čovjek o njima da ne misli dok tako besposlen lunja Ulicom kraljice Natalije, u Brankovoj zalazi po prašnim antikvarnicama, i tamo lista stare spise o srpskim junacima i mučenicima, pa se Prizrenskom uspinje prema Hotelu Moskva, i udiše beogradske mirise, vonj užeglog ulja, nesagorjelih motornih benzina, opojno prijeteći miris dizela, miris pljeskavica i aleve paprike, koja se nošena proljetnim vjetrom miješa s gradskim smogom, s prašinom u kojoj ima stucanog ugljena, savskog i dunavskog pijeska, grinja, vodene pare, virusa i bakterija, i usitnjenih ljudskih i pilećih kostiju. Njuška on tako zagađeni beogradski zrak, pa misli gdje li bi Vučić, gdje li bi on sam bio, na kojoj strani i u kakvoj ulozi, e da je ovo 1914, kao što se čini da jest po tim mirisima, licima prolaznika, posivjelim izlozima…

Gavrila bi se tu moglo svakoga časa sresti. On, uglavnom, ne radi ništa. Gladuje, sjedi na klupi u parku i čita, vreba priliku da nekoga sretne, ali mu se nikoga ne sreće, nisu to njegovi ljudi i nije Beograd njegov grad. Tu se, na neki način, zatekao slučajno, nakon što je 1912. napokon izbačen iz svih srednjih škola u Austro-Ugarskoj monarhiji. Imao je jak patriotski razlog za to izbacivanje, i taj je razlog mnogo značio i bratu Jovi, pa je krenuo dolaziti u Beograd da položi preostale gimnazijske razrede. Ali umjesto da uči, on se u jesen 1912. pokušavao prijaviti u komite, da se s puškom u ruci bori za Srbiju sve do Soluna, i tada je upoznao budućeg majora, tada komitskoga vojvodu Voju Tankosića. Upoznao ga, i zamrzio za cijeli život, jer mu se vojvoda narugao kao kakvom prcvoljku, i potjerao ga neka ide kući. Rat je za odrasle, nije za djecu, tako mu je, po prilici rekao. I to ne nasamo, nego pred Gavrilovim prijateljem Simom Miljušem, s kojim je i pristigao u Prokuplje, u Tankosićev štab. Simu je vojvoda primio u četu, pa se on i borio u Prvome balkanskom ratu, a njemu je, eto, nanio vječnu sramotu. Ništa ga tako nije moglo povrijediti kao kad bi se tako narugali njegovome stasu i snazi. Gavrilo Princip imao je srce bika, a tijelo jektičava dječarca. I nije podnosio da ga tako smatraju nevažnim. Pogotovu pred Simom, koji je bio velik, snažan i pametan, i pred kime je, kako se činilo početkom oktobra 1912, bila velika priča.

Gavrilo i Simo slali su su 7. listopada zajedničku dopisnicu Dragutinu Mrasu, sarajevskom drugu, mladobosancu, darovitom pjesniku i esejistu, jednom od Gavrilovih životnih pouzdanika, koji će sagorjeti u istome ognju kao i on. Ta je dopisnica trebala biti neka vrsta zajedničkog oproštaja pred odlazak u odlučni boj. Ovako je napisao Princip:

“Dragi moj,
Pogledaj na kartu te vidi gdje je Prokuplje. Mi smo sad u njemu, gdje ćemo dalje ne znam. (“Za Slobodu i za Otadžbinu.”).
Pozdravlja te tvoj Gavro¨

A ovako Miljuš:

Ako se više ne vidimo, ovo primi kao posljednji pozdrav. Kud idemo znamo, a ako ostanemo živi, znadem gdje smo bili. Ako si pobožan, moli se Bogu za nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.
Simo”

I uzalud nam je držati se pripovijesti o atentatu, kada nas priča o Simi Miljušu vuče na drugu stranu. A zaobići je ne možemo, jer je to jedna od onih velikih i amblematskih priča dvadesetog vijeka, koja nas preko Miroslava Krleže vodi sve do Staljinovih čistki, do Lubjanke i Staljinova Sibira.

Simo Miljuš rodom je iz Lušci Palanke, sudjelovao je u balkanskim ratovima, a kao mladobosanac uhićen je u ljeto 1914. i bio zatočen u Aradu. Tri godine kasnije mobiliziran je i raspoređen u 79. carsku i kraljevsku regimentu, i ubrzo zatim ponovo je uhapšen kao politički sumnjivac, anarhist i socijalist. Slom monarhije dočekuje u Zagrebu, u garnizonskom zatvoru, očekujući presudu. Tada Krleža za njega već zna, a spomenut će ga prvi put usred onoga kriptičnog i montiranog Dijamantštajnova procesa iz 1919, kada je dopao zatvora skupa s Vladimirom Ćopićem. Dvije godine kasnije, uhićuju ga još jednom, nakon delničkoga atentata na ministra unutrašnjih dela Milorada Draškovića. Studirao je pravo i 1920. bio biran za komunističkoga narodnog poslanika za grad Zagreb. Kao jedan od najpoznatijih komunista u kraljevini, nakon niza hapšenja, prijetnji i osuda, Simo Miljuš 1933. bježi u Sovjetski Savez. Nestao je one najstrašnije godine u povijesti komunizma kao svjetskog procesa, 1937., kada je u Sibiru, po logorima Gulaga, od Kolime do Magadana i do Vladivostoka, nestalo cijelo jedno čovječanstvo. Krleža ga se prigodimice sjećao, spominjao je Miljuševo ime sve do kasnih godina, u razgovorima sa Čengićem, kao jedno od amblematskih imena svoje mladosti. Roman o Simi Miljušu jedan je od paralelnih tokova onoga što započinje s proljeća i ljeta 1914, i nastavlja se kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Premda nije simpatizirao komuniste, roman o Miljušu mogao je napisati Danilo Kiš. Ako bi ga započinjao ovaj pisac, uza svo poštovanje prema Kišu, ili kao vlastitu posveti Kišovoj temi, prva rečenica u romanu bila bi prepisana s one dopisnice: “Ako si pobožan, moli se Bogu za nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.”

Skoro dvije godine kasnije, u proljeće 1914, Gavrilo bi ponovo trebao razgovarati s majorom Tankosićem. Ali on to s gnušanjem, prkosno odbija. Makar i ne dobili oružje, on se tom čovjeku neće klanjati, neće izlaziti pred njega. A možda se plašio da ga Tankosić još jednom ne odbije, da ga ne istjera iz kancelarije, govoreći mu da nisu samo ratovi, nego su i atentati za odrasle, nisu za djecu.

Ono prvi put, bilo je ovako: dan nakon što su Dragutinu Mrasu poslali oproštajnu dopisnicu, vojvoda Voja Tankosić dočekuje ih u svome štabu. Legenda kaže da je tih jesenjih dana iz Bosne i Hrvatske (od Prijeka) došlo oko dvije tisuće đaka, omladinaca, avanturista i probisvijeta, uglavnom Srba, ali ne samo Srba, nego i Hrvata i Muslimana, uvjerenih Jugoslavena, a vojvoda Tankosić je odabrao samo dvjesto i pedeset najspremnijih. Ostalima je priredio poneku predstavu, ponižavao ih, junačio se i na vlastitom primjeru pokazivao kakva će to država biti buduća Srbija, velika, čudovita i arogantna, pa je tako, kada su došli Miljuš i Princip, jednome svom vojniku na glavu stavio kutiju od cigareta, i poput srpskoga Wilhelma Tella, puščanim mu je hicem smaknuo s glave. Onaj tko na ovo nije spreman, neka se ne javlja u komite!

