“Budite me ujutro oko osam, imam nekog važnog posla”,
pribilježio je Ame-no-Kagaseo ¹ u podsjetnik ukoričen
u kožu frizijskog teleta 5. kolovoza 1945. oko ponoći.
“Samo pozvonite”, dopisao je bez točke ili uskličnika.

Svilenkasti anđeli, zaduženi za ispunjavanje božanskih želja
ponadali su se, jer čak i oni su znali što se sprema,
no, ujutro su uzalud zvonili, Ame-no-Kagaseov mobitel
uporno je ponavljao kako je pretplatnik privremeno nedostupan.

Kada je u 8.15 Mali dečko meteorski jurnuo ka Hirošimi,
posada Enola gaya odskočila je u zrak. Od veselja i zbog toga
što su se olakšali za 4.090 kg. Kao kad bulimičara za trpezu
postave neoprezom. A Harry S. Truman već odavno je bio budan
i sa užitkom je trljao ruke gledajući anđele dok su,
blaženi u vlastitom povjerenju bogovima svojim,
s osmijehom letjeli u pakao.

*

1 bog zla i zvijezda u japanskoj mitologiji

Triput im se rađao
i umirao sin.
Tri su mu puta
nadijevali ime Ante.
Četvrta bila je kći.
Mater ju zadavila
u načvama punim tijesta.
Na dječjem grobu nekrštenoj piše
Vjera Marija Helena.

Moj praded Leon, Ukrajinec iz Galicije, ki se je v začetku dvajsetega stoletja z družino preselil v Bosno in Hercegovino, se je nekaj let pozneje skupaj s številnimi bosanskimi mladeniči znašel v Sloveniji, kjer je v uniformi avstrijske vojske streljal na Italijane. Tako preprost je bil pač svet pred stotimi leti, preden so Bosanci v Bosni začeli streljati na Bosance in ni mogel človek več ničesar razumeti.

Včasih se sprašujem, kako se je moj praded počutil, ko je v uniformi svoje mogočne države ležal v blatnem jarku nekje ob Soči in poslušal šviganje italijanskih metkov. Predstavljam si namreč sebe, kako nekje daleč od svojega slovenskega doma, morda prav v Galiciji, v bližini pradedove rojstne vasi, v uniformi z rumenimi evropskimi zvezdicami potrpežljivo čakam, da mi na glavo prileti ruska bomba in da herojsko padem v boju za Jean-Clauda Junckerja, za drugačnost in enakopravnost, za francosko-nemški vlak, za sedmi člen Lizbonske pogodbe in Evropski razvojni sklad.

Ne vem, težko si je v današnji Ljubljani samega sebe predstavljati v vojni, a nekako se mi zdi, da bi se počutil bedasto. Nekaj mi govori, da bi ob prvem zatišju vstal, na ves glas preklel idiota, ki mi je potisnil puško v roke in me izkrcal v tej ledeno mrzli mamojebnici, poslal bi nekam in Evropo in Rusijo in Evrovizijo in Ermitaž in babuške in eurokrem ter odkorakal naravnost na Madagaskar.

Tako se mi pač zdi, da bi storil jaz, ki vem, kako se je naposled končalo, kar se je pred stotimi leti začelo v Sarajevu, ki vem, da na koncu ni razpadlo le tisto, za kar se je boril moj praded, ampak tudi tisto, za kar se je dobrih dvajset let kasneje boril njegov sin, moj ded Vladimir. Jaz sem pač cinik iz enaindvajsetega stoletja, ki so me učiteljice zgodovine naučile, da sta se oba borila zaman, čeprav je praded svojo vojno izgubil, ded pa je v svoji zmagal.

In to, da se razumemo, nikakor ni evroskepticizem. Meni je namreč ideja združene Evrope neznansko všeč, kakor mi je simpatična tudi izvorna ideja skupne države južnih Slovanov in kakor se mi zdi, da tudi tista avstro-ogrska država ni bila za odmet. Verjamem, da se je dalo tudi v njej povsem spodobno živeti in da ne bi bilo nič tragičnega, če bi ta še danes obstajala in bi imeli mi prestolnico še vedno na Dunaju.

