U sklopu svog projekta Sjene, kojima izrađuje sjene srušenih spomenika na Balkanu, Antonio Grgić je kockicama šećera izradio sjene dvaju srušenih spomenika; caru i kralju Franji Josipu i kralju Petru Karađorđeviću koji su stajali na centralnom trgu u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Ta dva spomenika bili su postavljeni na isto mjesto; kada je srušen spomenik Franji Josipu 1918.godine, na postament srušenog spomenika je 1924. postavljen spomenik kralju Petru Karađorđeviću. Poslije njegovog rušenja 1941. na ovaj trg spomenike nisu više postavljali.

Ova akcija napravljena je desetak dana poslije zasijedanja livanjskog Općinskog vijeća na kojem je jedan nezavisni zastupnik predložio podizanje spomenika Franji Tuđmanu*, a vijećnici HDZ-a BiH su glasali protiv.

*
* pri svom posjetu Livnu, Franjo Tuđman je na tom trgu, kao hrvatski predsjednik održao svoj govor

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

*

Za mene bila je to
jedrilica s nužnikom

Za nju bio je
nužnik koji plovi

Zato smo plovili samo jednom
a život proživjeli skupa

Ali to je bilo na kopnu
na moru se nijesmo složili

Srećom je čovjek
suhozemni stvor

Katkad se sudbine ljudi, čiji se životi inače kreću
Kolosijecima usporednim, nepovezanim,
U jednom trenutku dodirnu i kobno spletu,
I jest zagonetno kako se to događa,
Ali tvoja prava tema, tvoje neodbacivo breme jest:
Kako taj trenutak, potom, nikad ne prolazi
Nego kao mora što određuje unutarnji život potomaka,
Tvoj život,
Traje preko svih ovih godina, preko vremena,
Kada već odavno nema onih
Kojima se dogodio,
Koje je zameo.

Ima u ovome spisu-sjećanju mjesto na kojemu se spominje tvoj otac
Kao redatelj-amater koji je s diletantima u Hrvatskoj čitaonici
Predstavljao Jeftićevu dramu Fra Jukićevo znamenje, i kao onaj
Koji bi bio zvan na čaj kod Budimirovih u njihovu veliku kuću iznad
Grada na Ključkoj cesti s ogromnim vidikom na cijelu kotlinu i prema
Sjeveru, prema dalekom tmastomodrom masivu Čemernice, kada bi
Preko ljeta iz Beograda, tih kasnih tridesetih godina stoljeća, u V.
Kod brata Sime dolazio glasoviti klasični filolog i poliglot, slijepi
Profesor Milan Budimir, čovjek živa i komunikativna duha, pa je
Tražio nekoga u V. s kime može razgovarati na kojemu od svojih
Dvanaest jezika, francuskome u ovom slučaju. (Zabilježeno je kako je
Profesor objašnjavao porijeklo svojega znanstvenog zanimanja:
„Majka Jovanka je govorila ikavski, otac ijekavski, i eto korena moga
interesovanja za filologiju!“ A u njegovim biografskim podacima stoji
I ova notica: „Posle završene osnovne škole u rodnom mestu,
zahvaljujući svojim komšijama muslimanima, dobio je 1902. godine
stipendiju za dalje školovanje. Tada postaje đak klasične gimnazije u
Sarajevu i u njoj uči do 1910. godine.“)

Na spomenutom mjestu već je izdaleka nagoviješteno zlo i muka, pa
Ipak je ono prožeto stanovitom toplinom, iluzijom idiličnosti, sloge.
Neće, potom, proteći mnogo vremena, tek koja godina, a pakao će
Sići na zemlju: hiljadudevetstočetrdesetprva. Uzdržan inače, i
Programski hladan, strogo činjeničan, tada župnik-ljetopisac na
Trenutak popušta, pa mu bilješka zvuči gotovo kao krik: „Strašni
građanski rat nastao je u našoj državi.“ Ali se odmah vraća svomu
pravom pozivu – bilježenju kratkih, suhih podataka, a oni, skupljeni
Na određen način, govore više nego debeli svesci i dugi govori:

Travanj. Proglašena je Nezavisna Hrvatska država (tu je i Bosna sa Hercegovinom). Poglavnik Dr. Ante Pavelić, zamjenik Dr. Osman Kulenović; za vrbasku banovinu: Dr. Viktor Gutić, stožernik. Novom poretku vesele se muslimani i Hrvati, a Srbi su silno zamišljeni i žalosni.
U novu ustašku vojsku primaju se samo katolici i muslimani, prijavljuju se i dragovoljci. Židovi se progone i pravoslavci, kod velikih trgovaca u radnju postavljeni su komesari, koji od prodane robe neki dio novca predaju državi.

Svibanj. Čuje se da ima Srba, oružanih četnika u Krajini; kazuje se, da su u jednom selu niže Banje Luke ubijena 2 njemačka vojnika, 2 hrv.ustaše, te da su 100 Srba težaka Nijemci strijeljali, a u Sanskom Mostu da je obješeno nekoliko  Srba. Nekidan su Nijemci izdali proglas, da će za 1 Nijemca ubiti 100 Srba. U Banjoj Luci 200 metara od banovinske zgrade moraju se Židovi i Srbi  iz stanova iseliti. U bivšoj vrbaskoj banovini pravoslavni zovu se službeno „grčko-istočni“. U Varcaru svi financi grčko-istočne vjere otpušteni iz službe. Za cestare postavljeni su neki katolici i muslimani. I žandari pravoslavne vjere su otpušteni u mjesecu lipnju.

Srpanj. Svi grčko-istočni svećenici u našem kotaru sa familijama zatvoreni su bili u noći 11-12./VII. i slijedeće noći odvezeni su prema Srbiji u autobusima.
Nijesu predali oružja dva seljaka grčkoistočne vjere iz Surjana, te su strijeljani po žandarima kod sudske zgrade u Varcaru, prijavili su ih i svjedočili njihovi susjedi grčkoistočne  vjere. Na 24./VII. došlo u Varcar  205 osoba Slovenaca, jer su ih iselili Nijemci iz Maribora i okolice; smješteni su u škole, a poslije neki u bogatije gradske kuće grčkoistočnih.
Srbi i komunisti oko 25./VII. digli ustanak u Drvaru. I mi dosta straha podnosimo, jer ih ima u Mliništima i na Štrbini.

Eto sasvim dovoljno naznačene i postavljene scene za ono što dolazi.
U travnju 1941. za kotarskoga predstojnika „po zagrebačkom nalogu“,
Kako obavještava ljetopisac, postavljen je „svršeni filozof Josip L.,
rođen u Jajcu 1914.“ (to je naš redatelj-amater i znalac francuskoga),
A „u gradu je osnovano Narodno vijeće: župnik, paroh, imam i drugi
građani (njih oko 15), predsjednik: Matija Stipančić, trgovac“. Ne
Bijaše to ništa do cinična simulacija civilne vlasti, kulisa iza koje su
Ubrzo krvavu politiku banjalučkoga stožernika Gutića marno počeli
Provoditi lokalni ustaški kletvenici, povjerenici i oružnici. Na dan 12.
Svibnja ljetopisac bilježi: „U Banju Luku otjerani su iz našeg grada:
Đorđo Roljić (ubijen je), Pajić (vraćen) i Simo Budimir.“

Mnogo puta kroz cijelo djetinjstvo i kasnije, u majčinim kazivanjima,
Stegnutim i gorkim, ponavljale su se uvijek iste rečenice o tome:
„…onda smo čuli da su uhapšeni i odvedeni Roljić i Budimir, i dok je
otac  na sve strane skakao, raspitivao i poručivao da ih se mora
osloboditi, Roljić je – kako smo kasnije saznali – ubijen odmah na
početku Maloga Pravca iza Starog Sela pokraj onoga velikog kamena
uz cestu, a Budimira je progutao mrak. Tada je on zatražio da ga
razriješe, a oni nisu bili zadovoljni njegovim protivljenjem progonu
Srba, pa su ga već krajem svibnja smijenili.“

Na drukčiji način od dvije godine mlađega brata Milana, i Simo je bio
Čovjek jak, s impresivnom biografijom. Rođen 1889. u Varcaru od
Oca Đure, sitnog trgovca-zemljoradnika, i majke Jovanke, domaćice,
Izučio je ekonomsku školu u Madžarskoj, te još za Austro-Ugarske
Počeo raditi u V. kao kotarski ekonom. Na nedatiranoj  i
Neubiciranoj fotografiji vidimo ga, stasita i lijepa muškarca, pod
Punom opremom pripadnika  skijaških jedinica na služenju roka
U vojsci Monarhije. Kao srpski dobrovoljac u bitki na Ceru u
Kolovozu devetstočetrnaeste dopao je teških rana. Zarobljen je i
Prebačen u neku zatvorsku bolnicu u Austriji. Otkrivši da je u
Godinama aneksijske krize bio u komitskim odredima Voje
Tankosića, bečke vlasti ga osude na smrt. Uoči same egzekucije, uz
Pomoć nekoga liječnika Čeha, uspije pobjeći i dohvatiti se Italije.
Kako je prezdravio, što je radio, o tome ne znamo ništa, ali je
Pretpostaviti da, energičan i poduzetan, nije patio od bespomoćnosti.
U Bosnu i u Varcar vratio se pred kraj rata. U novoj državi Budimir
Se svim svojim moćima dao na podizanje kraja. Ideali srpskoga
Nacionalizma starog kova i nova ideja troplemenoga jedinstva nisu
Se u njemu spajali kao pokvarena politika, nego su se skladno stapali
U okvir za punu posvećenost i predanost konkretnom razvoju i
Dobrobiti ljudi i kraja. Poslije rata ponovo radi kao sreski ekonom,
Zatim je dvaput biran za načelnika opštine Mrkonjić-Grad, a 1935. na
Jevtićevoj listi izabran je za narodnoga poslanika sreza u Skupštini.
Iz poslaničkoga kluba vladine većine izbačen je zbog glasanja protiv
Zakona o prihvaćanju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i
Vatikana. (Upamćeno je kako je poslije toga njemu i grupi
Istomišljenika na kolodvoru u Banjoj Luci priređen veličanstven
Doček, te da su kroz centar grada nošeni na rukama.) Putovao je 1937.
U Bugarsku na poziv mitropolita Stefana, koji mu je darovao dvije
Vrijedne ikone za crkvu što ju je kanio podići u selu Podbrdu. Kada
Na izborima 1938. nije ponovo izabran, vratio se s istim žarom poslu
Sreskoga ekonoma. Unapređenje poljoprivrede, pčelarstva, peradarstva,
Stočarstva, uvođenje rasne stoke, izgradnja putova, vodovoda i česama
U selima, zadružno organiziranje gradskih zanatlija, stvaranje fondova
Za školovanje i opskrbu siromašnih djevojčica i dječaka – u takvim
Pregnućima nalazio je Budimir svoja zadovoljstva i ispunjenja. Izgleda
Da je posebnu strast gajio za sađenje monumentalnih drvoreda; takav
Jedan bijaše dug sedam kilometara uz ravnu cestu kroz Bilajce zvanu
Veliki Pravac, zasađen plemenitom jabukom. Uništen je u
Novodobnim adaptacijama, proširenjima i asfaltiranjima ceste.

Taj drvored i ta cesta bilo je i zadnje od Budimirova djela što su
Njegove oči gledale: njome su ga onoga 11. svibnja ustaše odvodile
U Banju Luku, u Crnu kuću. U lipnju je prebačen u Zagreb, odakle
Je sinu Velimiru poslao dopisnicu sa šturom viješću da ih vode
Nekamo u Liku. Više od toga zadugo poslije rata, godinama, o
Sudbini Sime Budimira nitko nije uspio saznati ništa. Po
Velimirovu kazivanju: „Ni moj stric, Simin brat, Milan Budimir,
profesor univerziteta u Beogradu, koji je bio dobar prijatelj sa
tadašnjim ustaškim funkcionerom Milom Budakom, nije uspeo da
Simu preko Budaka spase.“ Tek u najnovije vrijeme, s prvim
Desetljećem Dvadesetprvoga vijeka, saznalo se: i Simo Budimir je
Među žrtvama što leže u strašnome Jadovnu.

A naš znalac francuskoga, svršeni filozof i nesuđeni kotarski
Predstojnik? I on je odveden, samo od drugih pobjednika i nešto
Kasnije, u marševima smrti četrdesetpete. Kako se on nosio sa svojim
Udjelom u sudbini Sime Budimira? Je li se zadovoljavao time što nije
Znao da je odveden, i da je nešto pokušavao kad je saznao? Ili se
Grizao? U prilog mu idu neka kasnija svjedočenja da je u nepunih
Mjesec dana svojega nevoljnog predstojništva doista činio sve što je
Mogao da spriječi ili ublaži zlo. U feljtonu što ga je desetljećima
Kasnije u sarajevskom režimskom glasilu Oslobođenje objavljivao
Poznati banjalučki publicist s pristupom Udbinim arhivima,
Objelodanjene su pojedinosti o tome da je čak i ozbiljno riskirao.
Za te detalje obiteljsko pamćenje nije znalo. Kada je nad svojom
Grobnicom, nikad utvrđenom, bezimenom, vjerojatno masovnom,
U zadnjem času, očajan, mislio na svoje najbliže, na svoje rođene,
Koji ga čekaju i nadaju se, je li mu se Budimirova sudbina, i onih
Što njega čekaju i nadaju se, javila kao ogledalo ili odjek vlastite?
Može li biti da mu je to bila zadnja slika-misao? Ili je ta duša već
Bila pusta i prazna. Ništa o tome ne možeš znati.

A što je s tobom?
Što znači to, da dvije davne sudbine,
Dva života što su se inače kretala kolosijecima
Usporednim, nepovezanim,
Pa se kobno dodirnula u jednom jedinom trenutku
Postanu tvoje neodbacivo breme
I određuju tvoj unutarnji život,
Preko svih ovih godina, preko vremena,
Kada već odavno nema onih
Kojima se taj trenutak dogodio,
Koji ih je zameo?