Oko njega su, mučaljivi i uznositi, bili okupljeni albanski narodni prvaci, Arnauti u svojim arnautskim nošnjama, ljudi kakve Gavrilo Princip u svome životu još nije vidio, a s kojima je vojvoda Tankosić intenzivno surađivao. Naoružavao ih za borbu protiv Turaka, zajedno s njima pripremao zasjede, vodio ih preko turske granice, gdje su sijali strah, nagonili stanovništvo da bježi prema Maloj Aziji, i širili tako prostor za koji će se kasnije, nakon što Turaka više ne bude, odlučivati čiji je, arnautski ili srpski. Navodno je vojvoda Tankosić naučio nešto od albanskoga jezika, da se dopadne neobičnim saveznicima, a naročito njihovome vođi Isi Boljetincu, legendarnoj ličnosti, koja je u zbilju europskoga dvadesetog stoljeća provalila ravno iz narodne pjesme i iz kolektivne podsvijesti, iz viteškoga Srednjeg vijeka. Ubrzo će Srbija zaratiti s Arnautima, i taj će rat potrajati sljedećih stotinu godina, ali vojvoda Tankosić u njemu neće sudjelovati.

Vojislav Tankosić bio je psihopat i sanjar. Zlostavljao je ljude, mogao je postati veliki zločinac, samo da je poživio. Tokom majskoga prevrata 1903. komandovao je vodom koji je strijeljao braću Drage Mašin. Bio je okrutan čovjek bujne mašte. Za razliku od Apisa, on nije privlačio ljude, nije ih znao omađijati i pridobiti, ali je njegov unutrašnji svijet bio bogatiji. Mnogo je čitao, knjige o nacionalnoj i europskoj historiji, ali i beletristiku, avanturističke romane, veliku epsku i realističnu prozu devetnaestog stoljeća, romane koje će Tvrtko Kulenović nazvati filmovima prije pojave filma, i tako je prelazio i poništavao granicu između zbilje i snova, koja je u njegovom slučaju i tako bila vrlo fluidna, vazdušasta. U vrijeme kada je iz puške pucao u kutiju cigareta na vojnikovoj glavi, Voja Tankosić već nije znao na kojoj je strani granice, sanja li, ili je sve ovo stvarno. Godina će biti 1915, 31. oktobar, Noć vještica, kada ga Austrijanci ranjavaju u Igrištu, blizu Velikog Popovića. Podlegao je dva dana kasnije, u trideset petoj godini života. Sahranjen je u Trsteniku, Austrijanci su mu raskopavali grob, da provjere je li vojvoda Tankosić u njemu, jer su ga smatrali glavnim krivcem za izbijanje Velikog rata. On je stajao iza atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Tako je pisalo u bečkim diplomatskim depešama.

Gavrilo Princip svetio mu se tako što ga je na suđenju nazivao naivnim čovjekom. Odmahivao je rukom, onom koja će mu pred smrt biti amputirana, smiješio se podcjenjivački: odakle izvukoste majora Tankosića, skoro da im je rekao, a oni su, austrijski suci, mislili da to Gavrilo skriva organizatora urote, da štiti svoga vođu.

Jedna od desetak teorija o organizaciji Sarajevskog atentata, ona koju je razvijao Miloš Bogićević, njemački đak, i međuratni predavač na beogradskome Pravnom fakultetu, zasnovana je na, navodnom, tajnom sastanku u francuskome gradu Toulouseu, kojem su nazočili Mustafa Golubić, Pavle Bastajić (onaj Pavle Bastajić, koji jednoga predvečerja pred Drugi svjetski rat bane Krleži na vrata, da mu pripovijeda o Staljinovim zločinima i o svojoj karijeri najmljenog ubojice iz ideala..), Vladimir Gaćinović i Muhamed Mehmedbašić. Slovo im je tada držao Voja Tankosić. Prestolonasljednika treba ubiti, rekao im je, jer će se na taj način spriječiti rat. Po Bogićeviću, sastanak u Toulouseu održan je pod pokroviteljstvom Rusije, koja bi, samim tim, bila i pokrovitelj atentata, glavnookrivljena za Veliki rat…

Ali nitko od onih koji su stvarno putovali u Toulouse – ili u Tuluzu, kako se to tada govorilo – ni Golubić, ni Mehmedbašić, ni Gaćinović nije potvrđivao Bogićevićevu teoriju. Jest, našli su se u Hotelu Saint Jerome, Gaćinović se tom prilikom zalagao za kampanju atentata, kojim bi se Bosna razbudila, ali im je prva meta bio Oskar Potiorek, nadvojvodu nitko nije spomenuo, a nije se ni znalo za njegov put u Sarajevo. U to vrijeme, siječnja 1914, takvo putovanje nije bilo planirano, ni putovanje, ni vojni manevri u Bosni.

Svoju priču Miloš Bogićević udijeva u vlastiti životopis, zamišlja kako bi dobro bilo da uvjeri Nijemce i cijelu Europu u njenu istinitost. On radi nešto čime se bave svi rasni romanopisci, stvara fikciju koja će biti uvjerljivija od zbilje. A u ljeto 1914, kao ni dvadesetak godina kasnije kada on razvija svoje teorije, kao ni 1941. kada Adolf Hitler doživljava vlastito osvetničko ispunjenje u osvajanju Jugoslavije i kažnjavanju metaforičnih ubojica nadvojvode Franje Ferdinanda, kao ni 2014. kada europski feljtonisti i historičari, uključujući i jednoga naročito maštovitog Australca, nanovo razvijaju teorije o atentatu, ne zna se što je stvarna istina. Ili stvarna istina ne zanima nikog, jer je dosadna i ne donosi katarzu i iskupljenje.

U romanu koji pišem, ili od njegova pisanja upravo odustajem, posvećenom Sarajevu 1914, teorija o atentatu bila bi ovakva: društvo mladih pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslavensko ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, koji su sakupljali imena i sličice atentatora, kao da će ih lijepiti u Paninijev album pred svjetsko nogometno prvenstvo, to društvo je zamislilo da ubije budućega cara, i proslavi se. Kada to saznaju srpski mračni obavještajci Apis i Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je samo oružje, ali ne i novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno uspijevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.

Riječ je o romanesknom okviru priče, ali i o teoriji koja je ni manje ni više utemeljena od Bogićevićeve (koja je među najnevjerojatnijim teorijama o Sarajevskom atentatu i o rasporedu krivnje za početak Velikog rata), a onda i od svih ostalih. Zato je i Vladimir Dedijer u “Sarajevu 1914.” samo nabrojao frekventnije teorije o organizatorima i pokroviteljima zavjere, suzdržavši se od izbora one jedne koja bi mu se činila najvjerojatnijom. U toj Dedijerovoj suzdržanosti jedan je od razloga zbog kojih je “Sarajevo 1914.” već pedesetak godina najbolja, nedosegnuta knjiga o Sarajevskom atentatu. Priču o tom događaju Dedijer nije udijevao u vlastitu biografiju, niti je birajući teoriju nastojao izabrati ili preusmjeriti vlastitu sudbinu. Sudbina Miodraga Bogićevića bila je takva da se ustrijelio u okupiranom Beogradu, malo nakon što je po Staljingradskoj bici već svima bilo jasno da Nijemci gube, a Rusi pobjeđuju.

Sve što se između Nedeljka Čabrinovića, Trifka Grabeža, Gavrila Principa i majora Tankosića trebalo dogoditi, dogodilo se prije 28. svibnja 1914. Tog jutra, bio je četvrtak, kada su brodom iz beogradske luke krenuli prema Šabcu. Apisov pouzdanik Milan Ciganović im je dan ranije, u jednoj kafanskoj bašči na Zelenom vencu, predao šest bombi, četiri revolvera sa po sedam metaka, i još četiri puna magacina sa po šest metaka, te ampule cijankalija. U sljedećih mjesec dana će, prema više različitih teorija, Tankosić pokušavati da stupi u kontakt sa zavjerenicima i da ih odgovori od atentata.

