U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom na stećku. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka Kovača. Tako potpuno i tako sudbinski, kao ni u jednoga našeg pisca osim Ive Andrića. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost i nepravdu smrti. Uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

_______________________________________________________(25. august 2013)

_______________      ___________________________________

Pečat majstorstva

Mirko Kovač, Vrata od utrobe, Beograd 1978.

(Prvi put objavljeno u sarajevskom Odjeku 1978. godine)

*

Trpkost i deziluzioniranost dobre knjige plod je njezine istinitosti, a prepoznaje se – svim modama usprkos – po svojoj mudrosti i dobroti. Defetizam dobrē knjigē ne truje, nego trijezni. Odvraća od efemerida, a priklanja suštinama. Uznemiruje, i vraća nas, uznemirene, nama samima – onom dijelu bića u kojemu se légū sumnje i  vriju vlastite proklete uspomene. Onom, dakle, boljem dijelu bića.

Ne pišu se takve knjige niti se pojavljuju često. Jer su one – osim dara, znanja i majstorstva potrebnoga da se napišu – i ono što je Krleža zvao “odiranjem vlastitoga skalpa”. Mnogo više ih je danas kojima je književnost uhljebljenje, esnaf, ćar, prije nego pravi dar i “istinska sudbina” – kako bi rekao Mirko Kovač, pisac knjige Vrata od utrobe u Poslanici o evropskoj truleži.

Ne treba biti pretjerano dosjetljiv pa uočiti da ne može biti slučajna vremenska blizina dvaju srodnih tekstova, dvaju novih književnih antibarbarusa, po kojima će se 1978. godina u našem književnom životu pamtiti. Danilo Kiš: Čas anatomije i Mirko Kovač: Poslanica o evropskoj truleži. Isto tako, ne može biti slučajno što su autori tih tekstova – ljudi “iz prakse”, književnici po profesiji, po vokaciji, po izabranoj sudbini. Naime, i Čas anatomije i Poslanicaprvenstveno su pobuna, u ime kreacije, protiv terora shematiziranog teoretizma.

Ponašajući se pred djelom kao imaginarni Prévertovi konkvistadori pred novim kopnom (u neprevodivoj igri riječi: – Terre! Horizont! – Terrorisons!; bukvalno: – Zemlja! Horizont! – Terorizirajmo!), najglasniji dio naše književne nauke i kritike godinama već kronično boluje od racionalističkog sljepila, zaboravljajući na prvi aksiom svake teorije umjetnosti – da je svaka metodološka shema nedostatna da ucrta govor i bȉlo umjetnine u mrežu ma i najsuptilnijeg grafikonskog koordinatnog sistema. Makar su oni načelno (i prividno) u nepoštednom uzajmnom ratu, to se jednako odnosi na ideološki kritički redukcionizam i na katedarsku metodolatriju. Jednom i drugom ime je – nemoć, jedno i drugo teži u posljednjoj konzekvenci istom cilju – književnoj dogmi.

Kiš u Času anatomije i Kovač u Poslanici domahuju svim ovim književnim kanonicima definitivni zbogom, u ime svoje ali i u ime literature, a čine to tako intelektualno nadmoćno i teorijski fundirano, da bi to doista mogao biti predznak nove klime u našoj književnosti. (Doduše, Kovač je, osobito u prvim mjesecima po izlasku Vrata, pao žrtvom kanonade ispraznih superlativa onog istog tipa kritičara, kojima je adresirao 7. i 8. dio Poslanice, no to više govori o njima samima, manje o Kovaču, a o njegovom sjajnom romanu baš ništa.)

“Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj” – kaže Kovač u Poslanici, a Vrata od utrobe svjedokom su kako to poetičko načelo i to uvjerenje nisu prazna fraza i neostvarljiv zahtjev. Vrata su “totalna” književnost; u njima nema gotovo ni jednog estetski neproduktivnog mjesta. Ni jedan pasus iz ove knjige ne može se prepričati. Istovremeno, u njoj ni traga hirovima ezoterije i kapricima hermetizma: izraz precizan i discipliniran, čitak; dijalozi, likovi, događaji, tačno fiksiran geografski milje, stvarnosni i historijski okvir… Mjestimično – knjiga posijana čak elementima svojevrsnog hiperrealizma…

Odgonetka ovog prividnog paradoksa leži, doduše, u postupku (“dokumentarnost je postupak a ne književni pravac”, kaže Kovačeva Poslanica, i razvija o tome čitavu malu studiju), ali još više u ulogu stvaraoca: ovdje je ulog sve. Knjiga ili život – eto devize s kojom kao da je pisana.

Otkuda onda, moglo bi se zapitati, ta čudna, gotovo klasicistička otmjenost i smirenost, posvemašnja obestrašćenost, svjesno izbjegavanje dramatičnih aranžmana i tamo gdje se oni nude kao najefektnije rješenje? Ničega čudnoga, zapravo. Kovač primjenjuje, virtuozno i stvaralački konzekventno, prastaru spoznaju: motivi koji su sami od sebe mučni, prokleti, tragičnim konfliktnostima nabijeni, umjetnički rječitu transpoziciju mogu doživjeti samo prividnim oduzimanjem viška inteziteta. To je, u stvari, jedan vid oneobičavanja, ugrađen u cjeloviti romansijerski postupak. Time se postiže način “subjektivne objektivnosti”: roman je impostiran bografsko-kroničarski i sve je saopćeno iz izrazito individualnog rakursa (koji se neuhvatljivo fleksibilno stalno pomiče – čas “govori” dječak M., čas pripovjedač, čas se identificiraju kao jedan subjekt, čas, opet, svjedoči klasični neutralni kroničar), a, istovremeno, sve je predočeno s pomno izgrađenom distancom. Uostalom, autor na jednom mjestu i eksplicitno aktualizira gotovo flaubertovski shvaćen impresonalizam: “Ovde i pripovedač ima svoj stav o tome, ali on iznosi a ne sudi.”

Tako Kovač, čarolijom književnog majstorstva, uspijeva utvare i duhove uspomena (“…ova knjiga i nije roman, nije pripovest, već samo uspomena” – kaže se u Uvodu književnika) sjàviti natrag u providnu kuglu od stakla. U čvrstu, zvonku, smišljenu formu romana – jednog od najljepših što ih naša suvremena književnost ima.

Iako impostiran kao “subjektivna kronika”, Kovačev roman je historičan barem u onoj mjeri u kojoj čak ni Stjepan K., stožer i glavni lik knjige, sa svojim idealom sklonjenosti ne može ne biti historijom određen i zahvaćen. Dakle, u velikoj i tragičnoj mjeri.Toliko jačoj, koliko je njome usudnije određen prostor ( Hercegovina, tačnije – trebinjski kraj), i uzvitlano vrijeme, koje je nemoguće omeđiti striktnom granicom, ali je predominantno vrijeme rata i poratnih godina do 1948.

Odavno se, zapravo, u nas nije pojavila knjiga koja je tako temeljito natopljena historijom (ne: historicizmom ili proizvoljnošću historijskih konstrukcija!); kojoj je   facit   historije – zahvaćen antropološki, a uobličen na način književnosti – u stvari, pravi motiv.

U ovoj dimenziji otkrivaju se i izuzetne vrijednosti knjige i njene granice, koje su, zapravo, granice autorovog senzibiliteta, njegove duhovnosti. “A sve što unosiš u knjigu neka bude tačno, tj. onoliko tačno koliko si ti duhovan.” – kaže Kovač u Poslanici, izvanredno formuliravši načelo i kriterij, čija se britkost može provjeriti i na Vratima od utrobe.

Nesumnjivi novum u književnom tretmanu historije u Kovačevom romanu je napor (u biti: intelektualni dvoboj sa sobom samim) da se odstrane, zaborave, radikalno odbace shematizirane apstrakcije, mitologeni, historiografskih survivali i apokrifi, kojima smo punjeni kroz školu, kroz predaju kao tristaitrideset hiljada puta ponovljenim “istinama”, pretvorenim tako u stvarni, žilavo ukorijenjeni sadržaj mentaliteta, duhovnog habitusa. Nasuprot maniri, tako široko rasprostranjenoj u našoj književnosti (od koje nisu pošteđena ni mnoga prononsirana remek-djela žanra), koja više ili manje vješto samo deduktivno aplicira te “istine” na žive ljude, situacije i događaje (što ni Mirka Kovača, kao scenarista mnogohvaljenog filma Okupacija u 26 slika nije mimoišlo), pisac Vrata od utrobe ne pristaje na takvu intelektualnu i stvaralačku komotnost. Pozicija nevinog sveznanja (teška, ali u umjetnosti jedina produktivna) omogućuje mu da govori i tvori iz srca stvari, gledajući svijet i događaje in statu nascendi, onakve kakvi jesu, prije njihove definicije, prije prelaska njihovog u historijsku, političku, nacionalnu ili mitsku dogmu ili iracionalni ressentiment. Da bi se tako pisalo, treba doista “sve znati”, a biti čist i slobodan kao dijete kad upoznaje svijet – moći stvari vidjeti kao da ih gledaš prvi put. Jedan od najviših dometa ovog napora duha u demitologizaciji (sebe i svoga predmeta) u Vratima od utrobe ostvaren je u načinu na koji je zahvaćena i katarktički sublimirana dimenzija grčko-latinsko-islamskog raskola (Krleža), osvjetljavajući, doduše, snopom te jarke katarktičke svjetlosti prvenstveno prva dva člana ove dramatske povijesne trijade.

Konzekventan izboru postupka (dokumentarnost) i impostacije (kronika-uspomena), Kovač i temu rata i revolucije zahvaća onako i onoliko kako i koliko se ona tiče njegovih likova i mjesta L. To opet znači – u velikoj mjeri, i s krupnim značajem. Pri tome, uklonjen je svaki trag konvencionalnosti i nemušte ortodoksije (svojstvene onom tipu pisca koji je, kako se kaže u  Poslanici, “previše odan a premalo uveren”), pali su svi tabui. Tako što opet pred nama stoji čovjek prije legende o sebi, i događaji prije nego što su stigli biti pretvoreni u svoju kanoniziranu verziju. Parafrazirajući autora, moglo bi se reći: pripovjedač oblikuje, a ne sudi. Tako su oživjela tri uzorna literarna lika, svaki sa svojim odnosom spram revolucije: Stjepan K. – jobovski patnik, “so zemlji”, izvan matice događaja a u kojemu se svi događaji prelamaju, Tomislav K. – kontroverzni strasnik, egoist bez vlastite konstante, i Dimitrije D. – stravična žrtva rata i protagonist revolucije…

U kratkom i britkom razgovoru dvojice potonjih, koji je sav velika metafora, kao da se kristalizirala drama čitavog jednog naraštaja i vremena:

– Ishod je jasan! – uzvrati Tomislav, jer sve je to njemu bilo upućeno, a pogled mu pređe s lica na lice. – Moramo popuštat. Jači su, a Staljin je jedan!

– Ja ne mislim – odmah se nametnu Dimitrije, zastade malo pa uze onaj položaj kad glavnu misao iznosi, nagnu se više na sto, povi glavu, a pogled mu dođe odozdo. Jedan je samo bog, pa nije ni on kad se u nj ne vjeruje!

U tretmanu rata i revolucije dosljedno je sprovedena pozicija pripovjedača, karakteristična za cijelu knjigu: oživjeti događaje i ljude u njima, ne dopustivši da “odanost patnji” ljudskoj (o kojoj se govori u Uvodu književnika) ni na trenutak ne bude degradirana i iznevjerena apriorizmom gledanja kroz bilo kakve naočale, ideološke ili kakve druge. Tako ova knjiga, i kao napor i kao izvanredan rezultat, dolazi da nas podsjeti na pravu vokaciju književnika i zadaću književnosti, mjerodavnije i zornije nego sve one silne rizme hartije što ih zadnjih godina – uglavnom mrtvoneplodno sporeći se oko tih pitanja – ispisuju jalovo zavađeni tabori autonomista i funkcionalista – onih polemičara i kritičara na koje se mahom može odnositi invektiva iz Poslanice:

Kritičar stalno žudi za bičem,
jer svet književnosti želi da uredi po svojoj proceni.
On te kao umetnika unapređuje ili ti oduzima čin,
on misli da si ti u književnoj službi samo dok si
u njegovoj milosti.

Iako su Vrata od utrobe knjiga visoke perfekcije, njezina nesvakidašnja vrijednost i ljepota ne leži u tome što bi baš sve u njoj izdržalo rigoroznu kritičku analizu. Moglo bi se, primjerice, govoriti o izvijesnoj nefunkcionalnoj digresivnosti koja inače ingeniozno pronađen i minuciozno domišljen osnovni kompozicijski plan opterećuje (kao, recimo, u pripovijesti o Đurici Mrkajiću, odnosno u onom njezinom dijelu do Mrkajićeve metamorfoze u ciničnog ovrhovoditelja Stjepanove radnje), moglo bi se, također, ukazati na povremenu hipertrofiju postupka – tamo gdje je dokumentarnost na samom rubu egzibicionizma… No, nad ovom i ovakvom knjigom razmišljati na taj način, značilo bi ipak zapasti u kriticističko cjepidlačenje.

Moderna po fakturi a klasična (bolje reći: fundamentalna) po ljudskim pitanjima koja otvara i načinu na koji ih rješava, snažno obilježena pečatom individualnog dara i majstorstva, Kovačeva knjiga je jedna od onih, doduše rijetkih, ali utoliko dragocjenijih, koje nas nanovo uvjeravaju u smisao književnosti, u njezin visoki poziv i njene neotkrivene mogućnosti. Pri tome nije nimalo nevažno što je ta knjiga, koja kao da je sva suvremena parafraza starozavjetnog Eklezijasta, knjiga duboke mudrosti, s aurom blagosti i dobrote, koju isijava pripovijest o mračnoj i mučnoj – eto paradoksa, svojstvenog samo velikim knjigama! –kućevnoj propasti Stjepana K.

ivanlovrenovic.com

Kao umjetnik imate samo jednu pravu temu cijeli život. I svaki korak koji napravite mora biti prema unutra, u samoću. Za jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika Gottfrieda Helnweina ta je tema nasilje. Točnije, potiskivanje i tabu s kojima se društvo nosi s nasiljem. Nastavlja liniju Josepha Beuysa, traži nove, neočekivane i dalekosežne sfere i mora raditi daleko izvan umjetničke scene, u srži društvene i političke patologije.

