Otac je imao četiri brata i jednu sestru (on je bio najmlađi) koju sam vidio svega dva ili tri puta u životu. Moj dedo, Alija – o kojem ova priča ne zna apsolutno ništa – umro je još dok je otac bio dječak. Nena je, s druge strane, svog najmlađeg sina nadživjela za dobrih dvadeset godina. Nakon što se početkom sedamdesetih odselila iz Dubočana, živjela je u Spiljanima, malom selu udaljenom šest-sedam kilometara istočno od Konjica, u velikoj porodičnoj kući dvojice sinova, Ah.-a i S.-a. Ime joj je bilo Hurija, ali su je svi – njeni sinovi, kćer, zet i unučad – zvali nane.

Sretao sam je dosta rijetko, uglavnom u vrijeme godišnjih hatmi koje su se poklanjale ocu. Tada bih s majkom odlazio u Spiljane, prespavao u nekoj od velikih, hladnih soba što su zaudarale na vlagu i zapuštenost i sutradan se ponovo vraćao kući. Posljednji put sam je vidio u februaru 1995. godine. Zaustavio sam se pred kućom u kojoj je živjela na povratku s bjelimićkog ratišta. Posjedili smo nekoliko minuta u neizrađenom predvorju, na štokrlama koje nam je donijela njena nevjesta, moja strina, a koje su škripale pri svakom našem pokretu. Kao i uvijek, nosila je dimije, šarenu bluzu i onaj svoj bijeli jašmak vezenih rubova, ukrašen dukatima. Izgledala je dosta vitalno za svoju dob, imala lijepu, rumenu boju lica i isti topao glas. Takvu je i danas pamtim.

Nena Hurija

Zašto je i zbog čega porodica moga oca napustila Dubočane nije mi poznato. Mogu samo pretpostaviti da je selidba bila posljedica teškog života u tom surom, planinskom području. Jednom sam, upravo u zimu 1995. godine, prošao tim krajem. Hladni vjetrovi zavejavali su stazu što je vodila kroz selo, ispunjavajući zrak snježnom prašinom i stvarajući fijukanje od kojeg su mi se ledile uši. Hodao sam teško i sporo na začelju vojničke kolone, ulažući ogromne napore kada god bih trebao izvući čizmu iz ljepljivog, bijelog blata. Iz sjećanja sam uzalud pokušavao iščupati neku priču, neki arhitektonski detalj koji bi mi pomogao da otkrijem koja je od tih davno napuštenih brvnara što su trulile uz stazu bila ona u kojoj se rodio i odrastao moj otac.

Kakvo je uopće moglo biti nečije djetinjstvo i mladost u toj dalekoj, snijegom zatrpanoj varošici do koje se moglo doći samo kozjim stazama?

U vrijeme porodične seobe iz Dubočana, tri očeva brata su otišla u Njemačku, na privremeni rad. Dvojica su se poslije vratila – jedan od njih, ujedno i najstariji, Ah. umro je 1993. godine, u Spiljanima. Drugi, poslije mog oca najmlađi, M., danas živi u Mostaru i još uvijek uživa blagodati onog što ovdašnja sirotinja sa zavišću naziva njemačka penzija. Treći, S., i danas je u Njemačkoj. U mom najbližem susjedstvu nalazi se kuća još jednog očevog brata, Av.-a, koju danas nastanjuju njegovi potomci. Postoji jedna crno-bijela fotografija, napravljena vjerovatno negdje početkom sedamdesetih, koja me nasmije kada god je pogledam: tri brata stoje ispred fotoaparata kao da poziraju za naslovnicu nekog modnog časopisa ili za omot nove ploče, a na prugastim pantalonama moga oca nazire se otvoren rajfešlus.

Ne bi se moglo reći da sam ikada bio pretjerano blizak s očevom braćom i njihovim porodicama. Da budem iskren, ima njihove djece koju jedva da i poznajem. Živjeli su izvan našeg obzorja, u nekom svom svijetu gdje su vladali sasvim drukčiji uzusi i s kojim ja i majka nismo imali ničega zajedničkog. Bio je to svijet priprost, sirov, sebičan i mračan, svijet iza čije se moralno-religijske fasade krila rableovska odanost tjelesnim užicima, vlastitom interesu i bezboštvu. Tokom godina moga odrastanja nismo održavali nikakvu vezu, pa čak ni telefonsku. Njihovi posjeti su bili iznenadni, kratki, dešavali su se jednom ili dvaput godišnje i koliko god su predstavljali pokušaj da se u životu održi ideja o velikoj i sretnoj porodici, toliko su bili i njen antipod jer su se odvijali pod aurom usiljenosti, međusobnog neslaganja i ogovaranja.

Poslije očeve smrti, majka je sve njegove stvari (fotografije, lični dokumenti, notesi, telefonski imenici) spakovala u jedan crveni kofer, koji sam jučer pokazao svojoj desetogodišnjoj kćerki. Govorio sam joj i ranije o svome ocu, istina ne mnogo, tek toliko da ima neku predstavu o čovjeku na čiji mezar odlazi svakoga bajrama. Bila je očarana starim, izgužvanim fotografijama ljudi koje prvi puta vidi. Za nju je to, čini mi se, kao neka igra čiji smisao tek treba da otkrije. Nakon izvjesnog vremena, mislim da je počela shvatati da se na neki način sadržaj tog kofera tiče i njene ličnosti.

Na jednoj od sačuvanih fotografija, napravljenoj u mostarskom matičnom uredu početkom 1976. godine, jedinoj s maminog i tatinog vjenčanja, na stolici iza oca sjedi njegov prijatelj, Salko Trnovac, koji je sve do smrti, u ranu zimu prošle godine, stanovao u istom naselju kao i mi. Nismo s njim imali nikakav poseban odnos, rijetko smo se uopće i viđali, pa me je zato začudilo kada je moja kći uprla prstom u njegov osmijeh i rekla: „Znam ovog čovjeka.“ Bilo mi je strašno žao što nije prepoznala moju majku, svoju nenu.

Zar se toliko promijenila?

Fotografija s maminog i tatinog vjenčanja

Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, mojim očuhom, bila je u ranim tridesetim: toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni, gdje sam provodio raspuste – stidljivo saopštila da će Mito doći da živi s nama. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam predosjećao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti. Sve što sam rekao bilo je: „Meni neće smetati, mama.“

Moj očuh, Mithat J., ili Mito, kako smo ga svi zvali, bio je pet godina mlađi od moje majke. Porijeklom iz jednog sela u Buturović Polju, Mito je bio brat mamine prijateljice H., koja je stanovala dva sprata iznad nas i koja je također bila udovica. Imao je izučen bravarski zanat, ali je za život zarađivao na sve druge načine: prodavao je jaja i orahovu jezgru na Tržnici, jedno vrijeme se bavio čak i preprodajom polovnih automobila, a dvije posljednje predratne godine mijenjao je gume i uljne filtere u vulkanizerskoj radnji „Džidić“, na Rudniku.

Mito je imao starijeg brata, A.-a, dosta teškog i naopakog čovjeka, koji je uživao u tome da mu zagorčava život. A. je volio da ga ogovara, čak i preda mnom, ali najviše pred maminim roditeljima i braćom, nastojeći ga ocrniti onoliko koliko su mu to dopuštali njegova perfidna mašta i iskvaren karakter. Zbog toga su se stalno verbalno sukobljavali, prekidali sve odnose pa ih onda uz sestrino posredovanje ponovo uspostavljali. Te stalne svađe i nesporazumi davali su njihovom odnosu jednu vrstu mitske tragičnosti koju srećemo kod Abila i Kabila (Kaina i Abela), ili recimo kod Romula i Rema. Ne znam da li je to bilo zbog A.-ovih laži, ili zbog razloga o kojima ću tek govoriti, ali majčinim roditeljima Mito se nikada nije uspio dopasti.

Na svu sreću, sličnost između braće J. bila je samo fizička: bili su mršavi i krhki poput Giacomettijevih statua, omaleni rastom, upalog lica, modrih podočnjaka i rijetke, ali oštre brade, koja im je nicala samo oko usana i ispod zolufa. Kada su hodali, glava im je pomalo padala prema naprijed, pa je izgledalo kao da im nekakav teret visi o vratu. U vrijeme dok je Mito bio zatočen u koncentracionom logoru Heliodrom, od jula 1993. pa sve do aprila 1994., bilo mi je teško gledati A.-a jer me je tako neodoljivo podsjećao na njega. Mislim da je i moja majka osjećala isto.

Mito je imao dosta čudne navike, koje bi tu i tamo došle u koliziju s našim načinom života i normama ponašanja na kojima je, pogotovo u mom odgoju, a poslije i u odgoju moje polubraće, insistirala majka. Ponekad je, recimo, ležao na trosjedu u dnevnom boravku, držeći ruku u gaćama. Ili bi psovao bez ikakvog povoda, onako, uzgred, smijući se. Osim tih psovki, gotovo da i ne pamtim ni jednu drugu njegovu riječ. Od svega što je tih godina govorio nije ostalo ništa korisno i važno, sve se izlilo u bezdan zaborava i nestalo bez ikakvog traga.

Porodica moje majke je od prvoga dana osjećala latentni antagonizam prema mome očuhu, koji ni danas ne uspijevam razložiti i detektirati njegove stvarne motive. Bilo je tu neke aristokratske odvratnosti prema njegovim karakternim slabostima – volio je da se hvališe, naročito pred njima, preuveličavao je, a često i izmišljao svoje poslovne uspjehe samo da bi zadobio njihovo, makar i trenutačno poštovanje; ispadao je, često, banalan i smiješan u svojoj upornosti da se prikaže u boljem svjetlu, da bude neka bolja i samo za tu priliku kreirana replika samoga sebe – prema njegovom porijeklu, imovnom stanju, načinu na koji je otezao riječi, lošim odnosima s bratom, svjetovnim razmišljanjima, ali nisam mogao biti siguran ni u šta od toga, sve sam to samo slutio svojim dječijim instinktom jer se, kao u nekoj Čehovljevoj drami, većina onoga bitnog u njihovom odnosu događala negdje unutra, pod kožom glavnih protagonista.