Pred polazak, pamte se još samo anegdote. Tako je jednoga od tih dana Gavrilo Princip čitao novine, ušutio se i udubio, pa iznenada povikao: “Ruski car je ubijen!” Pogledao ih je, i nasmijao se: “Šalim se, samo sam htio da vidim kakvi ste vi revolucionari i kako biste reagovali na ovakvu vijest.” Jedni će u ovoj anegdoti prepoznati poetiku iz našega besmrtnoga komunističkog anegdotara, drugi će u njoj vidjeti dječju igru.

Nedeljko Čabrinović je vedrija i brbljivija narav od Gavrila. Zato mu on do kraja i ne vjeruje, smatra ga nesigurnim, balavim. U stvarnosti, međutim, Čabrinovićev rastanak s Beogradom bio je mnogo ozbiljniji, odrasliji i sudbonosniji. Rastajao se s drugovima iz Državne štamparije, s njima je proveo proteklih nekoliko mjeseci, i mogao je provesti cijeli život, radeći tu, u Ulici kraljice Natalije, kao slovoslagar, u to romantično doba olovnog tiska, koje je započelo još u Gutenbergovo doba, a kraju će doći osamdesetih godina našega stoljeća. Da se predomislio i da se nije vraćao u Sarajevo, nego da je kao toliki Bosanci ostao u Beogradu, Nedeljko Čabrinović bi u Državnoj štampariji dočekao mirovinu. 28. svibnja 1914. bilo mu je tek devetnaest. Da je ostao, u mirovinu bi pošao 1954. Tada bi imao godina koliko ih na rastanku, 27. svibnja, ima tipograf Nikola Novaković, s kojim se Nedeljko bio zbližio, nalazeći u njemu blagog i razložnog oca, onakvog kakav nije bio krčmar Vaso Čabrinović, njegov rođeni otac, s kojim se svađao cijeloga života, uzalud se trudeći da ga ne razočara. Nikolu Novakovića nije mogao razočarati, jer ga je on prihvaćao upravo onakvim kakav je Nedeljko bio. Kada mu je, bez riječi, pokazao isječak iz novina s viješću o nadvojvodinom dolasku u Sarajevo, starom su se tipografu oči napunile suzama. Znao je zašto mu to pokazuje, i što smjera. Njemu na dan atentata Čabrinović šalje jednu od četiri kopije svoje posljednje fotografije.

Ne znam kako je pjevao moj otac, ali meni je
najbolji pjevač bio od onih koje znao sam.
Pjevao, velim, a eno ga, živ. Bez grla nije,
pa bogohulno djeluje, znam.

Prve tri uvijek su se znale: najprije ona
o gradu Višegradu, tada baš i nije bila evergrin
kao danas, pa onda ona o Dori s lakim sedlom
šimširovim i uzicom pozlaćenom, i na koncu,
ona o ruži koja mladost mu je dala. Što i obistinilo se
1975., kad na svijet je došla sestra, pa smo,
umjesto malog, otada svi pjevali veliko
početno slovo u imenu pjesme. Dalje su mogle
i ove i one ići. Polako, bez srkleta.

Začudio bih se kad bi, jašući na drvenom samaru
Dore svog, ularom kožnim vodeći ga, pustio da propadne
njegov glas odjednom, ali bi i tamo, u ponoru tom,
jednako zvučao lijepo. Pa odahnuo bih nečujno.
A i kako sam u godinama tim za oktave mogao znati.

Kada su – godine otad prođoše – sina njegova
donijeli i položili ga bez riječi ispred kuće
u kojoj se rodio, ne sluteći ni časa jednog
da preduhitrit će oca u preseljenju, zadesio se
nisam tu. Oca prije dana toga plakati nisam čuo.
Ni zapjevati ikad više. Svejedno znam da plač
je njegov, tužaljka bez riječi ikakvih osim
onih o smislu, od plača onog koji prije nikad
čuo nisam, za oktavu bio niži.

(Velenje, 29.IX.2013.)

*

*

*

*

*

U sklopu izložbe Antonija Grgića u Galeriji Koprivnica, koja traje od 25. 4. do 11. 5., autor je izradio i urbanu intervenciju “Spomenik praznini (3 i pol tone praznine)” koja se referira na kružnu prazninu na fasadi zgrade galerije koju je projektirao poznati zagrebački graditelj Đuro Carnelutti kao Gradsku štedionicu 1904. Pošto se radilo o zgradi banke, takva praznina na fasadi nije uobičajeni element jer ta vrstu gradnje vizualno treba prenositi poruku punoće, sigurnosti i neprobojnosti.

Što se tiče ove suvremene intervencije, cijevi skulpture su okrenute u smjeru te kružne rupe u fasadi galerije i nalaze se u gradskom parku, preko puta zgrade galerije. Na tom mjestu su stajali zemljani gradski bedemi koji su srušeni u 19. stoljeću, pa se rad referira i na tu prazninu koja je ostala iza carskom rukom odnešenih gigantskih volumena bedema.

Na kraju, ovaj “spomenik” će biti uklonjen poslije izložbe, i jedino što će ostati na tom mjestu je opet – praznina.

Danas, 4. maja u Holandiji je državni pomen žrtvama Drugoga svjetskog rata.

Tom se prilikom sjećam svog strica, člana sarajevskog pokreta otpora, kojeg su Nijemci deportovali u koncentracioni logor u Norveškoj.

Gdje je i umro 1942. godine.

*

Stric Milan prvi zdesna. Fotografija je iz knjige “Logori u sjevernoj Norveškoj” 1979.

Antun Barac, Bijeg od knjige, Zagreb 1965.

[Prvi put objavljeno u: Svijet, Sarajevo, 10. 3. 1981]

*

Tekst o knjizi Antuna Barca Bijeg od knjige napisao sam 1981. godine. I potpuno zaboravio – i tekst i da sam ga napisao, kao i množinu drugih. Imao sam ih arhivirane u kopijama ali me i od njih i od svega drugoga, jezikom Davida Štrbca, oslobodila srpska vojska kada je u svibnju 1992. zaposjela Grbavicu, s koje je bilo važno samo iznijeti glavu.
Ponešto sada povremeno ispliva bez moje volje i namjere, i iznenadi me.
Nedavno su Miljenko Jergović i gospodin Boško Barac, sin Antunov, imali elektronsku prepisku, u okviru koje je taj tekst o Bijegu od knjige, akribično opremljen svim bibliografskim podacima, gospodin Barac poslao Jergoviću, vidjevši da smo „na vezi“, a on meni. Priznajem, isprva sam se malo neugodno lecnuo, pribojavajući se te davne pisanije: što li se i kako li se pisalo tada, u tome drugom životu, u kojemu sam samomu sebi danas dalek i nepoznat? Ispalo je sasvim podnošljivo. Vjerojatno samo zahvaljujući Barcu i njegovoj velikoj i strašnoj knjizi, o kojoj jednostavno ne možeš misliti i pisati loše ni pogrešno.

*

Prošle godine navršilo se četvrt stoljeća od smrti Antuna Barca (1894 – 1955), markantne ličnosti naše nauke o književnosti, dugogodišnjeg sveučilišnog profesora, jednog od onih rijetkih predstavnika književno-naučne misli čija se pisana i usmena riječ podjednako neprolazno drže i pamte. Najbolje i najpotpunije Barac se ostvario u području književne historije. Danas je nemoguće zamisliti ozbiljan studij hrvatske književnosti bez njegovih fundamentalnih monografskih studija o Šenoi, Mažuraniću, Nazoru, Vidriću, o hrvatskoj književnoj kritici, te bez njegove knjige Veličina malenih, u kojoj je Barac, kao nitko ni prije ni poslije njega u nas, teorijski obrazložio i praktički aplicirao stav o smislu i mogućnostima naučnoga bavljenja tzv. malim književnostima.

