Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

Berberi

S turskog prevela Mirjana Marinković

Reformatorski sultan Mahmud II, koji je shvatio da osmanlijska armija stalno trpi poraze od Zapada i da se janičari kao njena stara tradicionalna vojska opiru evropeizaciji, modernizaciji i modernim vojnim metodama, s regularnom armijom koju je stvorio napao je 1826. godine janičarsku komandu u Istanbulu, zasuo je topovima i likvidirao. Svi gimnazijalci u Turskoj taj događaj znaju kao “srećan događaj”, kako je tumačen s proevropskog, modernizatorskog i državotvornog stanovišta, koji zauzima značajno mesto ne samo u istoriji Istanbula već i u celoj osmanskoj istoriji. Ono što se manje zna to je da je na desetine hiljada janičara ubijeno u sukobima po ulicama i dućanima u centralnom delu grada i da je taj “srećan događaj” vidno promenio društveni i svakodnevni život u Istanbulu.

Svakako da ima istine u tom stavu istoričara prema janičarima, koji su ovaj događaj okarakterisali kao državotvoran i modernizatorski. Janičarska vojska, koja je imala tradiciju dugu četiri i po veka, nije bila u tesnoj vezi samo s bektašijskim verovanjem već su postojali i bliski odnosi između janičara i svih esnafa u gradu. Janičari, koji su mogli da se sa oružjem šetaju po istanbulskim ulicama, koji su ponekad obavljali poslove koje danas vrše policija i žandarmerija i imali različita radna mesta, u isto vreme su mogli da svojim kabadahilukom i prisustvom na ulicama iskažu snažan otpor protiv reformske države. Mahmud II se najpre s vojskom uputio u kafane i berbernice čiji su vlasnici većinom bili janičari i zatvorio ih kada je izvojevao vojnu pobedu, poput mnogih osmanskih sultana koji su želeli da ućutkaju opoziciju na ulici (i danas je među njima najzabavniji Murat IV, koji se noću prerušavao i šetao ulicama grada). Danas to možemo uporediti s nečim na šta sam od detinjstva navikao u Istanbulu – na zabranu novina od strane države, zato što su kafane i berberske radnje (kao i dolmuši iz mog detinjstva), naravno, doskora obavljale funkciju lokalnih novina u kojima su se prvenstveno širile vesti i izmišljotine, u kojima su se izmišljale i bogatile glasine, priče o opozicionom gnevu, laži i prkosu, i pretvarale u priče o zaverama, poprimajući drugi oblik iskrivljavanjem zvaničnog tumačenja i tona države i religije, naravno u naseljima oko džamija, crkava i čaršija, kao i u selima na obali Bosfora.

U frizernicama iz mog detinjstva nalazili su se svi vodeći humoristički časopisi, sa Akbabom (1) na čelu, zato što su bili nosioci tog opozicionog izraza, ogovaranja i mitova punih preterivanja. Ne treba da čudi što je došao kraj velikoj prodaji humorističkih časopisa, čije je sedište bilo u Istanbulu, koja je dostizala milion primeraka, i njenim zlatnim godinama posle širenja televizije koja je presekla sve te vidove komunikacije (sad u većini berbernica postoji uvek uključen televizor) i umanjila opozicionu i tračersku moć kafana i frizerskih radnji. (Veoma sam se začudio kad sam posle mnogo godina u jednom frizerskom salonu u koji sam otišao u Njujorku video da umesto humorističkog časopisa muškim mušterijama daju Plejboj.) To što je Jusuf Zija Ortač, vlasnik Akbabe, neizbežnog časopisa u berberskim radnjama mog detinjstva, potajno primao novčanu pomoć iz tajnih fondova premijera Adnana Menderesa treba smatrati delom tradicije po kojoj je u Istanbulu još od Abdulhamida, tj. od sedamdesetih godina devetnaestog veka, država kupovala opoziciona izdanja.

Dok sam kao dete prevrtao stranice časopisa Akbaba i gledao domaće karikature koje su žigosale skupoću i time pridobijale građane, viceve o sekretaricama-plavušama i šefovima, priče Aziza Nesina i karikature pokradene iz evropskih časopisa, uvek sam jednim uvom slušao razgovor u berbernici. Naravno da se, pre svega, nadugačko razgovaralo o fudbalu i sportskoj prognozi. Trojicu majstora frizera, koji su šišali tri mušterije na stolicama interesovale su konjičke trke i boks, kao i fudbalska prognoza, koju su povremeno igrali. Berberska radnja, koja je nosila pretenciozan naziv Venera, nalazila se na samom kraju pasaža preko puta naše kuće na Nišantašu. Jedan od dvojice starih majstora je imao snežnobelu bradu i bio umoran i ljut, a drugi je takođe bio star, nervozan i ćelav. Treći, kome je bilo četrdesetak godina, nosio je daglas brkove (pod uticajem tada čuvenog američkog glumca Daglasa Ferbanksa). Sećam se da su s mušterijama razgovarali o skupoći, novim radnjama otvorenim u kraju, aktuelnim pevačima i zvezdama, više o međunarodnoj politici i situaciji u svetu nego o lokalnoj politici. Najviše me je privlačilo to što bi u razgovor uvlačili nekog moćnog, stručnog, obrazovanog čoveka vrednog poštovanja, iz gornjih slojeva, i što bi skromnim pitanjima tipa “mi to svakako ne znamo” zalazili u njegovo polje znanja i vlasti. Kad bi dobili odgovore kao što su “to vredi toliko lira”, ili “ti teretni brodovi su veći od fudbalskg terena”, ili kad bi saznali za neverovatnu slabost ili nečasnost nekog poznatog političara, oni bi uglas ispustili glas “c, c, c” ili povikali “nije valjda!”, s tim što bi svaki put za tren utišali makaze koje su zveckajući igrale u njihovim rukama ili brijač koji je brijao dugu bradu, i pogledali jedan drugog u ogledalu.

Ako bi se ispostavilo da je mušterija, kojoj bi prišli pitanjima “A, šta ima novo?”, “Kako ide?”, “Želite li čaj?”, namrštena i ćutljiva, razgovarali bi između sebe. Njihove međusobne pošalice i peckanja u tim razgovorima u kojima je svaki od njih igrao uvek istu ulogu utučenog, baksuznog ili promućurnog lika (Mehmedova prognoza se ove nedelje ponovo ostvarila itd.), podsećali su me na dijaloge Karađoza i Hadživata koje sam u detinjstvu slušao na radiju. Kad je jednom majstor s daglas brkovima opsovao za gospodinom prema kome se malo pre ponašao vrlo učtivo i snishodljivo, pošto ga je podšišao, skinuo mu kecelju, dozvolio šegrtu da ga iščetka, i ovaj podelio bakšiš i izašao, ja sam sa strahom shvatio da su bes i dvoličnost u svetu odraslih dublji nego u dečijem. Frizeri u mom detinjstvu su se ljutili kad makaze ne bi dobro sekle i koristili mašine za brijanje raznih vrsta i oblika, češalj, pamučnu vatu da krv ne uđe u uši, kolonjsku vodu, talk, a za odrasle brijač, sapun za brijanje, četku za brijanje i belu kecelju. To što se ni danas situacija nije mnogo promenila, izuzev nekoliko električnih naprava – na primer, fena za kosu – treba da nas podseti na to da su frizeri vekovima upotrebljavali iste sprave, bavili se tračevima i da su, kao današnji, govorili ono što Istanbul nije bio u stanju da u sebi pretoči u pisanu reč.

Iz jedne carske surname koja opisuje svečanost obrezivanja održanu 1582. godine saznajemo da se brijač koristio i u 16. veku. Da bi dokazali koliko su talentovani, predstavnici esnafa berbera koji su prolazili ispred sultana i prinčeva visili su s krova svečanih kola i naglavačke brijali mušteriju. Tih godina su berberi glavu mušterije naslanjali na kolena, što je bila inspiracija za priču o ljubavniku u homoseksualnoj književnosti koji je obrijao glavu, bradu, brkove i sve dlake ne bi li bio blizu lepom berberskom šegrtu. Ista priča u delu Kerem i Asli dobila je obličje priče o zaljubljenom koji je tražio od lepog zubara da mu povadi sve zube da bi mu se približio, što treba da nas podseti da je u to vreme i stomatologija bila u delokrugu berbera. Berberi od kojih su neki birali kafane kao sedište, a neki bili vlasnici posebnih radnji, istovremeno su se bavili sunetisanjem i u manjoj meri hirurgijom, zbog čega su zauzimali mesto u samom srcu istanbulskog života u društvenom smislu. Ali ono što je mene kod njih plašilo, kao vađenje zuba kod zubara, bili su njihova sposobnost koju su pokazivali da mi iz usta izvuku reč i uspeh da je, baš kao novine, rašire okolo.

Zato sam uzmicao, kao da ću sesti u zubarsku stolicu, kad su me pozvali da sednem rečima “Izvolite, mladi gospodine” u frizernici Venera, u kojoj sam čekao čitajući Akbabu. Nisam se plašio zato što mi je mašina za šišanje ponekad čupala dlačice na potiljku, zato što se oštar vrh makaza ponekad zarivao ili zato što mi je kod frizera bilo strašno dosadno, već zato što će mi pred majstorima izleteti nešto o tajnama moje porodice. Imao sam strica koji je otišao u Ameriku i više se odatle nikad nije vratio. Pošto bi mi od vrata naniže navukli beli prekrivač kao da sam osuđenik na smrt, prvo bi pitali za njega. “Kad će ti se stric vratiti iz Amerike?” “Ne znam.” “Koliko je godina od kad je otišao?” “Odavno je otišao, on više nikad neće doći”, odgovarao bi drugi. „Je li odslužio vojsku?“ Nastao bi tajac, ja bih se postideo i gledao ispred sebe kao da sam ja taj ko je „pobegao“ iz zemlje a da vojsku nije odslužio, a pred očima bi mi bila baba po ocu kako plače dok čita jedno od sve ređih stričevih pisama na sve lošijem turskom. Ali pravi strah bio je da će frizeri provaliti druge tajne koje su moja porodica, otac i majka uspevali da prikriju i kojih nisam želeo da se sećam.

Da li sam, kad sam prvi put u životu otišao kod frizera, dugo, dugo plakao zato što sam predvideo te strahove i još od početka naslutio da ću se preznojavati kao da sedim pred novinarom koji se interesuje za moj privatni život? Posle toga, u danima kad sam bio bolestan, onaj sedokosi i neraspoloženi od trojice majstora, s priborom u torbi, dolazio mi je kući da me šiša. Na sto bi se prostirale novine, na njih stavljao tabure i ja bih na njemu sedeo kako bih bio u visini frizerovih makaza. Kako ni ja nisam uživao u tom šišanju u kome je ljutiti frizer, za razliku od svojih brbrljivih drugara, bio ćutljiv, počeo sam ubrzo ponovo da idem u frizernicu da se šišam. Shvatio sam da frizer koji vas šiša a da vam pri tom ne izvlači reči iz usta, koji ne širi političke i lokalne tračeve i koji nikoga ne ogovara – nije frizer.

Orhan Pamuk 08. 09. 2011.

Ja, avet

Јa sam vidio sve
i bio viđen –
mene nema.

U kraljevstvu straha
oboren, i postiđen,
ja – teorema.

Јa sam avet što mjesečarski gazi
tuđom baštom,
zemaljskoj tuđ sam stazi.

Oglašavam se još samo u prnjama govora,
nalazim u ostacima pokreta.
Мene nema. Јa sam mora.

Al’ moja snaga je snaga pogubljenoga,
dok u tebi se nadima
obećanje, i zavjet.

Nad tamnim vodama ja se lelujam,
pijan od smrti,
ja – avet.

