Povodom jedne televizijske reprize

Televizijske serije su u kolektivnu memoriju ulazile preko upamćenih replika i citata. Po tome se, možda i najpouzdanije, mjerila njihova stvarna estetska vrijednost. Iako nikada nije od kritike bila previše hvaljena, snimana, uglavnom, u Zagrebu, u izrazito artificijelnoj scenografiji, među kartonskim kulisama, u Potemkinovim selima Televizije Zagreb, “Velo misto” jedna je od najcitiranijih i najgledanijih igranih serija u povijesti jugoslavenskih televizija. Režirana drvenom rukom Joakima Marušića, pretjerano ambicioznog i širokog dramaturškog i temporalnog zahvata, osuđena na propast kao neka vrsta televizijskoga Obrovca, promašene investicije, socijalističke samoupravne holivudizacije, serija “Velo misto” postala je remek-djelo u sentimentalnoj prepravci i u sjećanjima svojih gledatelja. Jednako moderna i aktualna kao i prije tridesetak godina, u vrijeme prvih svojih repriza, ova televizijska serija će nas nadživjeti, kao što je već nadživjela svoje tvorce, redatelja, pisca i glavne glumce, jednu državu, politički i vrijednosni sustav, ono što nas je činilo ljudima. Danas, ljeta 2014, “Velo misto” jedna je od posljednih tihih straža na braniku hrvatskoga antifašizma. Morat će ga zabratiti, e da bi zli gubitnici koji su u Drugome svjetskom ratu prožderali ljude i narode konačno pobijedili u naknadnome historijskom razigravanju.

Svi su u Velom mistu glumili sjajno. Znao je redatelj objasniti tim glumcima tko su i što rade na sceni. Ali važnije je, ipak, to što im je Miljenko Smoje napisao i replike, i sudbine, koje su ponekad veće i autentičnije od njihovih stvarnih života. Borisa Dvornika, melankoličnu i lomnu Zdravku Krstulović, čija se duša u međuvremenu razletjela poput maslačka, pisao je Smoje kako nikada u hrvatskoj književnosti nitko nikoga napisao nije. A onda i historičnog Mustafu Nadarevića, u ulozi Duje Kaliterne, jednoga od osnivača Hajduka, pa Špiru Guberinu, gradskog škovacina, Matu Ergovića, starinskoga policijota, Uglješu Kojadinovića, zabrinutog profesora, koji je Hajduku nadjenuo ime… I Ines Fančović, Maru Mulicu, trgovkinju i alapaču, u zbilji prvu Smojinu ženu, koja je, o draga dona Ines, nakon “Veloga mista” proživjela i stravičnu opsadu Sarajeva, i samoću dalekoga svijeta iza bosanskih planina, i sudbinu jedne od posljednjih zvijezda tog nekada velikog i šarenog grada na pragu Orijenta, tamo gdje počinje zaborav i gdje se rađaju velike priče…

Sve je kod Miljenka Smoje funkcioniralo u jednom dugom funeralu i u oproštaju, koji se protegnuo kroz dvadeseto stoljeće u vremenu u kojem će unuci stasati do očeva i djedova, a djedovi će se kameniti u časne grobove, u dalmatinske kamene grobnice s mnogo pregrada i s dugom vječnošću. “Velo misto” neuspjeli je dalmatinski Amarcord. Neuspjeli, jer tako kažu kritičari, i jer tako izgleda kada se mehanički razlože stvari. Kada bi jednom bilo novca, kada bi bilo talenta, redateljske i glumačke genijalnosti, i kada bi još bilo žive kulture, Dalmacije i Splita koji su mogli zasanjati Smojin svijet, trebalo bi snimiti rimejk ove televizijske serije. Ne da bi se stvorio bolji i veći Amarcord, nego kao posveta Smojinoj, Borisovoj, Zdravkinoj, Mustafinoj, Uglješinoj… genijalnosti. Kao posveta muzičkoj slici Pere Gotovca, nevidljivoj i nezaboravnoj.

Često smo u usputnim razgovorima, ćaskajući o filmovima, knjigama i serijama, uspoređivali “Naše malo misto” s “Velim mistom”. I uvijek bi se druga serija našla na gubitku. Nepravedna je i nepotrebna ta usporedba. “Naše malo misto” artefakt je dalmatinskoga neorealizma, snimljen na autentičnim lokacijama i u predtelevizijskome, filmskom doživljaju priče i pripovijedanja. “Naše malo misto” moglo bi biti prikazivano u kinima, “Velo misto” je samo za mali ekran (možda što manji ekran). Razlika je i glumačka: prva serija predvođena je genijem beogradskoga teatra, Splićaninom rođenim u Trstu, Karlom Bulićem, te njegovom životnom družicom Bepinom, koju je igrala Asja Kisić. Oboje su bili više kazališni nego filmske glumci, negledanih, netrošenih fizionomija. U drugoj seriji nastupale su zvijezde svoga doba.

Koja mi je serija danas draža? Pričom: “Velo misto”. Igrom i emocijom: “Naše malo misto”.

У срцу прогнаника Бог се јавља
У хировитом ритму плиме и осеке –
Од плиме му се лако надму груди
И силно заврти у глави,
Док осека обично предуго траје,
Бацив га на оштро каменито тло
По којем пузи док нов га талас
У пристаниште не поврати.

Тако тај водостај у срцу нарасте,
А затим нагло крене да опада
Док га на цједилу не остави.

Парадокс је у том што прогнаник,
Тако насукан, једино ту
Стоји на чврстом ал пустом тлу.

Очајан, нада се надоласку
Силовитог таласа плиме,
Који ће га бацит у моћно наручје,
Загрљај којем се одољет не може,
Избрисат му траг на земљи,
И излишно име.

1.
Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti zna da je
Zavičajnost teška i neizlječiva – ljubav. Svojim tmastim i
Svojim svijetlim znakom ona obilježava tvoje snove. Ona
Obilježava i vezu između tebe i zemlje.
Ona te obilježava.

Zavičajac – stvorenje čija se umorna kičma, nekad, u miru
U onome životu, sama od sebe ispravljala, glava bistrila
Pluća punila lakoćom daha i snagom svaki put kad bi
Odaklemudrago stizao na prag rodnoga kraja. Tu naizgled
Nemoguću međuovisnost, gotovo mističnu, posvjedočit će
Kao trivijalnu činjenicu svaki pravi zavičajac.

O, koliko je bosanskih mikro-zavičaja, tih jedinstvenih
Sociotopa, koji su činili stvarnu civilizacijsku teksturu
Bosne i Hercegovine, ostalo bez svojih stanovnika, bez
Njihovih naraštaja možda zauvijek! A pretvorilo se u pusta
Hladna, bez-dušna mjesta stanovanja, mjesta pukoga
Boravljenja nekih drugih ljudi, bez ikakve uzajamne
Veze i duhovnoga strujanja između mjesta i čovjeka.

2.
Na prilazima gradu, uz drevne puteve prema selima, o kojima će
Još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane
Pretvorene u milćeve i gradilišta. Na stotine novih kuća, a sve
Kao jedna, i sve u istom, poludovršenom stanju: pokrivene i
Zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni
Glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život
U gradu; sve vrijeme svijeta je pred njima. Dok pravim široki luk
Po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih
Još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo
Promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se
Gledamo. Orasi u prisoju, koje je djed sadio već u dubokoj starosti
Ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali ni ne dvojeći o svrsi,
Zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i
Grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu.

