Živi Ilija Ladin! – pročitaj ovo na svatri načina, sa svatri naglaska što ih
Blago nama
Nudi akcenatski sustav štokavski:

Žívī Ilija Ladin (uzlazno, kratko, s dužinom na zadnjem vokalu), kao kad se pita:
Što radi Ilija Ladin?
A odgovara: žívī.
Pa, i živi!
Jer, iako je umro, nije umro Ilija Ladin, trajno je živ.
Kako?
Evo kako: kao mogućnost da bude tako živo reinkarniran u pjesmi drugoga – recimo, ove
Pjesnikinje¹ koja ga se sjeća njegovim a opet svojim jezikom, slikama, ritmom, tonom.

Žîvi Ilija Ladin (silazno, dugo), kao kad se pita:
Koji Ilija Ladin?
A odgovara: ne mrtvi, nego žîvi Ilija Ladin
Onaj kojemu i nije suđeno da može umrijeti
Kad je moguće da ga pjesma, tuđa, na ovakav način sklanja
Od smrti.

Žívi, Ilija Ladin! (uzlazno, dugo), kao zapovjedni način
Taj imperativ pjesnikinjina pjesma, sva, saopćava iznutra, neizravno
Ne grubo kao zapovijed, nego nježno i obuhvatno kao ljubav:
Žívi, Ilija Ladin, ne šali se!
Jer ima nas kojima si potreban živ i rječit
Rječit svojim zaumnim, magijskim jezikom, kojim te, evo
Dozivamo!

*

1 Ferida Duraković, Nemoj jesti sam (Iliji Ladinu), pjesma pobjednica natječaja „Grah za Iliju Ladina“ 2011. godine.

(6.-20. listopad 1980.)

_____________________________________

14. listopada

Dok se vozimo prema željezničkoj postaji, primjećujem da su sva ulična svjetla već pogašena. Ulice nisu još tako žive. Karakteristična slika na svakom koraku: ljudi u trku gimnasticiraju, neki to čine ispred ulaza svojih zgrada, na trotoaru, u manjim skupinama.

S nama je i Lu. Pozdravljajući se, kaže mi: Do viđenja na Baščaršiji! Kroz prozor vagona Dragomir Popnovakov mu predaje flašu šljivovice da popije koji gutljaj. On je zadržava. U našem vagonu već su svi naši koferi. Cijeli jedan kupe zauzeli su stranci. Svi, izgleda, kao i mi, putuju u Hangzhou. Naši domaćini časte nas čajem i palačinkama s mesom, nekim kolačima. Krnjević, Stardelov, Pavček i ja razgovaramo o nekim bh. piscima. Naši domaćini već kunjaju na svojim sjedištima. Malo kasnije, budni smo samo Pavček i ja.

Promatram krajolike obasjane suncem. Nebo je čisto, bez ijednog oblačka. Svugdje ista slika brižljiva odnosa prema zemlji koja sve daje. Slabo sam spavao, kao i većina mojih prijatelja, ali ne osjećam umor. Razmišljam o kineskom gostoprimstvu na koje smo ovih dana nailazili. U Shanghaiu je bilo najizrazitije. Dobili smo i fotografije o našem boravku tamo.

Po sunčanom danu, nešto toplijem od jučerašnjeg, dolazimo u Hangzhou. Na peronu nas dočekuje 75. godišnji predsjednik njihova Saveza pisaca, Huan Jen, i 24. godišnji tajnik Chen Chienchoin. Vozimo se u park pored jezera. U parku je mnogo djece iz vrtića s odgojiteljicama. U glas nas pozdravljaju četverogodišnji Kinezi i mašu nam svojim ručicama.

Šećući, i dalje nailazimo na djecu svih uzrasta. Izletnici s čuturicama i školskim torbicama na ramenima. Jedna djevojčica govori „helou“, dječačić mi maše rukom. Onda se oboje slatko smiju i priključuju se koloni dječačića i djevojčica koja prolazi kraj mene.

Stojimo na mostiću i promatramo crvene ribice u vodi. Ima i velikih, bacamo im hranu. Iskaču iz mutne jezerske vode da bi pojele mrvice na površini.

Neprestano susrećemo strance, Amerikakci i Japanci zajedno u grupama.

Vozimo se brodicom do otočića na jezeru. U vožnji pijemo čaj. Huang Yen nam kaže da je ovo grad velikih kineskih pisaca. Ovdje je rođen i Mao Dun. Gledamo tri pagode na vodi. Kad je mjesečina kroz njih se voda prelama u nekoliko slika.

Silazimo na otočić. Usred njega je još jedan manji, na čijoj površini ima dosta lotosa kojeg ovdje nazivaju „usnuli lotos“. Procvao je.

Na svakom mjestu Kinezi se fotografiraju. Voda je mutna. Razmišljam o našim vodama i našoj prirodi.

Ulazimo s Huang Yenom u jedan paviljon, gdje nas poslužuju kompotom od lotosovog cvjetnog praha. Žitak je, topao, vrlo prijatan. Paviljon je od stakla i drveta, on je za odmor, ali i prodaju suvenira.

Promatramo planine kojima je okruženo jezero, krećemo dalje. Na susjednom paviljonu, kraj ulaza, na zidu, ispisana je jedna Maova revolucionarna pjesma. Saznajemo, šećući, da je naš domaćin bio vojnik, penzioniran je kao general-major.

Vraćamo se brodicom na kopno, zatim kombibusom odlazimo u hotel na ručak. Prvo sjedimo nekoliko minuta u salonu, gdje nas opet časte čajem i gdje nam domaćin uručuje svoje knjige. Za ručkom, u restoranu, saznajemo da je Pi, koji nas ispred Saveza neprestano prati na putovanju, rođen u Huangzhou.

Atmosfera je doista srdačna, domaćin veoma raspoložen, reagira zvonkim smijehom na svaku našu pošalicu. Svaku čašu ispija do dna. Sve se odvija spontano, bez službenih govorancija. Podijeljeni smo opet na dva stola. Zdravicu drži Popnovakov. Veoma poetično, kratko.

Poslije ručka vraćamo se u salon na kratak odmor. Neki sklapaju oči. Dazhou mi kaže da ćemo kroz nekoliko minuta posjetiti hram star 1600 godina. Zove se „Lin Jin“ („Sklonište Božje duše“). Hram je budistički. Izgrađen je u četvrtom stoljeću.

Mnogo je svijeta oko hrama, stranaca najviše. Čujem i njemački jezik. Prolazimo kraj stijena u kojima je uklesanih 300 skulptura Bude. Predsjednik kaže da im ostavimo Krnjevića, kao Budu. Na jednom je kiosku poster Bate Živojinovića, njegove supruge i još jednog muškarca.

Ulazimo u prvi paviljon, zaustavljamo se kraj oltara ispred kojeg gore svijeće i štapići, čiji je miris snažan. Dvije žene s upaljenim štapićima prvo se klanjaju Budi, kleknuvši na posebno označeni krug, zatim štapiće stavljaju u vazu. Krnjević kaže da su to prave žene jer se klanjaju muškarčini. U drugom paviljonu je skulptura Bude visine 30 metara. Oko nje su skulpture njegovih čuvara, također pozlaćene. Tu je i jedan monah. Prilazimo oltaru s druge strane. Tu je boginja (jedina u budizmu), u reljefu, okružena figurama pet stotina svojih učenika. Stoji na glavi ribe. Ona je boginja materinstva. U gužvi stranaca i Kineza ovdje su dva monaha.

Vraćamo se svojim automobilima i odlazimo u spomen-muzej Iu Fia, generala i domoljuba, iz dinastije Sun. Bio je i pjesnik. “Neka nam se vrate okupirana zemlja i rijeke“, ispisane su njegove riječi na ploči iznad njegova kipa. U to vrijeme okupatori su bili sjeverna plemena. General je s mačem, u ljubičastoj vojničkoj odori, ukrašenoj zlatnim simbolima. Ubili su ga njegova žena i jedan činovnik. Žena ga je, u stvari, izdala. Idemo prema njegovoj grobnici. Zapažamo figuru žene i muškarca u klečećem stavu u željeznoj ogradi. To su figure generalove žene i činovnika, osuđene da vječno kleče.

Vraćamo se u kombibus. Pjevamo makedonske pjesme prvi put otkako smo u Kini. Vozimo se ulicama grada prema prodavaonici, gdje ćemo pola sata biti samo kupci. S nama je neprestano i predsjednik Saveza. Nakon što smo otpjevali dvije-tri pjesme, plješću nam.

Završili smo s kupnjom, vozimo se kombibusom prema aerodromu. Tajnik Saveza u Hangzhou s mladićem koji je s nama bio na ručku pjevaju melodiju iz filma „Diverzanti“ Hajrudina Šibe Krvavca, koji se odavno prikazuje u Kini. Vrlo je popularan u ovoj zemlji, kao i njegov glavni glumac, Bata Živojinović.

Predajemo kofere, dugo sjedimo u čekaonici, gdje nam donose čaj. Dva puta smo pogrešno čuli poziv i dva puta se opraštali od simpatičnog starca, predsjednika Saveza i general-majora u mirovini. Nije htio da nas napusti sve dok nismo sjeli u avion.

Letimo za Peking. Čudno, osjećam se kao da putujem doma, a ne u Peking. To je valjda zato što je povratak u Jugoslaviju sve bliži, iz Pekinga ćemo na to putovanje i poći. Uskoro.

15. listopada

Probudio sam se s osjećanjem kao da sam se nekog teškog tereta konačno oslobodio. Odmoran sam. Doručkujem s apetitom. Dragomir, Joža i ja odlazimo u trgovinu, jer naš današnji prvi sastanak s domaćinima je tek u 11,00 sati. Primijetili su i domaćini da smo umorni i dali su nam nekoliko sati više za odmor. Dosadašnji programi bili su doista gusti, svi smo pomalo klonuli. Osjećam izvjesnu dozu zasićenosti, radoznalost popušta, čula više ne reagiraju na svaku novinu.

Ulica Vječnog mira (Tiananmen) nešto je življa nego onog dana kad smo doputovali u Peking. Mnogo je vojnih džipova. Svuda raznobojne zastavice.

Dok se s Jožom vraćam iz prodavaonice, bilježim svakodnevne prizore na ovoj pekinškoj ulici. Vrijeme brzo prolazi. Krećemo u Ljetni dvorac točno u 11,00 kako je i dogovoreno. Vozimo se dugo, promet je gust. Dok čekamo da obiđemo jedan kamion, promatramo ispred nas prvi sudar jednog džipa i kamiona s robom otkako smo u Kini. Kako se ovdje vozi, trebalo bi ih biti daleko više.

U Ljetnom dvorcu, ispred ulaznog paviljona, tek što smo izašli iz automobila, prisustvujemo veoma živoj svađi. U njoj sudjeluju dvije žene. Koliko mogu shvatiti, napadnut je fotograf, kojih je ovdje mnogo. Vjerojatno je nekome uzeo više novca nego što je cijena fotografiranja. Brzo prestaju, udaljavajući se jedni od drugih.

Dvorac je građen od nekoliko paviljona, na velikoj površini. Bilo bi potrebno, kažu nam naši domaćini, puna tri dana da bismo ga detaljnije razgledali. Nemam takvih ambicija. Već sam osjetio veličinu građevina, moć cara što ih je gradio. Mnogo je svijeta. Djeca, starci, mladići, djevojke, stranci. Kinezi se tu i odmaraju: neprestano nailazimo na prizore kada jedu, obično neki kolač ili jabuku. Jedan starac, sa štapom, dugom, a rijetkom, hošiminovskom bradom, pojavljuje se preda mnom na više mjesta, kao priviđenje. Uvijek mi se škrto smješka, jer sam mu pri prvom susreta mahnuo rukom.

Ručamo u jednom restoranu u Dvorcu, prvi put za jednim okruglim stolom. Neću ovoga puta imati problema sa svojim prevoditeljem na francuski, jer će Dazhou biti prevoditelj za sve. Ručak nam je priredio Feng Mu, dopredsjednik svekineskog Saveza. On nas nakon ručka napušta, žuri na neki sastanak. U šetnji opet se susrećem s onim starcem. (Ma, doista, susrećem li se to stalno samo s priviđenjem?) U vrtu vrtova nekoliko minuta sjedimo kraj jezerca. Dok Gao traži taksiste, promatram pred ulazom u Dvorac kako se fotografiraju dva mladića i dvije djevojke. Jedan od mladića pokušava staviti ruku na rame svoje djevojke, ona je skida. Njezina prijateljica, iza njezinih leđa, uzima ruku mladića i polako je stavlja na njezino bedro. Opet odbija. Mladić, potom, kao slučajno, pokušava da je zagrli, i to odbija.

Vozimo se prema hotelu, već je 16.00 sati. Opet smo na ulici Vječnoga mira (Tiananmen), iskićena zastavama. Dragomir mi kaže da je čuo da je u Pekingu francuski predsjednik Giscar d’Estaing. Na kopljima širokog bulevara ispred mauzoleja Mao Zedunga vijore se kineska i francuska zastava.

Odmarat ćemo se u svojim sobama do 18,00 sati, a potom ćemo u kazalište. U sobi uključujem televizor. Kaubojski film.

16. listopada

Spavao sam do 7,00 sati. Za doručkom razmišljam o današnjem programu. Pomalo sam uzbuđen: odmah poslije doručka krećemo prema Kineskom zidu. Udaljen je 75 km od Pekinga.

