Posljednje mirne dane vojvotkinja i nadvojvoda provode na svome imanju, u dvorcu Chlumec. Djecu neće voditi u Sarajevo, niti će ih slati u Beč, neka ostanu tu, gotova je školska godina, bit će im dobro u toj češkoj pitomini, na čistome zraku. Ona bi htjela da joj sinovi budu daleko od velikih gradova, od tutnjave dizel motora i piska parnih stojeva, od zime koja se uvlači u debele zidove dvorca i ne izlazi van sve do jula i augusta. Oboje tiho strepe za njihovo zdravlje, iako se o tome ne govori, jer je nadvojvoda tuberan, godinama se nosi s bolešću, liječnici vjeruju da ju je prevladao, ali s tuberkulozom se nikad ne zna. Od nje umiru cijele obitelji, suše se i nestaju porodična stabla, kraljevska i proleterska, ne birajući, tada ni njihova strepnja nad sinovima nije bez osnova. U tome se Franjo Ferdinand i Sofija osjećaju osamljenim na dvoru. Kao što stari car ne prihvaća nju, tako je distanciran i prema njenim sinovima. A kako on osjeća, tako osjećaju i svi drugi. Zadnjih tjedana, Franjo Josip opet poboljeva. I svi se polako navikavaju na njegovu smrt, ali je i dalje nezamislivo ono što će biti poslije. Stari car i kralj već je veoma star, mnogo stariji od svojih bioloških godina, kroz njegov život i više od šest desetljeća na prijestolu svijet se izmijenio, i izmijenila se Austrija, drukčiji je Beč, bivši saveznici pretvorili su se u neprijatelje, a neprijatelji su postali saveznici, tamo gdje su nekada gorjele svijeće, sad svijetli električna rasvjeta, ljudi brodovima putuju na izlet u Ameriku, i vraćaju se puni dojmova, svatko već ima fotografski aparat, nema više niti jednoga austrougarskog podanika koji nije vidio vlastito lice na fotografskoj slici, a u mladosti Franje Josipa, samo je on imao čast da se fotografira; ni pokretne slike više nisu čudo, publika hrli u varijetee i gleda nove američke i njemačke filmove, i sve je, zapravo, već jako čudno. Kako će izgledati svijet kada on jednom umre?

I onda problemi pred put! Trebali su putovati svojim salonskim kolima, u vagonu koji bi se priključio bečkome ekspresu, ali im je javljeno da nešto nije u redu s vagonskim osovinama. Čelik ponekad popusti, od trešnje ili zime, čelik je inače porozan i krt, nije onakav kakvim ga zamišljaju kada izgovore – čelik. Zato putuju najobičnijim kueom prve klase. U jednom trenutku kompozicija se zaustavlja na otvorenoj pruzi. Nadvojvodin ađutant dolazi s viješću da su se negdje zapalile osovine. Opet te osovine. “Lijepo nam je počelo putovanje. Ovdje gori, a dolje će na nas poletjeti bombe!” Franjo Ferdinand je duhovit čovjek. I ponosan je kada tako, ponekad, čuje da se okolo prenosi nešto što je rekao, neka njegova šala. Zato ovo i kaže. Sofiji nije smiješno. Ona je pomalo praznovjerna, i zabrinuta, kao što svaka majka treba biti zabrinuta. Ali ne, ona nikako ne vjeruje da će ih u Sarajevu dočekati bombama. Samo joj se ne sviđaju njegove šale. Muškarci šalama prizivaju nesreću.

Mjesec-dva kasnije, nekoliko će stotina ljudi, slavnih i anonimnih, ministara, generala, pustolova, prevaranata i budućih memoarista, ustvrdjeti da su se zatekli u kupeu, kada je nadvojvoda izrekao te proročanske riječi.

U Beču se razdvajaju. On se u gradu kratko zadržava, samo da Sofiju otprati do Belvederea. Zašto skupa ne putuju u Sarajevo? Razlozi su protokolarne naravi. Oni i dalje vode rat protiv nadvojvode, ponižavaju ga i ne dopuštaju da u ceremonijalu putovanja budućega austrijskoga cara i ugarskog kralja sudjeluje njegova žena, jer ona jest supruga Franje Ferdinanda, to nitko više ne spori, ali nije u institucionalnoj vezi sa budućim carem i kraljem. Za njega, ona je ništa! A kako Franjo Ferdinand u Sarajevo ne smije putovati kao privatno lice, tako ni Sofija, kao isto takvo privatno lice, i njegova vjenčana žena, ne može putovati skupa s njim, nego mora putovati odvojeno. Tako dvor ratuje protiv nadvojvode, i ne predaje se u tom ratu njegov stari stric. Ali ratuje i nadvojvoda protiv dvora, pa će tako, po njegovoj odluci, Sofija špancirati Sarajevom ruku pod ruku s nasljednikom austrijskoga i ugarskog prijestola. Vozit će se s njim u autu. Držat će ga za ruku. Radit će sve ono što on u inat dvoru odluči, jer ako je ceremonijal putovanja u njihovoj nadležnosti, onda je šetnja Sarajevom u njegovoj nadležnosti. Tako je odlučio i tako će biti.

Vratio se na južni bečki kolodvor, i krenuo vlakom prema Trstu.

Vedro je, ranoljetno jutro, 24. lipnja 1914. Nadvojvoda u admiralskoj uniformi, s rukama na leđima, šeće lukobranom. Iako je rano, nije još osam, sunce prži kao u srpanjskim podnevima. Oko njega nema velike pratnje, ađutanata, generala, admirala, carskih kamerdinera, sve samih besposličara s ogromnim klobucima iz kojih viri paunova stražnjica, ili perje neke druge egzotične ptice… Nadvojvoda prezire svu tu gužvu i carski vrvež, kakav vlada oko staroga vladara. Ovoj državi ne prijeti propast od njezinih neprijatelja, nego od te silne i nakićene posluge. On čvrsto vjeruje u modernizaciju carstva, a što bi drugo mogla biti modernizacija nego ukidanje te kostimirane bečke operete?

Brod na koji će se Franjo Ferdinand ukrcati nosi ime Viribus Unitis. Zajedničkim snagama. To je vladarski moto Franje Josipa Prvog. Nedavno sagrađen, admiralski ratni brod, klase Tegetthoff, najljepši je i najmoćniji brod habsburške mornarice. Porinut je u Trstu, 24. lipnja 1911. I baš na treći svoj rođendan krenut će na putovanje prema Metkoviću? Je li to dobar ili je loš znak?

Proći će četiri i pol godine, do 31. listopada 1918, kada će u pulskoj luci, na temelju odluke cara Karla Prvog, zapovjednik austrougarske flote, i budući madžarski regent i diktator, admiral Miklós Horthy predati flotu predstavnicima Narodnoga vijeća iz Zagreba, koje je zastupalo buduću zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Zapovjednik novoformirane flote, Ličanin Janko Vuković-Podkapelski naredio je da se, uz tonove hrvatske himne, na admiralskome brodu Viribus Unitis podigne hrvatska zastava. Tog dana je, prvi put u povijesti, Lijepa naša, Mihanovićeva i Runjaninova “Hrvatska domovina”, intonirana kao državna himna. Do tog trenutka, bila je samo svečana pjesma hrvatskoga naroda, a od tog je četvrtka iza nje stao autoritet države. Stvarne ili fantomske, to je svejedno, jer je svaka država, na kraju, samo privid i fantom ljudske zajednice, humani naziv za košnicu ili mravinjak, pa za jednu pjesmu više i nije toliko važno je li hrvatska država stvarna ili nije.

Dok je svirala himna, Viribus Unitis su, pognutih glava, napuštali mornari neslavenskoga podrijetla. Nitko ih nije pokušavao zadržati. U novoj državi neće biti mjesta za sve, jer to onda ne bi bila država Slovenaca, Hrvata i Srba. Među gubitnicima bila su i dvojica poručnika, imenjaci Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci. Oni su iste noći pod morem postavili pakleni stroj, koji je eksplodirao 1. studenog u 6 i 20. S brodom Viribus Unitis, jednim od najmodernijih bojnih brodova u tadašnjoj Europi, tone i zlosretni admiral Janko Vuković-Podkapelski, koji će u kolektivnim mitologijama biti zaslužni Hrvat, ali i zaslužni Jugoslaven. Hrvatski će mu književnici posvetiti dva svoja slabašna romana

Zanimljiva će biti sudbina dvojice zavjerenika. Obojicu će nova Italija dočekati s vojnim počastima, bit će odlikovani za hrabrost i unaprijeđeni u pukovnike. Paolucci će nastaviti karijeru kao profesionaoni vojnik i uvjereni fašist. Ratovat će u Abesiniji, biti jedan od Mussolinijevih heroja u Drugome svjetskom ratu, vječni primjer pravog domoljuba. Rossetti će okrenuti na drugu stranu. Čim fašisti dođu na vlast, angažirat će se na suprotnoj strani, bit će utemeljitelj antifašističkoga pokreta “Italia Libera”, a kada je Mussolini definitivno učvrstio personalnu diktaturu, Rossetti emigrira u Francusku. Početkom građanskog rata stiže u Barcelonu, bori se na strani republikanaca, radi kao propagandist na radiju, izmišlja republikanske slogane… U znak odmazde, Talijanska vlada mu oduzima Zlatnu medalju za hrabrost, koju je osvojio zajedno s Paoluccijem. Medalja će mu biti vraćena nakon poraza fašizma, kada Paolucciju neće biti oduzeta.

I tako nas je priča odvela daleko od Franje Ferdinadna, koji još uvijek ponosno šetka tršćanskim lukobranom. Čovjekova sudbina će se, kao malo kada, poklopiti sa sudbinom broda. Je li Franjo Ferdinand nanio zlu sreću brodu, ili je Viribus Unitis bio zle kobi po nadvojvodu, to će znati proročice, historičari i ostali tumači dobrih i loših znakova.

U ovom trenutku nitko još ništa ne zna. Veseli su i bezbrižni dani Europe, iako je car Franjo Josip bolestan, a njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand putuje u Bosnu na vojne manevre.

Put do Metković traje dvadeset četiri sata. More je mirno, plovidba ugodna, nikome se previše ne žuri. U Metkoviću, na vratima Hercegovine, nadvojvodu pozdravlja vojni zapovjednik i austrougarski guverner Bosne i Hercegovine Oskar Potiorek. On će mu biti domaćin za vrijeme boravka u ovoj zemlji.

Franjo Ferdinand je putnik. Njegovo je obrazovanje kampanjsko i vrlo površno, ne pokazuje nijednog izrazitog intelektualnog dara, nije načitan, umjetnost ga ne zanima, njegov je estetski i socijalni ukus po mjeri prosječnoga bečkog malograđanina, ali voli putovati. Htio je ići na put oko svijeta, to mu je bio san, i naravno, na Dvoru su takvi interesi djelovali besprizorno, pokušavali su ga spriječiti, ali mladi je nadvojvoda bio tvrdoglav, i uspio je. To je još jedna njegova važna osobina: tvrdoglav je poput magarca! S takvom će naravi biti veliki vladar, ili će tragično završiti. Ništa manje od toga.

Na svojim putovanjima on pažljivo vodi dnevnik. Putopisi Franje Ferdinanda bit će objavljeni desetljećima nakon njegove smrti. Bit će to zanimljiva kulturno-historijska građa, svjedočanstvo jedne epohe i osobnog stava, ali bez ikakve literarne vrijednosti. Nadvojvoda je svima govorio kako budući vladar velikog imperija prethodno mora upoznati cijeli svijet. A svijet se ne upoznaje iz knjiga, nego licem u lice, putujući. Spreman je učiti strane jezike. Jednom kad postane kralj i car, više je puta to izgovorio i obećao, govorit će jezike svih svojih dragih i milih naroda. Već ih je počeo učiti. I njegov stric, stari Franjo Josip, trudio se izgovoriti riječ-dvije domaćega jezika kada je u proljeće 1910. posjetio Mostar. Ali to je bilo kvrgavo i bez razumijevanja, tek da gane svoje slavenske podanike. Tako je natucao i druge jezike svoga beskrajnog i šarenog imperija, ceremonijalno i prigodimice, poput pape Ivana Pavla Drugog, stoljeće kasnije, koji će, kao i Franjo Josip Prvi, biti protivan svakome nacionalizmu. Franjo Ferdinand je imao ozbiljnijih ambicija. Htio se šaliti na svim jezicima svoga imperija. Želio je govoriti jezikom onih prema kojima je gajio imperijalne predrasude. Za razliku od svoga strica, koji je bio velika, objedinjujuća, sveprožimajuća i nadnacionalna figura, on je ostao samo Austrijanac. Austrijanac i Bečanin, ponosan na svoj uži zavičaj, čovjek s mentalitetom nogometnog navijača, kojemu su Madžari sa svojim independističkim prohtjevima grdno išli na živce. Oni su glavna tema svih njegovih prestolonasljedničkih godina. I sada, dok putuje prema Sarajevu, dok mu se, nakon dana i noći plovidbe brodom Viribus Unitis, ljulja pod nogama uska kamena riva priručne metkovske luke, on razmišlja o Madžarima. Budimpešta je velika tema, a ne Sarajevo. Slaveni su još uvijek sporedni državni problem, koji je on namjerio riješiti tako što će im pružiti isti status kakav imaju Austrijanci i Madžari. Neka i službeno velika monarhija bude slavenska. Eto, to je zalog njegovoj velikodušnosti, širini i mudrosti. U tom slavenskom svijetu Sarajevo i Bosna sitan su i nebitan slučaj.

Kad ga je pukovnik Albert von Margutti jednom pitao za mišljenje o razlikama između Slovenaca i Hrvata kao katolika, te Srba, pravoslavaca, nadvojvoda se ljubazno smiješio: “Prirodno je da katolici moraju imati prednost.” Rođenog Fjumana Marguttija, čovjeka s granice, zbunila je i zabrinula jednostavnost s kojom bi nadvojvoda rješavao temeljna pitanja monarhije. Nakon rata, Von Margutti optirao je za Italiju, živio je u Trstu, odakle su mu bili roditelji, umro je 1940. u Beču, i nikada se nije oslobodio ljubavi prema starome caru Franji Josipu Prvom. Bio je istinski zaprepašten njegovim nasljednikom.

Jednako je delikatan bio nadvojvodin stav prema rješenju nacionalnog problema u Bosni, na kojemu je prethodno vrlo ozbiljno radilo nekoliko bečkih administracija, i svi su, uključujući obrazovanoga, modernog i inteligentnog baruna Benjamina Kallaya, doživjeli poraz. Generalu Alexanderu Broschu, vojnom savjetniku i najutjecajnijem čovjeku iz političkog okruženja, objašnjavao je kako da rješava bosansku identitetsku aporiju: “Prvo ih treba sve – pravoslavce, muslimane i katolike – strpati u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na površinu.” Ovakav nadvojvodin stav bio je u suštinskoj suprotnosti s austrougarskom politikom u Bosni nakon okupacije 1878, koja je vodila društvenoj modernizaciji i svojevrsnoj socijalnoj, vjerskoj pa i građanskoj emancipaciji pripadnika svih konfesija. Osim što je takva politika bila u skladu s ukupnom filozofijom vladavine staroga cara, držala se i suštine odluka Berlinskoga kongresa 1878, i uvjeta pod kojima je Beču odobrena okupacija Bosne. Aneksija iz 1908. predstavljala je radikalni politički zaokret, ali i najavu državničkih ambicija budućega vladara. Iako nadvojvoda nije bio projektant prisajedinjenja Bosne i Hercegovine, prihvatio ga je kao dar pred preuzimanje prijestola. Aneksija je označila prekid francjozefovskog kontinuiteta u Bosni, odbacivanje kalajevskog kosmopolitskog bosanstva i zauzimanje tvrde katoličke linije – bliske nadvojvodinom svjetonazoru – koju je u Bosni već provodio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. On je nacionalizirao bosanske katolike, uputio ih na njihovo hrvatstvo i odanost Beču, ali i na stoljetne predrasude i mržnju prema pravoslavnim (raskolničkim) i muslimanskim susjedima. Ovi su to osjetili, naročito pravoslavci, koje je već tresla njihova srpska nacionalna groznica.

Ali Franjo Ferdinand je na njih i na njihov otpor gledao s kombinacijom prezira i podcjenjivanja. Što su, uopće, ti Srbi, i gdje je, uopće, ta Srbija, da bi se o njoj vodilo računa? I odakle, zapravo, Srbi u Bosni? Zašto Srbi nisu u Srbiji, kao što su, recimo, Afrikanci u Africi, Kitajci u Kini, miševi u mišolovci? Razmišlja o tome Franjo Ferdinand u vrijeme aneksione krize, i nakon toga, pa ga sve više hvata gnjev. To čitamo iz izvještaja koje piše za Franju Josipa, u kojima je, redovito, važan i raspričan, rad da impresionira strica, i naravno – ciničan. Cinizam ga u vlastitim očima čini većim, cinizmom nadoknađuje nedostatak obrazovanja, cinizmom se brani od mašte svojih sugovornika. Franjo Ferdinand je bolesno nemaštovit čovjek, on zbog toga pati, žali se bližnjima kako netko može izmišljati nešto čega nema, govoriti o nečemu što ne postoji, kako ljudi uopće mogu izmišljati, i koja je onda razlika između izmišljanja i laganja?

Godine 1910. Franjo Ferdinand je u stričevo ime prisustvovao sprovodu engleskoga kralja Eduarda Sedmog. Ovaj izvještaj, vrlo ekstenzivno, citira Dedijer u “Sarajevu 1914”, fasciniran sadržajem koji neodoljivo podsjeća na neke ovovremene hrvatske tabloide, i njihove izvještaje o okupljanjima europskih selebritija. O likovima koji mu nisu simpatični, Franjo Ferdinand ovako izvještava cara: “Dvojica republikanaca, Pišon i Ruzvelt, koji su bili pozvani i na večeru oba ta dana, isticali su se upadljivim nedostatkom dvorskih manira, osobito je Ruzvelt bio beskrajno duhovit, odnosno, nemački rečeno: drzak.” U fusnoti Dedijer primjećuje kako Franjo Ferdinand prezime američkoga predsjednika Theodorea Roosevelta piše “Rooseveldt, ne bi li tako istakao židovsko podrijetlo Ruzveltovih.

Ali za suočenje s onim što će ga dočekati u Sarajevu, zanimljiviji je, možda, sljedeći fragment u izvještaju: “Od vladalaca poznavao sam, naravno, bezmalo sve, jedino sam dopustio da me predstave portugalskom kralju, dok su turski i srpski prestolonaslednici predstavljeni meni. Prvi kao da se u svojoj novoj ulozi još ne oseća nimalo lagodno, i neprestano ga podučava i upućuje neki na izgled veoma inteligentni generalštabni pukovnik turske vojske. Onaj drugi izgleda kao loša kopija Ciganina.”