Le umreti za katerokoli od teh držav se mi zdi, kaj jaz vem, malce zastarel koncept. Danes pač za svojo državo kvečjemu navijamo, ko ta zaigra na svetovnem prvenstvu v nogometu in raje kot vojaške uniforme oblačimo drese z imeni naših najboljših napadalcev. Ko pa naša državna reprezentanca izpade iz nadaljnjega tekmovanja, navijamo za Nemce, ker na koncu vedno zmagajo.

In prav zaradi svoje sodobne miroljubnosti verjamem, da je bil lahko tudi moj praded takrat, ko je ponujal svoje mlado življenje za prihodnost habsburške monarhije in jurišal nekam v smeri proti Italiji, enako ciničen kot sem danes jaz. Prepričan sem, da je Leon prav med enim izmed svojih jurišev spoznal, kako prekleto pameten je bil njegov oče, moj prapraded Peter, ki jo je pred evropskimi monarhi in njihovimi atentatorji popihal v daljno Brazilijo. Prav slišim ga, tega mladega jurišnika, kako preklinja Marijo Terezijo in njen šolski sistem pa vse kretnice in kretničarje od Dunaja do Trsta, Mlado Bosno in lepo modro Donavo ter razmišljal zgolj o tem, kako iz tega avstrijsko-italijanskega pekla rešiti svojo ukrajinsko-bosansko glavo.

Le zakaj tudi on, se pač sprašujem, ne bi vedel, da se države, sploh tiste najlepše, tiste najbolj pisane in zapletene, v Evropi že od pamtiveka gradijo in se tudi razgradijo, da je to njihova neizogibna usoda in da bi bili ljudje tukaj mnogo srečnejši, če v tem ne bi vedno znova odkrili tragedije nad tragedijami in umiranja tega ali onega imperija obvezno pospremili s svetovno vojno?

Le zakaj naj bi se mu, prosim lepo, zdela ideja, da bi padel za Avstro-ogrsko cesarstvo, kaj manj idiotska kot se zdi meni danes ideja umiranja za Evropsko unijo? Le zakaj bi bil jaz kaj manjši bedak od njega? Samo zato, ker je bil on rojen v devetnajstem stoletju in ni imel Wikipedije? Kakor da on ne bi imel svojih sto let starih vojn, iz katerih bi se po njegovem skromnem mnenju lahko veliki ljudje njegovega časa kaj naučili.

Zato, pravim, verjamem, da se je moj praded pred stotimi leti zelo dobro zavedal, da bi bila njegova smrt povsem nesmiselna in da mu je bilo popolnoma vseeno, kdo bo na koncu v tisti vojni zmagal. On je zagotovo slutil, da bo svet, ki se je pred njegovimi očmi razstavljal, čez čas nekdo spet sestavil, morda celo tako, da bosta Avstrija in Italija končali v isti državi. In morda je Leon slutil celo to, da se bodo tudi takrat spet našli bedaki, ki jim to ne bo všeč in ki bodo želeli vse to spet razstaviti. Morda celo s kakšno novo vojno.

In verjamem, da je v nekem trenutku pomislil tudi name, na svojega pravnuka, in da si je po tihem zaželel, da bi jaz, če me bodo čez sto in več let vpoklicali v neko novo morijo, ob prvem zatišju vstal, na ves glas preklel idiota, ki mi je potisnil puško v roke ter odkorakal naravnost na Madagaskar. Nekaj mi pač govori, da je bil praded Leon nadvse pameten človek.