Vozimo se svi zajedno, kombibusom. Ulice su žive, pravi kaos. Nikad izaći iz grada. S nama su Pi, Dazhou, Vang i Fen. Oblačno je i maglovito. Nije mi jasno otkud u Pekingu magla. Ona nas prati na cijelom putu. Nije gusta, ali je svuda prisutna.

U kombibusu je gajba piva i sokova. Paketi suhe hrane. Cijelim putem Vuk vodi glavnu riječ. Njegov humor je jedak, u suštini, bezazlen. Svi smo dobroga raspoloženja, premda su na našim i na licima naših domaćina tragovi umora.

Dugo stojimo pred jednom rampom u koloni vozila. Izlazimo na kratko da prošećemo oko našega kombibusa. Neki već oblače džempere, savladali smo nekoliko uspona, već smo na planini. Zid smo na nekoliko mjesta već vidjeli, i s lijeve i s desne strane našega vozila. Ono je izvanredno svladalo sve uzvišice. Zid se opet čas pojavljuje, čas gubi. Kako se penjemo, magle je manje, na najvišoj točci izgleda da će biti i sunca.

Ulazimo na plato, gdje je mnogo vozila i ljudi. Konačno smo stigli pred veliki Kineski zid. Točno je 15 do jedanaest. Dazhou kaže da na Zidu ostajemo do 12,00, potom ćemo se svi okupiti na parkiralištu, kraj našega vozila.

Svi smo se rastrčali i brzo izgubili u koloni turista, Kineza i stranaca, koja se penje i spušta. Prva fotografija za uspomenu. Penjući se prema kuli, kod koje se svi zaustavljaju i od koje se svi vraćaju i spuštaju, neprestano mi se po glavi motaju podaci koje su nam Dazhou i Gao priopćili još u kombibusu. Zid je dug 6.350 km. ili 12.700 lia. Sagrađen je prije 2.100 godina, kao zaštita od sjevernih susjeda. Priča se da su američki kozmonauti jedino njega vidjeli s Mjeseca na Zemlji.

Uspon je u početku blag, onda sve oštriji. Pavček i ja napredujemo najbolje. Dok se penjem, sve jače osjećam kako moje tijelo želi nazad. Zastajem i promatram turiste koji se vraćaju od kule i primjećujem da se spuštaju isto tako teško kao što su se i uspinjali. Susrećem nekoliko mladih kineskih slikara i pokatkad zastajem kraj njihovih štafelaja. Pavček me fotografira više puta, onda i ja njega. Obišli smo Jožu, koji se uspinje sve sporije. Pogledima prelijećemo prostor po kojem Zid vijuga. Planine su oštre, sunce ih na trenutak obasja, onda se izgubi. Zid se po njima prostire poput zmije. Posljednji metri do kule su najteži, pred njom je uspon i najoštriji. Trenutak odmaramo, onda opet bacamo pogled planinama po kojima Zid krivuda. Jednostavno je nezamisliv način na koji je građen. Kad se zaustavimo na platou ispred kule, vjerojatno će vidik biti još veličanstveniji.

Konačno, stižemo do cilja. Od te kule dalje se ne ide, jer Zid nije renoviran. Pogled je doista jedinstven. Misao zastaje, kao i dah od umora.

Vraćajući se, susrećemo Dazhoua, Asanovića i Popnovakova. Stoje na pola puta do kule. Silazimo do kioska na parkiralištu i kupujemo suvenire. Ćaskamo dugo iščekujući prijatelje. Prohladno je, turista je sve više. Kad se odozdo pogleda, krivudava staza Zida, po kojoj su se razmislili turisti, zaključi se da je premalo vozila na parkiralištu za sve njih. Kao da su mnogi došli pješke, tako mi se čini.

Vozimo se istim putem prema grobnicama dinastije Ming (1.368. – 1.644.) još 20 km. Put mi se čini dužim nego onaj od Pekinga do Kineskog zida. U jednom restoranu pred obilazak grobnice Shang Yuchuna, koja je jedina od njih ukupno 13 na cijelom kompleksu grada dinastije Ming, restaurirana, ručamo, prepričavajući viceve o Crnogorcima i Bosancima, koji se našim domaćinima, u prijevodu Dazhoua, veoma dopadaju. Smiju se slatko. Pi u jednom momentu kaže da svi članovi naše delegacije imaju visoka čela, osim jednoga, Vuka, što je za Kineze znak sreće. Mi mu odgovaramo da za nas visoko čelo označava stupanj inteligencije, a Pi se na to sav topi od smijeha i nikako da se uozbilji.

Obilazimo restaurirani kompleks grada ispred grobnice Shang Yuchuna. U dva paviljona izloženi su razni predmeti, nađeni u grobnici. Kruna carice i cara, njihovi kućanski predmeti, oružje, novac, pribor za jelo, štapići i kašika, sve od zlata. Penjemo se prema paviljonu odakle ćemo se spustiti u grobnicu. Turista je ovdje mnogo. Silazimo dugo, niz stepenice, koje nas sve dublje vode u zemlju. Napokon, pogled na glavnu aulu grobnice, u kojoj je nekoliko carevih prijestolja od kamena. Aula ima troja vrata koja su otvorena. Otvaraju se automatski, ali se još ne zna kako funkcionira njihov mehanizam.

Ulazimo u aulu u kojoj su u drvenim sanducima obložene grobnice s kostima careve obitelji, zatim zavirujemo u desnu aulu, koja je pusta, a u kojoj su pronađeni svi vrijedni predmeti. Zrak je zasićen, što se duže boravi u aulama sve je teže disati. Vraćamo se nazad i pri izlazu iz grobnice Dazhou mi čita natpis na kojem su podaci o njoj. Građena je punih šest godina. Car je za sve to vrijeme bio živ i zdrav, živio je nakon što je njegova grobnica sagrađena još 30 godina. U njezinu izgradnju utrošeno je 8 milijuna liana, otprilike, u našoj mjeri za težinu, oko 250.000 kg. srebra. Otkopavanje grobnice otpočelo je 1956. u svibnju, završeno je u lipnju 1958. Kompleks je ogroman, nevjerojatnih dimenzija.

Vraćajući se u Peking, jedno vrijeme opet pričamo viceve, onda se svi prepuštamo dremuckanju. Probudio sam se, zapravo, samo sam otvorio oči, jer to nije bio san, već bježanje od prizora stvarnosti, tek u Pekingu, na jednoj od njegovih ulica siromašnijeg dijela grada. Prvo što sam pomislio: Bili smo na mjestima moći carstva jedne zemlje, gdje smo sada u toj istoj zemlji?

17. listopada

Sunčan, prohladan dan, s malo vjetra. U jedanaest sati odlazimo kod našeg veleposlanika Ostojića. Nakon doručka, razišli smo se svatko na svoju stranu. Gotovo pola sata šetao sam ulicom Vječnog mira s Alijem Jasićijem i Dragomirom Popnovakovim. Potom smo detaljno razgledali Free shop u hotelu. Ima divnih predmeta, ali svi su skupi. Dazhou nam je u jednoj prigodi rekao da je do prije dvije godine ovdje sve bilo vrlo jeftino. Onda su počeli dolaziti Japanci i Amerikanci. Kupovali su sve i odnosili u svoje zemlje, tamo preprodavali po novoj cijeni. Tako su otplaćivali troškove svojih putovanja i osiguravali novac za nova putovanja. Kinezi su sve to primijetili, zato su digli cijene svemu.

Sjedili smo neko vrijeme u baru i čekali deset sati, kada u njemu započinje rad, samo da bismo popili čaj. Konobari ne prilaze stolovima, treba otići do šanka sam, naručiti, platiti i vratiti se s naručenim sam za svoj stol.

Do Muzeja revolucije išli smo pješke. Ta je zgrada u blizini hotela „Peking“, od čijih temelja hvata strah. Kad se u nju uđe i suoči s ogromnim prostorom, čovjek se pita: čemu sve to, moglo je sve i mnogo skromnije. Razgledamo dva odjeljenja: spomen-muzej Chuen Laia i odjeljenja koja prate razvoj kineskog društva od prvobitne zajednice do narodne revolucije i postrevolucionarne izgradnje. Jedno zapažanje: kineski ukus, u svim oblastima života, a posebno u umjetnosti, kao da se nije uopće mijenjao, ostaje gotovo na istoj razini otkako kineski narod postoji.

Vraćajući se u hotel, primjećujemo na visinama mnogo zmajeva, balona, stonoga od papira.

Oko 19,00 sati odlazimo u naše veleposlanstvo na večeru, koju za nas i kineske dužnosnike Saveza pisaca priređuje veleposlanik Mirko Ostojić. Na njegovu zdravicu (o nama, političkoj situaciji u svijetu, sukobu Irak-Iran) uzvraća dopredsjednik Cheng Huangmei. On je kratak (bio je u Jugoslaviji, dobro je primljen, od nas će dosta toga naučiti). Večeri prisustvuje i zamjenik ministra za kulturu, Yen Chun Chan, pisac Chou Fialan (bio je ove godine u Strugi), Fen Mu, Fin Lin, jedan od mlađih pisaca, bivši službenik kineskog veleposlanstva u Beogradu, i dr. Nakon oproštaja s kineskim domaćinima, ostajemo sami s veleposlanikom Ostojićem i njegovom suprugom i veleposlanikovim savjetnikom, Glišićem.

Vraćamo se u hotel iza 22,00 sata. U sobi pokušavam zabilježiti sve što sam danas doživio, činim to šturo, s nekoliko rečenica. U moju i Pavčekovu sobu ulazi Vuk i poziva nas na pivo. Uspio je da se kao tajnik našega Saveza književnika dogovori s domaćinima o potpisivanju protokola i programu suradnje za naredne dvije godine. Vuk, dakle, ima i nešto od diplomatske vještine. Mi smo prva delegacija koja će takav dokument službeno potpisati, nakon one, poratne, koju je predvodio ondašnji predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, Ivo Andrić. A u posljednje četiri godine, mi smo prva delegacija pisaca iz jedne strane zemlje primljena na visokom nivou, uz sve počasti.

U baru zatičemo Jožu i Alija. Ćaskamo o svemu. Joža kaže da od mene i Dragomira očekuje romane, jer stalno nešto zapisujemo.

18. listopada

Danas nas očekuje naporan dan. U deset sati imamo prijem kod Van Yen Chuna, tajnika u CK KP Kine, zadužena za pitanja kulture. U 15,00 sati razgovarat ćemo s kineskim piscima. Problem je u tome što naši domaćini žele da svi članovi naše delegacije govore, a mi se plašimo naših monologa. Slušat će nas, kako su nam najavili, oko stotinu njihovih pisaca. Navečer, u 19,00 idemo na baletnu predstavu „Svileni put s kišom svijeća“.

Prisjećam se sinoćnjeg ćaskanja u baru. U stvari, provjeravam Jožin uzgredni komentar moga i Popnovakovog bilješkarenja svega što doživljavamo. Ima li u ovom dnevniku bilo kakvih sadržaja za neko prozno djelo, a kamo li za roman? Da su naši domaćini kineski pisci u susretima otvoreniji, možda bih od njih o ovoj zemlji i njezinoj stvarnosti saznao i više. Ali, ne možemo tražiti od njih da budu kao mi. Oni imaju svoj stil u svemu. Moramo ga prihvatiti takvim kakav jest.

Dugo sam ovih dana odgonetao zašto Kinezi neprestano traže od nas da govorimo, dok oni šute. Kažu da doista žele da od nas uče, treba im vjerovati. Čini mi se da je to ipak zato što su još nesigurni. Kao da tek staju na svoje noge nakon neke teške bolesti koje se pomalo i stide. Često ih uspoređujem s rekonvelescentima koji su dugo proveli ležeći u krevetu. Sada su ustali, izašli na čist zrak, ali još ne mogu hodati sigurnim korakom. A kad jednoga dana slobodno i sigurno prohodaju, što li će biti tada, to se još ne zna.

Dok Ali i ja sjedimo u holu hotela i čekamo da pođemo kod tajnika koji je zadužen za kulturu, prosvjetu i tisak, dolazi Dazhou i kaže mi da je Van Yen Chun plivao s Mao Zedungom na rijeci Yangceng Yang. To je bilo prije kulturne revolucije. Gestu vođe mnogi su tada slijedili.