1993.

Stevan Tontić 07. 09. 2011.

Pokretni oltar

Upravo je minuo vrhunac ljeta, prva noć koju provodim u kasarni.

Putovao sam autobusom od Sarajeva do Splita, pa trajektom do Lastova. Petnaestak sati tako mi je prošlo u hodanju, sjedenju i stajanju među hiljadama turista koji su kuljali sa svih strana. Osjećao sam ih svuda po tijelu, kao mrave.

Zaspao sam čim sam položio glavu na jastuk punjen morskom travom. Iglice su probijale jastučnicu, bockale me po obrazima.

Sanjao sam da smo u Drveniku, došli su nam Ilidžanci, izgorjeli su jer su cijeli dan proveli na plaži, i sad moja rodica Regina ima sunčanicu. Noć je, ona će umrijeti, ako ne pođe na misu.

Nono i Nona ne vjeruju u Boga, ali Ilidžanci vjeruju, u spavaćoj sobi na Ilidži visi im veliki raspeti Isus.

U Drveniku Isusa nema, noć je i nigdje crkve da rodica Regina misom izliječi sunčanicu.

Nosimo je dalje, ulazimo u neki autobus, najednom su tu i neki drugi poznati ljudi, stižemo u Kakanj, u Sarajevo, u Zenicu, u neke strane gradove, ali nigdje nijedne crkve.

Kako bi i bilo crkve – ljuti se Nono – noć je, tko je po noći još vidio crkvu!

Tada se pojavi fra Aleksandar, i opet smo svi u Drveniku.

Nema problema – kaže on – sad ću ja na bicikli poći do Zaostroga i donijeti oltar, a vi za to vrijeme samo malo pomaknite kuhinjski kredenac, pa da održim misu i maloj će biti dobro.

Na tome mjestu san se prekida, a s njime i moje sjećanje na prvi dan i prvu noć u vojsci.

Pamtim samo da sam osjetio olakšanje, svi smo ga u mome snu osjetili, kada je fra Aleksandar rekao da će iz Zaostroga donijeti oltar i da će u našoj konobi održati misu.

San je bio neobičan, i zato sam ga dugo pamtio.

Sve dok u “Pregledu starina Bosanske provincije” fra Filipa Lastrića nisam pročitao kako je papa Urban VIII u sedamnaestom stoljeću dopustio bosanskim redovnicima korištenje pokretnoga oltara:

Neka vam je slobodno imati pokretni oltar ali s dužnom počašću i poštovanjem, na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti svetu misu. To vam dopuštamo, snagom ovog dopisa, svojom apostolskom vlašću pa vam dajemo tu dozvolu i mogućnost samo na sljedećih dvanaest godina.”

One noći kada sam na Lastovu sanjao svoj prvi, i jedini upamćeni vojnički san, ja o tome nisam znao ništa. Niti sam čuo da postoje, ili da su ikada postojali, pokretni oltari.

Manastir u Zaostrogu odakle je fra Aleksandar donosio pokretni oltar, zbog kojega smo mi pomicali kuhinjski kredenac, nekada je, pa i u sedamnaestom stoljeću, pripadao provinciji Bosna Srebrena. U Zaostrogu bi redovnici noćivali na proputovanjima za Padovu, Veneciju, svijet…

Ne znam odakle mi je stigao taj san, od čega sam njime bio spašen.

Rodica Regina s mužem i djetetom živi u Njemačkoj. Nikada nije doživjela sunčanicu.

Miljenko Jergović 06. 09. 2011.

Na obali rijeka babilonskih

Sjedili smo na obali rijeke, nas četvorica. Imali smo kilogram-dva bauflajša i nekoliko paketića roštiljskih kobasica. Bio im je istekao rok trajanja. Dali su nam ih u jednoj prodavaonici besplatno. Kod njih smo kupili pivo, paket sa šest limenki od pola litra. Nisu nam htjeli dati pivo u bocama koje je bilo jeftinije, jer nismo imali sa sobom povratne boce. U daljini, preko skupine zapaljenih kuća, vidio se grad. Znam kad su te kuće izgorjele. Bilo je vjetra, kao danas, gorjele su kao buktinja, kao krijes na Ivandan.

Nedostajalo nam je alkohola. Imali smo nešto, ali ne dovoljno. Mićko je poslije sahrane ukrao dopola punu bocu konjaka sa stola koji je bio postavljen na ulazu u groblje. Prvi smo izišli iz groblja, stajali smo odmah pored ulaza. Oko stola nije bilo nikoga. Iako uvijek bude netko. Mićko je samo pokupio bocu sa stola i ubacio je u unutarnji džep one svoje jakne s krznom. Dojadio je svima s tom jaknom. Takve su se nosile nekoliko godina prije rata. Znači: imali smo samo tu bocu i šest limenki piva.

– Šta misliš – upitao sam Darka – hoće li se iko ikad vratit u ove kuće?

– Možda – rekao je.

– Kako misliš?

– Ovo je groblje slonova – rekao je i pokazao na grad. – Možda se neko i vrati. Al samo da tu umre. Ko slonovi.

– Slonovi?

– Da. Tako oni rade. Kad osjete da će umrijet.

Grad je nadlijetao helikopter. Pratili smo kako postaje sve manji.

– On je znao – rekao je Darko.

– Kako misliš, znao? – upitao je Mićko.

Razgovarali smo o Profesoru. Tako je Darko zvao čovjeka na čijoj smo sahrani bili. Ja ga nisam poznavao. Ubio se pištoljem za svinje. Trebalo mi je dugo da se sjetim o kome se uopće radi. Išao sam s njima na sahranu, jer smo se tako ranije dogovorili. Odmah nakon sahrane planirali smo doći tu.

– Lipo. Znao je za sve, za rat, raspad države… Za sve. Čudi me samo kako nije otišo. Nije bio odavde.

– Misliš – rekao sam – prije rata?

– E, jebi ga sad! Prije rata? Ne slušaš me! – rekao je Darko. – Danas zna svak! Trebalo je znat prije rata. Ko on. Danas svaka budala kaže znao sam!.

Mićko je ložio vatru. Granja je bilo svuda po obali. Rijeka je nedavno bila nadošla, i kada se vratila u korito ostavila je iza sebe svega: smeća, mulja, prljavštine, ali i suhog granja. Cijele gomile suhog granja.

– Znao je moj kurac! – rekao je Dragan. – Sad svi znaju i svi su znali. Da je išta znao, ne bi… Ovako ko… Pištolj za krmad!? Jebo te, di si to vidio! To nema na filmu!

– Znao je. Kažem ti. Nije on bio ko… Ko većina. Malo ko zna da je on bio profesor u gimnaziji jedno vrime. Zato su ga i zvali Profesor. Nije to nikakva zajebancija. To Profesor.

– Šta je predavo?

– Srpsko… – započeo je Darko, a onda se ispravio. – Hrvatski.

– Srspkohrvatski! – rekao je Dragan. – Pošo si reć srpskohrvatski!

– Jesam, pa šta!

– Kako si ga, matere ti, ti zvao?! – upitao je Mićko Dragana. – Srpskohrvatski, ko i ja. Svi su ga tako zvali. –

Mićko je klečao pored vatre i puhao u nju.

– Nisam – rekao je Dragan. – Nisam ga tako zvao. Zvao sam ga kako treba.

– Jesi, kurac! – rekao je Mićko.

Darko ih nije slušao. Zapalio je cigaretu. Čekao je da završe.

– Predavo je samo tri godine – rekao je, nešto kasnije, Darko.

– Zašto nije više? – upitao sam.

– Ko zna? Pričalo se svašta.

– Šta – pitao sam – napustio školu i… Onda? Di je poslje radio?

– Kažu da je piso pjesmice – rekao je Mićko.

– Pjesmice? Samo to? – upitao sam.

– Pjesmice, knjige. Tako kažu – rekao je Mićko.

– Piso je – rekao je Darko.

– A u ratu? – upitao sam.

– Bio je tu negdi – rekao je Mićko.

Mićko je sada nožem presijecao mladice vrbe. Skidao je koru s njih i oštrio ih na jednom kraju. Pogledao sam prema nebu. U daljini se vidjelo tek nekoliko raspršenih točkica.

– Nek su i one odletjele – rekao je Dragan.

Mislio je na ptice. I on je gledao prema nebu. Držao je ruku iznad očiju.

– To su ždralovi – rekao je Darko.

– Ždralovi? Ne vjerujem – rekao sam.

– Jesu – rekao je Dragan.

– Nisam znao – rekao sam. – Ja sam mislio da su divlje patke.

– One lete niže – rekao je Mićko. – Ovo su ždralovi. Nekad ih je svit zvao zlogodinama.

– Zašto? – pitao je Darko.

– Valjda – rekao je Mićko – kad oni prođu, pokvari se vrime. Zahladi. Započne zli dio godine: zlogodina.

Sjeo je do nas. Sjedili smo na zemlji. Još uvijek se moglo sjediti na zemlji. Iako je bila jesen, još uvijek nije iz zemlje strujala studen. Mićko je u rukama držao desetak naoštrenih štapića.

– To, za kobasice? Ti štapići? – upitao sam.

– Jesu. Tako se najbolje ispeku.

Rasjekao je najlon na paketićima i nabijao kobasice na štapiće. Na svaki po jednu. Dragan je odnio limenke do rijeke i ubacio ih u vodu.

– Imaćemo problem – rekao je kad se vratio.

– Zašto? – upitao je Darko. – Kakav problem?

– Imamo samo šest piva.

– Dovoljno. Imamo i konjaka.

– Jest, dovoljno je – rekao je Dragan. – Al nas je četverica, a šest piva.

– To je bar jednostavno – rekao sam. – Po jednu ćemo podilit: dvojca na jednu pivu. Evo, ja i Mićko ćemo jednu. Ti i Darko možete drugu.

– Može – rekao je Mićko.

Odabrao sam Mićka. Dragan je bio nepošten. Ne bi me iznenadilo da popije više od pola limenke i da poslije tvrdi da nije bila dovoljno napunjena. Jednom je tako napravio. Iako nitko nikada nije vidio nedovoljno napunjeno pivo. Ili bilo što drugo. Kod Dragana je sve bilo moguće. I ne samo kod njega. U stvari, danas je sve bilo moguće. Ako se ljudi ubijaju pištoljem za svinje, zašto ne bi i poneko pivo bilo nedovoljno napunjeno? I strojevi ponekad pogriješe. Ali, opet, bio je nepošten. Zato sam izabrao Mićka.

Dragan se spustio do vode i donio dvije limenke. Pio je jedno vrijeme, a zatim je pružio limenku Darku. Odmah su se porječkali. Znao sam da će se to dogodit. Takav je Dragan. Nepošten.

– Jebla te ona! – opsovao je Darko, kad je vidio koliko mu je piva ovaj ostavio, i bacio limenku u rijeku.

Nije popio ni kapi. Mićko je redao kobasice oko vatre. Zabio bi štapiće u zemlju, ukoso prema plamenu. Nekad smo tako, kad smo bili djeca, pekli jabuke. Iako nema ništa neukusnije od pečenih jabuka. Nismo ih voljeli, ali smo ih uporno pekli, a zatim obično bacali. Ja sam popio svoj dio i pružio mu limenku. Nisam bio poput Dragana.

– Mogo si još koji gutljaj – rekao je Mićko.

– Nema veze – rekao sam.

Mićko je ponio harmoniku. Visjela je obješena na granu vrbe. Odlično je svirao. A imao je i dobar glas. I danas ga ima. Prije rata je svirao i pjevao na svadbama. Više ne. Sad su svirali bendovi.