Razgovaram s D. Ć., dobrim prijateljem iz djetinjstva koji se
Vratio u grad iz glamočkoga izgnanstva. “Mogao sam u Glamoču
Uzeti najbolju kuću kad nas je devedeset pete tamo preselilo. Uzeo
Sam prvu, bilo kakvu, samo da se sklonimo. Rugali mi se ovi naši:
Šta si to uzeo! Ja im kažem: ovdje smo od danas do sutra, prekosutra
Morat ćemo ići, ne može biti moje ono što nije moje.” Pitam ga
Koliko ih je. “Možeš znat po tome koliko nas dođe na misu.
Svake se večeri skupimo kod župnika, bude nas između četiri i sedam.
Maksimum – petnaest. To kad je kakav svetac. Da je biskup odmah
Poslije rata namistio svećenika da bude stalno ovdje sigurno bi nas se
Vratilo puno više. Al’, nekome onda nije bilo stalo…”

3.
Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma’ale i sa
Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih
Sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe
Poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život,
Nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića
Stipančića, Dujmušića, Škarica, Svetinovića, Stipića, Ćorića
Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Ćurića, Pâvlovića, Vulića
Jurića-Jakinovih, Duvnjaka, Ćosića-Grgića, Zolota, Bakovića
Butkovića, Štadera, Markovića, nikoga od  Kotromanovića.
I ničega od njihovih života. U župnoj kronici, koju je dvadeset
Godina, od 1937. do 1957, strpljivo i s ljubavlju vodio mitski
Njihov župnik don Nikola Kaić, stoji njegov nalaz da su
Naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići
– svi su se prije zvali Ivekići), a drugi da su nekako od 1700. pa
Nadalje pristizali iz Dalmacije (od Sinja, Potravlja, Knina, Promine
Kijeva…). Što ih je vodilo da se iz katoličke države sv. Marka
Doseljuju pod vlast sultanovu, pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od
Onoga o kojemu uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima
O tegobi opstanka pod Turcima? O tomu župna kronika ne kazuje ništa
Dok neki drugi izvori daju naslutiti da se tu zapravo radilo o povratcima:
Mnogi od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili
Namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova u drugoj
Polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Bečkoga. Tamo su brzo otkrili
Da im je namijenjena sudbina krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi
Održavanja i utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bȋ sklopljen mir
A turska vlast uze poručivati da im je serbez vratiti se na opustjela
Ognjišta i zemlje, mnogi od Varcarana krenuše istim putom unatrage.

4.
Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su
Izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike
O najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su
Raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u
Dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od
Oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice
Kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju
Likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od
Svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i
Estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer’ani, mutafdžijskoj
Radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične
Mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući
Natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi
Drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u
Mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine
Zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije
(Nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva
Sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani, a
Subota od su’oga zlata, jer subota nedilju donosi…

Na Platicama, oko žive vode, grmjeli su stoljećima kovački nakovnji
Sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire
Motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve
Kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz
Varcarskih kovačnica. Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi
Opisivao sam nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova:

Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne kovačka muka
I zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da zànožena ne basa kuda mu
Drago. Razbijena i zarubljena između nakovnja i čekića i žilave
Desne bude hladna ćud zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji
Trag misli zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu
Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne. Do kolinčeta zatravi da
Travom, livadom može kako hoće. Kad se sve skuje, još ništa skovano
Nije dok tajni kal varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog
Crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, šejtanskog
Papka – gatka kovačka, mudrost garava, sunce kroz šipilo izvade kosu
Skovanu, ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana.

Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča
O tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, ničega premalo
Ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak
Dodaje. Naravno, kovači znaju da čarolije nema, da je ta
Legendarna alkemija šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može
Neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini
Zanatski proizvod za koji – to je oduvijek tako – mušterija zna
Da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se.

Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva.
Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Jȁkin
Zagrijava čađava kliješta tako što ih turi za pojas do tijela, pa
Onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena
Putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko.

Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja:
Velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića
Probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti.
Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavaraiše i brusi turpijom.
Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke
Svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu
Drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca
Provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu
Konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu
Čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene
Onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može
Normalno da jede pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, turpija
Drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane
Dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta
Prigušene bolne hroptaje. Kad je sve gotovo majstor uzima
Krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubā. Zatim
Odvezuju i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima
Uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti.

5.
Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je valjda u davnoj prošlosti
Nastalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa
Pa oko njega krajem 16. stoljeća organizirano naselje osmanlijskoga
Tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce
Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, obnovljena
1873. pa 1950. stavljena pod zaštitu države kao vrijedan spomenik kulture
A 1993. nestala s lica zemlje, na kojemu sada prostački zjapi
Praznina, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz
Lisine tomrucima – cijevima od izdubljenih stabala smrčevine, u kojima
Se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija služi stoljećima.
Ne znamo mnogo o  olicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku
Prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo
Varcarevac, gdje se još u predantičko doba kopala i prerađivala metalna
Ruda, a to se u srednjem vijeku nastavilo po svoj prilici sa saskim rudarima.
Po jednom tumačenju i ime je od njihova zanata i iz njihova jezika:
Warm erz trebalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar. I kod Ljubije,
poziva se to tumačenje, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili
Gvožđem, bilo je katoličko selo slična imena. Kakomudrago, tek, tihim
I sigurnim radom te simbioze naselja su se stopila u jedno, kao što im se
Stopilo i ime: Varcar(ev) Vakuf. Ono je ukinuto 1925, sumnjivom
Odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu
Mrkonjić, što ga je u svojoj tobožnjoj borbi u bosanskohercegovačkom
Uustanku 1875. (motajući se, ustvari, kratko na tursko-austrijskoj granici
Daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević
Budući kralj. Trgovište, pravi nukleus grada bilo je baš ondje gdje sad
Novosrpske vlasti planski izgrađuju Trg Kralja Petra I Karađorđevića
Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena
Služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte
Sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara
U kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća
Mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju
Napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s
Jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u
Kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare
Svojih mršavih konjića što ih vascijeli dan mirni čekaju, privezani uz kakav
Direk negdje u strani, i koji ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen
Iz kojega frcaju iskre, nose u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i
Roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao
Bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.

6.
Nekoliko je glavnih putova koji iz Varcara vode u svijet, i kojima
Svijet u njega dolazi. Jedan sjeverni, Banjoj Luci, a onda iz nje kamo
Ti drago: u Zagreb, Beograd, Njemačku (kako se nekada, u turskome
Vaktu, govorilo za cijeli vanjski svijet preko Save). Postojali su, i
Sada za njih dobro znaju lokalci, prastari putovi kojima se Uspolje
Preko vrela  Suljinovac pa na Trijebovo, Zmijanje, Han Kola, ili preko
Grabeža, Gustovare, Šehovaca, Surjana, Dabraca, Bočca ili Krupe na
Vrbásu, silazilo u še’er, u Banju Luku. Hodeći tim gusto isprepletenim
Putovima po visiji Manjače nikad ne znaš na koliko slojeva si spustio
Stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke
Ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi
I turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo
Da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih
Ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede – livade
Njive, voćnjake – a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju
Dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla unepovrat zajedno
Sa svojim protagonistima.