Srdačan pozdrav u holu. Nasmijan je i radostan. Prvo se s nama fotografira u holu, onda nas pozdravlja toplim riječima. Asanović mu zahvaljuje i moli ga da nam nešto više kaže o suvremenom trenutku kineske kulture i umjetnosti. Odgovara da su mnogo griješili, da je partija suviše intervenirala i u ovim oblastima. U doba kulturne revolucije mnogi pisci proglašavani su desničarima. U prošloj godini oni su rehabilitirani. Uglavnom, to su pisci koji su pisali o greškama partije. S pravom, bilo je dosta grešaka u radu partije. Tada je smatrano da nisu u pravu. Ako jedan čovjek u partiji griješi, ne znači da cijela partija griješi. Akcija „Neka cvjeta sto cvjetova“, koja tada nije bila dobro shvaćena, sada se sprovodi do kraja. I dalje smatraju da kultura treba da služi narodu. Bit će samo protiv antipartijskih, antisocijalističkih djela. Mora se ojačati kritika, sami pisci i čitatelji treba da sude umjetničkim djelima. Pisce treba cijeniti prema ukupnim ostvarenjima, a ne po jednom djelu. Ako je pisac napisao jedno loše djelo, treba imati u vidu da je napisao i nekoliko dobrih. Četveročlana banda provodila politiku kulturnog despotizma. Zabranila je mnoga književna djela, filmove… Njezini članovi imali su pogrešna mišljenja o umjetnosti. Smatrali su da ne treba pisati o tzv. malim ljudima, već samo o junacima. Da se ne smiju pisati ljubavni romani, doticati povijesne teme. Za to vrijeme učinjeno je mnogo štete kineskoj kulturi i umjetnosti. U posljednje tri-četiri godine dosta se napredovalo i u ovim oblastima. Sada, u pogledu teme pisac-ideologija, pisci neka sami sebe podučavaju. Moraju imati puniju stvaralačku slobodu. Partija ne smije diktirati o čemu pisati, svaki pisac to određuje prema svojoj snazi i talentu. Tom njegovom snagom i talentom ne može se rukovoditi iz partije. Zasad postoje dvije negativne tendencije: neopravdana intervencija je jedna od njih i nastoji se da je uopće ne bude. S druge strane, ima i ekstremnih pisaca. Oni smatraju da nije potrebno nikakvo rukovođenje partije, ničim. U pogledu književne kritike, jedan dio pisaca želi samo dobru riječ o sebi. Kritika i samokritika je ovdje tradicija i ona mora važiti i za naše pisce, nastavlja Van Yen Chun. Ne treba kritiku smatrati intervencijom. Književni kritičari i čitatelji treba da u svemu imaju glavnu riječ. Imamo polemiku o utjecaju književnog djela u društvu. Pod uvjetom da imaju stvaralačku slobodu, naši pisci treba da imaju i odgovornost za ono što napišu. Ne treba da pišu samo o dobrim, već i o tamnim stranama života. Postoji manji dio pisaca koji smatraju da treba pisati samo o nedostacima društva, vlade, partije. Pisci treba da pišu o proturječnostima društva, da potiču uklanjanje zaostalih ideja, da podižu opću svijest. Ako pišu samo o manama, ništa se ne postiže. Interes pojedinca u socijalizmu Kine treba da bude povezan s interesom kolektiva, naroda, vlade.

U prošlosti smo radili po uzoru na SSSR, ne zaustavlja svoj govor Van Yen Chun. Suviše je vlasti bilo u centru, malo demokracije. Učinjeno je dosta grešaka u upravljanju privredom. Neki zahtjevi bili su neostvarivi. Nije obraćano dovoljno pažnje općem standardu kineskog čovjeka. Koliko zna, Jugoslavija ima 14m³ stambene površine po stanovniku, Kina ni 4m³. U Kini je natalitet porastao, osobito poslije oslobođenja. To je negativno utjecalo na razvoj školstva, mora se više pažnje usmjeriti planiranju obitelji. Ali, ovdje je još jak utjecaj feudalizma. Svi žele muško dijete u obitelji, i to se produžava dok se muško dijete i ne rodi.

Puši, smije se slatko isjeckanim smijehom. Izgleda mnogo starije nego na fotografiji koju je „Politika“ objavila uz njegov razgovor s delegacijom naših novinara. Salon u kojem razgovaramo je vrlo prostran, po zidovima su velike slike, nijedne fotografije državnika. Fotelje u polukrugu salona, zlatno-žute. Hladno je u ovom velikom prostoru.

Moli nas da govorimo o sebi. Kaže da je bio kod nas prošle godine, da je zapazio da smo postigli visok standard, da je kod nas demokracija razvijenija, kao i stvaralaštvo, i da zato smatra da mogu učiti od nas.

Vuk ga pita: – Očigledno je da se kulturna javnost otvara, na koji način se otvara KP Kine na ideološkom planu prema stvaraocima koji nisu članovi partije?

Odgovara sa smiješkom, gledajući Vuka pravo u oči: – U udruženjima su i partijci i vanpartijci. Partijci-pisci svojim uzorom utječu na nepartijce.

Pavček: – Kako ostvaruju suradnju na estetskom planu?

Van Yen Chun: – Treba dobro kombinirati političke sadržaje s estetskim. U prošlosti nije bilo tako. Nisu dobra djela prepuna političkih fraza. Ni čitatelji ih ne prihvaćaju. Objavljivati djela koja su dobra s umjetničkog stajališta, ne smijemo vršiti nikakav pritisak na pisca. Neka književno djelo polaže svoj ispit pred poviješću.

Georgi Stardelov: – Posjetili smo Muzej revolucije. Iznenadio me je jedan detalj: portret Staljina u njemu. Proturječnost. Kakvo je njegovo mišljenje o Staljinu?

Van Yen Chun: – Možda postoje neka razmimoilaženja u ocjeni Staljina. Smatra da je Staljin počinio velike greške i u kulturi. Zastupao je u kulturi despotizam. On je rukovodio izdajom sovjetskog socijalizma, ali je ipak postigao neki uspjeh. Pobijedio je hitlerizam. To su njegove zasluge. Ali, činio je i dosta grešaka. Izražavao je tendenciju velikodržavništva i velikopartijstva. Miješao se i u vaše unutarnje poslove, to je činio i u Kini. Dali su mu otpor, pošli su svojim putem. Kako pravilno ocijeniti Staljina, predmet je duže rasprave.

Horvat: – Naše mišljenje o Staljinu je drugačije. Surovo je posegnuo za našom zemljom, slobodom. Velike žrtve smo dali u otporu. Sudbinu Staljinovih slika prepuštamo vama, ali kakvi su vaši problemi u drugim oblastima – u slikarstvu, kinematografiji?

Van Yen Chun: – U zadnje vrijeme o našoj kinematografiji je rečeno dosta, mnogo joj štete naneseno. Sudit će se četveročlanoj bandi i zbog politike u kinematografiji

Vuk: – Današnje stajalište partije o kulturnim stajalištima Mao Zedunga?

Van Yen Chun: – Baš sada pripremamo rezoluciju o nekim povijesnim pitanjima.

Rastajemo se od Van Yen Chuna, nakon sat i pol razgovora. Oprašta se s nama stiskom obje ruke.

Ručamo oko 13,00 sati. Odmaramo se u svojim sobama do 15,00. Sve više mi se spava. Moja pažnja popušta, tijelo je umorno. Pitam se zašto pisci tako mnogoljudne zemlje žele da im govorimo o sebi?

Dvorana kineske konstitutivne konferencije (nešto kao naš socijalistički savez). Prisutno je oko 4o kineskih pisaca. Fen Mu govori o našoj delegaciji, ističe da je sastavljena od predstavnika svih republika i pokrajina Jugoslavije. Dazhou nas predstavlja, Asanović potom govori o nekim karakteristikama razvoja našega društva. Većina slušatelja zapisuje svaku njegovu riječ. Apsolutna je tišina u velikoj dvorani, povremeno, čuju se samo sirene automobila na ulici. Joža govori o književnosti i revoluciji, Stardelov o književnosti u socijalizmu na primjeru jugoslavenskih književnosti, Vuk nastavlja o istoj temi. Promatram jednog starijeg pisca u prvom redu kako spava. Čas se budi, čas uranja u san.

Pitanje iz publike: – Postoje li u Jugoslaviji antipartijska djela, ako postoje, kako im se sudi? Kako partija rukovodi piscima? Postoje li u Jugoslaviji profesionalni pisci?

Pavček odgovara kratko.

Jedan momak donosi nam pitanja na ceduljicama. Probudio se i moj spavač iz prvog reda. Novo pitanje glasi: – Imamo li pisaca koji su kažnjavani administrativnim mjerama? Sva ostala pitanja odnose se na međusobnu kulturnu razmjenu. Razgovarali smo dva sata, konačno, Kinezi su pokazali svoje zanimanje i za naše probleme.

Prije nego što smo sjeli u naša vozila, Dazhou nas je obavijestio da baletnu predstavu nećemo moći gledati večeras, jer nema karata. Pokušat će za sutra navečer.

U vožnji Branko Merlin, zaposlenik jugoslavenskog Veleposlanstva u Pekingu, otkriva nam nevjerojatan podatak: Peking nema kanalizaciju i vodovodnu mrežu na razini grada.

Zakazali su nam večeru za 19,00 sati. Imamo još sat do nje, šećemo ulicom Vječnoga mira (Tiananmen) ispred hotela. Promet je sve gušći. Mnogo je ljudi na trotoarima. Opet primjećujem kako ih je nekoliko s tranzistorima u šetnji. Dok promatram lica u hodu, pitam se kako prodrijeti u dušu kineskog čovjeka. Njegovo lice je uglavnom ozbiljno, oči širom otvorene. Kakvu li budućnost vide pred sobom i kako se u njima prelama ta njihova proturječna sadašnjost?

Vraćam se u hotel. U hodnicima nove grupe turista. Japanci i Amerikanci. Kina se doista otvara svijetu, eto, svijet s velikom radoznalošću ulazi kroz vrata njezine sadašnjosti.

Sjećam se završnih riječi Van Yen Chuna iz razgovora s nama: „Mi smo uvjereni da ćemo izgraditi novu, modernu Kinu“. Palim televizor u sobi: čas engleskog jezika. Kucanje na vrata: glas me pita želim li čaj?

19. listopada

Danas je četrnaesti dan kako živim bez uobičajenih informacija u zemlji i svijetu. Nešto smo doznali od našega veleposlanika nas večeri. Irak i Iran i dalje ratuju. U Poljskoj je podnijelo ostavke devet partijskih dužnosnika. U našoj zemlji traje akcija stabilizacije i štednje.

Ali, što se dešava u ovome gradu?

Digao sam se veoma rano. Nisam dobro spavao. Dan uoči povratka u zemlju, osjećam jako uzbuđenje. Sve sam nemirniji. Obrijao sam se i umio, izišao u šetnju ispred hotela. Tek je sedam sati, grad se probudio. Promet još nije tako gust, ali prometni policajci su već na svojim mjestima. Pred hotelom nekoliko taksista čiste svoja vozila. Jedni ih peru zamačući krpu u kantu s vodom, drugi su podigli haube i nešto čeprkaju oko motora.

Kolone biciklista žure svojim trakama širokim bulevarom i s jedne i s druge njegove strane. Jedan stariji Kinez u trenirci lagano između njih trči. Biciklisti voze jedan pored drugoga u više redova, nitko ni s kim ne razgovara. Jedna djevojka s bijelim rukavicama vozi jednom rukom. Na trotoaru me dječak uporno promatra dok mi se približava. Odmjeravaju me i drugi prolaznici.

Jutro je oblačno. Vraćam se u aulu hotela. Sjedam u jednu fotelju i ispisujem posljednje razglednice prijateljima i supruzi.

Danas ću posjetiti Zabranjeni grad. Popodne ćemo biti na čajanki s kineskim piscima i opet razgovarati s njima. Navečer ćemo, ako bude karata, na baletnu predstavu.

Promatram jednu Kineskinju koja mi se smiješi. Prva koja to čini gledajući me pravo u oči, bez stida i ustručavanja. Ali, zašto mi se smiješi? Njezin prijatelj, kraj portirnice, s kojim je nešto razgovarala, gleda me prijateljski. Djevojka ima ljupko lice, jedino se po njemu da zaključiti da je lijepa. Noge su joj u širokim hlačama, grudi i ruke u Maovoj bluzi. Kad će kineske žene izaći iz Maovih bluza?

Nedjelja u Zabranjenom gradu. Prolazimo kroz nekoliko paviljona. Grad je sagrađen u vrijeme dinastije Ming (od 1406. do 1420.) i dinastije Qing. Star je 506 godina. Bio je sjedište 24 vladara – 14 ih je bilo iz dinastije Ming, 10 iz dinastije Qing. Vladali su u njemu sve do 1912. kada je Pu Yi abdicirao. Imao je 1.500 eunuha. Zauzima prostor od 720.000 m, ima 9.999 odaja i 150.000 m kamenog prostora, 9.999 prolaza. Gradilo ga je oko 200.000 radnika. Ima tri glavna paviljona, šest lijevih i šest desnih. Predstavlja najveći, najširi spomenik kineske arhitekture. U paviljonima su sada muzeji i specijalne izložbe zlata, tradicionalnog kineskog slikarstva, keramike iz doba dinastije Ming i Qing.

Stotinu je godina na prostoru Zabranjenog grada bila palača Džingis kana. Srušena je i od njezine građe načinjen je brežuljak s kojega se najbolje vidi nova palača od drveta – Zabranjeni grad – u koji je ugrađeno 100.000 debālâ tikovine. Na krovovima su mitološka bića, što ih je na nadstrešnicama više – to je njihov značaj veći.

Na sve strane oko se susreće sa zmajevima i mermerom.

Maovi revolucionari su palače Zabranjenog grada porušili, kasnije su restaurirane.

Svijeta je u njemu mnogo, iz svih krajeva Kine. Stranaca također. Prolazimo paviljone: carev ured za prijem, soba u kojoj je carica primala goste za vrijeme proslava, paviljon u kojemu je spavala. Zaustavljamo se na izložbi satova iz 18. stoljeća. Mnogo je različitih predmeta u pozlati i zlatu. Čudo mašte. Vrijeme u njoj zaustavljeno.

Ulazimo u paviljon dragocjenih predmeta. Svi su od zlata.

Vraćamo se u hotel pješke, jer je Zabranjeni grad nekoliko koraka od našega hotela, kroz naselje u blizini ulice Vječnoga mira (Tiananmena). Prizori siromaštva ispred niskih građevina.