Na njegovim slikama su djeca. Puno je djece u povijesti umjetnosti, ali uglavnom su simboli i alegorije, kerubini, mali Isusi, infanti. Kod Helnweina djeca su tema. Simbol i alegorija također, ali njega prvenstveno zanima sudbina djece u kontekstu bolesti modernog društva. To je društvo koje drhti pred nasiljem, veliča ga, boji ga se i potiče ga, i udara na naslabijega bez da trepne.

Za Gottfrieda Helnweina djeca su najvažniji, a najzanemareniji dio društva. “Dijete je šansa za drugačije čovječanstvo. Svako dijete je umjetnik”, tvrdi.

Nije baš lako šetati među divovskim hiperrealističnim platnima s kojih vas gledaju lijepa, alabasterna dječja lica. Ili vas ne mogu vidjeti, jer su im oči povezane zavojima da budu još bespomoćnija i da im se oduzme i moć svjedočenja.

Zato što su mu motivi uznemirujući, Gottfried Helnwein nepravedno završi u ladici šok-umjetnosti. On postavlja ozbiljna, suštinska pitanja, ona za koja prečesto nemamo hrabrosti ni mentalne discipline da ih sami postavljamo. Razloge za takav pristup treba tražiti u njegovoj biografiji.

Gottfried Helnwein rođen je 1948. u Beču. Austrija nakon Drugoga svjetskog rata za njega je bila gori slučaj od Njemačke, Hitlerova Njemačka priznala je poraz, trpila kaznu i pokušavala se pokajati. Austrija je šćućureno čekala da sve prođe i da se zaboravi njezin zločin, uvjerena da se može izvući ako svi usklade priču, ako šute i gledaju u pod kao da ih se ne tiče. Helnweina je dubinski obilježila izopačenost šutnje i potiskivanja društva u koje je rođen. Strog katolički odgoj, vječno suđenje o tome što se smije a što ne smije, ignoriranje djece i njihovih osjećaja, očekivanje da budu dobri, šutljivi i da jedu za posebnim stolom. Nitko mu, pričao je, godinu dana nije htio reći tko su živi leševi koji se mrtvih pogleda vuku po gradu i skrivaju istetovirane brojeve, slušao je kako su ljudi na sudovima opisivali koliko su i kako ljudi ubijali i bivali oslobođeni. “Odmalena sam se pitao zašto se od beznačajnih sitnica pravi drama a sve se važne stvari guraju pod tepih”, priča Helnwein. dok je bio mali još nije toliko shvaćao kolika je patologija tišine na koju padaju njegova razumna pitanja. Ali kao tinejdžer, upravo dok se njegov pojam pravde raspao, počeo se buniti. I prije nego je išta naučio o Hitleru, na svoje je dječje radove stavljao naljepnice “Degenerate Art”.

Jedne je večeri 1979. na crno-bijelom televizoru s roditeljima gledao kontakt emisiju u kojoj je tada najugledniji austrijski psihijatar Heinrich Gross opisivao kako je na svojoj bečkoj klinici Am Spiegelgrund ubijao djecu u sklopu nacističke akcije “eliminiranja bezvrijednih života”. Pred drugim gostima i novinarom u studiju, koji su ga slušali ozbiljno i s poštovanjem, bez ikakvih reakcija, objašnjavao je kako je njegova metoda ubijanja bila vrlo plemenita jer su djeci u obroke stavljali precizno određene doze otrova koji bi ih bacio u nesvijest i umirala su u trenutku, ne znajući. Mladi Helnwein očekivao je da će nakon tog priznanja izbiti skandal, ali idućeg dana nije se dogodilo ništa. Ni idućeg tjedna. Šokiran odsustvom reakcije, nazvao je uredništvo dnevnika Kurier u kojemu je ranije izišao sličan intervju s Grossom i zatražio da zakupi stranicu za otvoreno pismo. Umjesto da piše, naslikao je akvarel trogodišnjeg djeteta s glavom u tanjuru punom hrane, ubijenog prvim zalogajem, sa žlicom u ruci.

Uz sliku nazvanu “život nije vrijedan življenja” išao je tekst: “Dragi Dr. Gross! Gledajući emisiju ‘Holokaust’ ponovno sam razmislio o vašim stavovima iznesenima u Kurieru. A kako upravo obilježavamo Godinu djeteta želio bih iskoristiti priliku i zahvaliti vam u ime djece koja su pod vašom skrbi odvedena u raj. Želim vam zahvaliti što ih niste ‘injektirali do smrti’, kako ste to nazvali, već su jednostavno umrla od otrova umiješanog u njihove obroke. Njemački pozdrav, Gottfried Helnwein.” Urednici su odlučili objaviti sliku i pismo. Uslijedila je žestoka reakcija. Austrijanci su počeli prosvjedovati, tražili su da se Grossa kazni i počela je javna rasprava o zločinima. Gross je izgubio ugled, ali izvrdao je tri suđenja za ratne zločine. Umro je slobodan 2005. u 90. godini. Helnweinu je taj događaj odredio život. “Shvatio sam da mi umjetnost može biti oružje s kojim ću uzvratiti”, rekao je Helnwein.

Počeo je s fotografijama, modeli su mu bili njegovi mali sinovi Cyril i Ali. “Ali je nakon nekoliko godina za svako poziranje počeo tražiti pet maraka i ja sam mu rado plaćao. Ali ipak je odustao, postalo mu je dosadno”, pričao je. Prve fotografije krajem sedamdesetih radi kao nastavak bečkog akcionizma, odmah uvodi sliku djeteta zavezanih očiju, bolne grimase, usta razvučena u osmijeh medicinskih kukama. Koristi akcionističke motive i šok dok je taj pokret već na zalazu, ali brzo prelazi na ulja na platnu i akvarele slijedeći uzor starih majstora, kao komentar svoga konzervativnog, zatvorenog obrazovanja.

Na Helnweinovim su slikama tragovi nasilja koje je već počinjeno, kao žuta traka oko rukava i tanki mlaz krvi koji puzi niz nogu djevojčice pred trgovinom na slici “Sontagskind” iz 1972. Uznemirujuće su slike i fotografije djece povezanih očiju, malih trogodišnjaka ostavljenih na ulici, s likom odraslog koji im zavezuje oči, sjenom prolaznika koja im se približava. Ali slike netaknutih, još netaknutih djevojčica još su gore, ne možete se sakriti u iluziju o sebi kao empatičnom čovjeku, možete samo misliti kako ni ove neće izmaći.

Drugu fazu započeo je preseljenjem u Berlin. Autportret objavljen na naslovnici Zeit Magazina 1982. koji su Scorpionsi stavili na svoj album “Blackout” preko noći ga je pretvorio u međunarodnu zvijezdu. Reproduciran stotine puta, stvorio mu je čvrstu vezu sa širokom publikom i mjesto u popularnoj kulturi. I u Berlinu su ga sustizale kontoverze i blokade. Njegovi plakati za bečki Stadtfest su zabranjeni, kao i plakati za hamburšku postavu drame “Lulu” Franka Wedekinda u Deutshches Schauspielhaus 1988. Napadali su ga sa svih strana, a čvrsto su ga branile samo feminističke skupine. Helnwein je feminizam uvijek zanimao i više se puta vraćao njegovim idejama, najzapaženije instalacijom u Rudolfinum galeriji u Pragu 2011. gdje je preko puta “48 Portreta” velikana našeg doba Gerharda Richtera, među kojima nijedne žene, postavio svojih 48 portreta velikih žena slikanih istim stilom,pod naslovom “Neporeciva ja”.

Berlin ga je lansirao u Ameriku, Los Angeles mu je i dalje jedna od centrala, a osamdesetih i devedesetih je u New Yorku napravio seriju moćnih fotografskih portreta Andyja Warhola, Charlesa Bukowskog, Williama S. Burroughsa, Leni Riefentahl… kasnije nekoliko slavnih serija s Marilynom Mansonom.

Sredinom osamdesetih Helnwein je u Berlinu definirao još jednu veliku temu – selekciju. Uvjerenje da imamo pravo birati, selektirati što ima a što nema pravo živjeti, smatra ishodištem nasilja i zla. “Njemačka riječ selektion za mene je ključ tragedije holokausta”, objasnio je. Sve što dalje radi na toj temi provlači kroz još jedan filter, ispituje odnos svojih spoznaja sa svojim strogim katoličkim odgojem. Iz tog su procesa nastali njegovi najjači radovi, velika alegorijska platna i umjetničke akcije u javnom prostoru. Najpoznatija je bila 1988. kad je na obljetnicu Kristalne noći na željezničkom mostu Deutsche Bundesbanka u Kölnu, s kelnskom katedralom u pozadini izložio niz uvećanih fotografija dječjih lica. Odaberite, pozvao je Helnwein prolaznike, selektirajte djecu koja imaju i nemaju pravo na život, po čemu ćete birati?

Iduće jutro, fotografije su osvanule s prerezanim grkljanima. Helnwein je zakrpao rezove i ostavio da se vide, da pokaže, kako je tada izjavio, da u Njemačkoj još ima potencijala za nasilje iako ona to ne želi znati. Događaj iz Kölna, koji je nazvao dijalogom, postao je dio njegova procesa. “Volim izlagati na ulici jer najviše učim iz reakcija ljudi koje baš briga za umjetnost”, kaže Helnwein. Njihovi primordijalni trzaji pokazuju mu kako da u idućim radovima bolje destilira i bude efikasniji. “Naš svijet je ukleta kuća”, rekao je jednom Helnweinov prijatelj, glumac Sean Penn, “Helnwein je vodič kroz nju.” Velike serije Epifanija drugi su rezultat toga procesa, s najpoznatijim platnima “Poklonstvo kraljeva III” iz 1996. i “Prikazanje u hramu.” iz 1998.

Ljepota nacističkih oficira, elegancija njihovih uniformi u “Poklonstvu kraljeva” simbol su odvojenosti, oni ne nose darove, već odobravaju i ocjenjuju majku, arijevsku madonu i dijete na njezinu krilu. Djetetov je pogled čist i očajan, a sudbina djevojčice omamaljene i položene na stol među figure moćnika jezivih lica na “Prikazanju u hramu” unaprijed određena. To više nisu klaustrofobične psihološke studije o sukobu patnje, nasilja i vjere iz crteža “Nevjerni Toma” iz 1983. ili “Judinog poljupca 2” iz 1995. Helnweinova je poruka šira i ima manje nade. Nacizam se, poručuje on, uvijek događa prije sat vremena. Istražujući što je točno to što izaziva i perpetuira nasilje, dolazi do odgovora za koji unaprijed zna da neće biti prihvaćen. Taj se osjećaj provlači kroz njegova impresivna platna s golemim uvećanjima lica nerođenih beba i staraca bez crta lica koja funkcioniraju kao izravan pogled u ništavilo. Modeli za te slike bili su mu fetusi u staklenkama iz 18. i 19. stoljeća koji se čuvaju u bečkim muzejima i policijske slike žrtava nasilnih zločina, koje je i fotografirao za serije “Pjesme” 1996/97 i “Anđeli spavaju”. Naše vjerovanje o osobnoj posebnosti, izdvojenosti, nepromjenjivosti, to što osjećamo da jesmo i to što svake stotinke stavljamo u odnos prema svijetu i drugom čovjeku – ta vrhovna obmana istovremeno je naše opravdanje i pokriće za nasilje nad drugim, pa i najbespomoćnijim od svih. To su iskeženi crtani likovi kojima se djeca mole na rubovima Helnweinovih kreveta, koji im dolaze u snovima, kojima se klanjaju urotnici na slikama, kojima se utječu ubojice Židova i očajni samotnici na velikim crno-bijelim akrilima. Sve urote, ubojstva, silovanja, pedofilija, batine, krvarenja i ranjavanja na njegovim slikama događaju se uime našeg vjerovanja da smo izuzetni, da nismo samo odraz svojih i tuđih obmana, nesposobni da se suočimo sami sa sobom. Ne želite se osloboditi obmane, ovisni ste o njoj i zato ste agenti zla, poručuje Helnwein. Ubijate i zlostavljate najdragocjenije zbog Paje Patka i Mikija Mausa. Suosjećanje i ljubav su izlaz iz tog užasa, poručuje Helnwein, ali nije optimističan. U seriji “Murmur of the Innocents” krug se zatvara. Djevojčice prikovane za pod svojom nemoći dobivaju male nacističke uniforme i skida im poveze s očiju, platna su sve veća, zavodlijvost dječjih lica, pramenova kose na vratu, naušnica, namjerno je naglašena.

“Umjetnik ima misiju da cijeli život traga kako bi bolje sažeo i opisao tu jednu poruku koju mora prenijeti. Ove alegorijske slike mogao sam slikati samo s djecom, često samo s licem djeteta jer na njemu nema linija, karakteristističnih izraza, ono je glatko, sve se na njemu odražava krajnje suptilno”, objasnio je u jednom intervjuu. Ta, njegova najveća serija, pretapa se i otvara u “Katastrofe rata”, svojevrsnu studiju posljedica, prirodne evolucije nesputanog nasilja koje od holokausta do danas mijenja lik samo u nijansama, ali to ne želimo vidjeti. Serije spajaju crtani likovi iz japanskih anima, alter ego žrtava, njihova nedužnost protjerana nasiljem. Djevojčice u uniformama dobivaju pokret, neke su odjevene u vojničke balonere kakve su nosili ubojice iz masakra u Colombineu, njihovo je nasilje slijepo jer imaju na očima one zavoje s kojima su ih zlostavljali, uzimaju u ruke uzije i pištolje i nišane u crtane likove. Čine to hladnokrvno, sistematično, te djevojčice su mali Adam Lanza. Ili budući lik nekog od prvašića koje je slučajno preživjelo njegovu osvetu. One su novo lice nasilja.

Nije nakon svega teško shvatiti zašto je Helnweinovim sunarodnjacima trebalo četrdesetak godina da se suoče s njegovim radom. Prva velika retrospektiva koju je dobio u Austriji i općenito na njemačkom govornom području otvorena je do 13. listopada u bečkoj Albertini i obuhvaća više od 200 sjajno odabranih radova. Ono što nakon izlaska iz galerije ostaje u čovjeku jest Helnweinov umjetnički gromoglas. Ali on ne dopušta da se njegov talent mistificira kao umjetnički fenomen. Tvrdi da je to što mi zovemo talent za njega pitanje osobnog izbora, a njegova vještina samo zbir posljedica dobrih i loših odluka koje je donio kao umjetnik. “Moja umjetnost je moja savjest”, poručuje Helnwein. Savjest čovjeka u svijetu nasilja i smrti.

(bilješke za poemu)

_______________Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnome.
___________________________________Marina Cvetajeva

1.