Kroz djedovo Ise podno Grabeža išla je jedna takva trasa. Pomno
Učeći od velikoga bosanskog hodologa Bojanovskog dva ljeta na
Terenu, i čitajući njegove knjige, razjasnilo ti se da je upravo to
Ostatak antičkoga vicinalnog puta koji je silazio s magistrale Salona –
Servitium i povezivao antičku Leusabu (kasnije srednjovjekovno selo
Varcarevac oko vrela Vrćenac ispod Grabeža) s naseljem u Starome Selu.
Kamenje s dijela trase kroz našu njivu bilo je iskrčeno davno, djedu je
Bila važna trava za košenje, o antici nije imao nikakve predodžbe niti
Ga je za nju bolila glava, ali na jednom i na drugom kraju njive, tačno
Na mjestima gdje se još vidljivo izduženo ulegnuće obraslo travom
Završavalo ogradom, nastavljao se lokalni put, još uvijek u upotrebi.
Običajno pravilo je nalagalo da na takvim mjestima ne smije biti čvrste
Ograde nego strȕga (pomični dio ograde koji se zatvarao gúžvom upletenom
Od loze, žilave puzavice), kako bi se moglo nesmetano prolaziti putom.
Djedu nikada nije bilo prȁvo kad bi netko provozio sijeno ili što drugo
Uvijek je rondao i ljutio se, psovao sveca lopovskog ili vjeru mal’ neću
Ali mu nikada nije palo na pamet da pokuša zabraniti. Nepisana tradicija i
Institucija staroga puta bila je u tom svijetu jača od volje novih vlasnika
I njihovih nasljednika. Tim putovima rasla bi cijena i ljudi bi ih se prisjećali
U ružnim vremenima, kada se trebalo sklanjati i bježati pred ratovima i vojskama
Koje su dolazile bahato i glasno, uvijek glavnim, državnim drumovima.

Glavni put u Banju Luku, Banjalučka cesta iz djetinjstva, prosječen je
S Austrijom, i išao je niz Crnu Riku, pokraj Omerova mlina, naših kupala
U Bušnici, Mandinom i Natinom viru, ponad kratkoga ali zastrašujućeg
Kanjona Sklopova ispod Orugle, kroz Kotor i Staro Selo, ravnicu Bilajca
Pa se opet zatvarao uz Crnu Riku dok ova ne bi stigla do Vrbasa i do
Glavne ceste Banja Luka – Jajce. Ove kosti i dandanas dobro pamte
Makadamsko doba i stare autobuse, kada su šezdeset četiri kilometra puta
Varcar – Banja Luka bila duga tri, tri i po sata, a razmititi se s vozilom iz
Drugoga smjera posao samo za najbolje majstore, kakav je bio stari
Šofer Muftija koji te je uvijek puštao da sjediš do njega, na kondukterskom
Sjedištu. Tim putem odlazio si od kuće i vraćao se kući trideset i tri godine
I nikada nije potpuno iščeznulo tajanstvo i uzbuđenje primicanja kući kada bi
Od Staroga Sela vozilo počelo da se uspinje, i, evo, sad će, još malo…

Drugim pravcem, na istok, išlo se preko Previla, Majdana i Jezera
U Jajce, a iza njega ti se otvara sva Bosna: Travnik, Sarajevo, Tuzla…
Iz Jajca se moglo i željeznicom, doduše ćirom, do Lašve i do široke
Pruge, koja je bila u pravom smislu evropska: Ploče – Stuttgart. (Danas –
Ni sanjati o njoj.) Išao je jajački ćiro i do Donjega Vakufa i Bugojna.
Danas, kada se vozim cestom i gledam na drugu stranu preko Vrbasa
Izvlačim kao iz sna tanko i daleko sjećanje da smo tom drugom stranom
Malom željeznicom koje odavno nema, putovali majka i ja sa stricem
Njegovome prijatelju u Donji Vakuf u goste. Bilo je kišno i hladno
Čovjek je živio u prizemnoj kućici uz stanicu, valjda je bio željeznički
Činovnik. Nakon ručka i maloga odmaranja uz kafu i rakiju koju su
On i stric pili, sjeli smo na ćiru natrag u Jajce. Kao u starim dokumentarnim
Noir-filmovima o rubnim egzistencijama u prvobitnom jugosocijalizmu:
Sve sivo, blatnjavo, žalobno, dim i magla. Ničim drugim nije to sjećanje
Okruženo ni potpomognuto. Još jedna putna slika: majka me vodi iz
Varcara u Jajce, valjda prvi put, prijevoz se zove pošta, a to je kamion
S nekoliko dugačkih drvenih klupa duž karoserije, presvođen arnjevima
Za ceradu. Treba se popeti tako da umetneš stopalo u polukružni otvor
Na spuštenoj ogradi kamiona i uspentraš se drugom nogom gore. Oni što
Ostanu bez mjesta za sjedenje na klupama stoje i drže se za arnjeve. Noć je
Kamion odskačući krivuda bijelom Jajačkom cestom, i njegovi farovi
Osvjetljuju  stabla uz rub, a stabla su do visine čovjeka obijeljena krečom.
To su žestoki bljeskovi kad farovi izlazeći iz okuke i ulazeći u drugu
Presijecaju obijeljena stabla a ona jure pokraj nas i smjenjuju se jedno
Za drugim unedogled.  Ti ritmovi i ti bljeskovi ostaju zbog nečega
U pamćenju intenzivno jarki zauvijek.

Treći pravac iz Varcara vodi u Ključ, na zapad, i dalje: Petrovac, Bihać.
A krenuvši tom, Ključkom cestom, već nakon nekoliko kilometara
Dočeka te raskršće od kojega možeš i na jug, nalijevo, preko Podrašnice
Baraća, Mliništa, do Glamoča, Livna i dalje do Sinja i Klisa, sve do mora…

Jajačka cesta i Ključka cesta – gore, na vrh grada pod Lisinom, bile su
Nam daleke i strane, za razliku od  Banjalučke, u čijoj prašini nam je
Prošlo djetinjstvo, pod čijim smo se strmim obalama u Crnoj Rici davili,
Učili plivati u plitkim bentovima koje smo jedva čekali da počnemo
Zagrađivati čim se nasluti ljeto i počne primicati sveti Ivo.

7.
U književnosti Varcar, pravo govoreći, nije ostavio mnogo tragova
Ali ima ih zanimljivih. Nezaobilazni Evlija  Čelebija, koji je u svojoj
Sejahatnami opisao valjda sve što se u njegovo doba imalo opisati,
U jesen 1660. godine prošao je i kroz kasabu Varcar, te zabilježio:
„Bošnjaci je zovu Varcar-Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u
Bosanskom ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom (u originalu: Karadag,
Prim. prev.). Sa zapadne strane graniči s teritorijom Zadra. To je
Velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije hiljade daskom pokrivenih
Kuća s vinogradima i baščama. Ima više džamija i mesdžida, jednu tekiju,
Hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj kraj je vrlo blizu granice a naokolo
Nema nijednoga grada. Kad je Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija
(1656 – 1659), Mlečani su zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali
Ali ga je Sejdi Ahmed paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri
Strane postavljene karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć
Naizmjenično drže stražu, postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo
Vinograda, a klima je vrlo prijatna.“ Da Čelebija ne pretjeruje kada čak
Na dva mjesta u katkom zapisu spominje vinograde, za koje danas u
Varcaru odavno nitko ne zna, svjedoče nazivi: jedna prostrana golet
Na prisoju u Grabežu iznad djedove njive zvala se Vinogradić, iako se
Nitko nije sjećao da je ikad obrađivana. Mletačka pohara (pod uskočkim
Vođom Stojanom Jankovićem) o kojoj piše Čelebija, ista je ona o kojoj
Izvješćuje, samo sa suprotnim ideološkim predznakom, šibenski historik
Franjo Difnik (1607-1672) kada u spisu Povijest Kandijskog rata u
Dalmaciji govori o akciji novoga dalmatinskog prokuratora generala
Bernarda: „Da Turci ne bi bili ostavljeni na miru, on pošalje devet stotina
Zadarskih i šibenskih Vlaha da ih napadaju u njihovoj zemlji. Prodrijevši
Ovi sve do Varcar-Vakufa, bogata i napučena naselja, četiri dana udaljena
Od naših granica, opljačkaju ga, donesavši bogat plijen roblja i stoke, pa
Premda su ih na povratku na više mjesta napali barbari, svaki put su ih ovi
Hrabro potukli. Zbog toga su razjareni Turci progonili prevarama,
Iznuđivanjem, grdnjama i zlostavljanjem svoje podanike, uvjereni da je
Ono naselje bilo poharano u dogovoru s njima, jer nikad prije naša vojska
Nije bila prodrla tako daleko.“