– Ništa nije ko prije – znao bi reći. – Danas nabaviš kompjuter, i imaš sve: bend. Jel ti misliš da svaki od onih momaka na svadbama zna svirat? Danas je sve moguće. Da ti svira čovik koji uopće ne zna svirat, a da ti to ne znaš? A prije je bilo: sam i cilu noć… Pa ko izdrži. Ništa nije ko prije.

I nije bilo. Nije, možda, red ni sada svirati: tek smo se vratili sa sahrane. Ali, opet, kod nas se ne pjeva tako često kad si radostan, više kad si tužan. Kad se s te strane pogleda, onda je u redu.

S kobasicama nije bilo kao s limenkama. Bilo ih je dvanaest, svakome po tri. Mićko ih je skinuo sa štapića i ubacio u papirni tanjur. Zatim smo jeli kobasice i pili pivo. Svatko svoje. Konjak još uvijek nismo dirali. Njega smo čuvali za kasnije. Mićko je stavio roštilj na vatru i poredao bauflajš na njega. Iz pravca grada začulo se crkveno zvono. Umirili smo se i osluškivali.

– Mrtvačko – rekao je Dragan.

– Izgleda – rekao je Mićko.

– Kako si ono ti maloprije reko? – upitao sam Darka. – Slonovsko groblje?

– Groblje slonova – rekao je.

– Ko li je sad umro? – upitao sam.

– Možda Brico – rekao je Darko. – Već deset dana je u komi. –

Brico je bio naš poznanik. Prije desetak dana se, pijan, zabio automobilom u rasvjetni stup. Pričalo se da je to napravio namjerno. Zbog svađe sa ženom.

– Moguće da je on – rekao je Dragan. – Vidio sam danas onu njegovu ženu. Došla je odnekle.

– Bila je u Zagrebu – rekao sam.

– Kučka! – rekao je Dragan. – Nema gore kučke u gradu od nje.

– Jeste li vidili kako mu je Karlo dobro popravio auto? – upitao sam.

– Odlično! – rekao je Mićko.

Nebo je bilo čisto. Smračilo se. Sjedili smo oko vatre. Mićko je svirao. Dragan je prikupljao limenke, plastične tanjure, papire, ostatke kruha i bacao ih u rijeku. Darko je zamišljeno slušao Mićkovu svirku. U rukama je držao nešto suhog granja. Lomio ga je i povremeno bacao na vatru. Pili smo polako. Konjak nas je držao na okupu. Znali smo, kad popijemo sve, da tu nemamo više što tražiti. A to smo odlagali koliko smo mogli. Bilo je teško otići. Uvijek je tako. Ipak, konjak se bližio kraju. Mićko je svirao pjesmu iz nekog filma. Bila je tužna, pretužna. Nisam znao kako se film zove, gledao sam ga svojevremeno, prije tko zna koliko godina, svi su ga tada gledali. Neke je i nagrade osvojio, a opet mu nisam zapamtio naziv. Mene to toliko ne zanima, kako se neki film zove i slično. U filmu tu pjesmu svira dječak na harmonici. Darko je plakao. Da, plakao je. Znao sam taj osjećaj. Malo je nedostajalo da i ja zaplačem. Dogodi se nekad da vas neka stvar, kao ta pjesma, podsjeti na nešto, vrati vas. Osjećate kao da ste se na trenutak vratili u prošlost, daleko u prošlost. Podsjeti vas na nešto što ste mislili da ste zaboravili. Ne mora to biti ništa važno. Obično i nije. Najčešće neka glupost. Dovoljno je i to. To se dogodilo i Darku. Znao sam da je bilo tako. Za sve je bila kriva Mićkova pjesma. To je teško opisat, kao da vas negdje iznutra nešto dodirne. Tako to nekako izgleda. I ne traje dugo. Onda očajnički tražimo taj osjećaj, nesvjesni gdje se izgubio, tražimo ga kao psi trag. Ali uzalud. Zato plačemo. Zato je Darko plakao. Nešto slično osjetio sam danas, kad su se na nebu ukazali ždralovi. Gledao sam, i vidio samo nebo i struju ždralova po njemu. U jednom trenutku mi se učinilo kao da imam dvanaest, trinaest godina, i promatram ždralove. To je trajala kratko, beskrajno kratko, kao da mi je neki bljesak prostrujao glavom. I tada, prije tko zna koliko godina, su letjeli. Jedino, tada, nisam znao da se radi o ždralovima.

Mićko je završio s pjesmom, sklopio harmoniku i ponovo je objesio na granu. Oko nas su rasle jedino vrbe.

– Znate li koju je on meni temu dao za maturski? – rekao je Darko.

Po glasu mu se nije primijetilo da je plakao.

– Profesor? – rekao je Mićko.

– On.

– Koju? – upitao sam.

– Psalam.

– Psalam? – rekao sam.

– Ne znaš šta je Psalam!?

– Znam – rekao sam – Al se ne mogu sjetit.

Dragan i Mićko su šutjeli. Ni oni nisu znali. Da su znali i oni bi se zgražali kako to ne znam. Pogotovo Dragan. Ja sam znao. Ali se nisam mogao sjetiti. Imalo je veze s crkvom. Sto posto.

– Znate li šta je to bilo u to vrijeme? Dati nekome Psalam za maturski?

– Čekaj je li to ono… – započeo sam.

– To ti je ono što se čita u crkvi prije Evanđelja. Svećenik ili ministrant pročita, a narod odgovara. Znaš ono, svećenik pročita: Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova.

Znao sam. Znao sam da je imalo veze s crkvom.

– Sad znam – rekao sam. – Narod odgovara: Vječna je ljubav njegova.

– Pjeva – rekao je Darko.

– Da, pjeva – rekao sam.

– Psalami su pjesme.

– I dao ti to za maturski? – upitao je Mićko.

– Da, Psalam. I ne bilo koji. Najbolji. Po njemu su pravljene pjesme. I filmovi snimani. Ima ona pjesma Rivers of Babylon.

– Je li ono Boney M? – upitao sam.

– Da – rekao je.

– Sereš! – rekao je Dragan.

– Zašto serem? – rekao je Darko.

– Zato! – rekao je. – Sad svi glume heroje. Zato se u zatvor išlo.

– Ne bi reko – rekao je Mićko. – U zatvor se išlo zbog drugih stvari. Nije ni ovo bilo poželjno, ali eto… Toleriralo se. A, uostalom, isto da su oni u miliciji znali šta je Psalam. Jesu, kurac!

– Znaš šta, Dragane: sereš ti cilu večer, cili dan sereš! – rekao je Darko.

Nisu razgovarali od kada su trebali podijeliti ono pivo, kad je Darko bacio limenku u rijeku.

– Crkvenu pjesmu za maturski!? Onda!? – rekao je Dragan. – Sereš, stvarno sereš!

Darko je bacio svo granje iz ruku na vatru i ustao. Skočio, u stvari.

– Sad mi te je stvarno dosta! – rekao je.

Prišao je Draganu i uhvatio ga za prsa. Dragan se prepao. Bio je plašljiv. Volio je provocirati, iako je bio plašljiv.

– Gubi se! – rekao mu je Darko.

Dragan se bez riječi pokupio i otišao. Gledali smo za njim sve dok se nije izgubio u mraku. Po gradu su gorjela svjetla. Darko se vratio na svoje mjesto. Granje se razgorjelo i obasjavalo mu lice. Bio je tužan. Nije bio bijesan. Bio je tužan.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (1) – izrecitirao je Darko.

– To je to? – upitao sam.

– To je to – rekao je.

– Tužna pjesma – rekao sam.

– Tužna – rekao je on.

Boca je obilazila posljednji krug. Završio je na Mićku. Popio je sav preostali konjak i bacio praznu bocu u rijeku. Pala je na kamen i razbila se. Ustali smo, pokupili stvari i krenuli. Prema onom mjestu, otprilike, gdje su danas na nebu nestali posljednji ždralovi. Prema jugu. Zamišljao sam kako nas prati zvuk harmonike. Dopire odnekle iza naših leđa. Kao u onom filmu.

_____
(1) Psalam, 137, 1-3

Josip Mlakić 05. 09. 2011.

Moja Amerika/29

Goran Rušinović 04. 09. 2011.

Me’med

Jutros sam, izgleda, trebao umrijeti.

Spremao sam se za posao, upravo se tuširao, kad sam osjetio tupi, metalni bol u prsima i grlu, i cementni ukus na jeziku. Izišao sam ispod tuša s osjećanjem neopisivog umora, i mokar sam se pokrio ogrtačem za kupanje. Sanja se već bila spremila da izađe iz stana, upravo je krenula na posao, i tad me je vidjela kroz otvorena vrata kupatila. Rekao sam da se ne osjećam dobro, da ću se nakratko vratiti u krevet, ovaj umor će brzo proći, a ona može slobodno da ide na posao.

Ostala je. Vlažan, i mokre kose, umotan u ogrtač, opružim se po krevetu. I bivalo mi je sve gore. Ona je donijela hladni čaj, pio sam, to me nije oporavilo, pa je onda, nemajući izbora, nazvala 911. Nakon toga, nestrpljiva, s prozora gleda na ulicu, iščekujući kola hitne pomoći. Nemam snage da se okrenem na drugu stranu, i da je vidim na prozoru. Gledam u sofu na kojoj je sjedila. Odjednom se osjećam nesigurno zato što je nema tamo gdje je do maločas bila. Potom gledam fotografiju na zidu iznad sofe:

Llasa. Rano je jutro. Mladi budistički svećenik je izišao kroz visoka drvena vrata na zidu kamene kuće, i sada korača niz usku kaldrmu, a ispred njega je pramen jutarnje magle. Mali bijeli oblak. Kao duh, za kojim svećenik u crvenoj mantiji korača. Pogledom pratim bijeli oblak iznad kaldrme na Tibetu.

Iza mojih leđa, Sanja kaže: “Stigli su.” Potom se vratila u prostor mog pogleda. Otvorila je vrata, gleda niz hodnik, uznemirena, povremeno se osvrne prema meni. A onda su našu sobu ispunili nepoznati ljudi iz hitne pomoći, i žurno posjedali oko mene na krevetu. Nikada nisam doživio ovako agresivno ugrožavanje moje privatnosti. Potpuno oslobođeni i sigurni u sebe, zagledaju sobu u koju su došli, zagledaju mene, hvale cvjetne motive pokrivača na kojem ležim, nepoznati ljudi u mojoj sobi. Jedna djevojka u plavoj uniformi, upravo je razgrnula moj ogrtač za kupanje, tako da sam pred svima ostao go, i pita:

“Gospodine, koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Nakon prvog šoka, nastupio je mir.

Gledao sam sve oko sebe bez emocija, a to znači – bez straha. I nakon što je prošlo, sada se sjećam događaja koji kao da sam gledao sa strane, baš kao da se svijest odvojila od tijela i gotovo ravnodušno posmatrala šta se događa.

Šok se nije dogodio kad je djevojka u plavoj uniformi rekla:

“Gospodine, vi imate srčani udar!”

Tada je nastupilo umirenje. Zato što je svijest prevladala moju emocionalnost. U filmovima, kad opisuju granično stanje poput ovoga, onda često sliku ostavljaju bez zvuka, a nekada tome još dodaju i slowmotion. To je mehanički opis svijesti na djelu.

Svijest se ponaša kao hladni objektiv kamere.

Ovdje se šok dogodio u trenutku dok je hitna pomoć dolazila, posebno onda kad je grupa nepoznatih ljudi ispunila moju sobu. To je nešto što se događa drugima, a ne meni, i to je nešto od čega zazirem, od čega imam prirodan strah. A ovdje se strah od bolesti pokazuje kao strah od ljekara i od bolnice. U bolnicu ja nisam odlazio ni u posjete. I sada, djevojka u plavoj uniformi se nadvila nada mnom u krevetu, i rekla:

“Vi imate srčani udar!”