I to je, zapravo, jedino što će o srpskome prestolonasljedniku iz nećakova izvještaja Franjo Josip i saznati. Da izgleda kao loša kopija Ciganina. Naravno, valja imati svijest o kontekstu i o rječniku epohe, o pravilima diplomatske korektnosti kakva su vladala početkom dvadesetog stoljeća, o tome da je, ipak, riječ o diskretnom dokumentu (i ruku na srce, u diskretnim komunikacijama State Departmenta nađe se, gotovo svakoga tjedna, mnogo gorih stvari…), ali je svejedno zanimljivo da u mladome srpskome kraljeviću Aleksandru, jedva dvadesetogodišnjaku, odgajanom na ruskome kraljevskom dvoru, koji je tek godinu dana ranije, nakon abdikacije starijega brata Đorđa, postao nasljednik prijestola, Franjo Ferdinand vidi baš to – lošu kopiju Ciganina. Mladić je, naime, svjetlije puti, i skoro za glavu viši od njega, tako da na ovu prispodobu nije moguće gledati kao na relativno bezazleni komentar Aleksandrove fizičke pojave. Nešto drugo je, iz nadvojvodine perspektive, u njemu cigansko. A oko tog drugog nam se, naime, teško uživljavati u različite povijesne i kulturne perspektive. Izjednačavanje Srba sa Ciganima bila je još, relativno, bezopasna starčevićanska manira, koja će u Josipa Franka, a potom u rječniku austrougarskoga potpukovnika i budućega hrvatskog maršala Slavka Kvaternika, u vrijeme kada je 1915. osvajao Beograd, postati formulom hrvatske mržnje prema Srbima, koja će biti u život pretočena i pojasenovčena tokom Nezavisne Države Hrvatske, i opstajat će sve do dana današnjega, u kafanskim govorima hrvatskih domoljuba i na stranicama desnih hrvatskih tiskovina. Iza Srba kao loše kopije Cigana stoji grandiozno etničko čišćenje Hrvatske tokom dvadesetog stoljeća, u kojemu je narod koji je sudjelovao u formiranju hrvatske nacije, i dugo živio u nekoj vrsti dvojnoga identiteta i dvostruke lojalnosti, prema rodu i prema domovini, sveden na statistički gotovo zanemarivu i suštinski obespravljenu manjinu, tako da je doista teško u nadvojvodinom opisu srpskoga prestolonasljednika Aleksandra ne osjetiti i ono čega u tim riječima, zapravo, nije moglo biti. Franjo Ferdinand je, naime, prezirao Srbe, kao što je, na drukčiji način, prezirao i Madžare. S tom razlikom što Srbe nije poznavao, i što mu, zapravo, nisu bili važni. Uostalom, i tog mladića, koji izgleda kao loša kopija Ciganina, na prestolonasljednički položaj su, u određenom smislu, doveli upravo njegovi, nadvojvodini, propagandisti i diplomati, insistirajući na razotkrivanju afere njegova starijeg brata Đorđa, koji je na kraju morao abdicirati, jer je, navodno, kako su to pisali bečki listovi, u nastupu bijesa ubio svoga posilnog… No, pitanje je koliko je o toj dvorskoj aferi Karađorđevića sam nadvojvoda Franjo Ferdinand išta znao.

On je vjerovao kako predrasude i mitovi mogu biti pogodno sredstvo vladanja masama. U to vrijeme, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, takvo mišljenje bilo je ravno proroštvu. Franjo Ferdinand umnogome je bio čovjek budućnosti, i to ga, mimo njegove lijepe ljubavne priče i njezina tragičnog kraja, čini suštinski antipatičnim. Nadvojvoda time prestaje biti lik jednoga velikog romana epohe, ili makar avanturističkoga romana s novinskih kioska, i biva mračni prorok naših egzilantskih, logoraških i manjinskih sudbina.

Gavrilo Princip mrtav je već cijelo stoljeće, a Franjo Ferdinand u nama živi, kao jedna od figura naše mržnje.

Krajem devetnaestog stoljeća društveno-politički život Monarhije sve više se iz krugova plemstva spuštao među građanstvo. Prvi se put netko mogao suprotstaviti caru, jer njegova mudrost i dobrota više nisu bili bogomdani i neporecivi. Kada je u proljeće 1897. na mjesto gradonačelnika Beča drugi put postavljen Karl Lueger, kršćanski socijalist, klerikalac i populist, i kada je borbeni antisemitizam predstavio kao temeljni sadržaj i formu upravljanja gradom, među Habsburzima je, na dvoru, došlo do žestoke podjele. Stari car je bio umjereni i mudri filosemit, te je u šezdesetak godina svoje vladavine, korak po korak, učinio mnogo za emancipaciju Židova u svojoj golemoj državi, a naročito u Beču, i u državnim upravnim institucijama. Razmjerima takve carske politike svjedočili su nakon 1878. i Bosanci, naročito Sarajlije, kada su im, među željezničkim, poštanskim i administrativnim činovnicima, ali i među visokim predstavnicima zemaljske uprave, počeli dolaziti i ti, do tada neviđeni, srednjoeuropski i galicijski, istočni Židovi, Aškenazi ili Švabe – kako su ih pogrdno nazivali njihovi domaći, sefardski istovjernici – koji ne samo da su bili ravnopravni u odnosu na kuferaše kršćanskih, katoličkih i protestantskih vjerozakona, nego im je uskoro Monarhija u Sarajevu izgradila zasebnu sinagogu, pošto ih domaćini ni za živu glavu nisu htjeli primiti u svoj hram…

Franjo Josip izrazito se neprijateljski postavio prema gradonačelniku Luegeru. I skoro da je ostao usamljen. Bio je star i umoran, nije imao snage još jednom udariti šakom o stol i rastjerati to malograđansko bečko društvo, nego im je popustio, onako kako je pred kraj i “posljednji Habsburg”, Josip Broz Tito, popuštao nekim svojim luegerima. Franjo Ferdinand, međutim, bio je oduševljen bečkim gradonačelnikom, njegovim populizmom i funkcionalnim antisemitizmom. On je bio glavni Luegerov zagovornik na dvoru, zahvaljujući njemu otklonjeno je i uporno odbijanje Franje Josipa da potvrdi bečkoga gradonačelnika. On se, Franjo Ferdinand, krajnje prezrivo odnosio prema dvorskim Židovima, bankarima i diplomatima, koji su se desetljećima ranije udomaćili u carevoj blizini, i bio je iskreno fasciniran Luegerovom efikasnošću. Ono što je već dugo bilo stvar lošeg ukusa, običaja i svjetonazora svjetine i deklasiranog malograđanstva, najednom je prodrlo na dvor i u visoke političke i kulturne krugove kao nešto normalno, prihvatljivo i, nadasve, korisno. Luegerov antisemitizam pokretao je mase, ograničenja koja su se stavljala pred Židove izazivala su oduševljenje, a da pritom Karl Lueger, pobožni katolik, koji je za svoje antisemitske ideje izrazitu podršku našao u redovima austrijskoga klera, protiv Židova, zapravo, nije imao ništa. Recimo, vrlo spremno i radosno surađivao je s Rothschildima, i to nije skrivao. Kada ga je jedan bankar upitao za logiku njegova antisemitizma, Lueger mu je staloženo odgovorio: “Antisemitizam je vrlo dobro sredstvo političke agitacije kojim se krči put; ali kad čovjek dođe do vrha, on je nepotreban. To je sport za nižu vrstu.”

Ipak, ovaj je kršćanski socijalist govorio da “samo debeli Jevreji” mogu preživjeti “ubistveno takmičenje ekonomske slobode”. I još je govorio nešto što će, stotinjak godina kasnije, zazvučati poput pastirskih propovijedi hrvatskih biskupa Košića, Barišića ili Bogovića: “Kršćanski svijet treba biti zaštićen od kapitalističke nezasitosti. Antisemitizam nije eksplozija brutalnosti, nego vapaj potlačenog kršćanskog naroda za pomoć od Crkve i države.” Ovako je jedan Luegerov pobočnik operacionalizirao politiku, kojoj je Franjo Ferdinand blagonaklono asistirao: “Ja Jevrejima ne mogu priznati pravo na ljudskost, te mislim da bismo, po Krivičnom zakonu, svaku vezu između ljudi i Jevreja morali proglasiti kažnjivom, kao nepristojan čin, suprotan prirodi.”

Franju Ferdinanda ne bismo, međutim, smjeli osuđivati zbog nečega što je mislio ili osjećao. Dok u Metkoviću prihvaća počasti svojih budućih domaćina, on je, još uvijek, samo budući car. Vjeran katolik, Austrijanac i Bečlija, nadvojvoda je, međutim, apostol mržnje, a ne kršćanske ljubavi. Madžari, Jevreji, Slaveni, Srbi. Svi oni su višak u njegovoj projekciji svijeta. Sva njegova ljubav vezana je za Sofiju, kojoj je upućena i sva njegova samoća. Mržnja mu, kao i Karlu Luegeru, služi da u životu ne bude sam.

Specijalni vlak kreće iz Metkovića malo poslije sedam. Pruga je uskotračna, pa ni salon ne može biti onako luksuzan i prostran kao na bečkim željeznicama. Ali krajolik je fascinantan. Pruga kao da prolazi kroz podvodna kineska polja riže, iz ševarja uplašene izlijeću močvarne ptice, i nadvojvoda umjesto da ćaska s guvernerom Potiorekom čežnjivo gleda za njima. Jednom, ova će zemlja biti njegova, i on će biti njezin vladar…

U Mostaru su oko 8 i 30. Tu se kompozicija zaustavlja, i nadvojvoda se pozdravlja s domaćinima, koji su četiri godine ranije tako lijepo dočekali i Franju Josipa. Pozdravni govor drži snažni, karizmatični starac, u malo preuskom fraku. Vrućina je, svi se znoje, ali on se ne znoji, dok govori. Rođena se gospoda nikad ne znoje. Franji Ferdinandu je, međutim, dosadno. Čeka da starac završi, ali on nastavlja, nadovezuje se, nadopričava i veze riječima, poput Šeherzade…

Gradonačelnikovo ime je Mujaga Komadina. Nadvojvoda to ne zna, ali kada bi ova zemlja imala pamćenja izvan svoje lirike, Mujaga Komadina bio bi upamćen kao reformator. Izgradio je Mostar, izveo ga iz jedne u drugu epohu, iz Srednjega vijeka u električno doba, a sam je ušao u nekoliko narodnih pjesama, sevdalinki, pomalo zagonetnog smisla i sadržaja, i u barem jednoj od njih spominje se po imenu:

Dvore gradi, aman
dvore gradi, zaman
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara, najljepšega grada

Ob’lazi ga, aman
ob’lazi ga, zaman
ob’lazi ga, c’jeli Mostar redom
samo nema Zaimove Zibe

Što te nema, aman
što te nema, zaman
što te nema Zaimova Zibo
za tebe su sagrađeni dvori

Za tebe sam, aman
za tebe sam, zaman
za tebe sam dvore sagradio
i žeženim zlatom pozlatio

(…)

I tako se u Mostaru, početkom dvadesetog stoljeća, dok je svud okolo po Europi svijetlio i tutnjao novi vijek, Franji Ferdinandu obraćao čovjek iz narodne pjesme, koja će, stoljeće kasnije, pjevačima i slušateljima zvučati mnogo starije od Ferdinanda i njegove epohe. To i jest bio glavni nesporazum nadvojvodin sa zemljom u koju je doputovao. Dok je on hrlio u dvadeseto stoljeće, i bio suvremenik doba koje neće doživjeti, ali će ga unaprijed razumjeti i dobro mu se prilagoditi, ova je zemlja proizvodila i podrazumijevala jedan drukčiji vremenski tok, sporiji, teži i stariji, i sve je tu bile teže i starije nego što bi on mogao i zamisliti. Čudo je da su se uopće mogli i sresti Franjo Ferdinand i Komadina Mujo, čudo veće od barske ptice koja je uplašena nadletjela vlak…

Predvečer, vlak stiže na Ilidžu, i Franjo Ferdinand se, konačno, sreće sa Sofijom. U blizini su, na okolnim planinama i vojnim poligonima, čekali 15.i 16. armijski korpus, da sljedećega jutra, u petak 26. lipnja 1914. započnu vojne manevre. Ali umjesto da se nakon duga puta skrase u hotelu, nadvojvoda insistira da pođu u Sarajevo. Odluka je donesena na prečac, i mimo protokola.

Spuštala se večer, već je prošlo osam sati, jednoga od najdužih dana u godini, kada je automobil s carskim parom prošao Baščaršijom. U masi koja se slučajno zatekla uz cestu našao se i Gavrilo Princip. Sutradan će, u Semizovoj kafani, pričati da je bio uz ćepenak Kabiljovoga ćilimarskog dućana, kada su u dućan ulazili nadvojvoda i žena mu. Ali policajac mu se našao baš za leđima, pa nije mogao ništa učiniti. A i što bi učinio kada mu tog trenutka u džepu nije bio nabijeni pištolj? To se Gavrilo samo hvalio i junačio, jer ni sam, vjerojatno, još uvijek nije vjerovao da će u nedjelju izvršiti atentat. On ili netko od njegovih drugova, svejedno. Ali još uvijek je sve bilo igra. Mnogi su bili spremni da se u svoju čast zakunu da će igra ozbiljno svršiti, ali nitko u to nije ozbiljno vjerovao. Ovo je samo jedna od mnogih zavjera u kojima su sudjelovali, jedan od mnogih atentata koji su se događali u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani…

Nisu se mladobosanci prvi zavjerili protiv Franje Ferdinanda. Skoro godinu ranije, u Beč ga je pošao ubiti đak trećega razreda učiteljske škole, rodom iz Žrnovnice kod Splita, Lujo Aljinović. Mladić je u ranim godinama bio starčevićanac, išao je u Rim da uči za svećenika, ali je u vrijeme balkanskih ratova doživio svojevrsni preobražaj. Krenuo je da se javi kao dobrovoljac u Srpsku vojsku, ali dok je on stigao do južne Srbije, rat je već bio završen. Nije, međutim, Lujo odustajao, nego je kupio revolver i preko Zagreba pošao u Beč. U Zagrebu se, međutim, pohvalio pred dvojicom glumaca i jednim brijačkim pomoćnikom, koji su ga iz istih stopa prijavili policiji. Jedan je glumac čak i poznat u Zagrebu, i vrlo cijenjen kao pisac trivijalnih malograđanskih feljtona: Rudolf Habeduš-Katedralis. Aljinoviću je suđeno, završio je na robiji, ali ga je spasila intervencija utjecajne obitelji, koja ga je, nakon Velikoga rata, ukrcala na brod i poslala u Južnu Ameriku. Živio je dugo, nikada nije navraćao u domovinu, a u pismu profesoru Ljubi Jurkoviću, svojevrsnoj kratkoj biografiji jednoga zavjerenika, u post scriptumu se dotakao i Katedralisa: “Poslije prvog svjetskog rata u Zagrebu sam susreo Hainstera Habeduša, koji je međutim bio postigao neko ime u kazališnim krugovima. Kad me ugledao, zaklinjao se i molio da mu oprostim njegovu slabost. Toliko da je invokirao svoju baku koja da bi umrla ako bi se njemu što dogodilo. Ja sam pristao da mu oprostim. Doznao sam da je Hainster Habeduš odavna umro, što me rješava te obaveze.” I tako je svoju građansku čast spasio hrvatski književnik Rudolf Habeduš-Katedralist, da bi u sljedećem stoljeću pronašao svoj ugled i ime na stranicama Hrvatske književne enciklopedije, za razliku od Luje Aljinovića, kojega hrvatska kultura ni po čemu ne pamti.

Petak i subotu nadvojvoda provodi prateći vojne manevre, dok je vojvotkinja, kako piše Dedijer, “provodila vreme obilazeći crkve, manastire, sirotišta i lokalnu fabriku ćilima”. U toj tkaonici ćilima radi Katarina Andrić, majka Ivina. Je li izbliza vidjela Sofiju, što je prema njoj osjećala?

Njih će dvoje u Sarajevu malo vremena provesti zajedno. I jedva da će još ostati nasamo. Njoj je laknulo kada je vidjela kako ju prijateljski i prostodušno dočekuju domaći ljudi, on je ponosan i pun sebe što će se u nedjelju, u otvorenom automobilu provesti Sarajevom, skupa s vojvotkinjom, a protiv volje bečkoga dvora. Mora ih navikavati na njenu prisutnost, ovo će biti najsnažnija demonstracija njegove muške vladarske volje. Pokazat će im da je se nikada, ni po koju cijenu neće odreći. Oboje su u Sarajevu sretni kao rijetko kad. Ona je kod trgovca ćilimima Kabilja, koji govori nekim čudnim španjolskim jezikom, kupila više ćilima nego što je mislila kupiti. I što sad s njima da radi? Je li španjolski jezik i inače tako ponizan, upitala je nadvojvodu, koji zna odgovor, jer je cijeli obišao svijet. On se njenom pitanju smije, i ne odgovara ništa.

Od nje je ostalo
Samo kamenje iz temelja
Zapalili su je novembra 1994.

U nju su otac i majka
Uselili u ljeto 1945.

Gledao sam je kako gori
Na televizoru prikopčanom
Na automobilski akumulator

Ispod nje otac je zasadio
Krušku, jabuku i jednu lipu
One su nam najbliža svojta
Rekla bi majka u proljeće

Sada pored zgarišta
Jedino živi lipa
Sabira porodične uspomene
I naše skršene živote

Lipanjskim jezikom svojim
Oživi očevu kuću
Mudrošću vrste
Mjeri gojaznu historiju
Njenu opsjednutost
Svojom svrhom

Prvo poglavlje romana u nastajanju Špijun

*

Prozor dnevne sobe na trećem spratu lijeve dvanaestospratnice – gledano iz pravca hotela Crna Gora – iz stana 34, na samom je uglu zgrade koji presijeca ulicu Slobode i središnji titogradski trg. Šćepan Dragišić se razbudio na otomanu prekrivenim crveno-crnom vunenom dekicom s crvenim resama, koji je zajedno s ležajem više ličio na eksponat na nekoj etnološkoj izložbi nego na dio mobilijara jednog stana u zgradi u kojoj su mahom živjeli državni činovnici, nastavnici, ljekari, vojna lica, uposlenici kulturnih ustanova. Pridizao se naslonjen na desni lakat, polako privukujući desnu nogu parketu. Ovo su bili naviknuti, automatizovani pokreti, već dvadeset godina. Zato je, dok je sa Silvijom ležao u širokom bračnom krevetu, tražio da spava ne desnoj strani ležaja, da se ne bi slučajno zaboravio i nehotice ustao na lijevu nogu. Jednom ga je u snu probudio nagon za mokrenjem, skočio je iz kreveta u strahu da će popišati gaće, i prvo je parket dodirnuo lijevom nogom, i onda je panično podigao odskočivši na desnu, kao da je lijevim tabanom ugazio na vrelo grožđe. Ujutro je rekao Silviji da ima groznicu, i tri dana se pravio bolestan. Nije htio kročiti preko kućnog praga dok ne razbije maler.

Dovukao se do prozora, poput prebijene mačke, posavio se i naslonio dlanove na prozorsko okno, još toplo od oktobarskog miholjskog sunca, otvorivši oba krila, tako da mu je blagi jesenji vjetar pomilovao podbuhlo lice. Pogled mu je bio mamuran, sanjiv, premda je pet sati popodne, a beonjače mutne i zakrvavljene, kao da je pucao na kuma. Na poluotvorenom desnom krilu prozora ugledao je obrise svog dugog mršavog lica koje je podsjećalo na obraze malih arapskih konja. Odmalena je Šćepan izgledao slabunjavo, kao da pati od bubrežne bolesti ili dijabetesa. No, njegovo dugačko mršavo tijelo, s tankim kostima i isto tako tankim vretenastim mišićima oduvijek je bilo zdravo i čvrsto, iako je tamnožućkasa boja kože upućivala da mu se u organizmu možda pritajila neka podmukla bolest, koja ga polako izjeda i pretvara mu crni pigment u boju nalik listu presušenog lješanskog kotrobana.

Opet se vratio na stari otoman, na čijem je uzglavlju, iznad vunene dekice bio mali četvrtasti kušin crvene boje. Otoman od punog orahovog drveta, bez ukrasa, nelakiran, kakvi su se početkom dvadesetog vijeka mogli naći u starim cetinjskim kućama, u kojima su stanovali niži činovnici i zanatlije, ruku je djelo Steva Grka, čuvenog maragunajoš iz vremena kraljevine Crne Gore, i jedini je komad namještaja koji je donio u Titograd iz male kuće u Dubrovačkoj ulici, kasnije preimenovanoj po najslavnijoj crnogorskoj partizanskoj brigadi, u Ulica Četvrte proleterske brigade. Na stočiću ispred otomana nalazi se kratka široka čaša i boca ruske votke, u kojoj je ostalo još dva prsta bijele tekućine. Šćepan nije umio, kao drugi, merački popiti čašicu dvije, nego bi usipao u sebe lambrek ruskevotke ili lozove rakije, dok ne pusti ključ na grlo i ispovraća sve što je od prekjuče stavio u usta.

Polako je dolazio sebi. Na sljepoočnice je osjećao pritisak, kao da mu ih je neko stegao mengelama, ali još nije imao mučninu u želudcu. Činilo mu se da ga tijelo ne sluša, i da noge, dok ih vuče po parketu, nijesu njegove. Mozak mu je još bio paralizovan. Nije se mogao sjetiti kad je zaspao, koji je danas datum, niti zbog čega se tako naroljao. Napokon mu se počeo vraćati film. Kao kroz maglu dozivao se jutrošnjih prizora, prije nego se ponovo strovalio na otoman, i mahinalno pogledao na zidni sat čije su se skazaljke bile poklopile na dvadeset dva minuta do osam.