U toj isluženoj, ko magare, javi,
Stvari, što često mastiljavim gore
Ne plamom, već dimom, manje guše
Kad se razvežu metafore:
Presijecanje paralelnih pravih
U beskonačnosti duše.

I svaka je poziv da, od ove čume,
Ispod ovih skoro pa-nebesa,
Od pa-života, od ovih pa-ljudi
I ovog u rite patvorenog mesa,
Među gluve skrijem se minere
Što u bedenima kopaju lagume
Miljama ispod Minerve

Gdje tušta i tma bivših zora rudi,
Gdje tišina, što zavičaj daje
Svemu odiskona, još traje.

Gdje gugut golublji kaže: Gut!
Gdje se od Boga ni Vraga ne zebe.
Gdje zidaš kad rušiš, a rušiš kad zidaš.
Gdje dotiču nebo sa grobova trave.

Metafora je ime za put,
(Što vodi nekud izvan Euklida)
Od tačke A do tačke B
Koji je kraći od prave.

2.

U poneku je vječnost zbijena.
(Pa šta ako je privremena?)
Kao planina u mirluh sijena
Za ultramarinskih dana pliocena
Kad sam bio od litre mesa.
Bio čas u sve zaljubljena sjena,
A čas varnica ivanjskog krijesa.

Premda kâde kao iz detinjstva stog,
To im ne smeta da budu durbin
Kroz koji Slamnigov iz Indije kobar
Posmatra kako u svitanje Bog,
Sav u ritama, kao oktobar,
I Vrag, to jest divlji bjelasički vepar,
Orbi et urbi
Igraju u jarku par-nepar.

I tada znadem: dok se lomi kilj
O hridi, možda ćeš, iz toga pića
Trpkog, nakon još jedne partije
Izgubljene, šanuti mi, Bože,
Makar šuškanjem mrčene hartije:
Jedino ako življenje cilj
Ne ostane, više od žića,
Bar gdjekad, postati može

3.

Iz njih, iza njih, mami obećanje
(Od one dlake iz Kur’ana tanje)
Da na mjedenom gumnu, vječne rose
Punom, na kojem postali su sati
Prestupne godine, na kojem i sanje
U kipove su izlite, sve bose,
I u struku tanke poput ose,
I zlato- ili riđokose
Vile će samo za mene plesati.

Podsjećaju me, pokašto, na davno
Napola gledanje vatre
Kroz djetinji napola drijem:
Tada duši bješe lako, ko da tanka,
Postade, barem na tren,
Po ugledu na plam, baletanka.
A svud oko nje ko u rogu tavno.
A svud oko nje ledne provalije.

A ono što je – ne On i ne Ona
Čeka te kad god udari se putem
Nađenim čim se dublje u se skriješ
I čini ti se: više život nije
Ni ponoćni prazni zuj neona
U pustoj Titovoj, ni krasota knute.

I da će, i kad onamo se krene,
Zasljepljivati davna sunca zjene,
I da, pokašto, sa Itake dim bi
Znao se dizati iz mojih protimbi
Svemu što meni oduzima mene
I što Kamèna lišava Kamène*.

Čak i kada se rode iz očaja,
Metafore su šolje čaja
Oko kojih, i ne od lani,
U sibirima zagriju se dlani.

*Kamene (lat. Camenae) – nimfe, poštovane u svetom gaju kraj Kapenskih
vrata, a docnije, pod uticajem grčke literature, poistovjećene sa muzama.

4.

Tad, iz najgluhlje neznani, prolazi
Kraj mene žena, od postanja sama,
Daleka i zemlji po kojoj gazi,
Ali Kumovoj Slami blizu,
I sva u čipkama
Kao Naša Gospa u Parizu.

I zamiriše ulica od vjere
U onaj beskraj što, nalik cifri 8,
Iz sebe ga njena tajna stere
Unaokolo: kad cvijet ubere –
Na njega sleti pčela ili osa.

Njene riječi, napol gatarine,
A napol munje,
Mogle bi svakog da liše očiju.
Taksi, u koji njena noga uđe,
Pretvoriće se u kočiju
Što, čini se, miri na babine dunje.
Kočiju carice Katarine?

Od svega, u taj časak viđenoga,
Divno si izluđen
No ostane samo prizrak iza vjeđa
Jer, i po Svetom Pismu, smiješ Boga
Vidjeti samo sleđa.

5.

Vjera u stih, premda više Muzā nije,
Ariona nek i dalje truje:
Neka vjeruje samo dokle plije,
I neka plije samo dok vjeruje.

Dok vjeruje: riku stihija
Nadjačaćemo stih i ja.

I, uvjerljivije što su slučajnije,
Rime kad zabruje,
Bogu, iza sviju lala, sviju ala,
Svega što gmiže i svega što leti,
Na tren zaželiš da propentaš: hvala
Što neću, kao Džon Kits, umrijeti
Prije nego u slovesnu pređu
(U strofe igrive
Kao konjske grive)
Moje misli pređu.

Duša se moja sita napjevala.
A ponajslađe kad joj dođe teško
Ko olovo.

I, gospodo, koja bavite se lovom
Kraj pašinog dvora, ne bih da medalje
Od života i od mog dara me dalje
I od moga grba na štitu viteškom

Da miris, jasmin
Kojim se ori
Po bašči, glas mi
Ne krivotvori.

*Arion – božanski konj sa ostrva Lezbosa, svirač na liri i pjevač.

Životoplov Alberta Einsteina

*

ETER — (PRVA) LJUBAV

1893. GODINA

Budući je samoobrazovanjem iz matematike i prirodoslovlja postigao daleko više negoli zahtijeva Luitpold gimnazija (đaci ga pogrdno nazivaju Biedermeier, višeznačni pojam: dobroćudni malograđanin, komični Eichrodtov junak, štreber), a ostali predmeti (osim djelomično njemačke i opće književnosti, antičke kulture, povijesti i nekih dijelova latinskog, zbog dobrog profesora Ferdinanda Ruessa), napose grčka gramatika i strani jezici kojima zbog pukog memoriranja riječi, gramatike i pravopisa nije bio nimalo sklon, jednostavno ga nisu zanimali i dok su ga uštogljeni, uvijek preozbiljni, militantni profesori provocirali pa i nipodaštavali (govorili su mu da bi radije vidjeli razred bez njega, jer se u zadnjoj klupi često podrugljivo podsmjehuje i ironično smiješi čime vrijeđa profesorski autoritet, razrednik: “Sama tvoja prisutnost ovdje potkopava moj ugled u očima razreda”, da nema nikakvih sposobnosti, ili kako mu je pedagoški poručio direktor gimnazije, dr. Joseph Degenhart, da neće ništa u životu postići…), sve više razmišlja o napuštanju gimnazije: “Učitelji u osnovnoj školi nalikovali su mi narednicima, a nastavnici u gimnaziji poručnicima.”

Nastavlja sa samostalnim izučavanjem matematike: upućuje se u elemente više matematike, matematičke analize, diferencijalnog i integralnog računa iz dva udžbenika Heinricha B. Lübsena, Einleitung in die Infinitesimalrechnung – Differential und Integralrechnung (Uvod u infinitezimalni račun – diferencijalni i integralni račun) i Ausführliches Lehrbuch Analysis (Opširan udžbenik analize).

1894. GODINA

Početkom godine financijska nesolventnost, drugom riječju bankrot, posvemašnja neučinkovitost i loša poslovnost “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.” u Münchenu (banke i poslovni partneri nisu ih više voljni kreditirati), gradu koji, prema nekim židovskim povjesničarima, već tada nije naklonjen poslovnim Židovima, a i zbog premoćne konkurencije velikih kompanija AEG, Siemens i Schuckert, jeftinijega, tehnički jednostavnijeg i sve prihvatljivijega plinskog osvjetljenja, te na poslovnu ponudu i kakvu-takvu perspektivniju mogućnost putem talijanskog predstavnika tvrtke signora Lorentza Garronea iz Torina, nagnale su Hermanna i Jakoba na gašenje firme, okončanje elektroinžinjerskoga poslovanja po Bavarskoj, i potpuno preseljenje tvornice i obitelji (osim Alberta) u sjevernu Italiju, gdje krajem ožujka, sa sjedištem u Milanu, osnivaju novu firmu “Officine Elettrotecniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (propagandni letak nudi: “Costruzione di dinamo elettriche a correnti continue et alternate, lampade ad arco, strumenti di misura, impianti di luce elettrica, trasporti di forza a distanza, riscaldamento elettrico, riparazioni…”) s većinski financijskim udjelom talijanskoga partnera i upola manjim bankrotirane braće Einstein (novčana potpora stigla je ovoga puta od tekstilnog tvorničara Rudolfa Einsteina, Hermannova bratića i supruga Paulinijeve sestre Fany) i ponovno grade staro-novu tvornicu elektrotehničke opreme u Paviji, sveučilišnom gradiću tridesetak kilometara južno od Milana.

Roditeljska vila prodana je za bagatelnu cijenu (stalno je bila pod hipotekom banaka) i nedugo potom sravnjena, zajedno s Albertovim djetinjstvom, pred njegovim očima, za buduće apartmansko naselje. Privremeno, prije konačna preseljenja u Milano (seljenje je trajalo od lipnja do rujna), obitelj se Einstein 1. lipnja registrirala u mjestašcu Planeggu, 13 kilometara zapadno od Münchena.

Albert ostaje kod daljnje rodbine u Münchenu kako bi, prema roditeljskim planovima, završio posljednje razrede (10. rujna upisao je sedmi razred), po općem sudu, prestižne Luitpold gimnazije i maturirao.

No nije puno izdržao, krajem godine dostigao je i sam krajnost nepotrebna strpljenja, definitivno mu je dojadila militantna i štreberska gimnazija, posebice hladna pruska stega i lažni profesorski autoritet, a k tomu i pritisak ogavne mu vojne obveze u sedamnaestoj (nakon koje ne može baš tako jednostavno napustiti Njemačku), pa 29. prosinca, uz liječničko uvjerenje (dobivenog od obiteljskog liječnika, Talmudova starijeg brata) o nervnoj preosjetljivosti i psihičkoj iscrpljenosti te pismene potvrde s potpisom profesora matematike Josepha Ducruea kako je savladao matematičkoga gradiva mnogo više nego što pruska gimnazija programom predviđa, zauvijek napušta Luitpold gimnaziju, dakako bez završnog ispita (Abitura, državne mature) i pridružuje se preneraženim roditeljima i sestri u Milanu (via Berchet 2). Bez okolišanja smiono je odlučio: ne želi se nipošto vratiti u prusku gimnaziju, niti želi biti njemačkim državljaninom. “Kad sam prešao Alpe i ušao u Italiju, iznenadio sam se kako obični Talijani, obični ljudi i žene, jednostavno razgovaraju, iskreno izražavaju svoje osjećaje, misli, kulturu, tako različito od običnih Nijemaca… Stanovnici sjeverne Italije su najciviliziraniji ljudi koje sam ikada upoznao.”

1895. GODINA

Na proljeće, u ožujku, novoizgrađena tvornica s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.” (osamdesetak zaposlenika, Talijana i Nijemaca) puštena je u pogon i obitelj Einstein seli u Paviu (Via Foscolo 11, više ne dijele istu adresu s Jakobovom obitelji), nekadašnju kuću prvog modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskog pjesnika Uga Foscola (1778-1827) koji je kratko vrijeme predavao na pavianskome sveučilištu (kao dijete, tri godine osnovnog obrazovanja stekao je u Splitu gdje mu otac, liječnik, službovao).

Albert često u stričevoj i očevoj tvornici sa zanimanjem prati konstrukcije i montaže električnih uređaja (zavojnica, elektromagneta, generatora, dinama…), ponekad sudjeluje u rješavanju ponekih tehničkih problema, intenzivno uči talijanski, druži se, svira Beethovena i Wagnera i šeta uz rijeku Ticino (ljeti i kupa) s Majinom prijateljicom, studenticom kemije i farmacije Ernest(in)om Marangoni (1876-1972), a kad nije sa simpatijom Ernestinom, kao nekad u Münchenu s obitelji i njihovim novostečenim prijateljima nedjeljom ujutro prošetava Paviom i ispija kavice u obližnjim oštarijama, putuje i pješači Lombardijom, razgledava crkve, posjećuje muzeje i galerije, kurtoazno i financijski svrhovito posjećuje (iz razonode pješači četiri dana 140 kilometara od Voghere do Genove) dobrostojećeg ujaka Jakoba Kocha (mada nije volio to “čudovište od arogancije, bezosjećajnosti i formalnosti”, ni “vrlo zbunjeno slinavo derište” od sestrične) i ujnu Juliju u Genovi, ljetuje i odmara s obitelji u švicarskom planinskom odmaralištu Airolu (druguje s Luigijem Luzzattijem, budućim ministrom vanjskih poslova Italije), planinari po Apeninima i Alpama s obiteljskim poznanikom Ottom Neustätterom… Adolescencija, hormonalna erupcija, ženski magnetizam, emotivni seizmologija, nova kultura, talijanska otvorenost i prostodušnost preobrazila je i socijalizirala Alberta.

Čita knjige po vlastitom nahođenju (posuđuje njemačke knjige iz bogate pavijske Sveučilišne knjižnice), mahom književnost (naravski, ozbiljnu književnost, nije trpio lako i trivijalno štivo) i filozofiju i, naravno nastavlja sa saoobrozovanjem, osobnim studijem prirodoznanstva, još je u Milanu kupio trosveščani udžbenik fizike Julesa Viollea, Lehrbuch der physik kojega redovito studiozno proučava zapisivajući bilješke na marginama (“Mogao je leći na sofu, uzeti pero i papir, pomno postaviti posudicu s tintom na naslon, i potpuno se udubiti u problem tako da ga je pozadinska buka prije stimulirala nego ometala”, sjeća se Maja).

Početkom jeseni šesnaestogodišnji Einstein piše prvi, mladenačko naivni ali intuitivno dalekosežni anticipacijski popularnoznanstveni ogled Über die Untersuchung des Ätherzustandes im magnetischen Felde, Istraživanje stanja etera u magnetskom polju (četrnaest odlomaka na pet stranica, naravno, rukom pisana urednog teksta, ustvari kompilacije iz standardnih udžbenika fizike, popularnoznanstvenih knjiga i časopisa), kojeg šalje s uvodnom bilješkom obožavanom ujaku, uspješnom trgovcu žitom, Cäsaru Kochu u Bruxelles, na procjenu i prosudbu (popularnoznanstveni adolescentski prvijenac o eteru, nepostojećem fenomenu kojega je upravo on lišio svakoga postojanja, nije za života htio objaviti), a nekoliko mjeseci potom okušava se u još jednom Über Elektrizität und elektrischen Ströme, O elektricitetu i električnoj struji, kojeg je pak povjerio majci Paulini, a kopiju simpatičnoj Ernestini, na čuvanje, da bi ih godinu dana kasnije, usvajanjem novih spoznaja i zato “jer je pogrešan”, po Albertovoj želji uništili.

