Imao sam desetak godina kad sam sastavio dužu pjesmicu u kratkim stihovima koju sam, razumije se, zaboravio, ali njen početak još pamtim:

Ova zora
Sviće s mora!

Nisam zaboravio ni taj uskličnik koji mi je bio visočiji no Ujevićevi jablanovi, da se izrazim svojim današnjim jezikom. Kazati da je more došlo zbog rime sa zorom znači zapravo ne reći ništa, jer u pjesmama hiljade, ne nego tisuće stvari zaista jesu napravljene zbog rime, ali to ne objašnjava zašto su i poezija, a ovi ubogi stihovi jesu poezija.

Ne sjećam se je li mi “Zora s mora” bila prva pjesmica u životu, ali još pamtim da sam stihove precrtavao, u Papama bi rekli križao, i iznad unosio ispravke, što radim i danas, u svojoj sedamdesetoj godini, i znam da sam je sastavljao u svesci sa “uskim linijama”: pojma nemam postoje li i danas takve, ali mi pada na pamet Fićo Ibrahimpašić, koji je cijeli život zapisivao viceve, anegdote i istinite zgode, a ova je iz Bosne: pedeset i neke, ulazi željezničar u knjižaru da djeci kupi teke i kaže: “Dajte mi dvi uskotračne”.

Ništa nisam znao o književnosti, a o životu, boga mi, jesam podosta, najviše o onom što ga je činilo skotskim, i morao sam slutiti da u pjesmama ovako može baš zato što ne može u svijetu. U stihovima je dozvoljeno, tačnije u njima je slobodno da zora ne dolazi iza Gradine, što je redovno činila, već sa Jadrana. Jednoj od zora, eto, prahnulo da ne bude papljanska, i šta joj ko može? Jesam li uživao u toj slobodi? Ne znam pouzdano, ali u Crnoj Gori “slobodan” znači hrabar. Milanka Radovića, koji je išao sa mnom u isti razred, ovako su hvalili njegovi ukućani: “Slobodan je, to je čudo jedno. Po najmrklijoj noći taj smije sam ići iza kuće”. Iza kuće je značilo: na sranje.

A papljanske zore postojale su isključivo zato da u njima “zubima kuješ klince”, kako je cvokotanje nazivala Darinka koja me ljeti često budila prije svitanja da gonim krave na pašu da bi se zavremena napasle, jer kad priždije sunce, stanu se obadati i sakriju se u Drijenje i uopšte ne pasu i onda nema mlijeka.

Stoga su u mome pamćenju stotine papljanskih zora zauvijek ostale iste: boso dijete, jer ljeti nam Darinka nije morala praviti opanke, ni kupovati piroćance, cvokoće od studene rose kroz koju gazi za kravama – ne znate vi kako su bile studene ljetnje rose u Papama – pa bi često sa sebe skinulo prnjicu, metnulo bi je na kamen, i na nju stalo bosim stopalima da se malo zagrije, ali tu nije moglo dugo ostati, jer su Prutulja i Perulja znale da je u blizini Dušanova njiva sa slatkim ječmom. I kad bi sunce, u svom užasno sporom penjanju, napokon i mene ogrijalo, to je spadalo u najneporecivija blaženstva koja pamtim iz djetinjstva.

Još ne bijah vidio more, i ne sjećam se kako sam ga zamišljao, ali pamtim nešto drugo. Goran, stariji sin mog najstarijeg brata, rodio se iščašenih kukova – “ko Zećani”, rekao je njegov otac – i dugo je bio u gipsu, a potom ga je Darinka povela na more da sunča kukove. Kad smo stigli, kažem: “Goco, ovo je more”. Goco gleda i veli: “Nije to more”. “Jeste” “Nije!” “Jeste, Goco!” Nije to more, nije to more”, ponavljao je dječak i udario u gorki plač. Bogapitaj kako je zamišljao more, ali nisam zaboravio suze koje je jedno dijete prolilo nad svojom prvom umrlom iluzijom.

Ne pamtim, rekoh, kako sam sebi predstavljao more, mada sam ga jamačno morao vidjeti u knjigama, na fotografijama, ali ove stihove nosim u glavi šezdeset godina: odbijaju da umru zato što jesu poezija. Nekad i najveći stihovi nastaju ponajprije zato što znamo ili osjećamo da u pjesmama to može tako. Dječja duša je htjela pobjeći od crnog života – o čemu je hiljadama puta snijevala, i taj san je prestao tek kad sam zauvijek pobjegao i iz Papa i iz Crne Gore – pa je posegla za rimom “zora-mora” da se poveže sa svjetskom vodom nad kojom vječito grije sunce: toliko sam o moru iz knjiga svakako morao znati. Nešto od toga vječitoga sjanja zalutalo je u moje jadne stihove koji se uopće ne stide što su jadni, jer znaju da jesu poezija.

P. S. U prijašnja vremena, Zećani su često imali krivu osovinu, što je bila posljedica iščašenja kukova, a ja iz djetinjstva pamtim priču kako su, za vrijeme drugog svjetskog rata, kad su ušli u ne znam koje selo u Zeti, partizani krenuli crnogorsko kolo i zapjevali: “Dolje oni što su krivi, neka pravi narod živi”, što se domaćinima, bezbeli, nije svidjelo nikoliko. Ali iščašenje kukova Goranu je moglo doći po Vasu Krivom, rodonačelniku plemena Vasojevića. Da čorba bude gušća, evo stihova koje sam nedavno sastavio: “Marko Darin, jest, potiče, / iz plemena Krivog Vasa, / baš onako ko što tice / potiču od gmizavaca”.

A povodom hiljade i tisuće dodajem još jednu uspomenu: na ispitu kod Herte Kune, koja nam je predavala istoriju jezika, jedan moj kolega sa grupe rekao je: “Od tisonšte je nastala tisuća, a od nje hiljada”.

P. P. S. Kad je pročitao ovaj tekst na Jergovićevu portalu, Ivan Lovrenović mi je poslao mejl:

Marko, ovo se u meni odazvalo na Tvoju rimu zora – mora: kad sam služio Titinu armiju u Crnu Goru (od Kolašina do Nikšića, od Ulcinja do Cetinja), čuo sam ove pravilne epske deseterce:

Crna Goro, da ti nije mora,
Ne bi znala okle sviće zora.

Izvrsni stihovi: ko ih je spjevao, bio je pjesnik, bar u tom trenutku, ali nisam ih ranije čuo. Je li se moglo desiti da sam ih znao, a kasnije ih zaboravio? To je malo vjerovatno, jer pamtim sve stihove koji su se u mom djetinjstvu pjevali, ili, ako ih docnije čujem, sjetim se da sam ih vaktile znao. U svakom slučuju, da sam ih čuo kasnije, kad sam odrastao, svoje dječačke stihove bih davno zaboravio. No ako sam ove stihove kao dječarac od desetak godina ipak znao, za tu stvar Miljković ima veoma pogođeno objašnjenje: “Odveć smo mladi, pa nam peva znanje!”

Kad se buća iliti balota zaputi preko dugačkog zjoga, strelovito jurne samo lagano poskakujući preko sitnog pijeska, to je gotovo erotski prizor. Učini vam se kao da ona drhti od žudnje za bulinom. Drvena kugla okovana čavlima sva je treperava i željna, uzbuđena. Igra je zapravo nalik zavođenju, jedino ne razumijem zašto su imenice buća i balota ženskog, a bulin muškog roda. Trebalo bi biti obrnuto, balota je ustvari muškić, koji u strepnji prilazi djevojci, bulinu. Balote su vitezovi, a bulin kraljica.

Uživam gledati kad to seljaci čine. Zapanjujuća mi je skrupuloznost tvrdih i otresitih muškaraca kad dođu igrati na buće. Kako ih miluju grubim rukama, kako su nježni. Mnogi od njih vlastitim ženama i djeci ne prilaze s toliko pomnje i obzira.

Zatim onaj planetarij koji se, uvijek drugačiji, napravi oko bulina u središtu. Kao da na tečaju astronomije gledate model Sunčevog sustava, jedino što je centralna kugla veličinom više nekako nalik Mjesecu. Okruglo tijelo koje je gravitacijom privuklo sva druga tijela moralo bi imati daleko veću masu.

A kad pukne bombiz, kad netko grubo izbije tuđu balotu, praveći novi raspored u sustavu, i to je također jedan svemirski fenomen. Buća koja bombizaje je asteroid koji udara u planet skrećući ga s njegove putanje i šaljući ga u hladni mrak, uništavajući svaki život na njemu…

Razmišljao sam o ovome lanjske jeseni, u Beogradu. Listopad je bio neuobičajeno topao pa smo Teofil Pančić i ja jeli na otvorenom, za stolom pod platanama ispred kafane Proleće, u samom centru grada, kraj zgrade Tanjuga, pedesetak metara od Obilićevog venca. Nedaleko Proleća, s druge strane ceste, mali je park s desetak stabala i grmova, oronulim klupama i spomenikom junacima Prvog svjetskog rata. U neko doba tu se pojavilo nekoliko muškaraca skromne penzionerske vanjštine, u otrcanoj odjeći i, na moje veliko zaprepaštenje, bućama u rukama.

Krenuli su valjati po improviziranom zjogu na pijeskom nasutoj stazi kroz park, ne osvrćući se mnogo na prolaznike, i nitko u tome nije vidio ništa čudno osim mene. Kako se jedna tipična mediteranska razbibriga našla ovako duboko u kontinentu, upitao sam se. A onda mi je svanulo.

“Je li u Beogradu ikad itko igrao na balote prije nego su došle izbjeglice iz Dalmatinske zagore?” upitao sam Teofila.

“Naravno da nije”, kazao je drug Pančić ne podižući glavu s tanjura. Njega je i inače teško ičim natjerati da prekine jelo.

Gledao sam balotaše s druge strane ceste još neko vrijeme, ispunjen tugom zbog ljudi istrgnutih iz zavičaja, koji su u tuđi svijet ponijeli običaje iz svoga dalekog kamenjara.

Njih je, što bi kazali, bombizalo.

(depresija)

I

14/3. 2013.

Bio, juče, kod lekara.

Lekar mrzan, natomrđen. Izašao, rekao “vraćam se za pet minuta, ti popuni ovo”. Popunio neki upitnik i on dolazi, čita, pita ponešto. Potom me vodi uokolo (vade mi krv, polažu u one bijele mašine-krevete i prikopčavaju na gajtane).

Na kraju mi kaže: imaš depresiju. Na granici si teške depresije. Gleda me dugo, ne bez tuge i prezira.

Osjetio sam strašan umor.

*

Sjedim u Arimanu, pijem kafé-latte. Trebao sam popiti antidepresivni lijek, uzeo sam ga juče, ali sam zaboravio.

Dva dana sam slobodan. Zujim. Najviše sam u sobi s novim krevetom.

Sestra mi je donijela stari TV, gledao sam, sinoć, fudbal sa mačetom. Ono je navijalo za Bajern, ja za Barcelonu. Mače se pelo na aparat, pokušavo šapicama da omete Čavija, Innestu, itd.