U metodološkom smislu Barac je bio eklektik i tradicionalist. Ali njegovo djelo pokazuje kako se ove dvije oznake — na prvi pogled i po navici ružna zvuka — preobraćaju u svoju suprotnost. Jednostavno zato, što Barac u pristupu književno-umjetničkom fenomenu nikad nije opterećen ni zaveden metodom kao svrhom. Književnost kao umjetnost, to jest, književno djelo kao jedinstven, neponovljiv i nikad do kraja racionalno spoznatljiv iskaz — to je uvijek prvi postulat Barčeva tretmana književnosti. Tako se u Barčevim lucidnim i savjesnim analizama metodološka eklektičnost (uostalom, nimalo proizvoljna, već ogromnim iskustvom i znanjem svedena na simbiozu najrelevantnijih spoznaja njegova vremena) rezultira objektivnošću i širinom zahvata, a tradicionalnost — klasičnom jasnoćom i čvrstinom suda i iskaza.

Iako se Barac nije u razvijenijem obliku bavio teorijom književnosti, njegovo djelo je obilato posijano naporom i smislom za teorijsko utemeljivanje mnogih neispitanih aspekata književnog stvaranja i književne historije. Jedno osuvremenjeno čitanje cjelokupnog ovog opusa, koliko god bi neke Barčeve postavke relativiziralo ili čak odbacilo, toliko bi, sigurno, sa iznenađenjem otkrilo mnoge vrlo produktivne i inspirativne teorijske mogućnosti i doprinose. Jedno od takvih mjesta je spomenuta teza, za naše književne prostore fundamentalna i trajno relevantna, koju je Barac ingeniozno sažeo u naslov knjige —Veličina malenih.

No, Antun Barac autor je i jedne čudne, apsolutno rijetke, potresne knjige, sasvim neočekivane u opusu jednog mirnog, kabinetskog stručnjaka, profesora cijeli život nadnesena nad naučni rad. Čak da je od svega što je ovaj čovjek napisao ostala samo ta knjiga, bilo bi to dovoljno da pred nas iznese u malome i sva njegova naučna i intelektualna opredjeljenja, i sav njegov skromni a dostojanstveni lik.

Dvadeset i pet godina od Barčeve smrti, i petnaest godina od prve pojave ove knjige (uostalom, prilično tihe i nepoznate na glasnom našem književnom vašaru taštine), ima puno razloga podsjetiti se na ovoga čovjeka upravo kroz ovu njegovu knjigu. Naslov joj je, paradoksalno a rječito, Bijeg od knjige. Evo kako je sam autor objašnjava: „To nisu ni eseji, ni kritike, ni feljtoni, nego uglavnom unutrašnja razračunavanja sa samim sobom i prilikama. Nastala je bez plana i programa, onako, kako su se nametali pojedini dojmovi – iz pobuda, koje su bile jače od nekih određenih književnih ciljeva. A tako je nekako i rasla. Iz gnušenja nad knjigom i književnicima, u bijegu od knjige, nastala je nova knjiga. To zvuči kao tražena duhovitost — a ipak je istinito.“ A na drugom mjestu u knjizi stoji ova strahovito nabijena, lapidarna rečenica: „Misleći na mrtve, sažalijevam žive — i bježim od književnosti“. Svi tekstovi u njoj nastali su u razdoblju od 1941. do 1944. godine. To je vrijeme, to su te prilikesa kojima se, i sa samim sobom u njima, Barac razračunava. Centralni i najneobičniji dio knjige nosi naslov KZSTG, što je kratica od Kazneni zavod Stara Gradiška.

To je niz zapisa i stihova koje je autor zabilježio za svoga utamničeništva u zloglasnim endehazijskim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški.

Ove logoraške zabilješke prvorazredan su dokument o posljednjem čovjekovom uporištu u neljudskom vremenu — o dostojanstvu i solidarnosti. Pisane su odmjerenom, preciznom, nepretencioznom riječju, tako svojstvenom Barcu. Nemaju nekog višeg cilja; nastale su tek u želji da se izravno fiksiraju „neki dojmovi, koji su se neodoljivom snagom nametali svijesti“. No, upravo zbog toga, zbog svoje konkretnosti, plastičnosti i lapidarnosti, ovi zapisi čitaju se i kao izuzetan literarni tekst, iako su „pri nastanku takvih zapisa“, kako kaže autor, „najmanje odlučivale literarne težnje“. A poneki od njih (kakav je, na primjer, fragment pod naslovom Sat doimaju se kao virtuozne novelističke minijature.

Ne manje zanimljiva su i druga dva dijela knjige koji, iako nisu „ni eseji, ni kritike“, tretiraju probleme književnosti. To su tekstovi koje je autor napisao prije i poslije boravka u logoru, a svi su prožeti istim duhom „bijega od knjige“, gađenja nad knjiškom i književničkom laži. U dijelu KZSTG Barac će, misleći u logoru o knjigama, zapisati: „Što nam može pružiti takav pisac, koji se muči, da bi izmislio nešto novo — a oko nas zbivaju se svaki čas toliki novi prizori, da su sadržaji i najfantastičnijih romana prema njima samo sjena! l pitamo se: što je uopće ta literatura u usporedbi sa životom? (…) Iz pročitanih knjiga izbija njihova lažnost, a mi hoćemo istinu.“

Književno beščašće kojega se Barac u ovom vremenu nagledao, nije ga moglo ostaviti ravnodušnim — njega koji je u književnosti najviše od svega tražio književnu istinitost. Književni rad kao karijerizam, trka za visokim honorarima, moralna i intelektualna gluhoća za autentične patriotske interese, književnost kao „laska zavojevaču“, „rasadište laži, laske, ulagivanja moćnima“ – morala je ovog patrijarhalno čestitog čovjeka i rijetkog književnog umnika odbiti od sebe i prikloniti izboru koji je sam lucidno nazvao — sloboda šutnje. A njegov „bijeg od knjige“ i „gađenje nad knjigama i književnicima“ valja, očito, shvatiti samo kao bijeg od takve, lažne i prazne, književnosti. Istinska književnost — o tome, uostalom, obilato svjedoči i ova knjiga — nije za Barca nikad bila dovedena u pitanje. Zato se ova knjiga, naoko paradoksalno a potvrđeno čitavim životom, i mogla zvati — „bijeg do knjige“.

Tako kako je shvaćao književnost, kao „ogledalo ljudske istine“, shvaćao je Barac i nauku o književnosti, kojoj je posvetio sav život. U Bijegu od knjige piše: „Kao i u svakoj nauci, koja zadire u osnovna pitanja čovječjeg života, i u nauci o književnosti treba raditi s ulogom cijelog bića (…) Ali s metodologijom treba živjeti, a ne primati je kao nešto naučeno, tuđe, pomodno. Gradivo, sabrano i sređeno prema određenoj metodi, ostaje dotle mrtvim, dok mu stvaralac unoseći u nj cijeloga sebe, ne poda samostalan život. Imaju li knjige o knjigama nešto od toga, imat će i određenu važnost u životu sredine, za koju su stvorene. Bez toga su mrtve i bez značenja, kao i na stotine ostalih knjiga, koje se javljaju pod imenom književnosti.“

Medu stotinama knjiga koje se samo javljaju „pod imenom književnosti“, Barčeva su djela odavno stekla status onih drugih, pravih i nezaobilaznih. Iz njih se uči, njih se citira i na njih se poziva, neke postavke iz njih postale su već opće usvojene stručne i naučne krilatice i kod onih koji se njima služe a ne znaju im izvora. No, danas u knjižarama nema njegovih knjiga. A sigurno je da bi izabrane stranice Barčeva opusa danas mogle predstavljati iznenađujuće relevantno i zanimljivo književno-naučno štivo, ne samo za ljude od struke, nego i za mnogo širi krug čitalaca, kojima je književnost „samo“ potreba ili pratnja života.

*

ivanlovrenovic.com

___________________Amiru Brki

Pijemo cijelu noć
I pola narednog dana
Prijatelj i ja.

Ništa neobično za istraživače beznađa
Iz kojeg niče novi društveni slom.

Alkohol  buši rupe u riječima
I kroz njih vrijeme curi
U izmaglicu minulog bosanskog  rata.

On obnavlja svoje žilice u svemu
Kao kancer u plućima
Mladića koji čeka dijagnozu,
Zagledan u lice svoje djevojke.