Šćepan je poslije pića tuvirao obično dva do tri dana, i sjećanje na pijanstvo, premda je u početku bilo konfuzno, trajalo je mnogo duže. Natopljeno istovremenim osjećanjem krivice i pomalo sadističkog zadovoljstva. Toliko je alkohol moćno obuzimao njegove damare i misli da je posljednjih godina i protok vremena mjerio intervalima između pijanstava. Jer, iako se teško trijeznio od pića, pijanstvo od votke je bilo slatko: budilo ga je iz nepokretnosti, iz duge letargije koja je nalik polusnu.

Tek nakon nekolike čašice,misao mu se izoštravala, postajala klinasta, poput njegove uske dugačke glave. Kako je potezao čašu, jednu za drugom, slike ljudskihodnosa, namjera i karaktera,kao da su isplovljavale iz guste jesenje magle:postale su neočekivano jasne i jednostavne. Misli su se bistrile,dobijale neslućenu brzinu, premda mu je iz stomaka, prsi i dušnika rastao potmuli bijes, koji je obuzimao svaki damar.

Šćepan će za nepuna tri mjeseca, tridesetog decembra hiljadu devetsto osamdeset osme napuniti četrdeset godina, ali, osjećao se kao da ima barem dvadeset više. Osjećao je da mu je snagu i momački polet isisala vazdakanja okrenutost samom sebi, i strah od mnoštva, velikih gužvi, nepoznatih lica. U mladim danima je, još u osnovnoj školi, kad su ih učitelji, povodom državnih i partijskih jubleja, organizovano vodili na ljetnju pozornicu ili fudbalski stadion Lovćena, dobijao napad panike, da se neće uspjeti iskobeljati iz mase, i da će mu glava eksplodirati od bučnog razglasa preko kojega su omladinci i članovi Komiteta deklamovali svoju privrženost drugu Titu i Partiji. Ipak, kad je bio u prilici da manifestacije gleda sa strane privlačila ga je spontanost koja se u času stvorila između izvođača i publike. (Jednom će zapisati u teku tvrdih zelenih korica: Ja samprenapet, nespontan, jer stalno motrim na druge, a i sebe ponekad gledam očima druge, ne odveć bliske osobe).

Šćepanova lijenost je, ipak, bila više mentalne nego fizičke prirode. Ležao je satima nauznak zatvorenih očiju ili zabuljen u jednu tačku na plafonu, skanjivajući se kad će se već jednom pomjeriti, ali, čim je ustao postao je pedantan i sistematičan, preosjetljiv na nered i prljavštinu. Svako jutro je usisivačem kupio prašinu u stanu, mokrom krpom čistio stolove i vitrine, i tačno u pet popodne kad bi nastupila zabrana prometa autima u glavnoj ulici – ukoliko nije kišno vrijeme – otvarao je prozore dnevne i spavaće sobe. Naročito se bojao nečistog zraka iz automobilskih auspuha i fabričkog dimnjaka kombinata aluminjuma, čiji je dim jugozapadni vjetar donosio u centar grada. Katgod je na putu prema Galeriji, ili u povratku s posla, primijetio da ga mimoilazi stari automobil iz čijeg auspuha kulja crni dim okretao je glavu u stranu, dugo se iskašljavajući s maramicom preko usta.

Šćepan je naveče brižljivo planirao svaki sat narednog dana: od toga u koliko će sati ustati, kad će popiti kafu, koliko će serija skekova ponoviti, u koji će kontejner ubaciti smeće, što će kupiti u samoposluzi na Trgu, hoće li popiti bozu ili će uzeti dvije kugle sladoleda od vanilije u slastičarnici ŠTR Hamza. A cijelu je sedmicu ranije u svoj rokovnik s kalendarom upisivao termine zaizmirenje računa za komunalije, odlazak na zelenu pijacu, šišanje kose kod Alja u Hercegovačkoj ulici, dugu šetnju po brdašcu Gorici ili odlazak u kino Kultura. Toliko se trudio da sve u stanu bude na svom mjestu, zategnuto pod konac, da je njegova bivša žena Silvija, neatraktivna ali ljepuškasta brineta nižeg srednjeg rasta i skladnih proporcija tijela, koja je od oca okupatorskog narednika Franćeska Marćana iz Sijene naslijedila stas i crte lica, a od majke, nastavnice domaćinstva u učiteljskoj školi na Cetinju, Vide Aladin, ten i vitkost tijela, jedno veče, bez uobičajenih histeričnih napada i gorkih prebacivanja, pomalo zabrinuto mu kazala da će ga napustiti, jer njemu kakav je i ne treba žena. On je, kazala je Silvija pomalo patetičnim tonom, kao da je govor spremala za školsku priredbu na Dan mladosti, dovoljan sâm sebi: prazan je ko jalkurac i banalno nemaštovit. Ponovila je istim tonom da njegova neurotičnost i asocijalnost izviru iz nemaštovitostia ne iz delikatnosti karaktera. I to što nije htio odlaziti s njom u porodične posjete, što je izbjegavao zajedničke ručkove jednom mjesečno s kolegama iz Galerije u restoranu Mareza, jednostavno su odraz njegove sebičnosti a ne tobožnjeg prezira malograđanskih rituala. Posebno mu nije mogla oprostiti zbog toga što je glupim razlozima odgađao učlanjenje u Savez komunista, iako je – za razliku od nje, pomislila je ali nije rekla – iz komunističke familije, po očevoj i majčinoj strani. Šćepan je, što se tiče Partije, u sebi priznao da je Silvija, bez obzira na njenu sklonost pretjerivanjima, ovaj put bila u pravu. Jer, on sebe nije mogao zamisliti u drugačijem ideološkom poretku, ako ni zbog čega drugoga onda zato što je komunizam obezbjeđivao predvidljivost stvari. Iznenađenja su u komunizmu bila kratka i burna. Sve političke krize od Infombiroa do hrvatskog Maspoka i sječe liberala u Srbiji, završavala su čistkom nekog rukovodstva, Titovim pismom, intervjuom doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na JRT, i stvari su se opet vraćale u pređašnju kolotečinu. Silvija se još više ljutila na muževu indolentnost – bezobraznu indolentnost, govorila je –zbog toga što jeza Šćepana prijemu Savez komunista bio jedini uslov da ga Upravni odbor Galerije, imenuje za pomoćnika direktora, jer mu je po godinama radnog staža i stručnosti to odavno pripadalo. Šćepanovo obrazloženje zašto misli da još nije vrijeme da postane član Partije zaista je bilo najgluplje moguće. Izgovarao se da bi, kao mladi član Partije – ali i zbog njegove prirode da svakom zadatku, koji ne odbije, pristupi posvećeno – morao prisustvovati svim sastancima mjesnog partijskog aktiva, na kojima se uglavnom mlatila prazna slama, usvajali već donešeni zaključci viših republičkih i saveznih komiteta, i otvarale debate o antisocijalističkim pojavama u društvu, koja su više ličila na ogovaranja nego što su ozbiljne političke kritike. No, stvarni Šćepanov razlog da se ne učlani u privilegovanu društvenu elitu, Silvija srećom nikad nije provalila, bez obzira što je vremenom bila upoznala njegove mote i pobrkotine. Nije se sjetila da su se sastanci Mjesnog odbora SK Stari grad, najčešće održavali petkom popodne, u terminu Šćepanovih redovnih partija šaha s Metom Krnićem, docentom na titogradskom prirodno matematičkom fakultetu, nekadašnjim cimerom iz studentskog doma u Beogradu.

Uostalom, ko god je poznavao Šćepana i Silviju nije se se mogao čudu načuditi kako se vrijedna i ambiciozna žena mogla zaljubiti u jednog teremuta, rođenog bezveznjaka i marginalca. Silvija je kao najbolji maturant cetinjske gimnazije svečano primljena u Savez komunista, i prije nego je upisala Pravni fakultet, odlučila je završiti još jednu visoku školu. Šćepan je dugo kontao zašto je ona baš za drugi fakultet izabrala istoriju umjetnosti, a ne recimo ekonomiju, jer Silviju slikarstvo nije zanimalo više nego književnost, a njeno poimanje literature je bilo opterećeno akribijom, citatima, opštim mjestima, tek toliko da svojom načitanošću može zadiviti sagovornike, mahom ignorante koji su se visoko probili u hijerarhiji političkog ugleda i moći. Šćepan je napokon shvatio da je Silvija izabrala istoriju umjetnosti zato što ove studije imaju manje predmeta od ostalih četvorogodišnjih fakulteta, pa joj je jednom, nepuni mjesec dana prije nego je spakovala kufere i napustila ga – slušajući po hiljaditi put njena zvocanja o tome kako joj je muž, nepokretan, neambiciozan i nespretan, svezan kao vreća – skresao u facu da je ona iskompleksirana malograđanka, iza čije se ambicije krije velika duhovna praznina. Kad je iz njega već jednom provalio dugo nagomilavani bijes nije se mogao zaustaviti da joj još ne kaže, da je i njeno poznavanje umjetnosti bez duše, jer joj je sama motivacija da studira istoriju umjetnosti izvirala iz niskih pobuda, iz osjećanja niže vrijednosti: da može svakome bezobrazniku koji bi i u dalekoj asocijaciji nagovijestio kako je ona dijete okupatora, bolje reći da joj je majka bila putana, talijanska kurva, začepiti usta s partijskom karijerom i diplomama dva fakulteta. Silvija nije očekivala ovakvu njegovu eksploziju, i pravila se gluva. Silina Šćepanova pravedničkog bijesa ugušio joj je volju za prepirku, jer i da mu je htjela oponirati ne bi mogla suvislo objasniti zašto je napustila mjesto kustosa u Galeriji, i zaposlila se u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore, za šefa pravne službe. No, ona je na isti način, uporno kao mazga, na koji je gradila svoju birokratsku i političku karijeru – u dva mandata je bila član republičkog Centralnog komiteta Partije – vjerovala, sve do one noći kad ga je odlučila napustiti, da će se u Šćepanu, barem jednom probuditi želja ili barem sujeta, da će se uskopištiti i pokazati zube, onima koji ga gledaju kao bezveznjaka ili čudaka, a u mladosti su neuporedivo manje od njega obećavali.

Zalud je Silvija – otkad su se zajedno vratili u Titograd sve do razvoda – stalno ponavljala, onamo gdje treba i gdje ne treba, da je njen, inače četiri godine mlađi muž, bio neviđeno talentovan student, najdarovitiji u nekoliko generacija, prije i poslije njega na fakultetu. Bez griže savjesti podsjećala je kolege u Galeriji Nesvrstanih, da je Šćepan odbio mjesto asistenta na predmetu savremena jugoslovenska umjetnost, jer ona je insistirala da se vrate u Crnu Goru. Ali, njega i nije trebalo nagovarati da se vrati dolje. (Šćepan je to dolje, koje se običavalo kod Crnogoraca u Beogradu, smatrao provincijalnom snishodljivošću, jer Cetinje je na višoj nadmorskoj visini nego glavni grad Jugoslavije). Na studijama je dobio proljećnu alergiju na polen, gušio ga je zadah ljudskih tijela u autobusima gradskog prevoza, i svako čekanje u redu za bioskopsku kartu ili na naplatnoj kasi u samousluzi uzrokovalo mu je mali slom živaca.

Oboje su u Titogradu našli ono što su tražili: Šćepan mirniji život, a Silvija priliku za brzo napredovanje u poslu i političkoj hijerarhiji. Meto Krnić je, ipak, imao svoju teoriju da je Šćepana upropastila Silvijina užasna ambicija, i da mu je dolazak u Titograd bio fatalna greška. Jer, utopio se u provincijsku letargiju i brzo se ugasio. Da je ostao u Beogradu, tvrdio je njegov cimer iz sobe 302 u studentskom domu Patris Lubumba, danas bi sigurno bio redovni profesor na beogradskom univerzitetu, jer i dvadeset godina poslije završetka studija, mnogi se sjećaju Šćepanovog eseja o freski Mileševski anđeo, koji je objavio u Studentu, još na trećoj godini. O tom kratkom tekstu, koji je zauzeo manje od jedne stranice studentskog lista, s posebnim oduševljenjem je pred punim amfiteatrom na filozofskom fakultetu govorio stari profesor, Svetozar Radojičić, glavni autoritet za srednjevjekovnu srpsku umjetnost.

Šćepanovu depresiju pojačavala je crna slutnja da je slabost prema alkoholu, kao i boju kože, naslijedio od oca, iako mu je sjećanje na očevo pijanstvo bilo maglovito. Jedino je dobro pamtio trpezarijski sto u njihovoj maloj kući u ulici Četvrte proleterske brigade. U pročelju tavulina prekrivenog kockastom tavajom sjedio je otac, ispred kojega je uvijek bila uska rakijska čaša sa stopom. Isto tako se jasno sjećao demidžane pletene prućem – mjesečnog trebovanja lozove rakije – koju je svakog prvog u mjesecu donosio Jovo Madžarov, postariji Dobrljanin rumenog lica i crvenkastog brka, čiji bi krupni veseli starački glas nekako oživio kuću. (Majka je govorila da grlati Jovo rašćera miševe sa šufita). Šćepan je, otkad je Silvija spakovala svoje kufere, koje joj je šofer republičke Skupštine ubacio u veliki gepek službenog bijelog pežoa 506 s crvenim tablicama, svakog prvog vikenda u tromjesečju ponavljao isti ritual: petkom se, poslije radnog vremena počeo opijati, sve do kasno u noć, dok ne bi vidio dno boci ruske votke staljičnaja, ili dok ga ne prevari san i ostane onako zavaljen na otomanu, sve do subotnjeg jutra. Iz Galerije Nesvrstanih na Kruševcu, koja je ustanovljena nekolike godine prije Titove smrti, izlazio je tačno u minut kad je isticalo radno vrijeme, i u sljedeća tri sata nanizao bi, od bifea Televizije i bifea Pobjede, koji su u neposrednoj blizini Galerije, sve kafane u Bulevaru Lenjina, Vučedoljskoj, Karađorđevoj, Ulici Slobode, do svog stana u samom centru grada. U svakoj birtiji bi na eks popio po samo jednu čašu votke, odmah platio piće i krenuo dalje, jer nije podnosio kafansko intimiziranje, osobito priprosta glasna muška hvalisanja o ljubavnim podvizima, uličnim tučama ili još gluplje priče sa služenja vojnog roka u JNA.

Čim je primirisao alkohol, sve mu je počelo smetati, pa i stvari koje inače nije primjećivao, ili ih je, pak, smatrao humorističkim. Na primjer, nervirala ga je tapirana kosa punačke muškobanjaste konobarice u Radovču ili duboki bas visokog mršavog minhauzena, prijatela Fidela Kastra, s dugim svetačkim licem uokvirenim rijetkom bradom, koji je bio dio inventara u Dva krapa. Kako ga je osvajalo piće, bijes se u njemu gomilao u talasima. Najednom nije mogao smisliti kokot frizuru komšije iz susjednog solitera, predsjednika sindikata fabrike namještaja Marko Radović, koji u bistrou hotela Crna Gora pije na potpis, na račun radničke klase, iako se već godinama mimolizio s njim i nikad jedan drugoga čestito nijesu ni pogledali. Pripiti Šćepan je bježao prema stanu, osjećajući da mu se iz utrobe i grudi, preko vratnih žila uspinje pritajena zvijer, kao i onim neprimjetnim i neuglednim Boldlerovim ljudima u Pariskom splinu, koji na opšte zgražavanje, tobož iz čista mira, naprave nekakav brutalni, apsurdni incident. No, da ovaj sedmi oktobar hiljadu devetsto osamdeset osme godine ne sluti na dobro, on bi da je bio malo pribraniji, mogao naslutiti i po tome što je u samom ulazu u soliter srio svog prvog susjeda, Momira Šljukića, debelog majora JNA.

Šćepanu je, na neki način, susret s debelim majorom dobroćudnog crvenog lica vazda bio neprijatan, iako nije zato imao posebni razlog. Jer, oficir je povučenog i usukanog kustosa Dragišića, u mimogredu, ili kad se tuče čelo u čelo, pozdravljao srdačno i prostodušno. Istina, iskusnom posmatraču bi ova majorova susretljivost mogla izgledati nadmena, kao što je to čest slučaj s ljudima svjesnih autoriteta uniforme koju nose. Zdravo komšija. Kako si? Što god treba tu sam. Slobodno mi kaži ako su ovi moji momci preglasni u vreme popodnevnog odmora da im izvučem uši. Šćepan je bio suzdržan, mučaljiv, više je izgledao smeteno nego nervozno, ne pokazujući koliko mu je oficir dosadan i naporan. Uostalom, da je takvog tipa srio na ulici, da stanuje na drugom ili četvrtom spratu istog solitera, sigurno bi mu se ljubaznije javio. Jer, major Šljukić je na prvi pogled ličio na jednog od onih bezazlenih ljudi koji su zadovoljni sobom i svijetom u kojemu žive. Ruku na srce, ni sivomaslinasta uniforma s velikom oficirskom šapkom na glavi nije majora izdvajala iz velike rijeke radničke klase koja se poslije dva sata popodne sliva prema centru grada iz dva dugačka kraka, od fabrike traktora i aluminijumskog kombinata. No, katgod bi Šćepan zamislio prvog komšiju, poslije nekoliko ispijenih votki, majorovo rumeno priprosto lice se pretvaralo u jednoličnu crvenkastu smjesu bez izražajnih crta.

Da je Šćepana slučajno, ovog sedmog oktobra, srio Meto Krnić, za nekim kafanskim šankom između bifea Televizije i hotela Crna Gora, ukapirao bi da je bivšeg cimera nešto iznenadno izbacilo iz takta i potpuno sjebalo. Jer, on je jedini znao za kustosove seanse početkom svakog novog tromjesečja, a do prvog vikenda u novembru, kad se navršavaju tri mjeseca od posljednjeg Šćepanovog letvenja i groznog povraćanja u kupatilu, ostalo je dvadeset i kusur dana. Ali i da je do sjutra pogađao ne bi se mogao dosjetiti što mu se to desilo s šahovskim partnerom, jer osim šaha njih dvojica su imali samo dvije teme. Šćepanu je jednako bila strana matematika koliko i Metu slikarstvo, i uglavnom su pričali o novim knjigama i Metovim doživljajima s ribanja. Prijateljstvo osobenjaka može preživjeti, i prerasti u neku vrstu ovisnosti, ukoliko ne šire krug tema i jedan drugome ne nameću svoje poglede na život i svijet.

Uostalom, ovaj sedmi oktobar počeo je bezlično, onako tromo, kao i svi vikendi s početka jeseni u potonjih sedam-osam godina, poslije Titove smrti. Jedino što je Šćepanu palo na pamet tog jutra dok je ispijao prvu kafu je da poslije radnog vremena svrati do Bigzove knjižare, i priupita visokog ćelavca feminiziranih pokreta jesu li konačno dobili roman Ernesta Sabata, Tunel, genijalni roman o slijepcima, kako je u prošlonedjeljnom NIN-u napisao književni kritičar S. D. Dok je hodao prema Galeriji sjetio se da bi dobro bilo sjutra kupiti Pobjedu, i vidjeti je li Budućnost ove nedjelje domaćin na stadionu Pod Goricom. Posljednji put je gledao jednu prvoligašku utakmicu prije četiri godine, u jesen osamdeset četvrte, kada je na stadionu, koji je samo stotinak metara od solitera u kojem stanuje, gostovala tuzlanska Sloboda. Konačno će otići na jednu fudbalsku utakmicu, pod uslovom da ne gostuje neki tim iz velike četvorke jugoslovenskog nogometa, jer, kad gostuju Partizan, Zvezda, Dinamo ili Hajduk, na istočnoj i zapadnoj tribini su nesnosne vika, psovanje i gurkanje navijača Budućnosti.