*

ivanlovrenovic.com

ulomak iz romana u nastajanju
*

Lokalni meteorolozi nijesu pouzdaniji od Nika Ilina – gatara koji je cetinjske zime proricao gledajući u plećku – ali ovoga puta su pogodili. Rijetki turisti u Budvi, uglavnom Nijemci, u trećoj životnoj dobi, još će moći uživati u prijatnom miholjskom suncu. I deveti oktobarski dan je osvanuo sunčan: živa u termometru je oko jedan popodne dostizala dvadeset osam stepeni. Šćepan je otvorio prozore dnevne i spavaće sobe. Dobro je što su se gradske vlasti dosjetile da nedjeljom zabrane promet motornim vozilima glavnom ulicom, mislio je Šćepan. Ipak, jedva bi dočekao da prođe nedjeljni dan, koji većina ljudi provodi s familijom u nekom obližnjem izletištu, na Marezi, Virpazaru, Rijeci Crnojevića. Titogarađani koji nijesu otišli s porodicama na izlet, prije podne su u Radovču, ekspres restoranu, u bašti hotela Crna Gora, prepričavali otrcane viceve i starovaroške tračeve, a onda su odlazili kućama gdje ih je čekao neki staropodgorički specijalitet, jufka, japraci, jegulja na pilav ili krap sa crnijem lukom i šljivama, dok su irvasi, kako su starosjedioci zvali doseljenike, više preferirali svoja zavičajna jela, raštan sa suvim mesom, kuvani pršut s bijelim zeljem u kokote, skorup iz mijeha s kuvanom krtolom, kačamak ili vareni sir s kukuruznim brašnom. Šćepan je ljetos na izlogu knjižare Kultura, koja je di fronte njegova stana, na uglu Trga Republike, mjestu gdje se sijeku ulica Slobode i Vučedolska, ugledao zbirku pjesama Stevana Tontića, Nedjelja je crna mati. Kupio je knjigu zbog neobičnog naslova, iako se listajući razočarao, jer je vidio da je u pitanju moderna poezija slobodnog stiha, čija mu tematika, jezik i stilske figure nijesu bliski.

Majka je umrla u subotu veče, ali prije ponoći su njeno tijelo prenijeli u kovčegu, u kapelu Novog groblja. Šćepan je u stvari cijeli protokol oko kovčega, mrtvačkih kola, pisanja plakata, nabavke rakije i cigareta za one koji dođu poslije sahrane da se počaste za dušu pokojnice, prepustio majkinom drugobratučedu, Gorčinu Žutkoviću, komandiru noćne straže u Obodu, koji je najviše uživao u organizovanju svadbi i sahrana. Gorčin je bio ponosan što ga nekad i stariji ljudi pripituju, je li ispavno ovo ili ono, kad su pitanju mladenci, ili oni što ih ispraćamo na drugi svijet. Šćepan je prezirao Gorčina – koliko i Gorčin njega – ali mu je bilo drago što se on tu našao i preuzeo sve poslove oko ukopa Rumice Dragišić, rođene Žutković. (Tripko i Rumica nikad nijesu zvanično razveli brak, iako su mnogo više vremena živjeli razdvojeni nego zajedno). Šćepan se sjeti koliko bi mu sad, u organizovanju očeve sahrane, pomogla Gorčinova snalažljivost, ali isti čas se naljutio na sebe što je to i pomislio, jer bi mu rođakova pomoć na nos izašla. Gorčin je toliko mrzio izvanjeg zeta, Tripka Dragišića, i toliko je njegovog sina gledao s visine, kao mlakomuda, da bi se sigurno napadno seirio što mu je zapala prilika da komanduje spuštanjem u grobnicu toga izroda, kako ga je zvao talijanaša, s kojim je nekim slučajem rodio na isti dan 30. decembra 1920. Tripko se ispilio u Kazerti, u bolnici Santo spirito, u prvi mrak, a Gorčin u Vidakovicama, pred zoru u pojati među stokom sitnog i krupnog zuba.

Šćepan je pozvao broj informacija pošte Kotor 082 988, čija centrala pokriva i risansku varoš. Okretao je brojčanik telefona iako je bio uvjeren da nedjeljom u kotorskoj pošti, nakon završetka turističke sezone, dežuraju samo portiri. Kao što je i pretpostavio niko se nije odazivao na broj kotorskih informacija. Baš u nedjelju mi se ovo moralo dogoditi, disao je duboko da jasnije razabere misli. Trebao je nekako doći do poštanskog imenika Crne Gore, i pronaći broj telefona nekog pogrebnog preduzeća u Risnu. Sjetio se da je tu podeblju knjigu enciklopedijskog formata vidio na polici kod sekretarice direktora Galerije, Dragice Mišurović, ali ključ od njene kancelarije, iz koje se ulazi u direktorov kabinet, nema niko drugi osim ona i direktor. Direktor Marović živi u Bloku Pet, i čim bi ga pozvao odmah bi otišao u Galeriju, uzeo telefonski imenik, čak se ponudio da ga svojim kolima vozi do Risna, ali Šćepan nikad pred njim nije pomenuo svog oca, iako je direktor, koji je prethodno bio kustos u cetinjskoj nacionalnoj galeriji poznavao Tripka Dragišića. Nekoliko puta je u kafani Crmnica, Marović stojao uz šank pored starijeg Dragišića, ali se nijesu pozdravili. Dragišićevo lice mu je bilo odbojno, tačnije njegovo lice je bilo obično, bez ijedne naglašene crte, ali crne zjenice koje nijesu treptale – bile su nepokretne, rekao bi da su mrtve – gledale su neprozirno, kao da je iza njih navućen duboki crni zastor. Šćepan je odustao da pozove u pomoć Marovića, premda je direktor, više od ostalih u Galeriji, cijenio Tripkovu stručnost. Ostali kustosi su čak smatrali da je Tripko, zbog nečega – vjerovatno zbog cetinjske lojalnosti – bio privilegovan u odnosu na ostale kustose. Jer, direktor je uvijek njega birao da osmišljava postavke važnih nacionalnih izložbi u Galeriji Nesvrstanih. Uz to, Marović se pravio da ne primjećuje Dragišićevu ćudljivost, i izbjegavao ga je kadgod bi vidio da mu nijesu sve koze na broju. Ipak Šćepanu se jednom učinilo da ga je direktor, u toku majkine bolesti, htio nešto pitati o ocu. Iz očiju mu je čitao pitanje: Posjećuješ li ga u Risnu? Čuješ li ga telefonom?

Šćepan je izbjegavao familijarna intimiziranja najviše zbog toga da ga ne bi pitali o ocu, koji je stanovao nekoliko stotina metara od njihove kuće, i nikad se nije sjetio sinovog rođendana niti se interesovao kakav mu je uspjeh u školi. Na oca ga je redovno podsjećao samo poštar koji je svakog prvog u mjesecu donosio Tripkovu alimentaciju za izdržavanje maloljetnog sina. Jedini uslov koji je Šćepan postavio Silviji na početku njihove veze bilo je da se ne raspituje o njegovom ocu. Jer, neću za njega da znam, kao da nije živ, kao da nije postojao, obrecnuo joj se s oštrinom kakvom kod njega nije poznavala.

Milan Marović, zapravo nije mnogo više znao o Tripku Dragišiću od njegova sina, jer on je bio hedonista, gurman i ženskaroš, koji nije fasciniran, kao većina njegove generacije, mračnim temama, teorijama zavjere, surovim partijskim egzekutorima, drskim škriparima i komitama, pritvornim saradnicima Udbe. Direktora Galerije su zabavljali bezazleni ljubavni tračevi, štosovi lokalnih vicmahera, Partelija, Darića ili Žigalja, a likove oko kojih su se plela mračna nagađanja izbjegavao je koliko je mogao, i trudio se da promijeni temu kad bi ih neko pomenuo. Ali, čovjek u malom mjestu, kao što je Cetinje, gdje su ljudski životi toliko povezani, ne može, i kad hoće, biti potpuno gluv i slijep kod očiju, i ne čuti i vidjeti sve što i ostali, mali i veliki građani, znaju i vide. U malom prostoru ništa ne može živjeti potpuno anonimno. Ne mogu se sakriti ni beznačajni ljudi, koji se zbog nečega grade još manje važnim nego što uistinu jesu. Tripko Dragišić je bio fizički neugledan, rasta između srednjeg i visokog, sitnijih kostiju, tankovrat, uskih bijelih šaka, malo posavijen u ramenima, kao da se htio smanjiti. Tihi pijanac, ispred kojega je uvijek bila rakijska čaša, stajao bi na kraju šanka, pri zidu, i nijednom se nije toliko napio da ga ne služe noge ili da zameće jezikom. Ipak, stalni korisnici knjiškog fonda nacionalne biblioteke, izdvajali su ga iz kruga beslovesnih kafanskih pijanaca – većina cetinjskih bibliotekara voljeli su čašicu – iako se s njim niko posebno nije bavio. Naime, stari Cetinjani koji dobro pamte i imaju dovoljno koncetracije zapamtili su da je Tripko Dragišić za vrijeme rata bio u štabu Krsta Zrnovića, i uz to je služio kao povremeni sudski i policijski tumač talijanskih okupatora u isleđivanju i suđenju cetinjskim ilegalcima. Za veliko čudo ilegalaca, partizanskih simpatizera, ali i pristalica poraženih snaga, koji su potišteno pratili nevesele sudbine kolaboracionista poslije oslobođenja, Dragišić je umjesto na optuženičku klupu, postavljen na mjesto pomoćnika direktora nacionalne biblioteke. Protok vremena i odlazak bivših ilegalaca, perspektivnih poslijeratnih kadrova novog režima, u veće administrativne centre, naročito poslije seljenja glavnog grada republike iz Cetinja u Titograd, učinili su da polako tone u zaborav dvostruki život Tripka Dragišića, kao i njegov nadimak Špijun, koji je dobio od lokalnog šefa Ozne, Mićana Petričevića. Moćni šef Ozne, tvrdio je na kolegijumu da je Dragišić triling, to jest, osim što je radio za nas i Ovru, špijao je i Englezima, za M5. Mlađi bibliotekari, koji nijesu imali pojma o ratnoj prošlosti Tripka Dragišića, s pomiješanim osjećanjem poštovanja i omalovažavanja posmatrali su drugog čovjeka biblioteke. (Direktori su se mijenjali, ali pomoćnika niko nije dirao do penzije). U gornjem desnom škafu njegovog radnog stola na prvom spratu bibilioteke uvijek se nalazila boca dobrske lozove rakije, i on je u pravilnim vremenskim razmacima dizao glavu s brojnih papira otvarao škaf, ispio mali gutljaj, kao za pričest, i nastavio buljiti u knjige i kataloge do kraja radnog vremena. Svaki treći dan Tripko je iz svoje velike ručne kožne torbe vadio punu bocu a iz škafa uzimao praznu. Torbu je onda stavljao na pod, s desne strane kancelarijskog stola. Tripkova torba, od koje se nije odvajao ni kad išao u klozet, postala je predmet šala mlađih bibliotekara. Nagađali su što u njoj drži osim rakije I hrpe papira. Vickasta sekretarica glavnog direktora, Sonja Šušak, primijetila je da je Tripkova borsa istovjetna s torbom popa Komnena, predsjednika Udruženja pravoslavnih svještenika, koji je u njoj zajedno s petrahiljom i Svetim pismom držao i brojna dokumenta Socijalističkog saveza radnog naroda, čiji su svještenici bili članovi. Ipak, jedna druga Tripkova osobina, u očima kolektiva i spoljnih korisnika knjižnog fonda, studenata, mladih doktoranata, pisaca istorijskih tekstova na nacionalne teme, gradskih hroničara, davala mu je gotovo mistične dimenzije. Jer, Tripko Dragišić je bio jedini čovjek u Centralnoj narodnoj biblioteci Đurđe Crnojević, koji je u pola dana i noći znao gdje se nalazi svaka knjiga, brošura, časopis ili komplet stare štampe. U nacionalnoj biblioteci, dok se nije preselila u zgradu bivše talijanske legacije, gdje su izgrađeni novi podzemni depoi, većina knjiga zbog nedostatka prostora nije bila katalogizovana, već je po približnoj srodnosti naslagana na policama ili u velikim gomilama prostrta po podu. Tripko je imao fotografsku memoriju, i dosta je bilo da jednom vidi gdje je posložen neki naslov, pa da poslije cijelu deceniju mladom bibliotekaru nepogrješivo pokaže prstom gdje da GA traži. Događalo se da bibliotekar preturi pola depoa tražeći među hiljadama ukoričenih štampanih stvari neku brošuru, a on mu ne dižući glavu sa svojih papira nonšalantno kaže: Zbornik učiteljske škole iz 1936. je na šestoj polici, drugi red odozgo, sedamnaesta knjiga od zida.

Šćepan je pomislio da bi trebao odmah otići u Risan, i na licu mjesta organizovati sve što je potrebno za pokojnika, ali onda se sjeti da u džepu ima svega dvjesta dinara i da su u nedjelju banke zatvorene, pa mora sačekati do sjutra ujutro da podigne pare s žiro računa, na koji je primao platu. Sam sâm kriv, prekorijevao je sebe što je prošlog mjeseca odlučio da platu uzima preko Montenegrobanke, a ne od blagajnika Galerije u gotovini, kao što je to uvijek ranije činio. Opet je sio na otoman, stavio glavu u šake, i osjećanje bespomoćnosti se pretvaralo u ogorčenost prema ocu. On je odavno prekinuo sa svim Dragišićima, ili oni s njim. Svejedno. Kao da ga se nije ticalo hoće li ga sahraniti bez obilježja, izvan groblja, sa skitnicama.

Ustao je prema telefonu, iako nije znao koga da zove, i kad se primaknuo maloj drvenoj natkasni, podignuo je slušalicu i okrenuo 081 988. U trenu dok je prilazio telefonu, sjeti se da možda informacije pošte glavnog grada rade nedjeljom. Brojčanik telefona okretao je sporo, skoro bez nade da će se neko javiti. Ali, čim se veza spojila javio se glas mlađe žene.

– Pošta Titograd, informacije. Izvolite.

Šćepan je nekoliko puta duboko uzdahnuo, prije nego je dobio malo skoposti da kaže.

– Imate li telefonski imenik Crne Gore?

– Naravno. Dobili ste informacije. Što vam treba?

– Pogrebne usluge u Risnu.

– Trenutak, da vidimo. Nažalost, nema takvog preduzeća u telefonskom imeniku Risna.

– Molim vas, onda pogledajte u Kotoru.

– Evo, PP Narcis, ulica Iva Vizina 42, telefon 082 23 882.