Prva moja misao je: ona je u krivu, ovo nije srce. Onda sam pomislio: ja ovu djevojku odnekud znam. Pokušavam da se prisjetim odakle ju znam, ali nada mnom je tada već mnogo ljudskih ruku, prikopčavaju me na kablove, pomjeraju lijevo, i desno, dekoncentrišu me: ne mogu da se sjetim odakle ovu djevojku znam. Iza plave bluze, vidim obrise njenih grudi, ali to ne prepoznajem kao znak spola. Ona me gleda zabrinuto, i kao da me zbog nečega krivi.

I još jedan optički utisak: tijela svih ljudi oko mene nadnaravno su velika, a moje tijelo se umanjilo. Šta je ovo što osjećam? Umor. Umor od pritiska u prsima od kojeg gubim dah, koji se izjednačio s umorom od života. I mislim: znači, to je to? ovo je, znači, smrt? U tom trenutku, zapravo, sve počinjem vidjeti ne samo kao učesnik, već i kao posmatrač sa strane. I mislim: dobro je, samo da sve prođe, umoran sam, želim da sklopim oči i da se ne sjećam. Želim da sve prestane.

I ovo koliko sam do sada živio bilo je previše.

______

Na putu do bolnice, ležeći u kolima hitne pomoći, koljena nagnječenog teškom metalnom bocom za kisik, gledao sam oblake u promicanju, zelene saobraćajne znakove na koje sam do sada obraćao pažnju samo kao vozač. Kroz vrata kola hitne pomoći, nakon jednog usporavanja, vidio sam na fasadi zgrade od cigle tablu s natpisom LIBERATION BOOKS. Taj natpis sam do sada vidio samo na Harunovoj fotografiji. A poslije, kad sam skupa s njim išao da gledam knjige tamo, nismo uspjeli naći adresu. On se sjećao da je to negdje nadomak križanja ulica King i Henry. Na internetu nema podataka o knjižari. Prošle nedjelje sam, opet, bezuspješno tražio ovu adresu, i sada, gledam djevojku u plavoj uniformi kako se nadnosi iznad mene da popravi naslon pod mojom glavom, i pomišljam kako je blesavo da je pitam:

“U kojoj smo ulici sada?”

Kao da ću imati priliku da nađem LIBERATION BOOKS? Knjige ipak imaju određenu moć nad nama. Da nije tako, u vrijeme dramatične vožnje do bolnice, ne bih obraćao pažnju na natpis LIBERATION BOOKS. Ili se to svijest obraća svemu drugome, samo da zaboravi bol u prsima? Mladić što sjedi do mojih nogu, svako malo pomjera tešku metalnu bocu s kisikom koja opružena leži na mojim nogama. Pomjera je tako da se hladni metal neugodno nasloni na kost koljena, i to privremeno postane dominantan bol u mome tijelu. Zbog toga me obuzeo tihi bijes prema mladiću koji, možda, svjesno struže teškom bocom za kisik po mojim koljenima, s namjerom da moju koncentraciju sa srca preusmjeri na drugi problem.

Potom sam obraćao pažnju na krošnje drveća uz cestu, lišće je bilo crvenosmeđe, pred opadanje. U jesen, ovdje je lišće tako jarkih, sunčanih boja, da se i u oblačnom danu ima utisak viška svjetlosti. Da li je ovo jutro bilo sunčano? Ili sam zbog boja u krošnjama drveća imao iluziju sunca? Mene je uvijek uznemiravala pomisao da ću umrijeti u krajoliku gdje listopadno drveće raste. Ima nešto neuvjerljivo, nešto obvious u tome.

Nekako je nepristojno umrijeti u jesen.

Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.

______

Kola hitne pomoći se zaustavljaju ispred bolnice. Na parkingu, prva slika koju sam vidio iz svog horizontalnog položaja je ovo: između auta, prema zgradi bolnice, korača djevojka u crvenom hokejaškom dresu Washington Capitalsa i gleda negdje gore, prema prozoru, ili prema oblaku.

Na ovom parkingu ja sam bio samo onda kad je supruga pjesnika F. rađala njihovu kćerkicu. Tog dana, sjećam se, on je kupio novu Toyotu Camry, i pitao me: “Hoćeš da voziš?” “Hoću.” I vozio sam jedan krug po parkingu. To je bilo prije deset godina. I sada se sjećam mirisa novog auta.

Na studenom novembarskom zraku, maska za kisik počinje da magli.

Na ulaznim vratima u bolnici dočekuje me hor nasmijanih medicinara. S moje desne strane, jedna bolničarka se pati da mi na ruci nađe venu, i uzme krv. Dvije djevojke u zelenim mantilima s moje lijeve strane, zagledaju i hvale dezen pokrivača u koji sam umotan. U isto vrijeme, ja gledam Sanju u dnu hodnika, upravo joj se neki muškarac (ljekar?) s papirima u rukama obraća, ona ga pažljivo sluša, a onda počinje da plače.

Sada se nada mnom nadvio ovaj muškarac, hladnjikavim prstima mi mjeri puls, i pita:

“Koliko imate godina?”

“Pedeset.”

______

Želim još nakratko da se vratim u svoj stan:

Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog zagledaju strani ljudi u mojoj sobi. I među njima ova djevojka, koju odnekud znam. Ono što me ispunjava nelagodom, i prigušenim stidom, nije blizina smrti, već saznanje da je moje tijelo, u tom trenutku, objekt bez zračenja. Moja je tjelesnost bez seksualnosti.

Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo tijelo u prostoru pomjeraju, stvara utisak izgubljene težine, i doslovnog fizičkog umanjivanja.

U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini preostali znak), imam puni doživljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo ono što je od mene preostalo, kao moji životni ostaci, dok ležim u ogrtaču za kupanje, ispod kojeg sam go.

______

Sve što o tijelu znam, znam kao pjesnik, a i tada prilično selektivno, ograničavam se na one osobine u kojim tijelo pokazuje svoje prednosti i svoju snagu, a ne slabosti i nedostatke.

A o bolestima tijela, ja zapravo ništa ne znam.

Svijest donosi logične zaključke na osnovu njoj dostupnih znanja, a kad se napad dogodio, dok sam stajao ispod tuša u kupatilu, bol u grlu i metalni ukus odmah sam povezao s tekstom koji sam ljetos čitao u Vanity Fairu. Tamo se opisuje napad koji se autoru teksta (Christopheru Hitchensu) dogodio (nakon čega mu je dijagnosticiran rak), i on u tom opisu kaže da je osjetio bol u prsima i vratu, da je osjetio nešto poput sporog sušenja cementa u prsima (navodim ovo po sjećanju, i mislim da je tim riječima doslovno opisao svoje stanje, koje se i meni, evo, događa). I kad sam izišao ispod tuša, a bol u grudima se pojačavala, ja sam bio uvjeren da imam rak.

Potom je, velim, stigla hitna pomoć, i djevojka (liječnica u plavoj uniformi) nadvila se nada mnom i rekla: “Gospodine, vi imate srčani udar!” A moja prva misao je bila: “Nije, dušo. Ovo ne može biti srce.” Tako čvrsto je svijest povjerovala da moji simptomi nalikuju opisu Hitchensovog napada, da sam opis iz njegovog teksta pretpostavio zvaničnoj dijagnozi. U svakom slučaju, u jednom trenutku sam pomislio:

“Ovo je komično! Umirem misleći na Christophera Hitchensa!”

To jeste komično: moju stvarnost, u tako važnom trenutku, objašnjava kolumnist Vanity Faira, koji ne zna da postojim, pa tako ne može znati ni da, eventualno, upravo prestajem postojati.

______

“Koliko ti je godina?”

“Pedeset.”

To je dijalog koji se danas neprestano ponavljao.

Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo naš doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što “u duhu” ostajemo isti. “U duhu” ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.

______

Sveden na tijelo, ležeći na operacionom stolu, sve vrijeme sam pogledima i škrtom izmjenom riječi komunicirao s različitim ljudima koji su radili na mome oživljavanju. To je iznenađujuće veliki broj ljudi, onih koji su pravili pripremu za operaciju, i onih koji su u operaciji učestvovali. Svi su zapodijevali razgovor s umirućim, a moj utisak je da tijelo (to jest: ja), čak i na operacionom stolu, ne nudi puno informacija. Pored neizgovorivog imena, podatak o meni je bio još samo ovaj pokrivač sa cvjetnim motivima à la Paul Gauguin, u kojem sam umotan stigao dovde, svi su komentirali njegov izgled, zanimali se za kulturno porijeklo crteža na platnu, valjda uvjereni da pokrivač ima isto geografsko porijeklo kao i ja.

Samo je u jednom trenutku ljekar koji me operiše, ne znajući kako da se obrati mome složenom imenu, unoseći mi se u lice, i pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komunicirati sa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će se obraćati. Rekao je:

“Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?”

Što se pokrivača tiče, ja ne znam šta je tačno njegovo porijeklo, osim da je iz neke južnoameričke zemlje. Možda je iz iste zemlje iz koje i neko od bolničkog osoblja koje mi se obraća, zanimajući se za pokrivač. U svakom slučaju, ovi ljudi se vrlo senzitivno odnose prema mome porijeklu, premda oni ne pitaju, niti, pretpostavljam, znaju odakle dolazim. Po mome akcentu oni samo znaju da sam stranac.

Da li to znači da kod svih ljudi postoji vrsta uznemirenosti zbog umiranju u stranom i dalekom svijetu, koji nije tvoj, svijetu u kojem nisi kod kuće?

______

Ovo je prvi put da vidim svoju unutrašnjost: s lijeve strane stola je ekran na kojem je projektovana slika srčanih arterija. I to što vidim podsjeća na biljku koja se grana. Jedna vrlo tanka, gotovo prozirna grančica je počela rasti, produžavati se. Iza tog rasta stoji meni nepoznat, delikatni postupak koji je ljekar primijenio na mojoj zakrčenoj arteriji, tako što je propuhao začepljenje i omogućio prirodan tok krvi. U tom trenutku osjetio sam neopisivo olakšanje. Isti postupak se ponavlja na drugoj arteriji: pratim kako kao grana izrasta pred mojim pogledom.

I to je bilo sve. Nestalo je bola u grlu i pritiska u prsima. Trenutak oslobođenog disanja bio je tako osvježavajući da je iz tijela sasvim iščezao umor. Zbog toga sam osjećao potrebu da se uspravim, da siđem sa stola i koračam.

Pun kisika.

Sala se neočekivano ispraznila, nakratko sam bio sâm, i čuo sam zujanje, ali nisam znao šta je izvor zvuka. Mašina? Ili kâsna muha u zraku?

Potom se prostorija iznova ispunila ljudskim glasovima. Niko se od njih nije obraćao meni. Prepričavali su sinoćnju epizodu televizijske serije Big Bang Theory.

I smijali su se.

Jedna se djevojka, Afroamerikanka, nadvila nada mnom i pita: “Hoćeš li da ti donesem vode?” Za njom je došao Latino mladić i, kao dio ranije započetog razgovora s njom, kaže: “Moraš!” Rekao sam: “Hoću.” A ona mu odgovara: “Ne mogu. Neću!”

Neko drugi u sobi upravo opisuje kako je jutros pola sata proveo u zaglavljenom liftu. Napokon se pojavila služba za održavanje liftova, i kad su ga oslobodili, osjećao se, kaže, “kao čileanski rudar kojeg su iz zemlje upravo iznijeli na sunce.”