Pijemo cijelu noć
I pola narednog dana
Prijatelj i ja u gradu
S kulom iz trinaestog vijeka.

Pod  njom ljudska strast
Strnjika je historije,
A ezan Božiji mađioničar
Što iz grla
Izvlači nebeske uzlove
I lijepi ih na nišane u groblju.

Tamo je smrt mjerljiva
Kosturima u zemlji
I proljetnim beharom,
Na koji mora da liče
Duše dok se penju Tvorcu.

Pijemo cijelu noć
I pola narednog dana,
Prijatelj i ja,

Jezik je sidro
Koje nas veže
Za stvari: stolicu, stol,
Slike na zidu, čaše i boce.

U času kad se u pogledu
Iskrive njihova blaga tijela,
Otvoriti će se prostor
Neslućenih oblika.

U njih poezija polaže
Svoja krhka jajašca
Iz kojih može nići sve:

Svilena buba, kuća u plamenu,
Tenk u napadu, konclogor,
Djevojačke noge ispod haljine –

Naporedni svijet istinit
Kao strah naš,
Zanosan kao ruke akrobata
Dok hvataju trapez,
Usputnu stanicu za
Let u dalje.

Pijemo cijelu noć
I pola narednog dana
Prijatelj i ja,

Grad diše svojim
Stoljećima učenim
Svakodnevnim ritmom:

Spavanje u krevetu,
Jutarnji odvoz smeća,
Otvaranje pekara,
Odlazak na posao.

Beskrajno dugo isto
Koje igra svoju
Zamišljenu suštinu.

Prvomajski govornik, među inima, na istoimenoj prvoj takvoj fešti u oslobođenomu Splitu, bija je i jedan Bračanin, prin rata težak i ribar, ma je kroz rat avancira i tako ga tokalo i dopalo da s bine poruči puku zašto su tu. Svoj čuveni govor, koji se i danas pripovida i provlači kroz sve tisnije kanale ovogradske memorije pamćenja, započe je ovako:

DRUGOVI I DRUGARICE, DANAS SLAVIMO JEDON MOJ, KA SU RODNICI U ŠIKAGO HODILI NA VELE ŠTRODE I ĆAPOVALI DVI PO GOSPI!

*

Ilustracija 1. maja 2010:

*

*

Ilustracija 1. maja 2014:

*

(uz knjigu Teme i dileme)

*
Dušana Kecmanovića upoznao sam, ako se ne varam, 1967. godine u bašti jedne kafane u centru Sarajeva. Sjećam se, bio je lijep jesenji dan, a on i filozof Dušan Travar raspravljali su o Hajdegeru, teško čitljivom misliocu koji je i za mene kao studenta filozofije predstavljao izazov. Iako sam potom na jednom predavanju koje je na Filozofskom fakultetu održao zagrebački fizičar i pisac Ivan Supek čuo kako se ne vrijedi zamajavati Hajdegerovim “ontološkim magluštinama”, nastavio sam da se s vremena na vrijeme gnjuram u jezik spisa (taj, po Adornu, “žargon autentičnosti”) ovog njemačkog filozofa. Posebno su me zanimala njegova promišljanja biti pjesništva, a Kecmanović ga, vidim, citira u nekim od svojih ogleda u kojima se poziva na saznanja do kojih su stigle psihologija, sociologija i filozofija, posebno filozofska antropologija. A i sama književnost dolazi tu katkad do riječi.

Nakon tih prvih susreta Dušana sam, za razliku od njegovog brata Nenada, rijetko viđao, ali sam – pored knjige Između normalnog i patološkog (1973) – povremeno čitao njegove eseje u časopisima. U njima su se pogledi ovog svestrano obrazovanog psihijatra na stanja duševnog zdravlja i duševne poremećaje uvijek zasnivali na širim, interdisciplinarnim uvidima, tako da su bili intelektualno podsticajni i za ljude (poput mene) koji nisu imali medicinsko obrazovanje. I obično zazirali od psihijatrijskih dijagnoza i terapija.

Ipak, Dušana Kecmanovića kao izuzetno značajnog, i (sudeći po citiranosti) u svjetskim razmjerima relevantnog autora u oblasti psihijatrije, potpunije ću upoznati tek nakon istorijske katastrofe u kojoj je u krvi razorena druga Jugoslavija, s apokaliptičnim iskustvom opsade i svekolikog orgijastičkog ratnog nasilja u Sarajevu, koje nas je obojicu otjeralo u egzil. Dušan već dvadeset godina živi i radi u Australiji (Sidnej), a ja sam se iz Njemačke, poslije višegodišnjeg izbivanja, “vratio kući”, s osjećanjem povratnog izgnanstva. Iskustvo ovog velikog loma u našim kao i u bezbrojnim drugim biografijama i ljudskim sudbinama pominjem prije svega stoga što ga je upravo Dušan Kecmanović svestrano istražio i kritički opisao u nizu svojih poratnih knjiga. Tako je moj stari znanac ponovo privukao moju pažnju: i ja sam nastojao da shvatim “subjektivne” i “objektivne” okolnosti u kojima se dogodio taj “nemogući” lom, taj slom sistema vrijednosti u kojem smo dotle živjeli. A uzroke tog (s)loma Kecmanović umnogome vidi u pojavi i javnoj promociji etnonacionalizma u bivšoj zajedničkoj i u novostvorenim južnoslovenskim državama, iza čega su stajale i stoje političke elite. (Valja napomenuti da se autor, koliko mi je poznato, nije posebno bavio uplitanjem stranih sila u destrukciju Jugoslavije). Pisao sam o njegovim knjigama Etnička vremena (2001) i Racionalno i iracionalno u nacionalizmu (2004), čitao još neka njegova djela, kao i instruktivnu knjigu razgovora sa Milošem Jevtićem (Matice Dušana Kecmanovića, 2006). Iz te veoma razuđene lične ispovijesti, pored osnovnih gledišta ovog psihijatra (koji, recimo i to, kritički posmatra stanje stvari u sopstvenoj struci), saznajemo i mnoge biografske pojedinosti, uz podatke i o samoj lozi Kecmanovića, koja je u našoj novijoj istoriji, nauci i kulturi ostavila značajne tragove.

U ovom, prvom tomu Kecmanovićevih Izabranih djela, nalaze se odabrani eseji iz objavljenih knjiga i neki novi tekstovi, razvrstani po preovlađujućim “temama i dilemama” u više poglavlja različitog opsega.

Uvodni krug od osam eseja, sa nadnaslovom “Teško je pobjeći od stvarnosti”, čine tekstovi koji su nastali u vremenskom luku od nekoliko decenija . U prvom eseju (“Slobodno i neoslobođeno čovjekovo seksualno biće”), očito jednom od ranih radova, višekratno se citiraju Marksovi Rani radovi, sa središnjom, bitnom mišlju o potrebi humanizacije prirode i naturalizacije čovjeka. Čovjek se u kapitalizmu otuđio od prirode, od svojih proizvoda i sebe samoga. Time je po Kecmanoviću pogođena i njegova jedinstvena seksualnost, koja se pod zakonima robno-novčane razmjene podvaja na genitalnu i vangenitalnu, pretvarajući se u objekt “opredmećenog, voajeristički nastrojenog čovjeka.” Ostali tekstovi – poput onog o genitalnom i socijalnom ekshibicionizmu, kozmetici kao rđavoj savjesti života, panfiliji (ljubav prema apstrakciji čovječanstva umjesto prema određenim osobama), govoru i istini (za snošljiv život u društvu bolje je ne govoriti istinu!) – bave se bježanjem od stvarnosti, njenim nepoštovanjem ili poricanjem, kao mentalnim strategijama “pomoću kojih ljudi pokušavaju da prežive iskustvo poraza, razočarenja, neuspjeha i neostvarenosti” i preduprijede nova iskustva te vrste. Samo što je cijena okretanja leđa stvarnosti uvijek visoka. Tu je i esej o anatemisanju duševne patnje – osobe koje duševno pate i javno to pokazuju manje su prihvatljive i “funkcionalne” u društvu usmjerenom na efikasan rad i produktivno trošenje vremena. Koliko je izražavanje duševnog bola nepoželjno, pokazuje i krajnje zanimljiv primjer jedne crkve u Australiji (a sigurno nije jedina) u kojoj postoji posebna “soba za plakanje.” Jer “plač i ostali oblici ispoljavanja emocija remete ne samo uobičajeni tok svakodnevnog života, nego i životne, a evo i crkvene rituale.”