Pogrebno preduzeće Narcis? Vlasnik je sigurno neki neobičan lik. Ko bi očekivao među grobarima pjesničku dušu, pomisli Šćepan. Jer, Narcis, sin riječnog boga Kefisa je bio lijep mladić koji je prezreo ljubav nimfe Eho, i zbog toga ga je Afrodita surovo kaznila, da se ugledavši svoj lik u bistrom izvoru, sam u sebe zaljubi. Kako mu je vodeni lik bio nedostižan svenuo je od čežnje, i bogovi su ga pretvorili u cvijet.

Glas koji se javio iz Narcisa bio je dubok, prozuknuo, kao da dolazi iz bačve ili podzemlja. Šćepan je pitao može li naručiti skrinju, obuću i odjeću za mrtvaca, kao i transport pokojnika do groblja u Grebcima, Katunska nahija, cetinjska opština. Sve pogrebne usluge obavlja Narcis, uključujući i prijevoz, samo moraju znati koliko je kilometara, i je li put asfaltiran cijelim dijelom ili je u jednom dijelu džada, odgovorio mu je duboki glas.

– Ja to ne znam. Nijesam nikad bio u Grebcima. Ali, put iz Risna vodi preko Grahova i Trešnjava. To je nadomak Bate Cucke.

– Neće bit problema, nadam se. Jedan naš vozač je iz Grahova. Kad kopate pokojnika? Gdje se on nalazi?

– U Risnu, u kapeli Doma staraca.

– Kad ste planirali sahranu?

– Sjutra. Treba poslije deset sati biti sve spremno. Vi ćete kupiti odijelo, cipele, i odjenuti mrtvaca? – Šćepan je govorio suvo, i izgovorio je mrtvac, kao da je u pitanju eksponat iz Galerije nesvrstanih.

– Bez brige. Mi ćemo sve napraviti i ispostaviti vam račun.

– Oprostite. Mogu li vaši ljudi pomoći prilikom sahrane?

– Mogu. Samo tu uslugu ćete dodatno platiti. Nemate rodbine?

– Imam… Ustvari nemam. Ne poznajem ih… Jesmo li se dogovorili? –Rekao je Šćepan ustežući se, a onda dovoljno oštro da bi prekinuo dalje zapitkivanje.

– Bez brige. Znači, sjutra u deset. Javite se za pola sata, gazda će obračunati troškove.

Šćepanu je malo laknulo. Obavio sam više od pola posla, mislio je. I onda se dosjeti – mozak mu više nije bio prenapet – da pare s banke može sjutra ujutru podići i u Risnu, jer Montenegro banka ima poslovnice u svakom malom mjestu. Neće ujutro čekati da se otvori banka u Titogradu, i onda taksijem juriti u Risan. Isti čas je u malu smeđu torbu spakovao pribor za brijanje i četkicu za zube, pogledao na sat i odlučio, da čim od pogrebnog preduzeća dobije cijene usluga odmah će krenuti prema autobusnoj stanici. Na staničnom peronu bio je tačno u petnaest do pet, i autobus za Risan, preko Kotora samo što nije bio krenuo. Izlazim iz malera, Šćepan hitro uskoči u stari autobus magerus, ispod čijeg velikog vjetrobranskog stakla s brisačima, piše Tara Cetinje.

Autobus je bio poluprazan, i pošto su se putnici po navici tiskali u prvim sjedištima on se po navici, iako se imao autobusku kartu u petom redu, smjestio ispred zadnjih sjedišta, koje su Cetinjani zvali galerija. Na staničnom kiosku, prije ulaska u autobus, kupio je NIN, beogradski sedmičnik sa najboljom rubrikom za kulturu. Prelistao je novine, ali nije imao koncentracije da se udubi u tekstove koji su veličali Slobodana Miloševića, vjesnika novog doba koji će obnoviti Jugoslaviju i vratiti dostojanstvo srpskom narodu. I kulturna rubrika je bila u znaku nacionalnog preporoda, hvalospjeva knjigama i pozorišnim predstavama koja ponovo otkrivaju staru vojničku slavu iz Prvog svjetskog rata, velika pregnuća kojima se divila Evropa. Šćepan se čudio kako su pametni, obrazovani pisci, profesori, kolumnisti, koji su godinama pisali za NIN,s pozicija proevropskog ljevičarskog svjetonazora, namah postali djetinjasti, obuzeti naivnim narodnjačkim tlapnjama o izgubljenoj veličini koju će konačno povrnuti Slobodan Milošević. Novog vožda su upoređivali s carem Dušanom, Karađorđem, Nikolom Pašićem, a stradanje srpskog naroda u istoriji sa vjekovnim progonom Jevreja, posebno slaveći vojskovođe, Živojina Mišića, Radomira Putnika, Stepu Stepanovića.

Ovo se ludilo prelilo i u Crnu Goru. Dobro je što je milicija preksinoć razbila demonstrante. Šćepan se sjetio da je prošle sedmice u zagrebačkom tjedniku Danas pročitao intervju Stevana Dedijera, koji je za sebe govorio da je Srbin sa dna kace. Markantni starac, koji je je u svom pustolovnom životu, između ostaloga bio atomski fizičar, obavještajac, padobranac, pisac,profesor univerziteta, rekao je novinaru M. Maloči, da u nekim vremenima ludila postaju kolektivna. I onda je ispričao kako je trideset osme godine putovao brodom iz Amerike u Evropu. Na brodu su putnici bili raznih nacionalnosti, uglavnom iz srednje ili više društvene klase, trgovci, diplomate, inženjeri, profesori. Političke prilike u Evropi su se dramatično pogoršavale, ali to se nije osjećalo u razgovorima među putnicima čije su vlade razmjenjivale oštre diplomatske note, sve dok se pored Normandije nijesu mimoišli s njemačkim ratnim brodom. U isti mah svi su Njemci s broda – dotad druželjubivi susjedi s palube i iz restoranske sale – kao po komandi stali mirno, ispružili desnu ruku, I kličuli Hajl Hitler.

Šćepan ranije nije bio u Risnu, iako je jednom, na putu prema Herceg Novom, prošao kroz ovo mjesto. Gradić je tavorio između dva središta bokeljske pomorske i turističke privrede, Kotora i Herceg Novog. Kotorsko pomorsko preduzeće Jugooceanija bilo je drugo u Jugoslaviji po broju teretnih brodova, a Herceg Novi je postao elitno ljetovalište beogradske političke i privredne elite. Hotel Teuta u Risnu sagrađen je tek prije nekoliko godina, u okviru turističkog preduzeća Onogošt iz Nikšića, i više je bio sindikalno odmaralište nego odmorište turista koji su držali do svog društvenog statusa. U gradiću, u kojemu se zadržavaju samo oni namjernici koji posjećuju bolnicu i Dom starih, nema znakova nekadašnjeg značaja i moći – ako izuzmemo ostatke rimske vile s višebojnim mozaicima, od kojih je najpoznatiji medaljon s likom grčkog boga Hipnosa – koji je uveliko prevazilazio sve gradove između između Dubrovnika i Skadra. Stari narodi su Bokokotorski zaliv smatrali ušćem velike rijeke Rizona, pa su tu veliku vodu koja ulazi u kopno nazvali po Risnu. Risan pominju rimski pisci Plinije Mlađi i Polibije, kao i vizantinski car Konstantin Sedmi Porfirogenit. U trećem vijeku u njemu stoluje čuvena ilirska kraljica Teuta, i njen savremenik Polibije svjedoči da Risan nije veliki, ali da je jako utvđen grad.

Šćepan je u hotel stigao sat nakon što se smračilo, petnaest minuta poslije osam, i odmah je otišao u sobu. S prozora hotelske sobe posmatrao je osvijetljeni zaliv. Pomislio je da Teuta – povlačeći se pred nadmoćnim Rimljanima – nije nasumice izabrala stari Rizon za prijestoni grad Ilirske države, jer su otvoreni pogled na zaliv i razuđena risanska uvala omogućivali pravovremenu pripremu za odbranu. Uključio je sobni radio, koji je hvatao samo radio Titograd, i obučen ispružio se na krevet. Malo je dremnuo, i onda se istuširao i oprao zube, ali više nije mogao oka sklopiti, sve do četiri ure poslije ponoći. Sišao je na recepciju tačno u sedam sati, i prošao pored restorana za doručak. Danas neću ništa jesti, ni piti. Osim kafu i vodu. U hotelskom baru nije bilo nikoga. Samo je jedna stara guzata čistačica mokrom krpom brisala memerni pod između recepcije i bara. Sinoć je, dok mu je recepcioner davao ključ od sobe, vidio da je hotel gotovo prazan. Svi ključevi od soba visili su iznad recepcije u malim četvrtastim fiokama, osim brojevi od 21 do 25.

Nije Risan bio toliko turistički pasivan zbog prirodne neatraktivanosti, jer nalazi se na sunčanoj strani zaliva, koliko zbog državne strategije poslije Drugog svjetskog rata da se u gradiću razvija ortopedske bolnica i preduzeće ljekovitog bilja. Zato su u Risnu, masovnije nego u ostalim bokeškim mjestima, gravitirali Krivošijani i Cuce, pripadnici brdskih plemena, koji se još nijesu prilagodili regulama pomorske i turističke privrede. Konobar, koji je bio i barmen, kasnio je pola sata, prošao je pored Šćepana, kao da ga ne vidi. Ljutito je navlačio crni konobarski prsluk. Rako, kako si, pitala je čistačica. Uh, ne pitaj, juče sam pio vasdan. Ženio mi se sestrić. Nijesam ti danas za ništa. Možeš me bačit. Konobar se onda polako okrenuo, kao da je tek sad vidio gosta, i prišao mu tromim, teškim korakom.

-Što ćeš?

– Dupli espreso – reče Šćepan upola glasa. Iz pogleda i glasa konobara, nije mogao zaključiti pita li ga, što si došao ovamo ili što ćeš popiti.

Dom starih u Risnu je naspram specijalističke bolnice za ortopediju i neurohirurgiju, tako da su Tripka Dragišića, poslije dvije godine liječenja i rehabilitacije u bolnici, samo preveli preko ulice i smjestili u ustanovu za nemoćne i stare. Šćepan je u pet minuta do deset prispio pred vrata Doma. S lijeve strane od glavnog ulaza vidio je crni kombi s ćiriličnim natpisom NARCIS, boje zlata. Ispred kombija su stajali dvojica muškaraca – jedan niskog rasta, mršav, drugi, širokih leđa, proćelav, lopatastih šaka – u plavim radničkim jednodjelnim kombinezonima.

– Dobar dan. Ja sam Dragišić. Je li sve spremno?

– Jes. Možeš pogledat. – Reče krupni radnik, i krenu prema zadnjim vratima kombija. – Sad ću otvoriti skrinju da vidiš odijelo i cipele. – Otvorio je vrata i krenuo skidati poklopac s kovčega.

– Nema potreba da mi pokazujete. Bolje je da krenemo odmah. – Šćepan se nervozno okrenuo prema prednjim vatima kombija, da ne bi slučajno zazro mrtvo očevo lice. Nije želio da mu se do kraja života ureže u pamćenje mrtvačeva glava na bijelom kušinu. Jer, Tripkov lik iz njihovog posljednjeg susreta, s kojim se tučio u mimogredu, u Bulevaru Lenjina, sve više mu je blijedio i postajao bezobličan.

– Kako ti veliš – klimnu glavom radnik.

Krupni crvenoglavi radnik je sio za volan kombija. Volan je prosto nestao ispod grmaljevih ruku, koje su Šćepana podsjetile na gravalje, velike tigle na sječištu krovnih površina. Drugi malesni radnik, s tankim crnim brkom, koji je neobično ličio na Koču Popovića, nadrealistu, gerilskog komandanta i ministra inostranih poslova SFRJ, smjestio se u zadnji dio vozila, zajedno s mrcem.

– Jesu li vam rekli kud idemo?

– Naravno. Ja sam Bošković, sa Grahova. i moji su starinom Cuce, iz Gradine. U Boku živi dosta Ržedoljaca, Grabljana, Trešnjavljana, Prosedoljaca, Lipljana, Grebčana, Trnjinara. Prije tri godine sam prevezao za Grebca jednu babu koja je živjela u Stolivu. Sahranili su je pred malom crkvom na oberu iznad sela. Sjećam se, s asfaltiranog puta od Grahova prema Cetinju, skreće se s Ruđina počivala, i ima još šest kilometara džade do crkve Svetoga Jovana u Grebcima.