Ali, i najprostije duše jedno sanjaju, a drugo im se događa. Na izlasku iz Galerije, čim ga je zapahnuo svježi danik, istočni vjetar koji dolazi od pravca Skadra i Malesije, Šćepana popade voda na usta i osjeti hladne žmarce duž kičmene moždine. Mislio je da je opet zaradio stomačni virus, koji ga nije mogao mimoići nijednog ljeta ili rane jeseni, u sezoni smokava i grožđa.

Šćepan jei ovog petka, tačno u tri sata, izašao iz Galerije, lijepo srezane neoklasicističke zgrade, s velikim parkom i Perjaničkim domom, pomoćnom zgradom za gardiste, koja je početkom dvadesetog vijeka građena za kralja Nikolu, gdje je stari vladar trebao provoditi zimske dane, bježeći od cetinjskih snjegova i kišurina koje nedjeljama nijesu prestajale padati, ali, i u slučaju ovoga dvorca, nije bilo kome je rečeno nego kome je suđeno, i rezidencija na Kruševcu je postala jedna vrsta azila za njegovog svojeglavog i buntovnog, drugog po redu sina, princa Mirka, koji je – za razliku od ostale kraljevske familije koja je pobjegla u inostranstvo – u njemu sačekao austrougarsku okupatorsku armadu u januaru hiljadu devetsto šesnaeste. (Otac i sin posljednji put su se vidjeli upravo u dvorcu na Kruševcu, pred kraljev odlazak na zli put, u progonstvo. Austrougari su već bili osvojili Cetinje, i kralj Nikola je, u trenutku opšteg beznađa među ministrima i oficirima, naredio ordonansu da mu osedla njegova paradnog bijelca, koji je dobio na poklon od francuskog predsjednika Fulijera, i rekao im da će otići na Carev laz, na mjesto velike pobjede Crnogoraca u sedamanestom vijeku nad turskom vojskom, da tamo sačeka trupe Franja Josifa i junački pogine. Gardisti i ministri su preklinjali Gospodara da odustane od nauma, jer dok je on živ još ima nade za Crnu Goru. Princ Mirko, s trijema dvorca, nekoliko minuta posmatrao je ovu predstavu, i onda viknuo, glasom koji je zagušivao tuberkulozni kašalj: Slobodno ga puštite. On je veliki glumac. Cijeloga života samo je glumio). Taman je Šćepan zakoračio na kapiju parka koja izlazi na ulicu kad je odnekud nahrupila kolona zajapurenih ljudi, na čijem čelu su bili transparenti i slike druga Tita, Slobodana Miloševića i Njegoša. U njihovim očima i glasovima vidio je pomiješanu ushićenost i veliku navalu oslobođenog gnjeva. Šćepan se instinktivno povukao korak nazad, u unutrašnjost kapije, da se slučajno nekom od demonstranata ne nađe na putu. Sledio ga je bijes, u do juče pitomim očima radničke glase. I njihovi glasovi su odjednom okrupnjali. Hoćemo ostavke, Dolje lopovi, Izdali ste srpstvo, Druže Tito mi ti se kunemo, Slobodane srpski sine kad ćeš doći na Cetinje.

Šćepan je prvi put vidio uživo pobunjenu masu. U komunizmu se na masovnim okupljanjima uvijek klicalo Titu i Partiji. Čak i na studentskim protestima u Beogradu i u hrvatskom maspoku nije se napadala vladajuća ideologija i komunističko rukovodstvo, već pojedinci i nesocijalističke pojave koje su se otuđile od radničke klase i nacionalnih interesa. Odani vojnici Partije bili su sebe ubijedili da je komunizam vječan i da će Tito živjeti barem sto dvadeset godina. Zato su poslije Maršalove smrti novi partijski lideri, zabrinuti za ličnu sudbinu i opstanak Jugoslavije, smislili nekrofilnu parolu: I poslije Tita Tito, priznajući tako da jugoslovenstvo politički drži u životu jedino harizma bivšeg doživotnog predsjednika i monolitnost Saveza komunista Jugoslavije. Nestankom jednog od ova dva noseća stuba avnojevske federacije urušavala se njena cijela ideološka arhitektura. Slobodan Milošević je prvi od svih partijskih vođa shvatio da je Tito zaista mrtav, ali nije se na početku Antibirokratske revolucije odmah smjelo udariti na decenijama građeni Maršalov autoritet. Demonstranti su kroz osmišljenu propagandnu kampanju tobož branili Titovu ikoničku nedodirljivost, i istovremeno rušili paradigme avnojevske federacije koja je bila proklamovana na bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti republika. Antibirokratska revolucija je, kao što je to slučaj sa svim masovnim pokretima, ideološki bila heterogena, i jedan dio mitingaša je shvatilo prave političke ciljeve protesta tek kad je koalicija unitarista, lijevih dogmatika, infombirovaca, novočetničkih desničara i klerikalaca, zauzela glavne poluge vlasti. U velikim prevratima stvari se mijenjaju filmskom brzinom, i zato većina učesnika i posmatrača nije u stanju povezati uzroke i posljedice. Samo dva mjeseca prije oktobarskih protesta u Titogradu, petog avgusta osamdeset osme, na Trgu Slobode, organizovan je prvi miting podrške Srbima na Kosovu. Masa je s urnebesnim oduševljenjem klicala govornicima, vođama kosovskih Srba, Miroslavu Šoleviću i Kosti Bulatoviću. Malo je ko od mitingaša, izuzev onih koji su imali zaduženja od obavještajno-propagandnih štabova, znao da je to test proba za rušenje avnojevskog poretka, jer govornici su osuđivali razbijače Jugoslavije i šiptarski iredentizam, ali nijesu napadali nosioce titoističke vlasti u Crnoj Gori.

Šćepan se gledajući masu, opijenu od konjaka Zvečevo i jeftine lozove rakije, ali i od omamljivog osjećanja iznenadno otkrivene slobode – koja prkosi, urliče, psuje čelnike republičke Partije – sjetio Kamijevog Pobunjenog čovjeka, u kojemu se kaže da rob u početku želi pravdu a na kraju kraljevstvo. Prošle je sedmice, nakon što mu je blagajnik u Galeriji, Veso Draganić, uručio kuvertu s mjesečnom platom, otišao je u Bigzovu knjižaru i kupio Kamijevu knjigu. Prvih desetak strana je pročitao za pultom u knjižari, i čim je došao doma nije je ispuštao iz ruku, podvlačeći grafitnom olovkom Kamijeve spekulacije o razlikama između pobunjenog roba, koji ne prihvaća način na koji s njim postupa gospodar, i metafizičkog pobunjenika što ne pristaje na život koji mu je nametnut kao čovjeku. Mnogo godina kasnije, nakon što je odlučio da sredi kućnu biblioteku, oslobodi se starih fascikli, časopisa i brošura lokalnih skribomana, shvatiće da su nove knjige, koje je kupovao neplanirano, više od svega ostalog predskazivale važne događaje u njegovu životu. Tako je s dna donje police velike zidne stalaže u radnoj sobi izvukao zaturenu Dedijerovu knjižurinu, Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, koju je kupio uoči Nove hiljadu devesto osamdesete godine, samo desetak dana prije Titovog odlaska na liječenje u ljubljanski klinički centar. Dedijerovu biografiju kumrovečkog kovača koji je postao jedan od najvećih svjetskih lidera počeo je čitati otkad je ljekarski konzilijum svakodnevno obavještavao javnost o zdravstvenom biltenu najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti. Sa zebnjom se čekao dan kad će se iznenadno prekinuti redovni televizijski program i glavni spiker večernjeg dnevnika objaviti najtužniju vijest. Partijski komiteti i Udba su uveli najviši stepen mobilizacije da unutrašnji i spoljni neprijatelji ne iskoriste Titovu bolest i opštu žalost koju će proizvesti vijest o smrti. Radni ljudi i građani su se ispod glasa, zabrinuto pitali, što će biti poslije Tita. Titov božanski autoritiet u narodu mogao se mjeriti samo s njegovim cezarskim ovlašćenjima. Ali, kult ličnosti nije bio uzrokovan maršalovom junačkom borbom u Drugom svjetskom ratu, i velikim uspjesima u izgradnji zemlje i prestižom Jugoslavije u svjetskoj politici, koliko u pobožnom vjerovanju radnika, seljaka i poštene inteligencije, da on ima devet života i da će naći način da se izvuče iz svake neprilike. Masovna podrška svakoj diktaturi, pa i onim najsurovijim, poput Hitlerove, Staljinove, Mao Ce Tungove, Enver Hodžine, umnogome je bila iskrena, s elementima paganske pobožnosti, jer većina ljudi se osjeća sigurnim u sjenci božanskog Vođe, koji će donositi važne odluke umjesto njih. Narodi zavole svoju neslobodu, dok god im ona garantuje predvidljivost.

Revolucije zazivaju slobodu, ali njeni pokretači maštaju o novom svijetu u kojem nema mjesta za stare ideje, i odlučni su svaki prethodni poredak stvari potpuno uništiti. Zato se izvorne revolucije ne mogu popravljati. Moguće ih je samo kvariti, razvodnjavati, dok izgube prvobitnu snagu i brutalnost. Šćepan je u avgustu šezdeset osme godine predao dokumenta za upis na Filozofski fakultet u Beogradu. U studentskoj službi se u vazduhu osjećao dah nedavnih studentskih demonstracija, s početka juna. Službenici na prijemnim šalterima bili su nekako pretjerano ljubazni, i uplašeni. Studentski revolt, koji je provalio kao gnojni čir, potpuno se smirio, i sad je u amfiteatrima i studentskim domovima bilo još mirnije nego prije pobune. Šćepan će kasnije, na drugoj i trećoj godini studija, shvatiti iz razgovora s učesnicima demonstracija da su se protesti dogodili spontano, pod utiskom velikih pobuna na evropskim i američkim univerzitetima, i zbog okoštalosti režimske birokratije, koja je bila na vrhuncu moći. Više je to u stvari bila energija nove generacije koja nije pamtila veliki rat njihovih očeva nego revolucija s novim poimanjem čovjeka i svijeta. Studenti su se bunili protiv privilegija birokratizovanog partijskog establišmenta, ali nijesu htjeli mijenjati ideološki poredak. Njihove vođe su mislile da se Kardeljevo samoupravljanje pretvara u jedan zbrkani hibrid anarhizma i marksizma koji otupljuje lenjinističku praksu. Uzori većine studentskih lidera bili su savremeni maoistički ili fidelovski kompartizam, koji se zasniva na permanentnoj diferencijaciji među svojim sljedbenicima.

Votke ispijene na eks kao da su pojačale Šćepanovu groznicu, pa nije ni primijetio da prolaznici koji ga mimoilaze imaju svečan izraz lica, kao da su krenuli na sopstveno vjenčanje ili pogreb. Posljednju votku je popio u bistrou hotela Crna Gora, i polako je ulicom Slobode krenuo prema svom soliteru. Išao je samim krajem trotoara da se slučajno ne sudari s nekim od građana koji su hitali prema Skupštini. Onda je prošao pored Beka, na čija su oba krila željeznih vrata već nedjelju dana bila zalijepljena dva velika portreta Slobodana Miloševića, u koloru, ispod kojih krupnim crvenim slovima piše: SLOBO SLOBODO. Prvi put je pažljivo zagledao glatko, okruglasto mesnato lice s visokim čeonim zaliscima i rijetkom nakostriješenom kosom novog srpskog vožda. Ova obična trupasta statura s rumenim obrazima razlikovalase od lica sekretara opštinskih komiteta, direktora trgovačkih firmi ili banaka, samo po tome što mu je tjeme bilo zabačeno unazad, poput vođa velikih masovnih pokreta iz vremena nacionalnih preporoda i fašističkih pokreta. Ovaj se prosti lik, koji su rijetki oponenti posprdno nazvali rumenko, umnožavao u milionskim tiražima, u raznim dimenzijama, od najmanjih, nalik portretima fudbalera u dječjim albumima koje su lijepile kasirke u samoposlugama, nešto većih poput crkvenih kalendara na suvenirnicama manastira, do velikih formata A4 i A3 na šoferšajbi autobusa, zidovima u gradskim središtima i ostalim javnim prostorima. Slobini bucmasti obrazi, tršava kosa i isturena vilica, postali su narodna ikona, više od bilo kojeg nacionalnog vođe prije njega. Slobu su narodne mase voljele više nego i Tita, jer on je ličio na jednoga od nas. Maršalovo lice je više ulivalo strahopoštovanje nego ljubav, jer bilo je nekako tuđe, odveć aristokratsko, neprobojno za narodne mase. Fama o Titovom zagonetnom porijeklu, pseudonimu koji ustvari nije bio njegov, davao mu je ezoterijsku auru. Javno se raspravljalo u emigrantskim krugovima, ali potiho i među pripitim boemima u prigradskim prčvarnicama, da Broz nije sin pijanog zagorskog kumeka nego nekog mađarskog ili poljskog grofa. Mistifikaciji oko njegovog porijekla doprinio je i četnički vođa Draža Mihajlović. Iskusni obavještajni pukovnik, koji se ustaničkim vođom srio 1941. u blizini Užica, bio je ubijeđen da razgovara s Rusom, generalom zloglasnog KGB.

Taman što je Šćepan zakoračio preko ulaznih vrata solitera, umalo se sudario s debelim majorom Šljukićem. Ispod majorovog stomaka, koji je podsjećao na veliku ovčju mješinu napunjenu punomasnim skorupom, bio je zategnut široki kožni opasač, s futrolom za pištolj. Šćepanu je naoružani komšija s opasačem izgledao komičnije nego ranije: nekako mu je trbuh više iskočio, a i noge su bile nesrazmjerno tanke u odnosu na gornji dio tijela.

– Dobar dan, komšija – viknuo je zajapureni i zadihani oficir.

– Dobar dan.

– Idete li kući? – Major ga je značajno pogledao. – Ja idem na dužnost. Vojska mora bit s narodom.

Zadihani major je protutnjao pored Šćepana i nestao iza vrata solitera , prije nego što mu je ovaj stigao nešto odgovoriti. Ali, pitanje je, i da je major zastao, bi li Šćepan nešto proslovio. Zapahnuo ga je znoj okruglastog čovjeka u sivomaslinastoj uniformi, čiji ga je miris podsjetio na užeglu slaninu. Mahinalno je stegnuo nozdrve i počeo disati samo na usta, i istovremeno mu se vratila slika od prošlog petka kad je srio majora s debelom ženom. Što se više primicao svom stanu na trećem spratu, koji je vrata u vrata s majorovim, u Šćepanu je rastao bijes. Bio je više ljut na sebe nego na oficira. Trebao sam ga tresnuti šakom u crveno mesnato lice, ili mu kazati, ko ti jebe mater, kuvao je u sebi. Jer, katgod je trebao nešto otresito kazati, odgovoriti dim u dim, mozak mu je blokirao, a jezik se svezaou devet čvorova.

Kako se primicala sedma oktobarska noć glasovi narastajuće mase ispred Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, koja je od Šćepanovog solitera udaljena dvjestotinak metara, sve više su se pojačavali, pretvarali se u moćni huk nalik morskim talasima izazvanih sjeveroistočnim vjetrom koji puva s kopna prema moru. Šćepan je sjedio na otomanu kao da je oduzet. Bez misli i želje da se pokrene. Čim je ušao u stan, iz frižidera je izvadio konzervu punjenih paprika i ostavio je pored električnog šporeta da se malo otkravi. Ali, pošto je skinuo cipele i odložio kožnu torbu zaboravio je na glad, iako je posljednji put nešto prezalogajio juče predveče. Nije se sjetio da će ga od dugog sjedjenja na starom otomanu sjutra presjeći u krstima, jer je drveni divan od orahovine u vrijeme kad su se pravile ovakve vrste počivaljki s uzglavljem, bez naslona, više služio za popodnevni odmor nego za sjedjenje. U desnom uglu dnevne sobe nalazi se udobni trosjed koji je kupljen u Simpu, zajedno s vitrinom, stolom i osam stolica, ali se Šćepan nikad na njemu nije odmarao. Otoman ga je podsjećao na djetinjstvo, dok se ležaj nalazio u maloj kužini, pored furune: jedino toplo mjesto u kući u vrijeme dugih cetinjskih zima. Spavaća soba u staroj kamenoj kući u Dubrovačkoj ulici bila je prava lednica, tako da ga je majka noću u sobi pokrivala s dva jorgana, ali, u vrijeme najveće studeni ostavljala ga je da prekonači u kužini, obučen onako u gornje gaće i fanjelu s kragnom i rukavima, na ležaju od orahovine.

Šćepan se uvijek povlačio pred Silvijinom histeričnom upornošću. Osim kad je tražila da se otoman, kako je rekla, to ruglo makne sa sred kuće. Silvija je prvi dan nakon što su otoman u stan unijeli Šćepan i Ljoljo Bobočić, Bojanin šofer i nekadašnji bokser Lovćena u pero kategodiji, krenula prema ležaju , i rekla mužu: Makni to u ćošak . Šćepan je ustao neočekivano hitro, stavio ispred sebe ruku ispruženu u lakat, kao znak upozorenja da mu ne prilazi, i viknuo je glasom koji ni sam nije prepoznao: Muč, kučko. Silvija je malo streknula, pa onda se povrnula i unijela mu se u lice sikćući, kako nije mogla vjerovati da je on, ne samo pizda koja se boji svoga lada, ne goje i toliko nastran da vuče za sobom neoblanjani otoman, kakav se još može vidjeti samo u kućama puke cetinjske sirotinje, ili u nekoj zabiti Katunske nahije. Onda je zalupila je vrata od dnevne sobe za sobom, ušla u kupatilo, i u napadu histerije uzela fen za kosu i bacila ga na pod. Dugo je ridala bez suza, kao da hoće da izbaci neku košpicu iz prsi.

Nakon što je Silvija odnijela svoju garderobu, posuđe, vaze sa cvijećem, fotografije majke i majkinog oca, Silvijinog đeda, Đura Aladina, upravnika cetinjske pošte 1910. godine – u doba velikog jubileja pedeset godina vladanja Nikole Prvog i obnove kraljevstva gotovo osam vjekova poslije propasti dukljanskog kralja Bodina – u novi kadrovski stan koji je dobila od republičke Skupštine, Šćepan je, bez prethodnog plana, onako nasumice, počeo sam praviti razmještaj stvari u dnevnoj sobi. Odjednom su stvari, koje Silvija nije odvukla sa sobom, dobile značenja koja prije nije zapažao. Prvi put je čestito, na staklenoj vitrini, zagledao mali željezni Tolstojev kip sa štapom u seljačkoj rubaški, koji mu je poklonio Meto Krnić nakon povratka s doktorskih studija u Moskvi, ili bijelu četvorougaonu čipku na postolju ispod televizora koju je njegova majka svečano uručila svojoj snahi prilikom useljenja u stan na Trgu Slobode. (Majka više nikad nije došla u Titograd, jer joj je škodila vožnja autobusom. Vožnja je za nju bila pravo mučenje, pa dva dana prije puta ništa nije smjela staviti u usta, osim vode, jer je jednom davno, poslije oslobođenja posjetila svoju bolesnu sestru u Risnu, i toliko je povraćala u autobusu da je kod sestre došla više mrtva nego živa). Onda je Šćepan – kao neku vrstu jutarnje gimnastike – počeo premještati stolice za trpezarijskim stolom: onu s čela je postavio na sredinu stola, a onu sa začelja na drugu stranu. Ovo svakojutarnje vrćenje stolica oko stola bilo je besmisleno koliko i nevidljivo za drugog posmatrača, jer svih osam drvenih stolica sa naslonima je jednobrazno. Onda je na balkonu lijevom nogom zapeo o veliku zemljanu vazu sa limunom – koju Silvija nije mogla staviti u gepek velikog službenog pežoa 506 – i odvukao je pola metra ulijevo, sjutradan je pomjerio udesno, pa opet u treći ćošak male terase. Velika posuda je bila toliko teška da ga je svaki put oblio znoj. Treće jutro poslije gimnastike s vazom na balkonu, naslonio se leđima na ogradu i glasno se nasmijao. Postao sam pobrkan, pomislio je. U času se sjetio Đoka Leze koji je popravljao kontejnere za smeće duž Bajove ulice. Cetinjski komunalci su ih nalazili izjutra i po sto metara od mjesta sa kojih su prethodni dan skupljali smeće. Ovaj oblik prisilne neuroze, koji je vremenom postao zarazan kod prijestoničkih boema i lera, profesor Srba Stoiljković, kome je Cetinje bilo pravi majdan za izučavanje psihopatologije, ali i liječenje sopstvene neuroze, nazvao je, pola u šali, cetinjski sindrom.