Docnije pisao pisamce Semezdinu, švrljao malo po fajlovima (prazne glave, modroblijedog volujskog pogleda) – ni za šta se nisam umio zakačiti.

Moram jesti. Tako je lekar rekao.

Napravio sam pastu sa sosom. Nije bila loša.

Javili se iz Kulturrådeta. Nisu finansijski podržali OKF sa Cetinja: izbor šv. poezije za Ars (koji je već objavljen) niti izbor pjesama Larsa Gustafssona.

Žao mi je, Goran, onaj momak koji mi se javlja iz OKF, jako je pristojan i ljubazan.

Ostaje mi – premda se ne nadam – M. W-Olsson za kojeg je Čegec/Meandar tražio podršku.

To je, dakle, bilo juče.

Jutros: tuga.

Mače me budilo od šest sati, ustao sam u osam.

Pismo od Semezdina. I on u nedostatku vremena, u potrazi za poslom koji bi mu malo slobode dopustio.

Preturam kratke priče iz Uličnih budilnika. J. Aćin je to htio štampati u Službenom glasniku, knjiga je bila primljena. U januaru je došao za upravnika nacionalni radnik R. Ljušić i stvar je propala. Aćin je otišao, sa njim i knjiga.

U 10.30 mail od Kulturrodeta. Podržali su Čegeca, odobrili 25.000: – za prijevod poezije M. W-Olssona. Drago mi je, pišem poruku i Čegecu i M. W-Olssonu.

Ustajem i idem da se “častim”. Uzeću naočare, došle su.

Uzeo sam naočare, dva para, jedne svakodnevne, jedne za kompjuter i čitanje.

Sjedim u Arimanu, za stolom do prozora. Naspram mene, tamo, uza zid, gdje je nekad sjedeo Jan Kunicki, sjedi jedna vižljasta, sijera žena s kosom u rep uvezanom. Sjedi uz laptop, piše nešto. Gledamo se, svaki čas. Pa onda kao pišemo.

Sad ću da napravim pauzu u pisanju. U gledanju. U disanju.

15/3.13.

U Arimanu sam, dovukao sam se nekako. Lijek koji pijem nervozniji je od mene, ne da mi da sjedim na jednom mjestu duže od tri minuta, ne da mi da mislim, da se koncentrišem na nešto određeno. Dok se, tako, kotrljamo uokolo, pokušavam da držim “stvari pod kontrolom”, zagleđujem mjesta koja napuštamo, kupim torbu, mobil, papire i druge stvari koje sam za sobom posijao.

Imam nove naočari, nisam se još privikao, jače su, ipak, od prethodnih samo sam ja slabiji. Kružne, ne baš Lenonovke, ali tako nešto.

Uzeo sam opet paklicu cigara, ali mi ni to nervozu ne smanjuje.

Primjećujem kako ne samo u zbilji, nego i snovima, nemam nikog, nemam prijatelja.

Sestra. Odem kod nje, ona, kao nije ništa, pa svaki čas ide u kupatilo, cmizdri. Zatim ruči hranu ispred mene, moli da ne “liježem kasno”. I da, jašta, ne pišem ništa, apsolutno ništa, osim da njoj – “kad ti nije, mučno” odgovaram na poruke.

Juče, ovlaš, bez koncentracije, biskao po starim pričama. Znam da ću se kajati ako te smušene, “zavičajne” priče pošaljem M. Rastoderu i tom njegovom bihorskom Bošnjačkom forumu – oni će to, a šta bi drugo – uprskati, našarati. Devet dana sam se patio sa Šipurcima. Kopao ih kao grob.

Treba da prevedem pjesme Johannesa Anuyrua za sarajevske dane poezije. Per B. mi je poslao njegove pjesme, to su nekakvi prozni zapisi – svjedočenja ilegalaca bez papira koje su ovih dana lovili i izbacivale iz zemlje.

Velike su se polemike oko toga digle. Projekat čišćenja životnog prostora od ljudskog korova naziva se REVA. Policija, useljenički zavodi, crkva, humanitarne organizacije (Crveni krst) – svi su uključeni u akciju. Protesti pjesnika Kristiana Lundberga i Johannesa Anuyra snažno su odjeknuli. K. Lundberg je napisao cijelu zbirku pjesma o tome, Anuyrovu pjesmu (koju treba da prevedem) objavljuju uticajne i mnogočitane večernje novine i brojni portali.

Na trgu, u Lundu, protestuju one sitne, male grupice “Palestina država”, “Ne damo Kosovo” “Ukinite farme sitnih životinja”. Otoplilo je i ove su grupe opet nikle.

Danas je Ariman pun “starijeg stanovništva”. Na dnevnom meniju jeftina supa od povrća, pa garibi navalili.

Muzika je tiha, noge mi zebu, glas iznutra veli da bježimo, a ne kaže gdje bi.

Biblioteka, kuća, ludnica. Biblioteka. Nešto da čitamo.

16/3. 13.

Koncentrisati se, katalogizirati traume; izbaciti, s prva, one najgore. Koje?

Tablete polovim, premda su minijaturne. Tako nekako izgledaju i savjeti koje dobijam od V. R. (baci tablete, ne pij otrov, napraviće roba od tebe) i sestre (pij, ne mijenjaj dan za noć, ne piši, ne brini, itd.).

Došao u Ariman. Sjedim do vrata, pokušavam da održim barem ovo – doći ovdje, dva puta u nedjelji, i pisati dvije-tri strane o bilo čemu. Pod naslovom cafe ariman.

Nemam ništa u glavi, ništa u sjećanju; vučem pero tek onako.

Loša muzika. Gosti svakojaki. Djeca. Dječja kolica pred ulazom.

Napolju je sunce. Vidim plato ispred Domkyrke, uza njen zid, na klupama sjedi nekoliko djevojaka i lica sunčaju. U centru platoa – bista nekog crkvenjaka, u dugačkom kamenom ogrtaču.

*

Sam. Ko jebuk na krlji, rekao bi baka. Šta li je to jebuk. Nikad ga nisam pitao. Jebuk, dibuk. Tako nešto.

U Ariman sam prvi put ušao prije petnaest godina. Sa Nerminom, Sarajkom, koja je tad bila u onom projektu ljekara “Bosanci pomažu Bosancima”.

Pokušavali smo da se uključimo u “život”, da nađemo mjesta slična onim u kojim smo “kući gluharili”. Pili smo espresso, učinio mi se kao da je rajski, Ariman divan, moguća zamjena za Itaku. I tako sam, sve ove godine, nekad češće nekad rjeđe, ovdje zalazio. Nermina se vratila u Sarajevo, dovršila studije medicine, dobila posao, muža, djecu – sreli smo se jednom ispred ćevapdžince Mrkva u Baš-čaršiji.

Gužva, galama, trebao bih sad prestati jer izgledam patetično: sjedim u uglu, do prozora, vučem nalivpero po daščici sa papirom – “pisac” sa slika iz starih čitanki.

Idem, sada, da kupim malo hrane mačku i meni polovinu onog velikog pšeničnog hljeba koji se peče u furuni sa podlogom od kamena.

17/3. 13.

Ustao kasno, oko devet. Pred buđenje sanjao rukopise proze, vidio ih, zapravo čitao (u snu) na velikom kompjuteru, jeo se – masa slovnih grešaka, glupavih naslova, priča koje su se krunile u prah pri čitanju. Onda, u snu, sanjao kako se budim i ne zna šta ću sa sobom da radim.

Onda me mačak stvarno probudio.

Skuhao kahvu, namjestio krevet, otvorio fb – javili se Mirsad R. i A. Burić. Burić veli da će se javiti po čitanju (rukopis mu je proslijeđen na recenziju), Mirsad pominje Dažedevnjake, posjetili ga na “daždevnjake u Radmancima” koje je zaboravio. Knjigu će štampati taj njegov Boš. Forum i OKF sa Cetinja.

Muvao se po sobama, preturao stvari s jednog mjesta na drugo, zatim odlučio da odem do Arimana i do biblioteke.

Kiki se budi i pregoni s mačkom. Teram je da jede i sam jedem dvije kriške hljeba, jednu sa sirom, drugu sa pekmezom.

Kiki hoće da naruči picu, naručuje, idemo zajedno do picerije, plaćam račun, ona kreće nazad, ja čekam bus i gledam svoje dijete, vižljasto ko srna, kako polako odmiče ulicom.

Samo se ona drži za mene, dolazi, hrve se i trpi moju depresiju.

Prošao kroz mrznu Ribarsku ulicu.

Ariman zatvoren.

Idem pored crkve, nikog nema na klupama, vjetar je pomeo samotnike.

U biblioteci, našao sto do prozora, nakupio poezije.

Xi Cian, Ansikte och historia,
Jacques Rouband, Någonting svart,
C.K. Wiliams, Kött och blod,
Gary Snyder, Tingens ådring,
Robert Bolano, Den okända universiteten,
Ko Un, Tiotusen fötspår och andra dikter,
Atila Jozsef , En eld som bränner mig,
Hafez, Östenvindens ande.

Kad pomislim na poeziju, osjetim prazninu.

Javio se Šodan. Trebao bih tamo do juna da prevedem jedan ciklus M. W-Olssona, za časopis Poeziju, a on, Šodan, da uradi intervju sa Olssonom, ali ne vjerujem, nemam snage.

Moram da prevedem J. Anuyra za Dane poezije.

Puha vani. Gorostasna, gola bukva pred prozorom, poput Igdrasila, zanosi se, pišti iz korijena.

18/3. 13.

Cio dan puha oštar, hladan vjetar. Nigdje se nije dalo izaći. Sjedeo kući, našao, kao i uvijek, pogrešnu stvar i zamajavao se sa njom. Stare sveske – ona sa pepeljastim koricama i ona gdje sam pisao dnevnik u Skisssernas museumu. Pokušavao da iz one prve izvučem koji zapis (advokati, jabuka usred četinara, ono sa vakcinom) pa mi se, nakon tri-četiri sata, to zgadilo i bacio sam sve što sam bio prekucao.

Iza toga išao iz sobe u sobu, čitao Bolana, i onda neku književnu teoriju i evo ponoći.

Lupa granje u zidove, slušam neku pogrebu horsku muziku i da nemam depresiju, sad bih je dobio.

Mart, crn, propuhan, mrzan.

Na dnu sam. Bez ideja, bez volje, bez žara.

Jedino što sam u stanju da radim jesu prevodi. Ne znam zašto je to tako. Ali ako slobodne dane na tome istrošim, onda sam budala. Bolesna budala. Barem da sam jednu priču napisao. Ono, petljam ja i bištem po ovim starim, ali to činim godinama bez ikakvog pametnog razloga.

*

Opisati snijeg, vidiš ga kroz prozor. Snijeg kao snijeg. Granje kao granje. Depresija kao depresija.

*

Autsajder.

Uvijek – neko ko “odnedavna živi ovdje.” Ne priradaš nikom. Ti, zapravo, nemaš nikog. Osim mačka. A i on je vani, na balkonu.