Šćepan nikad nije bio u Grebcima, iako su očeva i majkina familija porijeklom iz dva gradinska zaseoka, Vidakovica i Njegulova dola, koji su jedno od drugog udaljeni svega par kilometara. Ali, ni Tripko nikad nije bio u Grebcima, a njegova žena Rumica nije imala više od tri godine kad se s familijom preselila u Danilovgrad, a onda na Cetinje. Tripko je bio sin komite Dunjaša Neškova Dragišića, a Rumica kći Nikole Božova Žutkovića, kontrakomite, pristalice prisajedinjenja Crne Gore karađorđevićevskoj Srbiji. Majka Rumica je jednom rekla Šćepanu da su ona i njen muž svoji na osmi pâs. U Rodoslovu Grebčana , autora Milivoja Đ. Drekovića, publikovanog na Cetinju 1985. u samizdatu, navodi se da su svi Popovići, Žutkovići, Tomići, Ivanovići, Đukanovići, Dragišići, Tujovići, Vujovići i Zrnovići, od popa Raslavca. Najstariji ogranak na stablu je od Raslavčeva sina popa Deana, od kojega su Popovići, a najmlađa i najtanja grana je Zrnovića, koja počinje s perjanikom kralja Nikole, Todorom, zvanim Zrno, zbog neobične brzine, kojega su na prijevaru ubili ljudi vojvode Petra Vukotića, kraljevog tasta i najmoćnijeg katunskog glavara. U brošurici piše da postoje dva predanja o porijeklu popa Raslavca. Prema jednoj legendi koju je zapisao – neki tvrde umnogome i izmislio – srpski etnolog Jovan Erdeljanović, Raslavčevo porijeklo je, kao i osnivača još dvadesetak crnogorskih i hercegovačkih bratstava – od bajičkih Martinovića do gatačkih begova Čengića – od kosovskog vojvode Pavla Orlovića. Prema drugom predanju, koje je – od vremena širenja Kosovskog mita u 19. stoljeću – čiljelo, pop Raslavac je došao u Grebca iz hercegovačkog sela Čarađa, u doba Ivana Crnojevića, a da se prema tom istom vjerovanju, Raslavčev prađed, vojvoda Miraš, u vrijeme Balše Trećeg, iz okoline Lješa u Albaniji, doselio u Hercegovinu. Šćepan je novo otkrivanje tradicije poslije Titove smrti, kroz reinterpretiranje epske poezije i podmlađivanje guslarskih društava, kao i oživljavanje starih legendi o porijeklu bratstava i plemena, tumačio propašću komunističkog modernizma i internacionalizma, koji je prezirao naivne tlapnje o nekadašnjoj sopstvenoj veličini. Za nekoliko godina publikovano je mnoštvo bratstveničkih i plemenskih istorija, koje su uglavnom ličile jedna na drugu, jer su se oslanjale na Erdeljanovićeve knjige, Stara Crna Gora i Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena, i Šćepan je prilježno tragao za svešćicama koje su u dokolici pisali penzionisani učitelji i nekadašnji oficiri JNA, ne bi li pronašao lokalne legende koje nije zapisao ili izmislio srpski akademik. No, obije legende, koje su zapisali Erdeljanovič i Dreković, imale su istu fabulu. Plemići su bježeći od Turaka, sa svojom svitom i blagom, sklonili se u crnogorsko-hercegovačkom krasu, odrekli se gospodstva, i postali ubogi pastiri ne bi li sačuvali narodnu slobodu i sjećanje na staru slavu. Čobani koji su istovremeno bili hajduci svoju ubogu stvarnost su uljepšavali imaginacijom o plemenitom porijeklu, koje im je za životnu misiju odredilo izuzetnu sudbinu misionara borbe neprestane i nepomirljivih nacionalnih osvetnika. Šćepan je imao ambivalentan odnos prema tradiciji. S jedne strane osjećao je nelagodu što se ova mala zemlja, kako su navodili stranci, nalazila iza granica prosvijećenosti, a opet na tom talasastom kamenom moru se vjekovima odvijala neponovljiva drama, i pišući o Lubardinoj ekspresivnosti forme i boje, dramatičnosti pokreta i izraza, povezanosti podneblja i čovjeka, sivog posnog gorštačkog krša i izubijanog, ali prkosnog gorštaka, seljaka- ratnika, potcrtao da je upravo ideja o izuzetnosti i veličini podviga i stradanja starih Crnogoraca, koja je izražena u Njegoševom stihu, Neka bude što biti ne može, duhovna podloga iz koje je izrastao Gorski vijenac i veliko Lubardino platno, Vučji do. Šćepan je namjeravao da studiju o Lubardi objavi u Godišnjaku Narodnog muzeja sa Cetinja, ali je odustao u zadnji čas. Tekst mu se činio rasut, na momente konfuzan, bez jasne metodologije. Bliskiji sociopsihološkoj antropologiji nego likovnoj kritici, ali i to raščlanjivanje mita i istorije, agnosticizma i sujevjerja, moćne imaginacije i lapidarnosti izraza, izgledalo mu je nedorečeno, patetično, pristrasno.

Kombi je krenuo uskim krivudavim putem, od Risna prema Grahovu. Debeli vozač je bio ćutljiv. Gospodstveno ćutljiv, iako je imao samo osam razreda škole i ispit za vozača B i C kategorije, koje je položio na služenju vojnog roka u Ajdovščini, malom mjestu u Sloveniji. Geografija često presudnije utiče na karakter nego škola. Šćepan je poznavao obrazovane, ali u stvari djetinjaste ljude, s velikim školama i svjetskim iskustvom, koji su imali manje stila i obazrivosti prema drugima od onih priprostih seljaka, od kojih je majka Rumica s jeseni naručivila drva za ogrjev, krtolu, sir i suvo meso. Posljednjih godina, pošto ga je Silvija napustila, sve češće je mislio o tome da je Meto Krnić bio u pravu kad je kazao da mu je seljenje iz Beograda u Titograd bila fatalna životna greška. Treba živjeti u velegradu ili u prirodi, na samštini.

Dok je kombi uskim krivudavim putem zamicao u sivi kamenjar počela je rominjati sitna kiša, i predio pred njim ga podsjeti na još neosušenu Lubardinu sliku, Crnogorska brda. Krajolik u kojemu odrastaš umnogome oblikuje čovjekovo poimanje lijepog i istinitog. Šćepan nije bio siguran je li to njegova misao ili je možda parafraza iz jednog Rusoovog eseja o Korzikancima. Onda se sjetio anegdote o mladom Petru Lubardi, koji je jednom u Parizu sa svojim prijateljem, slikarom, Mišom Vukotićem, obilazio galerije. Gledajući mrtvu prirodu Vukotić je uzviknuo: Paradajz i jabuke! Gdje su oni handžari! Kakva bi to umjetnost bila! Lubarda je kasnije komentarisao ovaj, pokazaće se, proročki nagovještaj njegovog prijatelja: On se naravno šalio, ali kroz šalu se uvijek provijavala istina o našem shvatanju života i ljepote. To što smo gledali sukobljavalo se na izvjestan način sa našim osjećanjima. Šćepanova opsjednutost Lubardinim slikama više se ticala pejzaža, snage podneblja koga je pretvarao u simbole nego istorijskih tema. Ali, to je kod Lubarde neodvojivo, jer likovi Crnogoraca i Turaka sa isukanim handžarima u Bici na Vučjem dolu, dio su kolorita koji vidimo u slikama pejzaža koje je naslovio, Brajići, Kosmač, Njeguši, Noć u Crnoj Gori… Šćepan je taj sivi kamen, crnu i crvenu zemlju, obzidanu suvomeđama, i natkriljenu sitnogoricom koja je izđikljala iz malih škrapa, stojeći opčinjen pred slikama u nacionalnoj galeriji smatrao artefaktom nadnaravnog porijekla. U ovim trenucima njegov se agnosticizam pretvarao u neki panteistički hibrid. Priroda prethodi Bogu. Ona je stvorila čovjeka koji je dozvao Boga. Zato je božansko otjelovljenje moguće tražiti samo izvan čovjeka, zapisao je Šćepan u žutoj teki. On se nije bojao Boga, iako je svugdje nailazio na dokaze njegove ljutnje, nebrige ili svireposti. Nije mogao dokučiti zašto je često prema smjernim i bogobojažljivim Bog bio nepravedniji nego prema onima koji su hulili njegovo ime, pokazivali pohlepu i bezosjećajnost prema patnjama drugih ljudi. Što je više sazrijevao, vjerske knjige u spekulativnom smislu doimale su mu se sve naivnijim, ali ih je u didaktičko-ideološkom pogledu otkrivao kao prava remek djela. Prije nego što je potpuno raskrstio s postojanjem Boga, i njegovim namjerama s bićem koje je navodno stvorio prema svojoj slici i prici, Šćepan se pitao zašto je Bog jednima stvorio plodnu i pitomu zemlju, a drugima dodijelio da se zlopate u divljinama, izloženi patnjama i poniženjima materijalne bijede i fizičke izolovanosti . Dalje je razvijao svoju teoriju da su zbog Božje nepravde ljudi u brdima manje bogobojažljivi od onih u niziji. Za pobožne brđane Bog je surovi otac koji nadgleda svoju nevaljalu đecu, a ne milosnik koji prašta. Šćepanova majka Rumica, nije išla nedjeljom u crkvu niti je na Zadušnice palila svijeće za zdravlje živih i duše umrlih, ali kadgod je zagrmjelo prekrstila bi se: Slava Tebe Bože Gospode. I dok je na internom odljeljenju bolnice Danilo Prvi, od krvničkih bolova ležala sklupčana sastavljajući zube i koljena, nije se molila Bogu nego je ćerala Đavola od sebe: Natetematebilo.

Na većini kuća u Grahovu bila su zatvoreni vrata i prozori. U grahovskom polju, koje na prvi pogled nije manje od cetinjskog, ako nije veće – izgleda duže i možda je nešto uže – ali je svakako bilo pogodnije za život zbog brojnih živih voda, kojim oskudijevaju većina kraških zaravni. Ipak, u polju se tek početkom dvadesetog vijeka začela mala varoš, jer, zbog stalnih borbi Crne Gore i hercegovačkih Turaka za prevlast nad Grahovom, tek poslije Berlinskog kongresa i povlačenja Turaka iz Bosne I Hercegovine, počelo se stvarati veće naselje s pazarom na kojemu su Banjani, Župljani, Pivljani i Golijani, prodavali Rišnjanima meso i bijeli mrs a od Bokelja kupovali ulje, so, vino, pribor za jelo, pjate, tavaje, lencune, bakalar za Svetoga Nikolu. U centru mjesta, pred balkanske ratove, bila je postavljena gradska rasvjeta s fenjerima na gaz. Svakonoćno uključivanje svjetiljki bio je posebni ritual za djecu i besposlene varošane koji su sjedjeli pred kafanama, ili su virili iza prozora obućarske, bravarske, krojačke i sajdžijske radnje, ili jedne od dviju trgovina kolonijalnom robom. Od svih gradskih varoških majstora za osvjetljenje, u toku četrdeset godina, dok su komunisti uveli elektrificiju, najduže su pamtili bijelog Rusa, Genadija Šćućkina, pukovnika carske konjice, koji je svake nedjelje od lokalnog kafedžije Filipa Odalovića, pozajmljivao njegovog dorata sedlanika, i u husarskoj uniformi s ordenjem i paradnom sabljom, projahao u laganom kasu kroz centar mjesta. Pedesetih i šezdesetih godina mlađi varošani su se masovno počeli seliti prema Herceg Novom i Nikšiću. Jedna za drugom su zatvarane zanatske radnje, zatim mala fabrika za preradu malina i pilana, jer su varošani i seljaci iz okoline masovno odlazili, da rade kao pomoćno osoblje u novootvorenim hotelima i u željezari, koja je bila ponos socijalističke izgradnje.

Jedina otvorena vrata u naselju bila su na jednospratnoj zgradi, na čijoj fasadi je velikim crvenim slovima pisalo HOTEL. U času dok su prolazili pored hotela kiša je prestala da rominja, i zdepasta žena srednjih godina, s bijelom kuhinjskom pregačom, iznijela je na terasu mali četvrtasti sto. Očigledno da joj gosti nijesu previše dosađivali. Komunisti su, kao svaka pobjedonosna klasa koja je pledirala na istorijsku besmrtnost, imali neobične ideje o gradnji monumentalnih ili somnabulnih turističkih, kulturnih, industrijskih kompleksa, koji su više stvarani s idejom da budu spomenik novom vremenu ili nekom istaknutom političkom prvaku nego što su ozbiljno razmatrali održivost i svrhu tih građevina. Tako se u vrijeme najvećeg iseljavanja iz Grahova – poslije zatvaranja pilane i malinare – dosjetio neki partijski funkcioner iz Nikšića da bi u Grahovu trebalo sagraditi hotel. Kombi je na raskrsnici iza hotela skrenuo desno. Šćepan je pogledao vozača.

– Ovo je put prema Grebcima?

– Jes, preko Trešnjeva i Bate – odgovorio je ćutljivi vozač.

Kolski put od Grahova prema Trešnjevu i Bati, mjesnim centrima plemena Cuca, okružen je proplancima sa sitnogoricom i malim vrtačama,i nešto travnatijim proplancima od goleti između Risna i Grahova. Epskom pjesniku se ova mala oaza u sivom kamenjaru toliko dojmila da je sročio u desetercu kako je najopjevaniji crnogorski junak u 18. stoljeću, Nikac od Rovina, ovdje izdizao ovce, na Izvore i Kobilje dole. Ali, već odavno se ovamo ne čuje čaktar ovnujski niti zvuk čobanskih dipala. Prvu četvoronogu beštiju mimoišli su ispred Bate koja je imala tri stanovnika, učitelja, šefa mjesne kancelarije i kafedžiju. Smeđe magare s dvije kotarine bijelog zelja i nekoliko gruda sira uvijenih u bijelu krpu na antrešelju poplašilo se od kombija koji mu je išao u susret,i počelo se gicati zadnjim nogama. Mala žena zboranog lica s crnom maramom podvezanom ispod brade neobično hitro se stuštila za magaretom uhvatila ga za oglav nešto mu umirujuće govoreći. Šćepan je s divljenjem posmatrao neočekivanu brzinu i okretnost starice, koja ga je likom podsjetila na čavku. Ispod široke crne kotule bjelasale su se vunene čarape na koje je obuvena gumena obuća s kaišem i preglicom. Gumene žabe na babinim nogama kao da su imale neku oprugu u potplatama, tako se činilo da jedva dodiruju zemlju. Babu i magare je posmatrao kroz retrovizor dok nijesu minule iza krivine, a onda se ponovo zagledao u prline, pjeskovito i kamenito tlo preko kojega je kombi grabio. U ovakvoj bijedi mogli su preživjeti samo najžilaviji. Ja sam, kao i Tripko, izrod Dragišića, rezignirano se Šćepan sjetio kako su u dječjim igrama žandara i komita,s jasenovim lukovima i strijelama od žica starih kotorskih kišobrana, na Novoj džadi i ispod Krša Voronjina, njega uvijek nevojno birali u družinu, jer se zbog ravnih tabana često saplitao na kamenju i bio laka meta za protivničku grupu.

Na četvrtom ili petom kilometru iza Bate kombi je skrenuo ulijevo s asfaltiranog puta i počeo se uspinjati džadom, nasutom sitnim tucanim kamenom. S desne strane pored puta, na samom zavoju, na štapu visine jedan metar postavljena je daščica na kojoj ćiriličnim slovima piše GREBCA. Šćepanu je zaigralo srce. Grebca su udaljena samo tridesetak kilometara od Cetinja, ali on ih nije mogao smjestiti u realni prostor i vrijeme. Na majkinoj ličnoj karti je pisalo, mjesto rođenja Grebca, opština Cetinje, ali njen otac Nikola Božov doselio se na Cetinje – kad je Rumici bilo četiri godine – i dobio čin narednika, poslije likvidacije čuvenoga komite Maja Vujovića, iz Ožegovica. Šćepan se jedino sjeća, istina kao kroz maglu, da je kod majke jednom svratila Joke Nikolina, krupna srednjovječna žena s pletenicama koje su na vrh glave povezane u krug. Teško bi se i nje sjetio da nije donijela na poklon punu platnenu vrećicu velikih žutih oraha, od kojih su neki bili kao manja pecka jabuka. Sjeća se da mu je majka rekla da su to plodovi s čuvenog oraha Vujovića, koji je posadio Vujo, jedan od sinova popa Raslavca, iza svoje kuće, čije su dvije listre i prednja strana zidani od kamena a zadnji zid je u stvari prirodna neklesana stijena. Orah je toliko narastao da mu stablo nijesu mogli obujmiti dva najviša Grebčanina, i ispod njegovih grana mogla je stati cijela četa. Nekoliko vjekova su se u njegovom hladu, radi zbora i dogovora, skupljali Grebčani, i donoslili odluke o kretanju u rat, vodili rasprave oko komunica i plemenskih sporova i krvnih osveta. Nakon desetominutnog truckanja po neravnom tucaniku s desne strane puta ukaza se nekoliko kuća pokrivenih tiglom.