Za razliku od njih ja sam i tada znao da sve te Mitine djetinjarije imaju jasan predznak. U tih sedam godina koliko je proveo u našim životima, on je intenzivno nastojao da postane čovjek po mjeri mamine porodice i tako svima dokaže da je zaslužuje. Bio je rođeni luzer, koji je posjedovao rijetko viđen talenat da upropasti svaki posao koji bi započeo. Valjda sam zato uvijek bio na njegovoj strani.

Mitu nisam nikada uspio zavoljeti, mislim da, uprkos svemu, nije ni on mene, ali smo u ime ljubavi koju smo osjećali prema mojoj majci, svakoga dana davali sve od sebe kako bi naša mala zajednica funkcionisala na najbolji mogući način. Pa ipak, naš odnos i, prije svega, njega kao ličnost, bilo bi nemoguće razumjeti bez onoga što se dogodilo 29. maja 1993. godine.

Prekidam načas ovu ispovijest i vraćam porodične fotografije u kofer s očevim stvarima. Postoji jedan kuriozitet vezan za taj kofer, koji datira iz prvih oktobarskih dana 1999. godine. Naime, po povratku iz izbjeglištva, pronašao sam ga, iskrzanog i ulupljenog, u potpuno praznom stanu, u kojem nije bilo čak ni utičnica na zidovima. Je li ga onaj koji je stan temeljito opljačkao, ostavio da ga ja pronađem ili zato što nije znao šta bi s njim, nije više ni važno. Važno je da otad ponovo posjedujem tih nekoliko očevih stvarčica, koje, što više starim, imaju sve veću sentimentalnu vrijednost.

S prozora moje radne sobe vidi se u travu zaraslo dvorište našeg prvog komšije, Ivana Bogdana. U njegovoj kući bez prozora, ptice već godinama svijaju gnijezda. Ivan je Hrvat, koji je od 1993. izbjeglica u mjestu Polog, povrh Mostara, odakle i potiču njegovi preci. Ponekad dođe, pokosi travu u dvorištu, okopa trešnje u bašti i prespava u maloj, vlažnoj sobi na spratu. Kuću ne želi da proda, a novca nema da je obnovi i u nju useli.

Kada je otac, prije više od četrdeset godina udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i neuhvatljivu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli. Kada i njih nestane, nestat će i tog starog Mostara, kao i potrebe da ga se pamti.

Nikada nisam mislio da bih se mogao navići na život u predgrađu. Istina, Avenija mi nedostaje, tamo sam ostavio najljepše godine, ali je život ovdje pustio korijenje. Mirno je i tiho većim dijelom dana, što je jako važno ako se bavite poslovima koji to i zahtijevaju. Uostalom, prestar sam da nešto mijenjam i počinjem iz početka. U ljetna predvečerja sjedim na terasi i gledam prema pruzi koju zaklanjaju veliki naftni silosi. Kada začujem kloparanje točkova po čeličnim šinama, prisjetim se one davne majčine fraze: živjeti, a ne posmatrati život. Ponekad mi se čini da je sve manje razumijem.

Tog 29. maja 1993., dvadeset dana od izbijanja sukoba između Armije RBiH s jedne i HV i HVO-a s druge strane, usljed brojnih prijetnji i malteretiranja kojima smo bili izloženi, odlučili smo se pokušati prebaciti u dio grada pod kontrolom bosanskohercegovačke Armije. Plan je bio domoći se jednog od tri autobusa koja su, u organizaciji Crvenog krsta i uz pratnju UNPROFOR-ovih vojnih transportera, tih dana prevozila civilno stanovništvo s jedne na drugu obalu Neretve.

Zahvaljujući jednoj medicinskoj sestri, moj petogodišnji polubrat Jasmin i majka, koja je tada već bila ušla u deveti mjesec trudnoće, taj put su prešli u ambulantnim kolima Crvenog krsta.

Ja i Mito smo pokušali ući u posljednji, treći autobus.

Kada je nakon višesatnog čekanja na nas dvojicu došao red da se ukrcamo, jedan od dvojice vojnih policajaca, koji su stajali na ulazu u autobus i kontrolisali putnike, naredio je vozaču da zatvori vrata, što je trebalo značiti da je ukrcavanje završeno i da oni koji nisu uspjeli ući možda nikada i neće napustiti dio grada u kojem su ih, preko noći, počeli smatrati nepoželjnima.

Policajac je bio krupan, kratko ošišan čovjek u četrdesetima, glatko izbrijanog lica, četvrtaste brade i okruglog, izbačenog trbuha nalik grbi kamile. Na moje iznenađenje, Mito je načinio korak prema njemu i, stavivši svoju tanku, žilavu ruku na moje rame, rekao: „Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog.“

Skoro godinu dana poslije, odmah po njegovom izlasku iz logora Heliodrom i nekih mjesec dana prije nego je umro od moždanog udara, dok smo jedne večeri sjedili u dvorištu njegove porodične kuće u Buturović Polju, pitao sam ga ko je bio taj Želja.

„Jedan s Lištice što je svake nedelje prao auto u Džidićevoj autopraonici“, odgovorio je s nekim čudnim ponosom u očima i potom naglasio, nastojeći pred majkom ispasti važan: „Čoek koji ti je spasio život, eto ko.“

“Koga da pustim?“, pitao je vojnik. „Njega?“ Svojim dugim prstom pokazao je na čekinje koje su prekrivale moj podbradak. „Nije on mali, vidi mu brade, čim pređe tamo jamiće mitraljez.“

„Ma kakav mitraljez, Želja, šta ti je? Dijete je to još, bolan.“

Iza veselog izraza na licu, vojnikove plave oči bile su hladne. Do tada je obavljao svoj posao grubo i bez riječi, a ako bi se njemu ili njegovom kolegi neko i usudio obratiti, izdvojio bi ga na stranu i ne bi mu dopustio da ponovo stane u red.

„More jedan, ili ti ili mali, dvojica nikako“, rekao je nakon kraćeg razmišljanja i pokazao vozaču da otvori vrata.

Zbunjen i još uvijek uplašen, pogledao sam u očuha, koji mi je u tom kratkom času našega rastanka uputio osmijeh prepun neke unutarnje topline kakvu nikada ranije nisam kod njega osjetio, kao da mi je, za uspomenu, želio dati jedino vrijedno što je u tom trenutku imao kod sebe. Prije nego sam ušao u autobus, izgrlili smo se, izljubili i rastali sa suzama u očima.

Na dugo, jako dugo vrijeme.

Bio sam za weekend u nekada nasem gradu.

Setajuci ulicom Waltera Perica naidjem na izlog stakloresca i uramljivaca slika.

Sidran je u hladovini pa je na fotki  “ispao” mnogo jasniji a ti si na suncu pa si zato malo “mutan”.

Pozdrav iz Holandije

dne 11. januara, Pula

Farabuto, zimska pustoš. Ne poznajemo nikoga u jedinom restoranu koji radi. Konobar govori da je od oca iz Nove Gradiške dobio tri dvolitrenke rakije šljivovice. Ponjuši svaku bocu prije nego što gostu toči žestoko piće. Provjerava je li greškom posegnuo za šljivovicom.

Cijeloga života istresao je iz sebe očevu šutnju.

dne 20. januara, Zagreb

Sarajevski grafičar Idris Gorgoliatos, koji je pedesetih i šezdesetih crtao haustore i stubišta, metalne konstrukcije liftova. Vrlo precizno, tehnikom suhe igle. Za jednu sliku trebali bi mu mjeseci. Bila je gotova tek kad čuhne na ispražnjene kante za smeće, mokraću, memlu i ugljenu prašinu.

Stanovao je u jednoj od austrougarskih zgrada u Titovoj ulici. Nije se ženio, živio je sam. Silazio u buffet u prizemlju. Stajao za šankom i tvrdokuhanim jajem kuckao o rub tanjurića.

Govorio je u vrlo dugim rečenicama. A govorio je tako lijepo da ga nikada nisu prekidali. Često bi pred kraj rečenice zaboravljao njen početak. Pogotovo kad malo popije. Zašutio bi, gledao kroz stakleni izlog kako zeleni tramvaj vašingtonac promiče prema Narodnoj banci.

Jednom ću nacrtati tramvaj, rekao je.

U njegovim mapama, nakon što je umro, nije pronađen crtež tramvaja.

dne 14. februara, Beograd

David Albahari kleči na upravo pokošenoj livadi i traži pauke kojima su žeteoci podsjekli noge. Fotografija sa Vladine i Verine svadbe.

dne 18. jula, Turopolje

Prvo kolo nogometne sezone. Duboko ljeto. Tišina. Svježa večer. Sutra u rano popodne letim za Dubrovnik. Tamo me čeka prevoz za Budvu.

dne 19. jula, Pleso

Tri putne žene. Kosooka aerodromska rasa. Govore nasmijano. Poslužavnici s plastičnim posudama. Sirova rajčica iz plastenika. Paprika u jarkim bojama Benettona. Ožujsko pivo. Pjenovite čaše. Kapučino. Svijet započinje u čekaonicama zagrebačkog aerodroma.