20/3. 13.

Spavao sam na sofi u dnevnom boravku, Kiki na novom krevetu, osjećao sam težak umor, kao da su mi snovi svu snagu (i volju) pokupili. Ustao, pričao sa mačkom, malo se kao saborili, ali slaba fajda. Čim pogledaš kroz prozor u mrklinu, prođe te volja za životom.

Grč. Grč i muka u stomaku.

Ove stare priče naliče na ona pešterska zapuštena groblja.

Nosio laptop iz sobe u sobu, kuhao, opet, kahvu, prao, iz nervoze, sudove, pravio supu, prosuo supu, izlazio na balkon – zabavio se, na kraju, sa Crvenim i crnim, od jednog budalastog poglavlja, napravio još budalastije. Ja ne razumijem svoj jezik.

Neću ni danas ići u Ariman. Hladno je, nemam para, a i isto mi je. Bečio tamo ili ovdje – ista rabota.

Ja sam se ugasio.

Mačak je došao na krevet, prvo se malo čudio, a sad mi grize prste na nogama. On je divalj, nema sa kim da se igra, ja sam depresivan pa će i on brzo biti depresivan.

Sve je prazno. Pokušavam da nađem što da slušam, ne ide. Sad sam upalio Radio Sarajevo, neka prazna, batal muzika.

Mačak se odmara, liže šape, vjerovatno ćemo obojica zadrijemati.

Mislim na rahmetli biku/nenu (svijet kao dar) i baku/deda (svijet kao pisluk, bajdarija), S. srednju strinu (“ova dunja pomahnito”), na kuću u Šavcima, na sadnicu šljive pred terasom, koju sam posadio u zadnjoj jeseni u zavičaju, i koja se, uprkos kozama, održala. Kada sam se po prvi put vidjeli (2003 .godine), oboje smo zaplakali.

Ne mogu da pišem, a vuče me, jer me, kad odložim pero, uhvati trema i mučnina. Koncentrisati se. Propisati. Prolupati.

Prilijepio bih se, ranije, za kakvo (udaljeno) biće i to bi me držalo neko vrijeme.

Strašno je ne voljeti, ne biti voljen. Biti na “vi” sa vlastitom dušom.

Piši – propalo: i ti i sve oko tebe.

Uzmi metlu i posifku, pokupi se, baci u otpatke.

*

Mačor je zadrijemao.

*

Thiarnia Penttija Saarikoskog.

21/3. 13.

Kao da nisam u svom već u tuđem tijelu.

Mačak me probudi oko osam sati, ne zbog hrane, već zbog toga što osjeća da nešto ne valja. Prvo dođe na krevet, ide preko mene, mijauče, a onda siđe i čeka kod kreveta. Ako ne ustanem, vrati se, proba opet, pa ako ne uspije, onda sjedne na krevet i čeka ili ode u kuhinju i vrati se oko devet i započne mijaukati. I mijauče sve dok se ne ispravim i ne kažem: tu sam, šta je?

*

Bolujem, dakle, depresiju. Ne izlazim iz kuće, ali ovih dana imam kakvo-takvo opravdanje – hladno je.

Čitam popodne. Danas Kafka. Preobražaj, Jedan stari list, Umjetnik na trapezu, Prolaznici koji trče.

Iza Kafke spavao.

Pa se probudio.

Pa spavao.

Onda otišao, na jedvite jade, do Netta, najodvratnije ali najbliže radnje, po cigare/snus, malo narodnog piva, itd. Mačku takođe tri kutije tunjevine.

Kuhao spanać (dobar, tu još mozak radi), gledao tv, vijesti. Fašističi podmaladak iz cijele Evrope skuplja se gore blizu Stockholma, na tradicionalnu, proljećnu demonstraciju. U Malmeu, takođe, u subotu, demonstrira neka Antimuslimanska organizacija, zaboravio sam joj ime. Policija se sprema da tuče antidemonstrante. To su uglavnom djeca useljeničkog porijekla i ovdašnji levičari. Policija opravdava svoju upotrebu sile sa par kamenica koju “ekstremna ljevica” na njih ili na fašiste baci. Dok fašisti, kako dolikuje demokratskim načelima, protestuju mirno, civilizirano.

Sjedeo za laptopom, pa nije išlo, pa prešao za veliki kompjuter. Vratio se u krevet, uzeo ovu dasku za pisanje.

Niko mi se ne javlja, niti se kome javljam. E. zvala jednom, prvih dan bolesti. Piše mi samo A. K., ali se bojim da to čini po navici. Ona je jedno od one bistre djece koju sam gajio u novopazarskoj biblioteci. Završila je glumu, formirla pozorište u N. Pazaru (pa su je muftijini brigadri otjerali) i sad živi u Njemačkoj. Asmir Kujović je u Sarajevu I, izgleda, i tamo odbačen.

Juče našao dva stara papira iz vremena Staklenika, nema šanse da bih ja taj svijet mogao povratiti. Po malo je na Kafikin ličio.

22/3. 13.

Sinoć do kasno čitao Kafku. Zamak. Imao osjećaj, negdje pri kraju, da Kafka nije znao kuda će i šta će, prepuštao se rečenici, lutao za sporednim junacima.

Probudilo me jako sunce (sad pada snijeg, 13.30) i mačak koji se igrao sa čitavim krevetom.

Petljao malo po svom običaju po kuhinji, pa po internetu, pa po fajlovima (stare priče, Boja hljeba, Šipurci, Pešermari).

Kiki se budi, ulazi i igra se s mačkom. Tuku su, grebu, ujedaju.

Ne da mi se da šetam. Sunčano, pa snijeg, pa vjetar. Sva godišnja doba u po sata.

Popodne je fudbal. Švedska – S. Irska i Hrvatska – Srbija.

Čitao komentare, oštri se situacija, ali nema onog “elana” iz 1999.

Moja se volja ugasila.

Slušam švedski radio.

Rilke u Skone. Pa on je, možda, one boje u Euridici ovdje pohvatao.

23/3. 13.

Čitao Kafkin Proces, maloprije sam ga dovršio. Zvala E., i ona, veli, bila bolesna cijelu prošlu nedjelju, doći će sutra da malo prošetamo. Jer ja bih morao, veli, da se šetnjom otimam depresiji.

*

Okupao se, očistio kupatilo.

Subota je, dan u kojem sam se uvijek najbolje osjećao.

Čitao E. A. Poa. Pa Ibrahima Hadžića, Posmatrač. On lako piše svoje sitne zapise. Ja se na svakom oznojim, izgorim, kao da kopam grobove.

Dakle – ovo je to: depresija. Ljuštura koja se još jedva sjeća svog pređašnjeg tijela.

Tek sada primjećujem da pišem tako da to mogu pročitati ono što sam upravo napisao.

Nemam znatiželje, nemam volje.

Slobodan sam, ali nesposoban.

Siliti se. To mi jedino uspijeva sa jelom. Natjeram se nekako u podne da pojedem jednu krišku hljeba. Onda opet nešto u pet popodne.

Ne radim. Računi stižu, a plata će biti umanjena.

24/3. 13.

Sunce jutros, toplije. Izlazio sam na balkon bez sakoa, mačak je još tamo, uživa na čistoj svjetlosti.

Bol u ramenima. Loš san, prevrtao sam se, otimao snovima. Hrvao se sa jastukom. Sa fb-a nestaje prijatelj za prijateljem.

Sad bih mogao nešto jesti, ako neću da se onesvijestim. Deset je sati. Možda dođe E. da prošetamo, poslije njenoga plivanja.

*

Volio bih da prevedem Thiarniu P. Saarikoskog. Godinama ga čitam, sa istim ushitom. Uvijek je dobar, uvijek me razneži. Najdraži pjesnik nakon starih (Kavafi, Eliot, Pound, Odn).

Jako je sunce, slušam radio, mačak je na balkonu.

Vani – stazom ispod prozora, mlada majka s kolicima. Jedan biciklista.

Uz ivicu granja, bijeli oblaci sa, kako veli Zagajevski, orijentalnim licima. Ispod sparušena lanjska trava, prošivena tankim zakrpama snijega.

Došli galebovi i kupe ostatke hrane koju su djeca u dvorištu zabavišta rasturila. Bijeli, sa crnim vrhovima snažnih, oštrih krila. Miješaju se sa vranama.

Od malih pričica, da ih ima još 20, mogao bih imati skoro gotov rukopis. Trebao si probati Četinare u dispanzeru, Dinar, Ševu, itd.

Ribe u bunaru, i to bi mogao da pišeš. Proljećne pastrmke u tegli, čija peraja ona starica iza Trtovskih voćnjaka, otkida noktima. Žutica. Ko ima žuticu, gleda u crvene flekice na ribljoj koži i kad one iščile nestane žutice.

Voćke koje pate ostavljene, čiji miris i ukus nisu za nas, brdsko-planinske grmalje. Bude nam huju, besnilo.

Kafe Ariman. Ako otopli idem tamo.

Svratio u radnju i kupio Kikici kolu, mačoru hranu i meni cigarete.

*

Danas dok smo jeli, Kiki i ja gledali kroz prozor, kako dole, na promrzloj ledini, neki čovjek sa ribarskim štapom vitla – “zabacuje”. To je onaj laki štap sa kojim se mušičari na brzim vodama. Bacao je, jadnik, zamrsivao strunu, čas o glavu i rame, čas o noge, a ja sam odavde navijao da nešto ulovi.

26/3. 13.

Svako jutro ponavljam iste radnje. Ustanem, kad ne mogu više da se opirem mačku i njegovom mijaukanju, izađem sa njim u kuhinju, promijenim mu vodu, uspem hrane, suhe i dodatne, iz konzerve, pristavim kahvu, izađem na balkon, popijem kahvu, vratim se, uzmem mačka u naručje, nosim ga malo tamo-amo, on prede, poslije ga pustim, uključim kompjuter, preturam po internetu, po fajlovima, ništa ne umijem da započnem – tako mi prođu dva-tri sata. Onda pojedem krišku hljeba, popijem lijekove.

I zadrijemam. Ili se rastužim. Ili čitam. Danas: Rilke, A. Menabeus, De stora djuret.

Oko dva popodne Kiki me budi. Kako je depresijo?, pita, uzme mi laptop i ode u dnevni boravak. Ja se muvam po kuhinji, kuham neku zelen, to jedino mogu jesti bez napora.

Javio se K. Musić iz B. Polja, traži za neki časopis (lokalni) pjesme ili priče.

Sad je devet uveče. Ležim u krevetu sa daščicom za pisanje. Uhvati me strah kad pomislim na pisanje. A stalno bih da pišem. I od te hitnje, od te žurbe, ne stižem ništa da učinim.

Još malo pa ću na posao. Tridesetak dana olako sam poharčio. Griža savjesti će me uništiti.