-Koje je ovo mjesto?

– Proseni Do. Još je tri kilometra do Grebaca. – Reče šofer ne okrećući se prema Šćepanu.

Ime Proseni Do je pamtio iz djetinjstva, zbog zvuka i značenja, ali i po jednoj majkinoj priči. Rumica mu je rekla za ručkom – nekako uzgred, u vrijeme ljetnjeg raspusta nakon što su većina njegovih školskih drugova otišla kod rodbine na selo – da je on od đeda Dunjaša naslijedio veliko imanje na Krstači, koja se nalazi između Grebaca, Prosenog Dola, Donjeg Kraja i Pejovića. Šćepan je ubrzo zaboravio da je on potencijalni posjednik nekog kamenjara, đe više nema ćuka ni vuka, ali mnogo godina kasnije sjetio se Prosenog Dola, kad je tražeći u Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika, značenje riječi proskura, naišao na leksem proso, za koji se kaže da je biljka sa sitnozrnastim plodom koji se upotrebljava kao hrana za životinje, i rjeđe za ljude. Dok su prolazili zadnju seosku kuću, Šćepan je pokušao odrediti u kom pravcu se nalazi imanje đeda Dunjaša, i onda mu se učinilo da upravo gleda u pravcu Krstače, koja bi trebala da bude na desnoj, sjeveroistočnoj strani od pedence okružene jasenovim stablima, uz koju se uspinjao crni kombi sa lijesom u kojem je ležao Tripko Dragišić, obučen u dva broja veće crno odijelo konfekcije Prvi maj iz Pirota, ispod čijih su nogavica virila samo špicati vrhovi cipela s kartonskim đonovima, marke Aquila iz Lećea.

Između Šćepana i majke Rumice postojao je prećutni sporazum da ne pominju Tripka. Ali, kad je Rumica zaglavila u bolnici, i naslutila da joj nema spasa, poslije poduge ćutnje, rekla je Šćepanu da je kupila grob u Humcima, koji sad zovu Novo groblje. Šćepan je ćutao. Htio je reći: Nećeš ti još tamo, ali se predomislio. Rumica je još malo poćutala, a onda mu rekla malo bojažljivo, kao da se boji da će je sin prekinuti, da joj neće dati da da mu do kraja ispriča što je naumila. Tripkov je grob u Grebcima. Pred crkvom Svetoga Jovana. Šćepan je ćutao. Nikad se nije zapitao gdje će mu biti sahranjen otac, i još više ga je zbunilo što je čuo majku da je pomenula ime nekog sveca. Onda je počela pripovijedati o tom grobu u Grebcima, ne govoreći mu je li to čula od bivšeg muža, i kad joj se to povjerio. Tripko je pismo od oca Dunjaša dobio 18. aprila četrdesetdruge godine. Na kuverti s pečatom pošte Buenos Airesa, od 20. januara 1941. Bilo je ispisano čitkim latiničnim slovima:

Krsto Zrnović

Cetinje

Montentenegro

Europa

U pismu, koje je otvorio Bećo Muhadinović, pisar u komandi Katunske brigade, bila su dva lista formata A4 s linijama širine jedan santimetar. Jedan list je bio naslovljen s, Dragi moj Krsto, a na vrhu drugoga pisalo je velikim i širokim ćiriličnim slovima:

Za Šćepana

Evo dođe vrijeme moj Šćepane da se ja i ti ako bog da poslije toliko godina vidimo i to u oslobođenoj nam domovini. Neka sudbina nam je tako odredila. Nešto sam ovđe uglavio oko našega božića i za koji dan ću sve oposlit što sam naumio i ukrcatću se na brod za Italiju pa bi se moglo desit da banem na Cetinje oko Sretenja. Nije mi bilo milijega glasa nego kad sam čuo da si posta tumač našega kuma i što mu mož bit s ruke. Slušaj ga ka mene i bolje od mene e te on neće naves na nešto što ne valja. No te molim izvidi dok dođem tamo je li naš kum Milutin Mušeljin Malenica kome sam trideset osme u Madrijagu kad se vrta za Crnu Goru da sto napoleona u zlato da kupi Krstaču od sestrića one samoranice Marije Radove i da mi ogradi grob sa spomenikom na kojemu piše Dunjaš Drekov Dragišić oficijer crnogorski završio ka što je obeća. Nijesam od njega više ima glasa jer je umro samo po godine pošto se vrnuo u Grebca.

Ostaj mi zdravo i do brzoga viđenja.

Dunjaš

Za Svetoga Nikolu četrdeset prve zapao je snijeg viši od metra na Cetinju i Katunskoj nahiji, drugi jednako veliki koliko i prvi pao je na ustavke Savindana četrdeset druge, i okopnilo je tek oko Blagovijesti. Pokidane telefonske žice osposobljene su krajem februara, i kolski put od Cetinja prema Kotoru očišćen je poslije prvoga marta, ali od Dunjaša nije bilo glasa ni avaza. Tačno navrh tri mjeseca od Svetoga Jovana, 20. aprila četrdesetdruge prispjelo je pismo iz Argentine na Šćepanovo ime, u kojemu ga Lazar Mijanović, obavještava da mu je otac ubijen noć uoči koje je namjeravao krenuti u Crnu Goru. Isti dan, 23 januara 1942. podigao je s banke deset hiljada dolara koje je prije dvije nedjelje dobio od jednoog Napolitanca za svoje transportno preduzeće sa tri polovna autobusa koja su saobraćala između Buenos Airesa, Palerma i General Madriage. Preko svoga posilnoga Antonia, mješanca indijansko-crnačke krvi, pozvao je zemljake i poslovne prijatelje na oproštajnu večeru u domu za iseljenike Lovćen, a hrana, piće i posluga su dobavljeni iz gostionice Supetar, koju je držao jedan Dalmatinac. Dobro podnapit ispričao je društvu da mu se konačno ostvarila želja da propadne Srboslavija, pa se može vratiti u Crnu Goru, i da će na Cetinju pokrenuti novi posao. Planirao je bio da za početak u Torinu kupi jedan trinko nov fiatov autobus, koji će u povratku iz Argentine ukrcati na brod i dovesti do Kotora, i onda ga odvesti na Cetinje, da s njim drži linije prema Podgorici i Nikšiću. Još je, pošto je crno vino pomiješao s kubanskim rumom i počeo zaplitati jezikom obznanio da će na jesen, oko katoličkih Svihsvetih pozvati famelju, svoju ženu, Napolitanku Patriciju s malodobnom djecom, Mirašem Miguelom i Marijom Margaritom, da mu se pridruže u domovini. Poslije ponoći se pozdravio i izljubio sa svim zvanicama, ostavio je pedeset dolara bakšiša Anti Stamaću, vlasniku restorana Supetar. Malo se zanoseći u stranu odšetao je do svog crvenog forda, uzeo Antoniu ključeve, naredio mu da sjedne na suvozačko mjesto, iz drugog pokušaja upalio je motor i odvezao se prema svojoj hacijendi Los Pinos. Ujutro su ga u autu, na kilometar od ulaza u hacijendu, na zemlji koju je 1930. otkupio od Krsta Zrnovića i njegovog ortaka malog crnomanjstog Pulježanina, Franka Skarpe, s prostrijeljenim čelom koje je bilo naslonjeno na volan, našli gaučosi koji je tjerali goveda na susjedni ranč. Posilni, melez Antonio nestao je bez traga, kao i Dunjaševi dolari od prodatog preduzeća. Četvrtog avgusta, dva dana poslije Svetoga Ilije 1942., Šćepanu je stiglo drugo pismo, u kojemu mu Labud Jovov Popović iz Buenos Airesa, daljnji Dunjašev rođak, na deveti pâs, učestvuje u žalost za ocem, i veli da je čuo da su Dunjaša uz pomoć njegovog sluge crnca ubili isti oni Crnogorci s kojijema je tu noć ijo i pijo.

Kombi se spuštao niz blagu padinu. Vidik se otvorio. Umjesto jasenovih stabala pored puta su se pojavili grmenovi kupine i ljeskovine. I oblik kamenitog terena ispresijacanog malim vrtačama se promijenio. Strme strane zamijenili su zaobljeni bregovi. S lijeve strane puta prošli su pored stare kamene kuće čiji se slameni krov po sredini malo ulegnuo. Siva drvena vrata i mali prozori koji liče na puškarnice još su bili očuvani, iako je izgledalo da ih godinama niko nije otvorio. Šćepan je pogledao krupno vozaćevo lice koje mu je ulijevalo povjerenje i sigurnost. Još jednom mu je bio zahvalan zbog ćutanja u toku vožnje, što je pripisivao njegovom seljačkom porijeklu. Gradski čovjek je brbljiviji od seljaka, jer ljeporečivost i vještina govorenja su važan uslov za uspjeh i napredak u trgovini, administraciji, politici, dok je seljaku potrebna samo upornost i vještina ruku. Sad je Šćepan bio zadovoljan što u trenucima zbunjenosti, kad su javili da mu je otac umro, nije pozvao u pomoć Meta Krnića, direktora Galerije Marovića ili majkinog rođaka Gorčina Žutkovića. Vozač kombija mu je postajao sve miliji, a onda je streknuo. Ipak, ja malo znam o seljacima, možda su i oni jednako pokvareni, ali su pritvorniji.

Taman je Šćepan zaustio da pita kad će stići do groblja u Grebcima, kad se iza prevoja ukaza buljuk kuća u maloj uvali, ispresijecanoj vrtačama, na čijem dnu se nalazi jedan do ralo i po od prilike, a i iznad njega na brijegu mala crkva s grobljem. Prželjavi drum je vijugao do ulaska u groblje. Šćepan je pogledao na sat, iz navike. Bilo je dvanaest sati i dvadeset minuta. Uvijek bi pogledao na sat kad bi negdje stigao, ili kad je predosjećao napad neuroze i panike. Grebca je zamišljao drugačije, na većem prostoru s nešto većim kućama, poput sela u Riječkoj nahiji pored kojih je prolazio na putu za Titograd. Sve kuće su nalik jedna drugoj, male prizemljuše, pored kojih su pojate za stoku pokrivnene slamom. Samo se jedan zid, visinom i oblikom kamena tesanika izdvajao među suvomeđama. Listra je ostatak jedne kuće koja je bila mnogo većih gabarita od ostalih nastambi u selu. Ovaj veliki zid, s nekolike puškarnice, prepoznao je na osnovu jedne stare majikne priče o Kuli Žutka Lipljanina, od čije loze je i njen otac. Kasnije će u knjizi M. Đ. Drekovića pročitati da je Kula Žutka Lipljanina, po grebačkom predanju, bila je jedina kuća u cijeloj Katunskoj nahiji koju vojska Numan paše Ćuprilića ,nije razorila u krvavom pohodu 1714. Kula koja je bila pokrivena kamenim pločama odoljela je trodnevnim napadama turskog nizama, i tako je spašeno više od stotinu žena i djece. Priča o čudesnoj kuli čiji zidovi nijesu popustili pred naletima vojske silnog vezira – u tom pohodu spaljen je i Cetinjski manastir – u Šćepanovoj djetinjoj mašti je Grebcima davala značenje važnog mjesta s velikim brojem kuća oko Kule Žutkovića.

Kombi se zaustavio na malom proširenju ispred groblja. Nekako u isti čas kad je prestao rad motora iza stakla vozačevih vrata pomolila se ćuba malog crnoputog radnika koji se cijelo vrijeme u furgonu s mrtvacem truckao uskim asfaltnim putem sa puno krivina, i posljednjih šest kilometara neravnim šoderom. Šćepan se iznenadi kad ga ugleda. Bio zaboravio na sitnog čovjeka koji ga je podsjetio na Koču Popovića. Možda bi ga se i sjetio da nije cijelo vrijeme puta pokušavao odagnati misli o mrtvom ocu, jer je u Risnu, kad su mu radnici kazali da vidi mrtvačevo odlijuelo i cipele,u času poželio da mu otkrvore poklopac kovčega, ali se odmah predomislio, i naježio se od same pomisli da se suoči s tim stranim licem, koje je naizgled čudnim slučajem bio njegov otac.

Krupni vozač je krenuo s malešnim pomoćnikom prema zadnjem dijelu kombija. Šćepan je pogledao na desnu stranu prema selu. Izgledalo je pusto, kao da nema žive duše. Na Grahovu je vidio otvorena vrata hotela i nekoliko ljudi u polju, na Bati su bila samo otvorena vrata pošte, i Šćepan pomisli da je iz ovoga sela otišlo i staro i mlado, jedni za zaradom a drugi da ne skapavaju stari i nemoćni bez ikoga svoga, ali zrelu podnevnu tišinu poremeti goveđe mukanje krave. Iznenadi ga taj usamljeni životinjski glas, i posumnja da mu se možda pričinio, a onda se ponovo javi, sad duži i jasniji, tako da je mogao odrediti i mjesto odakle dolazi. Životinju je neko bio zatvorio u pojatu najbliže kuće ispod brijega, što je značilo da u selu ipak ima nekoga. Ali, da je i sebe i životinju zatvorio usred bijela dana.

Šćepan se okrenu prema kombiju, na kojemu su otvorili zadnja dvokrilna vrata. Manji je radnik uskočio unutra, provukao se do kraja furgona, i počeo lagano gurati širi dio sanduka u kojemu leži mrtvačeva glava. Krupniji čovjek je prihvatio uži dio mrtvačkog sanduka polako ga izvukujući iz kombija. Šćepan se primaknuo iza leđa krupnog čovjeka, i onda je okrenuo glavu na lijevu stranu. U času je osjetio da ga neko posmatra. Na samo pet-šest metara ispod omanjeg grmena divljeg šipka bio je parkiran stari bijeli audi 90, i pored njega je stojao vitki čovjek u crnom odiojelu, bijeloj košulji i crnoj kravati, s crnim špicastim cipelama i velikim kišobranom s drvenom drškom u rukama. Gledajući neznančevu elegantnu pojavu Šćepan, u prvi mah pomisli da bi tako mogao izgledati šef protokola savezne Vlade ili direktor grada-hotela Sveti Stefan. Ipak, kad se malo bolje zagledao u čovjekovo usko klinasto lice shvatio je da on ne pripada razigranom soju majstora protokola i hotelijera. Na crnoputom licu uokvirenom, s tankim brkom iznad punih lijepo srezanih, poput ženskih, usana, dominiraju oči sa sivim zjenicama i žućkastim bionjačama, kao u neke grabežljive životinje.