Pijem vodu iz plastične čaše. I ne pamtim kada sam posljednji put bio ovako svjestan okusa obične, slatke vode.

______

Iz operacione sale, ležeći na uskim kolicima, do bolesničke sobe vozim se u liftu. Uz mene je dvoje mladih ljudi u bolničkim mantilima, njima se nigdje ne žuri, razgovaraju, smiju se, i lako zaboravljaju na moje prisustvo. Mogli bi biti ljubavnici. Uz njih, osjećam kako se u moje tijelo vraćaju primarne osobine. Kad smo ušli u lift, pokazalo se da je moja visina u horizontalnom položaju tolika da me se s mukom može smjestiti u pokretnu kutiju lifta. I kad su se vrata zatvarala, osjetio sam kako se u pokretu taru o moja stopala.

Svi ljudi koje danas srećem, iščezavaju. Nestanu, a da se ne stižem oprostiti od njih. I ovo dvoje mladih ljubavnika koji su cvrkutali i smijali se u liftu, dok su me iz donjih podizali u gornje spratove, otišli su a da ja taj trenutak njihovog odlaska nisam primijetio.

U mojoj bolesničkoj sobi, nova medicinska sestra me smjestila u krevet, i rekla:

“Lijep pokrivač.”

Rekao sam da je to moj kućni pokrivač. Ona je potom objasnila da svakako mogu da ga zadržim i ovdje; možda je uvjerena da imam dječiju, emotivnu vezanost za taj pokrivač.

Potom sam nazvao Sanju, koja se izgubila negdje u depresivnoj arhitekturi bolničkih hodnika.

______

Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:

Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar.

Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar.” Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačom na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operisan. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve to je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.

Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda blijeda, lica natečenog od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.

“Gdje si ti bila?”

“Ispred bolnice.”

“Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sada vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.

“Nisam se usudila čekati.”

“Kako misliš..?”

“Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…”

“Šta da ti kaže?”

“… da si umro.”

“Pa, nije baš dotle došlo.”

“Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”

“Šta si im ti rekla?”

“Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”

“Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom..?”

“Nisam.”

“Morala si im to reći!” kažem, šaleći se.

Ona se, kao, ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.

I ostatak dana osjećam se prilično dobro.

Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:

Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi su mogli odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.

______

Zvao sam Haruna. On je sada u St. Louisu. Na aerodromu.

“Koliko je vremena ostalo do tvog leta?”

“Šest sati.”

U ponoć, 31. januara 1996. godine, na putu iz Zagreba do Phoenixa u Arizoni, na svome emigrantskom putovanju u Ameriku, bili smo na aerodromu u St. Louisu.

Mijenjali smo avion.

Sjećam se niza sivih kožnih sjedišta u čekaonici, i ponoćnih putnika sa stetsonima. Uz fotelje su tada bile pepeljare na visokim stalcima, i ustajali zrak je mirisao na Jack Daniel’s. Tih pepeljara tamo više sigurno nema. I sada, dok razgovaram s njim, sjećam se fotografije s tog puta. Na njoj on spava, glave opuštene na ruke kojim se oslanja na sto u aerodromskom kafeu. Tada je imao 13 godina. Ja sam imao 35. On sada ima 28. Skoro da ima godine koje sam ja imao one ponoći, kad smo umorni čekali avion za Phoenix. Koliko je od tada prošlo? 15 godina.

“Žao mi je, sine.”

“Šta ti je žao?”

“Što moraš toliko čekati.”

“Ti mene tješiš, kao da su meni srce krpili.”

Iznenadilo me je ovo tekstilno “krpili”. Dok mislim o tome, jezik postaje jedina stvarnost, osjećam da je svaki fizički dodir lišen bola, a to je lijepa iluzija.

______

Zaista sam dobro, zanesem se i lako zaboravim da su mi “srce krpili”.

Osim tihog bola u veni otvorenoj na preponi, u onom mekom dijelu između spolovila i butine…

Dok sam ležao na operacionom stolu, u jednom trenutku sam postao svjestan toga, da mi brijačem stružu na preponi; hladan i prilično neprijatan dodir. U tom trenutku ja nisam znao zašto to čine. Ako je moj problem srce, mislio sam, zašto mi briju stidne dlake?

Žilet koji hladno struže po mojoj koži.

I odjednom je u svijesti iskrsla slika osuđenika na smrt, u jutarnjoj pripremi za električnu stolicu.

______

I još ovo: Sanja je danas rekla da je to to. Nema više cigareta.

“Ako hoćeš da živiš”, rekla je, “onda moraš prestati.”

I vrijeme je bilo.

“Neki naš čovjek je ljekar u Kentuckyju. Danas sam čula tu priču. Doživio je srčani udar, baš ovako kao ti, i dok je ležao u bolnici, tražio je od svoje žene da auto parkira otraga bolničke zgrade. Onda bi izlazio da, skriven u autu, zapali cigaretu. Zamisli! Ljekar. Nesretna žena je odbila da mu donosi cigarete, i još ga je prijavila kolegama ljekarima zbog toga.”

U Americi je sve nagovor da prestaneš pušiti. Od svih naroda na planeti, oni su najotporniji prema duhanskoj edikciji.

Unatoč tome, jednu od najljepših rečenica o cigareti i ovisnosti o njoj, napisao je Amerikanac, Laird Hunt:

Kad pušiš, drugi ti prilaze i traže od tebe vatru.”

______

Drugi je dan.

Pomislio sam kako bi vijest o srčanom udaru njenoga sina, mogla povrijediti moju majku u Bosni. Da preduprijedim eventualne neugodnosti, nazvao sam je i objasnio kako se u mome bosanskom dijelu svijeta pronosi glasina da sam doživio srčani udar. Javio sam se, kažem, da svojim glasom i vedrinom svoga duha potvrdim da to nije tačno. Ona me pažljivo saslušala, a onda je nastupila kratka pauza i pitanje:

“Kako si, inače?”

Iz ovog inače, jasno prepoznajem njenu uznemirenost.

“Od svih bolesti oni su našli srčani udar,” kaže. “Pa, toga nema kod Mehmedinovića. Niko od tvoje familije s očeve, a ni s moje strane, nikada nije imao problem sa srcem.”

Znači, onda, ja sam prvi. Od nekoga mora krenuti genetsko osipanje; ili ja – kao i svi moji – imam istu zapreminu srca, samo sam ga neoprezno napunio sadržajem koji svojom količinom prevazilazi njegov kapacitet.

A kad smo završili razgovor, sjetio sam se jednoga stiha, o kojem sam posljednji put mislio možda kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nije to nikakva decentna, metafizička poezija, već jedan rudimentarni stih zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića, koji glasi:

Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.

______

Sanja je jutros došla prije 8. Na putu do moje sobe, kupila je decaf u bolničkoj kantini. Decaf je slađen vještačkim šećerom.

Niti je kafa, niti je šećer, niti sam ovo ja.

I rekla je: “Dobro izgledaš!”

Klimao sam glavom potvrdno, sigurno da dobro izgledam, dok sam svim ovim kablovima svezan za krevet tako da se ne mogu pomjeriti, niti se mogu uspraviti, niti ustati iz kreveta i prokoračati po sobi. Ali ja nisam nervozan zbog toga. I kafu pijem s velikim zadovoljstvom, baš kao da je prava kafa, s prirodnim bijelim šećerom.

A onda je zvonio moj telefon. Vidim poznati broj, javim se, i s druge strane čujem čudan zvuk sličan ljudskom disanju. Obraćam mu se, ali on mene ne čuje. Kratko sam osluškivao i na kraju prepoznao zvuk čovjeka u pokretu. Mikrofon telefona je, naime, pokupio zvuk trenja tkanine u džepu. Sanja pita:

“Ko je to?”

“Niko.”

“Pa, šta onda slušaš?”

“Slušam direktni prenos ljudskog koraka.”

______

Jutros je došla nova medicinska sestra. Rekla je da bi bilo dobro da se krećem, i da šetam po sobi. Istog trenutka sam se iskopao iz kreveta, još uvijek priključen na stotine kablova, i s iglama u venama.

U kupatilu, Sanja je mokrim peškirom pažljivo umila cijelo moje tijelo.

Onda sam hodao po sobi. Lijepo je opet hodati. Ovako izgleda iskustvo prvog koraka. Ja hodam!

Ali poslije, sjedio sam u stolici i naglo sam se uspravio, i u tom trenutku sam osjetio kako nešto u desnoj preponi (tamo gdje su mi jučer žiletom brijali stidne dlake) puca. Istog trenutka sam vidio kako se na tom mjestu pojavljuje otok. Pritisnuo sam dugme na krevetu da dozovem sestru, ona je uskoro došla, i sa zanimanjem pogledala otok. Vanjskom stranom šake pomjerila je moj penis koji je padao po otoku, i gledala. Uznemirila se, mjerila mi je puls na stopalima, i ubrzo otišla iz sobe, da nađe dežurnog ljekara.

Uskoro se, umjesto nje, i ljekara, pojavio neki mladić, tehničar s neobičnim plastičnim predmetom. U središtu četvrtastog predmeta je polulopta koju je naslonio na oteklinu, a krajevi ravne plohe u koju je polulopta integrirana, imaju proreze kroz koje je provukao papirnatu traku. Traku je potom stegao oko moga pasa. Ali on sporo napreduje, sve vrijeme pažljivo čitajući uputstvo za instaliranje tog plastičnog objekta čija svrha je valjda da čita impulse, ili poruke koje odašilje oteklina nadomak moga spolovila.

I nije išlo.

Odustao je.

Odložio je plastični predmet na noćni sto, i otišao.

______

Da li bih se sada trebao ponašati kao bolesnik?

Ne želim to.

Ne.

Čehov u Dnevnicima ima kratku bilješku, skicu za priču, o čovjeku koji je otišao kod doktora, ovaj ga je pregledao i otkrio neku srčanu slabost.

Čovjek je nakon toga promijenio način života, uzimao je lijekove, i opsesivno je pričao o svojoj slabosti; cijeli je grad znao za njegovo srce, i svi su gradski ljekari (koje je on redovito konsultirao) govorili o njegovoj bolesti. Nije se oženio, prestao je piti, hodao je uvijek usporeno, i s naporom je disao.

Jedanaest godina kasnije, otputovao je u Moskvu i tamo posjetio specijalistu kardiologa. Tako se pokazalo da je njegovo srce, zapravo, u odličnom stanju. U prvi mah, on se silno obradovao svome zdravlju. Ali se ubrzo pokazalo da on nije u stanju vratiti se na normalan način života, potpuno adaptiran na svoj ritam ranog lijeganja, sporog hoda i disanja s naporom.

Osim toga, njemu je svijet postao prilično dosadan, sada kad više ne može pričati o svojoj bolesti.

______

Ovaj mladi Afrikanac je upravo došao da mi slika srce.

(Na kažiprstu, a ne na domalom prstu kako je obično kod ljudi, ima srebrni prsten, s četvrtastim kamenom, zapravo, kombinacijom dva kamena: od tirkiza je krupna kamena suza integrirana u crni kvadrat od oniksa; sljedećih pola sata, prateći ga kako radi, ja sam gledao taj prsten.)

Za potrebe snimanja srca, on koristi ručni skener, i hladnim jajolikim predmetom, na lijevoj strani mojih golih prsa, prelazi preko mog grudnog koša. Na monitoru ispred sebe, on obraća pažnju na sliku srca? ili neki drugi vizuelni sadržaj?, ne znam, ja ne vidim ono što on vidi. Mene je uvijek obuzimala tiha vrtoglavica kad bih čuo svoje srce. Iz nekog razloga, meni ne prija čuti taj zvuk, zbog čega mi, također, ne prija niti da čujem kucanje starinskih satova. Nesvjesno spuštanje dlana na prsa, tamo na lijevoj strani, nekada mi se dogodi kad tonem u san, postanem svjestan srca, i sasvim se razbudim zbog toga. I sada, dok me ovaj mladić snima, sav sam se ukipio od neugode. U jednom trenutku, on je izvršio jak pritisak oblim skenerom između rebara. To je trenutak totalne tjelesne neugode.