Čajanka u hotelu „Sin Chao“. Došlo je mnogo kineskih pisaca. Svi smo u jednome salonu na šestome katu. Zajedno sam za stolom sa Stardelovim, s nama je urednik časopisa „Svjetska književnost“, Cheng Ping Yia. S nama je i Yen Chun Chan i prevoditelj Ko Ba Chen, koji inače radi u kineskom Veleposlanstvu u Beogradu. Doputovao je na nekoliko dana i odmah nam se pridružio. Yen Chun Chan mi predaje svoju knjigu u kojoj su tri teksta o Sarajevu i Sarajevskim danima poezije. Cijelo vrijeme razgovaramo o ulozi kritike u književnosti, o našoj otvorenosti prema svjetskim književnostima.

Oko 17:00 sati vraćamo se u hotel. U aulama novi turisti i njihovi koferi.

Opet razmišljam o svrsi putovanja. Što putnik može ponijeti iz dalekog svijeta, osim onih neizbježnih stvari koje se nazivaju suveniri i preko kojih, poslije, održava vezu s ljudima i zemljom u kojoj je bio?

Osjećam se tako kao da sam prošao kroz jedan svijet čije slike tek treba povezivati u cjelinu. Ali, prije toga, iako sam ih upoznao na licu mjesta, valja ih proučavati, upoznati bolje njihovu prošlost, odgonetnuti do kraja njihovu sadašnjost. To je težak i naporan posao, a unaprijed je osuđen na propuste.

Hoću li ikad uspjeti svemu ovome što zapisujem odrediti smisao, kako ću ispraviti ono što je u mojoj bilježnici možda posve pogrešno zapisano?

Znam li sada nešto više o ovoj zemlji ili sam tek sada na početku onoga što o njoj treba znati?

Moj prvi susret s kineskim baletom. Šest činova. S prologom i epilogom. Sve se događa u nekoj dinastiji iz šestog i sedmog stoljeća. Slikar Kinez spašava trgovca Perzijanca u pustinji od žeđi. On ima kćer koju kradu gangsteri. Trgovac otkupljuje njegovu kćer, ali mu je gradonačelnik otima, trgovca zatvara… Razumijevanje ljudi različitih nacionalnosti…

Da bi se govorilo o Kini i njezinoj umjetnosti u prošlosti, pa i sadašnjosti, valjalo bi je bolje upoznati. Sve je u njoj u nijansama, tajnovito i sklisko kao i njezina svila. U njoj se ne glorificira ljudsko tijelo. Ono je živo, ali se ne iskazuje svojim mišićima i oblinama, strašću svoje krvi.

I njihova glazba je u nekoj ravnoj liniji, s malim skokovima. Kad izlijeće iznad te linije, tijelo pokreće na miran način, ne raspusno, daje mu mogućnost leta, a ni letu se ne predaje posve.

Osnovni cilj ove umjetnosti je ostvariti mir u čovjeku, probuditi u njemu njegov duhovni život.

Hladna pekinška noć.

Vraćamo se u hotel oko 11:00 sati.

20. listopada

Posljednji je dan boravka u Kini. Jutro je sunčano, ali prohladno. Puše hladan vjetar.

Ulicom Vječnoga mira (Tienanmen) idemo kod predsjednika Svekineskog Saveza umjetnika i književnika sedamdesetdvogodišnjeg Chung Yunga. Njegov prijemni ured je topao. Razgovaramo o našim dojmovima o Kini, o daljim mogućnostima suradnje između dva Saveza, o našim književnim manifestacijama, organizaciji našega Saveza. Zajednički snimak na oproštaju.

Sada smo na putu prema Domu međunarodnog prijateljstva gdje će biti potpisan Plan i protokol suradnje. U malom salonu to ispred nas čini Krnjević, ispred Kineza Huangmei. Snimci. Pijemo šampanjac. Nakon kraće riječi o mostovima prijateljstva, Vuk predaje Huangmeiu portret Ive Andrića, čiji je autor Emir Dragulj.

Odlazimo u Free Shop u kupnju. Vraćamo se u hotel i ručamo. Odmaramo se u sobama i pakiramo. U 17:00 sati krećemo na aerodrom „Peking“.

Sve sam više uzbuđen.

U jednom salonu na aerodromu ručamo s Huangmeiom, Piom, Fen Chouom, Yen Chun Chanom i dr. Dolazi na kratko i naš veleposlanik Ostojić sa suprugom. Kaže nam da smo obavili značajnu misiju i odlazi delegaciji koja je prisustvovala partijskom kongresu u NR Koreji, a koju predvodi Petar Stambolić. I članovi te delacije vraćaju se s nama.

Polijećemo iz Pekinga s nekoliko minuta zakašnjenja (20:15). Ponovno devet sati leta do Dubaia. Prelijećemo dijelove Kine, Bangladeša, Burme, Indije…

Vraćamo satove na naše vrijeme: 13:15. U Beograd ćemo sletjeti nekoliko minuta iza šest sati ujutro. Zbog gustoće prometa na nebu, iz Dubaia polijećemo sa zakašnjenjem: Bahrein, Kuvajt, Damask, Bejrut, Istambul, Sofija, Beograd.

Sarajevo, 11. travanj 1981.

Čitam vijest u novinama: „Peking, 11. travnja 1981. Predsjednik CK KP Kine Hua Kuofeng, koji se već dugo ne pojavljuje u javnosti, danas je u glavnoj pekinškoj bolnici odao poštu posmrtnim ostacima nedavno preminulog kineskog književnika Mao Duna.

Kako javlja UPI, pozivajući se na vijesti Hsinhue, Hua je imenovan za člana odbora za sahranu Mao Duna.“

EPILOG

Sarajevo, 5. listopad 2013.

Danas ću na www.jergovic.com poslati drugi i treći (završni) dio svog Kineskog dnevnika.

Prošle su 33 godine od onoga dana kada sam u vlaku, putujući iz Sarajeva za Beograd, u kolima za spavanje, sa sredovječnim suputnikom Nedžadom, inženjerom „Energoinvesta“, razgovarao o Kini. Nemoguće je opisati što se od tada do danas promijenilo u svijetu.

Kao što su se mnogi listovi moje bilježnice čije su korice godinama čuvale sve dane mog boravka u ovoj velikoj zemlji, za čije bi bolje upoznavanje trebalo imati najmanje tri života, posvećena samo tome, u minulom ratu izmrvili i raspali, izmijenivši svoje lice, tako se sve izmrvilo i u svijetu. I kineski je komunizam izmijenio svoje lice, jugoslavenski se iscijepao, kao i moja bilježnica, spaljen je i bačen u provaliju, već devedesetih godina prošloga stoljeća. Odavno je tako na svim stranama svijeta kojima je nekad vladao, samo je još živ u Kini, „onoj“ Koreji i Kastrovoj Kubi. U odnosu na korejski i kubanski, samo se kineski eksperimentalni kapitalizam, u okviru kineskog komunizma, razvija divovskim koracima. Još uvijek kontrolira demokraciju, ne otvara joj širom sva svoja vrata. Nažalost, to najrječitije iskazuju studentske demonstracije s noći 3. na 4. svibnja 1989. u Pekingu na trgu Vječnoga mira (Tienanmen), krvavo ugušene, kada je, neslužbeno, ubijeno oko 3.000 studenata, službeno oko 200. Ali, rađa se posve nova Kina, moćna u svim oblastima života, kao nova svjetska vladarica u mnogo čemu. Kina koja se polako bliži onome biblijskom proročanstvu.

A Iran i Irak davno su završili svoj rat. U Iraku su davno završili svoj rat i Amerikanci i njegovi saveznici. Neuredna i urasla u bradu kao u korov, Sadama su pronašli u zemlji njegovi sunarodnjaci, sudili su mu i s vješala su ga i vratili u zemlju.

Svoj komunizam i socijalizam Jugoslavija nije mogla odbaciti bez rata. Srbija i Crna Gora prvo su s oružjem krenuli u Sloveniju, onda u Hrvatsku, pa u Bosnu i Hercegovinu. Trpeći njihovu okupaciju, tri pol godine živio sam u Sarajevu kao „živi mrtvac“.

Od listopada 1980. godine nikada, i nigdje, na ovim prostorima, nisam susreo čovjeka slična onom inženjeru Nedžadu koji je pred moj put u Kinu letio za Moskvu. S njegovom sintagmom „živi mrtvaci“, olako upotrijebljenom za jedan veliki narod, i danas ratujem. Oporiču je sami Kinezi. Još dok je rat u Sarajevu bjesnio, susretao sam ih na ulicama, danas su ovdje sve mnogobrojniji. Sve su življi i sve otvoreniji prema drugima. Prvi predstavnici budućeg velikog vladara svijeta razišli su se na sve strane bivše zemlje kojoj su se divili. Doputovali su nam ovdje istovremeno kad i vojnici Zapada, sagradili su svoje kuće, otvorili svoje prodavaonice, osnovali svoje obitelji. Marljivi su, šutljivi, ali vrlo poslovni. S tehnikom su našega vremena kao u svojim dvorištima. Sve prate i sa svim uzorno vladaju. I našim jezicima, dakako.

Bio je četvrtak, 4. lipnja, kada su zavjerenici s oružjem doputovali u Sarajevo. Putovanje je trajalo dugo, a u istrazi je temeljito rekonstruirano i opisano kroz niz  verzija i svjedočenja, i zatim prepričano i pretočeno u svojevrsna evanđelja mladobosanaca. Tom putovanju, vlakom, konjima, ali uglavnom pješice, trebalo bi posvetiti cijelu priču, svojevrsni roman ceste, od Beograda pa do Šapca, preko Mačve i Semberije, kroz istočnu Bosnu, sve do Tuzle. Uglavnom nisu noćivali po turskim hanovima, kao junaci Andrićevih proza, niti po usputnim prenoćištima, kakva će nicati uz glavne ceste i drumove u prvim desetljećima modernizacije; spavali su po šumama i štagljevima, kod jataka za kojima će austrijska policija tragati i suditi ih na smrt sve do raspada države, ali u Šapcu su, da ne budu sumnjivi, ipak zanoćili u hotelu. Ime tog hotela je poput romanesknog naslova cijele mladobosanske avanture: Hotel Amerika. Anabaza Principa i drugova započinje tako u šabačkome hotelu Amerika, i završava koju stotinu koraka od sarajevskoga hotela Evropa. Između Evrope i Amerike hlapili su snovi jednoga naraštaja, koji će na kraju, izbjegne li terezinske tamnice, stvarno skončati u nekoj svojoj Americi. Da mu na Vidovdan revolver nije opalio, da mu se ruka zamrznula na putu do džepa, ili da Ferdinandov  šofer nije načinio fatalnu grešku, Gavrilo Princip postao bi radnik u tvornici automobila u Detroitu.

Posljednji dio puta prešli su željeznicom, i na staroj željezničkoj stanici na Čengić Vili zatekli su se u zoru Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović. Svaki je pošao svojim putem, i rijetko će se, samo po konspirativnom zadatku, susretati u sljedeća dvadeset četiri dana. Bit će to vrijeme dvojbi, sumnji i svojevrsnog revolucionarnog, redovničkog samopročišćenja. Slučaj je tako udesio stvari da sva trojica – kao u kakvoj hagiografiji svetaca ili crkvenom prikazanju – imaju pred sobom vrijeme u kojemu će se tisuću puta predomisliti pa pokajati, prije nego što konačno odluče biti mučenici vjere i ubojice. Da je dana bilo dvadeset i pet, ili trideset i dva, a ne samo dvadeset i četiri, njihova odluka bi, možda, bila drukčija. Čovjek živi u vremenu, i mladobosanci su živjeli u vremenu, predomišlja se i nećka, pa bi jednoga dana mogao postati svetac, drugoga ništarija, trećeg će život dati za revoluciju, a onda će skapati kao običan zločinac…

Istražitelje su, što je i normalno, najviše zanimala upravo ta dvadeset četiri dana u životima trojice mladića. Oni su im ponešto i odali, ponešto su slagali, preuveličali ili prešutjeli, sve nastojeći – naročito Gavrilo – da ne odaju nikoga od svojih. Istraga, naravno, nije išla samo za urotnicima, nego su u kolo optuženika, ili onih nad kojima će država provesti odmazdu, pokušavali uvući i one koji su bili samo nedužni Gavrilovi, Nedeljkovi i Trifkovi drugovi. Ako već nisu mogli spriječiti ubojstvo princa, barem da njegovu smrt okaju svi koji su mu ikada u Bosni i okolo Bosne poželjeli zlo.