Radnici su izvukli kovčeg iz kombija. Zamijenili su mjesta, tako što je krupniji čovjek uzeo širi i teži dio kovčega, manji je tankim žilavim rukama uhvatio nogare donjeg dijela skrinje gdje se nalaze mrtvačeve noge. S priličnom lakoćom – što je upućivalo da je Tripko prije smrti bio došao na tjelesnu težinu koju je imao u prvom razredu gimnazije – nosili su kovčeg prema uskim vratima groblja. Dok je išao za njima Šćepan je čuo korake čovjeka u crnom odijelu. Nije se okrenuo premda je stalno osluškivao na kojoj udaljenosti iza njega neznanac korača . Ko je ovaj čovjek, pitao se Šćepan. Ko ga je obavijestio o Tripkovoj smrti?

Kovčeg su pronijeli uskom stazom koja dijeli groblje na dva dijela prema vratima male crkve. Postavili su ga lijevo od vrata. Kiša je sitno rominjala. Viši grobar dohvatio je kvaku vrata crkve i povukao je nadolje. Bila su zaključana. Onda je prstima prešao preko kamenog dovratka, jer je bio običaj da se u malim crkvama, gdje se rijetko drži služba božja, za slučaj iznenadnog obilaska parohije popa koji je sjedio na Cetinju ili smrti nekog seljanina, čiji je grob u okviru śena crkovnog, ostavi ključ od vrata crkve. Grobar je htio unijeti kovčeg u crkvu, zbog kiše koja je uporno rominjala, dok ne otvore grob i pokojnika spuste u raku.

-Đe je vaš grob? – Krupni radnik se obratio Šćepanu.

Šćepan je uvukao glavu u ramena. Grob u koji će zakopati Tripka nije smatrao svojim, a ni očevim. On ne bi ni znao da postoji grobnica, da mu to majka to nije rekla dok je svodila račune svog neveselog života, i kao da je uhvaćen u nečem nepriličnom, brzo se okrenuo prelijećući očima po grobnim spomenicima, neće li naći ime đeda Dunjaša. Dok je okretao glavu lijevo-desno pogled mu se susrio s hladnim sivim zjenicama od kojih je opet streknuo.

– Grob vašeg oca je onamo. – Crnomanjsti čovjek u crnom odijelu s crnom zalizanom kosom, koja se sjajila, uprkos tmurnoj svjetlosti, od briljntina koji je natopio ofarbane vlasi, pokazao je rukom prema sredini groblja.

– Primite moje saučešće. Ja sam Borko Daković, Tripkov prijatelj. – Glas mu bio pomalo hrapav, kao u dugogodišnjih pušača.

Šćepan se ćutke rukovao, kratko i mlako je prihvatio pruženu duguljastu crnpurastu šaku, i okrenuo se prema grobu, čiji je spomenik bio nešto viši od ostalih, i drugačijeg oblika. Umjesto pravougaonih strana ili velikih krstova koji su se uzdizali nad drugim grobovima spomenik Dunjaša Drekova Dragišića sužavao se prema vrhu, nalik piramidi. Slova klesana dlijetom na sivom zrnastom kamenu izblijeđela su, isprana od kiša koje su nemilice padale u Grebcima. I grobna ploča je bila ovalna, i iz jednog komada, a ne ravna kao na ostalim grobovima. Grobari su iz kombija iznijeli krampu, ćuskiju i lopatu, i na počeli su kopati zemlju iza grobnog spomenika. Ispod zemlje obraslom travom, među kojom su rasli dva struka pelina, pojavile su se grubo obrađene pravougaone kamene ploče. Šćepan u prvi mah nije shvatio zašto kopaju zemlju iza spomenika, jer na gradskim grobovima raka u kojoj se polaže mrtvac obično se otvara tako što se skida nadgrobna ploča. Za dvojicu grobara ovo nije bilo iznenađenje, i veoma spretno su kopali i sklanjali zemlju , a onda su se pojavile kamene ploče koje su polako podizali ćuskijom, i sklanjali ih u stranu. Ispod pravougaonih ploča nejednake veličine ukazala se rupa široka oko metar a duboka nešto više od metar i po, u čijem su produžetku, kao dvije kamene niše, sagrađena dva grobna mjesta, jedan iznad drugog. Pedeset godina je otkad je grobnica sačinjena, i s obzirom da je njen naručilac vječni počinak našao s onu stranu Atlantika, na mjesnom groblju u dalekoj Madrijagi, moglo se desiti, da kojim slučajem Dunjašev unuk Šćepan ovog sedmog oktobra nije bio dostupan telefonom na poziv recepcionera iz risanskog Doma starih, njegova oca Tripka bi pokopali na mjestu gdje sahranjuju skitnice i ostatke uginulih bestija, pa bi grobnica, koju je za tri hiljade dinara, onih para za koje si mogao kupiti tri najbolja vola, sagradio kamenorezac i samouki kipar, Mato Salatić, iz Kamenara, vječito ostala prazna.

Šćepanu se zavrćelo u glavi od gledanja dvije rake u produžetku duboke crne rupe. Instiktivno je koraknuo natrag iz straha da se ne presnijeti i upadne u crnu rupu. Dvojica grobara su se povrnula do vrata crkve, podigli kovčeg i krenuli ga nositi prema grobu s otvorenom rakom. Spustili su kovčeg na otkopanu zemlju, i manji čovjek je skočio u rupu, spretno i lako.

– Pomogni. Uzmi zadnji kraj skrinje. – Rekao je krupniji grobar Šćepanu, podižući širi dio kovčega u kojemu se nalazi mrtvačeva glava.

Šćepan je dohvatio kovčeg za nogare, na isti način kako ga je prije nosio malešni grobar. Osjećao je pritisak u sljepoočnicama i muku u želudcu. Prepao se da će mu kovčeg iskliznuti iz ruku, i toliko je čvrsto držao nogare od skrinje da su mu pobijeljeli zglobovi na šakama. Ipak, začudio se koliko je kovčeg lagan, kao da u njemu nema deset kila. Krupni grobar je okretao širi dio skrinje prema raki, prinoseći ga malom grobaru, čije su ruke virile iz rupe.

– Podigni zadnji dio. – Viknuo je grobar Šćepanu, glasom koji je naviknuo da komanduje na sahranama, dok je spuštao širi dio kovčega, prinoseći ga rukama malog čovjeka u rupi. Šćepanu se u jednom času učinilo da je kovčeg previše porinuo na prednju stranu i da će mrtvac ispasti i strmoglaviti se u rupu. Čovjek iz rupe je dohvatio donji dio kovčega, i krupniji grobar je ponovo viknuo Šćepanu.

– Sad spušti, i pridrži… Taako.

Šćepan je spustio kovčeg skoro do zemlje, kako bi što više smanjio kosinu između zadnjeg i prednjeg kraja, i olakšao teret malešnom grobaru, na čije ruke je palo osamdeset posto težine lijesa i mrtvog tijela. Krupniji grobar se, onako težak i glomazan, polako spustio s druge strane u rupu, primio kovčeg po sredini, za jednu ručku zlataste boje, i zadihan viknuo Šćepanu .

-Pušti slobodno. Ja držim.

Dvojica grobara su, bez ijednog suvišnog pokreta – u rupi, koja je s površine zemlje izgledala toliko uska da se u nju jedva može uvući kovčeg, a kamoli još smjestiti dvojica ljudi – za nepunih pet minuta stavili lijes u donju raku grobnice. Prvi je iz rupe, lagano kao što je i uskočio, izašao manji grobar, i pružio ruku krupnome čovjeku koji se s mukom, teško dišući nekako pentrao uz gomilu zemlje, tražeći čvrsti oslonac s kojeg bi se odupro i iskočio izvan rupe. U trenutku se Šćepanu učinilo da mali grobar neće uspjeti održati svoga kolegu, i da će se zajedno s njim strovaliti u rupu, pa je priskočio i primio krupnog čovjeka za drugu ruku, polako ga izvlačeći na raskopanu, već izgaženu zemlju.

-Nijesi treba, moga sam i sâm – reće zadihani Grahovljanin Šćepanu, i okrenu se prema kamenim pločama koje je trebalo ponovo postaviti nad rupom.

Grobari su pažljivo složili ploče, priljubljujući jednu uz drugu, i onda su uzeli lopate, nabacili i poravnavali zemlju koju su prije sat-dva bili raskopali i rasuli s obje strane oko grobne rupe. Šćepan je buljio u njih, ali nije ih vidio. Osjetio je nekakvo olakšanje i prazninu. I ovo se završilo. Podigao je pogled prema zaravni na vrhu brda sa suprotne strane sela i pomislio, da ni u jednom trenutku nije osjetio onu usamljenost o kojoj govore srednjovječne osobe kad ostanu bez oba roditelja. Jer, on je oca, nad čijom su rakom bacali posljednje lopate crne i prželjive grebačke zemlje, davno prežalio. Još kad je otišao iz njihove kuće pedeset četvrte godine, da se više ne vrati, s dva velika crna kufera. Šćepanu se za cijeli vijek urezalo u pamćenje kako ga je majka čvrsto držala u naručju, iako je imao šest godina, onako u očaju, kao neki suvenir ili nasljedstvo koje će ipak ostati samo njeno. Tripko se nije ni okrenuo dok je otvarao vrata, niti je što kazao, čak ni kad je Rumica siknula: Kuđ si to krenuo? Zli ti put, na put. Nakon što su se zatvorila vrata za Tripkom Rumica je pustila Šćepana iz naručja i rekla šapatom: Što ćemo sad?

Sitna kiša koja je sipila cijelo vrijeme prestala je padati, i iznad brijega na kojemu je seoska bistijerna Riđica, nazvana po svijetlocrvenoj stijeni u kojoj je izdubljena, pomolilo se sunce. Nekako prozračno, kao da je posuto bijelim prahom. Prizor blijedog sunca dojmio ga se pastoralno, poput slika u vjerskim knjigama što ih uporno, od vrata do vrata u stambenim blokovima, nude vremešne sljedbenice Jehovinih svjedoka. Iz kratke zanesenosti ga trgnu glas čovjeka u crnom odijelu, na koga je bio zaboravio.

-Možeš se sa mnom vratiti.

Šćepan je još jednom pogledao čovjeka koji se predstavio kao Tripkov prijatelj. Dok ga nije odmjerio od glave do pete nije mu mogao odrediti godine. Crnpurasto lice i vitki stas su nalikovali pedesetogodišnjaku, samo su crne staračke pjege na rukama odavale njegovo stvarno godište. Tajanstveni očev prijatelj mu je ponudio uslugu bez nadmenosti, ljubaznosti ili saučešća, ali, njegove sive oči i kruto držanje tijela – kao da mu je kolac u rbatu – kod Šćepana su izazvali istovremeno nelagodu i znatiželju.

– Dokle idete?

– Vratiću te u Risan, onda ću produžiti do Cavtata. Ja sam u hotelu Kroacija, do subote.

– Samo da platim pogrebne usluge. – Reče Šćepan i pozva krupnog radnika, pruži mu novac u bijeloj kuverti, i dok je ovaj stavljao novčanice u džep bluze, izvadi iz drugog džepa još dvije novčanice po sto novih dinara. Prebrojio ih je dva puta, jer se još nije bio naviknuo na nove serije banknota. Svake nekolike godine mijenjale su se novčanice zbog stalnih devalvacija, i ovaj put je Savezna Vlada odlučila da dinar veže za američki dolar po kursu jedan i po dinar za dolar.

– Ovo je za vas dvojicu.

– Nijeste trebali. Ovo je mnogo. – Krupni čovjek kao da se premišljao hoće li uzeti bakšiš od sto dinara, dok je mali munjevito stavio novčanicu u džep. Šćepan mu gurnu novčanicu u veliku šaku i okrenu se prema prema bijelom audiju u koji je već bio sio čovjek u crnom odijelu. Čim se Šćepan smjestio vozač audija okrenu kontakt ključ za paljenje motora, krenu par metara u rikverc orijentišući se kroz retrovizor, i napogrješivim osjećajem za prostor, na samo desetak santimetara udaljenosti zaobiđe kombi u koji su dvojica radnika ubacivali alat. Taman su krenuli prema izlazu iz sela kad iz pojate koja je bila na samo desetak metara ispod džade zarika magare.

– Otkud magare? Mislio sam da u selu nema žive duše. – Reče iznenađeno Šćepan.

– Da nijesi bio uzbuđen čuo bi i druge životinje.

– Selo je znači nastanjeno

– Tako je. U četiri kuće još ima ljudi. Istina, većinom su starci, a u okolnim zaseocima, Jabučkom brijegu, Radekuši, Zaselju, Plijevoru, Podstranom, Njegulovu Dolu, ima petnaest domaćina. Došao im je glas iz Risna o Tripkovoj smrti. Jedan Grebčanin radi u Domu staraca i vjerovatno je javio telefonom poštaru na Bati da obavijesti seljane o današnjoj sahrani.

Šćepan ga htjede pitati otkud sve to zna, ali odustade, jer ga je jedna druga stvar više kopkala.

– Zašto su se zatvorili u kućama? Koliko znam seljacima su pokajanja glavni društveni događaji.

– Duga je to priča. Trebao ti je to neko ranije ispričati, prije očeve smrti. – Šćepanu se učini da je glas tajanstvenog Tripkovog prijatelja nešto omekšao kad je izgovorio to. Ali, u sljedećem trenutku glas mu je opet postao ravan, govorio je polako i monotono, bez pokušaja da afektira ili pokaže bliskost. Brujanje motora zagušivao je inače prozukli glas vozača audija, i Šćepan se na momente naprezao da čuje svaku riječ crnpurastog čovjeka, čije je ime zaboravio, tačnije nije bio siguran je li kazao da se zove Borko ili Božo. Jer to je bilo obično ime, kako god se zvao, ali prezime je morao zapamtiti, jer su Dakovići bili poznato bratstvo u Crnoj Gori. U 19. vijeku, vojvode Anto i Jakov Daković, bili su glavari plemena grahovskog, a njihov potomak Marko najuticajniji zagovornik aneksije Crne Gore Srbiji 1918. Šćepan je prezirao to bratstveničko čojkanje i plemenštinu, ali, pamtio je prezimena po nekom refleksu koji je stekao još u dobu kad nije jasno razlikovao značenje imena i prezimena.