Od 8. do 14. listopada, zahvaljujući ranijem prijedlogu strica Jakoba koji znade njegove sposobnosti, oca koji nastoji privoliti Alberta u svijet tehničkih nauka i inženjerstva kako bi nastavio obiteljski biznis i na nagovor uporne majke te dobrim židovskim vezama utjecajna obiteljskog prijatelja, bankarskog menadžera Gustava Maiera iz Züricha, omogućeno mu je mimo fakultetskih regula polaganje izvanrednog prijemnog ispita, jer nema završni srednjoškolski ispit (Abitur), a nema ni osamnaest godina koliko je potrebno za redoviti upis, na tehničkom odjelu Visoke politehničke škole (Eidgenoessische Polytechnische Schule, Eidgenössische Technische Hochschule – ETH) u Zürichu, mada je pokazao zavidno znanje, više od potrebnog, iz matematike i fizike kod profesora Heinricha Friendricha Webera (1843-1912), ali pojedine općeobrazovne i stručne predmete, a polagao je: povijest književnosti, političku povijest, njemački i francuski jezik, latinski i grčki jezik, tehničko crtanje, botaniku, zoologiju, kemiju i pisanje eseja, djelomično je ili pak uopće nije zadovoljio, pa šesnaestogodišnjak ne uspijeva upisati tehnički fakultet. “Smatram potpuno pravednim što sam pao. Utješno je bilo to, što mi je profesor fizike H. F. Weber rekao da mogu slušati njegova predavanja ako ostanem u Zürichu.”

Prema preporuci rektora Politehnikuma Albina Herzoga, 26. listopada upisuje treći razred (kasni s upisom trećeg kvartala tri dana) završna srednjoškolskog obrazovanja u Kantonalnoj tehničkoj školi (Gewerbeschule, Gewerbeabteilung Kantonsschule, gdje su grčki i latinski samo izborni predmeti), tehničko-komercijalnog usmjerenja (Technische Abteilung und Handelsabteilung, najmlađi je učenik u razredu od četrnaest učenika), u švicarskom gradiću Aarau (četrdesetak kilometara zapadno od Züricha), njemački kanton Aargau, školi punoj širokoga svjetonazora, poštivanja učenikove individualnosti, demokratičnosti, razumijevanja, prijateljskog razgovora s profesorima (obrazovnu koncepciju postavlja Johann Heinrich Pestalozzi još početkom 19. stoljeća) – posvemašnjoj opreci od pruske školske krutosti, pedagoške isključivosti, nastavničke autoritarnosti i štreberaja. “Ova škola je svojim slobodarskim duhom, jednostavnom ozbiljnošću i učiteljima koji se ne oslanjaju ni na kakav vanjski autoritet, ostavila na me neizbrisiv dojam. U usporedbi sa šest godina školovanja u njemačkoj, autoritarno vođenoj gimnaziji, postalo mi je jasno koliko je odgoj, temeljen na slobodi postupaka i samoodgovornosti, jači od onoga koji se zasniva na drilu, vanjskom autoritetu i častohleplju.”

Zaljubljivanje, početna ljubavna iskustva i vještine (ako zanemarimo zasad nepoznatu talijansku epizodu) stječe s dvije godine starijom Marie Winteler (1877-1957), najzgodnijom kćerkom profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika, dijalektologa i općenito jezikoslovca (zaljubljenika u prirodu i ornitologa amatera) dr. Josta Wintelera (1846-1929), u čijoj je velikoj obitelji (sedmero djece: tri kćeri i četiri sina) i kući, opet posredstvom Gustava Maiera, Albert domaćinski boravio (Josta i njegovu suprugu Pauline iz milja zove Papa i Mama) za vrijeme školovanja u Aarau (tu mu je i bratić Robert Koch iz Hechingena koji pohađa drugi razred Kantonalne gimnazije, a tri godine kasnije bit će kod Wintelerovih na školovanju i sestra mu Maja).

1896. GODINA

Iz Ulma mu, 28. siječnja, stiže uvjerenje (za samo tri njemačke marke) da više nije njemački državljanin (točnije, Württemberger) i ostaje bez državljanstva sljedećih pet godina, postaje ono čemu je kasnije zdušno težio, apatrid, apolit.

Prepoznaje i spoznaje svoje afinitete i naslućuje sposobnosti prema teorijskoj fizici, matematici i apstraktnom mišljenju o čemu piše u školskom uratku iz francuskoga jezika Mes projets d’avenir, Moji planovi za budućnost (eksplicite zapisuje kako želi upisati matematiku i fiziku te posvetiti se teorijskom dijelu tih znanosti, jer je poprilično uvjeren da praktičnog talenta nema), s podosta pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, koji je zavrijedio osrednju ocjenu 3/4 (6 je najveća).

Svira Mozartove i Beethovenove violinske sonate i etide sa sestrama Winteler i veoma rado s novom prijateljicom Juliom Niggli, koja ga često prati na glasoviru (i predvečernjim šetnjama), šest godina starijom djevojkom iz susjedstva.

Zamalo smrtno strada na školskom izletu u Heidinom zavičaju, istočnoj Švicarskoj, planinareći iznad dvije tisuće metara po planini Säntis, u neprimjerenoj obući poskliznuo se i ostao visjeti na rubu duboke provalije, srećom život mu spašava školski kolega Adolf Fisch.

Završni ispit (Maturitätsprüfunf – Maturgeschichte) Kantonsschule uspješno polaže 18, 19. i 21. rujna s ocjenom 5 (najmlađi maturant te školske godine u Aarau), a godišnje predmetne ocjene iz svjedodžbe od 3. listopada su: njemački jezik i književnost 5, francuski jezik 3, talijanski jezik 5, povijest 6, zemljopis 4, algebra 6, geometrija (planimetrija, trigonometrija, stereometrija i analitična geometrija) 6, deskriptivna geometrija 6, fizika 6, kemija 5, prirodoslovlje 5, tehničko crtanje 4 i likovno crtanje 4, čime stječe sve izravne uvjete za nastavak školovanja na fakultetu u Švicarskoj, pa već 29. listopada, bez posebna prijemna ispita, upisuje studij matematike, fizike i astronomije (otac ga nije uspio nagovoriti na inženjerstvo) na pedagoškom odjelu VI. A (mali odjel s dva interna podusmjerenja, matematike i fizike, u koji se te godine upisalo samo pet brucoša a na sve četiri godine odjela ukupno je 23 studenta) ETH-a, Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenog studija dobiva se zvanje Fachlehrer, srednjoškolskoga profesora).

Studij mu financiraju sve četiri godine dobrohotni ujak i ujna Koch iz Genove sa sto švicarskih franaka mjesečno, od kojih 20 SF plaća buduće švicarsko državljanstvo, 20 SF za skromnu sobicu (prve dvije godine bio je smješten u sobici kod gospođe Henriette Hägi, Unionstrasse 4, treće godine seli kod Stephanie Markwalder, Klosbachstrasse 87, a posljednju, četvrtu godinu studija ponovno je kod Henriette Hägi, ali u Dolderstrasse 17) i 1,40 SF za dva obroka dnevno, jer ocu Hermannu ni u Italiji posao uopće ne napreduje već obratno, stagnira. Zbog financijskih prezaduženosti i poteškoća a nedugo potom i ponovna bankrota, tvrtka s talijanskim partnerom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone” se ugasila; Hermann pokušava ponovno osnovati, zaduživši se i uz novčanu potporu bratića, tekstilnog tvorničara Rudolfa, supruga Paulinijeve sestre Fanny, novu firmu u Milanu gdje Einsteinovi ponovno sele, Via Bigli 21, a brat mu je Jakob prihvatio posao inženjera u velikoj elektrotehničkoj tvornici.

Nedjeljom ruča, po židovskom običaju, kod obitelji Fleischmann (Michael Fleischmann poslovno surađuje s Jakobom Kochom iz Genove), kao što je jednom tjedno na objedu u Münchenu kod Einsteinovih bio Max Talmud, a nerijetko posjećuje obiteljske prijatelje, Gustava Maiera i Alfreda Sterna, uglednog profesora povijesti na ETH-u (njegovu srednjoškolsku kćer Doru podučava fiziku i matematiku, s kojom se viđa i mimo poduka).

Prijateljuje i surađuje s kolegama Marcelom Grossmanom (1878-1936), Louisom Kollrosom (1878-1959), Jakobom Ehratom (1876-1960), Friedrichom Adlerom (1879-1960, koji je najprije studirao kemiju a potom fiziku, ali ne na Politehnici već na Sveučilištu u Zürichu) i, jedinom djevojkom na cijelom odjelu VI.A, Milevom Marić (1875-1948). Albert je najmlađi a Mileva najstariji student na klasi i jedino njih dvoje su te studijske godine odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet na studiju matematike, fizike i astronomije.

[Mileva Marić-Einstein, prva Albertova supruga, kći Miloša (austrougarski podčasnik) i Marije, rođene Ružić, iz milja zvana Mica (ali samo za obitelj i srpske prijatelje i poznanike, Albert joj nije tepao tim nadimkom, barem ne javno, jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u jednako takvom prijevodu znači – pička) rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, ondašnja Austro-Ugarska Monarhija) hroma (iščašenja kuka novorođenčadi u to doba česta je pojava, što je zadesilo i njenu mlađu sestru Zorku (1883-1938), ali ne i brata Miloša (1885-1944), liječnika koji je u ratnom vihoru 1916. završio u Rusiji i više se nikada nije vraćao u Vojvodinu), završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici na hrvatskome jeziku, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i konačno posljednja tri razreda gimnazije i završni ispit, upisuje privatno kao jedina djevojka na školi, u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija). Budući nije redovito maturirala (djevojke u Austrougarskoj nisu mogle maturirati) nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola) čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom na jesen nakon položenih prijemnih ispita (matematika i nacrtna geometrija) prebacuje se na Politehnikum u Zürich gdje susreće budućeg supruga Einsteina. Mileva Marić nije uspjela u dva navrata diplomirati na ETH-u. Udala se za Alberta Einsteina 1903. s kojim je imala troje djece: vanbračnu kćer Lieserl 1902. i sinove Hansa Alberta 1904. i Eduarda 1910. Brak se raspao zbog Albertova preljuba sa sestričnom Elsom (mada je i ranije imao nemalo seksualnih, ali ne i ljubavnih avantura) u ljeto 1914., kada je otputovala sa sinovima u Zürich (Albert je ostao u Berlinu). Rastanak je po Milevu kobno djelovao, zapala je u bolnu depresiju i gotovo četverogodišnju ukočenost. Razvela se 1918. Premda često boležljiva i psihički krhka, brižno je skrbila o djeci. Umrla je oduzeta (inzult) i usamljena u Zürichu 1948., gdje je i skromno pokopana.]

Na samom početku studija Albert sve više zapostavlja (ne pretjerano udaljenu, samo 40 km) ljubavnu vezu s očajno zaljubljenom Marie Winteler, ali joj i dalje oportuno šalje prljavo rublje i odjeću na pranje da bi mu ona opranu, izglačanu i uštirkanu ubrzo slala nazad u Zürich.

1897. GODINA

Na jednom od amaterskih glazbenih domjenaka po Zürichu, kao primjerice poslijepodnevna druženja subotom kod gospođe Seline Caproti, na kojima često svira violinu u duetu s gospođama i gospođicama (Susane Markwalder i Fräulein Wegelin) za glasovirom, Einstein upoznaje inženjera Michele Angela Bessoa (1873-1955), doživotna bliska prijatelja (jedinog prijatelja, izvan kruga obitelji, kojeg je oslovljavao sa ti) i budućeg kolegu u bernskom Patentnom uredu.

Krajem proljeća Albert nastoji što bezbolnije i bezazlenije prekinuti vezu s prvom ljubavlju (bez obzira na prljavo rublje), što zaljubljena Marie prihvati vrlo bolno i nimalo zdravo po njenu psihu. (Marie se Winteler na jesen iste godine zaposlila kao učiteljica u Olsbergu, planinskom mjestašcu sat i pol hoda od željezničke postaje, pa su se i prilike za susret i obnovom veze s voljenim prorijedile. Shrvana i beznadežna je Marie, nakon prestanka dopisivanja i konačnoga svjesnog prihvaćanja raskida s Albertom, liječena u psihijatrijskoj bolnici u Waldau. Udala se ipak za Alberta, ali Müllera, 1911., poslodavca u tvornici satova u Bernu, s kojim je imala dva sina, i razvela 1927. Premda je 1950. pisala udovcu Einsteinu za pomoć pri emigraciji u Ameriku, nikada nije napustila Švicarsku. Umrla je 1957. na psihijatriji u Meringenu.)

Mileva Marić, kojoj Einstein poklanja puno vremena, razgovora, pozornosti i komplimenata, nakon završenoga drugog semestra na Politehnici iznenada, bez većeg razloga (osim Albertovih opsjedanja), treći semestar prelazi na njemačko Sveučilište u Heidelberg gdje samo sluša predavanja (teorijsku fiziku predaje joj Philipp Lenard) jer ženama nije dozvoljen upis, a četvrti semestar ponovno upisuje u Zürichu. Za vrijeme Milevina izbivanja iz Züricha Albert joj redovito, uljudno, predano i latentno zavodnički piše, a to (ali naravno, ne baš takvo) dopisivanje nastavili su čitav život, i kad su bili razdvojeni i razvedeni, bez obzira na životne okolnosti.

Tin Ujević, Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Kî va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi “ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

I koje drugo slovo, nego Tinovo slovo oproštaja, za naš oproštaj od Mirka Kovača, koji je znao cijeloga Tina; stajao je Mirko egzilant u svojen istarsken azilu, na rovinjskoj rivi, ribari su tornivali punih kašet, Zaninijev gabian Feleipo lipo nan je piva gori z Empireja, a Mirko, srčanoga smiješka i srdačnoga, u kameru je govorio Tina:

Nisam vrebao meki glas mujezina
s uboda tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo…

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
“O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!”…

Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:

Sreća, to je golem zaborav života…

Govorio je Mirko Tina, nujan i odlučan, prebjeg s tromeđe na drugu tromeđu, dok su orkani i krmače i zvončići i kame raščinjali njegovu vjeru, njegovu ljudsku mjeru, njegove ljude trovjerne s one tromeđe, u surovome hajdučkom, mahnitom konačnom svođenju računa, “do istrage vaše ili naše”, “pa da vidimo ko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, što se strovalila s njegovih brda na jadranske krajolike…

Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi. Hoću ovdje Mirka Kovača reći i upisati u libar istarski, gdje mu je mjesto, jer tu je našao konačni zavičaj, čovjeka po svojoj mjeri, slio se u nj, stalio s nama u slitinu zdravog razbora, oprosta i kajanja i smiješka.