*

Mjesto u kojem sam rođen naziva se Radmanci i ja ga nisam nikada vidio. Odatle smo otišli kad sam imao dvije, dvije i po godine. U Radmancima mi je rođen otac, a majka u Godijevu kod Bijelog Polja. Majčino rodno mjesto nije sasvim iščilelo iz sjećanja. Pamtim, ali mutno, par pejzaža i prilika. Tamo me majka vodila kad su je spremali u rod, dok je moj otac bio u vojsci. Pamtim, recimo: šuma povrh kuće. Pozna je jesen, šuma u zlatu i purpuru, idemo ded i ja nekom stazom, tiho je, tiho je i vedro kao da idemo kroz vodu. Čujem odnekud grlicu.

Nekoliko visokih krošanja voćaka ispod kuće. Jedno je bilo jabuka-ranica. Ispred čeone strane bašta je sa vrtičnjakom u gornjem uglu. Tamo vidim crnu, nađubrenu zemlju, i bokore neke modrozlene biljke sa širokim listovima. Nije tikva, ni bundeva.

Kuća je niska, pokrivena slamom, na sredini su velika drvena, ispucala vrata.

Bijača, visoka, plavooka žena blaga lica. Svakoga dana, svake večeri pričala mi je priče. Kada sam pošao u prvi razred (OŠ “28 novembar”, Novi Pazar) moja učiteljica Rada Đurić nije mogla da vjeruje: znao sam svaku bajku, doduše u Bijačinoj verziji. Bijaču samo po tome pamtim. Umrla je kad smo majka i ja stanovali u Potoku, u visokoj, ledenoj sobici u kući čovjeka koji se spremao na odlazak za Tursku. Bio je rabadžija, imao je konje; kisnuli su, pamtim, u avliji pokriveni nekim ponjavama koje ispuštaju boje. Ja sam imao sedam godina. Deda sam upamtio mnogo bolje, on je živio duže, umro je, čini mi se, sedamdesetih u Sjenici. Ne ide, prekini. Ne muči se.

*

Za Ultima Thule: 1. Baltik/Oresund; 2. Varijacije (Gustafsson, Johnson B. E., Saarikoski); 3. Alces, alces; Knjigovezačka ulica; itd.

28/3. 13.

Evo me u Arimanu. Kasno sam se probudio, oko 11.00. sa bolovima u ramenima i maglom u glavi. Osjećanje griže savjesti – sjedim kući, vrijeme prolazi, sem starih priča koje više ne liče na ništa, nisam pola rečenice napisao. Pišem ja, švrljam, ali ide kao kad ložiš sa sirovim drvima, pišti, dimi, a nema plamena.

Aida K. je u Pazaru, oprašta se od pozorišta i glumca koje je stvorila i koji su je povrijedili, izdali. Zakazala im je susret, ali većina ne želi da dođe, sramota ih – glasali su da je lokalne vlasti otjeraju. Juče je bila tužna, uplašena, htjela je da uzme tablete za smirenje kako bi susret izdržala. Dakle, pogodilo je, žestoko.

Mejl od onog dečka što je vodio šved-bosansko književno veče. Pita me hoću li da čitam za svjetski dan knjige u biblioteci u Rozengordu, Malmo.

Sinoć čitao Bulgakova, pa Džojsa, Ulises. Teška lektira. Došao do monologa, stao.

Žao mi je što nisam u stanju da pišem poeziju. Ne mogu zapravo da pišem ništa, ali to me ne pogađa toliko. Žao mi je samo poezije i onog ushita kad se nađe put i kad se, u jednom trenu, osjeti da je tu. Da diše, primiče se. Zadnja pjesma koju sam napisao bila je Vestervik, u julu mjesecu 2009. godine.

Cafe Ariman. I ovdje sam se uglavnom zavlačio u danima kad mi ne ide i zato se ni ovdje ne osjećam dobro.

Ne znam šta bi me izvuklo iz ove kaleži. Možda da Čegec prihvati i odmah štampa Budilnike.

U maju ću za Sarajevo. Nemam nove poezije. A morao bih pisati, OKF sa Cetinja želi štampati jedan izbor. Obećao sam im, trebao bih rukopis dopuniti.

II

2/4. 13.

Sjedim u Arimanu, pijem kafe-latte, pospan sam, umoran, prazan. Depresija je bila kao nešto malo popustila, ali zadnja dva dana steže isponova. Osjećanje krivice. Neprestano. Najjače to: bio sam kod kuće toliko dana a nisam bio sposoban pisati. Samo sam preveo Anuyra za Sarajevo i više ništa.

S. Musabegović traži za Sarajevske sveske još pjesama od svih šv. pjesnika pa sam uzeo malo knjiga u biblioteci. Jedina svijetla, pozitivna svar – Håkan Olsson ponovo krenuo sa Mormorom i kaže mi da mu pošaljem prozu da pogleda. Kada bi to prošlo, ne bi bilo loše, ispunio bih vrijeme, imao bih se, bar koji mjesec, nečemu nadati. M. Rastoder pita za rukopis. Nada se, ponavlja, da neću slagati.

Ne mogu više. Idem kući.

Jutros/danas zvala šefica iz škole, oni su mi u martu dali cijelu platu, pa će mi u aprilu dati umanjenju.

OKF je konkurisao kod crnogorskog Ministarstva za kulturu sa antologijom šved. poezije i mojim pjesmama. To će se znati krajem aprila.

4/4. 13.

Bio u školi, da dam ljekarsko uvjerenje. Djeca me dočekala tako da sam zamalo zaplakao. Grlili smo se desetak minuta. Suzanne, Lois, isto. Ljubaznost – sevap je biti pažljiv prema bolesniku.

U srijedu na kontrolu.

5/4. 13.

U Arimanu. Čekam na vrijeme kod lekara. Volio bih da dobijem bolovanje, ali ne znam šta će biti. Ja tu imam jake želje april/maj, ali sad ćemo vidjeti. Neki čovjek me pita da li me može slikati dok pišem. Zašto pitam, zato što izgleda lijepo, odgovara i ja pristajem. Sjedim do prozora, za malim stolom, vučem pelikan po daščici, on izlazi i slika me.

Još desetak minuta, pa idem. Strah me da ne bude ništa. Ne znam kako bih za Sarajevo.

6/4. 13.

Lekar je bio simpatičan, nije domaći, možda Norvežnin/Islanđanin. Upravo se, veli, i sam vratio sa bolovanja. Pričali, onako, uopšte. Objašnjavao mi šta je depresija – ovdje ih ima od svake ruke – i šta se to dešava u mojoj tintari. On sve obazrivije govori u kakvoj sam situaciji, i onda, tako, dođemo do toga da mi, možda, ovi lijekovi (a i ja sam sebi) ne budu od koristi i da ću dobiti psihologa.

Dobijem bolovanje do 9. juna. Počinjem računati koliko je to slobodnih dana i šta ću pisati, ali mi se oblaci već suntaju u glavi, muka mi je, tijelo podrhtava.

Izađem, ne znam više kako se osjećam, idem pravo kući.

Pričam mačku šta je i kako je. I on, izgleda, ima depresiju. Oči mu, ponekad, izgledaju tako rasplinuto, mutno. Igram se malo sa njim, jedem pirinač od juče, liježem i čitam En annat liv, biografiju P. O. Enqvista.

Čitam Enqvista do deset uveče. Lomile i njega depresije, ali još više alkohol.

*

Ustajem – čas sam veseo, čas tužan. Dajem mačku hranu, pijem kahvu, zovem sestru. Pričam joj šta je bilo kod ljekara, ona se pravi mirna, ali ne umije sakriti strah. Idem pješke do grada, sjedam na klupu na Velikom trgu, onda ulazim u Ariman. Prazno je, par osoba nagnuto na mini-kompjuterima, naručujem kahvu, vadim nalivpero i daščicu za pisanje.

Trebao bih, radi discipline, pokušati da pišem u isto vrijeme. Da pišem šta bilo, zbog savjesti. Recimo, o depresiji. Imati neki početak, sredinu, svršetak.

Kako sam se razboleo.

Šta nisam vidio.

Šta sam vidio.

Zašto mi se sve ovo dešava.

Sad je dosta.

Mogao bih izaći vani, mogao bih se vratiti kući.

8/4. 13.

Ponedeljak je, u Arimanu sam, osjećam se zapušteno. Nemam snage/volje da odem do Mobilie i dobavim malo hrane.

Nemam volje za ništa, sem što svečeri po nešto pročitam. Sinoć, Bulgakov, Majstor i Margarita.

Kiki je kod mene. Njen mali simpatični haos. Stvari se odmah nađu po podu, po sofama. Jutros je otišla na fakultet. Rano, kad sam se probudio nije bila tu. Mačor je drijemao na krevetu, nije me jutros budio. Dojadilo mu.

15/4. 13.

Došao na knj. veče, govoriće se o Orfeju, pa će čitati neki danski pjesnik, čiju je knjigu P. Bergstom objavio u Ramusu. Bilo mi je loše maloprije u Arimanu, sad je bolje.

Čekamo da počne. Veče u univerziteskom centru za jezike, sala lijepa, još ljepša književna kritičarka, obilna Dankinja, u kratkoj crnoj suknji, prekrštenih krasnih nogu, vidim joj bijele ivice gaćica.

*

Ovi iz OKF korektni su u ponudama, u prepisci.

Sve više mislim o C. Gori. Tamo sam rođen i to je jedina neupitna činjenica u mom identitetskom bućkurišu. Ne pripadaš nikom, nema te nigdje. Poneko te pripusti u avliju (Bosna), ali nikako u kuću. Svud stojiš sa strane. Visiš, držeći se za ivice.

Jezik. I to ti je najbliže jeziku kojim se govori u C. Gori, u Bihoru.

Majka. Maternji.

Naći tamo malo placa, kupiti drvenu kućicu.

16/4. 13.

Lekar mi je savjetovao da ne putujem. Ja, tako, odbio da idem na Sarajevske dane, pa se, jašta, predomislio. Muka mi je od pomisli da ću ići, kao što mi je muka od pomisli da neću ići. Jutros mi Lejla K. poslala listu učesnika, niko od onih koje bih volio vidjeti. Slaba ekipa, čini se. Osim D. Dedovića, ne znam nikog.

Trebao bih prevesti Šveđane za Sarajevske sveske, ali mi je mučno, ne ide.

Sutra počinje sarajevski sajam knjiga, moj Transtremer nominovan u konkurenciji za najbolji prevod.

17/4. 13.

Nikakav sam, ni dobro ni loše. Dani se svijaju kao jufke, prazni. Jutros prevodio Anuyra, pjesmu i po, više nisam mogao. Stigli obrasci försäkringskasse, umorili me samo što sam ih pogledao.

Za Sarajevo me prolazi svaki merak, nikad lošiji pjesnici nisu dolazili. Odustati, onda.

Slab sam, smršao sam i spavam nesmirno.

18/4. 13.