Gužva pred let za Dubrovnik. Pustom pistom manevrira bijeli clio. Cisterna s avionskim gorivom. Nijednog aviona.

dne 20. jula, Budva

Bijelo hotelsko naselje. Kamene kalete, obijeljene kuće, modre persijane kao u Grčkoj. Slovenska plaža. Stotinjak metara niže, na pješčanoj plaži godina je 1959. J.R. prvi je put s društvom na moru. Sunce prži njenu mrtvu kožu.

Srce preskače otkucaje na koje nije spremno.

Sobarice u crvenim uniformama, sa kantama i kopljima na vrh kojih su krpe s kojih kaplje mutna voda, krv.

Okolo jure električni automobili. Očevi sklanjaju djecu nagorjelu od sunca. Po usnama im arhipelazi herpesa. Ne mogu da ne gledam.

Iz đardina, među korijenjem suhih palmi, mjauče bolesna mačka.

– Iš, vrag ti sreću izijo! – zadovoljno govori konobar.

Popodne, ista konoba. Mačka se više ne čuje. Konobar sjedi za stolom i rješava križaljku.

– Pero, odnesi gostu gusti sok!

Konobar se zove Pero. Diže se mučaljivo od križaljke. Polako odlazi do šanka. Led se skoro istopio u čaši.

Donosi sok, izvolite, kaže, i u to se ponovo čuje mačka.

– Vrag neka te nosi! – veselo izgovori.

Volim kad me pitaju odakle ste, gdje živite. Mogu odgovoriti bilo što.

Velika je gužva u čistilištu i na Ahiretu, u čekaonicama Sudnjega dana i uskrsnuća duša, pa dio njih puštaju kući, da tamo čekaju red. Ljudi se vraćaju među žive, prepričavaju svoja iskustva, sukobljavaju se vremenski tokovi, epohe, životne dobi…

Na asfaltnoj stazi uz Slovensku plažu oksidirani zeleni šahtovi na kojima piše Livnica Visoko.

Nasred puteljka kroz park: s jedne strane bazeni, s druge staza za karting. Djevojčica ne starija od dvanaest povraća. Dvoje vršnjaka drže je pod pazuhe i bodre.

Tabloid piše: Europska unija postavila 48-satni ultimatum Putinu. Ljeto je 2014, Budva. Oko mene svi govore ruski. Konobar Pero i tankovijaste djevojčice u šarenim haljinama, koje se čim padne sunce spremaju za izlazak. Lijep početak Velikog rata.

Žena manično depresivnog izraza lica sjedi ispred velikog plazma televizora, u dvorani ispred hotelske recepcije.

“Što će ti dijete iz kontejnera, dijete od tuđe jebačine?” Priča K.P.

dne 21. jula, Tivat

Ruinirani socijalistički hotel, starinski miris mora, vonj kanalizacije.

dne 22. jula, Tivat

Crn kao telefon.

Crn kao modra tinta kad se prolije po damastu.

Turist na proputovanju. Johan Brau, liječnik iz Stuttgarta, 1979. u buffetu aerodroma Čilipi puni nalivpero, dok čeka da mu se žena i sin vrate iz zahoda. Sin boluje od poliomyelitisa. Johan Brau obara bočicu, tinta se širi po bijelom stolnjaku.

Hangar, pred izlazak na pistu. Siva limena kocka s jednim oknom 5×3 metra. Prozor gleda u brda Gornje bande. Vide se kuće, tanka crta puta, a iznad kameni podzidi nekadašnje uskotračne pruge.

U prostoriji stotinjak ljudi različitih po boji kože i putnice, po jeziku, vjeri i koječemu. Sjede na klupi, leđima okrenuti zidu. Nitko ne gleda kroz prozor. Čitaju, slušaju muziku, otklapaju kompjutore. Ne znaju što je s one strane. Ne razaznaju brda Gornje bande, kuće i tanku crtu puta. Ne prepoznaju kamene podzide uskotračne pruge s početka dvadestog stoljeća. Vide sivo golo brdo. Zato i ne gledaju.

dne 1. augusta, Pula

“Ne podnosim to. Naručim večeru, a stigne grafički bijenale.”

Prvu jugoslavensku pizzeriju držali su Silvio i Corado. Bilo je to u Rovinju, krajem šezdesetih.

dne 3. augusta, Pula

Iznenadno nevrijeme. Diže se more. Struje te nose prema pučini. Vidiš sitne prilike kako se sporo kreću niz lungomare. Onda požure jer počinje kiša.

Pred oluju. Iz zvučnika na pustoj terasi uz teren za odbojku na pijesku čuje se glas Leonarda Cohena.

Doputovao sam na vijest o majčinoj smrti. Jedan od njih rekao mi je da je sve sređeno, i da će biti pokopana iznad svoje majke, moje bake. Nad djedom ostaje jedno slobodno mjesto. To je za tebe, govori mi s toplinom u glasu. Sarajevska gostoljubivost.

dne 5. augusta, Zagreb

Dok je bila mlada, majka je crtala tlocrte stanova. Vadila je iz džepova Lipa blokove različitih formata, i crtala prostrane stanove pune svjetla, s velikim dnevnim i spavaćim sobama, i malom djevojačkom sobicom, koja bi se pretvarala u dječju. Kuhinja je od dnevnog boravka bila odijeljena šankom. To je bilo moderno. Ona nije voljela krčme ni buffete, ali je zamišljala dom sa šankom.

Unutra je sve bilo u savršenom redu.

Odjekivali su glasovi između zidova savršeno praznih soba. Sjajio se rostfraj i emajl, mjedene kvake na prozorima. Lim na simsu bio je siv kao kantica za polijevanje vrta. A možda je stan imao i vrt.

Ne znam što je bilo s Lipa blokovima. Nemam nijedan njezin tlocrt s vratima i prozorima u oblicima nepravilnih trokutića, znakova koji se nauče na prvim satovima tehničkog crtanja, u koje je majka vjerovala kao što se vjeruje u križ.

dne 6. augusta, na Bogovićevoj

Tko je taj čovjek, prijazno me pita za beskućnika kojem sam dao deset kuna da ode.

Beskućnik, kažem. Tako danas izgledaju beskućnici u Zagrebu.

Svi smo mi beskućnici u Zagrebu, vedro odgovara Amerikanac, zagrebački Židov, preživjeli Holokausta, inženjer elektrotehnike u mirovini, koji svakoga dana prepliva pet dužina olimpijskog bazena i triput tjedno pleše u ansamblu narodnih igara.

dne 8. augusta, Stolac

Kao san iza teškog mamurluka: put od Ljubuškog prema Stocu. Stotine zastava, obješenih da se suše, na tiramolima telefonskih žica i štrikova razvučenih nad drumom. Otrcane od bure, razlivene, blijede, krvave trobojnice.

dne 9. augusta, Stolac

U avliji, podno suhozida, pod svijetlim usijanim nebom, među zrikavcima, pod odrinom biljke kivi, u njezinom teškom vonju, u subotu, na svadbeni dan, barjaci zeleni i plavožuti, prijeteće trobojnice, peškiri, muške košulje svezane uz barjak, stijene, utvrde izumrlih naroda, derviška tekija, učeni Pakistanci, čempresi pod džamijskim zidom, električna crkvena zvona, koja svakoga punog sata Bogu i komšiji zvone pred vratima.

Amerikanac mi priča kako je 1949. njegov otac odlučio bježati iz Izraela. Nije se snašao, nisu mu dali da se bavi svojim automehaničarskim zanatom, nego je motikom i krampom trebao navodnjavati pustinju. Naumio je u Italiju, u Udine, gdje mu je prijatelj, kršćanin imao radionicu za popravak kamiona, i dobro mu je išlo, puno mušterija, uglavnom Engleza. Ali kada je doputovao, rekli su mu da se prijatelj jučer objesio. Nakon pogreba nije imao kamo, pa se prijavio u izbjeglički logor. Logor je bio pun ustaša. Sam među njima, zagrebački Židov.

M. je deset mjeseci proveo u hrvatskim logorima. Pustilo ga nakon Vašingtonskog sporazuma. Ispričao je to nakon druge rakije, kao zanimljivost. Njoj su se oči napunile suzama. Ali nisu to bili kao srpski logori, daleko od toga, htio ju je utješiti. I okrenuo priču na gradsku limenu glazbu.

dne 10. augusta, Stara Hercegovina, Tuli

Dizdarev unuk uči me da smokvu valja popoloviti i u njen trbuh namrviti sira iz mijeha. Gori kamen, bijeli se sa svih strana, samo zemlja crvena je, crvena, crvena…

dne 11. augusta, na Ljutoj, Gruda

Minuta šutnje, s rane jeseni jedne od posljednjih godina pred rat. Okamenjenih sedamnaest kondolira, nad grobnicom iz onoga rata. U kamenu su i ostali, tako da im samo oči igraju, pomiču ih, mole da im prekrate muke, da ih razbiju, raznesu dinamitom.

Ali oni neće. Nego tu svake godine polažu vijence i cvijeće. Ovo je jedini nesrušeni spomenik iz onoga rata.

Zvuk miješalice za beton na jari augustovskog popodneva. Uskoro će sunce zalaziti za crtu horizonta, po licima će popadati sjene, ljudi će jedni druge gledati životinjskim pogledima, oko sebe tražeći razbojnika, inovjerca, ubojicu brata svojega…

Na vrhu brda visoki betonski križ čeka da na njemu konačno razapnu Barabu.

dne. 12. augusta, na Ljutoj, Gruda

Na rječici tvrdi hrastovi stolovi s leptirima platnenih ubrusa. Čekaju goste na večeru. Oni će ih razrediti i umrljati. Da o ponoći mrtvi leptiri polegnu po stolovima, na kraju dana kao na kraju svakodnevnoga velikog rata.

ista večer, Pičete

Prva ovogodišnja jesenja smokva.

dne 13. augusta, Pičete

Vrućina pod cimentnom pločom. Zrikavci zanijeme nakratko, kao da ih je nestalo, i čuje se samo daleki bruj aviona koji se spuštaju i uzlijeću sa Čilipa. Onda opet zrikavci, dugo, ritmično, kao da neće prestati. Aritmija zrikavaca.