Četiri eseja u narednoj tematskoj celini posvećena su različitim aspektima “psihologije života u tuđini”, to jest iskustvima iz pružanja psihijatrijskih usluga u Sidneju “velikom broju imigranata iz nekoliko desetina različitih zemalja”, njihovom odnosu prema zemlji porijekla i novoj sredini (često se služe poređenjima jedne sa drugom, utvrđujući sličnosti i razlike, samjeravajući prednosti i nedostatke), problemima neprilagođenosti i sposobnošću adaptiranja na uslove života u posve drugačijem kulturološkom miljeu. Tu su, između ostalih, i zapažanja o zajednicama sunarodnika i onima “koji se druže većinom ili isključivo sa sunarodnicima, čitaju samo etničkle novine, slušaju samo etničke radio i televizijske programe”, nastanjuju se u istim dijelovima grada. Te osobe ostaju na margini društvenih zbivanja. Mada takva zajednica “pomaže imigrantima da lakše prebole dječije bolesti imigracije i, kasnije, da se osjećaju manje izolovani”, ona istovremeno “ometa njihovo integrisanje u novi socijalni ambijent.”

U najkraćem eseju “Jezik kao spas” riječ je o supružnicima različite etnonacionalne pripadnosti i njihovom jezičkom problemu. Sve dok su govorili zajedničkim jezikom i zvali ga prosto “naš jezik”, brak se održavao bez većih trzavica. No otkako su dobili pouke da svako treba da govori svojim, nacionalno imenovanim jezikom, sam opstanak bračne veze i porodice dolazio je u pitanje. Jer u etničkim vremenima “držati stranu svog roda je pitanje patriotizma, lojalnosti svojim, pitanje kolektivnog i ličnog identiteta. Ponekad i pitanje života i smrti.” Umjesto mogućih ishoda – još većeg zbližavanja ili konačnog razlaza – neke porodice odlučile su, i pod uticajem djece, da govore samo jezikom zemlje u kojoj žive. Jer bolje je i “mucati na stranom nego se svađati na svom jeziku.” Tako je strani jezik dobio ulogu spasioca braka i porodice te glavnog socijalno integrativnog faktora.

Za mene su posebno važni eseji (mahom iz trećeg, najopsežnijeg poglavlja pod zajedničkim naslovom “O rodu da ti pojem”), koji se dobrim dijelom odnose na ratno i poratno Sarajevo. Ne samo zbog toga što sam i sâm iskusio neke od opisanih nevolja i strahota u gradu koji su srpske snage uredno bombardovale (uspijevajući jedino da okrenu cijeli svijet protiv sebe), a bosansko-muslimanske sprovodile u njemu razne oblike terora nad “sumnjivim” građanima, poglavito srpske nacionalnosti (pod sumnjom su stajali svi, čak i jedan Jovan Divjak). Mislim da ti tekstovi imaju izuzetnu vrijednost, prije svega kao lična a nepristrasna, rijetko poštena i dobro dokumentovana svjedočanstva, ali i po umijeću jasnog i logičnog izlaganja pa i književnog stila. (Pojedini eseji – kasnije ću pomenuti dva – imaju oblik svojevrsnih psihijatrijskih priča, protkanih autorovim razmišljanjima i kritičkim refleksijama). Zadržaću se na tim i još nekim nosećim tekstovima u knjizi, ostavljaju mnoge druge postrani, o kojima će stručnjaci reći ili su već rekli svoju riječ.

Nakon teksta koji daje tipologiju ponašanja ljudi pri smjeni vlasti početkom devedesetih, čitamo duži, pripovjedno oblikovan autobiografski zapis pod selinovskim naslovom “Dugo putovanje kroz noć.” Autor tu najprije govori o nevoljama na radnom mjestu (Psihijatrijska klinika u Opštoj bolnici “Koševo”), zatim o izlasku iz grada i doživljajima na opasnom putu do Splita kroz krajeve pod kontrolom hrvatskih snaga, potom putovanju do Zagreba, odakle će nesrećni bjegunac, bosanski akademik, uspjeti da se preko Budimpešte dokopa Beograda, u koji su blagovremeno dospjeli članovi njegove porodice. Samo što ni u Beogradu nije našao traženo utočište.

U varljivoj nadi da će se rat relativno brzo okončati i da će ipak moći da radi u “svome gradu”, Kecmanović je u Sarajevu ostao prvih pet ratnih mjeseci. Ali kad su počela sumnjičenja, provokacije i izlivi mržnje, čak i na mrtve ljekare srpske nacionalnosti (na doktora Nedu Zeca, osnivača Klinike), Kecmanoviću je najzad postalo jasno da mora da se spasava. Pošto se plašio “bliskih susreta” na teritoriji koju su držali Srbi (jer nije podržavao politiku srpskog vođstva), krenuo je u izbjegličku avanturu kroz krajeve pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. To ga kao “četnika” (za tu, kao i bošnjačku stranu, tada su manje-više svi Srbi bili “četnici”) zamalo nije koštalo glave – spasio ga je vojnik koji je u njemu prepoznao svoga uvaženog profesora. U Splitu ga je prijateljski primio kolega hrvatske nacionalnosti, relativno korektan prijem, izbjegavajući šetnje po gradu, imao je i u Zagrebu, dok većina beogradskih psihijatara, dobrih znanaca pa i prijatelja, nije (sem nekih manje uticajnih) pokazala spremnost da mu, uprkos zavidnim referencama, pomogne zapošljavanjem u ovoj ili onoj zdravstvenoj ustanovi. Valjalo je, po mišljenju jednog od njih, da posao zasluži odlaskom na front u Bosni, što će reći da se prvo tamo dokaže kao pravi srpski ljekar i patriota. (Tamo je besumnje bilo mnogo onih kojima je pomoć psihijatra bila neophodna). Bio je to šef jedne psihijatrijske ustanove, očito primjeran sluga Miloševićevog režima. Stoga se ova izbjeglička odiseja kroz balkansku ratnu noć, u sumraku svih vrijednosti, završila tek u Australiji. U skladu sa onim “što dalje, to bolje”.

Pročitao sam mnoga svjedočenja o zbivanjima u ratnom Sarajevu i bježaniji iz te ljudske klanice, svjedočenja literata, intelektualaca i običnih ljudi, ali je ovo Kecmanovićevo ostalo za mene najubjedljivije. Ponajprije stoga što predstavljanje prizora i likova iz ove priče, junaka i antijunaka iz sva tri nacionalna korpusa, djeluje krajnje istinoljubivo. Volio bih da to (i ne samo to) svjedočenje pročita što veći broj ljudi, posebno onih koji i dalje vjeruju u “istine” koje su im godinama servirale, i još uvijek serviraju, sve tri nacionalne ideološko-propagandne mašinerije.