Cijeloga tog četvrtka Gavrilo je, tvrdi, šatao Sarajevom. Dugo ga nije bilo u gradu. U ranim godinama, a on je još dječak, vrijeme prolazi sporo, jer su tijelo i duh u stalnim mijenama, pa je nekoliko tjedana dovoljno da se čovjek sasvim preobrazi. A  nedavno vrijeme u takvom se sjećanju čini već jako dalekim. Tako je i Gavrilu daleko Sarajevo, njegov gimnazijski grad, mjesto njegove najveće čežnje, mržnje i ljubavi, dok šeta čaršijom, besposlen i slobodan. I naoružan. S revolverom i jednom velikom životnom odlukom, nakon koje je osjetio onu konačnu životnu slobodu, koju većina ljudi nikada neće dosegnuti. Ima li slobodnijega ljudskog stvora od učenika šestog razreda gimnazije koji se odlučio žrtvovati za ideju? Savjest mu je mirna: on neće pucati u čovjeka, nego u nadvojvodu. To što čini je tiranoubojstvo. U posljednjih nekoliko godina tiranoubojstvo je postalo europskom modom. Ideje slobode, socijalne pravde, anarhije formuliraju se, promoviraju i šire pucnjima u vladara. Atentati su krajem devetnasetog i početkom dvadesetog stoljeća poput predizbornih plakata stotinjak godina kasnije. Svijet je, manje-više, sretan, siguran, rasplesan i osvijetljen čudesnim bljeskom žarulje. Njezino svjetlo sjajnije je od svjetla čak četrdeset stearinskih ili voštanih svijeća? Nije li to čudo? Automobil, koji u Zagrebu zovu samovoz, hitriji je od najbržega arapskog konja. Od lava! Od bengalskog tigra! U toj brzini, u tom svjetlu, jedini su nesigurni prinčevi i vladari, ministri, predsjednici i poneka gospođa koja se zlosretno nađe u njihovoj pratnji.

Dok tako slobodan Gavrilo šeta Sarajevom, u najbolje doba godine tog šeher svemira, kad klima ljude nagradi za sve novembarske magle, teške i debele februarske snjegove i martovske laptavice, i osjeća se onaj jedinstveni užitak, kada se  čini da jasno razaznajemo i razlikujemo toplinu sunčevih zraka od ugodne hladnoće koja izbija iz asfalta i kaldrme, koja osvježava čovjeka i odvraća ga od svakoga težeg posla, ali i od pomisli da bi opet jednom mogla doći zima, Gavrilo je prebrinuo sve svoje životne brige, i pomirio se s mišlju da je smisao njegova života u umiranju i u žrtvi za domovinu kojoj još ne zna granice, iako mu se njezino ime zavuklo pod nokte, pulsira mu u svakome zdravom zubu, bruji u rebrima i u kičmi, kao koštana srž: Jugoslavija. Ali manimo se osjećaja, osjećaji varaju, nego evo onoga što Gavrilo Princip tog trenutka racionalno zna, o čemu je čitao po novinama i slušao od drugova:  1900., na samom početku vijeka, ubijen je u atentatu talijanski kralj Umberto, sljedeće godine ubijen je američki predsjednik William McKinley, a 1902. ubijen je ministar u ruskoj carskoj vladi Sipjagin; 1903. u Beogradu su ubijeni i defenestrirani kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga, 1904. ubijen je upravitelj Finske general Bobrikov, a 1905. ubijen je grčki premijer Delijanis, dok je dvije godine kasnije ubijen njegov kolega, bugarski premijer Petkov; 1907. ubijen je predsjednik iranske vlade Amin-sultan, 1908. ubijen je portugalski kralj Karlo Prvi, skupa s nasljednikom prijestola Lujom Filipom, a 1909. najugledniji među pogubljenim vladarima i političarima bio je japanski princ Ito; 1910. ubijen je egipatski premijer Butros paša Gali, 1911. ubijen je ruski premijer Stolipin, 1912. ubijen je španjolski premijer Mendes, dok je 1913, godinu pred Sarajevski atentat, teško probrati između trojice ubijenih u atentatima: predsjednika Meksika, grčkoga kralja i zapovjednika cjelokupne turske vojske… Onako kako se stoljeće kasnije ubijaju bezimeni ljudi po ulicama Kabula, Ramale ili Haife, tako su u to vrijeme ubijani carevi, kraljevi i predsjednici vlada. U ono vrijeme pucali su atentatori i pripadnici tajnih zavjereničkih grupa, dok se danas ubija s uredno potpisanim i protokoliranim službenim ovlastima. Tada su civili pucali u careve, kraljeve i predsjednike vlada, a u današnje vrijeme carevi, kraljevi i predsjednici vlada pucaju u civile. Tu promjenu perspektive valja imati na umu i u četvrtak, 5. lipnja 1914, dok se ništa još ne događa, osim što Gavrilo šeta Sarajevom, i divi se svome gradu. Sarajevo ga je opčinjavalo i fasciniralo. Bio je to grad njegove pismenosti i kulture, sve što je bio Gavrilo Princip kao pjesnik, revolucionar, svetac, prokletnik, anarhist, socijalist, Bosanac, Jugoslaven, Srbin, zavjerenik i terorist, bilo je sarajevsko. On je na škole u grad došao u ranim danima modernizacije Bosne i njezinoga glavnog grada, i učio se onome čemu se upravo učilo Sarajevo. Dječak je stasavao onako kako je stasavalo jedno u davnom dobu zaostalo društvo. Iz otomanske dekadencije, iz stoljeća zaostajanja i propadanja jednoga veličanstvenog carstva, Bosna je iskočila u eru  električnog tramvaja, filma i gramofonskih ploča. U istoj generaciji, u životnome iskustvu i emocijama jednoga jedinog čovjeka, protekla bi čitava stoljeća, taložeći se u njemu kao niz međusobno suprotstavljenih, paradoksalnih i neusporedivih iskustava. Sam Gavrilo Princip je jašući tri dana iz rodnoga Obljaja do Bugojna, a zatim brzom željeznicom, u samo nekoliko sati, do Sarajeva, započeo svoje kratko i tragično sazrijevanje, koje će do kraja ostati razapeto između mitske povijesti i modernizma, između topuzine Kraljevića Marka i paklenog stroja Petra Kropotkina. Takvo se dvojstvo nije u njemu moglo pomiriti, kao što su nepomireni zauvijek ostali i Gavrilovi osjećaji prema Sarajevu. U noćima pred pucanj, kada mu se riječi već pretvore u olovo, izgovorit će on tu mnogo puta citiranu rečenicu, koja će strašno zvučati, i piscu ove priče će se vraćati u misli, kao odjek vlastitoga očaja i straha, kada u proljeće 1992. bude u Sarajevu slušao bombe i mine nad vlastitom glavom: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Tad je i gorjela sva čaršija, i činilo se da će izgorjeti Sarajevo, i u njemu, s našim životima, i sve naše porodične i društvene povijesti, sva sjećanja svijeta koji nas je učinio takvim kakvi jesmo, i trebalo nam je, dok je gorjelo Sarajevo, da te riječi, koje je Gavrilu pripisao njegov gimnazijski drug, pisac i budući direktor Narodnog pozorišta Borivoje Jevtić, inače sklon takvim vrlo teatraliziranim iskazima, ponovimo po stotinu puta, kao optužbu protiv onih koji su po nama bacali bombe: “Svu bi čaršiju zapalio kad bi je mogao strpati u kutiju šibica.” Jer, doista, tada Sarajevo jest bilo sabijeno u kutiju šibica, i nitko za tim gradom ne bi zaplakao, ni s istočnih, ali ni sa zapadnih strana, da je u toj kutiji i izgorjelo. Piscu priče tada je Gavrilo Princip bio kriv, i možda je zbog toga dvadesetak godina kasnije priču i započeo. U proljeće 1992. činilo mu se da Gavrilo Princip lično gruva iz srpskih haubica, dok mu se sad čini da je 1992. Gavrilo gorio skupa sa svojim gradom. Gorjela je i sagorjela njegova uspomena, nestalo je prilike da se dovrši započeti paradoks Kraljevića Marka i princa Kropotkina, i priredi  opelo nad Principovim grobom i nad tragičnim slučajem nedovršene modernizacije Bosne i Sarajeva, kojoj je svojim pucnjem presudio onaj koji je bio najuzornije dijete upravo te bosanke modernizacije.

Noć između četvrtka i petka, 4. na 5. lipnja 1914. Gavrilo Princip nije zanoćio u Sarajevu, nego je vlakom pošao u Hadžiće, kod starijega brata Jove. Slagao mu je da je u međuvremenu u Beogradu položio sedmi i osmi razred gimnazije i da ga na jesen čeka još samo matura. Jovi se stužilo, bio je tmuran i zabrinut, poslovi su mu stali, a prije deset dana rodio mu se sin. Gavrilo je lagao da razvedri brata koji, možda, još godinama neće saznati da nije položio ta dva gimnazijska razreda. A kada sazna, ako ikad i sazna, to više nikome neće biti važno, jer Gavrila neće biti među živima.

Gavrilo je te noći nagovorio brata da dijete ne naziva prema đedu ili prađedu, niti da ga, kao što bogomoljci i seljaci obično rade, imenuje po svecu u čiji je dan rođen. Nego, neka u dječakovo ime upiše jednu želju, pa neka se zove Slobodan. Bilo je to rijetko ime, malo tko se početkom vijeka zvao Slobodan. Jovo ga je poslušao, a ime Slobodana Principa Selje postalo je za generacije koje su se u Sarajevu rađale nakon Drugoga svjetskog rata jedno od onih imena, poput Franje Kluza, Marijana Badela, Josipa Kraša, Rudija Čajavca, koja kao da i nisu pripadala nekad živim ljudima, jer su to bila imena stvari, mrtvih predmeta, električnih aparata i odijela, imena tvornica i ulica, kulturnoumjetničkih ili studentskih društava.

Nećak slavnoga strica išao je u istu gimnaziju kao i Gavrilo, poslije je u Beogradu studirao na Tehničkom fakultetu. Rano je ušao u SKOJ i Komunističku partiju, i bio je, uz Hasana Brkića i Slavišu Vajnera Čiču, jedan od trojice pokretača ustanka u sarajevskom kraju. Umro je u Šćepan Polju blizu Foče, za vrijeme treće neprijateljske ofanzive, svibnja 1942, od pjegavog tifusa. Za Narodnog heroja Jugoslavije proglašen je, među prvima, 6. studenog 1942. Narodni heroj koji ne bi ponio ime Slobodan, da mlađi brat starijem nije lagao oko uspjeha u školi.

U subotu 6. lipnja Gavrilo Princip ranim se jutrom vratio u Sarajevo. Povod je bio zanimljiv. Tog dana su mladobosanci, okupljeni u Srpsko-hrvatskoj nacionalističkoj omladini, organizirali dobrotvornu zabavu, na kojoj se prikupljao novac za pomoć hrvatskim školama u Istri. Nije poznato koliko je tada skupljeno novca, ali se zna da su zabavi prisustvovali svi oni čija će imena, na ovakav ili onakav način, ući u povijest: zavjerenici, atentatori, pjesnici i pisci, historičari, glumci, kazališni režiseri, mlada buntovna elita jednoga zaturenog europskog grada, koji kao da se prenuo iza sna, i još se ne zna kakav će ubuduće biti. Nikada se neće znati kakvo je Sarajevo moglo biti nakon tog ranog i bezbrižnog ljeta 1914. Atentat je  odredio sudbinu ovoga grada, obilježio ga za sva vremena, da se o Sarajevu u Europi zadugo zna samo to da je u tom gradu ubijen princ, i da je tako započeo Veliki rat. Malo po svršetku tog rata, opet na rubu Europe, i pri dnu novinske stranice, dogodit će se prvi istarski egzodus, bit će protjerana djeca za čije su škole mladobosanci skupljali novac, pa će na neko vrijeme nestati i hrvatskih škola u Istri.

U toj dinamici izmjenjivanja egzodusa i zaborava, devedesetak godina kasnije u Hrvatskoj će nevjerojatno zvučati i podatak da je Gavrilo Princip sudjelovao u jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi. Smisao strategije povijesnoga zaborava je u stalnom pojednostavljivanju životne i društvene svakodnevice. Hrvatska svakodnevica je, u odnosu na Gavrila Principa, 1914. i Veliki rat, izuzetno jednostavna. Toliko jednostavna da se čini kako nikakvog rata nije ni bilo.

Nakon dobrotvorne zabave Gavrilo je otišao u Oprkanj broj 3, u podstanarsku sobicu, kod Danila Ilića i njegove majke. Tu će zanoćiti svakoga dana, sve do 28. lipnja. Danilo Ilić stvarni je organizator Sarajevskog atentata, on je formirao zavjereničke trojke, rasporedio atentatore duž Apelova keja, ali se i najviše kolebao oko smisla, pa i oko moralne pozadine i svih mogućih posljedica ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Nagovorio je Gavrila, a onda se htio povući. Više to nije išlo. Bujica historije orljala je niz čaršiju da je nitko više ne zaustavi, a mladost je bila spremna na žrtvu, pomirena s vlastitom smrću tako i toliko da ju je već užasavao svaki drukčiji ishod. Mogućnost da bi se moglo i sutra živjeti, da vrijeme nastavi svojim tokom, ubrzano ritmom okretnih plesova, lakomisleno, romantično i zabavno, ono vrijeme koje se u Francuskoj nazivalo belle epoque, a Danilo i Gavrilo su ga smatrali odvratnim i ponižavajućim po Bosnu i njezine vjekovnom mržnjom zadojene narode, ta mogućnost Gavrilu je već bila nemoguća i ponižavajuća, toliko ponižavajuća da je bio spreman prezreti svakoga tko bi mu predložio da odustane od atentata. Danilo je bio melankolik, miran po svojoj naravi, i zapravo vrlo usamljen čovjek. Ono što je on vidio, nakon svih predomišljanja, katarze i pročišćenja, kao konačnu posljedicu ubojstva prestolonasljednika, bilo je strašno. Ali Gavrila nije mogao odgovoriti. Nikoga od najmlađih ne bi mogao odgovoriti, Mehmedbašić bi ga, možda i poslušao, ali Grabež i Čubrilović nikako. A Čabrinović je, tako svi misle, prevrtljiv, danas je za jedno, sutra za drugo… Jedna od literarno najzanimljivijih, najizazovnijih mladobosanskih tema je odnos drugova prema Nedeljku Čabrinoviću. Bili su nepravedni prema njemu, a on je to osjećao. I bacio je bombu na Franju Ferdinanda kada su se svima drugima smrznula srca. On je, a ne Gavrilo, pokrenuo iz ležišta krvavi kotač povijesti. Je li to učinio zato što su ga podcjenjivali, ili su njegovi ideali bili čvršći nego njihovi? Je li njegov karakter bio čvršći nego njihov? To je velika priča.