Selo opsjednuto lisicama. Vjeruju da životinje pustoše kokošinjce. U susjedna dva sela donje bande, s crnogorskih i dubrovačkih strana. Posvuda lisice. Noću vade lovačke puške iz buža pa s psima kreću u racije. Čuju se pucnjevi, ali ne i ljudski glasovi. Sivi perzijski mačak, prostrijeljen leži na asfaltu. Nijedne stradale lisice. Ako se napokon ne pojave, zapucat će po ljudima.

isti dan, na Ljutoj, Gruda

Glasovi stranaca sa susjednih stolova. Nerazumljiv jezik, umirujući ton. Ljepše je kad su okolo stranci, govoriš. Nema se što razumjeti.

Čempresi u Stocu.
Jablani u Sarajevu.
Mrtvi vodeni.
Gradovi.

noć, Pičete

Najtoplija noć ovoga ljeta.

dne 15. augusta, Pičete

Na Velu Gospu prelomilo se ljeto. Ono što slijedi kratko je međudoba čistih boja, kada je svijet u raskoraku između dva svijeta.

U Herceg Novom kod Voje. Antikni namještaj, slike po zidovima, mnogo njegovih slika, tanjuri, sjajni rostfraj, njeguški pršut izrezan tanko kao pelir, cigara među kirurški mirnim prstima, oči plave, na jedno ne vidi, u drugo mu zabadali iglu, Crnogorac ne pokazuje strah, tako ni kad ga u oko bodu, atelje kao moj sarajevski tavan, pogled na bazen za vaterpolo, dječaci treniraju, prozorčić uz koji slika, zastavice crnogorska i norveška, Sarajevska hagada na prozorskoj dasci, tube s bojama, lule, čavli, sitni predmeti, svijet istresen iz Borgesova džepa, odlazak u vedro, u žuto, u jedro šiveno njegovom rukom.

Za mene bila je to
jedrilica s nužnikom

Za nju bio je
nužnik koji plovi

Zato smo plovili samo jednom
a život proživjeli skupa

Ali to je bilo na kopnu
na moru se nijesmo složili

Srećom je čovjek
suhozemni stvor

isti dan, Moretto, Zelenika

Naručili smo pogrešan kolač

i sad žalimo za kolačem koji nismo naručili

ostao je u mutnoj staklenoj vitrini

dne 16. augusta, Trebinje

Oglasna ploča ispred hotelske terase. Terasa je pod visokim platanima, posađenim u vrijeme Franje Josipa, pod nadzorom bečkih vrtlara. Za stotinama stolova četiri puta više ljudi. Na ploči su smrtovnice. Jedanaest crnih, jedna zelena i jedna plava.

U Vodovađi, nekoliko kilometara prije graničnog prijelaza, posljednja je oglasna ploča u Hrvatskoj.

isti dan, Stara Hercegovina, Tuli

dječak, slikarev sin, zabavljen drvenim bojicama, bez slikarskog dara

isti dan, Pičete

Leksikon običnih ljudi. U vrijeme kad građanin odluči napisati oporuku, obavezan je po zakonu da ispuni upitnik o godini i mjestu rođenja, bračnom stanju, djeci, unucima, školama koje je pohađao, službi, omiljenoj boji, jelima, poznavanju kuharskih, kućnih i vrtnih vještina, hobiju, posljednjoj pročitanoj knjizi…

dne 18. augusta, Zagreb, neboder

Kasno ljeto. Nona i ja vlakom smo se vratili s mora. Direktan prijenos atletskog mitinga iz Züricha. Majke nema kod kuće. Negdje je otputovala. Sami na Sepetarevcu, u Sarajevu. Bilo je to 1980. ili 1981.

dne 20. augusta, Zagreb, Bogovićeva

Sam u Londonu. Ulazim u hotelsku sobu. Na ormaru najlonska vrećica. U njoj moj stari kaput i šal. Nisam začuđen, iako tu nikada nisam bio.

Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku

Nikica Gilić, Zlatko Vidačković (ur.): “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova”, Matica hrvatska, Zagreb 2013., 179 str.

*

U subotu, 19. siječnja 2013., u maglovitom i hladnom Zagrebu, na Strossmayerovom trgu 4, u ugodno zagrijanoj Velikoj dvorani Matice hrvatske, u organizaciji Odjela za kazalište i film iste Matice, okupilo se u 11 sati okruglo deset sudionika (mahom sa zagrebačkom adresom) znanstvena skupa, ne bi li do 17 sati (uz nužno potrebitu koncentracijsku stanku od 13.30 do 14.30) filmološki stručno referirali (i referalno slušali) o Puli (tada sunčanoj Puli), o njenom filmskom festivalu koji se baš te 2013. godine pripravljao proslaviti 59. rođendan (zaplakao je kao revijsko nedonošče domaćeg filma 24. lipnja 1954. odmah poslije zalaska sunca) na godinu mlađem 58. Filmskom festivalu igranoga filma u Puli, koji se od 2001. lažno predstavlja dvije godine starijim (premda već stasao, prevratne 1991. godine Festival nije uspio zabilježiti 38. festivalsku predstavu, jer se tata ili očuh, ne zna se, Antun Vrdoljak naljutio, jednako kao ni 41., jer mu te ratne 1994. godine nitko nije došao na proslavu). Sve spomenute brojčane egzaktnosti, koje nikako da dotaknu zacrtanu i zaokruženu šezdesetu obljetnicu (počinjena omaška, puko zbrajanje godina a ne održanih festivala, vuče se iz godine u godinu, pogreška postaje javna istina), zagrebačkom su znanstvenom susretu o Puli (svaki spomen Pule, od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, u filmskim je i kulturnim krugovima prvotno asocirao na njezin filmski festival) i hrvatskom filmu, prvom filmološkom skupu Matice, s obzirom na ozbiljnost teme, naravno, bile posve irelevantne sitnice, znanstvene i povijesne nebitne koještarije, pa je skup svemu i svačemu unatoč širokogrudno, raširenih ruku, okruglo i aproksimativno (pogrešno) nazvan: “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” (beznačajne istine radi, 59 je godina trajanja a 60 Festivala, ubrajajući i, ni po čemu ubrojive, neodržane festivale).

Nemoguće je ne zamijetiti slikoviti i maštoviti (“Festival igranog filma u Puli”), a ujedno precizan (“60 godina”) i krajnje korektan (“hrvatski film”), znanstveno hladno determiniran naslov filmološkoga skup. Susret vrijedan svake zagrebačke pozornosti (kulturne, kulturološke, kulturalne, povijesne, tradicijske, političke, federalne, nacionalne, sadržajne… i svake druge, pa na koncu neminovne filmske i filmološke) bio je, prije svega, valja to ponovno istaknuti, znanstveno i filmološki iznimno značajan doprinos Puljskom filmskom festivalu, znanstveno i stručno utemeljen te, najvažnije, tematski jasan (agramerski čvrsto koncipiran i fokusiran), zbog čega je za ciglih šest mjeseci otisnut i objelodanjen u istoimenome zborniku, kako hrvatska filmološka javnost (dakle, zagrebačka) ne bi nestrpljivo ili pak, ne daj Bože, uzaludno čekala i ostala uskraćena za nova, još neobjavljena, puljska festivalska istraživanja i tek otkrivene filmološko-povijesne spoznaje glede hrvatskoga filma izrečene (i sada, srećom, otisnute) na zagrebačkom znanstvenom skupu. Malo je što hrvatskoga (i filmskoga), ako uopće postoji išta, izvan Zagreba znanstveno (i filmsko).

“Šezdeseta obljetnica najstarijeg hrvatskog filmskog festivala uvelike je odredila temu prvoga skupa…” (str. 7), kako u predgovoru zapisuje, na početku druge rečenice (od ukupno pet, a svaka uredno u svome odlomku) bivši brižni (pristaje i istarska inačica) umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Puli (2005-2013) i jedan od urednika Zbornika, (prema najnovijemu) mag. nov. Zlatko Vidačković; toliko je znatno odredila puljsku obljetničku temu da niti jedan od deset objavljenih znanstvenih, stručnih, preglednih i sličnih priloga posebno ne raspravlja, ne tretira, ne tematizira Pulski filmski festival, niti izravno ni uopćeno (Pula i njezin festival samo se nespretno uzgred, evidentno usput, spominju iz puke pristojnosti, čiste formalne kurtoazije), već je posvema tematski u središtu raznolike pozornosti samo onaj drugi dio naslova, nakon veznika “i”, zagrebačkog Zbornika: “hrvatski film”, ili kako se oštroumno i senzibilno ogradio mag. nov. Vidačković (budimo pošteni i završimo drugu, od pet ključnih rečenica predgovora): “…što se pokazalo idealnim povodom za promišljanja i o hrvatskoj kinematografiji uopće.” Istančana promišljanja i filmološke znanosti u Vidačkovića nikada ne manjka, pa prema magistru novinarstva zdrav razum nameće sasvim logičan zaključak, naime, proizlazi kako je idealan puljski povod rezultirao općim uzrokom – hrvatskim filmom. Drugačije rečeno, hrvatski je film (ni manje ni više) proizašao iz Pulskoga filmskog festivala, njen je proizvod. No, dakako, takvoj nastranoj logici ne nasjedaju ni Uljanikovi brodomonteri ni Puljankine prodavačice ni ostala revnosna festivalska publika u Areni (i ne samo ona, a njoj, kao ni ostalim zdravomislećim Puležanima, na pamet ne pada uzeti Zbornik u ruke), jer dobro znaju da tome nije, i ne može biti, baš tako.