Dva velika imena za Varcar u književnosti svakako su fratri Ivan Frano
Jukić i njegov učenik Anto Knežević, rođen kao Petar ovdje, na Zborišću
Od oca Antuna, zanatlije koji je doselio „iz Gornjega Skoplja“, gdje su se
Od davnine pravili najbolji kafeni mlinovi, i od majke Agate, iz stare
Varcarske loze Stipića-Ivekića. Ona ga je učila prvim pismenima, uz
Pjesme iz omiljene ćiriličke Stipanuše fra Stipana Margitića Jajčanina
Iz 17. stoljeća. U spisima i u životima obojice Varcar ima važno mjesto.
Spominje ga ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar F.
Giljferding 1857. godine, ali samo u sklopu navođenja brojčanih odnosa
Među vjerama: “Varcar je mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500
muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće.” Dva
Sjajna pisca iz našega doba, Skender Kulenović i Branko Ćopić, obojica
Imaju po jednu ratnu priču iz Varcara s mnogo dokumentarnih elemenata.
Veoma lijepu, konceptualno neobičnu knjigu proze Vodič kroz Varcar Vakuf
Naslonjenu na vlastiti doživljaj zavičaja a lišenu bilo kakva lokalizma
Napisao je Miroslav Karaulac, sjajni pisac, prevodilac i književni
Istraživač, pronicljivi i posvećeni biograf Ive Andrića.

8.
Kad dolaziš s jajačke strane, pa se dugim usponom od Majdana dohvatiš
Previla, s njih jednim pogledom možeš obuhvatiti cijeli grad i prostranu
Kotlinu ispod Lisine, Glavice, Grabeža i Orugle. Ovaj čudnovati oronim
Često je izvorom podsmijeha na račun grada. Biva, neki se čovjek popeo
Na brdo, ugledao Varcar i uzviknuo: O, rugla!, te tako brdu ostade ime
Orugla. Povijest imena, međutim, mnogo je zagonetnija i zanimljivija
Od frivolnih bravura pučke etimologije. Ostavljajući otvorenom mogućnost
Drukčijih tumačenja, navodim jedno koje nudi uvjerljiv povijesno-jezični
Okvir. Po njemu, izvorni naziv brda dolazio bi od riječi horugva, koja
Potječe iz avarskih govora i u vojnoj terminologiji znači – stijeg, zastava,
Barjak. Brdo je, doista, takvoga oblika i položaja, da je uvijek bilo idealno
Mjesto za nekakvu promatračku vojnu posadu, predstražu, karaulu
A u vrijeme prvih osmanlijskih osvajanja dugo vremena bilo je na
Samoj nemirnoj granici između Jajačke banovine i osvojenih
Turskih oblasti u srednjoj Bosni.

Polagano se spuštamo, uvlačimo u taj ogromni kadar, pa niz čaršiju
U kojoj se ne zaustavljamo, silazimo na samo dno, i pogled se mijenja
Obrće. Tvoj je to pogled, onaj s kojim si rastao, učio gledati svijet:
Sve je gore, sve je iznad tebe – bilo kamo da pođeš, u školu
U čaršiju, na Grabež u lješnjake ili ciklame
Moraš krenuti s dna
I penjati se,
Uzbrdo
Ići.

(Prerada; nedovršeno)

*

ivanlovrenovic.com

(ulomak iz romana)

*

O Gospu o’ sniga, kao što je i red i običaj, i kako samo ime govori a pristojnost nalaže, Snježana se ukaže patuljcima. Tako je u bajci. No, rekli smo već, ovo nije bajka. Al’ Snježana ipak dođe.

– Koji pu se samo, kako se ono reče, druži šnjima… – ničim izazvan upade starina.

Gricne cura komad pečenog. Odvaže između kozletine i janjetine. Ter se uhvati ispod oka mjerkati stasite i naočite mladce, potencijalnoga mladoženju možda, možda računa da joj je već i vrijeme, al’ ne nađe para, jer, htjela bi ona možda, ma ne možda, već sto posto, no njima, tim domorocima, građenima od samoga krša i soli, koji bi i muhu u letu, pa kada bi i od samoga kamena bila, e što ti je mladost, e, njima je ona bila nekako fina, rahla i nježna gospojica iz grada, a tamo su vam sve kako i ona, više slabokrvne, te bi je jošte plavcem nudili da boju dobije, da joj doma ne bi prigovarali u kakovih je to domaćina bila, i da je puste opet među njih. Popije ona koju čašu bevande, zahvali se na gostoprimstvu pa ode sama i praznih skuta kući, da bi se istim putem vratila i dogodine, i s istim ciljem. Ljudi, a ne patuljci, o pravom razlogu posjeta nisu pojma imali. Voljeli su je. Feštu njoj u čast pravili. Njezin dar rado primali. Tu, tako potrebnu svježinu za tih vrućih kolovoških dana. Njoj to nije bilo teško. Bila je hladna i proračunata.

– … a koji pu, poboga, boje bi bilo, nami i njoj, da i ne dojde! – nadoveže se opet starina.

Mislim, dođe ona, dođe, tu nema straha, ne omane nijedne godine, nijednoga ljeta, tako joj je u kalendaru i po redu vožnje. Dođe ona, al’ dođe nekako, amo reći, kao da su joj, božemiprosti, oni dani u mjesecu, dođe sva, kako na nervnoj bazi. Ljudima napravi iznered. Propadne im ljetina. Živo im crkavat stade. Loza se smrzne, a maslina uđe use te pobaci. Snježana se, naime, svako toliko dovuče kao da joj gori, i zagori joj, majke mi, pa ‘oće da se uda, i hoće to po svaku cijenu. Tada, ej, slušaj me, tada ti je bolje da joj nisi ni blizu, da si daleko, u božju mater, na Misecu, bilo gdje, da je sreo nikada nisi, al’ opet, kada je ugledaš, ne mo’š nigdje, nisi cijepljen protiv toga, stojiš tu di jesi, tko da ti zamjeri, jerbo, od nje, bogaremi, nikada nije, niti će biti ljepše, niti nešto ljepše možeš zamislit.

– Nema lišpe smrti. To ne! – tako govori starina, tako govore oni koji su je preživjeli.

I bi Snježana – Snjeguljica, ad Nives, sama kraljica snijega. Bi Niveska prava Gospa o’ sniga. Gospa glavom, tom lijepom, pače, prelijepom glavicom, i vjenčanicom! U halji bjeljoj od snijega najbjeljeg, od nje ne bijaše ljepše mlade na cijelom svijetu. Tko da je ne poželi? Tko da je nevjestom, barem u snu, ne zazove? Nitko, tako je, nitko joj ne odoli!

Niti može, niti hoće. E.

Pod haljinom tkanom nitima od suhoga leda i velom od inja zgurilo bi se cijelo selo. Zaguši ona i brdo i dol. Vijencem od mraza zastre otok i more. Zatare sve živo. Njena ljepota bi tada čista bol. Bolest što uhvati maha, i zahvati na široko. Led se zatuče u svaku ranu. Probudi staru i porodi novu. A njih je, tih rana, bilo, ni broja im ne znaš. Ljeto toga ljeta umre od hladnoće i u mukama.

Valja priznati, i da se pameti – Niveska ljeti ubija!

Samo prozorčić, pritvoren daskom,
jedini izvor zraka u ćeliji.
Čovjek se privikne na hladovinu,
o podne, stojeći na ležaljci
protegne se do pukotine sa svjetlosti,
manje od crte, kratak stih
prođe obrvama ponad očiju.