Šćepan nije znao kad ga je prevario san u noći sedmog na osmi oktobar niti koliko je spavao, jer nije bio siguran da li se poslije sinoćnog komiranja od votke danas budio do kasnog popodneva, i je li toliko konfuzan zato što se u jednom trenutku jutros probudio i onda opet zaspao, pa mu to jutarnje buđenje sad izgleda kao da je bio san. Pridigao se na lijevi lakat vrteći glavom lijevo desno, ne bi li došao sebi. Sjećanje mu se vraćalo isprekidano, kao da preskače jame bezdane, dok nije počeo hronološki slagati cijeli film događaja, od jučerašnjeg izlaska iz Galerije, i bliskog susreta s radnicima Radoja Dakića. Pogled na bocu do pri samom dnu ispijene votke konačno ga je uvjerio da je danas subota, i da je možda nešto važno prespavao, na što nije mogao uticati, ali da će mu kasnije možda biti žao što nije bio svjedok rušenja jednog poretka koji je, koliko je juče, izgledao tako silno i neuništivo. Konačno je dohvatio daljinski upravljač za televizor, koji se nalazio na niskom pravougaonom stolu pored otomana, samo na pedu od votke, kad mu je sinulo da ono što je još bilo mutno, kao jutarnji san ili java, može odgonetnuti na glavnim večernjim vijestima u sedam i po sati.

Na dnevniku TV Titograd udarna vijest bila je milicijsko rasturanje suzavcem i fizičkom silom demonstracija koje su prijetile da ugroze javni red i mir i imovinu građana i Socijalističke Republike Crne Gore. U krupnom planu prikazali su glavatog načelnika Uprave milicije, koji snažnim glasom zapovijeda: Milicijo, postupi po naređenju. Urednik informativnog programa TVT je poslije samo dvadesetak sekundi živih slika juriša milicije sa šljemovima i gumenim pendrecima na demonstrante, napravio pomalo nezgrapan rez u montaži priloga, prekidajući sekvencu u trenutku kad u krupnom planu jedan milicioner izmahuje penderkom prema nečijoj glavi. Onda su bez komentara, više od dva minuta, prikazivali smeće, polomljena stakla na prodavnici Beka, i prevrnute kontejnere i žardinjere ispred Skupštine i na Trgu Republike. (Pad dugovremenih nedemokratskih režima najbolje nagovještava konfuzija u sektoru propagande i bezbjedonosnih službi, rekao je petog avgusta u restoranu Radovče, pripitim i još pomalo uplašenim mitingašima, Kiro Radović, kafanski filozof i disident, koji je zbog verbalnog delikta dva puta robijao u Spužu. Jednom je izjavio da je Tito ruski, a drugi put američki špijun).

Poslije izvještaja o demonstracijama, najavljen je prilog o tome da će tekuće godine elektroindustrija Obod postići rekord od šesto hiljada proizvedenih rashladnih uređaja. Šćepan je isključio televizor čim se na ekranu pojavio generalni direktor fabrike, sitni čovjek, s orlovskim nosom i malim očima nalik ptičjim. Još ga je boljela glava, ali bio je siguran da da je jutros s prozora dnevne sobe gledao polomljena stakla, prevrnute žardinjere, milicijska auta i krupne plavce kako vitlaju s pendrecima u rukama. Napregnuo se sjetiti svakog detalja. Polako su mu se vraćale slike redoslijedom koji je izgledao logičan. Upoređujući jutrošnje sjećanje sa slikama na televizijskim vijestima sve se poklapalo, osim što se u izvještaju o demoliranom trgu, ispred knjižare Kultura, nije vidio milicijski kombi crna marica i plava zastava 101 s rotacionim svijetlom, na sredini trga, između Beka i poslovnice JAT-a.

Glas koji ga je jutros rasanio bio je paničan i skoro plačljiv: Molim vas, otvorite mi. Šćepan se popridignuo s otomana na desni lakat ne bi li ocijenio odakle dolazi lupanje. Onda je čuo još jedan snažan udarac. Osluškivao je stisnutih usana i napregnutih vratnih žila, kao da očekuje da će mu ponovni glas svrdlom probiti mali mozak. Molim vas, opet se čuo isti glas, koji je bio za jednu oktavu niži. Šćepan je pogled upravio prema ulaznim vratima. Sad je bio siguran da glas dolazi iz hodnika, iza vrata stana. Opet se nije čulo ništa, dok se sa suprotne strane, kroz dvostruko staklo trokrilnog prozora dnevne sobe nije probio drugi, promukli glas, zadebljan kao da se, našte srca, napio ledene vode: Drž ga, drži bitangu. Glas organa gonjenja sasvim sigurno čuo je i nenadani jutrošnji posjetilac, jer se trčećim korakom udaljio od vrata. Onda je nastala duga tišina, kao u svako subotnje jutro.

Pošto je isključio televizor nepomično je sjedio dvadesetak minuta, premišljajući se hoće li sebi natočiti ostatak votke ili će otići u obližnju samoposlugu, a onda je pogledao na sat, i s pomiješanim osjećanjem razočarenja i olakšanja vidio je da je tačno osam sati, vrijeme kad se prodavnice zatvaraju. Dok je mislio o piću dobio je nagon za povraćanjem. Podrignuo je, kao da će mu u tom času navrijeti ključ na grlo, iako je znao da bi iz usta mogla poteći samo subjelkasta tečnost, jer od preksinoć, punih četrdeset osam sati, ništa nije obidovao osim votku, crnu kafu i jednu kocku lokuma koju mu je juče ujutro s kafom poslužila Simonida, debela kafe kuvarica u Galeriji, rodom iz Leskovca, čiji je muž bio šofer Vuka Vukadinovića, predsjednika republičkog Izvršnog vijeća.

Šćepan se sjeti da je bolje da sebi skuva kafu, iako će ga možda još jače zaboljeti želudac, ali će mu se barem razbistriti u glavi. Jer, još je bio ošamućen od jučerašnjeg prizora, kad mu se na izlasku iz galerije ukazala kolona protestanata. U tom trenutku je predosjetio nešto veliko i strašno – iako bučna i zanešena radnička kolona nije izgledala toliko zastrašujuće – što izmiče logičkom mišljenju i njegovom prethodnom iskustvu. Nešto što najavljuje jednu od onih velikih istorijskih bestijalnosti, i bratskih krvomutnji, kojih sena Balkanu događaju svakih dvadeset do trideset godina, a poslije o njima sljedeće generacije polemišu do sudnjega dana. Osjećao je kožom veliku promjenu, ali nije slutio politički prevrat, jer većina ljudi nije bila spremna za novo doba. I on je bio uspavan dugotrajnom vladavinom jednog poretka, jer prvi put od dolaska slovenskih plemena na Balkan, samo se u vrijeme titoizma gotovo pola stoljeća nije desila promjena vlasti, neki lokalni ili veliki rat. Uostalom, prije Antibirokratske revolucije i mnogo iskusniji ljudi od Šćepana nijesu slutili da se takav režim može srušiti preko noći. Dvije godine poslije Titove smrti u Galeriju je navratio na kafu Niko Niković, pisac zavičajnih romana, prvoborac i penzionisani general. Poslije pitanja direktora Galerije, Milana Marovića, koji mu je pokazivao postavku afričke etnološke zbirke: Što će biti s Jugoslavijom, vitki elegantni starac s leptir mašnom malo je poćutao. Direktor Marović ga je gledao s izvjesnom zebnjom, dok general-pisac nije lagano odmahnuo rukom: Države ne propadaju tako lako. I kad nijesu u krvi stvorene, kao naša. I Šćepan je vjerovao u vječnost države, kao što je u djetinjstvu vjerovao u Titovu nadčovječansku prirodu. Eto, brzo će napuniti četrdeset godina u prkno, ali je još pamtio, kao da je bilo juče, majkin šamar koji je dobio zbog bezazlenog pitanja: Može li umrijeti Tito?

Majka je vjerovala da je maršal zduvač, da po noći, dok drugi misle da spava, ide u vjetrove. To jest, da ga noćni duhovi štite od neprijatelja, i dojavljuju mu sve što se o njemu loše govori. Majki se omakla ruka prema sinovom obrazu više nehotično, iz straha, da mu pitanje o Titovoj smrti nije došapnuo antipatnik, maršalov neprijatelj koji se sam nije smio s njim sukobiti, i onda ispred sebe potura mlade, naivne i nebranjene duše. Majka je krila od drugih svoje sujevjerje. Ako bi komšinica Koviljka primijetila svojim urokljivim očima – za koje se šaptalo da s njima može orla pod nebo ustrijeliti – da je Šćepanovo donje rublje izvrnuto, majka bi se pravdala zbog svoje rasijanosti, i nikad joj nije priznala strah od uroka. No, sve dok je Šćepan otišao na studije ona je, preko naslona stolice za jutarnju preobuku, ostavljala izvrnutu potkošulju, donje gaće, ili jednu od dvije čarape naopako okrenutu.

Poslije Titove smrti komunistički sistem je ličio na staru rasušenu bačvu, koja curi i popušta na sve strane. Jugoslavija je počivala na dva noseća stuba: faraonskom kultu druga Tita i diktaturi Saveza komunista Jugoslavije. Komunizam je slabosti sistema u svojoj zreloj fazi prikrivao stalnim ekonomskim reformama, širenjem polja radničke samouprave i modernizacije u kulturi. Prvobitni ideološki i estetski tabui polako su se mijenjali, ali osnovi na kojima je počivala avnojevska federacija, kult druga Tita, ravnopravnost naroda i narodnosti i uloga Jugoslovenske narodne armije, ostali su nedodirljivi, tako da je samoupravljanje, koje je izraslo iz ideja centralističkog marksizma i izvornog anarhosocijalizma ličilo na groteskni hibrid sa nepremostivom unutrašnjom protivrječnošću. S jedne strane, bilo je uzročnik otupljivanja revolucionarne oštrice Partije, dok je u drugom smislu doprinosio stvarnoj modernizaciji društva. Vođe studentskih demonstracija šezdeset osme u suštini su bile u pravu: komunizam svoj eros i vitalnost može održavati samo kroz neprestanu rigidnu klasnu i idejnu diferencijaciju, jer se ljudska priroda, uprkos obuhvatnoj propagandi i obrazovanju, ne može promijeniti za nekoliko decenija. Titovi saborci, nova elita mahom sastavljena od mladih poluseljaka i poluinteligenata, u početku su vjerovali su da su dio svjetske revolucije koja će promijeniti svijet, iako se kulturološki nijesu uspjeli mnogo odmaknuti od sjenki svojih očeva, koji su bili egoistični, zarobljeni u plemenski narcizam i romantičnu patetiku. Zato većina komunističkih komesara, kasnijih disidenata, nije evoluirala prema socijaldemokratiji nego se pretvarala u radikalne nacionaliste. Druga i treća generacija komunističkog vođstva, nasljednici ratnih veterana – profesionalnih revolucionara, idealista i brutalnih egzekutora obučenih od Kominterninih instruktora – koji su na čelne pozicije u Partiji i policiji došli poslije pada Aleksandra Rankovića, od kraja šezdesetih godina do raspada Jugoslavije, bili su uglavnom oportunisti, bez lične harizme i uvjerenja u ideale klasne borbe, internacionalnu solidarnost i ravnopravnost naših naroda i narodnosti. Stoga se iz histeričnog straha miliona, što će biti poslije Tita, i malomoćnosti njegovih nasljednika nije moglo stvoriti ništa drugo do nekrofilni slogan: I poslije Tita Tito.

Titova sahrana je bila spektakularna, kao i njegov život. Sina pijanog kumeka iz Kumrovca ispratilo je više svjetskih državnika nego bilo kojeg drugog svjetskog lidera ili krunisanu glavu najstarijih evropskih monarhija. No, samo par godina poslije maršalove smrti, u Beogradu i Ljubljani su se, pogotovo na univerzitetima, u udruženjima književnika i oko omladinskih listova, počele stvarati demokratske inicijative koje su, prikrivajući nacionalističku pozadinu, kritički preispitivale već dotrajale temelje ideološkog monizma i kulta ličnosti. Ipak, raspad sistema je zatekao i vanjske specijaliste za jugoslovenski komunizam, jer antikomunistička opozicija bila je slaba i atomizovana, bez dublje građanske tradicije u predkomunističkim vremenima ili moćnih antirežimskih radničkih sindikata poput poljske Solidarnosti. S druge strane, nijesu pretpostavili da će se Savez komunista urušiti iznutra, tako što će u najvećoj republici lideri Partije i Vojske napraviti savez sa nacionalističkim intelektualcima i Crkvom.

Sve što se tako lako urušava, bez otpora, s ravnodušnošću ili zanosom većine dojučerašnjih vojnika Partije, ima dobar razlog da nestane, mislio je potišteno Šćepan, gledajući televizijski izvještaj s demonstracija. Posebno ga je deprimirala lakoća kojom u seljačkim društvima lako prihvataju, i još lakše odbacuju, velike ideologije i autoritarne vladare. Titov kult nigdje nije bio toliko dominantan kao kod Crnogoraca, a samo sedam-osam godina poslije smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti, isti oni sekretari mjesnih komiteta i direktori velikih preduzeća koji su čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog, vikali su kako su se protiv Srba urotili ustaše, šiptari i balije. No, mnogi obični članovi Partije nijesu postali konvertiti iz niskih pobuda, izopačenosti karaktera ili karijerizma, nego su jednostavno promijenili mišljenje a da toga nijesu bili svjesni. Srećko Darmanović, vozač u Galeriji, prostodušni omaleni i trbuljati čovjek srednjih godina kome su Cikotići, kako su Cetinjani zvali staropodgoričke fakine, zbog guste valovite kose koja je pokrivala nisko čelo kao uvor pijetla i velikog kljunastog nosa, nazvali Baljin Kokot, na vijest o Titovoj smrti kroz plač je procvilio: Ne znam koga je snašlo više zlo, mene ili Jugoslaviju. Srećku je prije samo tri mjeseca naprasno umrla žena, iza koje je ostalo troje djece, jedno drugom do uveta, od kojih je najmlađe imalo tri godine. No, poslije avgustovskog mitinga osamdeset osme, Baljin Kokot je, glasom koji nije trpio polemiku, rekao zbunjenom Šćepanu: Tito je bio protiv Srba.

Šćepan je pogledao prema okruglom zidnom satu, postavljenom iznad vrata dnevne sobe. Bilo je deset minuta do deset sati. Ovo ga malo raspoloži, jer kad je krenuo na studije, majka je iz njene đevojačke skrinje s malim okruglim katancem, izvukla bijeli vaculet u kojemu je bio umotan džepni sat njenog oca, Labuda Žutkovića, poručnika crnogorske vojske, i pružila mu ga svečano, kao orden, protrljavši srebrni poklopac bijelom krpom. Pogledala ga je, kao da mu želi saopštiti nešto važno, a onda je i sama zbunjena, promrmljala: Kagođ se skazaljke poklope, onda neko misli na tebe. Šćepan se iznervirao što se u času ne može sjetiti marke velikog sata sa srebrnim poklopcem i ugraviranom željezničkom lokomotivom, koji mu je neko ukrao iz ormara studentske sobe na prvoj godini studija, i onda, zamantalo mu se u glavi, zavrćela mu se svijest, tako da mu se činilo kako se pod ispod otomana počeo ljuljati i uspinjati prema zidu. Polukružno je zavrtio glavom s desna nalijeva, i s slijeva nadesno, neće li mu se razbistriti pred očima. Ali, ostao je bez daha. Nešto poput vrelog ražnja probolo ga je kroz ožičicu. Ustao je polako, i oprezno. Kao da hoda na jajima krenuo je prema kuhinji da popije čašu vode. Koljena su ga jedva nosila, iako mu više nije bilo mutno u glavi. Dok je pio mlaku vodu koja je imala bljutav ukus pogled mu pade na veliku razmrznutu konzervu punjenih paprika koju je bio zaboravio otvoriti i podgrijati na električnom šporetu. Dok je otvarao konzervu i prebacivao male okrugle paprike nalik teniskim lopticama u crni tiganj, koji je bio donio iz Cetinja – majka je taj tiganj, valjda iz nostalgije za djetinjstvom, uvijek zvala prosulja – osjetio je kako mu voda nadolazi u usta, i jedva se uzdržao da ih onako obličke, nezagrijane proguta. Okrenuo je dugme na velikom kolu električnog šporeta Gorenje, otvorio viseću kredencu, uzeo tanjir i postavio ga na trpezarijski sto. Dok je tražio nož i pirun, zazvonio je telefon. Streknuo je od prodornog zvuka. Skoro je bio zaboravio da još ima kućni telefon, jer, godinama ga niko nije pozvao. Imao je odbojnost prema razgovoru na daljinu, posebno otkad se Silvija odselila u dio novog grada Preko Morače, u zgradu koju su lokalni fakini duhovito nazvali Lordovka, zbog njenih stanara, opštinskih i republičkih funkcionera. Ipak, redovno je svakog mjeseca plaćao telefonsku pretplatu, i nikad se nije upitao zašto bez potrebe baca pare. Jer, s Metom se uvijek sastajao istim danima u isto vrijeme, a majku je, dok je bila živa, posjećivao svake druge subote. Šćepan je na Cetinje odlazio Tarinim autobusum u devet i po, a vraćao se s istim šoferom popodne, u pet i trideset, s crvenim cegerom u ruci u kome se nalazila plastična posuda umotana u novinski papir, puna jednostavnih kolača, od brašna, jaja i suvog grožđa,s neobičnim imenom fugaca, što na venecijanskom dijalektu znači kratkog vijeka, prolazan.

Podignuo je slušalicu, pošto je zvonilo pet puta.

– Je li stan Šćepana Dragišića? – Glas je bio običan, nekako formalan, ali nešto je ukazivalo na rutinu s kojom često obavještava o nečemu važnom. Šćepan namah pomisli da se glas javlja iz milicijske stanice, i da će ga pozvati na saslušanje, jer je jutros neko čuo ili vidio demonstranta u hodniku gdje lupa na njegova vrata. Srce mu je uzdrhtalo. Dosad nikad nije imao posla s javnim ili tajnim organima ove sveprisutne ustanove, osim kad je obnavljao lična dokumenta.

– Jeste. Izvolite.

– Treba mi drug Dragišić.

– Ja sam – odgovori Šćepan. Sad je bio siguran da ga je neki komšija prijavio miliciji – možda sam major Šljukić – kako je on skrivao demonstrante, pa će ga, iako je subota veče, pozvati u stanicu milicije i ispitivati o povezanosti s onima koji su rušili narodnu vlast.

– Vaš otac, Tripko Tujović, preminuo je sinoć oko dvadeset tri sata.

– Ko ste Vi? Nijeste se predstavili – Šćepanu je pitanje izlećelo, više iz smetenosti nego zbog sumnje da nije nečija provokacija.

– Zovem iz Doma staraca u Risnu. Ja sam šef smještaja u domu.

Šćepan je tek sad prepoznao meke primorske vokale u glasu neznanca. Što je to šef smještaja u domu staraca? Opet nije kazao svoje ime i prezime.

– Kako ste dobili moj broj telefona?

– Preko cetinjske milicije.

Šćepan se sad potpuno smeo. Osjetio je kako mu pulsiraju sljepoočnice. Zašto cetinjske milicije kad sam prebivalište na Cetinju odjavio čim sam se iz Beograda vratio u Titograd, prije sedamnaest godina? I za informaciju o mojoj adresi i telefonu trebalo im je više od dvadeset sati?

– Morate nam kazati da li ćete preuzeti posmrtne ostatke vašega oca?

Glas mu je opet postao vrlo služben, i za nijansu grublji nego na samom početku razgovora.

– Da li me čujete? Hoćete li preuzeti posmrtne ostatke svoga oca?