Priča tajanstvenog vozača audija razigravala se, uvodeći Šćepana u jedan paralelni svijet za koji je on slutio da postoji – kao što zna, na primjer da postoji tibetanska Knjiga mrtvih, koju nije čitao – i da mu njegov otac na neki način pripada, ali on se pravio da ga ne vidi, i da ga se ne tiče. Uostalom, njega niko, čak ni poslije demonstracija šezdeset osme u Studentskom gradu, nije vrbovao da sarađuje s Udbom. Mislio je da su priče o špijunima, kojim su ponekad opsesivno opterećeni i sasvim obični ljudi, crnogorska mentalitetska osobina da se sebi pridaju više značaja nego što ga stvarno imaju, ili je on, pak, agentima Udbe izgledao toliko smotan da su procijenili kako od njega ne bi imali nikakvu korist. Slušajući priču crnoputog dendija više nije bio niušto siguran: Možda me Tripko štitio od Udbe. Onda se poče prisjećati nekih događaja koje je bio skoro zaboravio. Na primjer, Obrad Borilović, predvodnik malih desperadosa iz Bogdanova kraja, jednom je upro prstom u Šćepana i podrugljivo rekao svojim kompanjonima: Ovo vi je špijunov sin. Majka mu je, koja je bila čistačica i kafe kuvarica u bivšoj zgradi Crkvenog suda još uoči okupacije, rekla da je Tripka prvi put srela u kancelariji okupacionog vojnog sudije Salvatorea Ćilenta, za kojega je povremeno radio kao tumač, u proljeće četrdesetdruge. Ipak, Šćepan je, sve do danas, bio ubijeđen da je otac bio od male koristi Talijanima i partizanima, i to što su ga komunisti poslije rata zaposlili u biblioteci objašnjavao je činjenocom da im je manjakalo kadrova koji su se služili stranim jezicima. Jer, Tripko, onakav kakvog ga je bog dao, sapet i sputan kao svezana vreća, nikako nije ličio na nekog Zorgea ili Mustafu Golubića. Agenti iz filmova su šarmantni, komunikativni, drski, skloni raznim avanturama.

Šćepanu su se na trenutak pomiješali filmovi, kao svake prve subote u tromjesečju, poslije groznog pijanstva. Kako je neznančeva fabula, između Grebaca i Grahova, rasla i razvijala se, uobličavao se jedan kafkijanski psihološki profil, podvojen između lika smušenog državnog činovnika i pronicljivog i beskrupuloznog agenta. Neznanac je nastavio pripovijedati oporo, ali se u nekim detaljima mogla uočiti njegova izvjesna naklonost prema Tripku Dragišiću. On je i mene, iako je jedino sa mnom na izvjestan način bio blizak, smatrao mogućim protivnikom Poretka. I da je primijetio nešto sumnjivo sigurno bi dojavio tamo gdje treba. I tebe bi otkucao, iako si mu rođeni sin. Biće ti interesantno pročitati što je napisao o meni…To ćeš naći u njegovim crnim kuferima. Sto posto me držao pod prismotrom. Tripko je nevjerovatan spoj lucidnosti, surovosti i prostodušnosti, tipične samo samo za istinske vjernike. On je osim te sklonosti piću, koje mu je opet služilo za kamuflažu, bio pravi asketa. Interesantno, njemu je mozak najbolje radio u pripitom stanju. Poslije litra alkohola, i okorjeli tipovi počinju bulazniti, hvalisati se, pa i povjeravati stvari koje su trijezni krili u devet jama. Tvoj otac je, ponavljam bio pravi fideista. Njegova vjera u komunizam, u Službu koja je čuvala Sistem, bila je djetinje čista, bez primisli na karijeru, ekonomsku dobit, društvena priznanja. On je bio najpošteniji čovjek koga sam poznavao. Šćepanu je zasmetalo kad je čuo, tvoj otac, i na trenutak mu je bilo na vrh jezika da priupita, kako pošten čovjek može bez najave ostaviti ženu i sina, koga nijednom za trinaest godina, sve dok je otišao na fakultet, nije poželio vidjeti. Još je htio kazati da je njegova opsesivna potreba da pronalazi i denuncira tobožnje protivnike države neka vrsta nastranosti. Ipak, nastavio je ćutati, jer je ukopčao da je vozač audija iz Tripkove špijunske fele. Otkud bi inače mogao znati sve ove pikanterije vezane za obavještajne službe, agenturu, konspirativno djelovanje.

Nastavio je govoriti, i ne okrećući se više prema Šćepanu. Utoliko se pred njima pojavi grahovsko polje. Audi skrenu ulijevo i uključi se na cestu koja od Nikšića vodi prema Risnu.

-Predlažem da u onom motelu popijemo kafu. – Pokaza Šćepan rukom prema jednospratnici sa terasom koja je udaljena od ceste pedesetak metara.

– Slažem se. Ja ne žurim nigdje.

Za jednim od četiri stola na terasi hotela sjedjeli su četvorica muškaraca srednjih godina i bučno raspravljali o demonstracijama u Titogradu. Omanji trupasti čovjek svijetlo crvene dlake udarao je šakom u astal i grmio. Nema spasa Žarkoviću i Orlandiću. Izdali su Sloba i udružili s šiptarima i Hrvatima. Ne može se protiv naroda. Evo digla se i željezara. Juče mi je javio brat iz Nikšića da se spremaju da krenu na Titograd, a vi znate, đe dođu Nikšićani tu trava ne raste.

Šćepan je odmah požalio što je pozvao na piće, ali sad nije više imao kud. Naručili su dvije turske kafe, i sjedjeli ćutke dok im krupna žena srednjeg rasta – koja se prije nekoliko sati kad su prolazila mrtvačka kola iz Risna prema Grebcima pojavila na vratima hotelske kafane – nije donijela kafu u dvije bijele ćikare s tanjirićima, na kojima su bile po jedna mala kašika i kocka šećera.

Razgovor za susjednim stolom iznenada je prekinut. Kao na trupac. Šćepan ih je pogledao ispod oka. Dvojica muškaraca okrenuta licem prema njihovom stolu, takođe su ispod oka, s nelagodom, i čini se s izvjesnim strahom, pogledivala čovjeka u crnom odijelu. On je primijetio da je njegova pojava izazvala iznenadni muk i neugodnu tišinu, ali, držao se kao da se to ne njega ne tiče. Možda ga poznaju, Dakovići su Grahovljani, pomislio se Šćepan.

-Gdje smo ono stali? – Pitao je više retorički, i isti čas nastavio priču koju je bio prekinuo prije petnaestak minuta. Upravo je u svom hronološki pravolinijskom pripovijedanju, koje je bilo lišeno digresija, stigao do druge godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, najuzbudljivijeg dijela storije o Tripku Dragišiću, koji je bio naizgled skriveni protagonista špijunskog trilera i antičke porodične drame. Šćepanu se otvarao jedan potpuno nepoznati svijet, i pomislio je kolika je on naivčina. Sve ove godine zrelog života nije naslutio ono drugo, u stvari jedino pravo lice, svog oca.

Šovjek u crnom odijelu prozrio je Šćepanovu zbunjenost.

-Tripko se ni za koga nije posebno vezivao. Njemu su jedino bile važne bilješke o potencijalnim i stvarnim protivnicima Sistema, i onda kad je već bio prekinuo saradnju sa Službom. Tačnije kad ga više nije pozivao na kafu ni šef Udbe na Cetinju, jer su smatrali da ga je pregazilo vrijeme, da je postao odveć čudan, i da mu se neke stvari priviđaju, pa sumnjiči i izvršnog sekretara republičke Partije, Marka Šušića, za liberalizam i desna skretanja, jer mu je otac, Krsto, bio tumač talijanske policije u Drugom ratu. Šef cetinjske Udbe, Rajko Popović, pogrešno je razumio da Tripko sumnjiči perspektivnog partijskog funkcionera zbog toga što mu je nešto ostao dužan njegov otac, u vrijeme kad su obojica sarađivali s okupatorima, jer upravo je stariji Šušić pomogao Tripku da otkloni sumnje poručnika Ovre, Dina Bjađija, da je Dragišić komunistički agent. Tripko nije imao ličnih prijatelja ni neprijatelja. On nije mrzio ni one ideološke neprijatelje u čijoj je likvidaciji posredno učestvovao. Ali, nije pokazivao saosjećanje s njihovim porodičnim tragedijama, iako se s nekima bio zbližio, imao čak i rođačke veze po muškoj liniji. Već sam rekao da je sa mnom bio najbliskiji gotovo pedeset godina, ali nijednom me nije pozvao zbog neke privatne stvari. Čak ni zadnjih dana nije se javljao, iako je znao da će umrijeti. Nije mu trebao niko, i bilo mu je potpuno svejedno ko će ga i gdje sahraniti. Sigurno bi bio ravnodušan i na to što su Grebčani bojkotovali njegovu sahranu.

Iz lakih, prozračnih oblaka izronilo je sunce, i na kosi Tripkova prijatelja pojavio se crvenkasti obljesak farbe koja je obojila vlasište u zift crnu boju. On je pozvao konobaricu i naručio lozu. Šćepan je tražio koktu, ali pošto je nijesu imali naručio je vodu. Rumena konobarica mu je umjesto vode donijela domaći sok od zove, koji je je ona lično spravljala. Ofarbani je nastavio govoriti svojim ravnim jednoličnim glasom, ali sve zanimljivije. Zaokruživao je, kao da neće – ili da toga nije svjestan – jednu cjelovitu studiju karaktera i poretka stvari unutar tajnih službi na kojima je počivao moćni Sistem. Šćepana je toliko zaokupila neznančeva priča da je Dakovića i svog oca, koga je sahranio prije samo par sati, počeo zamišljati kao literarne likove. Neznanac je, za razliku od Tripka, ličio na prave agente iz filmova. Pomislio je da ih je različitost u izgledu, temperamentu i karakteru, toliko dugo i fatalno povezivala, kao u romanima Dostojevskog. Danas se toliko toga dogodilo. Toliko novih stvari je čuo da sve to nije mogao povezati i posložiti. Ja sam limitiran, jednostran, pogubim se čim me skole više stvari odjednom, žalio se jednom Šćepan Metu Krniću. Opet je posumnjao u sve to što je čuo od ulaska u bijeli audi ispred groblja u Grebcima. Do prije par sati držao je da je njegov otac biljka, bez intelekta i strasti, a sad se suočava s introvertnim monstrumom, koji je u svima vidio moguće neprijatelje Sistema i druga Tita. Sistem je za takve tipove otjelovljenje najviše pravde, i ljudski život ima smisao i značenje samo ukoliko služi njegovoj ideologiji.

Šćepan se toliko zanio da nije primijetio da su gosti za susjednim stolom u međuvremenu bili otišli. Nije zapazio ni dolazak mladog para, koji je izašao iz zastave 101 nikšićke registracije – i sio za isti sto za kojem je do maločas bilo pripito društvo – i naručio dvije turske kafe.

Pripovjedač je odjednom zastao i rekao: Idemo. Šćepan je opet mahinalno pogledao na časovnik i shvatio da su na terasi hotela proveli puna tri sata. Ušli su u kola i krenuli natrag uskim putem prema moru. Ponovo je osjetio toliku prazninu da mu se učinilo da je njegovo tijelo samo ljuštura bez ikakvih svojstava. Previše toga je vidio i čuo samo u jednom danu. Više nego u ko zna koliko vremena unatrag. Učinilo mu se da je na trenutak zaspao u sjedištu, i pogledao je prema vozaču koji je tobož bio koncentrisan na vožnju. Na nekoliko kilometara iza Grahova naišli su na široki ravni plato neobičnog imena Dragalj, i čim su ušli u kameniti dio strmih strana obraslih sitnogoricom na žutoj pravouganoj tabli pisalo je: Grkavac. Jutros nije zapazio table sa imenima, ili ih je isti čas zaboravio.

Opet je Šćepan osjetio pulsiranje u zadnjem dijelu lobanje, koji je majka Rumica zvala mali mozak, a na sljepoočnicama je osjećao pritisak: pokušao je skrenuti misli ponavljajući u sebi stihove Branka Miljkovića, Tina, A. B. Šimića,Vaska Pope kao i Cvetajeve, Bloka, Pasternaka. Za razliku od recitatora koji slušaocima prenose značenje i emociju stihova, on je pjesme u sebi izgovarao brzo, jednolično, bez pauza, kao neku mantru.. Ali, njegov književni ukus bio je ograničen i jednostran: nije podnosio savremenu poeziju, lišenu ritma i metrike, čija leksika podsjeća na esej ili novinski tekst. Nije volio ni angažovanu, socrealističku poeziju. No, u Pobjedinoj knjižari na Trgu, tragajući za talijanskim rječnikom. B. Grujića, kojega je u ko zna koliko izdanja publikovao cetinjski Obod, naletio na zbirku pjesma Radovana Zogovića, Supret za sjutra. Otvorio je knjigu, onako reda radi, očekujući poeziju tvrdokornog agitpropovca koja je inspirisana proleterijatom i klasnom borbom. Na 129. strani, privukao ga je naslov, Visoka čemerika. No, lirska suptilnost i istovremena silina Zogovićeva jezika i ritma potpuno ga je osvojila poslije prvog čitanja. Sad mu je dobro došla, da ga makar na trenutak odvoji od mračnog ali zavodljivog svijeta konspirativaca i surovih partijskih egzekutora, u koji ga je uvlačio vozač audija. Šćepan je ponavljao u sebi, tako brzo da su riječi, kao u slapu, sustizale jedna drugu: Čemeriko zlatarska, durašna u listu i rastu,/ ista-istovjetna, kao u Prijedolu nad Velikom,/ u dječakovanju mome, u izdizima, u čobanstvu-/ kako drago i tužno mirišeš, čemeriko! Od narednog katrena zapamtio je još samo: Čemeriko gusta, i to bi ga još više ozlovoljilo da nije shvatio kako mu Zogovićevi opisi prirode proširuju razumijevanje Lubardinog slikarstva. Lubardina paleta se jednako naslanjala na narodne legende i epsku poeziju koliko na sam pejzaž, i tek pošto je počeo čitati priče o junacima, zmajevima, vilama i vješticama, te moralne pouke i nadgornjavanja među seoskim mudracima, zatomljeni eros i tragizam herojskog života, jasnije mu se doimala opora svjetlost kamena, sparušeno rastinje na goletima i izborana lica gorštaka na Lubardinim slikama. Šćepan je bio gradsko dijete – gradska djeca su surova prema seljacima – i u doba adolescencije bio je pod uticajem profesora francuskog jezika Mikoša Radovića, koji je kadkad pripit cijeli čas recitovao Boldlera, Verlena, Malarmea. Profesor fancuskog jezika nije skrivao prezir prema epskoj književnosti i lokalnim piscima čije su inspiracije bile revolucionarne teme ili opisi prirode i seljačkog života, pa je Šćepan bogatstvo i asocijativnost narodnog jezika otkrio bez prethodne namjere, tragajući za motivima Lubardinih slika. O neobičnoj jezičkoj inventivnosti i imaginaciji seljaka u psihologiji imenovanja najbolje svjedoči činjenica da nema gotovo jedne stope ove male zemlje, jednog obera, zgrade, ograde, puteljka, prežvalja, dola, ubla, bistijerne, škripa, gore, nekad i samo jednog drveta, voćke ili ulišta pčela, koji nije dobio svoje ime. Zavisno od biogeografskog i mitološkog supstrata stvarane su jezičke složenice, jedna gora je nazvana zlom a druga dobrom, mjestima su davana imena prema cijelom spektru između od crne i bijele, dok su druga imala vizuelnu asocijativnost, tako je u imenima brda pronašao toponime, Psoglav, Razbiglav, Ljutoglav, Crnoglav, Bjeloglav, Stologlav, Vitoglav, Gologlav, Vrziglava, Zloglavlje, Svinoglav, Lupoglav, Vučja glava, Vučja glavica.