Tu je i kvrga u drvetu koju dodiruje
noktom i vremenom,
vrhom nokta i vremena,
čovjeku je potrebna igra u ćeliji.

Jednoga dana kvrga popusti
molbama nokta prijatelja vremena
koji svednevice raste,
kvrga popusti.
Vadi se poput čepa iz boce
a kroz grlo mu prolazi vrutak svjetla glatka i ravna,
širi se na tlu, poplavljuje pod.
Zatvorenik Ante staje bos
i tako vlaži noge. Godinu cijelu
kako ne izlazi iz ćelije, nema dvorišta, zraka,
godinu cijelu da vrata su ista kao zid,
da vrata ne vode nikamo
godinu cijelu, žmirka,

sunce u toj rupi okrugla je naranča u ruci
stopala se međusobno trljaju
kao dva djeteta prvi put na moru
stopala Ante Zemljara komandanta mnogim partizanima,
otpuštena sa zaslugama za pobjedu u ratu,
sad utamničena od istih drugova: neprijatelj domovine.
Neprijatelj on koji je neprijatelja zgrabio za vrat,
s domovine stresao osvajačke vojske,
rijeku po rijeku, od Neretve do Drine,
pod udarima gladi, ne uzevši ni glavicu luka
težaku, jer takav je partizanski rat.
Neprijatelj on: odvukli su ga od kuće,
od dvogodišnje Sanje koja već zna vrištati:
“Ostavite moga tatu, ostavite ga to je moj tata”.
Sada da, vi ste njegovi neprijatelji.

Ante poznaje udarce, zna da šaka zdesna
ostavlja krv na zidu slijeva i obratno,
a šaka izravno u lice ostavlja krv na tlu,
ali tu je i novost – ovdje udarci uspijevaju
ostaviti krv i na stropu.
Uvijek se može naučiti nešto novo o tragovima krvi
i o dosjetljivim udarcima žandara.

Ante čuva kvrgu, vraća je u dasku,
stražar neće znati,
sunce nije uhoda,
uvuče se hitro a onda ne ostavlja tragove,
pa ako i bude pregledavao čuvar ne može reći:
tu je bilo sunce, ćutim mu vonj.
Sunce nije miš,
pa kad ga bude i puno u ćeliji
nitko ne zamijeti da vani nedostaje jedna zraka,

da joj je na putu rupa
pa gubi svjetlo kroz drvenu kvrgu.

Još koji mjesec, a onda će mu ga dati,
to sunce, čitavo odjednom, po leđima
gore od udaraca batinama
na Golom otoku tucajući kamen.
Zatvorenik Ante sačuvao je kvrgu,
kojiput daleko od stražara
uperi je prema suncu i priušti si hlada
na Golom otoku tucajući bijeli kamen
a onda bacajući ga u more, u Jadran,
jer patnja je čista, bez praktične vrijednosti,
a more se neće zatrpati.

*

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Anica Dobra posljednji je jugoslavenski vamp. S njenom sitnom figurom, i licem nikad ostvarene komičarke, kraju je dolazila jedna kinematografija, a svi su, pa i glumci, mijenjali uloge i karaktere i od jednih postajali drugi ljudi. Iako je do rata igrala u malo filmova, bilo ih pet, ali pet kakvih: “Već viđeno” i “Sabrini centar” Gorana Markovića, “Život sa stricem” Krste Papića, “Balkan ekspres 2” Predraga Antonijevića iAleksandra Đorđevića te omnibus “Kako je propao rokenrol” Zorana Peze, Vladimira Slavice i Gorana Gajića, Anica Dobra utisnula se u svijest publike, i u kolektivnu memoriju jednoga doba kao malo koji glumac njezine generacije.

Možda je imala sreće s castingom – zaigrala je ili u sjajnim filmovima, ili u velikim kino hitovima, ili su to bili sjajni filmovi koji su postali veliki hitovi, što se u posljednjem desetljeću Jugoslavije često događalo – možda su još uvijek uglađene i pristojne preteče današnjih tabloida upravo bile u potrazi za nekom neobičnom ljepoticom, a možda je to bilo vrijeme kada je naraštaj punkera i novovalovaca u Anici Dobroj nalazio svoga curetka i svoju seks bombu, ali najvažnije je, ipak, bilo to što se u toj mladoj ženi – rat će početi prije nego što ona navrši dvadeset osmu – stekao glumački talent, iznimno rijedak i po vrsti i po intenzitetu, a s njim i neka neočekivana samosvijest. Ljepota Anice Dobre bila je malo pomaknuta, autoironična i nimalo spomenička. Bila je lijepa na način za koji se prije nje nije znalo.

U onoj godini kada nas više zajedno nije bilo, 1992. dovršila je još dva ranije započeta filma, koji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dugo neće biti viđeni. U prvom, poluironičnom autobiografskom Markovićevom filmu “Tito i ja” zaigrala je majku, a u “Crnom bombarderu” Darka Bajića rock pjevačicu Lunu. Svaki na svoj način, bili su to subverzivni filmovi i prema srpskome ratnom zanosu, i prema Miloševićevom režimu, filmovi oproštaja s Jugoslavijom i pokušaja komunikacije, na kraju uzaludnog, s publikom iz drugih dijelova rasute federacije. Još uvijek to nisu bile priče iz Srbije, pa iako su oba filma prikazana nakon formalnog raspada i razlaza, može ih se pripisati onoj prethodnoj zemlji i njenoj kinematografiji. “Crni bombarder” u Srbiji i Crnoj Gori bio je povelik hit, godinama su mu piratske kopije kružile po zagrebačkim i sarajevskim videotekama, a upamćena ostaje pjesma “Svečane bele košulje”, koju u filmu Anica Dobra izvodi s Električnim orgazmom. “Svečane bele košulje/ zovu me sad na proslave/ al’ ja ih više ne čujem/ odlazim sama, nestajem…”

Devetnaest godina kasnije, u rano proljeće 2011, putovao sam u Beograd da u Ateljeu 212 gledam “Gospodu Glembajeve”, u režiji Jagoša Markovića. Nije to bila premijera, predstava je igrala već tri mjeseca, po Hrvatskoj se o njoj s visine pisalo i govorilo – jer, zaboga, što Srbi znaju što je Krleža – a mene je najviše vukla jedna stvar: da vidim kako se to najednom, u tih devetnaest što krvavih što usranih godina, Anica Dobra transformirala u barunicu Castelli. Na kraju, gledao sam, uglavnom, genijalnoga Nikolu Ristanovskog u ulozi Leonea, a sve drugo bilo je onakvo kakvo je moralo biti. Beograd je i te večeri u punom broju od dvjesto deset gledatelja, plus nas dvoje koji smo stigli niotkud, pljeskao mrtvome Krleži, i klanjao mu se do crne zemljice, tako da bi Starom sigurno bilo drago vidjeti to finale, a što se tiče barunice Castelli, ona je djelovala umorno i tužno. Kao da je bila na praksitenima. Nije Anica Dobra u međuvremenu izgubila ni trunke svoga raskošnoga i ljupkog dara, ali dogodilo se, ipak, međuvrijeme. Da bi postala prava barunica Castelli, morala bi odživjeti i odigrati cijelu jednu karijeru, za koju se još 1990. činilo da je pred njom, s golemim buketima ruža, orhideja, provincijskih karanfila i tko zna kakvoga još cvijeća, i s aplauzima, i s publikom na nogama, i sa svim onim čime su bile obilježene karijere velikih, zagrebačkih i beogradskih, Krležinih glumica. Za barunicu Castelli Anici Dobroj, kao, uostalom, i svakoj drugoj glumici koja bi barunicu zaigrala, nedostajalo je dvadeset i pet godina mira, potrebnog da građanstvo pomalo doživi svoju dekadenciju. Takvoga mira nije imao nitko.