Kad je riva’, smo kantali družina vesela u Medaki “ay ninetinine and kiss me”, jili pili i počinuli; gledam te kako spavaš na svojoj zemlji, nasmija mi se Mirko. Sad si ti na mojoj zemlji, na svojoj zemlji, Mirko Kovač, među svojima, mi ćemo te čuvati i pamtiti i zvizda Danica z vrhu Učke će ti namignuti i sunce, kad je splaši ča, će ti se smijati i potepliti i rasvitliti ti besidu da je bolje moremo proštiti i zapoštati.

Adio, Meštre!

(Stihovi iz pjesama Tina Ujevića: Čin sputanih ruku, Augiustovska noć, Kružna cesta sreće)

Govor na komemoraciji u Rovinju

Zbog (viška) nostalgije,
Zbog (manjka) istorije,
Zbog čega li

Bezimeni (nakon mnogo godina)
ponovo dođe u (bezimeni) grad

i vide

na trgovima (raščupane) trudnice
proklinju očeve koji poriču (svoje) plodove
i lažni proroci (skupo) naplaćuju (jeftine) riječi
i (mnogobrojni) prodavci magle
progone (malobrojne) pesnike

a filozofi prodaju jaja na pijaci

i svud se širi miris opijuma.

i vide bezimeni u (bezimenom) gradu:

na ulicama vuci i hajduci
otimaju klice iz krompira proklijalog,
i pupčane vrpce (raspadaju se) u blatu.

Fabrički dimnjaci posečeni,
Od biblioteke ostalo zgarište,
A hramovi razidani.

Samo tamnica narasla (kao pogača).
Ali tamnička vrata širom otvorena
(slobodno je da uđeš, slobodno je da izađeš)

U tamnici izgreban malter. To stidni sužnjevi
noktima se drže za zidove
I (tiho) mole:

Sačuvaj nas od slobode. I od slobode govora.

Tekst o knjigama Teofila Pančića, Aleja Viktora Bubnja (Ljevak, Zagreb 2013) i Privođenje Bube Erdeljan (Čarobna knjiga, Beograd 2013), objavljen u beogradskom Danasu u dvobroju od 17. i 18. VIII.

*

Kada je Teofil Pančić, budući pisac Aleje Viktora Bubnja, u zimu te ratne 1991. godine zaključao svoj stan u Aleji Viktora Bubnja u Zagrebu i ključ, po navici, pohranio u “onaj džepić u farmerkama koji je neko pametan smislio zato da se u njemu baš ključevi drže, jer za sve je drugo premali ili prevelik”, slutio je da se nikada više u svoj dom neće vratiti. I nije. Odlazeći u mrak (iako je bilo jutro), pisac je, kao u onoj bajci o Ivici i Marici, bacao iza sebe mrve sećanja ne bi li nekako, svemu uprkos, obeležio put povratka, jedino što je on, za razliku od dece iz krvoločne bajke, znao da će zverinje da pozoba mrve, a skakavci da pojedu godine. Ipak, bacao ih je. Vremenom, one su neužurbano počele da izrastaju u priče, da niču po novinama, časopisima i knjigama, da bi pedesetak tih mrva-sećanja Nenad Rizvanović, urednik zagrebačkog “Ljevka”, okupio u knjigu da svedoče o tome kako se kući nikada ne možeš vratiti, ali možeš joj se, možda i moraš, vraćati gonjen silinom svoga talenta, merom svoje ljudskosti (u ovom slučaju i hrabrosti) i upornošću svoga pamćenja.

U Aleji Viktora Bubnja, dakle, složen je jedan život sačinjen od priča, složena je jedna autobiografija koja je nastajala na novinskom papiru kao slobodan i literarizovan novinski zapis. Istinitost ovih zapisa, međutim, nije u njihovoj dokumentarnosti, u opisu onoga što se zaista dogodilo – jer možda se to o čemu čitamo nikada nije zaista dogodilo, to ionako zna samo autor, a možda više ni on – već u jeziku. U tim zapisima-pričama, u tim krhotinama sećanja, u tim fragmentima smisla koji ne prethode samome pisanju već se iz njega rađaju, Pančić razvija svu silinu svog spisateljskog talenta, dar pažljivog posmatrača i iskustvo nemilosrdnog čitača. (U autobiografskoj noti zapisaće Pančić da “živi od pisanja i čitanja”.) Pronalazimo u ovoj knjizi priče o onoj nekadašnjoj Jugoslaviji – više kao zemlji, manje kao državi – u kojoj je pisac odrastao, u kojoj je proveo slatko-gorke godine mladosti, a da se taj period nije zdruzgao u sluzavu nostalgičnu masu, u cmizdravi žal za mitskom prošlošću. Pančić je poslovično precizan – Husref Muharemagić, na primer, ime je sudije koji je 4. maja 1980. godine, na vest o smrti neumrlog Tita, prekinuo fudbalsku utakmicu Hajduk – Zvezda na splitskom stadionu (Poljud) – a da ta preciznost, zapravo, nije nikakvo razmetanje pamćenjem ili erudicijom, već čista poetička funkcija (veliki majstori preziru proizvoljnost). Poigrava se Pančić opštim mestima jugoslovenskih mitova i toposa – JNA, pankeri kasnog socijalizma, Krleža kao dvorski pisac – koja se opšta mesta pod njegovim perom rasipaju kao da su bila od prašine (često i jesu), ili se drže na način plemenit, kao simboli jedne (ipak) bolje prošlosti. U središte svojih priča Pančić postavlja ono “ja” koje se iz njegovih kolumni, s puno mere, povlači, da bi sada progovorilo o nekim nevažnostima poput autobuskih redova vožnje, o samim autobusima i “autobusnim ljudima”, o putovanjima… uvek nežno, uvek nemilosrdno, uvek ozbiljno i uvek smešno. Neke se od tih priča – “Švapska kuća”, “Stanica fantomskih vozova: Deronje”, “Pronađena adresa”, “Red vožnje” – upisuju među najbolje koje su nastale na ovome jeziku. Otmeno odmaknut od prebrzih reči i još bržih osuda, istovremeno oštar i direktan, suočava nas Pančić sa svojim sentimentalnim bagažom, sa nemanima banalnosti, sa epizodama koje su se slepile za kamen sećanja, da ih je otud samo majstorska ruka mogla neoštećene odlepiti.

Privođenje Bube Erdeljan, pak, nešto je sasvim drugo: zbirka izabranih kolumni što ih je Pančić ispisivao u novosadskom Dnevniku od 2009. do leta 2012. godine i završni deo trilogije započete knjigama Karma koma (2007) i Kamen traži prozor (2009). Zašto završni? Zato što je novouspostavljena narodnjačka vlast u Novom Sadu odmah po ustoličenju amputirala Pančićevu kolumnu iz Dnevnika, dakle preventivno je, kao Anđelina Žoli svoje dojke, odstranila bolesni gen, udaljila ga iz javnosti sluteći da će joj biti kamen u cipeli. Ali zašto bi, zaboga, Pančić više smetao narodnjacima nego prethodnoj administraciji prema kojoj je bio sve samo ne nežan i prijatan i zašto bi uopšte skakao po nekome ko, po sopstvenim tvrdnjama, predano radi na polzu naroda? Zlonameran li je? Mrzitelj li je po karakteru i krivoj nasađenosti? Privođenje, između ostalog, svedoči i o tome da je vlast, kakva god da je, “prirodni” neprijatelj intelektualcu, da za slobodnog kolumnistu koji ispunjava slobodan novinski prostor, dobre vlasti nema. Ali narodnjaci znaju bolje i pamte više. Njihov je postupak logičan: Pančić je pisac koji se u čitavom svom dvodecenijskom javnom delovanju najsrčanije suprotstavljao vrednostima koje oličavaju i na javnu scenu izvode upravo oni – populizam, nesposobnost, štetočinstvo, neobrazovanje, parapatriotsko nagvaždanje, poslušnost, bezidejnost – te su s pravom pretpostavili da bi ih kolumnista Dnevnika, takav kakav je, uzeo na zub. Zato je bolje uskratiti mu mesto na kome može slobodno da piše. Nek’ po kafanama novosadskim priča koliko mu je volja, po novosadskim novinama, vala, neće. Nisu li, međutim, upravo tim činom jasno opravdali svoju zasluženo visoku reputaciju opasne družine sklone uneređivanju javnog prostora? (Aleksej Kišjuhas će nam, verovatno, objasniti da stvar stoji upravo obrnuto.)

No, o čemu Pančić piše u Privođenju Bube Erdeljan? Uglavnom o onome o čemu je pisao i do sada. O tome kako se razvejava mrak – što nam sugeriše sjajna korica koju je oslikao veliki majstor Dušan Petričić, osim ako ta slika, na kojoj se mrak s mesta A kofama prebacuje na mesto B, ne sugeriše da je mrak, Pančiću uprkos, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zemlje, jedini kontinuitet koji slavno istrajava – o prilikama vojvođanskim, novosadskim i srpskim uopšte, o raznim pojavama i nuspojavama i to na način dobro poznat, ubedljiv i lekovit. Ali već prva rečenica knjige, koja udara kao brzi voz – “Hoće li taj momak, Bris Taton iz Tuluza, star dvadeset i osam godina, preživeti Beograd i Srbiju?” – već ta rečenica koju čitate godine 2013. s jezivom jasnoćom utire “poetiku” ove zbirke tekstova, jer ona, kao u kakvoj spiritističkoj seansi, doziva ime momka koji je, znamo to, sećamo se toga, ubijen na naše oči još 2009. godine, ali koji je u trenutku kada tekst nastaje još uvek živ, u agoniji, ali živ. Sručuje nam tu prvu rečenicu svoje knjige Pančić u lice da bi nas svakim novim tekstom podsećao, kao da nas budi, gde i kako živimo (premda nam, što bi bilo korisnije, ne kaže i zbog čega živimo). Ispisuje Pančić svojim brutalno moćnim jezikom još jednu hroniku života koji se, na ovim prostorima, uplašio sebe samog i pomislio da će drekom da odagna strah. Umesto toga samo je prizvao sablasti.

Dvaput je Mirko Kovač tvorački ulazio u rečenicu ovoga jezika: prvo sa srpske, onda s hrvatske njegove strane. Nije to samo tehnički podatak iz jedne biografije, uvjetovan povijesnim i političkim okolnostima, i jednom sasvim privatnom moralnom odlukom, nego je činjenica književna, i mjeri se starinom jezika, te nadilazi okolnosti kratkoga čovjekovog života. Malobrojni su pisci koji svojim stilom inficiraju jezik, mijenjaju ga, oblikuju i pretvaraju u nešto što nije bio prije njih. U svakom jeziku malo je takvih, a u našem postoje dvojica koji su ga preobražavali u dva njegova živa oblika: prvi je Ivo Andrić, drugi je Kovač. Različiti su bili njihovi životni razlozi, drukčije su bile političke okolnosti, ali to će s vremenom za njihove čitatelje biti sve manje važno. Dar jeziku, svejedno hoće li ga naši budući biti svjesni, koji donose ova dva pisca mjerljiv je samo na riječima, u sintaksi, u memoriji i u ličnoj čovjekovoj emociji, mjerljiv je, također, i u smislu onoga što će tek biti izgovoreno i napisano. Taj dar ne može se izraziti u novcu i zlatu, kao što mogu materijalna i nematerijalna kulturna baština, i vredniji je od katedrala i od predraskolnih dalmatinskih crkvica, od svega iskazivog blaga Hrvata i Srba, vredniji je njihov dar u jeziku. Andrićev i Kovačev. Hvala im, i neka se hvala čuje dok je ovoga jezika.

Mirko Kovač znatiželjan je, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Takva znatiželja, kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski. Pun je sitnih usmenih priča, uspomena i verbalnih gegova, kojima će zabaviti društvo. O bliskim prijateljima, o muškarcima prema kojima osjeća naklonost, pričat će mnogo toga do čega ga je dovela njegova znatiželja, i što je upamtio. Kada bi se za stolom našao netko tko ne razumije ljude, ili je prosto rečeno zlonamjeran, a takvih za Kovačevim stolom nema, mogao bi reći da je u tim svojim pričama indiskretan. Posve krivo: on je veliki zaštitnik onih o kojima govori, ti ljudi žive u njegovim usmenim pripovijestima, Kovač ih štiti od zla i od banalnosti. Kako će bez njega?

Dobri pisci su, obično, škrti na pripovijestima. Šute ili izgovaraju same općenitosti, blebeću i mudruju, od dosade i duga vremena. Ono što vrijedi, čuvaju od prolaznosti i od propadanja, od lakog i brzog truljenja u usputnim razgovorima i kafanskom ćaskanju. Ti ljudi postaju pisci, dobri pisci, tek kada se nađu pred bjelinom papira ili kompjutorskog ekrana. Mirko Kovač i tu je izuzetak. On toga ima prekoviše, njemu priče naviru sa svih strana, događaji, mistifikacije, život, te sve ono do čega se dolazi znatiželjom. Nema od obične djetinje znatiželje veće i bolje brige za bližnje i za svijet. Gospod to zasigurno zna, i nagrađuje. Kovača je nagradio preobiljem talenta, koji on može i rasipati, a ne njime škrtariti. I dobro je, dok god ga rasipa, živ je, a njegovi prijatelji, ljudi koji ga vole, imaju moćnog zaštitnika.