Ovaj grad i ova zemlja, u kojoj živim i brojim dane iščekujući smrt kao što pop molitvom broji krunicu, nastanjeni veličanstvenom raznolikošću ljudskih bića, sastavljeni su i od onoga što se isprva ne primjećuje, sazdani su od svega što već četvrt stoljeća nedostaje ili što je tijekom tih godina polako izblijedilo i sada predstavlja kolektivnu traumu ugušenu racionalizacijom, zabijenu u kolektivnu podsvijest ili zajednički san pretvoren u javu proganjanja, hapšenja i uklanjanja – “drugih”. Većina se ljudi sjeća tuđmanovine i svega što je od tada tako prikladno isparilo. Sjeća se vrhovnikovih nakrivljenih usnana i riječi “Hrvatice i Hrvati…”, sjeća se odabranih “heroja” koji su na vrijeme odstranili “maligno tkivo sa zdravog korpusa nacije”, sjeća se psihotične atmosfere kada je svijet čovjeku izbijao zrak iz pluća, sjeća se razorenih gradova i opljačkanih kuća čiji je namještaj poput polomljenih udova ili istrgnute utrobe ležao nasred ceste. Sjeća se devedesetih kao zločeste, prljave i krvave žurke kada je ono što je odlazilo zamijenjeno punom snagom onoga što dolazi, što je došlo i sada je ovdje.

Štoviše, čini mi se kako je ovo društvo obilježeno više onim odsutnim nego prisutnim. No, odsutno se nije udostojilo nestati samo od sebe i bez traga nego šapuće u svakom uzdahu T.M., B.G., M.N. i ostalih koji “smo svi mi – heroji a ne zločinci”. Ono što oblikuje ovo društvo već četvrt stoljeća i oblikovat će ga još dugo nakon što ga počastim svojim odsutstvom, kolektivna je trauma ispoljena kroz šarenilo devijantnog ponašanja – premlaćivanja, pljačkanja, sebičnosti i apsolutnog odsutstva empatije, građanske hrabrosti, odgovornosti i tolerancije – odsutstva svijesti kako je društvo zaista društvo upravo po načinu na koji se odnosi prema “odsutnima”, “nevidljivima”, “drugima”. A ono što nedostaje, što je odstranjeno ili je odsutno – ono je do čega mi je stalo. Upravo se sa nestalim, odstranjenim, prognanim ili izbrisanim – identificiram.

Kada se -već više od dvadeset godina- javno zna da je dvanestogodišnja djevojčica ubijena na planini što se nadvija nad glavnim gradom ove države bez ikakvog mogućeg opravdanja, kada se zna da su ubojice priznale zločin i uz pomoć pravne tehnikalije puštene, kada se zna da je sve provedeno po zapovjednoj liniji, od vrhovnika F.T. preko ministra obrane G.Š. i državnog odvjetnika V.Š., pa sve niže u blato, sve do T.M. čija je “banda” ispalila rafalnu uspavanku u glavu A.Z. i za to –odlikovana, tada postaje jasno kako živimo u duboko poremećenom i traumatiziranom društvu što se prepustilo šarenilu šopingmolova i zaboravu, u nadi da će sjaj i blještavilo sakriti mrak iz kojeg sve oko nas izvire. Ali upravo ono što zaboravljamo odražava ono što pamtimo. A jedini ljudi koji se sa tim zločinom usuđuju suočiti-ne zato što su posebno hrabri, već iz bazičnog osjećaja odgovornosti za ono što je društvo u njihovo ime učinilo- su raspršeni pojedinci i tek nedavno, dvadeset i tri godine nakon ubojstva, grupa kazališnih radnika što je odlučila podići ogledalo u želji da se svi u njemu dobro pogledamo. I kada razmišljam o tom događaju tada čitavo ovo društvo sve više nalikuje onom društvu što je u travnju 1941. slušalo i čitalo o rasnim zakonima i sa njima se šutke složilo. A ta četrdeset i prva nalikuje – iako svakako nije ista – devedest i prvoj.