Bolovi u nogama, strava u glavi, haos iz sna: čaršija, koja liči čas na sarajevsku, čas na pazarsku, čas je samo strma ulica pod kaldrom koja se uspinje ka lundskim crkveno-univerzitetskim gradnjama i Skisernas museumu u čijem se središtu oblikuje, tamna i izgrađena od memljiva ćerpiča i truhla drveta, ali je, nenadno, počinju rušiti – gledaš kako lijepe starinske kuće nestaju, zlatno je i mračno, vidiš srmeno posuđe, ćilime, ornamentiku unutrašnjih zidova, tajanstvene i mekane žene, duša te boli za svaku, a onda si na zelenom, kosom, mokrom brežju, na nagnutoj ledini, trava je niska, gusta poput otave, dole, uz ivicu, visoki je listopad koji prati potok i tu izbijaju seljaci u grupama i spuštaju se ka čaršiji. Ona sada nije gdje je bila, nego je izmještena blizu te padine, ruine kuća su visočije, a ja, ja sad sjedim na zapaljenim i dimljivim tavanima. Ruše se kuće, pretvaraju u prašne zavjese, iz nekog sporednog sokaka vraćaju se ubijeni/umrli – imaju pređašnja tijela koja sam vidio u onoj prvoj čaršiji i oni, ti mrtvi, sad izgone rušitelje. Radost i tuga dok ih gledaš, jedna mi žena iz grupe prilazi, grlimo se, idemo u šumarak iznad tog platoa, zalazimo u nisko žbunje sa druge obale potočića, svlačimo se, ali nas iz vode napadaju oni seljani, koji gacaju kroz brzicu, ja ih guram nogama, odbacujem, jer i ja sam od mrtvih, i naša je snaga nemjerljiva, ali žena koja je sa mnom gubi snagu, postaje živa i ne može da se odbrani od živih (seljaka, rušitelja) i ja polako gubim snagu, seljaci koje guram još uvijek padaju u vodu, pa se brzo dižu uz smijeh jer su opazili moju slabost. Dok nasrću ka obali, hvata me užasan strah, ali se onda pojavljuju spasioci – grupa mrtvih sa platoa, koje poznaješ, premda ih nisi nikada vidio (u zbilji, niti, u snu). Tu se negdje budiš, pod žestokim uzbuđenjem, san kao da dolazi sa dna podsvijesti.

Onda ljuto tugovao.

Ali, preveo Pera Hanssona, trebao bih popodne prevesti Mariu Silkeberg.

*

Pušači. Prijedlog – da i oni poput vlasnika pasa, nose kese sa sobom i bacaju opuške u te kese. Dobro, ne moraju biti crne, mogu imati boju koja “karakteriše i paše” vlasniku. Recimo, Šveđani-pušači rasne, čiste boje – plavu, zelenu, itd. A mi, stranci, pomiješane – kako kome koja dopadne u pamet.

Pa onda crteži na kesama. Religijski simboli. Pušač-katolik, pušač-mormon, pušač-taliban, pušač-ateist, Itd.

*

Uzmi pa popij nešto.

Ona je uzela veliku kafe-latto. Piči rock. Puni se Ariman.

Ona sjedi, ukočeno.

Bolestan sam. Umoran sam.

Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.

Ugasio sam se. Mokri pepeo u olovnoj šaci.

*

Iščitao sam skoro sve sa “birane police”. Platonov: priče i Čevengur; Kafka: Zamak, Proces, priče; Bulgakov: drame, Majstor i M, Džojs: Ulises, Portret i sve stare pjesnike. Pessou čitao, ali njega nikad nisam primio ka srcu.

Neki mali izdavač objavio Pasternaka, drugi Jejtsta. Veliki izdavači objavljuju pogrebne priručnike.

Tako. Hajmo, sada, kući.

*

U aprilu, vidim, nisam baš često uzimao daščicu za pisanje. To je stoga što sam se bio zamajao sa starim pričama. M. Rastoder mi je slao poruke i poruke i tražio prozu, ja sam ga odbijao tako što sam nalazio svakojake razloge, ali on se nije dao, obećao je da će knjiga biti urađena pristojno, da će iza knjige stati dva izdavača, njegov Forum i OKF sa Cetinja i ja sam, dakle, potonuo u to staro štivo, s kojim se mrsim godinama, mijenjao ponešto, ponešto uklanjao/dodavao – koliko mi je to depresija dopuštala – najviše u Šipurcima i Pešermašima, i na kraju sam skupio rukopis od 80 stranica.

Poslao sam to Rastoderu, a on, odmah, proslijedio na čitanje Ahmedu Buriću i Bogiću Rakočeviću. Burić se javio nakon par dana, priče su mu potvrdile, veli, ono što je već znao. Da je to pisala vješta ruka, da je jezik strašan itd. Napisao je i poslao mi recenziju u kojoj na jednom mjestu tvrdi kako to Bijelo Polje, taj zračni prostor od 10 km, ima četiri velika pisca: Ć. Sijarića, M. Lalića, M. Bulatovića i mene. Hvala mu na tome.

A onda me nagrdio zbog naslova (Poziv na kupanje), jer, po njemu, ja sam majstor da sakrijem stvari, da odbijem čitaoca i da to, rad tržišta, nije baš pohvalno. Tvrdi da knjiga govori o beharu, o stidu od behara, da je to hronika o beharu, pa smo se onda dobacivali prijedlozima za “pravi” naslov (i ta se stvar završila u Sarajevu, u Buybooku – sa naslovom Strah od behara).

**

U aprilu, ne znam kad, čestitao sam (na facebooku) rođendan Håkanu Olssonu, vlasniku Mormora, on mi se, onda, zahvalio i napisao da je kuća ponovo na nogama i da mu, ako hoću, pošaljem nešto. I ja sam mu, ne bez strepnje, nakon pet-šest dana poslao priče. Olsson je rekao da će ih pročitati čim nađe malo slobodnog vremena i da će mi javiti šta je odlučio. I sad mi preostaje nekoliko mjeseci da se nadam i zamjavam ovom šansom na čemu sam, uz sve drugo, zahvalan Olssonu. Ovaj rukopis je čamio kod h:ströma i njegovog urednika Adama Perssona koji ” čeka sa tim” nekoliko godina.

U prvi danima maja, malo prije puta za Sarajevo, Olsson se javio. Rekao je da je priče pročitao, da mu se dopadaju i da će ih štampati. Obradovao sam se, htio sam da pitam – a kad?, ali sam se suzdržao. Za ovu godinu je dockan, katalozi izlaze početkom juna, a bilo bi sjajno da izađe naredne godine.

*

(Jedne večeri, po povratku iz S., sjedio sam za laptopom, brčkao sam po facebooku, kad mi je stigla poruka od Olssona. I u pdf-u skica naslovne korice. Stvarno mi se pamet pomutila. Ne samo izgledom korice, fotografijom neba pred oluju, nego i time što ću, stajalo je u poruci, uskoro dobiti i prelom, da vidim kako to izgleda.)

Sabrao sam se nekao i zahvalio se Olssonu.

*

Ne znam kako sam zaspao. Deset godina te priče (u prijevodu Đorđa Žarkovića, majstora) truhnu u kompjuteru i eto sad će i one izaći.

Izjutra nađem na Librisu i još nekim Online knjižarama – moje Šipurke. Već se mogu naručiti, izlaze u septembru ove godine. I još jedna Olsonova čarolija: knjiga će imati preko 200 stranica (a u rukopisu ima 110). Kako li je od te sirotinje takvo brdo načinio.

Ovim bi se moglo otrgnuti depresiji. Bio sam i kod lekara na kontroli i on veli kako je začuđen brzinom sa kojom sam se reparirao.

Jedino što u aprilu/maju nisam uspio da uradim jest prevod crnogorskih pjesnika koje mi je poslao B. Rakočević. Nisam ni odgovorio na pismo urednika Provinse, a sa njim sam trebao razgovarati oko objavljivanja Crnogoraca. Nisam za to imao snage.

Drastično smanjenje novca. I stipendiju sam okresao poprilično, sramota me – tako novac nestaje i, dobro, nek nestaje, ali bih morao znati gdje nestaje.

Danas je 28/5. U Arimanu sam, natezao sam se da ovo napišem i sad mogu ići kući.

(credo)

Vjerujem u svete duše,
u njihovu neovisnost osvojenu smislovima molitve.
Vjerujem u jadikovku čovjeka na samrti,
tu nedokučivu tišinu posljednjih časova života.
Vjerujem u pranje njegova nepomična tijela,
u njegovo svečano odijelo i prekrižene ruke,
svjedoke povjerena krštenja.

Vjerujem u slavu pobijeđenih.
Vjerujem u njihovu put pritisnutu ruševinama.
u njihovo zaustavljeno disanje.
Vjerujem u prostranost preoblikovanih vrtova,
unutar njihovih ograda kosti pobijenih naroda.
Vjerujem u nevoljnike koji se utapaju pred vratima Italije.
Vjerujem u one koji ostaju a dan poslije zovemo ih slijepim putnicima.
Vjerujem u njihove djevojčice prodane našim užicima,
u njihovu tugu koja se smiješi kao žrtva neugodna ruža.

Vjerujem u anđele bez krila,
u one koji bosonogi kroče unutar vjere.

Vjerujem u svijet,
onaj izvan izloga što klečeći gleda unutra.
Vjerujem u boju kože koja je na njemu,
u crne oči djece što gubi ih izgladnjele.
Vjerujem u istinu majki i njihove ljubavi.
Vjerujem u bijedu i poniznost ovih stihova.
Vjerujem u ljepotu
i tu mi valja stati.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Na veliki četvrtak portali su, jednu za drugom, objavili vijesti o smrti dvojice pisaca. Prvi je, barem po tom virtualnom časoslovu smrti, umro Zvonimir Milčec. Izrazito lokalni, zagrebački, pisac, autor avanturističkih dječjih romana, novinar, gradski kroničar, vlasnik jedne ljupke birtije na istočnim prilazima Jelačić placu, amblematska figura jedne zagrebačke epohe. Drugi je umro Gabriel Garcia Marquez. I sve što bi se za Milčeca moglo reći na tom uskom prostoru od Bukovca i Maksimira, do Jelačić placa, Britanca i Trešnjevke, uglavnom važi i za Marqueza, samo na ponešto širem zemljovidu Kolumbije, Latinske Amerike i Svijeta, Europe i Jugoslavije od kraja šezdesetih, kada su prvi njegovi prijevodi doprli do naših krajeva. Za razliku od Milčeca, on nije pisao za djecu, ali jest za djecu u ljudima. To bi, vjerujem, bila najtačnija definicija magijskog realizma, barem onog koji je Marquez određivao svojim romanima i pričama: pripovijedanje za djecu u ljudima. I bio je novinar, još odaniji profesiji i fanatičniji od Milčeca, otrovan tiskarskim olovom toliko da je i novac od Nobelove nagrade uložio u – spašavanje svojih omiljenih dnevnih novina. Onih u kojima je objavljivao kolumne i članke, “javljao se”, protestirao, otkrivao, bunio se i podmetao, radio sve ono što rasni novinar radi. Viteški je istrajavao na nedodirljivosti novinarskog poslanja, iako već odavno nije bio egzistencijalno ucijenjen i ovisan o novinarenju. Novine su mu pružile lakoću ruke, lakoću pisanja, koja se prenosila na njegove čitatelje, pa su se Marquezovi romani čitali nepodnošljivo lako. Ta je lakoća, više nego famozni magijski realizam, proslavila pisca u nebrojanim jezicima, i proizvela snažne utjecaje u mnogim kulturama. Iz te je lakoće proizašlo još nešto, što je u Marquezovom slučaju neka vrsta stilsko-formacijskog aksioma: prozna je književnost pripovijedanje. Izvan pripovijedanja nema fikcionalne proze.