“Uvijek mi je draže kada se literatura ponovi u životu nego obratno”, napisao je Kovač u poglavlju Nevolje s biografijom, iz autopoetičke knjige “Europska trulež”, koju je prvi put objavio 1986, a poslije ju je popravljao i nadopisivao. I to je formula njegova pripovjedačkoga, fikcionalnog dokumentarizma. U Kovačevim romanima, u “Malvini”, u “Ruganju s dušom”, “Uvodom u drugi život”, “Vratima od utrobe”, te u “Kristalnim rešetkama” i “Gradu u zrcalu”, kao i baš svakoj njegovoj pripovijeci, čitatelj ima dojam da ga pisac upravo izvještava o nečemu što se dogodilo. Svaki dobar prozni pisac ima svoj vlastiti sustav i prozni kanon, kojemu se čitatelj pokloni i na kojega ponizno pristaje, ili ne čita tog pisca. Kovačev kanon je poseban po tome što ne preuzima elemente zbilje, ne teži mimetičnosti, banalnom prepisivanju stvarnosti, nego proizvodi zbilju, ali ne kroz borhesovske lažne i izmišljene dokumente. Kovačeva romaneskna i pripovjedačka zbilja potpuno je čulna i stvarna. Ona u čitateljevoj svijesti zapremi prostore stvarnosti, onoga što budan vidi, misli i osjeća. Pored zbilje njegove Malvine Trifković, druge zbilje za čitatelja više i nema. Opasno je to, čovjek može postradati dok čita Kovačev roman. Može mu se u životu ponoviti njegova literatura.

I to se događa stalno. Kada sam prvi put nakon rata jedne nedjelje u ranu jesen preko brda stigao u Trebinje, na ulicama i trgovima kamenoga hercegovačkog gradića nije bilo nikoga jer je pljuštala kiša, i bila je, rekoh, nedjelja, i okolnosti su bile takve, ljudi su bili takvi, da više ne bude nikoga, upao sam naglavce u prozu Mirka Kovača. Toliko puta spomenuti hotel pod platanima, i velika katolička crkva, s kamenom pločom o tisućgodišnjici Tomislavova kraljevstva, kakve se nalaze po mnogim našim jugoslavenskim provincijama, jer je taj hrvatski kralj bio drag jednome drugom kralju, sve je to, zajedno sa starom stanicom uskotračne željeznice, s mirisima i bojama jedne jeseni, koji se jedini u međuvremenu nisu mijenjali, bilo već napisano u nekoliko Kovačevih romana i priča. A onda Beograd: on više nije bio u svom gradu, nakon što ga je 1991. napustio. Taj grad u svojim tamnijim dijelovima, u centru, na Dorćolu i po haustorima Ulice maršala Birjuzova, sav Beograd i njegovi dijelovi, kafana kod Ruskoga cara, u kojoj je danas talijanska špageterija, a u kojoj je Kovač upoznao Danila Kiša, napisan je njegovom rukom. Dok gledam Beograd, ja samo to vidim. I dok Kovača gledam, ja vidim taj Beograd. Nije čudo što više ne odlazi tamo: pisci se od nekog vremena više ne vraćaju svojim djelima.

Da, na mjestu Ruskoga cara danas je špageterija. Tamo je Kovač upoznao Kiša. U njegovome životu još su Borislav Pekić i Filip David. I Miodrag Bulatović, taj stovrag od Bijeloga Polja, i mnogi koji su tim gradom šezdesetih i nekih kasnijih godina prolazili. Piše Kovač o njima mimo romana, u esejima i kojekavim autobiografskim tekstovima, da sve ne ostane rasuto i da se ljudi ne izgube po usmenim pripovijestima. I kada nije blagonaklon, što prema bijelopoljskome stovragu nije lako biti, on te ljude čini živim, kao što živim čini gradove u koje već dugo ne odlazi. Izaći će van, prošetat će okolo, u Kovačevim pričama groblja od ljudi, groblja od gradova.

To se ne smije pred njim reći, pa nikada nisam ni rekao, ali meni je Mirko Kovač ostao važniji od Danila Kiša. Tako je bilo u pubertetu, mislio sam promijenit će se. Mudro sam o tome šutio, čitao ponovo iste knjige, i svaki put su one bile drukčije, jer su svaki put drukčije knjige svih istinskih i velikih pisaca, ali jedno je ostalo isto: meni je Kovač važniji, njegov kanon mi je bliži, u mome svijetu – i nigdje izvan njega to ne mora biti tako – Mirko Kovač veći je pisac. To se ne govori, niti takve usporedbe imaju smisla, osim ako njima čitatelj ne kani reći nešto o sebi. Dok govorim o Kovaču, ja samo iznosim svoju autobiografiju. Zbog čega bih inače govorio? Njemu ne trebaju naše lijepe riječi, neće mu pomoći nimalo. Nama, možda, hoće. Naša srca ne mogu potjerati Kovačevu zaustavljenu krv. Mi sebe tješimo.

Jednom je, u nekom eseju, ne sjećam se više gdje ni kada, pisao kako je nekih šezdesetih na svojim leđima vukao mrtvoga pijanog Kiša, od hotela Evropa do hotela Central, u Sarajevu. Nije to dalek put, nekih stotinjak koraka, od jednoga do drugog hotela. Ništa Kovač nije napisao o okolnostima tog događaja, ni kakav je bio dan, koje doba godine, ali u gradu u kojem sam rođen, i u kojem me je, izvan književnosti, izvan azila memorije, još jako malo, taj put od Evrope do Centrala, vidim sasvim jasno, i na tom putu mladoga Mirka Kovača, kako pred svim užasima Zemljine gravitacije spašava mladoga Danila Kiša, i nosi ga pun vedrine, kao što je Šimun Cirenac nosio Kristu križ. A jedva da je Kovač o tome napisao rečenicu-dvije, sve drugo se ispisalo samo. To je tako kod pisca, zbilja nastavi sama, nakon što joj je on odredio takt. Literatura se u životu ponovi, i zatim nastavi sama.

“Piscu se može priznati hrabrost, ali za njega je najveće priznanje umijeće!” Piše Kovač, i samo umijeće pojača kurzivom. Hrabrost je drugorazredna, čak i kada je očigledna. Njegova hrabrost sastoji se u tome što nije htio odustati od vlastitoga poetičkoga i moralnog mjerila, iako mu se nudilo. Tako je iz jednoga velikog, raskošnog stana na rubu Beograda, u kojem ga gledam kako sijedi u nekoj raskošnoj drvenoj fotelji, godina je 1990. i upravo smo se upoznali, preselio u Rovinj, i to navrat nanos, onako kako te stvari inače čine oni koje se protjeralo. Moglo je i da ne bude tako, da, recimo, nije imao hrabrosti. Ali time bi bilo ugroženo i Kovačevo umijeće, do kojeg mu je, međutim, bilo veoma stalo. Nije se on ispisivao iz jedne i upisivao u drugu nacionalnu kulturu, jer nije književnost šahovski klub, pa da se ispisuješ iz jednoga i upisuješ u drugi, nego je u kulturu koja mu pripada koliko i srpska, ušao iz razloga koji je definirao Boris Maruna, a koji mi se, evo, već drugi put vraća u ove kolovoške dane: hrvatstvo je 1991. za njega bilo moralna kategorija.

Ali onda se u noći bdijenja od 19. na 20. august zbilo nešto neobično. U kratkim notacijama na internetu i po regionalnim televizijskim postajama, dok su se ime i životopis Mirka Kovača izgovarali u sklopu neke vijesti koja se njega više nije ticala, iako se tiče nas – a bilo bi dobro govoriti samo o njemu, a ne o nama – nisu znali što da rade sa svim tim identitetskim proturječjima, s izjašnjavanjima, prihvaćanjima i neprihvaćanjima, pa su najednom, umjesto da govore o Kovaču kao o hrvatskom, srpskom, hercegovačkom i crnogorskom piscu, što se već ceremonijalno uobičajilo, izgovorili, kao da u času više i ne znaju što govore, da je on – jugoslavenski pisac. Pred kraj dnevnika na Televiziji Srbije, na portalu crnogorskih Vijesti, na hrvatskim informativnim web portalima, bez ikakve zle primisli, kažu: jugoslavenski pisac. Iako je Kovaču do jugoslavenstva bilo samo onoliko koliko je bio protiv prolijevanja krvi, a nakon toga se držao podalje od tog sentimentalnog fantoma, tačno je da je on jugoslavenski pisac.

Mirko Kovač rođen je na dan kada katolici slave Stjepana Prvomučenika, jednoga od sedam prvih đakona Crkve, osuđenog i kamenovanog zbog blasfemije. Novorođeni dječak trebao je biti pravedan, odrješit, osamljen i sklon praštanju. I vješt u pričanju priča, jer će prvi posvjedočiti Krista. Sedamdeset i pet godina kasnije, na veliki pravoslavni Blagdan svetoga preobraženja Gospodnjega, umro je Mirko Kovač. Tog dana jedu se dinje i lubenice, blagosilja se grožđe. Ne valja preko dana zaspati, jer tko danju usni na Dan preobraženja Gospodnjega, cijele će godine biti pospan i krmeljav. Nije mu dobro dan provesti u krčmi, postat će vjetrogonja i raspikuća. Nije dobro na Dan preobraženja Gospodnjega plakati. Nikako to ne može biti dobro. Mirko Kovač pisac je mnogih preobraženja, čudotvorac. Svaka je ova riječ njegova. Drugih riječi osim ovih nema. Ima samo drugih, stranih i nerazumljivih jezika.

Alem Ćurin, strip crtač, ilustrator, pisac jednoga nedovršenog romana, autor hiperrealističkih košmara, nadrealnih društvenih komentara, likovnih pamfleta, koje pripadnici većinskih stada u pravilu ne razumiju, ali su njima vrlo iritirani. Ali kada se kontekst trenutka prebriše i zaboravi, pa se više ne pamte lica ni povodi Ćurinovih ataka na društvenopolitičku normu, ostaje – slika. Ćurin je slikar (uglavnom) olovkom i tušem.

Od proljeća 1993. do proljeća 1995. Alem Ćurin crtao je slike po mojim kratkim pričama, koje su sustavno, iz tjedna u tjedan, objavljivane u Nedjeljnoj Dalmaciji. Koliko je bilo priča, toliko je bilo i slika. Priče su zatim sabrane u dvije knjige, “Sarajevski Marlboro” i “Karivani”, ali na žalost nikad nije objavljeno izdanje s Alemovim slikama. (Pogrešno je govoriti da su to bile ilustracije: nikad se on nije bavio pukim ilustriranjem priče, nego je izvodio likovnu reinterpretaciju, kojom je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča.)

Kasnije smo, od kraja 1997. do kraja 2000. ponovo surađivali u drugim novinama. Onda više nismo. Možda ćemo jednom opet. Iznad televizora na kojem, povremeno, gledam utakmice, a inače se po tom ekranu nijemo kreću zagonetni prizori u koloru, nalazi se jedna od meni najvažnijih slika Alema Ćurina, nazvana Allende.

Za ovogodišnje Splitsko ljeto, Alem je naslikao deset plakata.

To je važan kulturni događaj, u godini kada smo u Zagrebu imali priliku vidjeti izložbe Josipa Vanište i Borisa Bućana, jednu važnu Caravaggiovu sliku, i simpatičnu čarter izložbu Pabla Picassa.

Plakat po plakat, slika po slika, slijedi na Ajfelovom mostu izložba Alema Ćurina. (m. jergović)

Stalno su ga te dvije poruke prijatelja iz Beograda vraćale jednoj knjizi, objavljenoj davne sedamdeset sedme u tome gradu, ispod čijih je mnogih rečenica bilo bezbroj tragova njegove grafitne olovke. Njezin je autor punih sedam godina, od 1968. pa do 1975, u ulozi strpljivog slušatelja svoga mudrog sugovornika, bilježio sve što ga je karakteriziralo i kao čovjeka i kao pisca, i kao intelektualca, diplomatu, političara, zaljubljenika u Bosnu, njezine ljude i njezinu povijest. Ta mu je knjiga gotovo sve govorila o svom glavnom junaku, nobelovcu Andriću, kojega je njezin autor u tome razdoblju na taj način strpljivo portretirao isključivo njegovim riječima. Ali, u njoj nije bio samo portret njegova unutarnjeg života, već i portret njegove umjetnosti, živi izvor svih sadržaja njegovog ljudskog i stvaralačkog lika. Kad god se u ratu osjećao izgubljenim, tražio je izlaz u njoj, i na najteža pitanja nalazio je odgovore upravo u njoj.

Zaustavljen na tim porukama svog prijatelja koje su ga vraćale u godine nastanka i tiska te knjige, i toga je dana bio s njom. Neka je tajna veza postojala između tih poruka i te knjige, njezina autora, jasenovačkog stradalnika s Kozare, i njezina glavnog junaka, upravo u godini u kojoj je slavljena pedeseta obljetnica njegove Nobelove nagrade, ali nije znao koja. Odlučio je potražiti stranice kojih je u toj knjizi bilo najviše presavijenih, i dok je to činio postepeno je utvrđivao i tu vezu: njezin je autor sasvim zaboravljen kao Sarajlija, zajedno s prijateljem koji mu se, nakon toliko godina šutnje, iznenada javio mailom, a o njezinome glavnom junaku, Andriću, baš u toj njegovoj godini, svašta se opet piše i govori (još mu u ušima odzvanjaju u javnosti ponovno oživljeni pogrdni nadimci: fra Ivan-beg, drug, zakleti jugović, mason, izdajnik hrvatskog naroda, neprijatelj muslimana-Bošnjaka i sl.). Poruke mu, dakle, oživljavaju i prijatelja koji ih je poslao, i autora knjige i njezina glavnog junaka istovremeno. U momentima pretrage njezinih stranica knjigu je doživljavao i kao škrinju, prepunu dragocjenosti koje čuvaju sve osobine duha jednog velikog čovjeka, jedne stamene ličnosti, nesklone idolatriji. Zašto je tako gurnuta u stranu i posve zaboravljena, zajedno sa svojim autorom, još nije mogao utvrditi.

Na ekranu monitora već su bili ispisani i autor te knjige i njezin naslov:

Ljubo Jandrić

Sa Ivom Andrićem.

Zaustavivši se na 333. stranici prvo je pročitao Andrićeve riječi zabilježene u Beogradu, u petak, sedmoga srpnja 1974, koje su iskazivale njegov strah od publiciteta pred odlazak u Stockholm na dodjelu velikog priznanja, onda ih je i pretipkao:

– … Kad je 1961. godine trebalo da odem u Štokholm, ja sam bio posve propao. A i kako ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam bio u pitanju samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ‘Ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu’.