U trenutku kada je A.Z. (12) metak zauvijek sklopio oči, državni tužitelj bio je V.Š., majstor ustavnog prava i saborskih igara, čovjek koji je i četvrt stoljeća kasnije stup ovog društva i njegova “moralna vertikala”. Ubojstvom A.Z. (Milana Levara, Josipa Reihl-Kira i još nekolicine pravednika što su ovom društvu htjeli dobro) kirurški je precizno odstranjen svaki osjećaj građanske odgovornosti, poštovanje moralnog zakona koji je stalan u nama kao što je stalno i zvjezdano nebo iznad nas, i tako ovaj grad, i planina ispod koje se skriva, trpi psihološku traumu osjećajući kako metastaziraju otrovi kolektivne odgovornosti, kako u potocima što bujaju već gotovo četvrt stoljeća, skarletna krv male A.Z. teče ulicama Mile Budaka, razlijeva se ljubljenim rukama Daria Kordića, cijedi se crnim grafitima sa križem ugnježdenim u slovo U, šunja se poput duha crkvenim i saborskim hodnicima, sudjeluje na svakom prijemu u “veličanstvenoj precjedničkoj” palači, cvili zagrebačkim tramvajima i šutke prolazi ulicama, pojavljujući se u kolektivnim snovima hrvatokatolika i onih “drugih”, ja razmišljam koliko se ljudi koje svakodnevno srećem sjeća tog događaja, tog strašnog mjesta, imena petero ubojica i dvanaestogodišnje djevojčice na čijoj smrti čitavo društvo gradi svoj bolji, neovisniji, hrvatski život. U mojim (priznajem) divljim fantazijama, krv te ubijene djevojčice gnoji planinu nad „metropolom“ i zatim se kao De Palmina/Kingova Carrie utjelovljuje i vrišti na nekom od velebnih prijemova, među političkom, ekonomskom, diplomatskom i intelektualnom elitom. Volio bih da ono što je zemlja pojela napokon ustane, uspravi se među antiknim namještajem (možda ga malo poprska krvlju – samo zbog efekta) u grandioznoj dvorani i da – uz prisutne medije – počne vrištati a da glave stupova društva krenu eksplodirati i besprijekorno obučena političko-ekonomska elita ostane na milost i nemilost naše Carrie – Aleksandre Z., djevočice zbog koje ovo društvo već dvadesetak godina osjeća “fantomsku bol” o kojoj govore ljudi amputiranih udova, ljudi koji te udove još uvijek, uprkos svemu, osjećaju i što je najgore – bole ih.

No fantomska bol neće nestati sve dok se svaki jedinstveni, neponovljivi i nevažni pojedinac i građanin ove republike ne suoči s odgovornošću za ono što je u njegovo ime postalo odsutno. Za ono što je nasilno odstranjeno. Za ono čega više nema. Zamišljam često 8. decembra, razred A.Z. i učiteljicu koja proziva, djecu koja dižu ruku i zamišljam zatim kako izgovara njeno ime, zamišljam tišinu i začuđenost na njenom licu, zamišljam kako odustaje i otvara udžbenik iz povijesti. Zamišljam prazno mjesto gdje je sjedila A.Z. i njezino odsutsvo – čisto kao zrak.

Odsutstvo je ono čega se sa sjetom i grozom prisjećam dok živim u ovom gradu i ovoj zemlji. Ono mi pravi društvo. Često pomišljam kako bi bilo lijepo da moji sugrađani shvate da su još nešto osim onoga što vjeruju da jesu. Za to vrijeme zamišljam, sanjam i osjećam ono čega više nema. A to -nema – samo je riječ što se puši kao otvorena rana skrivena u golemoj praznini njihovog hladnog srca.

A ono čega nema, ono što je nestalo, ono odsutno mogao bih nabrajati do beskraja. Nema bazičnog morala (danas mi je brat uz kavu prepričao novinsku priču kako su desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak opljačkali i do smrti pretukli penzionera. Zbog novca u protuvrijednosti 30 kUna. Dva djeteta – moja kći je osmogodišnjakinja – od deset i jedanaest godina do SMRTI su pretukli starca zbog 30 kUna. Dogodilo se to u Srbiji – ne brinite. Mi smo srednja Evropa. Ne – Balkan.), nema osjećanja raznolikosti. Nema skliskih, kontinuirano mijenjajućih, transformirajućih identiteta. Nema osjećaja pripadanja za one koji su “izdvojeni”, za one koji su “drugi”. Seksualno ili ekonomski, etnički ili politički – uvijek “drugi”. No, osjećam da bi dvojica malih ubojica mogli isto tako lako biti dječaci ovog društva koje se- isto kao i ona „neprijateljsko“- odbija suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime. I tako živimo sa odsutnim u zemlji konspirativne šutnje i nestalog građanskog morala i odgovornosti, odsutnosti tolerancije i suosjećanja, odsutnosti otpora i solidarnosti. Odsutnosti osjećaja kako se nešto – ipak – može promijeniti.