Baš poput Zvonimira Milčeca, i on je bio prilježan kroničar. Razlika je samo u zajednici, razlika je u gradu čije se kronike pišu. Marquez je svoje gradove izmišljao, premještao ih s jednoga na drugo mjesto, tako da su, uskoro, svi gradovi svijeta koji je Marqueza čitao postajali njemu nalik. Milčecove ambicije bile su skromnije. Malen i zatvoren u nekoliko kvartova ovoga grada na duhovnoj i zemljopisnoj periferiji Europe, on će među rijetkim pismenim suvremenicima svoga jezika ostati upamćen kao mali pisac. Marquez je, pak, veliki pisac. Ali u markezovskom svijetu, kojem smo se učili čitajući njegove romane i priče, važnost maloga Zvonimira Milčeca i gradonačelnika Milana Bandića, čijom je zaslugom mogao držati tu svoju birtijicu, odmah uz antikvarijat, s terasicom koja je izlazila na tramvajsku prugu, neusporedivo je za književnost veća nego što bi nenačitani ignoranti mogli pretpostaviti. I baš ima neke ljepote u tome što se smrt Zvonimira Milčeca na Veliki četvrtak pogodila sa smrću Gabriela Garcije Marqueza.

Tog jutra blagosiljalo se ulje za bolesničko pomazanje. Kršćani su se, katolici i pravoslavni, sjećali posljednje Kristove večere. Poslije se, vjeruju jedni, Isus otputio u Getsemanski vrt, i tako se usrdno molio da ga je oblio krvavi znoj. Učenicima je zamjerio što se nisu molili zajedno s njim. Pravoslavni su pred Veliki četvrtak pet dana postili na vodi. Nakon liturgije pričestili su se naforom, osvećenim kruhom, koji će ih podsjetiti na ranokršćanski agape. Kao da ljudi koji dolaze u crkvu imaju pamćenje od dvije tisuće godina. Da je tako, da je takve memorije, ovaj čitatelj ne bi izbivao ni s jednoga crkvenog obreda. Nakon liturgije na Veliki četvrtak, utišaju se crkvena zvona. Samo se klepa, udara se u drvenu dasku, sve do Kristova ukopa. Nije bilo zvona za Gabriela Garciju Marqueza. Čulo se udaranje u jelove daske, s kojih bi uza svaki udar otpadao i prašio se zidarski kreč.

Bili smo opčinjeni romanom “Sto godina samoće”, koji se u džepnom izdanju beogradskog BIGZ-a širio okolo poput infekcije, i tih sezona, osamdeset prve, osamdeset druge i sljedeće, nije bilo nikoga tko nije čitao tu knjigu, i tko nije bio u stanju da nevjerojatne doživljaje Aurelijanija Buendije i njegove čudovišne družine pretoči u anegdote i viceve iz svakodnevice, baš kao da mi ostali nismo čitali knjigu, i kao da nećemo prepoznati posudbu, krađu, plagijat. Ali koga bi, u to nevjerojatno vrijeme, nakon smrti našega Patrijarha, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, bilo briga za takve plagijate. Danas mi se čini da su u to vrijeme Marqueza čitali i sarajevski jalijaši, ulični zlostavljači, koji bi ti za cenera prodavali ciglu, ili su nagovarali dvanastogodišnje djevojčice s kikama, na kojima su bili ukrasi u obliku para trešanja načinjenih od drveta, da im zavlače ručice u džep, jer da je unutra bombon. Džep je bio šupalj, bombona nije bilo. Jedan od pisaca kojeg će majka pred smrt citirati, umećući njegove riječi u vlastite životne ispovijedi, bio je Marquez. Drugi su bili Boris Vian, Selimović, Andrić…

Tu knjigu koja će ga planetarno proslaviti i čiji će naslov prerasti u opću planetarnu metaforu, pa će se, u minimalnim varijacijama, rabiti u novinama, za naslove članaka o svemu i svačemu, te će postati jedna od najfrekventnijih i najraširenijih kulturoloških fraza našega doba, Marquez je napisao u osamnaest mjeseci godina 1965. i 1966. Dok je ovoga čitatelja majka nosila u stomaku, ispunjena već svojim doživotnim nezadovoljstvom, on je pisao tu knjigu. Danas, to je jedan od važnijih, posve intimnih podataka iz čitateljeve osobne iskaznice. Ona je, Marquezova knjiga, promijenila svijet, promijenila je kulturnu sliku i poetiku Latinske Amerike i Europe, način na koji se misli o priči i o pripovijedanju. U našoj bližoj okolini, u ovom jeziku, bilo je i prije njega pisaca koji su na takav začudan i euforičan način pripovijedajući prelazili granicu zbilje i fantastike, stvarajući svoje mikrosvjetove, svoj Macondo i svoje Kolumbije, bilo je toga u Ćamila Sijarića i u Bore Stankovića, ali bio je potreban Marquez da nam pokaže kako je sve to gola istina, kako su mašta i fantazija također gola dokumentarna istina, i kako su Ćamilovi Bihorci odžvijeli sve ono o čemu pisac priča, a kako je laž, gola i sramna književna laž, u svakom slabom, nemotiviranom, nemoćnom ispisivanju teksta. Laž je u priči koja ništa ne pripovijeda.

Iz prvoga dijela Marquezovih memoara – drugi je dio za sebe zadržao onaj pustahija Alzheimer – odmah na početku saznajemo da je “Sto godina samoće” nastalo iz jednoga kasnog putovanja s majkom. Išao je s njom na dogovor oko prodaje porodične kuće. Što je dalje bilo, znaju oni koji su čitali. I vjerojatno znaju stari sarajevski jalijaši, danas strateški raspoređeni po grobljima Bare i Vlakovo, po zatvorima zapadne Europe, po staračkim domovima, ubožnicama i sirotinjskim emigrantskim četvrtima, po švercerskim pijacama na sarajevskoj periferiji i u fantaziji i sjećanjima ovoga čitatelja, koji se pred mrtvim Marquezom usuđuje povremeno biti i pisac, te mu se čini da mu Marquez i njegovi jalijaši u tome povlađuju, daju mu za pravo, hrabre ga, kao što se u odraslim ljudima djeca hrabre magijskim realizmom. Ništa nije važno osim fantazije i sjećanja. Kao proslov i posvetu prvoj knjizi svojih memoara, koji na španjolskom imaju tako nepodnošljivo lijep naslov: “Vivir para contarla”, Maruez je napisao: “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.” Tako se i živi, samo da bi se pripovijedalo.

Što mu je novinarstvo pružilo osim lakoće pripovijedanja? Je li njegov koncept magijskog realizma baš tako stran i suprotan egzaktnoj jasnoći i stvarnosti jedne novinske vijesti? Odgovor na prvo pitanje je u odgovoru na drugo. Oluje mašte, kakvih ima u svakome Marquezovom romanu, dok je “Sto godina samoće” od prve do posljednje stranice jedna takva, veličanstvena oluja mašte, lako se mogu naći u kratkim vijestima svakih boljih dnevnih novina na svijetu. Na to je pisac često upozoravao u svojim intervjuima, o tome govori u svojim memoarima: izvještaji o čudima svuda su oko nas, a uloga piščeve mašte prije je da izoštri percepciju, da u dnevnim novinama vidi ono što običan čovjek – ako takvi, obični čovjeci, uopće i postoje – nikada ne bi vidio ni primijetio. Zato se tako često, na način koji je sam po sebi jedno čudo, u Marquezovom pripovijedanju nađu dokumentarni i gotovo naturalistički realizam s magijskim realizmom, pa se ponekad u istoj rečenici, nakon jednog nedužnog zareza, dogodi taj prelazak iz zbilje u fantastiku.

On pripovijeda jednostavno. Mnogo jednostavnije od angloameričkih pisaca koji se svojom jednostavnošću diče kao nekom već i kolektivnom i kulturološkom odrednicom, nastalom iz famozne short story, ali i iz potrebe da se do svireposti površnoj i neznalačkoj publici proda priča. Njegova jednostavnost drugog je podrijetla, i drukčiji su Marquezovi motivi. On je, ipak, u duši novinski kolporter, pa nema prevelike potrebe da prodaje književnost. Njegova jednostavnost inherentna je genijalnom pripovjedačkom daru. Kompliciraju samo manje daroviti. A kompliciraju i oni kojima Bog nije dao da odrastu i životu se uče u društvima koja su bogata pričom, gdje se ljudi verbalno i usmeno izražavaju, i postoji uvjerenje kako se nije ni dogodilo ono što nije ispripovijedano. Za razliku od Angloamerikanaca, čija je prošlost plitka i nedavna, ali se izražava kroz tekst i kroz egzaktnu povijest, u Marquezovim zavičajima, u Latinskoj Americi kao i, da prostite, na Balkanu, prošlost je duboka, drevna, strašna i pripovjedna. Prošlost se mora izgovoriti, e da bi, eventualno, bila zapisana. Ali ni tada ona neće biti egzaktna, precizna i savršena kao američka sudska procedura, nego će biti legendarna, literarna, nevjerojatna i fantastična. Životu to čini nevolju, zato smo tako nesretni, zato živimo u diktaturama i ekonomskim krizama, otud svi ti naši do grla zasrani pukovnici, koji cijeloga života čekaju pismo, otud diktatori i naši lokalni fašizmi. Ali ono što životu čini nevolju, sjajno je za književnost. Zato nam je sad umro veliki pisac, koji je u sudbinskoj vezi s našim malim piscem, također umrlim. Zato bismo Marqueza morali mnogo bolje razumjeti u Zagrebu, nego što ga, recimo, razumiju u Washingtonu (premda i u tom gradu žive mnogi naši ljudi…)

U njegovoj knjizi priča “Dvanaest hodočasnika”, koju je prevela Tamara Horvat Kanjera (nabrojimo u ovom tužnom času, nasumce kao na sprovodu, još neke hrvatske prevoditelje Marqueza: Željka Somun, Tanja Tarbuk, Draženka Milovanović, i naravno Milivoj Telećan…) nalazi se i priča “Došla sam se samo poslužiti telefonom”, čiji vam naslov sigurno zvuči pomalo karverovski, i koja je sva pomalo angloamerička u temi i u “slučaju” kojim se tema bavi, ali je, avaj, u svemu tome bolja. A bogme i jezovitija. Ta će vam priča namrijeti onu vrstu traume kakva bi ostajala nakon ranoga gledanja Spielbergovih “Ralja”. Kao što se nakon tog filma plašimo dubokog mora, onoga kojemu se ne vidi dno i na čijoj smo površini samo mamci na udici kakvoga nebeskog pecaroša, tako se nakon ove Marquezove priče plašimo približavanja psihijatrijskim ustanovama. Jedna je Meksikanka, naime, imenom Maria de la Luz Cervantes slučajno zabasala u ludnicu nakon što joj se negdje u pustinji pokvario auto. Htjela je samo telefonirati u svoj meksikanski HAK, a što će pomisliti u ludnici, kada vide ženu koja okolo leta poput one famozne bezglave uhe, i raspituje se gdje je telefon? Prepoznali su u njoj svoju staru pacijenticu, jer se, zaboga, u ludnicama pacijenti sporo izmjenjuju, po dvadeset i više godina su unutra, a svojim čuvarima svi izgledaju isto, pošto u njima prepoznaju dijagnoze, a ne žive ljude. Ima li što luđe od žene koja se usred pustinje raspituje za telefon? I zatvore je, jer misle da je već bila zatvorena, samo im je umakla van.