Naglasio je svoga oca, očigledno je postao nestrpljiv.

– Da… Hoću. Gdje se nalazi?

– Kod nas… u mrtvačnicu… Za informacije se možete obratiti na 082 31 882.

Šćepanu se jezik opet zavezao za vilice, i nakon što je neznanac iz Doma staraca prekinuo vezu, cijelih dva-tri minuta držao je slušalicu malo odaljenu od uva, kao da čeka neki drugi glas koji će mu kazati da je ovo što je čuo, ipak, neslana šala ili zabuna. Iz trećeg pokušaja je slušalicu stavio u ležište crvenog telefonskog aparata i vratio se na otoman. Nije vjerovao da će ga očeva smrt iznenaditi, s obzirom da je on više od deset godina bio šlogiran i da je jedva, uz pomoć štapa, vukao desnu nogu. On je uostalom za Šćepana umro prije trideset i četiri godine, onoga dana kad se s dva velika crna kufera odselio iz kuće, a definitivno je bio pokopan u sinovoj glavi otkad su ga bolničkim kolima iz Cetinja odvezli na neurohiruško odjeljenje ortopedske bolnice u Risnu. Šćepan je nekoliko puta pomislio da je otac stvarno umro u risanskoj bolnici, i da mu niko nije javio, jer poslije majkine smrti nije dobio nijednu vijest o njemu. Nije ni majku pitao što se događa s ocem, ali ona ga je, s vremena na vrijeme pomenula za ručkom – onako kao da neće – da joj je taj i taj rekao da su doktor Radojičić ili glavna medicinska sestra, Ema Mustur, kazali da mu je stanje nepromjenjivo, stabilno, i da će biti prebačen u dom staraca. Majka je krila pred sinom da o svom bivšem mužu redovno dobija izvještaje od komšinice Koviljke, koja joj je kao radio mileva, svako jutro refererisala gradske oprdine o tome što je novo u opštinskom Komitetu, ko će doći za direktora Oboda, ko je prevario ženu, ko se na smrt razbolio… Šćepan je poslije majkine smrti vjerovao da se više niko ne sjeća Tripka Dragišića, i nemalo se iznenadio kad mu je na izložbi kubanskog savremenog slikarstva, održanoj u Galeriji na četvrtu godišnjicu Titove smrti, arheolog Milan Pravilović, koji je u Risnu istraživao mozaike iz rimskog perioda, rekao da mu oca, onako sakatog s poluparalizovanom desnom nogom, srijeće svakodnevnou jutarnjim satima, u baru ili na terasi hotela Teuta, uvijek s dvije čaše loze na stolu ispred sebe. Jedne pune i druge do pola ispijene.

Šćepan je pravdao sam sebe što ga je očeva smrt zatekla, jer odavno su sjećanja na njega bila maglovita i sumračna. Ali, i majkin nestanak ga je iznenadio, iako je posljednjih dana, dok se dijelila s životom, sjedio pored njene bolesničke postelje. Dvorio je cijelo popodne tog trinaestog septembra osamdeset treće, uspravljenu na nekoliko kušina da joj lakše duša ispadne, i onda se tačno u šest sati popodne odvojio od bolničkog kreveta i ušao u toalet bolničke sobe da na lavabou umije lice i skvasi vratne žile. Nakon pet minuta vratio se u sobu pored kreveta, koji je bio udaljen tri metra od toaleta. Medicinska sestra je još držala majkinu desnu ruku na zglobu iza šake. Majka je umrla toliko tiho da je iznenadila i časnu sestru Antoniju, Slovenku,koja se u dvadeset i pet godina službe na internom odjeljenju nagledala toliko smrti.

Smrt je protivna našoj volji. Osim kad odlučimo sebi prekratiti život… Kami tvrdi da je samoubistvo najvažnije filozofsko pitanje. Šćepan se grozio pogrebnih rituala koja su u Crnoj Gori ličila na pučke teatre. Od najranijih dana je cetinjskim ulicama susrijetao pokajnice, povorke u crnim odorama koje prate mrtvačka kola. Otkad je krenuo u gimnaziju, koja se nalazi u blizini Novog groblja, često je vraćajući se poslije nastave kući morao prelaziti na drugu stranu Bulevara Lenjina, kako se ne bi mimoišao s dugom povorkom muških i ženskih pokajnica koje polako zamiču prema Lovćenskoj ulici. Tek kad je napravljena gradska kapela na Novom groblju prestali su u kvartovima, od Grude do Bogdanova kraja, odjekivati tužbalice i muški leleci, od kojih se djeci i putniku namjerniku ledila krv u žilama. Smrt je prije gradnje grobljanske kapele, dok su pokojnike držali izložene, obično u najvećoj sobi u stanu ili u kući – ukoliko je pokojnik starija osoba – često bila povod svojevrsne noćne zabave. U dvorenju mrca, rođaci i komšije, da bi prekratili duge noćne sate zapodijevali su šale, pričali anegdote o savremenicima i istorijskim ličnostima. Posebnu ulogu su imali oni koji umiju lijepo i duhovito pripovijedati, stvarne i izmišljene zgode, i katkad je oduševljenje govornikom bilo toliko da su svi uglas počeli vikati, ili bi smijeh bio toliko gromoglasan da se čuo i u susjednim kućama. Ispred ponoći, poslije fajronta u kafanama, napućenost u stanu pokojnika dostizala je vrhunac, jer su u međuvremenu prispjeli gradski besposličari i pijanci, koji su uz besplatnu rakiju i cigarete, zajedno s rodbinom i prijateljima dvoriti mrca do zore. (Postojalo je vjerovanje da se pokojnik u toku noći ne smije ostaviti ni na čas dok ga ne sahrane, da mu dušu ne obrate zli dusi, i ono je iščiljelo tek pošto su gradske vlasti sagradile grobljansku kapelu i zabranile dvorenje mrvaca u kućama). Šćepan je Metu Krniću obrazlagao da je nekrofilija kod Crnogoraca svojevrsni hibrid epskog erosa i tanatosa, koja se vremenom pretvorila u posebne rituale stvarnih, namještenih ili lažnih gestova, razvijajući tako poseban talenat za glumu, najšireg dramskog dijapazona. Prosto je nevjerovatno, kako su neuke seljanke, u samo jednoj sekundi, jednako uvjerljivo pokazivale ushićenost ili glumile najdublju tugu, ridajući s očima punih suzama koje su nezaustavljivo tekle niz obraze.

Komunisti su pogrebne običaje smatrali nazadnim, samim tim što je novi proleterski čovjek prezirao pobožnost, sujevjerje, babska bajanja i gatalice. Ipak, komitetske instrukcije nijesu potpuno promijenile stare običaje, tako da još danas Novog groblja, u vrijeme sahrana odliježu strašni muški leleci i ženske naricaljke. Šćepan je smatrao da vlast ima civilizovan odnos prema nazadnim, često paganskim običajima, poput ispijanja rakija za dušu pokojnika ili klanje teleta u selima za večeru pokajnica. Jer, duša umire s čovjekom ili prelazi u drugu sferu koja nije povezana s njegovom ovozemaljskom životnom avanturom. Ljudsko tijelo lišeno duha konačno postaje samo materija, i zato je Šćepan na sahranama, prolazeći pored kovčega umrlog prema rodbini koja prima saučešće, zamišljao tijelo koje se raspada.

Bio je beskrajno zahvalan časnoj sestri Antoniji, koja je vidjevši njegovo unezvjereno lice koje dobija mrtvačku boju nalik na majkino, zamolila ga da napusti bolničku sobu, jer će se ona sama pobrinuti za spremanje pokojnice. Majkina sahrana je bila posljednja na kojoj je Šćepan prisustvovao. Obilazio je groblja u širokom luku. Zazirao je od svega što podsjeća na smrt. Pa i od mjesta na kojima su bile postavljene posmrtne plakate. Kad je Šćepan nabasao na drvo, na kojemu je špenadlama zakačena plakata sa fotografijom pokojnika uokvirena crnim kvadratom, osvrnuo se oko sebe, i vidjevši da je ulica bila pusta ili su glave prolaznika okrenute na drugu stranu, otrgnuo bi plakatu, pocijepao je i bacio u prvi kontejner za smeće.

Majka je teško i dugo umirala. Onako kao što je i zamišljao da se ljudima kida duh. Rak joj je razijedao utrobu, pluća, i na kraju kosti. Šćepan je svaki dan, čim bi s autobuske stanice stigao na interno odjeljenje bolnice Danilo Prvi, u sobu broj dvanaest, nakon jutarnje ljekarske vizite, lagano joj dlanom dodirnuo desnu ruku koja je bila oslonjena na bijeli bolnički čaršav, i pitao je: Kako si?. Majka je ćutala ćerajući od sebe nesnosnu bol kojom je iskušavao Nečastivi, neprestalno bezglasno ponavljajući:Natetematebilo. Noć uoči smrti, prije nego je izgubila svijest, tražila je da je okrene s lijevog na desni bok. Je li ti teško, pitao je Šćepan. Majkin glas je još bio snažan: Kam da mi je, liše tebe. Stotinu puta se za ovih pet godina pokušao tačno sjetiti majkinog lica dok je sestra Antonija osluškivala ima li još života u njenim žilama iza šake. I svaki put mu se javljala nešto drugačija slika njenog lica, koje je bilo smekšalo. Kao da spava. Smrt je došla kao spasenje od strašnih muka, koje je ona junački podnosila. Smrt je ništa, pomislio je Šćepan.

Vitaminski kokteli u bocama za infuziju samo su produžavali majkinu patnju. Platio bih joj smrt da mogu, Šćepan je pomislio i ugrizao se za jezik. Ovo nije zbog sažaljenja nego iz sebičnosti, prekorijevao je sebe, ali kad je vidio da majkina šaka mlitavo visi iza zglavka koji je držala sestra Antonija, i da joj se lice smirilo, osjetio je da mu neko s leđa skida teško breme. Ipak, cijelu jesen i zimu nakon majkine smrti Šćepanu san nije dolazio na oči. Čim bi sklopio kapke, pred sobom je ugledao bijeli bolnički krevet s gvozdenim šipkama na čelu kreveta i majkino veliko krupno tijelo u položaju fetusa koje se u ramenom dijelu pomiče u ritmu kako hvata zrak. Udisaji su bili sve kraći, a razmak između svakog sljedećeg udisaja bio je duži za jedan dio sekunde. Onda bi ponovo upiždrio u jednu crnu tačku na plafonu pored lustera dok mu se oči same ne zatvore. Nije znao je li ga prevario san i koliko je spavao, prije nego mu se javila slika kupatila bolničke sobe u koju je pobjegao da se ne suoči s časom kad će majka izdahnuti. Pošto se probudio, više nije mogao zaspati do same zore, ali sad nije gledao u plafon nego se okrenuo na desni bok i zamišljao sopstvenu smrt. Svaki put je smišljao drugačije situacije u kojima će nestati s ovoga svijeta, prisjećajući se umrle ure ljudi koje je sam poznavao, kao i slavnih ljudi o čijim su umiranjima ostali pisani tragovi.

Ukoliko je život zadat nekim smislom, onda se i ne umire bez razloga, razmišljao je Šćepan o uzročno posljedičnoj vezi života i smrti. Pokušao je pronaći logiku na osnovu nasljeđa, karaktera, načina življenja koja određuje i umiranje. Da li samo slučajnost, prostodušnost ili genetske sklonosti presudno utiču na to hoće li neko paski ispustiti dušu. Ili će biti sačuvan poniženja dugog umiranja, kao oni koji umru u snu, sami sebi presude ili poginu od tuđeg metka. Od svih teorija najmanje je pouzdana ona o nasljednim osobinama. Deset pasova Dragišića, svi muški potomci do Šćepanovog oca Tripka, nestali su – ukoliko nijesu pijenuli odmah nakon rođenja – od noža ili puške, prije čestrdeste godine života. I danas se u Grebcima može čuti nedokazana teorija da se ludi ratnički soj Dragišića, razvodnio, polacmanio se, kad se đed Dunjaš orodio s Patriciom Bonomi, apotekarskom kćerkom iz Kazerte. Majka je Šćepanu na osamnaesti rođendan predala malu talijansku očevu beretu, jedinu stvar u kući koju je Tripko Dragišić zaboravio odnijeti za sobom – prije će biti da mu nije bilo stalo do pištolja – kad ih je napustio davne hiljadu devetstvo pedeset četvrte godine. Izvukla ga je ispod posteljine s gornje police šifunjera, i rekla: Evo ti očev pištolj, iako ti neće trebat više no njemu. Dok mu je pružala pištolj, u njenim očima je vidio mješavinu brige i podrugljivosti: Tebe ne basta ubit čojeka. Htio je vratiti beretu na isto mjesto, ali predomislio se i stavio je u drugi dio šifunjera, u džep stare zimske bunde, koja je bila za nekoliko brojeva manja od njegove sadašnje veličine. Posljednji put je bundu obukao na polamaturi, ali majka se nije odvajala od starih i nepotrebnih stvari. Nije mogao provaliti, drži li u raznim zavežljajima, u dnu šifunjera, na šufitu i špajzu tolike tranje – kakve su se jedino mogle naći u ciganskim čergama na Pištetu, gdje su Adžovićitaborili svake godine, od Đurđevdana do Mitrovdana, sve do smrti njihovog poglavice Bekrije – iz nostalgije prema vremenu u kojemu su nošene ili zbog straha da će doći nevakat, pa bi, zlu ne trebalo, mogle nekome koristiti. Šćepan je poklonjeni pištolj htio sakriti, od svojih i majkinih očiju, iz straha da će doći u iskušenje da okrene cijev prema svojoj sljepoočnici. On je zazirao od oružja koliko i od visine. Strah od visine prvi put je otkrio u vrijeme ljetnjih ferija, poslije završene polamature, kad je krenuo s drugovima iz odjeljenja, Cagenom, Belom i Perkom, starim putem iz Njeguša prema Kotoru. Na jednom grebenu iznad kotorskih bedema pogledao je niz okomitu padinu. Neka sila ga je vukla prema dubini. Omađijan je gledao niz slomivrat, umjesto ispod bedema gdje bi se mogao strovaliti. Još malo se nagnuo naprijed, i onda ga je Cagen dohvatio s leđa za kragnu od majice: Što bleneš?

No, samoubilački gen se, kao i ćelavost ili boja očiju, nasljeđuje više od drugih osobina, iako se u jednoj generaciji, kao rijeka ponornica izgubi, pa se opet u nekoj sljedećoj, možda u sedmi pas, iznenadno pojavi. Šćepanov đed Dunjaš Golubov stajao je uspravno, bez zaklona, pored komandanta izviđačkog odreda, Krsta Zrnovića, dok su ih austrijski vojnici gađali zaklonjeni iza jelovih stabala u bici na Mojkovcu. Prkosio je smrti, da pokaže da nije gori junak od svog komandanta, za koga se vjerovalo da da mu metak i sablja ne mogu nauditi. Dunjašev sin Tripko razlikovao se od oca, pojavom i karakterom, kao dan i noć. Bio je sjenka, neprimjetan, kao da zimi dobija boju sivog katunskog kamena, a ljeti postaje saobrazan s bojom lipovog lišća. Šćepan je samo jednom srio oca nakon što ih je ostavio. Umalo se nijesu sudarili na Bulevaru Lenjina – sin se vraćao iz gimnazije, a otac iz kafane Koreja, u svoj stančić preko puta nacionalne biblioteke – i Šćepan ga je prepoznao – na osnovu jedine fotografije na kojoj su zajedno mladi roditelji i šestomjesečna beba – tek pošto ga je mimoišao. Šćepan je bio zatečen što u očevim crtama nije bilo ništa blisko ili pamtljivo. Možda zato ima nadimak Špijun, jer kažu da oni koji se bave konspirativnim poslovima mogu biti uspješni samo ako im lica nijesu pamtljiva, mislio je mladi Šćepan.

Najednom je Šćepan osjetio da mu se niz lice slivaju suze, tople kao ljetnja kiša. Navrle su iznenada, iako je očeva neugledna pojava, koja je blijeđela kako su godine prolazile, bila više apstraktna nego stvarna. I kad bi ga stariji ljudi pitali: Čiji si ti mali, on je izgovarao ime Tripka Dragišića, kao da je tuđe. Pomislio je da je jedino što je naslijedio od oca – kojega sam mora sahraniti – beznačajnost.

Teturavo je ustao sa otomana. Onda se sjeti mirisa zagorjele paprike i mjevenog mesa na električnom šporetu.

Govor u gradskoj vijećnici u Starsbourgu u subotu 22. ožujka 2014. na primanju Europske nagrade za književnost

*
Ovo je europska nagrada, po srijedi je dakle geografija. Europa je grčka imenica, a ja dolazim iz grada koji su utemeljili Grci, iz Napulja, od Nea Polis, novi grad. Preko mene ova se nagrada upućuje tom gradu. Kada su ga utemeljili, već su bili uspostavili mnoge druge takve naokolo po Mediteranu. Bili su iscrpili svoju maštu pa ga nazvaše “Novi grad”, tu svoju prvu naseobinu u Vezuvskome zaljevu.

Svijet je pun Novigradâ: Newtown, Villanueva, Novi gorod, Neue Stadt. A onda se građanin Napulja tijekom stoljeća trudio da svoje mjesto učini nezamjenjivim, uspjevši u tome. Danas je Napulj glasovit grad, što je rezultat kombinacije veličanstvenog i užasnog.

Njegov geografski položaj odlučio je o njemu. S trusnim tlom iznad i katastrofičnim vulkanom ispod, njegovi stanovnici imaju osjećaj da su gosti s koferom pripravljenim kod vrata spremni da svakoga časa budu izbačeni na ulicu.

Prebivaju u jednom od najljepših zaljeva na Zemlji, ali znaju da ta ljepota nije ukras. Tu su ljepotu izradili potresi, erupcije, katastrofe. Ta je ljepota snaga prirode koja se razbuktala odozdo prema gore, djelo pobune koja potresa i iznova ispisuje lice Zemlje. Napoletanci su naučili skakati na zapovijed, poput dresiranih buha, pred udarcima i ognjem donjih slojeva tla. Tarantela, njihov pučki ples, oponaša trešnju ispod nogu, u nadi da će je ukrotiti. Nervni sustav Napolitanaca ovisi o geologiji. Svatko od njih zna, čak i u najdubljem snu, s koje je strane Vezuv.

San Gennaro, sveti zaštitnik, specijalist je za erupcije. Relikvija s njegovom krvi, koja se tali i iznova zgrušava u utvrđenim rokovima, oponaša slijevanje lave.

Kip sveca narod je nosio pred nadiranjem ognjene rijeke i tako ju zaustavljao.

Francuske trupe ulaze u Napulj 1799. godine, nakon što su se suočile s najžešćim narodnim otporom. Lokalni kraljevi, Burbonci, pobjegli su ranije zajedno s vojskom, ali su francuske trupe danima zaustavljene izvan grada preprekama od naroda. Ulaze uz pomoć lokalnih jakobinaca, koji im na prijevaru predaju utvrdu Sv. Elma.

U tom kratkom razdoblju francuske okupacije povremeno se ponavljalo čudo krvi San Gennara. Pučka pobožnost tom je događaju pripisivala znamenje. Ako se čudo ne bi dogodilo, značilo je da se Svetac protivi okupaciji. U određeno vrijeme čudo je kasnilo pa bi se narod opasno uskomešao. Tada bi farncuski general priprijetio biskupu da će mu odrubiti glavu, ne otopi li se krv u moćniku. Čudo se odmah dogodilo a narod se primiri.

Po povratku Burbonaca, optužen da je surađivao s Francuzima, San Genaro biva svrgnut s položaja svetoga zaštitnika te zamijenjen drugim tutorom. No, već kod prve erupcije bilo je jasno da je novi svetac bio nevješt s erupcijama. Fronta lave se približavala te narod ode vratiti kip svetoga Gennara te ga ponesoše u procesiji pred ognjenom bujicom. Ona se točno zaustavi, a san Gennaro bi zauvijek nanovo postavljen na položaj svetoga zaštitinika.

Ta epizoda objašnjava zemaljsku narav vjerskog osjećaja u Napulju. Sveto ne silazi s neba, nego proviruje iz gorućega donjeg sloja tla.