Sve ovo pišem jer ne mogu podnijeti činjenicu što sam u noći tog strašnog 7. decembra 1991., u mračnoj šumi nalik na šumu iz bajke, tamo negdje blizu Adolfovca i ja bio prisutan kada su ubili A.Z.. Pišem ove riječi znajući da iskupljenja nema. Postoji samo suočenje sa zločinom, pokušaj da se odsutnima oduži sviješću o vlastitoj odgovornosti. Ali sve što vidim je praznina. Ono čega ne može i nikad neće biti. Da li je ovom društvu i ljudima koji ga vode jasno da odlažući suočenje sa tim strašnim 7. decembrom 1991. godine, odlažu neminovno. Jedna je hrvatska spisateljica napisala kako je ubojstvo A.Z. postalo opće mjesto u povijesti domovinskog rata. Kako nešto tako neponovljivo, jedinstveno i strašno može postati općim mjestom? Kada će se društvo s kojim udišem isti zrak probuditi iz opijenosti vlastitim pravedništvom? Kada će se neka osnovna škola ili ulica nazvati imenom ubijene djevojčice? Kada će se ovo duboko kršćansko društvo umoriti od prkosa i relativizacije krivnje? Kada će raskoljnikovski kleknuti i “urbi et orbi” objaviti – mi smo to učinili. Mi smo krivi što A.Z. danas nema. Svi smo mi krivi što je 8. decembra učiteljica A.Z. u dnevnik upisala izostanak. Kada će shvatiti kako nešto ovako bešćutno i strašno treba postati dio kolektivnog sjećanja a ne kolektivnog zaborava. Kada će shvatiti da dok god dozvoljavaju odsutnost A.Z. iz naših života pripremaju teren za nove rafalne uspavanke? Kada će shvatiti kako smo sačinjeni i od onog čega se želimo sjećati i od onog što želimo zaboraviti. Kada će shvatiti da ono odsutno određuje ono prisutno.

Zašto, gotovo četvrt stoljeća kasnije, pišem o jednom ubojstvu, jednoj maloj smrti kada su se dogodile desetine, stotine tisuća? Zašto pokušavam riječima prizvati one kojih više nema? Zašto? Jer je odstranjeno, nestalo i usahlo ono što osjećam svojim, ono u čemu se prepoznajem. Jer su odsutne sve odlike građanskog društva. Možda bih trebao pjevati o “Oblaku u hlačama”, možda o “srcu što se smije“, ali nisam sposoban da pjevam o nikome drugom osim o onima što su odsutni – tuđom ili svojom voljom. Osjećam odgovornost zbog njihovog nestanka. Osjećam ih kao amputirani ud. Osjećam njihovu bol. I sve dok se ovaj grad i ovo društvo ne prisjeti odsutnih, sve dok ih pokušava zaboraviti – oni će poput gnojnog čira rasti u kolektivnoj (pod)svijesti i jednog dana eksplodirati krvavožutim gnojem nečiste savjesti. Ali tada će biti kasno. Kada pogledam u vreli vir svemira u pogledu vlastite kćeri poželim da ju odvedem negdje daleko, što dalje – najdalje.

I dok čitavo društvo umire tiho, pretvoreno u naviku, treba se suočiti sa činjenicom da koliko god nepredvidiva i besmislena izgledala razlika između naših želja i stvarnog života, na kraju uvijek stižemo do zadanog, nepromjenjivog, nevidljivog cilja.

MERSAD BERBER (Bosanski Petrovac, 1. siječnja 1940.- Zagreb 7. listopada 2012.)