Rodila se 3. lipnja 1963. u Beogradu. Bilo joj je četrnaest kada je s roditeljima pošla u Njemačku. Četiri godine živjela je u Frankfurtu, tamo je završila srednju školu, pa se vratila u Beograd, da upiše akademiju. Na kraju, te su se njemačke godine pokazale presudnima u njenom životu, više nego u umjetničkoj karijeri. Naime, od 1988. snima i u Njemačkoj, a njena filmografija s ulogama koje je odigrala na njemačkom jeziku višestruko je obimnija od filmografije na našim jezicima. Time je za sebe osvojila onu slobodu do koje doma nikada ne bi mogla doći. Ne samo da može birati uloge u filmovima i kazališnim predstavama, nego može izabrati i način života posve netipičan za veliku glumačku zvijezdu. Rijetko daje intervjue, ne trebaju joj, kao što joj ne treba ni glumačka, televizijska ili estradna slava u zemlji u kojoj je rođena i u kojoj uglavnom i živi. Zahvaljujući toj svojoj njemačkoj slobodi, ali i osobnoj naravi i temperamentu, Anica Dobra uspijeva biti skoro anonimna žena, koja se povremeno presvlači u veliku glumicu. O njenom privatnom životu jedva da se nešto zna. Postigla je to da su i tabloidi povjerovali kako u tom životu nema ničega zanimljivog. Nisam je upoznao, ali mi se čini da smo se ovoga proljeća mimoišli na vratima najstarije pekarnice na Dorćolu, i da sam joj rekao – izvinite! A možda žene na Dorćolu izgledaju kao Anica Dobra.

Do kraja devedesetih na materinjem jeziku pojavila se još samo u filmu “Točkovi” iz 1999, pomaknutoj tarantinovskoj igrariji redatelja Đorđa Milosavljevića, a u dvijetisućitima igrala je u srpskome pučkom blokbasteru “Ivkova slava”, koji je režirao veteran Zdravko Šotra, u “Nataši” Ljubiše Samardžića, u prvijencu Stefana Arsenijevića “Ljubav i drugi zločini” te u jednom od najboljih srpskih filmova desetljeća: “Klopci” Srdana Golubovića. Na četiri uloge u srpskim filmovima, u tih je deset godina odigrala trideset jednu ulogu u njemačkim filmovima i televizijskim serijama.

U posljednjih nekoliko godina igrala je u filmu Marka Novakovića “Neko me ipak čeka” te u nove dvije sezone televizijske serije “Otvorena vrata”, koja je sredinom devedesetih, u svojoj prvoj inkarnaciji, bila veliki hit Radio televizije Srbije, i sigurno je jedna od najboljih, uz “Vratiće se rode”, možda, i najbolja postjugoslavenska igrana serija.

Prije četiri godine odigrala je jednu od glavnih uloga u filmu “Žena sa slomljenim nosom “Srđana Koljevića, koju naglašavam iz više razloga. Riječ je o jednom od ključnih, autoidentifikacijskih narativa (da upotrijebim tu odvratnu riječ) postjugoslavenskih kultura, koji nastoji izreći što se nakon svega dogodilo s nama, tko smo, kako izgleda svijet što smo ga naselili po raspadu Jugoslavije, i kako izgleda Beograd, nakon što je ostao bez svoga širokog jugoslavenskog okvira. Koljevićev film priča je o iskorijenjenim ljudima, o unutrašnjim emigrantima, o generacijama počišćenim s jednoga na drugi kraj bivše zemlje. Jedan je život završen, a sada na biološkim ostacima prethodnoga valja započeti novi. Na simboličan način s ovim filmom započinje i novi glumački život Anice Dobre.

Pedeset joj je godina, to nije nikakva starost, biološka, a pogotovo glumačka, lijepa kao i nekad, ali se svaka godina vidi i otkriva na tom licu. U svijetu turbofolka, botoksa, silikona i četverotaktnog patriotizma, ona je amblematska pojava jedne rasute generacije, čije je vrijeme definitivno isteklo s posljednjim danima rokenrola i mira, i koja se više nikada neće pojaviti cijela, niti će se vratiti iz svog “rasejanja” po bijelom svijetu. Onom svijetu koji ne mora biti u Kanadi, Australiji, Njemačkoj da bi bio daleko. Bijeli svijet je, katkad, na pragu jedne dorćolske pekare, ili na Ilici, u rano jutro, kada nikoga nema. U bijelom smo svijetu čim shvatimo kako već odavno nismo tu.

Jedna pjesnička preporuka

Milo Jukić, iz malene a znamenite srednjobosanske varoši Kreševo, gdje djeluje i kao tajnik Književne fondacije “Fra Grgo Martić”, dasad mi je bio poznat kao autor jedne zbirke pjesama i jednog romana u kojem je došla do izražaja sva crnohumorna brutalnost našeg posljednjeg, tako neslavnog rata. No tek sa zbirkama pjesama Pitomošću okovano i Od koložega do snežnika, koje sam ovih dana pročitao u rukopisu, Jukić mi se otkriva kao pjesnik povelikog dara, jezičke invencije i neobično žive imaginacije. Pjesnik čiji jezik obiljem asocijacija slikovnog i pojmovnog “materijala”, finim vijugama i pregibima lirske naracije, odaje i istančan senzibilitet i upućenost u “goruća” zemaljska i nebeska pitanja. Autor čiji duktus postaje suveren i prepoznatljiv.

Objavljujem to otkriće jednog za mene novog i respektabilnog pjesničkog imena s onom radošću koju uvijek izaziva lektira neočekivano uzbudljivih i vjerodostojnih pjesničkih tekstova. A takvi trenuci nisu baš česti u silnoj poplavi jezičkih tvorevina pod imenom “poezija” u štampanim i elektronskim medijima, trenuci koji nam, bar za trenutak, vraćaju vjeru u smisao pjesničke umjetnosti i, ako to ne zvuči patetično, pjesničkog poziva. Pa iako sam Jukić – koji u osnovi pjeva o božanskim čudima i ćύdima ljubavi, od njenih svakodnevnih (ali nikad banalnih) do kosmičkih manifestacija – odapinje strelice svoga ironijom i humorom zasoljenog jezika na taj poziv, i samog sebe u njemu, on ovim dvjema zbirkama, usudio bih se da kažem, ulazi na velika vrata ne samo u bosansku “interliterarnu zajednicu” (ma šta to značilo), već u hrvatsku poeziju našeg vremena. Hrvatsku ali i moju.

Napisah ove redove netražene preporuke u nadi da stražari na tim vratima neće biti odveć nepovjerljivi.

Maj 2014.

[Tekst je objavljen u Novostima, tjedniku za racionalnu manjinu, Zagreb, br. 763, 1. 8. 2014]

*

Prošlo je više od mjesec dana otkako je sarajevski pjesnik Goran Simić – nakon što ga je Abdulah Sidran javno denuncirao kao „čovjeka specijalnih zadataka“ i „brata pokojnog četničkog generala Novice Simića“ – počeo na ulici doživljavati psovke i uvrede na nacionalnoj osnovi, a da to, osim nekoliko usamljenih individualnih glasova, nitko nije osjetio kao razlog za uznemirenje ni reakciju, ni službenu ni neslužbenu, niti je itko u tome prepoznao klasični oblik nacionalizma s mogućim teškim posljedicama po pojedinca u uvjetima većinsko-manjinski temperirane gradske/društvene zajednice. Nitko na ovome konkretnom primjeru nije prepoznao ni ugrožavanje vrijednosti „zajedničkoga života“ i „jedinstva u različitostima“, na koje se ovdje inače svi gromoglasno zaklinju.