Svaki čovjek može završiti kao pacijent na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike. To je pouka ove priče, koja je mogla nastati iz obične novinske vijesti. Pripovjedačeva je genijalnost da kako treba prepriča običnu novinsku vijest. Marquez je to i učinio, i zato je njegova priča bolja od sve te planetarne short story makulature. Trebalo je pripovijedati, a ne pričati…

Bio je komunist i ateist, ali je vjerovao u čuda svake vrste. I samim tim, naravno, da je vjerovao u Boga. Tamo odakle je on, ateisti vjeruju u Boga čudotvorca, u kojeg vjeruju i tamošnji vjernici. Stvari su u Latinskoj Americi malo drukčije nego kod nas. Bog tamo voli nevjernike, zato im priređuje čuda i obilat je u darovima. Takav pripovjedački talent darovao je jednom malom, smiješnom i brkatom Kolumbijcu! A možda mu se takvim darom samo narugao? Na kraju mu je, naime, uzeo sve, jer mu je oduzeo sjećanja. “Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo.” Kada su ga sredinom ožujka, uparađenog poput dječarca, posljednji put izveli iz kuće da pozdravi novinare koji su se okupili povodom njegova osamdeset i sedmog rođendana, Gabriel Garcia Marquez je vrludao među okupljenima, praznu šaku pružao na pozdrav, i imao onaj pogled pun isprike, kao kad ne prepoznajete nekoga tko vam se obraća. On više nikoga nije prepoznavao. Od alzhajmera se, kažu, umire nakon što iz sjećanja iščili i posljednje lice. I čovjek se, tako, nađe pred licem Boga, kojega, srećom, također ne prepoznaje.

*

Kazimjež Glaz: Kakva je bila vaša formacija?

Vitold Gombrovič: – Teško mi je da o tome govorim. To je krenulo nekako samo po sebi. Molio bih vas da pročitate moje Razgovore s Dominik de Ruom.

*

Šta je na vas najviše uticalo u oblasti književnosti?

– Poljski pisci: Mickjevič, Pasek;

– Francuski pisci: Montenj, Rable, Žari i nadrealisti (ne direktno već kao atmosfera);

– Engleski pisci: Šekspir, Dikensov Pikvikov klub, Česterton;

– Ruski pisci: Dostojevski;

– Nemački pisci: Gete i Tomas Man;

– Još nekoliko klasičnih pisaca, kao što su Servantes, i nekoliko filozofa (u umetničkom smislu), koji su uticali pre u oblasti stila: Šopenhauer, Niče.

U biti formirao sam se suprotstavljajući se stilovima mojih omiljenih pisaca.

*

Da li je slikarstvo igralo važnu ulogu u vašem delu?

– Slikarstvo? Ja sam neprijatelj slikarstva i pobeđujem ga cigaretama. Postoje opravdane vrednosti i štetne vrednosti. Potreba za hlebom je opravdana, dok je potreba za cigaretama, slikarstvom – loša navika. Kako stečena? Preko ogromnog tržišta, veštačke kulture, osetljivosti deformisane nadmetanjem, nametnutom hijerarhijom vrednosti itd. Moja polemika sa Žanom Dibifeom na ovu temu biće objavljena u „Cahier de l’Herne“, u broju posvećenom meni.

*

Možete li nešto reći o genezi vašeg prvog komada?

– O „Ivoni, kneginji burgundskoj“? – Sve što pišem nastaje nekako samostalno, van mene.

*

Kako radite na komadu?

– Molim vas, pročitajte moj Dnevnik.

*

Da li prisustvujete pozorišnim probama?

– Nikada.

*

Birate li režisera? Da li sarađujete s njim i s glumcima?

– Nikada.

*

Možete li nešto reći o evoluciji svoga dela? Čemu teži Vaše pozorište? Kakav je njegov rodoslov?

– Moje pozorište bira svoje puteve, kao i druga moja dela. Kada započinjem komad pojma nemam kuda će me odvesti. Isto se događa i s celokupnim mojim pozorištem. Ja sam ciničan, računam s efektom, poezijom, posebno sa scenskom vrednošću. Tri komada koja sam napisao zamišljena su i napisana daleko od bilo kakvog uticaja, jer ne idem nikada u pozorište, a i zbog toga što sam živeo u Argentini, udaljen od pozorišnih i književnih sredina. U tim uslovima morao sam da računam isključivo sa samim sobom. Kada su 1964. godine dva moja komada postavljena u pozorištu kritika me je svrstala u Joneskovo i Beketovo pozorište apsurda. Međutim, moji komadi su napisani mnogo pre Beketovog i Joneskovog pozorišta, odnosno: jedan 1935. godine, a drugi 1946. Prema tome, moje pozorište nije pozorište apsurda a ja sam izraziti protivnik opsesije apsurdom i uopšte sam protivnik tona savremene književnosti. Jer, postaje dosadna.

*

Ima li u vašim komadima likova ili su to simbolične pojave?

– Nisu nikakve simbolične pojave. Nisam pisac XIX veka.

*

Da li je to što pišete „novo pozorište“?

– Ne znam šta je to.

*

Žene, Beket, Jonesko, Arabal, Arto?

– Teško je reći o njima u nekoliko reči. U osnovi divim im se, ali izdaleka, jer u pozorištu nisam bio već trideset godina.

*

Šta je za vas idealan pozorišni prostor?

– Obično, veliko pozorište s drobrom akustikom.

*

Da li dekor, svetlo, zvuk igraju ulogu u Vašem pozorištu?

– Da, i to veliku. Međutim, ne podnosim „pomodan“ stil, večno isto. Mada, ne mešam se u te stvari, režiseru ostavljam slobodne ruke. U toj oblasti bivam vernik iz lenjosti, prepuštam se na milost i nemilost Proviđenju.

*

“Opereta, božanski idiotizam, savršeno pozorište” Da li ste napisali operetu?

– Nisam. Napisao sam tragikomediju u vidu operete.

*

Kakvi su vaši planovi za budućnost?

– Grob.

*

Iz: Kazimierz Glaz, Gombrowicz w Vence, Kraków, 1989, str. 116-119.

* Početkom jula 1969. godine profesor jednog američkog univerziteta poslao je Gombroviču pismo s nizom pitanja koja su se uglavnom odnosila na njegovo pozorište, s namerom da intervju objavi u u jednom teatrološkom časopisu. U to vreme Gombrovič je bio teško bolestan i odgovore je diktirao svojoj ženi, Riti Gombrovič. Kako je Gombrovič umro 24. jula 1969. intervju je ostao neobjavljen u Americi. Objavljen je tek u knjizi: Kazimierz Głaz, Gombrovicz w Vence, i inne wspomnienia, Kraków, 1989, 116-119 str.- Prim. prev.

*

S poljskog prevela Biserka Rajčić

Dok gledam kako se kotrljaju stožerarske kutije u iščekivanju ispitivanja listića kojim bi se valjda trebala staviti točka na našu (njihovu!) dvopismenost, posve slučajno u rukama mi se nađu Hrvatske listine Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Dotični je plemenitaš također živio u vremenu kada se preispitivala (brojila) naša pismenost. Štošta se pl. Sakcinskom može zamjeriti, ali u našu povjestnicu ostaju zapamćena dva njegova djela – prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine* i počeo izdavati Listine Hrvatske.** Evo ulomka iz predgovora:

Iz ovih listinah hrvatskih, što dosižu po izboru do konca 16. vieka, kojim su dodani i njeki napisi, učimo se takodjer, da je kod Hrvatah, mnogo prije rimskoga ili latinskoga pisma, u običaju bilo staro-slavensko ili glagoljsko i grčko-slavensko ili ćirilsko pismo, koje se još do sada kod pravih i čistih Hrvatah u dalmatinskih Poljicah, u Makarskoj i u turskoj Hrvatskoj uzdržalo, dočim glagoljsko jedva još na otoku Krku i u njekih župah dalmatinskih živari.

Meni barem nije pošlo za rukom naći i jedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, dočim je ćirilica, pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najčistijih hrvatskih plemenah, kao što bijahu Šubići, Karinjani i Kukari, koja se u listinah jur za hrvatskih kraljevah spominju. U 16. vieku prodrla je dapače ćirilica daleko u sadašnju Hrvatsku, te su ju rabili, pokraj Keglevićah i Šubićah-Zrinjskih, sudci županije zagrebačke, plemići turopoljski i napolu pomadjarene porodice Kaštelanfi, Kerečenji itd.

Ivan Kukuljević Sakcinski: Listine Hrvatske – Acta Croatica (ab anno 1100- 1499), Monumenta historica Slavorum meridionalium (Povjestni spomenici južnih Slavenah), knj. 1, Brzotiskom Narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1863, str. VI.

Vukovarski i ini dragovoljci što stoje na braniku latinice očito nisu odveć upućeni u ovu zamršenu jezikoslovnu problematiku o kojoj je (u posljednje vrijeme eufemistički nazivanoj hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici) napisano mnoštvo knjiga, studija, doktorata… Može li se njihovo neznanje opravdati? Možda stihovima Danijela Dragojevića:

Neki su nas luđaci zakotrljali,
i njih su prije toga neki luđaci zakotrljali,
i mi smo neke luđake zakotrljali,
i oni su zakotrljali neke luđake koji se
spremaju zakotrljati neke luđake.

___________________(Danijel Dragojević: Negdje, Fraktura, Zaprešić, 2013).

Nekoliko pojedinaca, nevladine udruge koje se “bave” tzv. ljudskim (u ovom slučaju manjinskim) pravima, tu i tamo se oglase. Taj društveni (politički) “rad” od njih se i očekuje! Međutim, ni slova o našoj tropismenosti nema od onih koji su za to najpozvaniji – jezikoslovci, akademici, književnici… Instituti, razredi, odjeli, ministarstva…

Što je posrijedi? Uljudba!

______

* Među ostalim, kazao je: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke.