Moj prvi izlazak sa suprugom Ljiljanom iz sarajevskog konclogora 1995. godine u Zagreb obilježio je i susret s Mersadom Berberom i njegovom Adom. U Sarajevu smo se često susretali na izložbama, nekoliko puta i u stanu zajedničkog prijatelja Duška Trifunovića, jednom smo zajedno dočekali novu godinu u Dubrovniku. S prijateljima je uvijek dijelio sve. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt počastio nas je bogatom večerom, preobilnom za izgladnjele. Potresli su i njega i Adu naše priče o Sarajlijama koji nisu željeli napustiti svoj grad. Od tada se, nažalost, više nismo nigdje susreli.

Nastavio sam, kao i prije rata, pratiti njegovu umjetnost, u kojoj sam od prvih dana otkrio svu raskoš Berberove ličnosti. Od prve izložbe u Sarajevu, primijetio sam da i Berberova grafika i Berberova ulja žive od metafore. U njoj se iskazivao poput pjesnika. Ona je raskošna i barokno kićena. Nalazimo je u kostimu i u svim detaljima sadržaja grafičkog lista i slike. Aristokratizam duha Berberove umjetnosti šeće kroz razna vremena. Prisutan je i u bolu Srebreničana stradalih u genocidu. Crtež je u njegovoj umjetnosti raspjevan, gracilan i lepršav. On graditeljski održava jedan osebujan svijet, bogat značenjima, profinjen u svim nijansama svoga kolorita. Svijet kojim časti i naše oko i našu dušu. S njim Berber nastavlja živjeti i nakon iznenadne smrti. Veliki čovjek i veliki umjetnik.

Ovu je bilješku, napisanu dan nakon smrti Mersada Berbera, objavilo Oslobođenje 12. listopada 2012. godine, na dnu lijevoga stupca rubrike Komentari, kao pismo čitatelja s naslovom Na vijest o iznenadnoj smrti Mersada Berbera. Bilješku sam Oslobođenju ustupio vjerujući da će je objaviti sa sličnim drugima, na dan sahrane umjetnika u zagrebačkom Mirogoju.

Sedamnaest dana nakon sahrane, 29. listopada, javio mi se iz Banjaluke mlađi kolega, Milenko Stojičić, s molbom da mu za Radio RS kažem nekoliko riječi o Mersadu Berberu i njegovome stvaralaštvu. Sutradan sam mu u telefonsku slušalicu rekao da me je s Berberom, prvenstveno, povezivala njegova umjetnost. Tako su s njim bile povezane mnoge Sarajlije, ustvrdio sam. I oni koji su profesionalno pratili suvremenu likovnu umjetnost i oni koji su sasvim slučajno bili njezini promatrači. Od prvih dana Berberova grafika je bila vrlo čitljiva i prijemčiva i za obrazovanog i za neobrazovnog promatrača, a sve se u njoj zasnivalo na crtežu. Čim je u Sarajevu počeo izlagati svoje bakropise, Berber je počeo u njegovome likovnom životu i vladati. Dugo godina bio je u tom smislu suveren i superioran. U Sarajevu je Berberov crtež govorio stotinu jezika, ubrzo će to njegovo poliglotstvo biti vrlo toplo primljeno i izvan granica ondašnje države. U inozemstvu. Magični crtež Mersada Berbera vratio je likovnu umjetnost klasičnim vrijednostima, najizrazitijim autorima klasičnih vrijednosti, podsjetio nas je, zapravo, na virtuoze kakvi su Leonardo i Rembrandt, na primjer.

Kao i u svome crtežu, Berber je bio barokno raskošan i u svome kontaktu s ljudima. S prijateljima je, pak, znao otvoriti svoju dušu do samoga dna. Ispovijedao se vrlo zanimljivim govorom, vladajući s vrlo zanimljivim podacima pronađenim u raznim oblastima ljudske djelatnosti.