* * *

Društvo pisaca u Bosni i Hercegovini, jedna gotovo eutanazirana udruga, bez novaca i utjecaja, prepuštena životarenju kao i tolike druge kulturne asocijacije i institucije, u posljednje vrijeme „probilo“ se u javnost zbog starih Sidranovih ideoloških optužaba upućenih Simiću, koje se vuku još iz 1992/93, a sada su žestoko obnovljene na nimalo bezazlen način.

U to ratno vrijeme, uz postojeće Udruženje književnika BiH, u okviru čije sarajevske podružnice u uvjetima opsade grada profesor Zdenko Lešić, Goran Simić i drugi  organiziraju neke humanitarne akcije za pisce, osniva se i novo Društvo pisaca BiH, koje uz intervenciju uniformiranih „službenih instanci“ preuzima prostorije staroga udruženja i njegov identitet. Simić tada javno pita čemu novo udruženje kada imaju „iste planove koje smo mi (Lešić, Mahić, Kapidžić) već uveliko realizovali pod granatama, dok nam nisu oteli Dom pisaca“. Na to Sidran odgovara žestokim tekstom, uz učitavanja čiju potmulu jezovitost danas mogu osjetiti samo oni koji imaju iskustvo tih sarajevskih dana a grijeh im je bio što ne pripadaju rodu privilegiranih i čistih ni po kojoj osnovi – familijarnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj, imovinskoj, ni ikakvoj drugoj.

U tom  tekstu Sidran optužuje „folirante i đubrad“, među koje svrstava i Simića, za osuđivanje „nacističkog genocidnog srbijanskog agresora“ izrazima poput „vandalizam s brda“, te zaključuje: „Da četnik uđe u Sarajevo, nikada nikome od njih, zbog takve ‘oštrine’ — ni dlaka s glave ne bi falila.“ Nabrajajući imena nekih srpskih književnika koji su postali „krupne paljanske glavešine“ (Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Ljubomir Zuković, Miroslav Toholj, Todor Dutina, Neđo Šipovac…), a da ih u međuvremenu nitko nije izbacio iz Udruženja književnika BiH, Sidran ponovo „gađa“ Gorana Simića: „Nismo, naravno mi očekivali da će ove zlikovce iz Udruženja književnika BiH izbaciti onaj koji njihova zločinstva imenuje ‘vandalizmom s brda’…“

Ono što je život namijenio Goranu Simiću, spada među luđe priče naše krvave novije povijesti. Proveo je s obitelji cijeli rat u Sarajevu. Kao i njegova sestra i dva brata. Jedan od njih, Stojan, umro je na strani branitelja Sarajeva od posljedica snajperskoga hica koji mu je prostrijelio grudi. Četvrti brat, Novica, oficir JNA, nastavio je karijeru u vojsci Republike Srpske, u kojoj je stekao generalski čin. Umro je u Beogradu 2012. godine. (Nije nevažno napomenuti: uz njegovo ime ne vezuje se nikakva optužnica za kršenje zakona i običaja rata ni humanitarnoga prava.) U Kanadu Goran Simić je iz Sarajeva otišao po svršetku rata, 1996. godine. Tamo je počeo pisati i na engleskom, pa je njegovu knjiga pjesama Sunrise in The Eyes of The Snowmen (Svitanje u očima Snješka Bijelića) Udruženje kanadskih pisaca nagradilo kao najbolju knjigu u Kanadi 2012. godine. Dosadašnji laureati su autori poput Leonarda Cohena, Michaela Ondaatiea, Margaret Atwood. Ovo je bilo prvi put da je nagrada dodijeljena autoru s drugog govornog i kulturnog prostora.

Nikada Simić ni jednom gestom, ni jednom riječju, ni u jednoj situaciji nije uradio ništa čime bi doveo u pitanje svoj bosanskohercegovački, svoj sarajevski i svoj književni integritet i obraz. Ali Sidranov ratni inzult nije zaboravio, pa kada se vratio u Sarajevo, podsjetio je  2012. u jednom intervjuu na to oporom kvalifikacijom, da je takav način javnoga upiranja prstom u čovjeka „pogrešne“ nacionalnosti u opsjednutom Sarajevu značio poziv na linč dotičnoga kao prikrivenoga „četnika“, te ga lako mogao stajati glave. Na to je Sidran reagirao tužbom sudu, koja je još u postupku, a Simić je zaprijetio protutužbom.

Novo ulje na vatru sada je ponovo dolio Sidran. Govoreći u intervjuu Oslobođenju o svojemu  ratu što ga vodi protiv bosanskohercegovačkoga PEN-a, iskoristio je priliku da još jedanput nasrne na Simića, nazvavši ga „čovjekom specijalnih zadataka“, „inače bratom pokojnog četničkog generala Novice Simića“, a njegovu prisutnost u programima PEN-a kontekstualizira bizarnom tvrdnjom: „PEN Centri su i inače, svugdje po svijetu, veoma zgodni poligoni za rad najrazličitijih obavještajnih službi, nema tu ništa neobično.“ Oslobođenje je na ove opake insinuacije ostalo sasvim neuznemireno.

Potom je Simić, pozvavši se na zakon, u istom listu objavio odgovor u kojemu piše: „Abdulah Sidran me naziva bratom pokojnog četničkog genarala. Ja sam, istina je, rođeni brat pokojnog Novice Simića, generala Vojske Republike Srpske. Za šta me Vi, poštovana Vildana, i Vaš sagovornik, ovim riječima optužujete? Za krvno srodstvo? Adolf Hitler je presuđivao ljudima za krvno srodstvo. Moj grad i moja zemlja moraju ovo znati: godine 1992., Sidran, kojem je usud dodijelio lijepo ime Abdulah, nije imao izbora – njegov je narod bio predviđen za odstrjel. Ja sam imao izbora – brata na drugoj strani i stranu na koju sam se bio pozvan prikloniti. Izabrao sam Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Zato ja danas nisam nacionalni bard, kao Ćosić, ili prebogati izdajnik, kao Kusturica. Nisam ni vlastiti spomenik i memorijalna soba, kao Sidran. Braću svoju nisam birao, niti porodicu u kojoj ću biti rođen. Mogao sam izabrati nacionalizam ili ljudskost. Toliko je i Sidran mogao. Sam sam birao da su moji u Sarajevu, na ovoj strani. Nikada zbog toga nisam požalio.“

Dogodilo se da je ubrzo potom održana javna tribina Društva pisaca u BiH, kojemu je proljetos na čelo došao Dževad Karahasan. On je deklarirao cilj da se Društvo programski i materijalno konsolidira, te da postane uistinu esnafsko udruženje, koje će prvenstveno brinuti o položaju pisaca i o spašavanju književnih manifestacija s tradicijom i ugledom. Tako je i tema prve javne tribine Društva bila – „Pisac, književnost i književničke asocijacije danas”.

U medijskim izvještajima s tribine, međutim, dominiralo je ono što je govorio Sidran, a on je i ovu priliku upotrijebio da obnovi svoje optužbe protiv Simića, te je taj sukob sada potpuno ideološki uobličio kao bitku za „interpretaciju naše povijesti“, „bitku koja je tada (u ratu, op. a.) počela a traje i danas“. Nitko od sudionika tribine nije našao razloga za bilo kakav komentar, nego je prema medijskim izvještajima „nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.