** Đuro Šurmin popunio je i za tisak priredio zbirku Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Hrvatski spomenici, sv. I, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, knj. 6, JAZU, 1898). Budući da oba izdanja imaju razne diplomatičke i jezične pogreške, a i čitanja su često nepouzdana (Kukuljević je svu građu transliterirao u glagoljicu, a Šurmin na ćirilicu), s nestrpljenjem se očekuje “privođenje kraju rada na kritičkom izdanju Acta Croatica iz ostavštine Stjepana Ivšića” (Eduard Hercigonja: Na temeljima hrvatske književne kulture – filološkomedievističke rasprave, MH, Zagreb, 2004, 185). Tim više što je S. Ivšić kritički obradio velik dio građe u čiji su korpus pridodane i novootkrivene isprave do 1541. godine. Novo izdanje Acta Croatica u skladu s kritičkim paleografskim, lingvističkim i transliteracijskim načelima pokazat će važnost naše tropismenosti kada su u pitanju srednjovjekovna vrela.

1

Da se nije ždrebica Cura iz Raduhovaca okliznula, da nije udarila glavom u kamen, da joj ludost ne zapali krv i da ne oždrijebi Curina, ne bi Feriz izgubio glavu – al tako mu bi upisano.

2

Nekom domaćinu iz Raduhovaca oždrijebi se kobila i, poslije po sata, na noge stane, od majke olizano, ždrijebe žensko, crveno, što imaše bijel cvijet na čelu. I skakalo ždrebe, dojilo, paslo, a navrh godinu zagledalo se u leptira, pa pojuri za njim te se oklizni, udari glavom u neki kamen – sve četiri uvis. Jedva se pridiglo.

3

Otada, ludo bijaše to ždrijebe što su mu nadjenuli ime Cura – u ludosti je ždrijebe samo jurilo niz livade, od osvita pa dok ne omrkne; jurilo je za leptirima i za pticama, za mirisima; ponekad, i onako; i tako neprestano.

“Ludo ždrijebe”, zborili su seljani videći da u toj ludosti provre krv Curina te juri ko vjetar – i konje iza sebe ostavlja, a lagan topot ima, ko pseći, jedva čujan – jer ne napreže žile dok juri no lagano ispravlja noge i šije jednako ko naviše, ko naniže.

4

Izraste ždrijebe u kobilu, pripsanu, što leti niz Raduhovce, crvena, a bijeli joj se cvijet na čelu. Juri, lagana i skočna, poljima – baš ko da se sastavlja s livadom, i juri ko od šale, crveni se niz livade, i fikće joj bijeli cvijet pred očima zanijemjelih seljana.

A ubrzo, otkriše oni kod Cure čudo jedno.

5

Na nekoj svadbiu, razveza harmonikaš razna kola, a pokraj ljudi i žena, djevojaka kićenih i u njih zagledanih momaka, izdiže se Cura na zadnje noge i poče da skakuće – igra, reko bi čovjek da i ona slavi.

6

“Luda ova kobila Cura!” vikali su svi iz Raduhovaca i još više se kamenili od čuda kad neko među njima dobavi radio.

7

Pjeva ona kutija, pred kućom, i okupili se seljani da vide i to čudo i da provjere ima li kakav čovjek, mali, skriven unutra, a došla i Cura – čula pjesmu pa se izdigla na zadnje noge i igra, a sve striže ušima; igra, skakuće i devet sela priča o ludoj Curi što udari glavom u kamen te, otad, neprestano juri niz Raduhovce, i igra na svadbama i pokraj radija.

8

Neki htjedoše ukrasti Curu, al ona jednog lopova – Bibića iz Ugla – dočeka zadnjom nogom te mu izbi zube, a drugog lopova – Karišika iz Tuzinja – obali prednjim nogama te ga hrupi u ćelavu glavu pa je dugo nosio zavijenu, a narod se zafrkavo – pričalo se da su mu ljekari presadili kosu, pa je on previja. Kad mu zamladi koža na glavi Karišik skide zavoje, al ljudi rekoše: “Nije mu se primila kosa”.

9

Jednom su neki svatovi iznad Raduhovaca prolazili, a Cura otrča za njima kad ču harmoniku, i tek je sutradan došla, a odmah za njom stiže priča da je kobila, azgina, pratila svatove do kuće i igrala na svadbi sve strižući ušima.

10

Odvede je gazda na košiju kad 2.maj bijaše, i kad se sjati na vašarište silan narod da se vidi, da poigra, zapjeva, djevojku da begeniše, da baca kamen s ramena, il ćuskiju, zlato da kupi, pištolj da proda, i da vidi košiju o kojoj se po godinu priča.

11

Vašarište peštersko prostrano, a svi čekaju hrzaje.

12

Gazda pojaho Curu i ostavio deset konja i četiri kobile iza sebe, a poslije trke, Cura zaigrala u sred kola kad je čula harmoniku.

13

To se pričalo cijelu godinu, a tako i druge godine bilo, treće, četvrte i pete. Svi konji trče kolko ih šibaš, a Cura sama od sebe leti, puca od jakobe, nikad je binjadžija ne udari, e čudo jedno! A razne su smutnje oko košije bivale. Davali su gazdi Curinom i pare da je ne dovede, nudili mu pet bešlira da zategne uzdu Curi kako bi usporila, tražili od komšija u Raduhovcima da otruju Curu, plaćali su neke čobane da gađaju Curu na košiji, ali – šibala Cura preko dugačkog pešterskog polja! Pamti se i da je mahala repom kad je konje ostavljala iza sebe, daleko.

14

Nije gazda puštao Curu da se pari, nikako, sve joj čuvajući onaj korak lagani, al dobi od nekog vodeničara silne pare i riječ da mu neće ujam uzet za deset godina te pustiše paripa da se popne na Curu. “I Curi će proć vrijeme, a poslije mi niko neće ništa nudit”, pomisli gazda i riječ dade da vodeničaru da ždrijebe.

15

Kad minu jedanaest mjeseci, oždrijebi Cura makanju bistra oka, crvenu i sa istim bijelim cvijetom. Po majci mu nadjenuše ime: Curin.

16

Dođe vodeničar, dođe i odvede Curina kad se odbi od sise.

17

Curu u štalu uvedoše da ne vidi kad joj ždrijebe odvode, i ona, otad, nije igrala kad bi začula harmoniku il pjesmu s radija.

18

Svi su zborili da je Cura luda otkad je glavom u kamen udarila, al sad vidješe da zna i da tuguje – baš ko insan.

19

Izraste Curin i spremi ga vodeničar za košiju. Bijaše vodeničar ostario i otežo, pa uze nekog Feriza za binjadžiju. A ovoj prenoći kod vodeničara uoči košije 2.maja, pa se diže u zoru, uze češagiju i uredi Curina – i pobijedi Curin baš ko što je Cura pobjeđivala. Pronese Curin bijeli cvijet niz polje sve odmahujuć repom konjima i kobilama, binjadžijama i narodu.

20

Samo, nije igrao Curin uz harmoniku ko što je Cura igrala.

21

Po bijelom cvijetu na čelu, po lakom koraku, sjajnoj crvenoj dlaki i repu što onako maše, poznade narod što imena kazuju – da je čuvena Cura oždrijebila Curina i svi rekoše da će i Curin uzimat košije godinama, ko i luda mu majka što je igrala.

22

I druge godine uze vodeničar za binjadžiju Feriza, i on opet ustade 2. maja u zoru, češagijom uredi Curina i odvede ga na košiju.

23

Prsnu Curin naprijed, al posusta, pa opet se odvoji, pa ga ustiže neki konj, pa opet Curin izbi na čelo, al ga ustiže opet konj. Onaj čim pređe cilj, Curin isplazi jezik, pa pade i izvi sve četiri uvis. Crče!

24

“Od tuge crče”, pomisli stari vodeničar, i zaplaka. Dugo je plakao nad Curinom – cio dan. Igrao je narod i pjevao, gledahu se momci i djevojke na vašarištu, bacahu ljudi kamen s ramena i ćuskiju, skakahu u dalj.

25

Kad opazi da se svijet razilazi i kako se nebo smrkava, vodeničar poče da pokriva kamenjem Curina, jer nije htio da ostavi konja – osvajača košije od prošle godine – da ga rastržu vuci.

26.

Svaki kamen je teško spuštao, i zborio je nešto. Kada ostade još glava Curinova nepokrivena kamenjem, vodeničar otvori oči Curinove – da još jednom vidi te tamne i duboke oči u kojima se oglednu Mjesec. I otvori vodeničar usta Curinova, da vidi još jednom te zube bijele ko bisere. Rasčevrlji mu šoknje i vidje krv na krajevima, od uzdi što su zatezane.

27

Tada vodeničaru sinu, da je neko platio Ferizu binjadžiji da zateže uzde i da usporava Curina, i on je, namučen uzdama, zaustavljen u pobjedi, ukroćen i ponižen, izdahnuo.

28

Osta i bijeli cvijet na Curinovom čelu da truhni pod kamenom, kao što truhne toliko ljudi i toliki konji kroz vjekove.

29

Vodeničar sačekao Feriza binjadžiju na putu i pucao mu pravo u čelo, bez riječi.

30

Pa je pričao narod, kako ne bi binjadžija Feriz izgubio glavu da se nije, nekad, Cura okliznula i udarila glavom u kamen te se rastrčala luda pa od tog trka dobila snagu, pa se proslavila igrom te osvojila pet košija ko od šale. Ne bi izgubio Feriz glavu da nisu Curi doveli paripa koji je pojaha te ona oždrijebi Curina što uze košiju. I ne bi Feriz izgubio glavu, da nije uzo pare od gazde čiji konj ne mogaše da osvoji košiju dok se Curin, lude krvi, u mladosti i snazi, ne uspori uzdama.

31

I ne bi Curin izgubio košiju, da mu nije binjadžija, što sad leži u zemlji, pritego uzdu i ponizio mu i smirio ludi damar iza kojeg je ostajao pobjednički topot.

32

I ne bi nešto bilo, da nije bilo ovo, ili da ne biva ono.

33

Al biva samo kako je upisano.

Već godinama je evo i ova izbjeglica prolazila gradom pognute glave. Sposobna samo za tugu i stid.

U njenoj diplomi iz Sarajeva stajalo je crno na bijelo – profesorica njemačkog jezika. Pa ipak u tim godinama izbjeglištva nikog od ljudi među kojima se našla, a čiji je materinji jezik njemački, nije razumjela i uzalud su je uvjeravali da je nerazumijevanje do dijalekta.

Nigdje poželjna, nikog razumjela, jedino olakšanje nalazila je u gradskoj knjižnici, lutajući među knjigama napisanim na onakvom njemačkom koji je umjela čitati, u njemu uživati.

Kad je jednog dana na tim policama otkrila svog, svježe prevedenog zemljaka i bivšeg sarajevskog studenta Jergovića, i njegovu Mamu Leone, izašla je s njim pod rukom prvi put prošavši kroz svoj novi grad podignute glave.