Trebalo bi nanovo opisati ulicu Oprkanj, u kojoj je Gavrilo Princip stanovao kao gimnazist, i prije toga, kao učenik trgovačke škole, adresu na kojoj je prešao sav svoj životni put. Desetak godina nakon atentata, u jednom prigodnom eseju, sa žalostivim prizvukom životnoga poraza, kojim, valjda, zrači svaka stvarna i velika historijska žrtva, Ivo Andrić je pisao:

“Tamo gde prestaju baščaršijski dućani i kazandžijske radionice i gde počinje gusto srpsko naselje sa starinskim kućercima, ima jedna ulica, koja se nekad zvala Oprkanj-sokak, a danas nosi ime Danila Ilića.

Sem po kojeg ljubopitljivog turista koji, razgledajući pitoresknu čaršiju, zaluta i brzo prođe kroz ovu ulicu čije mu ime ne kazuje ništa, malo ko da zalazi bez potrebe u nju. A i kad prođete kroz tu krivu ulicu sa nagnutim, uvučenim ili isturenim ćoškovima i divananama, vi ne biste nikad pomislili na ma šta veliko, teško, zamršeno ili jezivo. Baščaršijski golubovi i živolazni vrapci padaju po toj kao i po svakoj drugoj kaldrmi. U dnu ulice su velike magaze sa brašnom i pred njima se, ma u koje doba dana da dođete, uvek natovaruju ili istovaruju kola sa džakovima brašna. I jutros, evo, hamali, brašnjavi kao vodeničari, unose džakove toga belog božijeg dara, ‘nimeta’, kojeg Bosna uvozi otkako je postala, i kojeg nikad nije dosta ovoj zemlji, oskudnoj svačim.

Kažem, u ovako mirno popodne, vi ne biste nikad pomislili da je još pre desetak godina u ovoj ulici živeo jedan mlad učitelj čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.”

Na ovom mjestu čitatelj i pisac ima razloga zastati s prepisivanjem Andrićevih rečenica, glatkih kao pokisla kaldrma Oprknja, i ponoviti: “…jedan mlad učitelj, čiju je dušu toliko ispunila i zanela želja za pravdom i slobodom da je odlučio da uzme na se najteži od svih krstova: da bude u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik.” U toj gotovo nadgrobnoj riječi nad životom i djelom Danila Ilića, stoji jasna i čista moralna presuda Gavrilu i mladobosancima, njima koji su se usudili činiti ono na što sam Andrić nije bio spreman, nije imao te hrabrosti, niti je bio tako siguran, iako je bio njihov drug i sumišljenik, i u toj moralnoj presudi su bez mnogo riječi istinom zadovoljeni jedni i drugi: oni koji su pucali i oni u koje se pucalo. Istinom su okrepljena oba tabora, i nikome se, pa ni vlastitom sentimentu, nije dalo za pravo da borce za slobodu oslobađa odgovornosti za ubijanje, ali ni da ubojicama prešuti da su ubijali u ime slobode i temeljnoga ljudskog prava da se ne bude nikome rob. Svoj mali esej Andrić je napisao u vrijeme kada je sjećanje na Sarajevski atentat bilo svježe, živi su bili roditelji atentatora, njihova braća i sestre, i samo što je protutnjao Veliki rat, u kojemu je Srbija žrtvovala šezdeset posto odrasloga muškog stanovništva, unoseći tu tragičnu krvarinu kao miraz u južnoslavensku kraljevinu, i taj će se miraz pokazati prokletim, kao što prokleta biva svaka zajednica u kojoj neka strana za sebe traži moralno preimućstvo u ime podnesene žrtve. Kraljevina Jugoslavija je, paradoksalno, mogla uspjeti, samo da su Srbi umjeli zaboraviti sve svoje mrtve, samo ih tada drugi narodi ne bi doživjeli kao uzurpatore. Tada je Andrić, baš u vrijeme kada je već bio doseljeni Beograđanin i ciljao je na diplomatsku karijeru, pisao o vidovdanskim junacima kao o “ubicama i žrtvama”, čineći tako moralni red u općem neredu emocija, ljudske nesreće, narodnoga gnjeva i gubitničkog očaja – jer svaki je rat za nas bio poraz i gubitak.

Sto godina nakon atentata, i devedeset nakon putopisa Ulicom Danila Ilića, tog reda više nema, kao da se svijet vratio u vrijeme pred Gavrilov pucanj. Nema reda u Sarajevu, utopljenom u istu, u još goru mržnju nego 1914, samo što Srba i Hrvata, u tom gradu skoro da više i nema, kuferaši su izumrli prije 1992, a Ulici Danila Ilića vraćeno je ime Oprkanj, više iz mržnje prema mladobosanskom učitelju, nego iz ljubavi prema tradiciji. Nema, međutim, reda ni u Beogradu, nema reda u Europi, u Beču i Londonu, gdje god se prigodno piše i govori o stogodišnjici Sarajevskog atentata, jer se posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali. Ubijanje iz zasjede nije junački čin, čak ni kada se puca u tiranina. Ali svakako je junački braniti svoje ideale. Prije nego što je pucao, i nakon svog pucnja, Gavrilo Princip junački je branio svoje ideale.

Nastavak i kraj Andrićeva eseja već je posve sentimentalan, i pisac je spreman na sebe preuzeti tuđe grijehe, i poput Šimuna Cirenca, on na kraju na vlastita pleća prima Ilićev križ. Ali i taj kraj je važan, jer u finalnoj molitvi vrlo jasno izgovara ime zemlje za koju su Danilo Ilić i Gavrilo Princip pali:

“Dok sam to mislio, zazvoniše zvona sa druge strane Miljacke, prvo jedno malo, pa za njim drugo, veće, tamna i raspevana glasa. U isto vreme se javi mujezin sa džamije, s jedne, s druge, s treće. Pa još neka zvona iz daljine. Bilo je podne. Zatitra letnji vazduh i sve se ispuni kao nekim strujanjem od zemlje put nebesa. Za tom strujom podigoh i ja oči put neba, i sa molitvenim zvukom pođe i moja misao, teška od zemaljskog jada. Otrže se sama, dotle nepoznata i rečima neizreciva molitva put neba:

– Gospode, koji si nad svetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hleb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hleba mi smo željni.

Pogledaj nas, Gospode, i uslišaj ne radi nas zlih i nesložnih, nego radi ovog velikog pravednika i mučenika, sarajevskog učitelja, Danila Ilića.”

Gavrilo Princip bio je jača ličnost od Ilića. On mu je bio autoritet kao stariji, i dok su god godine važne u formiranju autoriteta, odrasli Danilo vladao je, blago, vatrenim dječakom. U lipnju 1914. došlo je vrijeme da se stvari preokrenu. Najprije u uzaludnom Ilićevom nastojanju da se od svega odustane, a onda u istrazi i na suđenju, kada je Gavrilo Princip nadjačao i nadgovorio učitelja, tako da ga je, na određeni način, istisnuo iz povijesti. Držao se besprijekorno, kao najuzorniji revolucionar, oblikujući pažljivo svoje mjesto u povijesti i vječnosti. Ili mu je samo bilo stalo da se nijednog trenutka ne ponizi i da iz svega izađe čist. Nije se pokajao, nikada se ni na što u zatvoru nije žalio, osim na to što mu ne daju knjige, brane mu da čita… I jasno se, već na početku istrage, pokajao za ubojstvo vojvotkinje Sofije. To je nesretan slučaj. On će je zauvijek nositi na duši… Njezina smrt ga je opterećivala, bila mu je višak, nije to više bilo tiranoubojstvo, nije se za nju mogao opravdati. Ne pred njima, jer se pred njima nema razloga pravdati, nego pred sobom i svojom vjerom.

Koliko god se trudili, istražitelji i suci nisu mogli pronaći ništa što bi Gavrila Principa unizilo pred vječnošću. Nikakvu niskost u njegovim riječima i postupcima, koja bi ga ozloglasila pred novinskom publikom širom Europe. A kako je Austro- Ugarska, kako to njemačkom frazom bilježi i Vladimir Dedijer, bila Rechtsstaat, i nisu još došla vremena kada će laganje u ime države i panjkanje neprijatelja postati temelji državne propagande, tako je Gavrilo iz sudnice izašao čist. Nedeljko Čabrinović opet je bio nestabilan, rušio se pa dizao, mijenjao iskaze i padao u očaj, a Danilo Ilić kao da je odustao od vlastite uloge u povijesti. Nikoga nije teretio, nikoga uvlačio u svoj slučaj, ali je priznavao kako atentat, možda, i nije imao smisla. Zapravo, kako atentat uopće nije imao smisla. Pred tužiteljima i sucima nije si na takav način pomogao, dok je kod pojedinih mladobosanaca i svjedoka vremena time navukao vječni bijes. Vjerojatno se i zbog takvog svjedočenja nikada nije stvorio Ilićev zavjerenički mit, pa ga je skoro i nestalo iz legendi i priča o sarajevskom atentatu. Iako je nesumnjivo to da je Danilo Ilić glavni organizator atentata, njegov redatelj, scenarist i rekviziter, više nikome nije bio potreban. Mladobosanski evanđelisti prezreli su ga da bi uskrisili Gavrila, ali ne samo zato, nego da ne bi imali dodatnih problema s Ilićevim držanjem pred sudom, dok su austrijski i austrofilski povjesničari i svjedoci, općenito svi koji smatraju Srbiju odgovornom za izbijanje Velikoga rata, a u Crnoj ruci, pukovniku Apisu i majoru Tankosiću inspiratore i organizatore Sarajevskog atentata, ne znaju što bi i kud bi s Danilom Ilićem, ako je atentat već organizirao netko drugi. Razlika između mladobosanske i austrofilske legende o Sarajevskom atentatu sastoji se u tome što mladobosanci insistiraju na svojim jugoslavenskim idealima, dok im austrofili pripisuju velikosrpsku ideologiju. Naravno, oni nikada nisu uspjeli rekonstruirati sarajevsku zavjeru Crne ruke, nego  insistiraju na onome što mladobosanci otpočetka priznaju, i što je utvrđeno i u istrazi- da su se naoružali u Beogradu. To nije, niti može biti, krunski dokaz zavjere, ali koga za to briga kada se insistira na nečemu tako jednostavnom i brutalnom kao što je izjednačavanje svakog jugoslavenstva s velikosrpstvom. Onima koji u to ne vjeruju, Tomislav Karamarko je u Omišu, krajem veljače 2014, prvi put zaprijetio klanjem nad Kevinom jamom. Ustvari, zaprijetili su njegovi stranački drugovi i istomišljenici, a on im se samo zahvali, govoreći kako je sretan kada ga tako nadopunjavaju. Prijetnja ustaškim klanjima vraća nas, međutim, u 1941, a ne u 1914, ali svaki je razgovor o 1914. danas uvjetovan argumentima 1941, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj… Mi bismo, međutim, da budemo slobodni ljudi, i da na kraju, iz književnih i iz životnih razloga, razumijemo perspektivu s obje strane šuplje metalne cijevi, i da na kraju opišemo putanju zrna s kojim je započelo “kratko dvadeseto stoljeće”.

Atentatori nisu mogli biti suđeni na smrt, jer su po austrijskim zakonima bili maloljetni. Ali Danilo Ilić bio je punoljetan, i bili su punoljetni mladobosanski jataci i seljaci, koji su im se našli pri ruci kada je trebalo prenositi oružje. Našli su im se pri ruci, i nisu ih odali. Zato su na smrt suđeni svi, ali tako da budu pogubljeni po određenom redu. Danilo Ilić kao zadnji. Tako da njegov užas bude najveći.

Danilo Ilić mirno je i staloženo pristupio vlastitom pogubljenju. Službenom sarajevskom dželatu, službenim jezikom rečeno Scharfrichteru za cijelu Bosnu, ime je bilo Alois Seyfried. Rođen je 27. svibnja 1858. u austrijskom gradiću Brun am Gebirge, koji se do danas stopio s Bečom, kao predgrađe glavnoga grada i mjesto lijepih ljetnikovaca, na istočnim krajevima Bečke šume. Alois je bio najmlađi od trojice braće. Josef i Rudi također su bili krvnici u Austro-Ugarskoj. Ujak braće Seyfried bio je Heinrich Wilenbacher, ugledni bečki dželat. Alois je došao u Sarajevo ljeta 1886, kao privremeni, a sljedeće je godine postao stalni krvnik. U slobodno vrijeme svirao je citru i komponirao. Volio je Schuberta i Chopina. Tokom trideset šest godina rada objesio je pedesetak osuđenika. Nakon prevrata, 1918. i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Seyfried je ostao u službi. U mirovinu je otišao 1922, s navršene šezdeset četiri godine života. Posljednje pogubljenje izvršio je u Zagrebu, gdje je 8. ožujka 1922. objesio Aliju Alijagića, osuđenog jer je 6. listopada prethodne godine izvršio atentat na Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih dela u Vladi Kraljevine SHS. Kao umirovljenik, Seyfried je živio u Sarajevu do 1930, kada se vratio u rodni Brun. Rado je, tri godine kasnije, primio beogradske novinare i razgovarao s njima o ceremonijalu pogubljenja koji se odvijao između devet i deset sati ujutro, 3. veljače 1915. Alois Seyfried jedan od onih Sarajlija, kuferaša, o kojima bi ovaj pisac rado napisao roman, umro je 9. listopada 1938, u rodnome mjestu, nekoliko mjeseci nakon Anschlussa, i nestanka zemlje u ime koje je ubijao. Nema podataka o tome, niti će ih ikada biti, ali pisac romana o Seyfriedu sklon je vjerovati kako je stari habsburški krvnik bio nesretan kada je nestalo Austrije, čime mu je na savjest pao posao koji je tolike godine revno i pošteno obavljao. Između njega i pogubljenih nije više stajalo ništa.