Njegov građevinski kamen je tuf, ostatak ugašene lave. Iskapan je sve od vremenâ Grkâ, proizvodeći beskrajne šupljine koje se prostiru ispod površine grada. Zato je Napulj dvostruk, krcat iznad a prazan ispod. To je grad koji lebdi iznad golemih ćelija košnice, istaknut u zraku kao što je Venecija na vodi.

Za osobu koja nije s nogama na zemlji Nijemci imaju jednu pjesničku pa stoga točnu riječ: “Luftmensch”, osoba od zraka. Napulj je zbog svoje geologije “Lufstadt”, grad od zraka.

Godinama sam se bavio zidarskim zanimanjem, poslom onoga tko podiže zidove. Zidovi uvijek služe razdvajanju. Tuf, naprotiv, ta šupljikava stijena, puna zraka, ne želi razdvajati. Kroz svoju šupljikavost uspostavlja komunikaciju između soba, katova i kuća. Zato u Napulju svi znaju sve o drugima, ne zbog ogovaranja, već zbog prirodnoga širenja zvuka.

Iza sadrenih zidova od djetinjstva sam slušao priče na dijalektu, izgovarane i ponavljane glasom ženâ. Te su me priče držale budnim, naprezale mi uši, kao što vjetar čini s jedrima. Omogućavale su mi da, potaknut njima, brodim svijetom i kroz vrijeme. Glasovi su informirali i ostala moja osjetila: mogao sam vidjeti, dotaknuti, okusiti, pomirisati.

Bile su to pripovijesti o zračnim bombardiranjima i trčanju u skloništa, o utvarama, potresima, o erupciji 44. koja je Napulj prekrila pepelom kao zavoj ranu.

Po glasu tih žena raspoznajem zvuk sirene za zračnu uzbunu. Za mene je to zvučna kulisa cijeloga dvadesetog stoljeća koje je izumilo mogućnosti da eksplodiraju naseljena mjesta, gađajući ih s visoka. Od Guernike na ovamo bombardiranja iz zraka jednoga grada iz zraka teroristički je čin u pravom smislu riječi, čin koji želi razoriti i zastrašiti nebranjene osobe, odabrane slučajno, u mnoštvu, u njihovim nastambama.

Meni to objašnjava zašto sam, proljeća ’99., protiv bombardirnja išao da budem na strani mete, u Beogradu, sâm, da izravnam račune sa svojom majkom, djevojkom iz Napulja iz vremena terora. Bio sam smješten na posljednjem katu hotela Moskva, a na znak sirena za zračni napad nisam silazio u sklonište. Zato što nisam bio građanin Beograda, već netko iz zemlje koja ih je bombardirala ne potrudivši se ni da im objavi rat.

Gurao sam se po najrazličitijim neudobnim mjestima za svog života, ali to je bilo najbučnije, pod bujicom raketa, bombi i raznoraznih NATO-vih projektila.

Oni glasovi žena u Napulju prenosili su mi tjelesno poistovjećivanje. Na te priče reagirao sam crveneći se od nemoći, srama, bijesa, ganuća. Ti glasovi izvodili su arpeggio na mojim nervima, podešavali mi ih na točnu napetost.

Na kraju mojega rasta u centimetrima bio sam spreman priskrbiti si dobrovoljno izgnanstvo. Zato me taj grad, umjesto da to bude majka, uzrok, a ja jedna od njegovih posljedica, zakotraljao daleko. Glasovi ženâ u Napulju, filtrirani na sadrenu kamenu, učinili su od mene posudu s pripovijestima.

Drugi dio moga sluha odgojile su napolitanske pjesme. Melodije koje su pisali pjesnici, a komponirali vrsni muzičari bijahu plod grada puna kazalištâ i orkestara. Pjevale su o mjestu i njegovim prirodnim silama. Najsnažnija od tih sila je sunce, zato je najpoznatija napoletanska pjesma morala postati “O sole mio”. Vama za utjehu, neću je sada pjevati. Umjesto nje pročitat ću vam pjesmu o suncu koju je napisao najbolji pjesnik na napoletanskom Salvatore Di Giacomo:

Sunce nije zlatno, kćeri moja,
ni zimi ni s proljeća,
ne slušaj onoga tko govori te laži,
ne vjeruj onome tko pjeva tu pjesmu.
Odgovori onome tko ti to kaže:
sunce nije zlatno,
sunce je sunce

ono što grije kuće
ono što čini da dozriju plodovi i što pozlaćuje klasje,
sunce koje mi suši rublje,
što daje paradajz i raspuklu smokvu,
nije zlatno
jer zlato je čisto
i bez sunca nikad neće biti blještavo.

Muzika za “O sole mio” skladana je zorom na moru, ali ne na onom u Napulju, već u Odesi na Crnom moru. Tamo se na turneji zatekao muzičar Di Capua, na brodu. I zbog tog osobnog razloga za me Crno more pripada Mediteranu, a u Odesi kakvu je opisao Isaac Babelj prepoznao sam kvartove iz Napulja i njihov ološ.

Na kraju ove moje pripovijesti o odredištu vaše nagrade za književnost gradu Napulju, obzanjujem svoj identitet: ja sam netko tko dolazi iz Napulja a pripada Mediteranu, Italija mu je most hitnut da povezuje Evropu, Afriku i Aziju. Šteta što ne prodre dalje da ostavi još više mjesta Sicilijanskome kanalu i brodolomcima.

U školi su me poučavali da ima oblik čizme. Danas je vidim kao ruku koja se odvaja od kršnih ramena Alpa i proteže se u Mediteran, završavajući s Apulijom i Calabrijom, krajnostima te otvorene ruke. A Sicilija je rupčić što pozdravlja na vjetru.

Mediteranu posvećujem ove retke i završetak moga sudjelovanja:

Biti sa Medit

Biti sa Medit rođenjem naprosto je kob, jer nije
dodijeljena budućnost, nego prošlost u rinfuzi
i iza leđa je, sudbinu vodi strujom a na šetnju
po počuni vjetrom koi mijenja raspoloženje
prema tome koje je doba dana.

Imati kanarince na balkonu,
zidove obijeljene vapnom,

udovice ubijenih na suncu što žeže,
imati više dijalekata nego svetaca,
više oltara nego svetaca.

Vode je malo, uglavnom kišnica, zatočena
u mračnim čatnjama, po bunarima što ih je iskopao Abraham
taj skitnica za božanstvom
koje se razdijelilo na troje, kavgadžije i neparne.
A onda kad dođe kraj svijeta
svi smo u teatru
a jedan od nas trči da zasadi stablo
jer nikad se ne zna,
da ispadne važan,
da otjera zle sile.

Biti sa Medit jer su civilizacija i pripovijesti
stigle jedrima na kolima valova.
Italija je zemlja koja se stavila po sredini
s otocima i vulkanima,
bljeskom mjesečine i noževa,
kaparima, metvicom i janjčićima
te svjetlom suze u očima
koja trepti i u tami a da ne padne.

*

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

Којег год сам мртвог песника
Срео у свом животу
Писао је добру поезију

Само је мртви песник
Увек талентован
Нов модеран традиционалан
Вечито свеж млад оригиналан

Једино мртви песник прави искораке
Не само у писању добре поезије
Него уопште
У њижевности уметности
Друштвеним питањима

Све то
Што живи песник пише објављује
Мртви песник је
Oдавно много боље написао
И много пре њега
Код најугледнијих издавача објавио

Нико осим мртвог песника
Не зна тајну
Како се пише добра поезија

Оно што мртви песник напише
То је написано
И крај

Живи песник
Само мрчи и арчи хартију

Неопростиво дуго не увиђа
Колико је његов труд
Штетан и опасан
За писање добре поезије

Читати добру поезију
Значи читати
Оно што мртви песник
Напише

Само необавештен читалац
Чита живог песника
Несвестан чињенице
Да тако расипа
Своје драгоцено време
И унижава свој природни дар
За читање добре поезије

Нема
Ренесанснијег типа
Од мртвог песника
Нити има пунијег живота
Од живота мртвог песника

Благо оном
Који за живота
Постане мртви песник
Имао се рашта
И родити

Prije nekoliko minuta prošla sam pored Leonida
On dane provodi zatvoren u svojoj radionici
pa mi je bilo drago kad je klimnuo glavom
i vratio se unutra
Prije nekoliko godina Leonid je iz moje
lijeve nadlaktice cijedio svježu krv
i rekao mi da pripada narodu koji nestaje
brzinom kojom otreseš onu stvar na leđa istetovirane kurve
Prije nego iko primijeti, odjavit ćemo se sa ovog svijeta
Skoro sve Krimske Tatare 1944. sovjetska armija protjerala je u Sibir
Leševe onih koji su se odupirali potrpali su u posebne vagone
i izručili ribama Azovskog mora
Kad je vlada poslije četrdeset godina donijela odluku da se na Krim
Tatari Muslimani mogu vratiti, oni koji su preživijeli
oštre i nesnosljive sibirske zime, nisu imali gdje da se vrate
Njihove domove, naime, progutali su neki Rusi sa sjevera
I, tako, daleko negdje, posljednji među njima
podižu nesretnu djecu
jarbol u krvi
Tobože nose zlokobne čini gubilišta
Tobože s nadom da će se sve, bar za trenutak,
odložiti

Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
***

Kao i svakoga dana, namjeravao sam se izvući do parka, nahraniti golubove.

– Zašto hraniš golubove samo ponedjeljkom? – dohvatio me njen glas pred izlazom.

– Činim to sve dane. Samo me ti jedino primijetiš ponedjeljkom, jer toga dana ne kuhaš – dobacio sam s vrata.

– Taman posla! Još i danas da ti kuham. Vidi ti njega! Ponedjeljkom uvijek jedemo ostatke od nedjelje, znaš i sam – čuo sam je iz kupatila, brijala se za vani – Prošetat ću bebu parkom. Možda se i sretnemo tamo, prije ručka.

– Ako se prepoznamo! –viknuo sam sa stepeništa. Ne znam da li me je čula. Sekundu kasnije, prigrlio me asfalt.

U parku sam golubove hranio riječima, rečenicama, cijelim pasusima iz knjiga što sam ih upravo čitao. Neke stvari su za njih bile preteške, no navaljivali su, stalno gladni znanja, nisu birali. Slabo probavljive misli nisu ih opterećivale, mirne duše su ih teretile po slučajnim prolaznicima ili spomenicima, kao što je i red. Jer, kakav je to park bez spomenika i ljudi.

Teške misli lako su se primale za odjeću, no teško skidale. S vremenom su korisnici parka uvidjeli da troše previše novca na kemijske ili parne čistionice, a kako im se nije uzmicalo pred letećim seronjama, odlučili su se šetati goli našim parkom. Svi osim mene. Zato me i nisu voljeli.

Tog ponedjeljka, čudno, nije bilo ni jedne ptice u zraku. Kao da ih je nešto preplašilo te se nisu dale iz svojih krošnji na otvoreno. Odlučio sam džepove napuniti za njih, za neki drugi dan. Bit će prilike, nema veze. Uto velika sjena legne na mene, zastane na tren pa produži niz park. Podigao sam pogled. Bio je to ogroman jastreb, ili nešto jako slično tome. Ogromno i zastrašujuće. Odjednom se obrušio, ugrabio bebu iz kolica, s ulice prekoputa, i odletio.

Srce mi je stalo.

Potrčao sam majci, koja je bila zauzeta pred izlogom haljina, nesvjesna svega ostalog.

– Go-go-spođo! – mucao sam. – Ona ptičurina ugrabila vam je je bebu!

Gospođa, koja se očito izišla prošetati parkom, pogledala je prvo u kolica pa pticu, gore na nebu.

– Oh, znam ja tu pticu. To je dobra ptica, znate – klimala je glavom. – Uzela je moju bebu da se malo igra s njenim bebama. Ubrzo će mi je vratiti, ne brinite. Moja beba obožava njene bebe. Hvala vam isto, što ste mi rekli.

– Nego… – okrenula se prema izlogu, povlačeći me za sobom. – Što mislite o ovoj zelenoj haljini? Dobro bi mi pristajala, zar ne?

Pomislio sam na njezinu bebu kako leti nebom, u kandžama one zvijeri.

– Pa… – stegnuo sam je punom šakom za friško izbrijanu pičku. – Mislim da bi rezeda zelena istakla opseg vašeg unutrašnjeg pič-ptičnjaka.

– Tko ste vi? – poskočila je unatrag – Nekakav luđak na slobodi? Gubite se, zvaću policiju!

Prepoznao sam se.

– Pa ja i jesam policajac, gospođo. – predstavio sam se – Dakle, problem je riješen.

– Oh, sada sam u sigurnim rukama?! – privije se uz mene majka bez djeteta. – Svakakvi luđaci danas slobodno lutaju uokolo. Na moment sam se prepala, izgubljena i sama na ovom svijetu.

– Sami ste? Nemate muža? – pitao sam onako, usput.

Prešli smo preko ulice i zašli u park.

– O ne! Mislim, da, udata sam. Ali ovo mi je slobodan dan. Ponedjeljkom ne kuham, znate, a muža mi je, i tako, danas red nahraniti, promijeniti i prošetati bebu.

Kolica su ostala pred izlogom od haljina. Ptice su navalile na kolica, kao da im je samo tamo mjesto.

Dnevnik dramaturga predstave “Mali mi je ovaj grob”, objavljen u tjedniku Vreme 20. 03. 2014.

*

Okupili smo se, prvi put, u Sarajevu, čitajuće probe. U decembru. (Decembar svečani svoje disanje teče kao da u hotelskoj sobi Miljacka ječi, Miljacka ili Neva.) U prosincu, prosinac se rimuje se prezimenom Princip, i sa mesecom junom… kad plitke reke,polako, silaze s uma.

Probe (i stepenice, stepenice…) u Kamernom teatru i osmehnuti Dragan Jovičić, kao prijatelj i domaćin… i Lejla, Lejla MES.

Mladi oficir (u vreme opsade Sarajeva, pa imao je 20, 21 godinu) veli da svaka slika, fragment nove drame Biljane Srbljanović Mali mi je ovo grob mora početi iz TBC temperature (eros kao bog grudobolje), iz povišenog tlaka, iz poslednje tri sekunde napada. Jer ovo je drama kratkih rezova, hitrog duplog pasa, ritam, ritam i Bob Fos ili svake noći Nova godina.

Drama B. Srbljanović kao hijeroglif, kao crtež(i) na kutiji za cigarete ili crtež kao otkucaj(i) srca. To je Leonid Šejka. Ili Česlav Miloš ili jedan bivši dečak, samo strasni ljudi menjaju istoriju. Mlada Bosna, jugoslovenska omladina, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski napredak htela je (u huku krvopisa) da, odmah, menja svet, htela je slobodu. U podvig, ne pitajući za cenu.

Mala fusnota o jugoslovenstvu Mlade Bosne i mladobosanac Drago Ljubibratić:

“U oblasti gdje se najviši planinski masivi zapadne Bosne, Uilica i Dinara sa zapada, a Šator sa istoka, spuštaju u dugu kamenitu kotlinu, prostire se Grahovo Polje.

U cijeloj Bosni i Hercegovini teško je naći tako tužan vidik…

Tu je dugo vremena bio samo čardak za turske zaptije i stanica za kiridžije.

Na nekoliko kilometara istočno nalazi se selo Obljaj… Ima Veliki i Mali Obljaj. Veliki Obljaj je rodno mjesto Gavrila Principa.

Principi po tradiciji u njihovoj porodici potiču od Jovićevića iz crnogorskog Grahova, odakle odlaze u dalmatinsko selo Polaču pod Dinarom, a odatle u selo Obljaj u bosanskom Grahovu… Pošto se njihova dužnost sastojala naročito u tome da čekaju neprijatelja u zasjedi, dobili su nadimak Čeko koji je postao njihovo prezime.”

Iz crnogorskog Grahova su Nikola i Sava Kovačević.

Prezime Princip, prema drugom izvoru, dolazi od toga što je jedan Gavrilov predak bio u Mlecima, pa su ga po povratku prozvali Prinčipe – Princip ili Žudnja Principa prema Mediteranu. Nešto od žudnje za Mediteranom nalazimo u drugom činu drame Biljane Srbljanović.

I pravo je što smo probe počeli tamo gde i sve počinje u komadu Mali mi je ovaj grob. U sobi majke Danila Ilića, ulica – sokak Oprkanj 3. Bili smo u Principovom muzeju, videli delove njegovog kostima i rekonstruisane stope i stajali smo na Latinskoj ćupriji (kakav spoj reči) i na Carevoj ćupriji i na Apelovom keju… I stajali smo a da nismo znali, svako sâm na mestu A, B, C, D, F – tamo gde su stajali sarajevski atentatori. I verovao sam u njihove krilate namere.

I stajao sam, a da nisam znao pred izlogom knjižare pred kojom je stajao gimnazijalac Ivo Andrić, i učenik trgovačke škole Gavrilo Princip.

Kaže mi knjižar prodavac da je juče, pre jedan vek, u toj knjižari za jednu sezonu prodato hiljadu primeraka Šopenhauerove rasprave o časti, više od sto pedeset primeraka njegovih ogleda Metafizika polne ljubavi, sedamdeset primeraka Zločina i kazne F. M. Dostojevskog, pedeset primeraka romana Ponor Gončarova, šezdeset primeraka Priče sedmorice obešenih Leonida Andrejeva i pedeset primeraka Saputnika Isidore Sekulić, hiljadu primeraka Pjesama pod opsadom Abdulaha Sidrana, stotine primeraka Knjige oproštaja Izeta Sarajlića, stotine, hiljadu, primeraka Poljske konjice Marka Vešovića i sto primeraka drame Biljane Srbljanović Mali mi je ovo grob…

Bili smo kod Šilerove radnje (i slušali zbor Šilerovih “Razbojnika” kao indikaciju…) i u kavani “Kairo” gde su Mladobosanci igrali bilijar u “Šedrvanu”, gde je voleo da sedi Isak Samokovlija, i kavani hotela “Evropa” (gde su glumci “tražili odgovore” od vesele, smehooke Biljane Srbljanović). A ja sam bio u ulici Mirze Delibašića, u ulici Daria Džamonje, u ulici Davorina Popovića, u ulici Ivana Fohta, u ulici Zaima Imamovića, u ulici Sevdalinke:

“Sve bih zemlje za Sarajevo dala,
A Sarajevo za dragoga moga”

(Ovo je za Amilu – Milicu), u ulici Braće Morića:

Je l’ ti žao tvoga brata?
Progovara Morić Ibro:
Jes’ mi žao moga brata!
Još žalije stare majke!

U ulici Asima Ferhatovića, Duša našeg grada, A. Sidran.

Kod Latinskog mosta otisak stopala ima stotinu čuvstava: odvažnosti i nežnosti žudnje i bolesti, ljubavi i smrti, sete i radosti, čvrstine i melanholije, i mogao bih nabrajati stotinu dotisuću čuvstava. Pa ipak, u Sarajevu (bogomhranimo mjesto Sarajevo) otisak stopala, u meni, preovlada čuvstvo stida. Stid je estetska kategorija. I drama Biljane Srbljanović je estetski inat. Jugoslovenski, mediteranski, partizanski inat.

Svaki put kada dođem u Sarajevo stid me što nisam u vreme opsade došao u ovaj grad, u Kavafijev Grad, i što 100.000, 100.001 građanin Beograda nije 1992. 1993. krenuo u marš, maraton na Sarajevo, da počisti, pomete one zločince sa brda, što su bljuvali moriju na grad Sarajevo. Morija: Rat je bio mila majka/ šta nam učiniše/ Ove godine potom/ Iz čista mira/ Po Sarajevu/ Počeše najbolji ljudi da mriju/ Tri godine evo/ Kako stoje svi poslovi/ Sa sahrane/ Na dženazu/ Sa dženaze na sahranu/Tri godine evo/Kako naše Sarajevo/ Ne suši obraza.

To zlo su na svojoj koži (Kiš) osetili Amila, Ermin i Dino.