Metaforički jezik i njegovih bakropisa i njegovih ulja i pastela (Jelena žena koje nema) sa začuđujućom je lakoćom osvajao nove prostore, velaskezovski je u njima ubirao sjajne likovne rezultate. U Sarajevu su i njegova grafika i njegovo slikarstvo imale kultni status, s takvim poštovanjem izgovarano je i njegovo ime i prezime. U Sarajevu su on i njegova umjetnost do ovoga rata živjeli kao simbol, kao amblem, kako to u povodu njegove smrti nedavno zapisa u svome nadahnutom tekstu i Miljenko Jergović. U svojoj umjetnosti Berber je bio vrhunski pjesnik, a njegova je umjetnost imala sve atribute i književnog govora. Imao je nevjerojatnu radnu energiju, nevjerojatnu energiju nosi njegovo cjelokupno grafičko i slikarsko djelo. Ostvario je opus kao niti jedan umjetnik s ovih prostora prije njega.

Umio je pričati i imao je o čemu pričati. S mnogo didaskalija, istina, znao je prošetati svim vremenima Bosne i Hercegovine, od njezinih najstarijih trenutaka do suvremenih. Bio je široko obrazovan, pratio je sve oblasti suvremenog života, a dobro je poznavao i povijest svoje zemlje, njezine umjetničke i duhovne vrijednosti. Osim uz likovnu umjetnost, kako klasičnu tako i suvremenu, ipak, čini mi se da je bio najčvršće oslonjen na književnost. Jedno vrijeme bio je snažno vezan uz pjesme Duška Trifunovića, koje su uglazbljivali i pjevali. Ta popularnost Duškove pjesme, koja je imala status narodne, možda ga je tako čvrsto i vezala za njega, i kao čovjeka i kao stvaraoca, jer su i njegova grafika i slikarstvo imali takav status.

Znao je cijeniti prijatelje. Znao ih je i razgovoriti i počastiti. U čašćenju je bio toliko široke ruke da je onome tko mu čast nije imao čime uzvratiti dovodio u vrlo neugodnu situaciju. U svome društvu uzvraćanje časti nije dozvoljavao nikome. Da časti imao je pravo samo on.

I najveća pera likovnih kritičara iz BiH – Azre Begić, Melihe Husedžinović, Ibrahima Krzovića, Muhameda Karamehmedovića, Tvrtka Kulenovića – nisu imali što zamjeriti njegovoj umjetnosti. S divljenjem su o njemu pisali i poznati likovni kritičari u Sloveniji, gdje je završio likovnu akademiju, Hrvatske, Srbije, Makedonije. Bio je na svim prostorima bivše države hvaljen i cijenjen, ne znam tko sve nije želio njegovu grafiku na zidu svoga stana, poduzeća, hotela. Bio je nešto slično narodnom pjesniku, čije je stihove svatko razumio, znao napamet i pjevao punim glasom. Takvu popularnost u umjetnosti kakva je likovna malo je tko ostvario za života, a Berber će je imati i sutra, poslije smrti. U to sam siguran. Bez obzira na moguće prigovore njegovoj umjetnosti, koji njezinu težinu umanjuju atributima kao što su: pitka, dodvorljiva i ponovljiva, komercijalna, i slično. Berberu će i poslije smrti mnogo bolje pristajati riječi: veliki čovjek i veliki umjetnik. Veliki umjetnik i zato što je ostvario neponovljiv opus oslonjen na tip likovne vrijednosti koji je preživio stoljeća. Dosta toga što je danas u trendu likovne umjetnosti odnijet će voda, ostat će vrijednosti Berberova tipa, u to sam vrlo siguran.

Istoga dana ove sam riječi, snimane u diktafon moga mobitela dok sam ih izgovarao u telefonsku slušalicu za Radio RS, a kasnije prenesene u računar i stilski dotjerane, dopunio ovim rečenicama: Berberova je ruka imala čarobnu moć. Na što god se spuštala (grafičku ploču, papir, platno), s olovkom ili kistom, ostavljala je linije koje su oživljavale lica i tijela, različite predmete, neobične pokrete ljudi i konja, u vrlo profinjenom koloritu. Smeđa, zelena, rumena, plava, ljubičasta, narančasta, zlatna u različitim valerima, različitoga intenziteta. Sve u skladnim odnosima, u nekim apstraktnim prostorima, ispod zlatnih zakrpa, rasutih kao znakovlje neke davne slave iz nekih davnih plemićkih života i vremena Bosne.