“Šta to radiš?”

“Pokušavam malo razmaknuti prostor između rebara, da dobijem čistiju sliku.”

Ja lako podnosim bol.

Ali ovo nije bol; ovo je razmicanje rebara nadomak srca, ovo je puno više nego što sam ja spreman podnijeti. I taj pritisak između rebara probudio je u meni nekontrolirani bijes. On već pola sata skenira, pa ga pitam – da li je išta do sada snimio? On kaže da jeste, ali da mu to nije dovoljno. I ja sam rekao da je meni to što je već snimio sasvim dovoljno, navukao sam pidžamu preko prsa, na kojim sam potom, za svaki slučaj, prekrižio ruke, da spriječim bilo kakav pristup rebrima.

Dok je mladić, zbunjen mojoj reakcijom, spremao instrument, da bi potom otišao iz sobe, pojavila se Sanja sa decafom u kartonskoj čaši. Ona primjećuje moju uzrujanost i pita – šta se dogodilo? Odmahujem rukom, nebitno, ništa, pregled je trajao predugo i zbog toga sam se unervozio. Ali, onda, obezvoljio me izraz lica mladića. Dok sprema svoju aparaturu, osmjeh je blagog revolta na njegovom licu. On misli da sam ja rasist! To je to. Vidim to u njegovom izrazu. On to misli. On misli da sam ja ovako reagirao ne zato što mi nije prijatno da mi se nasilno razmiču rebra, već zbog toga što imam nešto protiv njegove boje kože. Osjećam potrebu da mu se obratim, da ga razuvjerim, ali znam da to može samo uvećati nesporazum.

I šutim.

I on šuti.

I bez pozdrava odlazi.

Sanja potom kaže da se javljaju prijatelji i žele da me posjete u bolnici.

Ne, ne.

Oni žele doći da se uvjere kako se srčani udar dogodio meni, a ne njima. To je ljudski i prirodno, oni se žele suočiti s potvrdom da je nesreća njih zaobišla.

Nema govora.

Ne pristajem.

Ne želim da me iko posjećuje u bolnici.

______

Treći je dan.

Preselio sam se iz intenzivne njege u običnu bolesničku sobu koju dijelim s ovim starcem. On je Slovak porijeklom.

Lukas Cierny.

Tako je plavim markerom ispisano na maloj tabli na zidu, s desne strane njegovog kreveta. Lijepo ime. Lukas Cierny.

Koliko bi godina mogao imati? Osamdeset? Možda više.

Ima alzhajmerovu bolest, ima i neke probleme s plućima, i disanje mu je jako otežano.

Usred noći ustane iz kreveta i krene nekamo, pa ga iz hodnika vraćaju nazad:

“Gdje si krenuo?”

“Hoću da se obučem i da idem u šetnju.”

Starac Cierny je voljen čovjek, cijeli dan se ovdje smjenjuju njegova djeca, unuci i praunuci, smijehom ispunjavaju našu sobu dok svome ocu, djedu i pradjedu namještaju jastuk pod glavom, češljaju rijetko pramenje kose na tjemenu, i sve čine da mu ugode. Iz starčevog odsutnog pogleda jasno se vidi da on ne zna ko su svi ti ljudi koji mu se obraćaju. I meni se obraćaju ljubazno, kao da se oduvijek znamo i kao da smo familija. Već to da dolazim iz slavenskog dijela svijeta, njima daje pravo za tu familijarnost. Iako je njima njihovo slavensko porijeklo prilično strano. Kćerka, upoznavajući se sa mnom, za Lukasa kaže: “On je iz Čehoslovačke.” Ona je čistokrvna Amerikanka, iz Pennsylvanije.

On koji se više ničega ne sjeća, na pitanja odgovara na engleskom, a nekada na slovačkom. Kada odgovara na slovačkom, njegovi sagovornici ga ne razumiju. Međutim, to nikoga od njih ne uznemirava, oni ne razgovaraju s njim da bi razmjenjivali informacije, oni razgovaraju s njim da bi simulirali komunikaciju.

Upravo je neko ušao u sobu i obratio se Lukasu pozdravom How you doin’, na što je on odgovorio Dobro. To je bio refleksni odgovor na slovačkom, jeziku koji mu je u ovom trenutku očito bliži. Onaj kojem je starac uputio svoje Dobro, nije razumio riječ. Starac je sedamdeset godina odvojen od svoga, slovačkog jezika. I sada, riječi iz njega izlaze, reklo bi se, nesvjesno. Ali je kod mene, ova jezička zbrka proizvela emocionalni efekt. Kao da se sada, nadomak umiranja, starac sprema da se smrti obrati na svome jeziku. Kada je on izgovorio to svoje Dobro, potvrdilo mi se da sam u stranom, i dalekom svijetu. To je bilo vrlo neobično iskustvo jezika.

Sanja sjedi uz moj krevet, i kad je čula starca koji na našem zajedničkom jeziku kaže Dobro, oči joj se automatski napuniše suzama.

______

Lukas Cierny licem podsjeća na bosanskog pjesnika Iliju Ladina.

Nije u pitanju samo fizička sličnost. I Ladin je pred smrt imao potpunu amneziju.

Ali sada kad mislim o njemu, onako kako se u sjećanju pojavljuje, postajem svjestan toga: Ladin je imao mnogo lica.

Sjećam se: u kutiji s njegovim fotografijama, bilo je puno onih što su snimljene u ekspresnim fotografskim kabinama koje su danas rijetke na ulicama gradova u svijetu. Za nekoliko sekundi, aparat bi napravio četiri snimka, četiri portreta na kvadratu jeftinog fotografskog papira. Ilija je ulazio u te kabine u Parizu, Milanu, Sarajevu i drugdje, i slikao se za uspomenu. Na slikama je njegov portret četiri puta ponovljen, ali je na svakom izraz njegovog lica drukčiji, i sa svakim novim izrazom lica, on je bio druga osoba.

Pred smrt je, kažem, imao potpunu amneziju. Smješten u starački dom. Prijatelji su mu donosili njegove stare knjige u koje je on gledao kao da ih vidi prvi put. Na fotografiji autora štampanoj na koricama knjige, nije mogao prepoznati sebe.

U našoj sobi, sada, Lukas Cierny s naporom diše, kao da ima napad astme. To traje neko vrijeme, a onda se umiri, i više ne čujem njegovo disanje. I svaki put, kad se to dogodi, pomislim da je umro.

Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?

______

U toku večeri, smijenile su se medicinske sestre koje o nama dvojici brinu.

Večeras je ovdje jedna afrička muslimanka, pod ljubičastom svilenom maramom, s puno šminke na licu, s jakim crvenim ružom na usnama, kao da je u večernjem izlasku stigla u restoran, a ne u bolesničku sobu. Prilično vesela i draga, mlada žena. Ima dvadeset, najviše dvadeset pet godina, a starcu s kojim dijelim bolesničku sobu, i meni, obraća se kao da smo djeca.

“Odakle si ti?” pitam. Ona se smije, i uzvraća pitanjem:

“Šta misliš odakle sam?”

“Iz Etiopije?”

“Blizu.”

“Iz Sudana.”

“Blizu,” kaže, i čeka da se igra pogađanja nastavi. Ali, mene je već napustila volja da nagađam, pa je ona – razočarana mojom malodušnošću – priznala:

“Iz Somalije.”

S markerom u ruci ona stoji ispred table – na kojoj će sada ispisati svoje i moje ime – i pita:

“Kako se zoveš?” Nakon kratkog oklijevanja, kažem:

“Me’med.”

Iz perspektive mjesta na kojem se nalazimo, razlike koje su nama tako bitne, postaju nevažne: da li je ona iz Sudana ili Somalije? To je samo njoj važno, prema tome je cijeli kontinent na kojem sada živi – ravnodušan. I cijeli svemir je ravnodušan prema našim identitetskim razlikama. Iz perspektive smrti gledano, sasvim je svejedno ko je Slovak, a ko Bosanac od nas dvojice, Lukasa i Me’meda, pacijenata zatečenih u istoj sobi.

______

Pred ponoć (došla je u sobu da nam uzme krv) mlada Somalijka je starog Slovaka pitala:

“Kako se zoveš?”

On šuti. Ona onda pita:

“Koja je ovo godina?” A on kaže:

“1939!”

Tako je rekao: 1939.

Šta njemu znači 1939. godina? Tada je mogao imati deset, petnaest godina. To je godina pred veliki rat. Možda se tada zauvijek pomjerio iz svog doma, i sada, u kasnoj starosti, pokazuje da iz te godine nikada nije ni izišao. Zaista, šta se njemu dogodilo te 1939. godine? Volio bih čuti njegovu priču, ali on je više nije u stanju ispričati.

I ja u svojoj prošlosti imam godinu iz koje nisam izišao.

1992.

Nekad me iz sna probudi štektanje kalašnjikova nad Sarajevom. Ustanem, skuham kafu i budan ostajem do jutra, kroz prozor gledam svjetla Washingtona, ili snijeg dok sipi nad Pentagonom.

U toku noći Lukas Cierny ustaje iz kreveta, a mlada Somalijka ga vraća nazad:

“Gdje si pošao?” On odgovara:

“Da se obučem, moram u šetnju.”

On, zapravo, ne zna da je u bolnici.

A jutros, ona ga nagovara da ustane iz kreveta, on odbija, i ona glasno naređuje: “Get up!” Ali starac odbija da ustane iz kreveta. Ona insistira: “Get up! Stand up!” On ne reaguje. “Get up! Stand up!” “Neću!” kaže starac. I onda ona – iznad starog Slovaka koji odbija ustati iz kreveta – počinje pjevati: “Get up, stand up, stand up for your rights!” Mladost je lijepa u svojoj oholosti.

Mlada Somalijka, pokrivena tirkiznom maramom, s novom šminkom, blista na jutarnjem svjetlu, iznad Slavena na kraju života. Ona je sretna jer je na kraju svoje radne smjene, i pjeva.

______

S velikim nestrpljenjem iščekujem izlazak iz bolnice.

Zapravo sam u strahu da se to danas neće dogoditi. Petak je, i to bi onda značilo da ostajem preko vikenda ovdje.

Ali doktor se ipak pojavio, tražio je da šetam po hodnicima priključen na sve te senzore i sonare, hodao sam kroz hodnike, a ponašanje mog srca ljekar je pratio na monitoru, ispred sebe. Radovao sam se ovoj šetnji: za sat vremena ću biti napolju, izvan bolničkih zidova.

Kad sam se vratio nazad, u sobu, doktor je još jednom provjerio rad moga srca, ovaj put služeći se stetoskopom, i kako u mojim prsima nije našao nikakav prijeteći šum, na kraju je dao precizne upute – kako se ponašati nakon izlaska iz bolnice.

I sada mogu ići kući.

Gledam ga. On je Indijac, zove se Rayard. I mislim, ovaj čovjek mi je spasio život, a opraštamo se kao potpuni stranci. Kažem:

“Ti si meni spasio život.”

On je rekao: “Jesam.”

I otišao.

Nakon toga se pojavio neki nasmijani sredovječni čovjek, s ljubičastom leptir-mašnom, (“I’m Your limo driver”) i u invalidskim kolicima me je vozio kroz hodnike do izlaznih vrata. To je bolnički ritual: bez obzira što mogu koračati, u invalidskim kolicima me čovjek kojeg prvi put vidim vozi izvan bolnice. Ima nešto dječije u tom ritualnom prelasku iz svijeta bolesnih u svijet zdravih.