Ostanimo u Puli, budući da nije zastupljena a strši u naslovu zagrebačkog Zbornika, i usporedimo ovaj Zbornik sa sličnim, lako zamislivim izdanjem: recimo da je kojim slučajem izdan arheološki zbornik (naravno, poslije održana znanstvenoga skupa u Zagrebu) ili, još bolje, turistički vodič naslova “Arena i antička baština Pule”, u kojemu se opisuju svi antički spomenici Pule (Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, rimske kuće i vile, Slavoluk Sergijevaca, Veliko i Malo rimsko kazalište, mauzolej…), svi osim puljskoga amfiteatra, Arene, koja se pokatkad mimogred i neizbježno natukne, u prolazu usput spomene šetajući bivšim antičkim gradom. Jednako je i upravo je tako sastavljen i koncipiran zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film”: zastupljeno je uglavnom usko stručno i specijalistički fragmentarno te široko esejistički i publicistički pomalo svega (sa svih strana) što se hrvatskoga filma i filmologije tiče, osim osnovne naslovne teme, tu i tamo nabačenoga, Festivala igranoga filma u Puli. Uostalom, i sam pogled na kazalo nesumnjivo ukazuje na urednički potpunoma tematsko-sadržajni promašaj, Zbornik ponajviše nalikuje na (polu)znanstvenu svaštaru o hrvatskom filmu (stihijski i na brzu ruku prikupljeni trenutni znanstveni radovi i tekstovi iz autorovih škafetina, ladica, foldera, fajlova… to bjelodano, i nevježi, pokazuju) koji se ne može, uz najbolju volju, svesti na zajednički naslovni nazivnik.

Zbornik otvara gost iz Beograda, negdašnji direktor Pulskoga filmskog festivala (1963-1967), vrsni povjesničar i arheolog južnoslavenske kinematografije (i puljske: “Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.”), pokojni Dejan Kosanović (nažalost, preminuo je osam mjeseci nakon zagrebačkog skupa), jedini koji je makar malo (za razliku od ostalih), periferno zahvatio Pulski filmski festival u svome preglednom referatu, “Nacionalni festival međunarodnog značaja”, o ulozi hrvatskog filma u Jugoslaviji i neminovno na Festivalu. Kosanović, jugoslavenski znanstvenik staroga kova (poput mnogih tada), iz svoje jugoslavenske perspektive, i nakon gotovo četvrt stoljeća propale države i dalje nastavlja sa starom ideološkom oznakom Pulskoga festivala kao nacionalnoga, što nepromišljeno i nekritički prepisuju mnogi (novinari, publicisti, filmski kritičari…, pa i neki autori ovoga zagrebačkoga Zbornika, a napose djelatnici i suradnici Festivala), recimo poput Tomislava Kurelca u neprimjerenom i površnom uvodnom napisu “Kratka povijest” na internetskoj stranici Festivala igranog filma u Puli, te mu još pridodaje: “Najstariji je to nacionalni festival na svijetu”. Premda sam već dnevnonovinski upozorio na takve nebulozne, bedaste epitete “najstariji nacionalni”, nije zgorega ponoviti: Pulski je festival od prvoga izdanja i nadalje uvijek isticao i promicao nacionalnu komponentu pojedinih kinematografija i njihovih produkcija (ili koprodukcija) unutar jugoslavenske federacije, ondašnjih republičkih kinematografija, pa ga stoga ne možemo, ni po koju cijenu (osim jugonostalgičarsku), nazivati nacionalnim. Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala jugoslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak međunacionalan (ili, točnije prema nazivu, državni, federativni), premda je tada u duhu (indoktriniranog) vremena, umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, “bratstva i jedinstva” i “zjenice oka”, kao nacionalan. Ne samo sada s povijesne distance, već i s pozicija tadašnje savezne države, valja ga smatrati, kakav je stvarno uistinu i bio, međunarodnim festivalom južnoslavenskih filmova s područja (bivše) Jugoslavije. Pojednostavljeno, nesretna nenacionalna sintagma koja samo administrativno, zemljopisno određuje prostor proizvodnje filmova (i ništa više od toga), “jugoslavenski film” znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u sasvim drugom kontekstu, što i slična sintagma “europski film”. Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (započet 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini, Coppa Volpi i mnogim drugim priznanjima. Toliko o “najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu”.

Slavenu Zečeviću (Zagreb) poslužila je prva nefestivalska Pula samo da se publicistički osvrne (“Prva revija domaćeg filma – dokumentarni trag s početka pulskog festivala”) na socijalistički dokumentarac Branka Bauera “Prva revija domaćeg filma”, kao na nepotpunu i naivnu kratkometražnu, predtelevizijsku reportažu. Tomislav se Šakić (Zagreb) nemilice raspisao, mimo svakog Pulskog filmskog festivala, sagledavajući povijesne kinematografske odrednice ranih hrvatskih (socijalističkih) igranih filmovima u kontekstu povijesti svjetskoga filma (“Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnog stila i ranog modernizma”). Krunoslav Lučić (Zagreb) isto povijesno razdoblje (kao Šakić) filmsko-stilistički podrobno teorijski analizira na primjerima nekoliko nagrađenih i nenagrađenih igranih filmova u Puli (“Stilistički aspekti klasičnoga i modernističkog hrvatskog igranog filma na Festivalu u Puli”), što je svojevrsni napredak, jer ipak nije u potpunosti zaobišao Festival igranog filma u Puli (napomenuo je neke njegove nagrade). Bruno Kragić (Zagreb) ponovno se našao u istom razdoblju (kao i Šakić i Lučić) ne bi li nam razjasnio što je to “Klasični stil u historiografijama hrvatskoga filma” u Gilića, Turkovića, Šakića i Pavičića, bez spomena Pulskoga festivala. Jednako je učinila, dakako, u spominjanju Pule, i Irena Paulus (Zagreb), vrlo uska specijalizantica isključivo i samo svega glede filmske glazbe, značajnim zapisom za hrvatsku filmsku glazbenu kulturu “Vrlo zapetljana priča: glazba u filmu Bitka na Neretvi” (Paulusica nije našla umjesnim ni zabilježiti da je na 17. Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli 1970., u nazočnosti Josipa Broza Tita i Sophie Loren, Bulajevićev spektakl bio prikazan nakon svečanog otvorenja izvan svake konkurencije). Drugi urednik Zbornika, filmolog Nikica Gilić (Zagreb) zastaje na prikazu čak dva hrvatska filma, u slučaju zagrebačkog skupa to su “Oficir s ružom i Najbolji Dejana Šorka: dvije vojničke naracije”. Filmski redatelj, politolog, novinar, muzeolog, antropolog (pored ostalog) Nikša Sviličić (Zagreb) pokušava (makar tako izgleda) antropološki teoretizirati na poprilično nepotrebnu i nejasnu temu: “Nacrt istraživanja utjecaja strukture filmskog izraza na recepciju novoga hrvatskog igranog filma”, a baš taj i takav nacrt “ima za cilj definiranje utjecaja filmske strukture u kontekstu kauzaliteta semiotičko-naratoloških aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskih filmova”, koji su prikazani na Festivalu u Puli od 1991. do 2012. (dakle, gotovo svih igranih filmova u neovisnoj Hrvatskoj), kako bi dosegnuo nikomu potrebne rezultate, “prediktore za ‘formulu uspješnosti’ nekog filma” (str. 133), ma što god to značilo. Na sličnoj razini, posve (i posvemašnje) izvan teme, ali daleko simpatičnije, filozof i filmofil Marijan Krivak (Osijek) piše autorefencijalno o sebi samom kao nekadašnjem filmskom kritičaru (pod pseudonim: Milan Kanat) unaprijed znajući kako će “pulski festival sam u ovome izlaganju biti tek metatekstualni okvir za taj ‘fenomen’ (naime, hrvatski film), za koji mislim da je hrvatskoj filmskoj kritici primarno važan” (str. 156), ako ništa drugo, izgleda barem dovoljno iskreno.

Na koncu imamo ponovno prigodu čitati autora predgovora, urednika mag. nov. Zlatka Vidačovića (Zagreb) koji znanstveno zaokružuje Zbornik svojim upečatljivim prilogom “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, kojega znanstveno sažimlje u onome što se zove sažetak (koji definicijom zahtijeva, koncizan prikaz i iznimno kratak pregled znanstvenog rada), od riječi do riječi i u cijelosti ovako: “Premda sam u početku priprema za skup svoj rad mislio posvetiti isključivo kritičkoj recepciji hrvatskog filma na Festivalu igranog filma u Puli u hrvatskom tisku od 2007. do 2012. godine, istraživanje me dovelo do zaključka da tu recepciju nije moguće adekvatno analizirati bez da se analizira i komentira uži kontekst, odnosno najvažnija događanja i promjene u hrvatskoj kinematografiji, zakonodavstvu vezanom uz film i konačno hrvatskom nacionalnom festivalu. Stoga se ovaj moj prilog može shvatiti i kao skromna dopuna knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko, koja završava baš 2006. godinom.” (str. 169) Velikodušan, neambiciozan, požrtvovan i samozatajan mag. nov. Zlatko Vidačković ponizno podastire svoj briljantan znanstveni uradak samo kao nastavak Škrabalove poznate publicistike, što je samo po sebi, koliko ga god smatrao skromnim, golemi doprinos suvremenoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Jasno je onda zašto je za takav znanstveni sažetak iznimno značajno sve, apsolutno sve što je autor u početku mislio (završne misli nisu toliko važne jer su tu, u Zborniku, a filmolozima još je značajnije sve ono što mag. nov. Zlatko Vidačković nije mislio) kako čitatelji ne bi bili lišeni autorovih misaonih muka, litara prolivenoga intelektualnog znoja i tegobnih (magistralno novinarskih) istraživačkih stranputica ne bi li s naporom stigao do pravoga puta, ispravnoga cilja, krajnjega teksta, (prema svim znanstvenim kriterijima) znanstvenoga rada: “Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli”, prepunoga filmološki i festivalski britke pravno-birokratsko-administrativne regulative, kinematografske znanosti čije se zanimljivosti (i otkrića) iščitavaju u jednom dahu (zamalo, doslovce bez daha), permanentno žaleći što uradak ima kraj pa mora imati i početak (ipak, radosna je činjenica, što je znanstveni rad toliko znanstven da je mag. nov. Vidačković vješto izbjegao, kao zamorno opterećenje, ama baš svaku fusnotu i svako literaturno vrelo).