Drugi tekst na koji skrećem pažnju zove se “Mediji u etničkim vremenima”, i on predstavlja posebno poglavlje sa pitanjem “Ko to tamo skriva istinu”. To je detaljno dokumentovano istraživanje pisanja sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje” o zatvorima i logorima u Bosni i Hercegovini tokom rata (1992 – 1995). Kecmanović je u ratnom “Oslobođenju” pronašao stotine napisa o mnogobrojnim srpskim i hrvatskim zatvorima i logorima za Bošnjake (muslimane), u kojima je ponižavan i strahovito mučen ogroman broj civila. Mnogi su i ubijeni ili se do danas vode kao nestali. Ali taj list nije pisao, osim u nekoliko slučajeva, o toj vrsti stradanja srpskih, odnosno hrvatskih civila u bošnjačkim zatvorima i logorima, pri čemu nije jasno naznačavana etnička pripadnost tih nesrećnika. Kecmanović je naveo više desetina takvih, prikrivanih lokacija. Nije samjeravao broj zatvora i logora koje su držale sve tri strane u sukobu, ni “količinu” patnje stradalnika iz sva tri naroda u BiH. Nastojao je samo da dokaže da su svi imali zatvore i logore, i postupali po istom ponašajnom obrascu sukobljenih etnonacionalizama. A tu istinu sistematski je prikrivalo ratno “Oslobođenje”, inače ovjenčano mnogobrojnim prestižnim međunarodnim nagradama “za širenje istine o ratu u Bosni i Hercegovini”, za “očuvanje multietničnosti i multikulturalnosti”, “za borbu protiv ksenofobije” i tako dalje. Kecmanović priznaje da je taj list izlazio u nemogućim uslovima, što naziva podvigom. Ali je potpuno zakazao u istinitom i objektivnom prikazivanju bar što se zatvora i logora tiče, iskazujući otvorenu naklonost samo prema bošnjačkoj strani i njenoj “istini”. (Prema svjedočenju Dejvida Rifa, sina Susan Sontag, glavni urednik lista obećao je na početku rata lojalnost Aliji Izetbegoviću).

Ovo složeno istraživanje obavio je, umjesto nekog novinarskog tima, sam Kecmanović, ne žaleći velikog truda da razotkrije izrazitu etnonacionalnu pristranost sarajevskog dnevnika tokom rata. Naravno, ta ili slična vrsta pristrasnosti jednog medija, angažovanosti za “našu stvar”, kojom se podsticala mržnja prema “drugima”, nije bila izuzetak tokom ratnih godina. Karakteristična je, u manjoj ili većoj mjeri, za sve medije svih strana u sukobu.

O nepovjerenju sarajevskih bošnjačkih krugova prema mišljenju uglednog naučnika s drugim etnonacionalnim predznakom, u ovom slučaju samog Dušana Kecmanovića, etničkog Srbina i političkog Jugoslovena, ilustrativno govori esej “Opsjednutost etničkim”. Riječ je o predavanju (i reakcijama na njega) pod naslovom “Nacionalista je uvijek neko drugi”, koje je autor održao 2000. godine na tribini Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. “Iz svih pitanja bez izuzetka”, piše tu Kecmanović, “jasno je da auditorijum, ili barem onaj dio auditorijuma koji se oglasio pitanjima, u meni vidi nekoga ko je ′sa druge strane′”. Taj, naravno, nije i ne može biti “naš”, dio “nas”. Podsjećali su ga da je Srbin, da je rođen u Beogradu, da je srpski nacionalizam genocidan, Srbi necivilizovan a Bošnjaci miroljubiv narod, i tome slično. Isto tako, i neki sarajevski Srbi s kojima je tih dana razgovarao, isticali su kako su upravo oni najviše stradali. Nisu govorili o zlu koje su Srbi činili drugima, ili su to pravdali zlom koje je njima nanijela “druga strana”. (Po autoru, “bili su dvostruke žrtve: svojih sunarodnika sa brda, i osvetoljubivosti muslimanskog življa”). Bilo je očigledno da i jedni i drugi “iza kolektiva ne vide ili ne žele da vide čovjeka pojedinca, da je pojedinac značajan samo kao dio veće, u ovom slučaju etnonacionalne skupine.” Autor ističe da je tih dana “istovjetnu opsjednutost etnonacionalnim sreo u Beogradu i Zagrebu.” Konstatuje da je etnonacionalni identitet bio “ključna kategorija u ratu na prostoru druge Jugoslavije”, da se za njega, pet godina nakon rata, “više ne umire, ali se za njega i dalje živi. Ne mali broj ljudi od njega i živi.”

Otuda nije nikakvo čudo što se autor u najvećem broju eseja bavio upravo etnonacionalizmom. (On tu složenicu piše i u obliku “(etno)nacionalizam”, jer “etnonacionalizam” i “nacionalizam” nisu isto). Zlobnici bi mogli reći da je i sam doktor Kecmanović upravo “opsjednut” tom problematikom.

U eseju “Racionalno i iracionalno u (etno)nacionalizmu”, koji je ponajbolje potkrijepljen nalazima i mišljenjima dosadašnjih istraživača pa stoga (čineći posebno poglavlje) i reprezentativan za temu, autor je – odgovarajući na pitanja “da li su etnonacionalisti duševno poremećeni” i da li se i u kojoj mjeri “ponašaju iracionalno” – došao do ovakvog zaključka: “U (etno)nacionalizmu ima i racionalnog i iracionalnog i van-racionalnog. Pogrešno bi bilo tvrditi da u teritorijalno-političkoj varijanti nacionalizma nema van-racionalnih i iracionalnih elemenata. Bliže je istini ako se kaže da su racionalni, van-racionalni i iracionalni elementi (etno)nacionalizma neravnomjerno raspoređeni.” Posljednja dva elementa prisutnija su u etno-kulturnom nego u teritorijalno-političkom tipu nacionalizma. Kecmanović takođe ukazuje da su kognitivni i emotivni obrasci ponašanja (etno)nacionalista “mnogo stariji od (etno)nacionalizma kao istorijske pojave. To se prije svega odnosi na grupni mentalitet, mi-oni sindrom, i na ponašanje uslovljeno posvećenošću nekoj vrijednosti.”

Na samom kraju toga eseja autor kaže: “(Etno)nacionalizam bi bez iracionalnih i vanracionalnih elemenata najvjerovatnije izgubio dobar dio privlačnosti i mobilizatorski potencijal. Kratko rečeno, bez iracionalnih, pa do određene mjere i van-racionalnih elemenata (etno)nacionalizam bi bio manje blizak čovjeku, a time daleko manje relevantan u istorijskom, socijalnom i političkom smislu.”

A sad nešto o dva najavljena eseja u obliku priča. Prvo o čovjeku čiji neočekivani moralno-psihološki preobražaj Kecmanović označava pojmom “inverzni etnonacionalizam.” To je portret jednog akademski obrazovanog Srbina, inače sina pravoslavnog sveštenika, koji je – pošto je jedva preživio sarajevsku ratne strahote (pored svih tegoba, muslimanske vlasti uzele su mu stan i tjerale ga na kopanje rovova) – pred kraj rata otišao na Korčulu, u rodno mjesto svoje žene, Hrvatice. Tri godine poslije rata Kecmanović je sa suprugom proveo ljetni odmor kod njih, kao kod starih prijatelja. Krajnje neprijatno iznenađenje sastojalo se u tome što je prijatelj, koji je nastojao da dobije hrvatsko državljanstvo (on će ga i zaslužiti), cijelo vrijeme za sva ratna zla optuživao isključivo Srbe. Po njemu, Hrvati i Bošnjaci nisu bili nizašta krivi i odgovorni, bili su samo žrtve srpske agresije. Smatrao je da su Srbi genocidan narod, da im se ništa ne može vjerovati i da s njima valja zauvijek raskrstiti. Govorio je to s gorčinom i otvorenom, ostrašćenom mržnjom. Kad mu je u Novom Sadu umro brat, nije otišao na sahranu. Kecmanović ovu radikalnu promjenu u mišljenju i ponašanju prijatelja tumači kao posljedicu iznuđenog prilagođavanja stavovima hrvatske etnonacionalne većine u kojoj mu, kao Srbinu (kakvo opterećenje!), valja živjeti. Osjećao je unutrašnji pritisak uslovljen strahom da će, kao etnički uljez, biti prognan iz nove sredine, da će mu sam život biti ugrožen, a spoljašnji pritisak vršile su etnonacionalističke ideje i osjećanja velikog broja pripadnika zajednice u kojoj se nastanio.