Oprostio sam se od neznanca srdačno, kao da se oduvijek znamo, i ostao sâm ispred bolničke zgrade. Zapahnuo me svježi novembarski zrak. Bio sam nestrpljiv da izađem iz bolnice u kojoj su ponašanje mog tijela 24 sata na monitorima pratili i bdjeli nad mojim zdravljem. A sada kad sam ostao bez svega toga, na ulici me, dok čekam taksi, obuzima tiha nesigurnost, i strah.

______

Nije svaki povratak kući isti.

S puta kada se vratiš, zatekneš stvari onakvim kakve si ih ostavio u trenutku odlaska. Nakon svih dana odsustvovanja, sada si opet u svojoj sobi, možda je na radnom stolu pepeljara s ugašenom cigaretom, možda vinska čaša dopola ispijena, ili knjiga koju si u danu odlaska čitao, otvorena. Sve što u sebi čuva živi trag tvoga prisustva u tim predmetima, tako postaje slika vremena koje je prošlo i ničim se više ne može nadoknaditi.

Ja sam se vratio iz bolnice i prva stvar koju sam s vrata vidio, bio je bijeli pokrivač preko kreveta, onaj sa cvjetnim dezenom à la Paul Gauguin, koji se prije mene vratio kući. Opran, pokriva krevet, i nepromijenjen je, njegova tekstilna suština je nepromijenjena, na njemu nema traga bolnice, niti moje bolesti.

Pažljivo, iz naših soba, Sanja je pobrisala većinu mojih tragova koje sam ostavio u ritualima svog dnevnog života, svoga prethodnog života. Posebno pažljivo su pobrisani tragovi onih rituala na koje se, prema ljekarskim uputama, više ne bih smio vraćati. Nema pepeljara, iz zraka je iščezao miris duhanskog dima.

Ušao sam u sun-room, svoj ustakljeni balkon, svoju radnu sobu.

Ni tamo me nema.

Izbrisan sam iz svojih soba, i sada mogu početi iznova.

______

A onda sam, nevoljno, ušao u kupatilo, tamo odakle je sve krenulo.

U našim, ljudskim stanovima, kupatilo je, osim svega drugog, i mjesto straha, tamo smo goli i nezaštićeni. Zbog toga je američka kinematografija izabrala kupatilo kao amblemski motiv horrora.

Svukao sam se do gola i stao pred ogledalo. Zagledao sam oteklinu s desne strane, nadomak spolovila. To više nije oteklina, već modrica koja blijedi, sa riđim rubovima, skoro u boji hrđe.

Obrijao sam se.

Onda sam oprezno stupio pod tuš, osluškujući ponašanje svog tijela. Voda je bila prevrela. Nije bilo bola u vratu, ni pritiska na prsima. Ništa me ne boli. Kupatilo se punilo toplom parom. Opustio sam se. Voda se slivala niz mene; ima li išta jednostavnije od toga? Golo tijelo niz koje se sliva voda.

I sjetio sam se kratkog filma koji se zove Soba.

U njemu postoji duga scena kupanja. Tijelo po kojem se sliva voda.

Ovo je priča: jedan je mladić u prvi sumrak prolazio ovom ulicom, i kroz otvoreni prozor iz one sobe, gore, čuo je zvuk klavira. I zaustavio se. Potom će vidjeti siluetu djevojke koja je klavir svirala. Ali razlog njegovog zaustavljanja nije samo muzika koju je čuo, niti je samo djevojka koju je kao siluetu vidio. On ne zna odakle ta privlačnost dolazi, on ne zna šta je razlog njegovom zaustavljanju, ali je svjestan velike magnetičnosti sobe, koja se kroz otvoreni prozor nazire. I proći će godine. On je otišao iz tog grada i živio u bijelom svijetu, pa se pred starost vratio. Kupio je stan, i tu živi svoje zadnje godine. Nakon kupanja, izlazi u svoju sobu, i čuje sirenu kola hitne pomoći koja su se zaustavila ispred zgrade. Noć je. I on tada postaje svjestan svega. Soba u kojoj se sada nalazi, to je ona soba koju je jednom, kao mladić gledao, dok je kroz otvoren prozor iz nje dopirao zvuk klavira. I zašto je osjetio toliku privlačnost? Mladić nije mogao znati ovo što starac sada zna: gledao je tada u svoju sobu, onu u kojoj će jednom, kad dođe vrijeme, umrijeti.

Izišao sam ispod tuša; ogrnut peškirom prošao sam kroz cijeli stan. Sad gledam kroz prozor, i kažem:

“Nije ovo ta soba.”

Sanja me čula. Stoji iza mene, naslonila je glavu na moja mokra leđa, i pita:

“Šta si rekao?”

Semezdin Mehmedinović 03. 09. 2011.

Od galijaša do filmske zvijezde

Sociolozi i psiholozi u Bosni i Hercegovini još nisu utvrdili koji je to dio moždanog korteksa koji motiviše ljude da u izbjeglištvu, obično hiljadama kilometara daleko od rodne grude, pod veoma velikom i stalnom frustracijom, uspijevaju otkriti i kapitalizirati vlastiti talenat i vinuti se do zvijezda, često u tom uspjehu nadmašujući i poznate ličnosti, odrasle u daleko povoljnijem društvenom ambijentu. Opravdanost sociologa i psihologa za odlaganje elaboriranja ove zanimljive teme možda treba tražiti u obradi hitnijih i učestalijih pojava, poput sve većeg broja oboljelih ljudi od postratnog sindroma, tranzicijskog cunamija, sve izraženijoj korupciji, siromaštvu, nezaposlenosti itd.

Bez obzira na ove sve dominantnije društvene teme, bljesak bosanskohercegovačkih izbjeglica kao svjetskih zvijezda zaslužuje analiziranje i iz više rakursa, jer je riječ o mladim ljudima, odgojenim u izrazito nepovoljnom okruženju, koji su se – van svih normi – vinuli u sam planetarni zenit.

Više je primjera mladih Bosanaca i Hercegovaca koji se mogu uzeti za potvrdu ove konstatacije. Slučaj od prije nešto više od deset godina kad je iz Jablanice Hasan Salihamidžić s roditeljima krenuo u izbjeglištvo i u Njemačkoj kao maloljetan pokazao svoj rasni nogometni talent, postavši član velikog “Bajerna”, kasnije italijanskog “Junevtusa” i reprezentacije BiH – dobro je poznat javnosti. Nakon isticanja nekoliko sličnih slučajeva o uspjehu bosanskohercegovačkih izbjeglica u inostranstvu, ovih dana neki internetski portali pišu o još jednom primjeru kad je prognanik iz BiH postao planetarna, u ovom slučaju, filmska zvijezda. Riječ je o Edinu Galiju iz Velike Kladuše (izvornog prezimena Galijašević, a skraćeno je radi lakšeg izgovora na engleskom jeziku), glumcu koji se proslavio tumačeći ulogu Kurta Smitha u američkoj televizijskoj seriji “Momci s Madisona” (“Mad men”), redatelja Matthema Weinera. Za uspješno tumačenje te uloge Edin Gal je dobio prestižnu nagradu Emi za najbolju sporednu ulogu. To mu je odmah širom otvorilo vrata holivudskih studija, te trenutno zajedno sa slavnom australijskom glumcom Nicole Kidman snima filmsku storiju o proslavljenom američkom književniku Hemingwayju u filmu “Hamigway&Gellahorn” u režiji Philipa Kaufmana.

Edin je imao samo sedam godina kad se razbuktavala srpskocrnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu te je, spašavajući goli život, s roditeljima stigao u Njemačku. Ostvarivanje dječačkog sna da postane glumac započeo je kad se amaterski počeo baviti pozorišnom glumom. Tumačenje rola nastavio je i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, prvo u St. Louisu, a onda i u Californiji, da bi potom postao profesionalac i započeo karijeru u spomenutoj televizijskoj seriji.

“Momci sa Madisona”, serijal koji veoma realno odslikava uspon i pad jedne američke agencije za marketing šezdesetih godina proteklog stoljeća kroz poslovne sastanke, bračno (pa i poslovno) nevjerstvo i razvode, opijanje, partije i slično, prikazivan je i na BHT 1 i HRT-u, ali – interesantno – u tim verzijama na najavnoj i odjavnoj špici nije bilo imena glavnih aktera serije (nije bar u verziji emitovanoj na BHT 1), te se nije ni moglo uočiti ime Edina Gala, mladića 27-godišnjaka, čija genealogija je također zanimljiva.

Naime, Galijaševići su dobili prezime po zanimanju njihovog prvog pretka – izvjesnog Galijaša, kasnijim dodavanjem na ime sufiksa ević. Taj mletački galijaš (veslač na trgovačkom ili ratnom brodu, galiji), kako pripovijeda legenda, još 1304. godine pobjegao je sa mletačke galije negdje na Jadranu, nastanivši se u okolini Tešnja, gdje će se kasnije razvijati njegova, kažu, tada katolička familija, koja će nakon dolaska Osmanskog carstva u Bosnu preći na islam. U doba Austro-Ugarske izvjesni Firuz Galijašević iz Tešnja preselio se u Banjaluku, a od njega, vjerovatno, potiču i Galijaševići iz Velike Kladuše, pa i Edin.

Od pamtivijeka ljudi su obožavali poznate ličnosti i podilazeći im željeli su biti u njegovom društvu. Tako danas neki manje poznati sarajevski umjetnici pri gostovanju u SAD-u potraže Edina i slikaju se s njim, što ovih dana prenose sarajevski tabloidi. Naravno, ljudska želja za druženjem sa slavnim ličnostima je donekle razumljiva, ali kad sociolozi i psiholozi istraže motive izbjegličkih pozitivnih kreativnosti i pojavu talenta u izbjegličkim danima, ne samo da ćemo odgonetnuti korijene i motive uspjeha prognanih, nego će nam ti njihovi dometi, vjerovatno, biti još draži.

http://www.youtube.com/watch?v=ih3fCgbBBXg

Raif Čehajić 02. 09. 2011.

Autobusni ljudi

Neki prizori nikada ne mogu nestati iz sećanja, valjda zato što postaju metaforom jednog života. Visoki je avgust ogavne godine hiljadu devetsto devedeset i prve, između tzv. Srba i tzv. Hrvata već se nepopravljivo zakuvalo, mrtve su se glave već počele otkotrljavati sa matičnih im telesa, a ti putuješ autobusom, beše Nišekspres, u neke svoje civilne i nestvarne i već i tebi pomalo nejasne svrhe, osim ako to naprosto nije još jedan uzaludan pokušaj sastavljanja rašivenih šavova sopstvenog života. A putuješ baš od jednih ka drugima, drumom i cestom koju je prozvalo autoputem bratstva i jedinstva, a što ti je u tom trenutku samo dokaz da te magijske formule nazivanja ništa ne vrede, da nije dovoljno imenovati stvari da bi im time odredio i karakter.

Autobus se izvlači iz Beograda, prolazi aerodrom, Šimanovce, Pećince, Rumu, Mitrovicu, i kako se više bliži Ono Nešto što užasava svojom težinom neke potmule pretnje, nečega novog u čemu nam sada valja razabrati se, tako je i žamora sve manje među putujućima, na koncu i majstor gasi muziku, i u zonu granice pristižemo u mrtvoj tišini, čuje se samo zunzaranje one poslovične muve koja stanuje u ovakvim rečenicama ne bi li svojim upadljivo zujavim prisustvom ilustrovala dubinu i strašnoću tišine koja je zavladala među ljudima. Tja, granica još nije zvanično granica, nema još “graničnog prelaza”, ali takve su granice, one koje Samo Što Nisu, nekada i najčvršće i najopasnije, baš kao granice u stanu između onih koji se upravo razvode, uz pomoć letećeg kućnog mobilijara. Nađeš li se između njih, svašta ti može doleteti u glavu.