Zagrebački znanstveni filmološki zbornik “60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film” razotkrio je mnoge znanstvene nedoumice, razriješio brojne zablude, razjasnio mnoge dvojbe, spoznao pregršt hrvatskih filmoloških fenomena… i, prema ovdje samo na brzinu skiciranom i letimičnom pregledu objelodanjenih priloga (mimo svih nepotrebnih potankosti), eksplicite znanstveno (imajmo na umu, ne zaboravimo, riječ je o znanstvenom skupu) dokazao kako Pulski filmski festival (u prilozima sa zagrebačkoga skupa) samim postojanjem poriče, negira svoju povijest i trajnost (zašto se zabrinjavati nad nebitnim podatkom: sedmi filmski festival po starosti i stalnosti u Europi, nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Berlina i San Sebastiana), svoju ulogu i utjecaj na kinematografije (pored hrvatske) ovoga dijele Europe (i šire). Sve bi bilo daleko jednostavnije kad bi (kojim nemogućim slučajem) Pula bila zagrebački kvart, ne samo zato što bi tako Zagreb dobio još jedan filmski festival, stari Pulski filmski festival, za kojim vazda vapi, koji mu oduvijek nedostaje, nego bi bio i grad s dvije arene, Arenom i arenom, bezmalo metropola.

*

Nova Istra, br. 1-2, Istarski ogranak DHK,
Pula 2014., str. 380-385.

Našao sam na Fejsu fotografiju albino pauna i ne mogu da se oslobodim tog imidža. U čemu se sastoji paradoks albino pauna? Koji je smisao intencije da bilo koga impresionirate? Izvorni smisao njegovog šepurenja bio je da pokaže zasenjujuće bogatstvo boja. Njegov instinkt je još uvek usmeren ka toj “misiji”, iako su boje izostale. Paradoks misije albino pauna je višestruk. On istrajava u misiji. Pošto je albino, on je neće i ne može ispuniti. To je kao da bogatstvo boja pauna posmatra daltonista, samo obrnuto. Paun ne “zna” da je albino. Njegovo neispunjenje misije je tragično sa stanovišta darvinizma. Međutim, everything is in the eye of the beholder, pa i lepota albino pauna. Ko može da je oseti? Ljudi, ne paunovi. Na tom trećem koraku, njegovo instinktivno istrajavanje u misiji ponovo zadobija smisao, prestaje da bude nemušto, bar za nas posmatrače s “instinktom” za nekakvu refleksiju. U njoj, toj refleksiji, saznanje o tužnom paradoksu dopušta da raskoš oblika zameni raskoš boja. Albino paun je promenio ciljnu grupu, publiku.

Ulica Stevana Mokranjca

Jedna uvučena i usukana ulica, koja je kretala uzbrdo, kamenim basamacima od Mejtaša pa prema Lajoša Košuta ulici, zvala se imenom Stevana Stojanovića Mokranjca. Nju si zaboravio u nizanju mejtaških ulica. Na uglu Mokranjčeve, licem prema sastajanju Mejtaša s Nemanjinom, nova je bijela kuća, koja u sjećanju ima dva prozora. Na prozorima nema zastora ni roleti, nikada nitko nije na njima nalakćen, niti se čini da u kući ima života. Tako prolaze i godine, jedna, dvije, pet, dvanaest, ali je kuća jednako bijela i čista, ne hvata se po njoj sarajevska čađa i smog, stakla na njena dva prozora jednako su čista, i jednako bez zastora i roleti. Takva, pusta i bijela, bila je često prizorište tvojih snova, uglavnom neutralnih, ni lijepih i ružnih, koji bi iznenada započinjali i isto se tako prekidali. I danas, a ljeto je 2014, kolovoz je u Cavtatu dok se toga sjećaš, kada je Sarajevo skoro već iščezlo iz tvojih snova – pa sanjaš gradove kojima ne znaš imena i kuće u kojima nisi nikad bio – dogodi se još da zasanjaš bijelu kuću na uglu Ulice Stevana Mokranjca, na Mejtašu poznatu još i kao kuća Mehe Puzića.

Je li ta kuća ikada zbilja pripadala pjevaču Mehi Puziću, nije važno. Ali u Sarajevu su sedamdesetih mnoge kuće tako bile pripisivane poznatim ljudima, što iz zlobe, što iz potrebe za tračem i legendom, ili naprosto zato što ljudi ne bi viđali komšije, pa su ih onda zamišljali velikim i slavnim, pa je tako kuća na uglu Ulice Stevana Mokranjca postala Mehina. Ili je, možda, stvarno bila njegova.

Meho Puzić bio je pjevač pjesama za narod. Rodio se u Bosanskoj Posavini, započeo po kafanama, brzo stigao do radio-stanice, i rano, početkom sedamdesetih, postao je velika zvijezda zajedničke dijaspore, popularan među Jugošvabama, gastarbajterima i bauštelcima, pjevao je njihovu domotužnu himnu: “Tebi majko misli lete…” Meho Puzić među posljednjim je pjevačima jedne zalazeće vrste, koja će nestati pred naletom novokomponovane narodne muzike. Pjevač kafanskih pjesama, kasnije je pomalo pjevao i sevdalinke, te neke pjesme između zabavnjaka i narodnjaka, ali je, zapravo, ostao u nekom prethodnom vremenu. I dobro je što je tako.

Je li ono njegova kuća?

Ne zna se i odavno više nije važno.

Ulicom Stevana Mokranjca rijetko si prolazio. Možda jednom-dvaput godišnje. Ili ni toliko. Ona te nikamo nije vodila, nitko tvoj tu nije stanovao.

Sokak prosječen u turska doba, u Dudi-bulinoj mahali, blizu džamije, koja je stajala na mjestu današnje samoposluge. Bio je to Hadži-Omerov sokak, a zatim, u novija austrijska i kraljevinska doba, i Hadži-Omerova ulica. Alija Bejtić je, naravno, pokušavao istražiti tko je bio hadži Omer, pa je našao da su, prema popisu stanovništva iz 1867, u toj ulici živjele porodice braće Avdije i Mustafe, Hadžiomerovića, sinova Omerovih, rođenih 1799. i 1809. Moglo bi se pretpostaviti, iako ne i potvrditi, da je stari Omer nositelj naziva ulice. Ako je tako, ime Hadži-Omerova sokaka za sarajevske je prilike prilično staro.

Je li grehota što je 8. lipnja 1948. ulica prezvana imenom Stevana Stojanovića Mokranjca, srpskoga kompozitora i zborovođe, rođenog 1856. u Negotinu, u istočnoj Srbiji?

I jest, i nije. Iako je nepravedno i barbarsko mijenjanje naziva ulica, škola i trgova, čak i kada nose neprikladna imena, ili imena koja bismo htjeli zaboraviti, iako se nikada nije trebalo promijeniti nijedno ime nijedne ulice u gradu, bilo je nečega dobrog, tačnog i skladnog u pomenu Stevana Mokranjca na sarajevskom Mejtašu. Kažu da je taj grad bio susretište kultura, začudan spoj različitih identiteta, povijesnih tokova, kalendarskih i ljudskih vremena, imperija, političkih sistema i narodnih običaja, pa je i pojava najvećega našeg kompozitora vokalne glazbe, i jednoga od općenito najvećih skladatelja pravoslavne obredne muzike u povijesti istočnoga kršćanstva, na Mejtašu po kojem su, poput zatvorene knjige, pali slojevi otomanskoga i muslimanskog kulturnog, vjerskog i životnog iskustva, i gdje se, istovremeno, nalazila jedna od sedam sarajevskih sinagoga (“Il kal di Bilava”), i još uvijek tu stoji njezina pusta arhitektonska ljuštura, na Mejtašu uz koji su se penjale i niz koji su se spuštale časne sestre iz čak dva samostana, jednog u Ulici Ivana Cankara, drugog u Abdićevoj, bila i dobra i potrebna, i nekako logična. Stevanu Stojanoviću Mokranjcu, socijalistu i političkom sljedbeniku Svetozara Markovića, koji je svoje Rukoveti zamišljao u nekoj vrsti sinkretizma svih naših južnoslavenskih folklornih i vokalnih tradicija, naprosto je bilo mjesto među svojima, tamo gdje se čuju dalmatinski, bosanski, jevrejski, nebeski glasovi, na Mejtašu, pa uz bijelu kuću, Kuću Mehe Puzića.