Obnovljeni i intenzivirani Sidranovi napadi unijeli su novu „dinamiku“ u cijeli slučaj. Progovorila je, naime, ulica: neki nepoznat, narogušen tip na pješačkom prijelazu Simića je  počastio psovkom: da mu majku srpsku, što on „zajebava Sidrana“! Poznato je kamo stvari mogu krenuti kad književnu i nacionalnu pravdu kod nas u svoje ruke uzme ulica, a nitko mjerodavan  se ni ne počeše! Onomad, ne tako davno, i Miljenku Jergoviću je na sarajevskoj ulici psovana majka četnička, da bi dva dana kasnije u kuloarima stvar bila „popravljana“: ma, eto, nije nu opsovana majka četnička nego majka ustaška! A psovač nije bio nepoznati prolaznik nego favorizirani sarajevski pisac. Ni to nikoga nije zainteresiralo, kamoli  uznemirilo. Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. Manifestacije svega toga u vlastitoj sredini ne prepoznaje – čast rijetkim pojedincima – ni kad imaju ovako mrzilačke i prijeteće oblike poput opisanih. Treba li uopće podsjećati kako je upravo ta vrsta neprepoznavanja, neprimjećivanja – najjači simptom nacionalizma kojim je kapilarno prožet politički mentalitet većinske nacije, o čemu sam pisao davno, i zbog toga za istu javnost prestao biti „naš“.

Neprimjećivanje koje je vladalo na spomenutoj književničkoj tribini, te Simićev susret s ljubaznim prolaznikom na pješačkom prijelazu naveli su me na odluku da iz takvoga društva izađem, i to sam učinio javnim pismom Društvu pisaca u BiH. U njemu sam napisao da sam tek iz Sidranova izlaganja na tribini saznao kako se u maju 1992. u njegovoj kući pravio „spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku“…

Upitao sam se: tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o „agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.

Kasnije će se ispostaviti da povelja Društva pisaca doista jest sačinjavana, ali ne u maju 1992, nego duboko u 1993-oj, da u njezinu sastavljanju Sidran nije sudjelovao, i da u njoj ne piše onako kako je Sidran govorio na tribini. Ali, pišući pismo ostavke, ja i nisam pisao o tekstu povelje, nego o načinu na koji  Sidran ideološki govori danas, i o aplauzima kojima to biva primljeno danas: patriotizam kao ideologija mržnje.

Najjači motiv za zbogom Društvu pisaca bio je to što nitko od prisutnih nije osjetio potrebu da bilo što kaže povodom Sidranovih ideoloških invektiva upućenih Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici, kako se i pokazalo, jako operativne i efikasne.

Uslijedila su još tri očitovanja i ostavke na članstvo u Društvu pisaca. Učinili su to javno, s obrazloženjima, profesor Enver Kazaz, Atif Kujundžić, pisac iz Tuzle, i sam Goran Simić.

A onda je opet bljesnulo Oslobođenje. Na cijele četiri stranice u broju od 17. 7. 2014. list donosi prilog o zbivanjima u Društvu pisaca. Tu su sugestivno nalijepljene ogromne slike  autora ostavki i njihova pisma, donesena je i povelja Društva pisaca BiH iz 1993, a prilog je intoniran –  da čitalac slučajno ne bi ispravno pročitao ono što u ostavkama piše – uvodnim  komentarom punim izvrtanja i laži, iz nekoga razloga nepotpisanim. Sve je napravljeno s očiglednim ciljem da se zabašuri meritum, a pažnja i odium javnosti usmjeri na pogrešnu stranu i na pogrešne lične adrese. Četiri individualne, individualno motivirane i obrazložene javne ostavke anonimni komentator lažno kolektivizira i sugerira nekakav njihov grupno-zajednički karakter.

Objavljujući povelju Društva pisaca, uz tvrdnju da „četvorica pisaca napuštaju svoje Društvo“ zbog nje, Oslobođenje grubo laže: već sam opisao kako moj razlog ostavke nije bila povelja, nego Sidranova današnja „ideologija“ u njezinome tumačenju, kao i njegove pogubne izmišljotine o Goranu Simiću.

O povelji, ovakvoj kakva je sada napokon izronila iz dvodecenijskoga mraka, moglo bi se i trebalo govoriti posebno, i uz određeno razumijevanje okolnosti u kojima je nastajala, ali i uz nužnu analitičku kritičnost koju taj tekst iziskuje. No, to Oslobođenju očito nije cilj; njemu je zbog nečega potrebno da čitatelje, prema svojim preferencijama, hajkački usmjerava.

Anonimni komentator u Oslobođenju ne nalazi potrebu da se niti jednom jedinom riječju dotakne flagrantne harange protiv Simića, koju je Sidran obnovio uz „pljesak prisutnih“ i na spomenutoj tribini. Ogluhom uprave i članova Društva pisaca, potpunom nezainteresiranošću šire javnosti, a sada i više nego indikativnim prešućujućim stavom Oslobođenja, „slučaj Simić“ poprima razmjere ozbiljnoga alarma za javnost glavnoga grada.

„Jedan od uglednijih članova Društva“, kako toga bezimenog uglednika naziva jednako bezimeni komentator Oslobođenja, tvrdi da su reakcije četvorice kolega „bez imalo supstance“, pa komentator licemjerno poziva na povratak „deba­te na teren činjenica“. Jedno i drugo, po mome uvjerenju, svjedoči ne samo o pomanjkanju časti i morala, nego i o odsutnosti logike, jer je lako vidjeti da su razlozi koje navodim itekako supstancijalni i činjenični. Možda te činjenice nisu ugodne za nečije uši, ali to ih ne čini manje stvarnim ni manje alarmantnim, niti ih manipulacije poput ovih u Oslobođenju mogu učiniti nepostojećima. A ne mogu spriječiti ni moje pravo da ne pripadam onima koji za sve opisano imaju stav ogluhe ili odobravanja.

(Cinque piccole poesie per Sissel)

1.

Cara sorellina,
tu sei stata uccisa
in un campo di concentramento
tanti anni fa.
Oggi io ti dedico
queste cinque piccole poesie.

I.

Sestrice draga,
ubijena si
u koncentracionom logoru
prije puno godina.
Ja ti danas posvećujem
ovih pet kratkih pjesama.

2.

Come non sperare
nell’immortalità dell’anima?
Potrei incontrare finalmente
la mia sorellina Sissel,
volata in cielo prima che io nascessi.
Mi verrebbe incontro sorridendo
e mi direbbe dolcemente:
“Ah, tu sei Daniel”.

II.

Kako ne nadati se
besmrtnosti duše?
Mogao bih napokon susresti
svoju sestricu Sissel,
što u nebo je odletjela prije mog rođenja.
Došla bi mi ususret s osmijehom
i rekla mi ljupko:
“Ah, ti si Danijel”.

3.

___________Muor giovane colui ch’al cielo è caro
______________________Menandro & Leopardi

Dovevi essere davvero cara a Dio
se ti ha voluto così presto con sé.

Ma allora dimmi, tu che forse sai tutto:
noi, non gli siamo cari?

III.

___________Muor giovane colui ch’al cielo è caro
______________________Menandro & Leopardi

Zacijelo si bila draga Bogu
kad Te je tako brzo htio uza se.

Reci mi, molim Te, Ti koja možda znaš sve:
a mi, zar mu mi nismo dragi?

4.

Promettimi
che mi darai la mano

il giorno che arriverò da te.
Perché, sai,
un po’ di paura
mi è rimasta…

IV.

Obećaj mi
da pružit ćeš mi ruku
u dan kad stignem k Tebi.
Jer, kako da ti kažem,
da malo straha
ostalo je u meni…

5.

Ora ti saluto, sorellina.
Aiutami a vivere, se puoi.
E anche a morire.
Come ti ho già detto,
spero d’incontrarti un giorno.
E immagino che sarò molto emozionato.

V.

Sad Te pozdravljam, sestrice.
Ako možeš, pomozi mi da živim.
A i da umrem.
Kako sam ti već rekao,
nadam se da ću Te sresti jednoga dana.
Slutim da bit ću jako ganut.

*

S talijanskog preveo i priredio Tvrtko Klarić