Potražio je, potom, 388. stranicu na kojoj je taj dug Andrić još snažnije iskazivao, diktirajući Ljubi Jandriću 11. prosinca iste godine iz Beograda sadržaj svoga telegrama sudionicima Sabora kulture BiH, na koji neće doći zbog slabog zdravlja:

– Ja ću u mislima biti prisutan više nego mnogi drugi koji će tamo da sede – veli. – Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo. Ja sam, za razliku od vas mladih, progledao i počeo da mislim još u prošlom veku. Turci su Bosnu prozvali: tuhafli vilajet, što znači “budibogsnama zemlja”… Tek posle oslobodilačkog rata, taj tamni vilajet na Balkanu počeo je snažno da se razvija. To mora svakoga da raduje. Kad bi sada kojim slučajem banuli u Bosnu Evlija Čelebija, Evans, Giljferding, Kikle i drugi, ne bi mogli ni da poveruju da je to ona ista zemlja u kojoj su boravili nekad. Nije moje da kudim, ali na kulturnom planu moramo se brže kretati. Ja tu pre svega mislim na nepismenost. Samo nemojte sad da se zaletite, pa na Saboru usvojite zaključak: za sledeće četiri godine iskoreniti nepismenost. To treba da bude obaveza nekolikih generacija. Ne može se to odjednom…

U tuhafli vilajetu i na prostoru bivše države rat je iz temelja sve promijenio prema Andriću, zaključuje nakon pretipkavanja i ovoga ulomka. Autoritet njegove umjetnosti na svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, čiji je simbol Tito, koji je tu državu vodio punih trideset pet godina čvrstom rukom, nije više jednak. Andrićevo je ime zamijenjeno imenima drugih u mnogim ulicama, školama i knjižnicama u gotovo svim gradovima gdje je ono bilo. Čitatelja njegovih djela, na sreću, i danas je značajan broj, to potvrđuju sve dosadašnje ankete, a oni koji ga kao pisca i dalje smatraju višepripadnim u nacionalnom smislu sve su češće sučeljeni s autorima izrazito nacionalistički ostrašćenih tekstova. Pripadnost nacionalnoj književnosti zakletoga jugoslavena, prema posljednjima, sada je nesporna samo u jednoj državi i u jednom narodu, svima drugima kao da je teret. U zemlji kojoj se zaklinjao, usprkos darovanja novčanog iznosa Nobelove nagrade za bibliotečki fond, sve je više nepismenih, ali i poluobrazovanih koji njegovu ličnost sotoniziraju a njegovome djelu ideološki sude.

Rat je protutnjao tuhafli vilajetom slično orkanu iza kojeg ostaje pustoš i u prostoru i u ljudskoj duši. Mir se još ljulja od njegova troipolgodišnjeg tutnja, u poratnoj svakodnevici slobodu napadaju razne bolesti koje se jedva savlađuju na nogama, gotovo u pravilu dugo se liječe u bolesničkom krevetu. Sve što je u Bosni prije nesigurnog mira izgrađeno, porušeno je. Njezini su mnogi predratni graditelji zajedno s djecom prognani i raseljeni po svijetu, vraćaju se tek rijetki, samo da obiđu starije i iznemogle.

Pita se što je to Bosna njezinim suvremenim piscima danas, dakle, i njemu, i što bi Andrić o svim tim promjenama u ovoj zemlji rekao da je sada živ? Kako bi preživio razne neumjetničke interpretacije svoga djela onih najgrlatijih koji i umjetnosti sude na politikantski način?

Kursorom miša bježi od naslova knjige ispisanog na ekranu monitora i unesenih ulomaka iz nje, na trenutak ga zaustavlja na danas pristigloj pošti, koju je već pročitao, onda traži onu mnogu stariju. Čita prvu sačuvanu poruku svog zaboravljenog predratnog prijatelja, koji ga je povezao i s Andrićem i s Jandrićem i s kojom bježi u daleku prošlost. I s predratnim prijateljem, kao i s njegovim porukama, kao i s Andrićem i Jandrićem, i on je rasut u prostoru vremena koji želi da osmisli. Prisjeća se Kluba kulturnih radnika, kultnog sarajevskog sastajališta i restorana iz dalekih šezdesetih godina nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do nedavnog, od čijih će se mina i stresova preživjeli još dugo, dugo oslobađati. U njega nisu navraćali samo pisci, likovnjaci, filmadžije, arhitekti, novinari, već i gotovo svi oni koji su ove poznavali i čiji su rad poštovali. Ulazna vrata te institucije spontanosti i slobodnijeg iskazivanja misli i duha gledala su u zgradu štamparije “Oslobođenja”, a kroz njih je najredovitije prolazio jedan čovjek s nadimkom visokog vojnog časnika – Maršal! Drug Maršal. Samo su rijetki znali njegovo pravo ime, Dragutin Ivošević, rodom iz Obrenovca, gotovo svi su, pak, znali njegovo zanimanje, poneki i njegovo djelo: keramičar. Šeret, šarmer, jednostavan i pristupačan svima, duhovit, posljednji je napuštao taj gradski prostor u kojemu je domaćin Kluba Janko, zajedno s jednim pjesnikom, partizanom s činom majora, bio zadužen za prihvat gostiju i blagovremeno suzbijanje prekoračenih normi ponašanja. U njemu je Maršal bio najnemirniji gost: obilazio je sve stolove, ispijao špricere u hodu, za šankom, pričao viceve od kojih su se i siti i gladni, i žedni i opijeni, budili u nekom novom svijetu, laganijem i lepršavijem od onoga koji je bio u njihovoj stvarnosti. Njih je darivao i nepoznatim, tek pridošlim, još nenaviklim na taj prostor i sve što se dešavalo u njemu na nekonvencionalan način, a s njima je razgarao svoje veze i sa starim znancima.

U Klub su mogli ući samo članovi umjetničkih i kulturnih društava, ali to se pravilo kršilo stalno: niti jedna večer nije bila bez onih koji u tu kategoriju gostiju nisu pripadali. Niti jedna večer nije prolazila bez najznačajnijih pjesnika, prozaika, redatelja, arhitekata, novinara.

Svoje keramičke radove sa suprugom Olgom, Jandrićevom zemljakinjom, Maršal nije izlagao samo u Sarajevu. Iz njihove zajedničke grbavičke keramičke peći odlazili su u svijet, na međunarodne izložbe, najoriginalnije vaze, pepeljare, različiti upotrebni predmeti svakojakih oblika i veličina. Svojim autorima i njihovome gradu donosili su najznačajnije nagrade.

Nestao je iz Sarajeva pred Olimpijske igre, a njegova je Olga ostala s keramičkom peći na Grbavici, u stanu na Ciglanama, neko vrijeme i sa sinom Mladenom. Bila je i u svakodnevno granatiranom Sarajevu sve do smrti.

Javio mu se iznenada iz virtualnog svijeta, s molbom da bude njegov prijatelj na facebooku. Dugo je provjeravao njegov profil i albume u njemu, samo da se tako uvjeri da je to baš On, Maršal. Onda su počele da mu stižu i njegove poruke, čije su mu rečenice, onako grubo, vraćale te davne dane, provedene s njim u Klubu, s njima i jedan zaboravljeni detalj vezan za odlazak Andrića s ovoga svijeta, čiji je glavni kreator bio upravo On, Maršal. Opisivale su mu jednu obitelj, čiji je početak bio u Sarajevu, nastavak u Beogradu, a kojoj je na čelu i dalje bio samo On, Maresalo numero uno, e!

Sačuvao je te dvije kojima se vraćao često.

I u njima su, začudo, nešto življe nego u njegovome sjećanju, bile pohranjene mnoge sarajevske priče toga vremena, čiji su junaci bili pisci, filmadžije, likovnjaci svih disciplina, političari, arhitekti, viđeniji građani i građanke Sarajeva. Kad god se od obnove prijateljstva zapućivao u virtualni svijet, skoknuo bi i do njegova profila i zavirio bi i u njegove albume. Otkrivao je u njima velikoga majstora keramike, inventivnog crtača, raskošnog koloristu, u svemu tome mladalački duh, iako je njihov autor u 2011. godini već bio u osamdeset prvoj. Svaka njegova sačuvana fotografija u tim albumima vraćala ga je ljudima s kojima je ondašnje Sarajevo živjelo i drugarski i gospodski, i provincijski i velegradski, i europski i svjetski, premda je bilo ukliješteno u komunističke okvire u kojima je sloboda imala strogo zadat prostor i svoje nevidljive čuvare. Iako je svaka kritička riječ za te čuvare bila opasnost, Maršalu je i ona opraštana, jer je toliko sličio Brozu, čiji je vojni čin nosio tako nonšalantno i po kojemu ga i danas mnogi više pamte nego po imenu i djelu. Bilo je to neko Brozovo posve novo, nepoznato izdanje, ono neslužbeno, ljudsko, mekano i toplo u svakoj situaciji.

U prvoj poruci je pisalo ovo:

“Godine 1975. sam uz odobrenje B. Mikulića i R. Čolakovića napravio za Ivu Andrića urnu i tada je sva yu štampa pisala kako je Ivo sahranjen ‘na plodnom beogradskom tlu gde je godinama živeo i radio, ali u urni od svoje bosanske zemlje’. Zemlja iz okoline Travnika a ornamentika sa bogumilskih stećaka! I od tada sam postao ‘dvorski grobar’ po protokolu za sahrane javnih ličnosti. Za 30 godina uradio sam oko 30. 000 urni.”

Taj je detalj iz života Maršala s kojim je bio povezan s Andrićem bio posve zaboravio. Čija je ideja bila da oblikuje njegovu urnu na taj način, nije znao. Odmah je zamolio Maršala da mu nastanak Andrićeve urne malo detaljnije opiše, odgovorio je da će to učiniti, ali je na opis još uvijek čekao.

Stigla mu je druga poruka u kojoj mu je opisivao događaje pred rat i u ratu u svojoj obitelji:

“Mladen se zatekao u Austriji u nekoj firmi za izradu bilboarda, bio neki šef, a tamo imao curu Austrijanku u Salcburgu, upoznao je na našem moru. Kad je puklo u Rajvosa, Olga mu javi: ne dolazi, ovdje je gadno! Posle par meseci mu se u toj firmi zahvale na saradnji. On se zaposli kod katoličke dobrotvorne organizacije Karitas kao vozač. Posle osam godina Austrija nastoji da se reši pridošlica, ma koje fele bili iz BiH, pa i njih. On se prijavi za iselenje u Australiju, ne vrati se u Sarajevo. Dobije Melburn, ali mu to nije odgovaralo zbog posla (on je u Sarajevu diplomirao na Akademiji grafiku), piše meni imam li koga u Sidneju. Tamo sam imao iz školskih dana drugare od pre 50 godina. Pitam ih telefonom, oni vele neka krene prvim avionom u Sidnej, čekamo ga, nema da brineš. Tamo ga sačekaju četvora kola od prijatelja tog mog drugara i odmah se s njim ušikaju na Aerodromu svi skupa.

Olga i ja smo se ranije razišli, majka mi ostala sama posle smrti oca, ali sam ja s njom i dalje bio u dobrim odnosima tako da sam 15 dana boravio kući u Sarajevu, a 15 dana u Obrenovcu, odnosno u Beogradu. Gotovo sve do iza Olimpijade.

Kada je ‘počelo’, Mladen mi je slao neke vitamine i konzerve a ja prepakivao i slao Olgi u paketima, ali i mnogoj drugoj raji koja mi se javljala sa molbom, bez obzira je li Mujo, Franjo ili Jovan, oko četrdesetak paketa po 10 kg. Satima sam prestajao u redovima za broj pred Adrom, Dobrotvorom, Karitasom i Merhametom!

U međuvremenu sam pravio i decu sa svojom novom ženom – Marka, Mariju i Miloša, što je sa Mladenom 4 x M ! Majka im je opet Sarajčica sa Kovačića, nisam joj mogao to odbiti!

Sa Mladenom sam se prvi put video posle 12 godina, kada je sa svojom Austrijankom došao meni u posetu i sada svake druge godine dolazi, i ove u junu će doći.”

Istoj poruci bio je dodano i nekoliko fotografija s potpisima:

1) Mladen i Marija u kući kod mene u Bgd.

2) Marko je arhitekta, ima privatni studio za ukrasnu keramiku i suvenire (rođen 1977.)

3) Marija je diplomirala državnu Akademiju lepih umetnosti, odsek dizajn, “Brera”, Milano, sada je na Akademiji u Berlinu, odsek filmske i pozorišne scenografije i kostima (rođena 1980.)

4) Miloš, dizajn, odsek ambalaže i grafička škola, a sada radi kao producent na snimanju reklamnih TV spotova za jednu stranu firmu; tata-mata za kompjutere (r. 1984.)

Ova je Maršalova poruka završavala ovako:

“Ništa nije bilo jednostavno, sve je bilo otežano, sankcije, rat, NATO bombardovanje, bre, i još je uvek vrlo teško, isto kao i kod tebe, jebi ga! Umorih se…”

Od tada je Maršal zašutio. Nedavno ga je podsjetio na obećanje i zamolio ga da mu opiše kako je nastala urna Ive Andrića, jesu li njezina ornamentika stećaka i zemlja od koje je oblikovana bile njegova ideja ili Mikulićeva i Čolakovićeva. Upitao ga je kako se spašava od ekstremnih ljetnih vrućina i poželio mu da ih što lakše izdrži, da ne ispija previše one svoje špricere. Njegov današnji odgovor bio je naslovljen i na njega i na njegovu suprugu (“pobogu”, pisao mu je, “zar si zaboravio da sam ti nesuđeni kum, od trenutka kad ste preda mnom u Klubu započeli priču o svome vjenčanju?”):

“Dragi naši, hvala na lepim željama, nisam zaboravio obećanje vezano za urnu Ive Andrića i moj odlazak iz Sarajeva. Ovih sam dana bio zauzet, jer mi je došao sin iz Sidneja sa svojom Bečlijkom. Svake druge godine dođu u posetu, kod njenih par dana u Beču i onda kod mene petnaestak dana. Danas mi se javili da su konačno opet kući, u Sidneju. Eto, sad razumeš koliko sam bio zauzet. Čim se malo oporavim, napisaću ti obećano.