Bio si mlad i bezvjeran, u prvom razredu gimnazije, kada si prvi put čuo Mokranjčevu Liturgiju, i u njoj Heruvimsku pjesmu. Nisi bio te sreće da prođeš kroz fazu dječje religioznosti. Umjesto da osjetiš tog malog dječjeg Boga, o čijem su postojanju odavno svjedočili psiholozi, i o kojem se govori u velikoj književnosti djetinjstva, živio si u strahu. I ničega neobjašnjivog, transcedentnog, onostranog u tebi nije bilo, osim tog sveprožimajućeg, vasionskog straha, koji te umalo prožderao prije nego što ćeš konačno odrasti. Kada si na kraju djetinjstva čuo Heruvimsku pjesmu, osjetio si o čemu ljudi govore kada govore o Bogu. Kasnije ćeš, s jednakim zanosom, ali uz manje otkrivalačkog ushita, slušati Bacha i Händela, suze će poteći na Verdijev Requiem, u novija vremena uzdizat će te pojanje Divne Ljubojević i anđeoski glas Katarine Livljanić, Bog će se javiti u glasu, melodiji i ritmu Nusrata Fateh Ali Khana, u kristalnoj vokalnoj glazbi Arva Pärta… Ali ništa, zapravo, neće biti tvoje na tako ličan način kao – Heruvimska pjesma. Ne znaš zašto je tako. Ne trebaš ni znati. Ako Ga ima, On se igra svojim identitetima, miješa ih i premeće, kao što vješt kockar miješa karte. Onima, međutim, koji Boga na zemlji grade od blata, onako kako je, od blata ili od muškog rebra, Bog gradio njih, treba jasan i izričit identitet, pomoću kojeg će se boriti protiv drugih.

Stevan Mokranjac nije živio dugo. Umro je u Skopju ratne 1914, prije velikog stradanja svoga naroda tokom 1915, i prije nastanka Jugoslavije. Tko zna što bi mislio, kakav bi bio i za koju bi se politiku opredjeljivao da je doživio 1919, ali se po njegovome životnom djelu može suditi da je imao živu svijest o raznolikosti zemalja koje je zahvatio idejom svoje glazbe. Mokranjac je bio od onih ne tako brojnih umjetnika čije je djelo predstavljalo svojevrsnu jugoslavensku sintezu. Nije time bio manje Srbin ni manje pravoslavac, ali je granice svoje domovine iscrtao sam, i one u Rukovetima i u Primorskim napjevima stoje i danas, onakve kakve su bile i za njegova života.

Zato je bilo ispravno i dobro, ako su ulice ikada morale mijenjati svoja imena, da Hadži-Omerovu nazovu njegovim imenom. Ono je dovoljno široko i sveobuhvatno da u njemu, u Mokranjčevom imenu, bude mjesta i za hadži Omera, oca Avdije i Mustafe, iz Dudi-buline mahale, na Mejtašu.

Nakon što se epoha premetnula, i istresla iz Sarajeva, onakve kakvi su onda bili, nestalo je i Stevana Stojanovića Mokranjca. Inače nas se najnovija imena ulica ne tiču, jer iskaču izvan okvira i fabule naše priče, ali ovaj put ćemo načiniti izuzetak. Ne bi za tim izuzetkom bilo potrebe da je sokaku vraćeno hadži Omerovo ime, pa ni da je nazvana po nekom zaslužniku novoga doba, vojskovođi iz davnih vremena, junaku iz posljednjeg rata, nacionalnom književniku ili vjerniku koji je zbog vjere dopao dugogodišnje robije. Po bilo kome da je nazvana, bilo bi dobro, samo ne po imenu Ludwiga Kube.

Od Mokranjca sedam godina mlađi, ovaj se Čeh, po profesiji slikar, a po zvanju sakupljač narodnog blaga, melograf, pisac i glazbenik, bavio istim poslom kao i Mokranjac. Samo što je Kubin umjetnički i stvaralački dar bio oskudniji. Možda je tome doprinijela njegova rastrganost, množina različitih interesa i divljenje koje je osjećao prema čudesima već stvorenih umjetničkih djela. Mokranjac je bio koncentriran i sabran, držao se u životu jednoga: komponirao je, bio zborovođa, sakupljao i preoblikovao narodno muzičko blago. A i to mu je već bilo mnogo.

Ludwig Kuba bio je panslavist. Proputovao je Rusiju i Ukrajinu, boravio u Galiciji, Slovačkoj i Bugarskoj, između 1888. i 1893. išao je po Bosni i Crnoj Gori, četrdesetak godina kasnije bavio se Srbijom i Makedonijom. I gdje god bi išao, bavio se lokalnim kulturama, upoznavao ih, dokumentirao i opisivao. Sakupljao je pjesme i narodne umotvorine.

Kao što se to u njegovo doba radilo, Ludwig Kuba nastojao je opisati narodni duh ljudi i zemalja koje je proučavao. U tome je, naravno, moralo biti i romantičarske mistifikacije, te zlokobne građe svakog nacionalizma, kojom su danas kao ambrozijom obrasle domovine južnih Slavena, ali sam Kuba je bio sve samo ne nacionalist.

Živio je četrdesetak godina duže nego Mokranjac. Doživio je sve počasti u domovini. U Masarikovo doba proglašen je doktorom etnologije na Karlovom univerzitetu u Pragu. Umro je u socijalističkoj Čehoslovačkoj, 30. studenog 1956.

Bio je cijenjen i u Kraljevini Jugoslaviji, što zbog svog rada na našem narodnom blagu, što zbog činjenice da je karađorđevićevsko jugoslavenstvo nalazilo svoje mjesto u njegovoj ideji panslavizma. Godine 1923. ponio je Orden svetog Save. Dvanaest godina kasnije postao je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dvije godine prije nego što će ga i u Pragu proglasiti za akademika.

Ludwig Kuba svijetla je i značajna figura. U Sarajevu je zaslužio ulicu. Najljepšu, bilo koju. Svaku ulicu, osim one koja je nosila ime po Stevanu Mokranjcu.

Nije dobro kada se imena nadijevaju iz huje. Tako, recimo, nije bilo dobro kada se 1946. u Sarajevu izbrisalo ime hrvatskoga bana i narodnog junaka Josipa Jelačića, da bi se njegova ulica nazvala imenom madžarskog revolucionara, i Jelačićeva ratnog neprijatelja, Lajosa Kossutha. Učinjeno je to iz čistog pasjaluka, ili tačnije – iz mržnje prema Hrvatima, iz potrebe da ih se ponizi i da se Sarajevo učini manje njihovim gradom.

Iako se borio za slobodnu i veliku Madžarsku, pored koje ne bi bilo mjesta za mali hrvatski narod, Lajos Kossuth bio je u svoje doba napredan čovjek, revolucionar, socijalist. U Sarajevu samo jedna ulica nije smjela biti nazvana njegovim imenom. I baš ta je ulica njegovo ime ponijela.

Koliko je Stevan Stojanović Mokranjac naš, to ovisi od onoga tko se u svojim tvrdnjama oboružava famoznim prvim licem množine. Tvoj svakako jest, i bit će uvijek. Ali to za ovu priču nije važno. Mokranjac je najznačajniji skladatelj jednoga cijelog bosanskohercegovačkog naroda, koji je ukorist stvarao i drugim dvama narodima. Kada je zamijenjen onim tko je, najznačajnijim dijelom, bio i njegov kolega, kao da je nekome rečeno kako Sarajevo više nije srpsko. Mokranjac nije ni car Dušan, ni hajduk Veljko, ni vojvoda Putnik, pa da se njegove zasluge mogu partikulirati i svoditi na obranu jednoga, makar i na štetu drugih plemena. Istovremeno, njegovo ime može biti zamijenjeno samo imenom nekoga nesrpskog cara, hajduka ili vojvode, a nikako imenom časnog i čestitog Ludwiga Kube.

Zaspavši, iz ruku sam ispustio knjigu na čijim koricama stoji naslov Propast laganja, i evo me u nekom čudnom snu, toliko čudnom da se pitam: je li mogućno da je to običan ovozemaljski san, ili sam iz njega dospio u neki drugi, vječni? Jer ono što opažam i osjećam cijelim svojim nepojmljivo promijenjenim bićem, to je prostor u čijim mi se mnogostrukim dimenzijama čini da se gubim kao kamen u ponoru, a u kojemu ipak lako lebdim kao pero u zraku. Moja čula upijaju prizore skoro nesagledive ljudskom vidu, strašni, moćni huk od mom sluhu nepoznatih i skoro nepodnošljivih tonova, zvukova, šumova kojima se glasa svemir, onaj svemir čija nas šutnja plaši kad smo u budnom stanju. Međutim, ja ovdje, u ovom snu, u ovom beskraju, u isti mah i sa ushitom i sa bolom čujem sve, vidim sve. Neizmjerno mnoštvo svjetova javlja mi se nepoznatim jezicima koji se slivaju u jednu jedinu vrhunaravnu glazbu čiju ljepotu ne narušavaju ni sve one pjesme tuge i beznađa, svi oni jauci patnje i očaja koji čineći dio tog sveopćeg kontrapunkta dopiru i dovdje. Oni su ovdje samo note što se uklapaju u simfoniju kakvu do tog trenutka, u svojoj svakodnevici, u budnom stanju, nikad nisam čuo ni mogao čuti.

Dok slušam te čudesne skladbe, te šumore i žamore, to pjevanje jednog svijeta koji mi je neznan, do mene iz tog brujanja dopire i Glas koji mi je poznat, štoviše, koji mi se do maločas obraćao… To je govor knjige koju sam čitao prije nego što sam usnuo i koji se u ovom drukčijem svijetu ostvaruje kao Glas. Da li me to njen autor prati iz jedne fikcije u drugu, kako bi mi i dalje zaokupljao duh, ovdje, gdje su svuda oko mene i neka nestvarna bića od kojih je on jedno – bića rasuta kao zvijezde, daleka i bliska u isti mah, i isto onako bestjelesna kao što je mene san učinio bestjelesnim? Pitam se: jesu li to duše? I da li se ovo sad susrećem s jednom od njih?

“Da, našao si me”, kaže mi Glas, “sa mnom si se do maločas družio. Ja sam taj koji ti i dalje govori – ja sam pisac knjige Propast laganja”.