I tad sam se prvi puta zapitao: zašto o tome prije nikada nisam napisao niti riječ? Zboru onih koji su ga prije rata veličali nisam bio potreban. Malobrojnim koji o njemu nakon minulog rata pišu jesam. Dugo smo se poznavali, nemam niti jednu njegovu sliku na zidu svoga stana, a mogao sam je imati. Berber je i u darovanju svojih slika prijateljima bio vrlo široke ruke. Imam samo jedan njegov crtež oplemenjen olovkom u boji nasmijanog Josipa Broza Tita iz 1980. godine na bolesničkoj postelji u Kliničkom centru u Ljubljani, darovan mojoj supruzi, višoj kustosici bivšeg Muzeja revolucije u Sarajevu, u vrlo malome formatu 22X14 cm, na kartonu, i u vrlo lijepom okviru optočenim zlatom.

Sarajevo mu se nekad klanjalo, na svakom mjestu i u svakoj prigodi. Danas to, nažalost, ne čini. I na njegov život i rad i na njegovo djelo podsjeća se hladno. Na potpuni zaborav, ipak, ne pristaje, brani ga veliko djelo velikog čovjeka i velikog umjetnika. Čvrsto vjerujem u to da će ono i Sarajevu ponovno vratiti svu svoju raskoš i toplinu.

Moja mati je nekad iz Istanbula pored
slatkih turskih đakonija, salepa i zelenog
instant čaja
donijela prozirni kišobran s bijelom drškom
ispod koga možeš, kradomice, da gledaš
kako kišne kapi vode ljubav

U džepu imam dvije marke,
jednu za brašno
drugu za najjeftiniji margarin
i pred granapom kažem
Ako budeš išta tražio, slomiću ti kišobran
Tmurno nebo sručilo se u oči mog sina
Jedna žena otvara vrata
Sklopivši kišobran, ulazimo

Foto Tanja Draškić

Spuštao sam se niz Goricu
Trom, prokislog mamurluka
Sunce je polako opkoljavalo grad
S istoka, odbijajući se od moćna stakla
I ranjavalo oči

Za tren, činilo se da svjetlost
Dezertira pred izuvijanim fasadama
Marindvorskog kapitalizma
Nemoćna da pomiluje
Nadničare što će za koji sat
Ispuniti prazne trbuhe zgrada

Čopor uličnih pasa vraćao se
Gladan iz noćnog lova
Njihov porast na ulicama
Jednak je napretku
Tajkunskog vampirizma
I pomodnoj retorici
Nove malograđanske kaste
Ona demokratiju mjeri
Stanjem na bankovnom izvodu

Iz noćnog kluba nahrupilo je
Jato nabildanih mladića
Njihov kosmos proteže se
Od dizanja tegova u fitnes klubu
Do dugonogih plavuša
Kojima um oblikuju nazalni glasovi
Lokalne estrade

Zavijala je sirena bolničkih kola
Dugo, toliko dugo da sam pomislio
Kako je onaj koga voze
Zasigurno već izdahnuo

Ovaj svijet idealno postoji
Bez tebe, izgovorio sam
Ti si u njemu ukoso postavljen
I stog se neprestano spotičeš
O uglačane mu ravnine
Po njima život klizi bešumno glatko
Kao dječije sanjke po ledu

Spuštao sam se niz Goricu
Trom, prokislog mamurluka
Prema gradskom središtu
U kojem ezan
Vijekovima priziva spas
U čežnji da sve vidljivo
Preseli na nebo

Ulice su se polako punile
Užurbanim prolaznicima
Što će se za koji tren ušrafiti
U svoje svakodnevne funkcije

Kako se samo pali
Kako sjajno fercera
Ta vječna mašina
Stalno obnovljive inercije
Kojoj su naši životi
Puko pogonsko gorivo