Na jednoj od proba, još za stolom, mislim da je bio 18. decembar, Drago Broz, ćutljivi gospar scenografije ispričao je (opšta indikacija za glumce Mlade Bosne) da je njegova mati Mara, rođena Dragelj, kao skojevka bila zatočena u ustaškom zatvoru u Đakovu. Tri puta, u tri tjedna, bila je na spisku za streljanje. Noćne prozivke za jutarnje streljanje. Sva tri puta, ona je kao poslednju želju tražila samo četkicu za zube. Htela je čista da ode u smrt, svetlih zuba, a Danilo Kiš još nije bio napisao priču Grobnica za Borisa Davidoviča. Gvozdeni zubi i četkica za zube B. D. Novskog.

I Dino: kakva galopirajući šizofrena demencija, a ne seća se dramaturg B. da sam rekao da Princip nije alkaida – terorista – bez lica, već atentator (to je bila moda, revolucionarna moda, šik tih godina) s otvorenim gardom, s otvorenim licem.

Dobro, a da li se priseća Dino kada smo Željka i ja hteli nešto da “štrihamo”, kako je govorio: Ne, ne… ma ne… to je B. Srbljanović, to je praizvedba na našem jeziku.

Pa, dobro, “štrikao” sam Bernharta, T. Vilijamsa, Adamova, Artoa, Kiša, Valensuelu, Bojčeva, Marinkovića…

– Ma pusti, jedna je Biljana Srbljanović, jedan je Dino.

I ja sam 20. decembra odleteo za Beograd, mrmljajući, kao Brando, stihove Maka Dizdara:

Bosna da prostiš jedna
zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od sna

Od sna probudili smo se u Majdanu, da prostiš, Dečjem centru za umetnost na Senjaku. Probe, Beograd, januar. Amila, Milan, Marko, Dino. Apis nas je redovno obilazio. I bodrio.

Marko, uvek s jednim i hiljadu i jednim pitanjem, i jednim i tisuću i jednim predlogom, kasni hiljadu i jedan sekund i pevuši, zviždi i pevuši pesmu Lenarda Koena, posvećenu francuskim partizanima.

Koen ili Džoni Štulić:

A vetar, vetar sve nosi,
Kroz grobove duva,
Sloboda će uskoro doći
I mi ćemo izaći iz senke…

Dino, u jednom konspirativnom monologu pred probu, u Majdanu, 27. januara, govori scenografsku poemu o krevetu, krevetima. Krevet kao energetski, svetlosni kladenac: krevet kao soba, kao soba s pogledom, krevet kao zimomrazica, pljuvaonica, ispovedaonica; krevet kao grob (mali mi je ovo grob), kao balkon, terasa, kao bilijarski sto, žrtveni astal, kao kasapnica za čelo, kao zatvorska rešetka, kao bajka, kao klupa za optužene, krevet kao zid, kao obala, kao horizont, kao vrteška, krevet kao Had, kao kino, kao holandsko ogledalo, srpska peć, krevet kao dirižabl… I još pita D. sećam li se Apolinerove pesme Raštimovani klavir… – Ne, ne Kišove pesme Raštimovani glasovirkoja počinje:

Avenijom crnih šuma
jedna opatica prođe
na biciklu

Pa sećam li se, šta je ovo? Oficirov čas iz povijesti umjetnosti, Rubensove slikeRasporeni vo u mesarnici. Mesarnica na Bajlonijevoj pijaci, a Dino traži urara.

– Rubens, ili Rembrant, ili… Ne sećam se. – Pa, jesam li bio na koncertu Rostropoviča 10.januara 1973, na Kolarcu. Bah, Betoven, Brams, Borodin, Botičeli, Za čelo. Ili Draško Adžić Mali mi je ovo grob i Raštimovano čelo. Kao pank, kao etno, kao neopank, kao neoetno, kao vesela orgija na temu agencijskih vesti, izjava careva i građana, istorijskih dokumenata – kao prebarokna jednostavnost. Čelo kao zvuk oluka, kao zvuk trole, kao krik galeba, kao zvuk grada, kao ironijska – veselo ironijska vizija Sarajevskog atentata.Minijaturna opereta u mesarnici.

Čelo kao Čevo Ravno, i krvavo ljudsko razbojište. Cvele i Amila kao najprilježniji učenici na muzičkim časovima, i Ermin kao Franko Koreli. Pevački i glumački: valjda, valjda, valjda, valjda… Nisam, nisam odao, nisam… Muzička verzija povesti sručena u lik oholosti istorije. I dirigent, strogi, šarmantni dirigent Ana Ćosović. I majstor na čelu Aleksandar Latković.

Nakon ove nebulozne fusnote o čelu, vraćam se u Majdan. Iz tog testa za šizofreničara ukapirao sam da Oficir iz krhotina sklapa predstavu. U zrcalu slutim dolazak u priču Sonje Vukićević, koja stiže iz Dnevnika Nižinskog, tamo gde rukopis poskakuje.

Mali rez. Čekamo Marka, beogradski Belmondo kasni tisuću i jedan sekund i čekamo ga u Majdanu: u kavani kostimograf Darinka Mihajlović, Apis, Amila, Milan, Dino i… konobar donosi tortu, a podne je, tortu “Moderato cantabile” za mladog gospodina M. Marića, poklon od tajnovite devojke. To je Milanova omiljena poslastica, mislim da Apis zna ko je ta devojka, ali neće da kaže. Morao sam se potruditi sam, tajanstvena neznanka je pra-pra-unuka Jelene Milišić, devojke Gavrila Principa. Prema svedočanstvu Ljubice Tute, Princip je sa Jelenom proveo noć 27. juna 1914. godine u parku kojeg samo rijeka dijeli od mjesta atentata…

Rez. Ma bez reza. Gavrilo Princip, ili vazduh koji dišem žedno do bola u rebrima, bolovao je od grudobolje i viška energije. Po svedočanstvu učenika gimnazije i jednog od atentatora, Vase Čubrilovića, Princip je bio velika stuva, a to znači da se nikada ne zna gde je, te da izbije sada ovde, sada onde.

Princip je bio mesečar – ne šali se Biljana Srbljanović, ni Herman Broh ni B. Srbljanović, jer mesečar(i) su najprecizniji strelci.

Znao je Princip, još od detinjstva, da je njemu dato da puca odlučujući penal u finalu Svetskog prvenstva. Znao je to i u onom zapisu Na Bjelašnici:

“Šuteći koračasmo nestalnim koracima zaneseni u onu tajanstvenu duboku tišinu… zagledasmo se kad nas opkoli paklena tama cereći se smijehom nakaznih čudovišta – nečujan i lak drhat i jeza prođe nam poput struje kroz poluumorne udove – koliko puta me je zvrcala kobna misao da ne odletim u vječiti bezdan… Bjelašnica, 25. jun 1911.” Opet juni, lipanj, kao refren…

Nije se Princip plašio tog bezdana. Jer on je pucao po sluhu. Pucao je telom, telo kao volej. Telo najbolje pamti. Zato i da je Princip okrenuo glavu – nije mogao da promaši.

Pucao je u zlo, i pucao je zato što mora, pucao je kao samuraj, kao Jugosloven: “Po nacionalnosti Jugosloven.”

Pucao je kao princ i kao arhangel, to je Crnjanski, da bi se ostvario san. Mlada Bosna – Republika Južnih Slovena. Jugoslavija je estetika inata, Jugoslavija kao vidik, kao horizont na pučini. Kao sloboda, kao jedan jezik, jedna obala. Zemljo u mom telu, kičmo svetlosti.More moje krvi ima tvoje obale.

Princip nije ulični ubojica, on je heroj. Ili Volt Vitmen (pesnik kojeg su po preporuci Dimitrija Mitrinovića čitali i prevodili Mladobosanci, i mladi Andrić):

Ja sam onaj što bestjelesan
je pobjednički mrtav.

Vitmen kao jugoslovenski partizan(i). Princip je znao da u tom činu ima neki sklad (i lepota). Ili Abdulah Sidran, u dve pesme, dve najbolje pesme o Principu:

Tako sam gladan
i tako sit u istom času…
Bolesna je ovo žudnja,
ali mrtav, znam,
pucaću od zdravlja.
(…)
Cjelivam vrelu cijev
revolvera, i, evo, miran sam sasvim.
Samo mi se plače. Silno mi se plače.

Biljana Srbljanović koristila je, veliku, arhivsku građu (studije, dnevnici, novinski izveštaji, svedočanstva, ljudi govore…), ali se taj dokumentarni tok ne doima kao dominantan jer u ovoj drami reči teku jednostavno kao što niče trava. Opet, Vitmen. Srbljanovićeva koristi, pokatkad, i iskaze (misli) političara, naših političkih zločinaca. U tom spoju arhivske građe i mašte ti su iskazi vešto uklopljeni, tako da su šavovi, gotovo, nevidljivi. Ali se daju prepoznati. Kao lirski skok unapred, Naši dani:

Nabujao šljam i razvrat i poroci.
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
postali su, danas, naši suvereni (…)
Ismejane sve vrline i poštenje,
poniženi svi grobovi i životi, (…)
a poraze proglasismo za pobede (…)
Mesto svetle istorije i grobova,
vaskrsli smo sve pigmeje i repove (…)
Sad svu slavu pronađosmo u partiji. (…)
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Ova je drama sva u refrenima (soba, pismo, ćelija, majka, valjda, majka, e jebalo majke, ljubav, sestrić, Srbija, bolest, smrt, Jugoslavija, pljuckanje, ubio, Gavrica, Ljubica, zima, Danilo, nisam, po srcu zima, duvan, revolver, glas, mečići, igraj, igram i ja, peć, srpska peć, okovi, more, Nedeljko, smeh, Apis, govna, govna su kriva za sve, prozor, kralj… sablja…). U igri, u rimama, ništa nije, i sve je, slučajno. Tako je Konopišće – dvorac Ferdinandov postao Glavni stan Gestapoa, a Terezin – koncentracioni logor. Žunja i ja bili smo, u proleće, 1977, u sobi Gavrila Principa, i čuo sam zvuk kašike po zidu, kao azbuku, bio je april, možda baš dan Gavroševe smrti. I Ivan V. Lalić:

Bio je Vidovdan. I tuđe zastave
A on je skočio iza ugla, brzo
Kao dete kad pretrčava ulicu.
I pucao.

Velike teme, Mlada Bosna, Apis, Crna ruka, Sarajevski atentat, napisane su s lirskimodmorištima, stanica u pustinji. Stalno je na delu, sve do rekvijema, pa i tu prosine humor, humor sa zadrškom, odloženi humor. Humor u sinkopi. Mala fusnota, ima humora kod Apisa ihaha. Humor kao dribling na dlanu.

Gavrilu Principu, čini se, ne čini, nego je tako, da dlanovima može prekriti Jugoslaviju. Ma, Jugoslaviju, kontinent (I naša šifra, naša brzalica Dan atentata. Ajde, izgovori…) I to je izvor, Narcisov izvor nostalgije, u ovoj drami. Otvara se i ruši san jednog Dečaka: Gavroš, Gavroš, Gavrica.

Ili, Gavrilo kao Če Gevara, i kao Jan Palah, jer on je verovao u svetsku revoluciju, i još je verovao da bi njegovo telo-lomača bilo putokaz njegovom narodu na putu za slobodu.

Rimuju se humor i ta spremnost mladih revolucionara da za ono šta žele, za čim žude, žeđaju, u šta veruju da idu do kraja, i, do konca. Mlada tela k’o strela u telu vetra. Ili Milan, Amila, Marko u prologu: skočiti neobuzdano i ostati u vazduhu, igrajući dok srce tri četir’ puta otkuca. Ovo je drama otkucaj, oda prijateljstvu. Na koncu ostanu samo dobrota i poezija. Smrt nije tako strašna kad se sanja u dvadesetoj.

Ovo je drama kapisla, za mlade ljude koji veruju u ono što čine. Veruju i vole. Biti spreman, spreman i prisutan, to je sve, to je Piter Bruk. Moral, jedini moral (je) verovati u svoj dar, svoju priču, misiju, ostalo je pedagogija, vaspitanje, poznavanje prirode i društva, psihologija, ništa. Isterati svoj talenat do poslednjeg daha: nahraniti ostatak života jednim satom punoće i slobode. Jednim, kratkim, satom ludila i veselja. I sat je stoljeće.

Kao Mladobosanci. Svi bi članovi Mlade Bosne (ah te fusnote…), svi bi otišli u partizane. Jer, to je voleo Princip, tirjanstvu stati nogom za vrat… Jer ja sam onaj što od ljubavi boluje. I to je partizan Vitmen Volt.

Srbljanovićeva zna da je povest na ovom tlu, oduvek, pa i danas, pod velikom senkom tajnoKOSovskih organizacija. Apis udruženja. Udruga.

Prinčevi revolta i političko-policijske hulje. Princip i(li) Apis, to je pitanje. Sat tela, slobode i stoleće zla. Evo, kao sad, kako danas, kaže Gavrilo. A danas tkzv. državni vrh vraća točak istorije (ha, ha) u devedesete, al’ pod krinkom.

Himna najbrojnije partije, na dan osnutka, počinje, kao u svakoj pivnici: “Spremte se, spremte… četnici”… Državni vrh želi, hoće da na Trg Dimitrija Tucovića natakari bistu Draže Mihajlovića. I da se Srbija, preore, preimenuje u Ravnu Goru. Sve su straže, sve su straže (plebiscitarno…) … a da se istraže, da se izbrišu 27. mart i 7. jul i Prva proleterska i Koča Popović, Filip Macura, Jelena Ćetković, Cana Babović, Mirko Tepavac. Da se rehabilituju, vratili su ih već, Nedić, Ljotić, a da se izbrišu Stevan Filipović i profesor gimnazije iz Kragujevca.

Evo sad, kako sad, u prazničnom broju “Politike” (110 godina) na naslovnoj strani piše da piše Tomislav Nikolić, konspirativno ime Konstantin. Rubrika Odjeci i reagovanja, jer sve što piše (ma ne piše on) T. N. su odjeci i reagovanja, Kočićev Jablan… A planinski vrhovi odjekuju…

A nisu na naslovnoj strani, nego u dodatku, to je koncepcija, Ivo Andrić ili Isidora Sekulić, Anica Savić-Rebac ili Branko Ćopić…

Nije moderno Koča Popović, nego Draža Mihajlović. A na Neretvi gde su nastupali pod ruku s Nemcima (u kolu)i poraženi do noktiju nije im pomogao ni Orson Vels. Toma Nikolić na prvoj strani Politike kao suprug prve dame, a kad tu nije prvi predsednik onda je tu prva dama i prvi patrijarh. Kakav triling na priredbama o Konstantinu, triling prvog reda: prvi patrijarh, prva dama, prvi predsednik.

Kako sad u drami Biljane Srbljanović je prvi doglavnik, prvog poglavnika, Aleksandar Vučić, onaj što je, juče stavio preko table Bulevar Zorana Đinđića tablu s imenom ratnog zločinca, Ratka Mladića. Ili da se, možda Novi Beograd (pro)zove Mladićevo, Mladićevo, ili Karadžićevo. Da siđu, konačno, sa planine… Pa da zaguslaju o sebi samima. Ili da zagusla prvi potpredsednik, u ostavci, ili u Dubaiu, da za jednu srpsku glavu ište sto muslimanskih. To jeste 1995, al’ je zapamćeno. Jednu glavu piše, sto pamti.

Ne zanima me državni vrh, nego ovi dobrovoljni mečići iz drame B. Srbljanović, kako sad, što pišu ode seriji Veliki brat Ravne Gore i šene pred prvim predsednikom, ipak više pred prvim potpredsednikom. I bivši predsednik, nobelovac u ostavci, išao je da šeni, ne velike konsultacije, oko proslave stogodišnjice Prvog svetskog rata.

Politika u Srbiji jest’ kreštanje patuljaka, tu najviše terciraju državnom vrhu

samozvani disidenti. Disidenti bez sekunde tamničkog staža. A s debelim doušničkim dosijeom. Proverio sam kod Apisa.

Tužno je što je Srbija puna malih apisa, valjda. I fantastični Ermin Bravo. Tužno. Jer Srbija, po učešću u Prvom i Drugom svetskom ratu, svakoj državi, može u oči pogledati. Ali se, već dvadeset i više godina, državni vrh Srbije, te uloge pobednika odriče. I zato jeevo, kako sad. Pa ubica Zorana Đinđića otkriva državnom vrhu ko je ubio novinare. Pa još to državni vrh knjiži kao veliki uspeh. Srbija se pretvara u apisovinu malog apisa. U prćiju (bivših) Šešeljevih ara.

Po odobrenju političkih zločinaca ubili su Zorana Đinđića, zločinci. A Gavrilo Princip je junak, još kad bi bio junak našeg doba.

Biljana Srbljanović zato i piše rekvijem (drugi čin), rekvijem za Mladu Bosnu, za san Mlade Bosne, za Jugoslaviju. U tom činu, rimuje se melanholija (Direr i Fon Trir) i melodrama (Džon Ford i Daglas Sirk), junaštvo i stid, stid i strah, mladost i gospodstvo, zlo i nevinost. I zato je Ljubica, Amila, prva žrtva Sarajevskog atentata, i prva žrtva Sarajeva pod opsadom. Jer lepotom nevinosti, sve je začarano. U tom rekvijemu je more (Nedeljko)stopalo neba.

Februar, mart u Bitef teatru. Letelo je vreme, izmicalo kao revolucionarima Mlade Bosne. Sedeli smo na keju Miljacke u Bitef teatru kao lastavice na telegrafskoj žici i umirali sa Danilom, Markom, Amilom, Gavrilom, veselo umirali, jer najlepše je umirati sa sokolom. I kakva je tišina plavila Bitef teatar u onoj slici na prozoru, poslednja noć pred atentat i Marko, Amila, Milan kad neka slatka patnja ne da u san da utonem. Ta scena i finale, kad u oproštaju, slepoočnice vrisnu. I dva stiha Principa Gavrila: Voleo bih da sam živeo druge živote… Voleo bih da mi se rađa dete…

Činilo mi se da je ova naša Mlada Bosna podmladila i nas španske borce, Sonju V. i mene. Meni se stalno nešto čini, a ko činja biti će najbolji.

I trajala je ta idila sve, sve dok 26. februara nije došao dramaturški puč. Od velikih monologa u drugom činu nastao je dijaloški vatromet. I to bez saradnje sa rediteljem, bez konspiracije sa dramaturzima, pa bar Zagreb, nije daleko.

Priznajem, puč je uspeo, iza puča stajao je Apis, Svetozar. To je nepravilna rima, al’ je rima.

Dva dana posle puča, Milan, Amila, Marko izveli su, na probi promena, balet s krevetima pod dirigentskom rukom Sonje Vukićević. Za tri, četiri godine niko mi, ko će mi verovati da sam bio u ekipi, škvadri sa slavnim glumcima Milanom, Amilom, Markom. Niko. Pa neću ni ja verovati, već ne verujem.

Kako izaći iz ovog rukopisa, koji poskakuje. Milica i ne veruje da pišem tekst, i šta da kaže Andreju, prošli su svi rokovi. Kad sam se brinuo za rokove. Ma stari sam revolucionar, pa da završim revolucionarno.

Kažu da je Vladimir Gaćinović preneo poslednju poruku Bogdana Žerajića:

“Omladina se mora spremiti na žrtve, reci joj.” I mora biti kostimirana kao Mladost Mlade Bosne s jezerom svetla u sluhu.

A u post scriptumu rukuju se Lenard Koen i Gavrilo Princip. Ili pevaju krilate sjene i krilati grobovi:

I grobovi naši Bečom će se borit
Po dvorovima šetat i plašit gospodu.
A grobovi naši Evropi će zborit
Jugosloven mora dobiti slobodu.

Reci joj kaže Žerajić jer samo će nas ljubav nadživeti.

I smrt fašizmu, živela Mlada Bosna. Titula je crno-bela.

p. s.

Na čelu naše nove Mlade Bosne, ogranak u Beogradu, je Milan Marić. Osnivačka skupština u ulici Gavrila Principa u kavani Mustafe Hasanagića, centarfora Partizana i jednog od najboljih jugoslovenskih strelaca. Najviše je voleo da primi loptu na grudi i da pogodi iz voleja, kao onaj gol Sparti. Pucao je siguran kao princ, Gavrilo Princip.