Shvaćam te riječi kao sasvim neočekivanu priliku da dijalog, koji sam čitajući pratio do posljednjih trenutaka svog budnog stanja, za mene, kao sudionika, bude produžen u ovom nevjerojatnom snu. Usuđujem se obratiti Priviđenju:

“Moram ti reći, Duše – ako si Duh – da sam odavno štovatelj tvog djela, još otkako sam pročitao roman Portret Doriana Graya.”

“Znam to,” – odgovara mi Glas – “ali rekao bih da ti nisi našao u tom romanu, već u mojim dijaloškim esejima koje si upravo pročitao, poticaj kojim se tvoj privremeni san vinuo do ovih visina. A taj poticaj, to je, dopusti da pretpostavim, moja misao da ‚Život oponaša Umjetnost daleko više nego što Umjetnost oponaša Život‛. Je li tako?”

“Ne znam kako sam i zašto ovamo dospio”, odgovaram, “ali točno je da me je ta tvoja misao uzbudila i predočila mojoj mašti dug niz izvanrednih slika i predstava koje sam, u želji da ih usporedim, uzeo kako iz Života tako i iz Umjetnosti, pa me je sve to, izgleda, ponijelo u neodoljivom vrtlogu, opilo me, otelo od stvarnosti, čak i od onoga što zoveš privremenim snom, da bi me možda živog, a možda umrlog, dovelo u ovu beskrajnost. Poklonik sam Umjetnosti skoro isto kao i ti, i skoro isto kao i ti uvjeren u njenu moć, i upravo sam zato osjetio potrebu da ispitam vjerodostojnost te tvoje misli, a za tako nešto nema bolje prigode od dijaloga s tobom, makar i u snu. Hvala, dakle, ovom snu, ma kakve vrste on bio, što mi je to omogućeno.”

“A na koji si to način uspoređivao Život i Umjetnost? Od čega si počeo?”

“Duhom sam se prenosio u tvoje vrijeme i pokušavao ga doživjeti onako kako si ga ti doživljavao. Ti ga sad sigurno možeš promatrati iz povijesne perspektive, pa znaš da to razdoblje, taj kraj XIX stoljeća, u naše vrijeme zovu belle époque.”

“Znam. Ovdje se sve zna. Ali i ti sigurno znaš da za mene to nisu bila naročito sretna vremena. A zbog čega ti se to doba čini tako značajnim?”

“Zbog toga što je u njemu najlakše naći primjere koji pokazuju, kao što ti tvrdiš, da je Život taj koji oponaša Umjetnost, a ne obratno. Rekao si da je ono čega u Životu nema, ili čega u njemu još nema, uvijek bivalo u Umjetnosti izmišljano i oblikovano ‚njemu za ushit‛. Ako je doista tako, to pogotovo vrijedi za tvoje vrijeme, vrijeme ushita dostignućima umjetnosti i otkrićima znanosti, te prema tome, i velikih očekivanja od budućnosti. ‚Veliki umjetnik stvara tip‚‛ kažeš, ,a Život pokušava da ga preslika, da ga reproducira na dopadljiv način‛. Ali zar se to ne bi moglo razumjeti tako da Život pretvara u puku modu, pa i u kič, ono što je stvorila Umjetnost?”

“Ne u modu! Ne u kič! Nego u ljepotu.”

“Naravno. Tvoje doba bilo je doba nade i optimizma, pa su se od Života očekivale samo lijepe stvari. Ali u desetljećima koja su uslijedila Život je dobio čudovišne oblike…”

“Znam na što misliš... Na užase svjetskih ratova.”

“Da, na njih. Jesu li dovdje doprli krici iz gasnih komora i smrad izgorjelog ljudskog mesa iz dimnjaka krematorija?”

“Dragi moj, iz Univerzuma dovdje dopire premnogo toga što tvoja zemaljska čula nisu kadra registrirati, a tvoj um razumjeti. U svemirskoj glazbi koju čuješ ima bezbroj jauka, glasova poniklih iz užasnog bola, iz najvećih muka, paklenog čemera. Mi koji se nađemo ovdje postajemo, sasvim postupno, sposobni da posebnim čulom registriramo, uz ogromnu patnju i bol, sve te užase, sve te jauke što dovdje dopiru iz svakog najmanjeg kutka svih Galaksija širom beskonačnog Univerzuma. Ti užasi neusporedivo su strašniji od naših zemaljskih koje si spomenuo. Ali zasad, pošto sam i ja ovdje srazmjerno nov, najviše opažam strahote iz našeg svijeta, pa znam za sve ono što se događalo poslije mog odlaska, i mogu ti reći da sam patio zajedno s mučenicima iz Aušvica i Dahaua, jaukao s ljudima bacanim u jame Babi Jara, doživljavao svoje nove smrti sa žrtvama iz Hirošime… Znam i za sva ona umjetnička djela – književna, likovna, glazbena – koja su pokušavala reproducirati cijelu tu strahotu kako bi je sačuvala za sjećanje.”

“Eto! Zar time što si upravo rekao ne poričeš misao da Umjetnost ne oponaša Život? Zar konclogori i gulazi, kame koje su klale ljude, jame u koje su bacani leševi, bombe koje su uništavale gradove i u njima ubijale nedužne, zar sve to nije nešto što pripada samo Životu – Životu koji ništa od toga nije mogao naći u Umjetnosti kao uzor za oponašanje?”

“Otkuda ti ta pomisao? Nema tog užasa koji nije postojao u Umjetnosti! Ali strahote u Umjetnosti imaju nešto po čemu se bitno razlikuju od onih iz Života – imaju ljepotu! Ljepotu koja ih čini vječnima. Zlo nema maštu: ono se može šetati Danteovim paklenim krugovima ili svjetovima iz Boschovih vizija kako bi našlo primjere na koje će se ugledati u svom djelovanju, ali djelujući, ono stvara samo ružnoću – jezivu, odvratnu ružnoću, takvu da i ona i njeni tvorci bivaju osuđeni na zaborav, ili, još gore, na vječito gađenje. Svi zločini iz povijesti čovječanstva, pa i ovi najgori koji su se dogodili poslije mog odlaska, pronalazili su nadahnuće u čudovišnim devijacijama uma najdarovitijih, genijalnih ljudi. Svaki novi užas u ljudskoj egzistenciji potvrđuje da je Život još jednom našao u Umjetnosti svoj primjer za ugled.”

“Ako je tako, dozvoli da upitam što je čemu služilo kao primjer za ugled u tvojoj najpoznatijoj knjizi – da li je portret Doriana Graya, dakle jedno umjetničko djelo, pratio, to jest oponašao stravično mijenjanje stvarnog moralnog lika junaka romana, dakle preslikavao Život, ili je bilo obratno?”

“Slika može prikazati laž, ali i istinu. Ta istina i ta laž mogu biti krajnje mučne i ružne, ali im se čovjekov moralni lik, svjesno ili nesvjesno, veoma lako prilagođava. On njima, a ne one njemu! Uostalom, to podsjeća na ono vječito pitanje šta je starije: kokoška ili jaje. Uz to, Život podražava umjetničko djelo upravo zato što je ono jedna veličanstvena laž. Ali laž iza koje se krije ona bitna istina. Naše pravo lice – naš istiniti portret – ogledalo je jedne Više Volje.”

“To što si rekao strašno je. U toj istini o kojoj govoriš, istini Univerzuma, u kojoj se, kako kažeš, ogleda jedna Viša Volja, sve je plač i škrgut zubi… Ona me užasava tim jaucima koji su njen izraz i koji su daleko veća muka mom duhu nego mom sluhu, a ti ih bolje od mene registriraš, uz patnju i bol, kao što si rekao. Nije li to za tebe pakao? To znači da je Zlo vječito.”

“A zar ne čuješ i veličanstvenu glazbu u kojoj se glasanje tog Zla gubi? Svi svjetovi šalju u beskrajne prostore svoje pjesme, svoje himne, u čežnji da se sretnu i zajednički pronađu Smisao. Zar ne razabireš u svemu tome i skromni glas iz našeg svijeta? Beethovenovu Petu simfoniju? Mozartov Rekvijem? Stihove iz Goetheovog Fausta?”

“Trenutno čujem nešto zaista neobično: učinilo mi se da sam čuo cijuk miša.”

“Sva stvorenja imaju pravo sudjelovati u tom koncertu Univerzuma, pa to i čine. Čuo si cijuk miša, a možeš čuti i riku lava, mukanje krave, pjev slavuja. Kad se tvoja svemirska čula sasvim izoštre, možda ćeš čuti i razgovor mrava. Sumnjam, doduše, da cijuk miša može bitnije doprinijeti pronalasku Smisla, ali možda može, makar sasvim malo, koristiti uspostavljanju sveopće Harmonije.”

“Ti, dakle, misliš, Duše, da će se ova sveobuhvatna huka, ovo moćno brujanje, okončati svemirskom Harmonijom?”

“Ne znam. Možda, ali sasvim nakratko. Takva Harmonija, ako ikad bude uspostavljena, vjerojatno će se smjesta raspasti, jer sve ovdje teče u neprestanim promjenama, potresima i katastrofama.”

I zbilja: još dok sam slušao te posljednje riječi kojima mi se Glas obraćao, sve se oko mene zaljuljalo i počelo rušiti, zajedno sa mnom, u neizmjerno dubok ponor koji se otvorio poda mnom. “Zbogom!” doviknuo mi je Glas. Padajući, pomislio sam: da li ovo ponovno umirem ili se vraćam u Život?

Tada sam se probudio.

I na podu pored kreveta ugledao knjižicu: Propast laganja, od Oscara Wildea.

Uzevši je, primijetio sam da su joj rubovi nagriženi mišjim zubićima.