I ovde su, u Beogradu, velike vrućine, eto danas je bilo 36, kažu i sutra će, i više… Što se tiče čašice, nisam je nikada cenio, ali čašu jesam, onu nešto veću, špricersku. Čitao sam negde da je Gustav Krklec za noć u Skadarliji ispijao i 50 špricera. A onda smo Gusti i ja to probali kod mene u stanu, u Sarajevu, u vreme kad sam pravio keramiku za njegovu ćerku Katarinu, sa posvetom. Onda smo to, kasnije, opet pokušali i u Gajevoj u Zagrebu prilikom predaje poklona Katarini, ali nije nam uspelo. Keramiku za njegovu kćerku sam pripremao u danima kongresa književnika u Sarajevu, kada je Meša Selimović izabran za predsednika, a u našem Klubu se boksali G. Krklec i V. Desnica, a Adi Mulabegović i ja navijali. Bila je to pjanska gurka, sedeli smo skupa u onoj niši Kluba desno, u manjoj sali. Tada mi je Kiko Sarajlić na salveti napisao: Maršale, dok nisi prešao u manir, davaj brzo jedan tanjir. Mislio je na moju keramiku, jer u to doba sam imao prvu samostalnu izložbu slikane keramike u našem Klubu. I sa nekim eksponatima sa te izložbe sam dobio srebrnu medalju na internacionalnoj izložbi umetničke keramike u Pragu 1962. god. Zahvaljujući tome su Sarajevo i BiH, zajedno sa mnom, upisani u svetsku akademiju za umetničku keramiku u Ženevi kao nagrađeni srebrnom medaljom. A onda me nakon 20 godina izbacili iz udruženja po nalogu onoga sekretara (ma, sad bi se reklo ministra), jer sam u isto vreme bio i član ULUPUS-a (kako ću, pobogu, biti član dva udruženja istovremeno?)… Ma, duga je to priča! Pokojni Cindra me pozvao da mi to saopšti kao predsednik Udruženja primenjenih umetnika SR BiH, te se nas dva, kao dobri stari drugari, rasplačemo, i logično, ušikamo tim povodom, u podrumu hotela Evropa… I moj drugar iz okupacije (1941.), Ante Sučić je probao da me vrati u Udruženje, ali ništa se nije tu moglo, pokupim dokumenta i prebacim se u Beograd, gde iduće godine dobijem status istaknutog umetnika sa uvećanom penzionom osnovicom i pređem na republičku uplatu zdravstvenog i penzionog, itd! I nehotice sam, eto, počeo ono što si tražio, a mislio sam da ti se samo izvinem, ali ima toga još, i mnogo više lepših događanja, iz vremena koje i ti i tvoja lepa ženica pamtite, kao i ja… Ipak me opet podseti na obećanje…

Cmok vam oboma! Maresalo numero uno, e!”

I ova ga je poruka, kao i sve prethodne, i nasmijala i rastužila. Dobri, plemeniti Maršal! Tko ga to danas pamti kao Sarajliju, kao i Ljubu Jandrića i Ivu Andrića, koji je u ovome gradu jedno vrijeme živio s majkom, u njemu se sve do fakulteta i školovao, a u njemu je nakon onoga rata jedno vrijeme i službovao? Oba su zaboravljeni. Andrić se u ovome gradu, uostalom, davne 1911. godine, s dvije pjesme (U sumrak, Blaga dobra mesečina) u Bosanskoj vili, prije stotinu godina, prvi puta i oglasio kao pisac. Dakle, Andrić je stari Sarajlija. I što to, onda, i Andrića i Jandrića s autorom tih sačuvanih poruka povezuje? Upravo ta riječ: Sarajlije, koja nije jednoznačna i koja ima više svojih lica, utvrđuje konačno! Upravo taj odnos grada prema onima koji su u njemu nekada nešto značili i u kojemu su živjeli kao u svojoj katedrali.

Ništa neobično.

Grad je prepun novih stanovnika koji sve življe guraju u pozadinu domicilne. Jednoga dana, pak, i te sadašnje nove, koji su na njegovoj pozornici trenutno glavni, potisnut će neki drugi novi, i to je tako otkad je svijeta i vijeka. Novi zaboravljaju stare, onda i ti novi postaju stari, u jednu riječ: posve prirodan proces. Ništa neobično! Tako svi gradovi svijeta obnavljaju svoj organizam. Tako jačaju svoj život.

Ali, ipak!

Je li upravo to ono što ga muči? Što ga to, onda, u duši uznemirava i boli? Nešto je prazno i bijelo. Bez smisla. Što?

S tom drugom ponovno pročitanom Maršalovom porukom, eto, pročitana je i ta tajna veza. Ona mu nije govorila samo to što je već zapisao, već i ono što je tek trebao zapisati: s njezinim otkrićem u njegovim su mislima još čvršće bili povezani i Ljubo, kao jasenovački stradalnik, i Maršalova Olga, kao njegova zemljakinja, ali i tek minuli rat i onaj rat.

U prostoru vremena izrešetanom oružjem i oruđem, s riječju Sarajlije povezan je, dakle, i on s tom knjigom kraj tipkovnice, pažljivo pročitanom u godini objavljivanja, i njezinim autorom i njezinim glavnim junakom, ali i s Maršalom i Olgom, kao s nečim neizbrisivim, još uvijek živim usprkos drastičnim poratnim promjenama u tuhafli vilajetu. Bolje je da te promjene nije doživio nitko, mislio je, nitko za koga je taj tuhafli vilajet uvijek bio jedinstven i s kojim je i on potvrđivao svoj identitet, kao i Andrić i Jandrić, kao i Maršal i njegova Olga. Jer je sada taj identitet tuhafli vilajeta raspolućen na dva entiteta, kao majka s dvoje djece od kojih ga jedno dijete priznaje, a drugo oporiče.

Tako je toga dana doživljavao i te promjene u godini obilježavanja pedesete obljetnice Andrićeva Nobela. Tko to ovdje tu obljetnicu slavi i, uopće, koliko Andrića danas ovdje cijene? Srušeno mu je u ovoj zemlji sve u što je čvrsto vjerovao kao zakleti jugoslaven. Ako ne slave i ne cijene njega, tako velikoga, kako će slaviti i cijeniti one male, među koje je svrstavao i sebe?

Pročitao je da će se u rujnu o Andrićevom djelu raspravljati u Travniku, za studeni je najavljen međunarodni skup u Mostaru, onda i u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu, bit će o njemu govora i u Fojnici i u Banjaluci, a u Višegradu će graditi i njegov grad! Andrić-grad/Kamengrad. (Još uvijek ga taj projekt zbunjuje, dvoji hoće li mu se tim gradom, čiju je maketu, objavljenu u entitetskim novinama, nedavno promatrao dugo, njegov idejni začetnik i financijer narugati ili će ga zajedno slaviti u duhu načela za koja je ovaj pisac živio svim svojim bićem?! Maketom je njegovo djelo “uskladišteno” u nekakva tri povijesna tematska razdoblja (otomansko, austrougarsko, današnje), po njemu, za univerzalni duh toga djela to je nedopustivo, jer je čaršijski. Svaka konzervacija toga djela uvredljiva je i za Andrića i za poznavatelje njegova djela i njegove ličnosti koja je cijeloga života odbijala i glorifikaciju i petrifikaciju. A u to ga najsnažnije uvjerava upravo Jandrićeva knjiga.)

Ima ga, tu je, a nema ga. U njegovoj duši nešto mu Andrićevo i dalje nedostaje, praznina kojoj ne zna ime nadjačava svaki podatak koji ga razuvjerava da ipak nije zaboravljen ni kao Sarajlija, ni kao Bosanac. Tako se samo tješi.

Nastavio je listati knjigu koja ga je podsjećala na davne godine u kojima je majka Bosna nastojala jednaku ljubav iskazivati prema svakom svome djetetu, iako nikad nije u tome uspijevala, ali čije je svako dijete jednako cijenilo velikog pisca. Zaključio je da ga tako više ne cijene ni oni koji ga prisvajaju samo za sebe, uskraćujući pravo drugima na njegova djela, jer ga upravo tako vrijeđaju kao ličnost koja je željela pripadati svima, samo svima, o čemu najuvjerljivije svjedoči upravo ta Jandrićeva knjiga.

Spustio je pogled s njezina naslova ispisanog na ekranu monitora i zaustavio ga na njegovoj donjoj traci u čijem je desnom uglu bilo označeno vrijeme: 20:30 sati. Kad je na tom mjestu smirio kursor miša pročitao je i datum: 20. kolovoz 2011.

Svoju vezu sa svim što je opisao osjećao je kao tugu. Hoće li se danas javljati Maršalu i hoće li ga podsjećati na njegovo obećanje, uopće, ima li smisla tražiti od njega detalje o nastanku Andrićeve urne? Jer, posve je nevažno na temelju čije je ideje ona nastala s ornamentikom stećka, važno je da djelo jednoga od najvećih u tuhafli vilajetu, ponovno vraćenog u neka davna vremena, usprkos svemu, i dalje slavi svoga autora i njegovu misao!

Prišao je s knjigom prozoru, nikoga nije vidio na pregrijanom asfaltu, iako je sunce već bilo na počinku. U svojoj radnoj sobi znojio se od vrućine, za izlazak iz nje još nije bilo vrijeme. Vratio je knjigu u vitrinu, sjeo ispred monitora i utipkao točku na ispisanu posljednju rečenicu ove priče.

Ispod nje je bjelina papira blještala kad god joj se vraćao sve do 3. studenog 2011. Tada je stigla prva Maršalova dopuna: dvije fotografije urne Ive Andrića. Sutradan je stigao i tekst:

“Dragi moj nesuđeni kumašine, kada sam neko veče, kasno, našao tvoju poruku i pročitao tvoju priču, prijatno me u njoj iznenadila ideja povezivanja sudbina nekadašnjih Sarajlija, Andrića, Jandrića i mene. Kasnije sam se, međutim, i uozbiljio s pitanjem: zar je moguće da nikakvog traga mog života i rada nema više u Sarajevu… Trideset i šest velikih dekoracija izvedenih u umetničkoj, slikanoj ili reljefnoj keramici, u Sarajevu, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, preko zadruge ‘Lik’ ili samostalno preko Autorske agencije, dobitnik Šestoaprilske nagrade, nagrade ULUPUBiH-a… Pre mene BiH i nije imala diplomiranog keramičara… svejedno, kao da nisam ni živeo tamo, a proveo sam trideset i još koju godinu u tom gradu, s bezbroj drugova, prijatelja… Onda sam sebe prekorio, setio sam se devedesetih, onoga besmislenog i strašnog stradanja Sarajeva, svih svojih prijatelja u njemu, s nekima sam i danas u kontaktu, kao i s onim rasutim po svetu… Tako je, valjda, svugde posle rata…

A o urni Ive Andrića koju sam ti jučer poslao reći ću ti ovo: kada sam u martu 75. pročitao u novinama da će Andrić biti kremiran i da će njegova urna biti položena u Aleji zaslužnih građana na groblju u Ruzveltovoj ulici, sinula mi je ideja da bi ona morala biti od bosanske zemlje, iz njegova zavičaja… Neko mi je tu moju ideju, međutim, morao i podržati. Saznao sam da je predsednik odbora za sahranu Andrića Rodoljub Čolaković, da su u odboru mnogi ugledni ljudi, ali da o svemu odlučuje on, s Brankom Mikulićem. Kremiranje je obavljeno, urna je u Krematoriju čekala svečano polaganje, a ja susret s Čolakovićem i Mikulićem. Šestog aprila te godine, na dan oslobođenja Sarajeva, bila je u Domu JNA dodjela nagrada i svečano primanje, na njemu i ja, kao ranije nagrađeni. Sa čašom u ruci priđem Roćku i kažem mu da sam napravio za Ivu urnu od bosanske zemlje (gline) iz okoline njegovog Travnika…. On će meni: Boga ti, Vujoševiću, to ti je dobra ideja (kad god sam mu se sa nekom molbom obraćao, uvek mi je davao neko novo ime, slično mome, toga sam put, eto, bio neki Vujošević!), samo, nastavio je Roćko, ja ti to odobravam, ali ako ti i Branko odobri! U sali za prijem ugledam i Branka Mikulića u društvu generala Džemila Šarca, tada sekretara partije u JNA. Priđem im i Branku kažem da sam napravio urnu za Andrića. On se oduševi i prihvati moju ideju, ali me ipak ponovo uputi na Roćka. Ja mu kažem da se Roćko s mojom idejom slaže ako se i on s njom slaže. On mi onda reče: Majore, dogovoreno (znao je da me zovu Maršal, ali valjda mu ta ‘moja’ vojna titula nije bila prihvatljiva pred generalom Šarcem) i tako dobijem saglasnost sa pravog mesta.

U zakazano vreme dođem u zgradu Federacije u Beogradu i donesem u Čolakovićev kabinet urnu za Andrića. Tu su već bili članovi Saveta Federacije iz odbora za sahranu, među njima i Gvozden Jovanić, sekretar za kulturu Srbije. Stavim urnu na stol oko kojega su članovi Saveta i Jovanić, odatle promatramo Roćka kako nekome telefonira… Prilazi stolu, sa obe ruke uzima urnu i govori: E baš je lijepa, ovakvu ćeš jednu i meni… Objasnio sam mu da su elementi dekora na urni uzeti sa stećaka nekropole iz okoline Travnika… A on me pita: Pa, koliko to košta, Tomaševiću? Ništa, odgovaram mu kratko ne ispravljajući ga, urna je moj skromni poklon velikome Andriću. Svečanom polaganju urne prisustvovala je i delegacija rodnoga Travnika. I to ti je ta priča, moj kumašine! Tačka, moj kumašine.”

Nakon Maršalove točke ovoj priči nije dodavao i svoju. Njegova točka sve je zaustavila na dvanaestom retku teksta, ispod nje je bila bjelina za još toliko redaka. I od te bjeline udaljio se kao od nečega što je bilo dominantnije od onoga što je već bilo rečeno iznad nje. Je li ona značila zaborav ili prostor koji je tražio novi sadržaj što će zaborav ukloniti, to nije znao. Nije znao ni odgovor na pitanje koliko je u ovome gradu onih čiji je status u njemu sličan onima koje je od zaborava čuvala samo ta knjiga s kojom se ponovno povezao nakon primljenih Maršalovih poruka? Ni koliko je takvih, sličnih njima, umrlih, ali i živih rasutih po svijetu, a koliko novih, pridošlih, koji ih se i ne sjećaju? Koliko će ih, i jednih i drugih, u budućnosti biti? Zaboravljene će braniti njihovo djelo, čime će se od zaborava braniti oni koji ih zaboravljaju?

Neka to sve riješi upravo ta bjelina, mislio je promatrajući fotografije urne velikoga pisca. On je u bjelinu utisnuo dosta toga što je već bilo zaboravljeno, neka ona od zaborava čuva ono što ne bi smjelo biti zaboravljeno nikad!

Da, nakon svakoga rata nastaju praznine u sjećanjima preživjelih. Tako je, valjda, svugdje poslije rata, i protiv toga se ne može ništa, baš ništa. A koliko je pravde u tome, nije pravedno ni suditi. Ljudski je samo pravedno čuditi se i žaliti.

A jednoga dana, i zaboravljene i one koji ih zaboravljaju, koristeći privilegiju živih, povezat će pepeo urne i tako će ih izjednačiti u svemu.

I točka i tačka.

(Iz zbirke priča “Čuvar obiteljske katedrale”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.)