Opis juristifikacije Ilića i drugova, i njihovog svođenja na ništa, Alois Seyfried iznio je pošteno i po savjesti, ne vodeći računa o svojoj ulozi u povijesti, o uspomeni na nadvojvodu Franju Ferdinanda, niti o uspomeni na voljenu Monarhiju. Ovako je govorio bosanski krvnik: “Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao poslednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčaavao, a on mi je mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je takođe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice – ne sjećam se koji – rekao mi je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite!’ – Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati – rekao sam mu. (…) Ja vam ovdje – kao Austrijanac koji voli svog vladara – kažem da hrabrijih i mirnijih delikvenata u mojoj praksi nisam imao.”

Kako li samo riječ “delikvent” može zvučati neobično, distingvirano i distancirano. Njome se Alois Seyffreid štitio od suštine stvari, što zanimljivijim još čini zamišljanje što je taj čovjek mislio i osjećao kada je Adolf Hitler sa svojim trupama provalio u njegovu domovinu.

Danilo Ilić napisao je iz zatvora tri pisma, sva tri majci. Treće je pismo policija oduzela u jednom pretresu, i nikada ga nije vratila. To je pismo Danilo napisao prije pogubljenja, i vjerojatno je bilo najintimnije. U prvom pismu, jednu za drugom, stavlja ovakve dvije rečenice: “Ja ću možda biti osuđen na smrt. Ja sam zdravo.” Između njih, tih rečenica, samo je novi red, koji nama današnjima više i nije potreban.

Kao moto posljednjega poglavlja svoje velike knjige “Sarajevo 1914”, Vladimir Dedijer stavlja citat Borisa Pasternaka, a u citatu posljednja je rečenica: “Nekada smo bili ljudi. Sada smo epohe.”

Zvali su ga Ćiba. Književnohrvatski bi se reklo Krletka, ali kako ćeš, za gospu blaženu, čovika tako zvat?! Nadimak je imao zahvaliti činjenici što je polovicu života proveo po zatvorima. Nikoga nije ubio, ni silovao, čak ni istukao. Osim sebi slične, a to se ne računa. Samo je krao.

Kakva mu je bila reputacija, takav mu je bio i stajling: obligatne zvoncare, špicoke na take, razdrljena košulja, u makiji grudi veliki medaljon… Tako sam zamišljao najboljeg prijatelja Lina Venture.

U mojim nježnim godinama nije bilo gorega. Kad bi tko izustio njegov prišivak, zvonilo je kao u pećini, bez kraja i konca, a svaki se samoglasnik zlokobno istezao kao laštik: Ćiiiibaaa!!! Ajme, straj me se i sitit…

A onda je, puno godina kasnije, mom prijatelju krepalo auto. Iz čista mira, nasrid ceste. Dok je on testisima meo asfalt pokušavajući odgurati inkrepito mrcinu, jedini mu je u pomoć pritekao ostarjeli Ćiba

“E, moj šjor, dokle smo došli? A? Ova mularija danas više nema rišpeta ni za koga! Oće nan ko dat komad ruke? Oće kurac! Sramota!”

***

Rasizam je nježna uspomena. Valjda ga je zato tako teško iskorijeniti. Usađuje se ljubavlju od koje nema veće, prvi put kada ti, recimo, kažu da ne smiješ preskočiti zidić dvorišta i izaći na ulicu jer će te ukrasti Cigani.

Blagoslov je tada imati uza se grintavog susjeda koji će, sit dječje galame pod prozorom, drukajući za smjeli iskorak mališana na neprijateljski asfalt, hladno procijediti: “Oće, oće, kako da ne, pari da je Cigo pizda…”

***

Kad si kratak na školjci, noge ne mogu mirovati. Načelno, to i nije neki problem. Dapače. Ako je ljeto, a stopala su bosa, svaki te dodir keramičkog stolca hladi. Problem iskrsava ako su na zid zahoda oslonjene dvije goleme reprodukcije – “Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu” Otona Ivekovića i “Bosanski bjegunci” Uroša Predića – obje teške, s masivnim okvirima, davni uresi didova tinela ili možda njegove butige na Bačvicama, s kojima ne znamo gdje bismo, a žao nam ih je baciti.

Noga se trzne centimetar-dva dalje nego što bi trebalo, a onda po dječaku padnu i Petrovo truplo i dišperani Bosanci.

“Šta se dereš, nesrićo?”

“Pa je kralj!”

***

U svijet kriminala ušao sam prvi put kada sam okasnio na blagajnu kina. Dok sam od švercera kupovao kartu, ruke su drhtale snažnije nego dok sam pola sata kasnije strepio da ne uhvate Stevea McQueena.

Još dublje zagazio sam u zločin dok sam u mračnome portunu probava rebatinke iz kontrabande, Super Rifle. U struku mi široke, a nogavice kratke ka trikvartače. Nadimam se da ne spadnu, istežem ih da dosegnu gnjate, a krnjavi frajer s čikom u ustima zadovoljno klima: “Famozno ti stojidu.”

Iz: “La Nacion” (Buenos Aires) 30. april 1944. godine.

*

Analizirajući krizu stila u umetnosti našeg vremena jedan poljski profesor u svom eseju je došao do zaključka da je ta kriza svedočanstvo o dubokim perturbacijama u savremenom čoveku. Prema autoru, samo ponovno buđenje vere i metafizičkog čula u tom čoveku može da mu povrati duhovnu ravnotežu, a shodno tome i stil. Ta teza, međutim, ne čini se dovoljno ubedljiva. Prvo, teško je prihvatiti da je umetnost neposredan izraz stanja duha celog čovečanstva. Umetničko stvaralaštvo kao složena igra međusobno kompenzirajućih elemenata ne ispoljava se preterano dobro u ulozi psihološkog materijala u odnosu na takve rezultate; i najsavršeniji stilovi uvek su nastajali u burnim epohama i u neuravnoteženim dušama. Osim toga, gde je autor našao duboko disharmoničnu epohu? Kada izdalje posmatramo neku epohu sve nam se u njoj čini čudesno, ali je sasvim moguće da će kroz hiljadu godina neki drugi profesor s divljenjem govoriti o stilu naše epohe, a zlobno – o stilskom haosu svoje. Prema tome, u pitanju je činjenica da još uvek ne znamo šta je suština našeg stila.

Tačnije, osnovna slabost tog načina mišljenja je u onome što nam se čini najjačim u njemu. “Čovečanstvo mora da povrati veru” u standardno, tipično pium desiderium, i ništa više. To je isto kao kada bismo rekli da bolesnik treba da povrati zdravlje, a lopov – da postane svetac. Ako čovečanstvo ne poseduje veru, sigurno je da ne može postati religiozno samo zbog toga što je došlo do zaključka da nedostatak vere šteti stilu i da je bolje verovati u nešto. Vraćamo se veri, jer počinjemo da verujemo, a ne zbog uverenja da nedostatak vere nije dobar. Trenutno čovečanstvo malo može da uradi; moramo da čekamo nadahnuće, invaziju nove, opšte vere, jedine stvari koja nas može spasiti od postupnog raspada. Ako takvo nadahnuće ne dođe, propašćemo.

Za polazište sam uzeo tu knjigu, jer mi se čini karakteristična kako u pogledu zaključaka tako i teme. Ne znam da li će naša epoha imati manje vere i manje stila od prethodnih, ali je sigurno da se nedostatak tih elemenata sada više oseća nego u prošlosti. Poslednjih decenija svi su ukazivali na potrebu hitne borbe s tim ateističkim i haotičnim stanjem duše, s obzirom da je neki parazitski demon odgajio celu novu generaciju; takođe smo videli i različite kolektivne i individualne pokušaje, da se nađe zajednički, opšti, jedini i apsolutni bog. Kakav je rezultat toga? Katolička religija je u prošlosti bila najmoćniji izvor duhovnog života, a danas je poput ogromne lavine ravnodušnosti i ateizma. I van njenih okvira pokušavali su da nađu nove mitove i nove vere, međutim oni su se pokazali još bezbožniji od ateizma. Jer, onaj koji ne veruje, ko ne veruje u bilo šta, jeste bezbožnik i to još veći nego onaj koji na veštački način i iz oportunističkih razloga pobuđuje u sebi “slepu veru”. Naša epoha obiluje bogovima koji nisu ništa više nego sredstva psihičke higijene, a u religiji nisu cilj sam po sebi već samo pretekst za nešto drugo. Recimo, neki narod se priprema za rat, da bi postao moćan on tokom nekoliko godina, pomoću neprestane kolektivne presije nameće sebi “slepu veru” u vođu. Pomenuti pisac konstatuje da “treba verovati” i na osnovu toga formira svoja najdublja uverenja. U tim slučajevima svejedno je da li se veruje u Boga ili u kokošku; isključivo je važno da se posredstvom boga-preteksta nekako organizuje.

Slično se događa kada čovečanstvo na suviše svestan način želi da izleči svoju podsvest. Oni koji ističu nužnost duhovnog jedinstva zaboravljaju da ne postoji način da se takve stvari stvore, smatrajući da se događaju same po sebi. I, premda je situacija tužna, čak groteskna, ne postoje razlozi za jalovim jadikovanjem i sumornim proročanstvima. Krvavo polje današnjice je životvorno, a jedina njegova mana jeste to da uvek ne donosi plodove koje smo očekivali. Ni kriza stila ni u kom slučaju nije nešto beznadno već naprotiv, krije u sebi ozbiljne mogućnosti novog, bujnog razvoja, koje nije pametno omalovažavati. Umesto da zapitkujemo: “kako se izboriti za stil”, potrebno je da taj problem postavimo malo drugačije: “kako umaći stilu” ili “kako živeti i stvarati pod navalom različitih stilova”?

Posebno svojstvo umetničke problematike je činjenica da što se više udaljuje od svakodnevnog života, postaje sve arbitralnija. Zbog čega pronicati u tajne stila ovog ili onog umetničkog dela ako je manje više svako u određenoj meri umetnik i mora da traži vlastiti izraz i formu, vlastiti način življenja, odnosno u krajnjem ishodu, u svakom trenutku mora da rešava probleme stila? Jedno je sigurno, da je naša sadašnja forma loša. Ne samo umetnici već svaki kulturan čovek danas ima neprijatan utisak da je sve što govorti i misli, sam njegov način izražavanja i određivanja sebe u odnosu na druge – neadekvatan u odnosu na njegovu unutrašnju stvarnost. Želimo da izrazimo svoja uverenja i odjednom primećujemo da govorimo užasne gluposti. Držimo govor koji ispada preteran, lažan i krut. Tragamo za verom – i konstatujemo da je ta vera gluplja i neljudskija od nas samih. Naša generacija liči na džentlmena obučenog u neodgovarajuće odelo – preširoko ili pretesno, sa tri rukava ili samo sa jednom nogavicom. Tako obučen džentlmen neće izbeći smešnost, odnosno smešnost nas progoni u svim našim verovanjima, delima, rečima, stavovima. To je očigledan znak loše forme. Drugi znak je neverovatna lakoća stvaranja najrazličitijih stilova. Treći znak je sve veće nepoverenje prema svemu što “treba” da kažemo, mislimo, radimo. Postoje i drugi, prilično dramatični znaci, međutim ne možemo ih sve pomenuti. Prema tome, šta će uraditi neko ko se nađe na prijemu u tako neobičnom “fraku”? Potrudiće se da na sve moguće načine uveri druge da sam nije smešan, već isključivo njegov “frak” i da on nije “frak” već da je bolji od svog “fraka”. Kratko rečeno, po svaku cenu potrudiće se da se psihički distancira od svog “fraka” i, makar u svojoj svesti, distancira od njega.

Naša generacija manje više postepeno zauzima takav stav prema stilu. Dugo smo činili sve moguće da osvojimo stil; sada, prošavši kroz različite paklove, počinjemo da menjamo mišljenje. Danas se više ne radi o postizanju stila već o bekstvu, izolovanju od stila. Kada bi se stručnjaci za estetiku umesto potrage za svojom istinom u knjigama pozabavili neposrednom opservacijom ljudi, verovatno bi došli do istog zaključka. Međutim umetnost je tako spora i konzervativna da po svoj prilici poslednja izvlači zaključke iz te psihičke evolucije, iako i pored svega ne nedostaju simboli koji svedoče o promeni do koje je došlo u samoj umetnosti, dok ljudi koji su imali priliku da upoznaju najmlađu književnu sredinu u Evropi, u vezi s tim nemaju sumnje. Među tom omladinom postepeno raste svest da neće uspeti da stvori savršena dela, da će sve što napiše manje više biti loše, slučajno, čak ispod njenih mogućnosti. Otud se kod mnogih savremenih umetnika javlja tendencija distanciranja od vlastitih dela – u istoj meri u kojoj je davni umetnik želeo da se poistoveti sa svojim delima; zbog toga se trude da pomoću različitih sredstava – humora, groteske, ironije, sukobljavanja različitih stilova, parodije i slično – stave iznad onoga što pišu. Siroti Žari, autor sjajnog “Kralja Ibija”, nikada nije zamišljao da apsolutna parodija može postati nešto ozbiljno i preko potrebno.