Druga priča, potresna ispovijest iz “etničkih vremena”, potiče iz Kecmanovićeve psihijatrijske ordinacije u Sidneju i govori o ratnoj i izbjegličkoj golgoti jedne žene iz Bosne. Rat ju je kao Srpkinju rastavio od muža Hrvata, a ona s malim djetetom prolazi kroz sve muke izbjegličkog životarenja najprije u Banatu, potom u Lici kod svojih roditelja, gdje će, neočekivano, doživjeti ono najcrnje, najtragičnije. Pod pritiskom susjeda, tih ratnom situacijom već izbezumljenih sunarodnika, roditelji je izgone iz kuće samo zbog toga što joj je, avaj, sinčić “polu-Hrvat”! Potom pod naletom “Oluje”, hrvatske vojne akcije na čišćenju zemlje od Srba, bježi sa svima u Srbiju, odakle će i ona stići u Australiju. A kad joj se tamo već odrasli sin zaljubi u muslimanku, koja ga tjera na pređe na islam, suočiće se s novim problemom bezuslovne vjerske i etnonacionalne pripadnosti.

U eseju “Sjaj i bijeda žrtve” Kecmanović dekonstruiše viktimizacijski diskurs i mit žrtve. Svi se, čak i počinioci raznih nedjela, rado uživljavaju u ulogu žrtve – status žrtve podrazumijeva povoljniji tretman u društvu. Žrtva sama po sebi apeluje na solidarnost, iziskuje i dobija pomoć, njoj se “gleda kroz prste”, ne smatra se naročito odgovornom za svoju sudbinu, uvažava joj se smanjena kritičnost u prosuđivanju i djelovanju, pa i pravo na osvetu. A dokle god je žrtva samo žrtva, “druga strana je krivac, vrijedan svake osude, prikladna meta omraze, svih mogućih negativnih emocija.” Kecmanović zaključuje da je “temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa koje je slučaj i istorija odredila da žive jedni pored drugih, da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu.” Doduše, vrijeme etnonacionalih sukoba u prošlosti bilo je takvo da je zaista bilo teško, kao što je umnogome i danas, “ne biti žrtva.”

Najopsežniji tekst u ovoj knjizi jeste temeljno zasnovan i razrađen naučni ogled “Nacionalizam i ludilo: zašto Lija Grinfild nije u pravu”, koji je – vidi se već iz naslova – kritička analiza teorije ove profesorice političkih nauka i sociologije na Bostonskom univerzitetu, teorije koja tvrdi da između nacionalizma i ludila postoji uzročno-posljedična veza. Knjige Lije Grinfild Nacionalizam: pet puteva prema modernosti (1992) i Duh kapitalizma: nacionalizam i ekonomski rast (2001) Kecmanović inače smatra nezaobilaznim “za svakoga ko želi da se upozna sa rađanjem nacionalizma u modernom vremenu.” Ali su njena najnovija knjiga Psiha, modernost, ludilo (2013), kao i jedno ranije predavanje, u kojima se naširoko obrazlaže i dokazuje povezanost nacionalizma i duševnih poremećaja, pa i samog ludila kao njihovog najtežeg oblika, izazvali Kecmanovića da napiše ovaj izrazito osporavajući ogled. “Dok sam čitao knjigu, koja ima 662 stranice, nisam prestajao da se pitam kako je mogućno da autor, koji nas je zadužio tako vrijednim tekstovima o nacionalizmu, posveti toliko vremena i truda da bi obrazložio jednu, po meni, potpuno neosnovanu tvrdnju – da je nacionalizam osnovni uzrok pojave ludila.” Nema ni potrebe ni mogućnosti da ovdje ulazimo u vrlo složenu argumentaciju jedne pa druge strane, tim prije što Grinfildovu nisam čitao. Ali sam, priznajem, sklon da povjerujem u razložnost kritike Dušana Kecmanovića.

U završnom poglavlju knjige autor se bavi pojavama “na granici psihijatrije.” Piše o radu kao sredstvu i cilju psihijatrijske terapije, o različitim odnosima ljudi prema psihijatrima i ostalim ljekarima (psihijatri uživaju manje povjerenje pacijenata u odnosu na sve druge ljekare), o samoubistvu i “bolesti kao metafori”, paranoidnim stavovima i iluzijama, o strahu. Posebno je vrijedna i aktuelna podrobna analiza norveškog “slučaja Brejvik”, s pitanjem da li se radi o fanatiku ili duševnom bolesniku.

Kao što je poznato, Andreas Bering Brejvik ubio je u julu 2011. godine, u Oslu i na obližnjem ostrvu, 77 i ranio 242 nedužne osobe, što je bio njegov, nečuveno zločinački “protest” protiv “islamizacije” norveškog društva. Osuđen je na 21 godinu zatvora. Kecmanović nas obavještava kako je prvi tim psihijatara zaključio da Brejvik boluje od paranoidne šizofrenije, a drugi (novi) tim, četiri mjeseca kasnije, da je on duševno zdrav, sa osobinama narcističke i antisocijalne ličnosti. Kecmanović se pita kako je moguće da ovaj čovjek, čiji su nezapamćeni zločin i ponašanje privukli veliku pažnju, dobije tako različite dijagnoze svog psihičkog stanja, navodeći potom različite pokušaje i metode proučavanja i dijagnosticiranja duševnih poremećaja. Posebno je tu zanimljivo poređenje dijagnoze i kazne koje su određene Brejviku sa dijagnozom i kaznom koje je nakon Drugog svjetskog rata dobio Kvisling, norveški kolaboracionist s Hitlerovim nacističkim režimom, koji je takođe proglašen zdravim. Kecmanović pritom ocjenjuje ponašanje norveške javnosti: “I u slučaju Brejvika i u slučaju Kvislinga norveška javnost je imala aktivan stav prema zločincima. U oba slučaja bilo joj je stalo da se pokaže da su zločini ovakve vrste strani norveškom društvu. U slučaju Kvislinga bila je sklona da vjeruje da se samo ludilom ovog zločinca može da objasni njegova kolaboracija sa neprijateljem. U Slučaju Brejvika, bila je zadovoljna što Brejvik nije proglašen ludim i što je oštro osuđen, jer se time zapravo osuđuje djelo, koje je suprotno vladajućem sistemu vrijednosti i opštoj društvenoj klimi današnje Norveške.” Kecmanović konstatuje da oba ova slučaja pokazuju kako se ludilo (poželjna dijagnoza ludila) može upotrijebiti za različite, pa i sasvim suprotne ciljeve jedne nacionalne zajednice, u skladu sa očekivanjima javnosti i vladajućim sistemom vrijednosti.

Dodao bih da je to, čini se, čest slučaj i kod nas, na Balkanu.

Na kraju, ostaje mi da čitaocu svesrdno preporučim lektiru ovih eseja Dušana Kecmanovića, kao i onih u drugim knjigama u sklopu njegovih Izabranih djela, s uvjerenjem da će nesumnjivo obogatiti svoja saznanja o duševnom zdravlju i duševnim poremećajima (uz opise i analize mnogobrojnih faktora i okolnosti koji na njih utiču), ma koliko čak i za dobrog psihijatra bilo teško da se ta stanja, u mnogim slučajevima, pouzdano razaznaju. Otuda valjda i riječ “dileme” u naslovu ove knjige, jer je dijagnoza svakog duševnog poremećaja krajnje osjetljiv i odgovoran posao. Posao u kojem se otvaraju mnoga pitanja, pa i pitanje ljekarske etike. A svaki čitalac ovih eseja, pogotovo onaj koji se bude pobliže zanimao za teorijska shvatanja i praktična iskustva psihijatra Kecmanovića, zapaziće – pored njegove izuzetne stručne spreme i najšireg humanističkog obrazovanja – i postojani etos ljekara koji se nikad nije stavljao ni u čiju službu osim u službu onima kojima je njegova pomoć bila potrebna.

Sarajevo, decembra 2013.