Srpska policija blizu granice skida iz autobusa trojicu ili četvoricu kosovskih Albanaca. Oni ne mogu dalje, u Hrvatsku, jer ih se valjda sumnjiči da idu tamo ne bi li se priključili “zengama”, baš kao da su se policjoti prejeli “Odjeka i reagovanja”, ili na šta je već nacija kiselo podrigivala tih užasnih dana. Svi ćutimo, niko se ne buni, svako je zabrinut nad sopstvenim svrhama, pusti đavola i ne poteži ga za rep, ne skreći mu pažnju na sebe, vidiš da je zainteresovan za nekog drugog, neka se najede iz tuđeg tanjira. Ni tri meseca kasnije, ratno je besnilo već na svom postvukovarskom vrhuncu, mog oca i mene tako će hrvatska policija na samoj granici, na Savi kod Šamca, skinuti sa autobusa koji ide u Bosnu, jer u Srbiju se direktno već uveliko ne može, i niko se ne buni što autobus Kroacijatransa odlazi dalje bez nas, a i zašto da se buni, kad je đavo zamahnuo repom na nekog drugog. I tako autobus odlazi bez nas, u zimsku i još mirnu Bosnu, pretposlednjeg dana te 1991, njegova mi odlazeća auspušna guzica veselo isprđuje oblak izduvnih gasova u lice, i mi ostajemo tu, pred Nedostižnim Mostom, na dvadesetak kilometara od fronta, da nekim poviše naoružanim i pomalo opasnim ljudima koji bi po jednom neljudskom poretku stvari odjedared imali biti naši novi neprijatelji objasnimo zašto je sve u vezi s nama tako prokleto sumnjivo, naša imena i adrese, naši putevi i ciljevi, naše profesije i šta već sve može biti sumnjivo u vremenima u kojima je sve sumnjivo, a najsumnjivije je ako ništa određeno nije sumnjivo.

Ovakvih, i mnogo grđih priča iz Strašnih Godina ima na hiljade. Pesnikinja Vesna Biga, i sama iz sekte večito putujućih “među zavađenim narodima” (Mile Stojić), posvetila im je divnu knjigu od koje sam za ovu priliku pozajmio naslov. Autobusni ljudi su proleterski siročići jedne ubijene zemlje, onaj nestalni ljudski višak koji se stalno premeće amo-tamo, ne pripadajući do kraja ni Ovima ni Onima, a bogme ni Nekim Trećim, to su oni ljudi koji, kakvu god granicu u prostoru da povučeš, uvek imaju nekoga ili nešto tamo, s druge strane, a ima ih – takvi su najgori – koji ti čak ne bi ni umeli objasniti šta im je to tačno ostalo sa one druge strane, ali osećaju da nešto svakako jeste pa vazda putuju tragajući za tim nečim.

Dumam o svemu ovome u danima dok se na granici Srbije i Kosova odvija još jedna od tih postjugoslovenskih drama sa autobusima i autobusnim ljudima, koji nekako nikako ne pripadaju jednome mestu, nego bi se stalno muvali nekuda, smetajući Ozbiljnim Državotvornim Facama koje dežuraju na graničnim prelazima, nedremano čuvajući ono parče zemlje koje su prozvali svojim od te dvonožne infekcije, od tih autobusnih ljudi koji nikako da se skrase.

Ovo nije priča o tome ko je “u pravu” među tim ljudima koji povlače granice između Jednih i Drugih, i nameću pravila kako se između njih ima saobraćati, ako se baš mora, a bezbeli bi bolje bilo bez toga. Ovo je, naprotiv, ljubavna posveta autobusnim ljudima, tim zbunjenim i preplašenim, bez krivice krivim posednicima pasoščića svih tih nakonjugoslovenskih državica i poludržavica, a koji i dalje idu za svojim običnim ljudskim svrhama od Ovamo do Onamo i nazad, sa svim tim svojim čudnim imenima i naglascima, sami i goli na svetu, onako kako si sam i go samo pred smrću, ali bogme i pred njenim možda malo preranim glasnicima, koji uvek nose neke muškobanjaste uniforme, kao neki veliki dečaci koji bi da budu strašni. Pa i jesu strašni, jer strašno je ono što je iza njih, kako god se to zvalo ispred ili iza tačke u prostoru koju mrzovoljno čuvaju od nas, od autobusnih ljudi.

Teofil Pančić 01. 09. 2011.

Čolovića granica

(putopis)

Što se mene tiče, granica Evrope negde je u onim Spačvanskim šumama. Čim autoput zađe među hrastove, ja znam da sam prešao granicu.

Tako kaže Ivan Čolović.

A gore na sjeveru, u današnjoj Litvi, usred istih takvih hrastovih šuma, rodni je kraj Czeslawa Milosza, koji opisuje u “Rodbinskoj Europi”.

Neki dan, vozeći kroz Spačvanske šume prema zapadu, mislio sam o njima dvojici.

Ovo je Miloszev zavičaj, mislio sam, ovo je Čolovića granica.

Miljenko Jergović 31. 08. 2011.

Neprihvaćeni svijet

S bugarskog prevela Ksenija Banović

Sjećam se dobro prve stvari na koju sam pomislio prelazeći (prvi put) prag pariške “Svete Bogorodice”. “Sad bi ovdje trebala biti moja baka…!” Stoljeće je istjecalo u svojoj posljednjoj godini, pretovarenoj proročanstvima i neostvarenim apokalipsama. Sjećam se da mi je baka 30-ak godina prije počela jadikovati kako će svijet završiti 2000. godine. Računao sam da ću tada imati trideset i tri godine i biti star i nisam se jako bojao. Moja baka, pokoj joj duši, umrla je točno te 2000. godine, nekoliko mjeseci prije moga prvog putovanja u Pariz. Ponekad je kraj svijeta, stoljeća i tisućljeća uistinu nešto osobno.

Ali ovo je priča o nečemu drugom. U vrijeme kad je za mene “pariška Sveta Bogorodica” još postojala jedino kao knjiga, bilo mi je devet godina, čitao sam ushićeno baki pojedine stranice, ona je coktala jezikom što je pojačavalo zadovoljstvo mojim čitanjem, i tada sam čvrsto obećao da ću je jednog dana odvesti u Pariz da zajedno vidimo katedralu.

Ako ona uistinu postoji. Tridesetak godina poslije stajao sam u hladnome polumraku i bilo mi je jasno da sve to gledam i zbog bake. Nisam je uspio tu dovesti i sad sam sve gledao kroz još jedne, njezine oči. Zavaravao sam osjećaj krivnje mišlju da se njoj ova katedrala u stvarnosti nikako ne bi svidjela. Zamislio sam kako stoji do mene, sva u crnom, s rupcem, sitna, slaba, uplašena čudovišnim prostranstvom. Njezin Bog nije živio ovdje. On je bio običan djeda Bogo, starac poput nje, i živio je u seoskoj crkvici, kamo je moja baka išla svaki dan, maloj, toploj, oličenoj, s nekoliko ikona posivjelih od dima. Tako sam se umirivao, ali znao sam da to ne mijenja moje propušteno obećanje i još jednu neostvarenu želju moje bake, da putuje. Cijeli svoj život ostala je između zidova svoje seoske kuće. Istina je da ih nikada nije uspjela napustiti. Ali je ispitivala svakoga tko je išao do susjednoga sela ili grada (kamo drugo da putuješ u ono, ili pak u ovo doba?), o najsitnijim pojedinostima svojeg putovanja.

Dogodilo joj se jedno putovanje na more, ali ustvari vrlo nesretno. Jedne jeseni, nakon skupljanja ljetine i tamo nekih skupljanja prekomjernih postotaka norme, nagradiše ih jednodnevnom ekskurzijom na more. Malo je bilo onih koji su ga do tada vidjeli. Nakrcali su cijelu žensku brigadu u kamion koji ih je inače vozio na polje. Istovarili su ih direktno na plaži. Mogu si ih zamisliti, odjevene u najnoviju odjeću i pregače, strogo zakopčane do grla, zabrinute i zbunjene golim tijelima ljudi na plaži. Mojoj baki, samo kad je vidjela tu “veliku vodu” kako se ljulja pred njezinim očima, odmah je pozlilo. I tako je ostala u kamionu, odjevena u crninu, s rupcem na glavi, leđima okrenuta moru.

Negdje krajem 50-ih godina već minuloga stoljeća, moj otac, tada petnaestogodišnji mladić, čvrsto je odlučio putovati po svijetu. Nagutao se avanturističkih romana, većinom objavljenih prije komunizma, i jednoga dana objavio je mojoj baki da želi vidjeti svijet, nepoznate zemlje i općenito da želi napustiti selo. Moj otac nije niti pretpostavljao da je svijet o kojemu je toliko maštao 50-ih godina bio zaključan s obiju strana vrata. Ne možeš ni izaći otamo, niti ući unutra. Veliki svijet protezao se do jednoga socijalističkog logora. To kao prvo, a kao drugo – i za taj mali logor moja baka nije imala novca. Ona je sa svoje strane opet umirivala oca sljedećom utjehom koja zaslužuje pozornost. Savjetovala mu je da malo pričeka, dok ne postane vojnik, i dala mu primjer moga djeda.

Pričala mu je kako je on kao vojnik obišao pola svijeta. Mislila je na Srbiju i Mađarsku, konkretnije nekoliko određenih mjesta, za vrijeme II. svjetskog rata, u kojemu je moj djed sudjelovao. To je bilo njegovo obilaženje pola svijeta za cijeli život. Ali naivna utjeha ili proročanstvo moje bake nije se dogodilo i otac, hvala Bogu, nije uspio vidjeti svijet kao vojnik.

Vidio ga je poslije, sedamdesetih, našavši se u jednoj skupini putnika za Finsku. Uključili ga u posljednji trenutak jer se netko od predviđenih putnika razbolio. Dopustili su mu da se opskrbi nevjerojatnim iznosom od pet dolara (slovima pet) za boravak ondje – toliko su kod nas dopuštali u to vrijeme. Zamislite bugarsku grupu koja cijeli tjedan obilazi Helsinki s pet dolara u džepu i izračunajte koliko su muzeja, galerija i kavana posjetili. Naravno, i moj otac je, kao i svi ostali, legalno nosio jednu bocu konjaka i dvije-tri kutije cigareta Stjuardesa. Uz mnogo srama uspio ih je zamijeniti za komad tkanine za moju majku i šest zelenih finskih čaša koje su još u upotrebi.

Svatko, tko je u to doba putovao u inozemstvo, može ispripovijedati mnogo priča u kojima se stid i smijeh prelijevaju jedno u drugo. Otprilike otad potječe ona priča koja se uvijek kazuje s lagano utišanim glasom da smo mi ovdje sretni jer ne znamo koliko smo nesretni. Zadovoljstvo i poniženje što si Bugarin u inozemstvu za vrijeme socijalizma dio je tajne i traumatične osobne bugarske povijesti koja počiva nenapisana.

Postoji i drugi dio – o onima koji su maštali o svijetu i nikada ga nisu vidjeli. Ni tada, ni prije, ni poslije. Zato sada, kad putujem, gledam očima nekoliko naraštaja bliskih mi ljudi. Dijela njih već nema, a ja moram skupljati priče jer bi oni jednoga dana mogli poželjeti da im ih ispričam.

Georgi Gospodinov 30. 08. 2011.