Nasuprot svim ekstravagancijama u koje nas može gurnuti ta struja, ocrtava se i nešto suštinsko: možda prvi put u istoriji počinjemo ozbiljno da brinemo o našoj formi. Jer, čovek nikada nije imao tako jaku svest o provaliji između naše vlastite forme i našeg vlastitog ja, o ogromnoj ulozi koju forma igra u njegovom životu. Postajemo svesni stila upravo zbog toga što je naš stil loš. Počinjemo da shvatamo da ako neko iznosi gluposti, da nužno ne znači da je i sam glup već da njegov način izražavanja ćopa; recimo, ako otac grdi sina, to nužno ne znači da stvarno oseća bes već zbog toga što “igra ulogu oca”, psihički se prilagođavajući određenoj formalnoj shemi. Do nedavno smo interpretirali sve kao neposredan izraz osećanja, mada svakoga dana sve jasnije vidimo da čovek neprestano tragajući za formom, stilskim izrazom, stvara u sebi osećanja, da bi se prilagodio svojoj “zvaničnoj ličnosti”. Na taj način formalan činilac sve napadnije se meša u našu psihologiju koja je dotle bila čisto emocionalna. To, možda u većoj meri, započinje potpuno obnavljanje našeg života.

Sada treba istaći i činjenicu da to nužno istupanje protiv stila i “dominacije nad njim” nije ni nešto ništavno, ni ludo, kako se može činiti. Čak naprotiv, to može biti podjednako prirodan i načelan stav koji je u suprotnosti sa umetnicima prošlosti. Stvar je u tome da pored sile koja nas primorava da se poistovećujemo s našom formom postoji i druga, ništa manje važna, koja nas navodi na bekstvo. Čovek, po prirodi nesavršeno biće, koje se neprestano razvija, nikada neće postići savršen stil. Naša forma ne potiče neposredno od nas, u stvarnosti nije “naša” već nastaje među ljudima, proizvod je suživota. To su dva razloga zbog kojih je postulat apsolutne harmonije između čoveka i stila samo maštarija.

S poljskog prevela Biserka Rajčić

Miljenko Jergović: Rod (Fraktura, Zaprešić, 2013)

Pročitano u emisiji “Bibliovizor” Trećeg programa Hrvatskog radija 15. veljače

*

Zadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i prije dva mjeseca objavljeni žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”. Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to. Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju. To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura. Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda. Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Marqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi. Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Marqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba. Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati. “Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije. “Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi. No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima. “Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo. Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje. Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće. “Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije. Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji. On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji. Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta. Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914”. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete. A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.

Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.

To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.

E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.

U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.

No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.

Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.

Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!

Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)

Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.

Tko je, dakle, Markušić?

Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.

Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”

Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)

Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”

Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.

U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“

Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.

Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.

Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.

Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.

Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.

Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:

“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.

Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”

Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!

Pisat ću možda ministru zdravlja jednom o tome. Koliko je luđaka oko nas, antipsihotici i antidepresivi trebali bi se izdavati bez recepta, samo uz predočenje važeće osobne isprave, legitimacije, vozačke dozvole ili putovnice Republike Hrvatske. Zamislite, molim vas, što mi se jučer, u nedjelju, nešto prije podneva dogodilo. Krasan, sunčan proljetni dan, ja na Pjaci spokojno pijem kavu i ćakulam s prijateljem, kad u neka doba, što bi rekli u svim dobrim pričama, prišulja mi se nepoznat pajdo, očito u stanju velike živčane uznemirenosti, i zalije me kantom govana.

Prepadnuto skočim ne shvaćajući u prvi trenutak što se dogodilo, a on nešto ljutito dobaci o nečemu što sam napisao i brzim korakom šmugne. Pa vi sad kažite da se novine više ne čitaju. Vražiju mater se ne čitaju. Jedan moj odani čitatelj danima se nervirao, i brižljivo kao pčelica sakupljao svoj gnjev u plastični sić, i čuvao ga, nemam pojma, valjda u špajzi, izlažući se riziku da i on i njegova samohrana majka nerotkinja fasuju nekakvu boleštinu, a sve da bi u zgodnom trenutku mene zaskočio i zagnojio.

Da nije smrdilo kao što je smrdilo, svega mi, bio bih dirnut njegovom pažnjom. Neskromno je to možda reći, ali koji bi se još novinar i pisac, i ne samo u nas, mogao pohvaliti da se neubrojive osobe zbog njega s kantama govana prikradaju ulicama?

Kad se to dogodilo, više mi je bilo žao prijatelja što je kolateralno stradao, a naročito njegovog psa koji je mirno ležao kraj stola. Toga dragog, dobroćudnog, divno odgojenog labradora, već u godinama kad ga zdravlje više ne služi kako ga je nekad služilo, sasvim je nedužnog zasralo. Blaženo nesvjestan partizana i ustaša, Tita i Pavelića, Karamarka i Milanovića i svih drugih prijepora koji razdiru našu javnost, Mrki nas je odozdo gledao nekako žalosno, kao da bi rekao: “Fellas, I’m too old for this shit!”

Otišao sam kući, izribao se vrelom vodom i sapunom, presvukao u čistu odjeću i već pola sata kasnije pio novu kavu na istom onom mjestu gdje su me pola sata ranije grubo prekinuli. I to je, po prilici, sve što bih vam o tome nemilom incidentu mogao ispričati.

Međutim, ono mnogo zanimljivije počelo se tek događati. Vijest da me je u gradu zalilo govnima objavljena je prije dva popodne, a jedan prilježni posjetitelj sajta smjesta je, nakon osam nanosekundi komentirao: “Ima boga!” Bila je to prva od bezbroj reakcija i, iskreno, nemalo me začudila. Čitao sam Bibliju i znam ponešto o glasovima iz gorućeg grma, bijelim golubicama i anđelima glasonošama, ali da bi se Alfa i Omega, početak i kraj svega, Stvoritelj neba i zemlje mogao pojaviti u kanti govana, poprilična mi je novost.

Kako sam nisam religiozna osoba, bit će da mi je nešto promaklo. Riječ je o valjda o nekakvom specijalnom, hrvatskom doživljaju vjere. Kako bilo, građaninu koji je napisao “Ima Boga!” drage bih volje ustupio jaketu koju sam imao na sebi kada mi se Apsolut ukazao, da je obuče za nedjeljnu službu u župnoj crkvi.

Koješta je tu, napokon, bilo osobeno hrvatski. U komentarima ispod novinskih članaka i na facebooku rasplamsala se intelektualno veoma poticajna rasprava puna oduševljenih uzvika i smajlića. Anonimno je internetsko pučanstvo većim dijelom razdragano klicalo junaku s Pjace. Neimenovani medijski stručnjaci učeno su primijetili da su kible dreka dobrodošla novost u našoj nešto i učmaloj javnoj komunikaciji.

Politička je kultura, smatrali su, u bacanju govana dobila novo polemičko oružje, izravnije i moćnije od ijednog dosad. Mnogi su se javili da bi to i sami učinili, samo da imaju strpljenja i volje da čučnu iznad sića i na jednu hrpu iz crijeva istisnu sve što misle. Čisto ih je tuga hvatala da su toliki njihovi dragocjeni argumenti završili isprani mlazom iz vodokotlića…

Oprostit ćete mi, ali nisam ovo dulje čitao. Morao sam se ponovno otuširati. Nakon dvadesetak minuta pred kompjuterom osjetio sam se nekako i prljavije nego kad me je debil na štekatu polio iz kante. Smučilo mi se otkriće da se ljudi perverzno uživaju u izmetu kako valjda ni svinje ne uživaju. I ponovno sam se sjetio prijateljeva labradora i pomislio kako mu idući put kad se sretnemo moram reći: “A, moj Mrki, s kakvim mi životinjama živimo.”

1.

Marta, 14-godišnji Djek Rasel, šarmantne njuške, ali promenljivog karaktera, leže u košaru do njegovih nogu, dok on na junskom suncu proteže svoje ukočene mišiće na klupi u bašti. Ovo kuče ne dopušta maženje po glavi, no ipak naslanja svoj obraz o njegovo desno koleno.

Tada pomišlja, bez straha – ovo zlovoljno, ćudljivo kuče, jednodnevno cveće, kiša kao slab tuš koji možete da zatvorite samo jednim zavrtanjem slavine, Fionina radna kućica, Kolshil – da li se sve to dešava ovde, njemu, ili pak izvan njega, na akvarelu nazvanom “Alergični kašalj”?

Mada sada primećuje i neke skrivenije detalje: senku progonjenog u donjem levom uglu slike (i ruke koje u bekstvu zaliče na grane).

Neosetno, i njegovo ime prelazi u drugo, u predmet na uljanoj slici “Makedonac u poseti Fioninom domu” ili nešto slično. Njegov profil, delimično zaklonjen dlanovima, gleda tipičan engleski prolećni pejzaž sa terijerom i ženom bosih nogu; a čini mu se da je i onaj tamo, uramljen u slici, sasvim zadovoljan. Kao komforni voajer.

2.

Negde tamo između izvesnog i možda, u nekom drugom vremenu, ti si bio jedan iz družine Kupidona, sa slatkom kapljicom pljuvačke na uglovima usana. I prelaz u anđela desio se sasvim lako, kao embrionu koji se oslobađa iz svoje izvanredno nežne membrane (iako se unutrašnja voda malo namreškala) i ispili se iz kožurice. Bio ti je potreban samo trenutan napor da se izbaciš napolje, da bi postao ljudski leptir, nečujni, bespolni letač ka sledećem svetu.

I sada, kada si se navikao, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz veka u vek na jednu te istu rutinu, na istu boju, odjednom – prelom!

Neko (uvek se nađe takav) te primećuje i ugrabi te kao da si neki nejaki patuljak, odseca tvoju bebinju glavu da bi ti je potom opet nasadio i ostavio te usred vrta u cvatu.

A mogao si da se smestiš, kažu, u luksuzni wagon-lit i da otputuješ (radosno ispraćen sa perona, trepćući svojim dugim trepavicama) ka nekoj poznatoj prerafaelitskoj slici. Ali ti si odabrao da te posade u Barijev i Rozin vrt, ispruženih dlanova, sa voćem na njima. Mada bez košare. Pa i šta će ti ona? Nebo je sve bliže i nepreglednije i možda te očekuje novo, mučno Atlasovo iskustvo.

Ali ti ne izgledaš nimalo zabrinut u svojoj punačkoj nagosti, samo sa bretelom na ramenu. Tamo gde sediš, možeš najintenzivnije da namirišeš nadolazeću plimu cvetanja: u aprilu, plavi i beli jorgovan, u maju, divlji kesten sa njegovim nepomičnim, piramidalnim cvetovima, divlju maslinu i jasmin beli, u junu lipa. Koliko nijansi raznog bilja, drveća koje raste, osećaš kameno bebče, ovih meseci iz svog kutka u bašti!

3.

I don’t like the black pansies in the window box: sticks and stems. But you could make a ball-gown out of the unusual big poppies behind them.

Nije baš siguran koliko je njegov otac voleo bulke (one su u Makedoniji manje nego u Izinoj bašti). Čak i u onoj njegovoj poslednjoj godini, kada mu je cveće postalo važnije od ljudi.

Sunča se u bašti, sedeći u kolicima. Postao je ćutljiv: jede voće, pljuje koštice. Ali se ne može osloboditi razmišljanja. Mrmlja, mršti se i tiho psuje: Ljudi su kao ose! Ma ko ih jebe! No, ma koliko želeo, ne može da bude pustinjak. Pogled mu luta baštom i zaustavlja se na bulki na pola metra od njega – ne u buketu kao u Izinoj bašti, nego na izdvojenom, samo jednom cvetu maka.

Dečak Momčilo viri iz makove čašice. Petogodišnji Momčilo koji se ugušio jedući cveće.

Te večeri posle pogreba, pepeljasto siva od tuge, majka, njegova baka, nalazi oca i njegovu sestru usta prepunih divljeg cveća pokupljenog sa poljana pored Vardara. Njihova otvorena usta, prepuna stabljika, listova i cvetova, zamazana su tamnim, kao krv, sokom od bulki. – Idemo kod Momčila, da zajedno vozimo naše tricikle, tamo, na nebu.

Momčilovo lice nije zbunjeno. Njegove oči kao da su sišle sa koptskih mozaika na dno kadifaste čašice maka. Pripadaju koliko suncu, toliko i senci.

Izabela odlazi da zalije cveće. Pre toga ga poslužuje cvetnim likerom. U njegovoj slasti se osećaju polenova zrnca. Je li njegov otac ispružio svoje reumatične ruke prema makovom cvetu, prema svom bratu Momčilu? Da li je dosegao blizinu između dva sveta? Nije mu još vreme: ima još šest meseci pre nego što će se pridružiti veseloj familiji sa triciklima.

I love you lots. Love me.

*

S makedonskog preveo autor