U posljednje vrijeme Šćepan je u knjižarama, u uglovima polica, tragao za neuglednim knjžicama o narodnim običajima i mikrogovorima koji su se razlikovali od sela do sela. Buljeći u uski krivudavi put koji se spuštao prema moru pokušao je odrediti mjesto koje odvaja more od kontinenta, razmišljajući o tome kako mediteranski pojas na cijelom Sredozemlju nigdje nije tako uzak uz more kao u prostoru Dinarida. Na samo desetak kilometara vazdušne linije od starih gradova Kotora ili Perasta, planinski vijenci su oblikovali posebni životni stil i karakter seljaka kojima su primorski gradovi s uskim memljivim ulicama, opasanim golemim zidinama, gdje kasno sviće i smrkava se prije vakta, ličili na tamnice. Prema Cetinju su gorštaci imali manje zazora, ne samo zato što su njemu stolovali glavari njihovih plemena, nego i zbog toga što je grad sa svih strana okružen brdima, i u njega si mogao uskočiti i izaći sa više strana. Ljubav, ali i zlovolja seljaka prema prirodi najbolje se vidi u psihologiji inenovanja. Samo u knjizi V. Pulevića i N. Samardžića, o fitonimima i zoonimima, našao je desetine toponima nazvanih po orahu, lipi, jablanu, košćeli, koštanju, javoru, jeli, javoru, jasiki, čemeriki, kleku, paprati, jasenu, lijeski, lovoriki, maku, tisi, grabu, dubu, drijenu, drači, ceru, bukvi, topoli, brijestu, brezi, boru, grabu, trepetljiki, zovi, vrbi, višu, trnju, kupini, trešnji, jabuki, zukvi, kruški, smokvi, praski, lozi,trnjini, duvanu, đetelini, pelinu, mlijeku, luku, ječmu, lanu, prosu, repi, raži, konoplji, govedu, konju, ježu, jelenu, jazavcu, psu, mišu, kobili, lanetu, kuni, volu, dabru, svinji, kokotu, međedu, mačku, zmiji, vuku, lisici, jarcu, čeli, komarcu, raznim ticama, orlu, sokolu, vrani, tetrijebu, ćuku, kosu, ždralu, golubu, labudu, zatim vili, đavolu, gubavcu, lošem čovjeku, paśaku. Nema imaginacije bez pretencioznosti, bez umišljenosti o sopstvenom značaju. Zato je gustina i raznolikost toponima izvirala iz prostorne skučenosti određene okruženjem moćnih neprijatelja i agonalnih fantazija o izuzetnoj istorijskoj misiji. (Jedan stari senator je govorio: Za ove kolibe znaju svih sedam carevina).

Šćepan bi još nastavio umovati o skrivenoj jezičkoj baštini koja izumire jer ima značenje neknjiževnih lokalizama, to jest, jeziku takozvanih prostih i neukih ljudi, da ispred sebe nije ugledao morsku obalu. Audi je skrenuo prema Domu starih. Vozač audija nije progovorio nijednu riječ sa Šćepanom otkad je ponovo sio za volan u Grahovu. Nije se nijednom okrenuo prema suvozaču. Kao da ne postoji.

– Ja bih na autobusko stajalište – reče Šćepan malo nervozno.

– Bolje je da te odvedem do Doma, da uzmeš Tripkove stvari. Već sam kazao da ćeš u crnim kuferima naći mnogo toga što ti ja danas nijesam mogao reći. Tamo je mnogo interesantnih stvari o ljudima koje si možda upoznao ili si samo čuo za njih. Vjerujem da je posebno zanimljivo to što je o meni pisao.

Audi je stao ispred Doma starih. Šćepan se uhvatio za kvaku od vrata auta i okrenuo se prema crnoputom vozaču, da vidi hoće li i Daković izaći iz auta. Ali, on je i dalje držao ruke na volanu što je značilo da se neće uljudno pozdraviti, kako bi to priličilo za dva čovjeka, koja su, zbog posebnog povoda, pola dana proveli zajedno.

– Doviđenja – reče Šćepan i pruži ruku čovjeku u crnom odijelu. Neznančeva ruka bila je ledena, kao da do nje nije dopirao krvotok.

– Doviđenja – reče čovjek običnim glasom koji nije odavao nadmenost, ali ni bliskost.

Recepcioner na ulazu u Dom starih kazao mu je da su lične stvari Tripka Dragišića u sobi iza pulta recepcije. Šćepan je ušao u malu sobu bijelo okrečenih zidova. Na sred sobe postavljen je mali pisaći sto s pisaćom mašinom olimpia, a pored lijevog zida je uski krevet nalik ležajima u ambulantama domova zdravlja. U desnom uglu iza stola bila je ostavljena pokojnikova pokretna imovina, dvije velike plastične kese, u kojima se nalazi garderoba, dva velika crna kufera i jedan neseser s priborom za brijanje, u kojem su još stavljeni Tripkova lična karta i zdravstvena knjižica. Šćepan je rekao recepcioneru da će uzeti kufere i lična dokumenta, a kese s garderobom mogu pokloniti Crvenom krstu ili baciti u kontejner za komunalni otpad. Dohvatio je oba kufera za ručke i istovremeno ih odigao od zemlje. Dok je ispravljao leđa probolo ga je u krstima. Nekako se provukao između recepcijskog pulta i zida hodajući sitnim koracima u raskrok, kao robot. Začudio se težini kufera, a onda se sjetio da su puni papira. Postavio ih je na nekoliko metara od ulaza u Dom, iz straha da se ne opuči, i dobije bruh. Pitao je recepcionera ima li broj telefona nekog taksija. Za deset minuta s ruskom ladom stigao je penzionisani milicioner, koji živi pored bolnice, i povremeno, na poziv, taksira na divlje. Čim je Šćepan stigao na stajalište, pristigao je iz Herceg Novog autobus kotorske Autoboke, koji saobraća oko zaliva i nastavlja prema Titogradu. Stavio je kufere u prtljažnik i sio pored prozora u polupraznom autobusu.

Tačno u pet do jedanaest – skazaljke na satu marke su se poklopile, i to ga je uvjerilo da danas nije bio u maleru – autobus se parkirao na peronu titogradske stanice. Bila je to posljednja većernja linija koja saobraća iz primorja prema glavnom gradu republike. Jedini taksista, koji se nalazio na samom peronu stanice, bez pitanja je prišao Šćepanu i uzeo jedan kufer. Čovjek je bio visok i mršav. Jedva je, nakrivljen na desnu stranu, nekako dovukao kufer do svog starog mercedesa 180. Kad je ostavio Šćepana ispred solitera nije se ponudio da mu pomogne odnijeti kufere do stana. Šćepan je pomislio kako su se taksisti pogospodili, u odnosu na nekadašnje nosače koji su čekali putnike na stanicama sa svojim karevima, i nosili stvari putnicima do recepcije hotela ili do samih kućnih vrata. Za razliku od taksista, koji su mahom pijanci, bez kondicije, nosači su imali veliku snagu i spretnost u tegljenju kufera. Sjetio se Pera Miša, čuvenog cetinjskog nosača, koji je zimi s improvizovanim saonicama u koje su bili upregnuti njegovi čuveni konji, Miško i Doro, čistio snijeg s ulica, a s proljeća teglio kufere, šporete, dijelove mobilja, građevinski materijal, vreće brašna. Teret koji je odizao sa zemlje i tovario na karić nekad je bio teži od njega samog.

Šćepan se na trenutak nagnuo nad kuferima, kao da ih ponovo stimaje i premišlja se kako da ih dovuče do stana. Onda je s obije ruke uzeo jedan, unio ga u soliter, i stavio pored lifta. Vratio se za drugi, otvorio je vrata lifta i postavio kufere na pod malog starinskog dizala. Pritisnuo je dugme s brojem 3, brže bolje zatvorio vrata lifta i krenuo trčeći uz stepenice da stigne istovremeno s kuferima, kako ne bi lift na nečiji poziv otišao ko zna na koji od dvanaest spratova. Šćepan je imao strah od zatvoreneog prostora, i samo je jednom, u vrijeme studiranja, ušao u lift hotela Slavija, koji se kao zainat zaglavio, pa je s jednom sobaricom i dvojicom gostiju hotela, bijel u licu i zatvorenih očiju, ostao cijelih deset minuta između drugog i trećeg sprata.

Bio je nestrpljiv da otvori kufere. Stavio ih je jedan pored drugog nasred dnevne sobe. Dvoumio se koji će prije otvoriti, jer oba su identična. Na kuferima je pored patenta, na gruboj goveđoj koži utisnut žig proizvođaća, ŠPEHAR, 1939. Ilica 82. Onda se odlučio da prvo otvori lijevi, jer je mislio da bi Tripko, bez obzira o čemu je riječ, uvijek izabrao lijevu stranu. Patent na kuferu se zaglavio, jer su Šćepanovi pokreti bili previše nagli i žurni. Današnji Šćepanov poznanik u crnom odijelu koji se predstavio kao Tripkov prijatelj, rekao mu je da oni kriju mnoge tajne, i da će između redova, saznati i zbog čega se danas nijedan Grebčanin nije pojavio na sahrani ispred crkve Svetoga Jovana.

U kuferu su bile nasložene bijele fascikle formata A4, u tri dupla reda. Na svakoj fascikli je velikim ravnim štampanim slovima ispisano neobično, očigledno kodno ime. Šćepan je s vrha uzeo fasciklu iz srednjeg reda na kojoj piše Garač. Fasciklu je uzeo mahinalno, ne dvoumeći se koju će šifru izabrati. Jer, druga lažna imena na bijelim koricama – na primjer, Atlas, Tenac, Grenobl, Hikmet, Valdanos – bila su mu zagonetnija i slikovitija u odnosu na moguća značenja jedne planine u istočnom dijelu Katunske nahije koja neznatno prelazi visinu od hiljadu metara. Izvukao je između bijelih kartonskih korica desetak papira povezanih s bakarnom spajalicom. Iza prvog praznog lista uredno su otipkane stranice gusto kucanog teksta. No, između pasusa, posebnih rubrika, ostavljao je široke praznine, sa podnaslovima podvučenim crvenom olovkom: šifra; zanimanje; bračno stanje; kratki porodični istorijat; lični afiniteti; karakter; hobiji; ideološki profil; zaključak.

Šćepan je prelijetao preko teksta čitajući ukoso, neće li nalećeti na neko zagonetno otkriće, tajni zločin, povezanost sa stranom obavještajnom službom, ili slično. Ali, Garač je u svemu bio neizuzetan lik. Njegove sposobnosti su bile osrednje a poroci mahom dobroćudni. Politička opredjeljenja su mu lišena visoke ideologije, više usmjerena na lokalnu samoupravu, i zato su uglavnom nestalna i konfuzna, naizgled više zavisna od ličnih simpatija nego od razrađenih političkih mišljenja. Šćepan se u prvom čitanju nije mogao opasuljiti zašto je Tripko takvom bezveznom tipu otvorio dosije. I dalje ga je, bez obzira što je danas u trenutku povjerovao u priču zagonentnog Tripkovog prijatelja, kopkalo je li njegov otac u stvari bio voajer ili paranoik koji je u svemu vidio opasnost za Sistem, ili je riječ o posebnoj lucidnosti, koja u naizgled apolitičnim, običnim ljudima, prepoznaje buduće neprijatelje?

Listajući, sad s manje žara, dosije koji je pravio njegov otac, penzionisani bibliotečki činovnik, Šćepanu se namah učinilo da je besmisleno iščitavati toliko silnih papira koji se bave trivijalnostima. Šćepan je sklopio fasciklu, i odmah je ponovo otvorio, jer mu je sinulo da je današnje pripovijedanje, od Grebaca do Risna, nenadnog vozača audija velikim dijelom možda bilo šifrovano, kao svojevrsni test inteligencije za suvozača. Šćepan je počeo domišljati da mu je Daković možda htio predočiti da su on i Tripko bili sitni šarafi jedne sveprisutne nevidljive sile kojoj je podređena Partija, pa i sam Tito: U takvoj logici niko nije toliko apolitičan da u jednom trenutku ne može biti zloupotrijebljen. Vjerovatno su pustili ove demonstrante u petak da se razmašu, da se pokažu u javnosti svi do jednog, da otkriju svoje saradnike, jer im se učinilo da su dovoljno snažni da sruše Sistem. Namamili su ih pred Skupštinu, i onda su masu u jednom naletu satrli pendrecima, i uz pomoć suzavca natjerali ih da skaču u Moraču. Vođe demonstracija su povjerovali da će se Sistem poslije Tita sam od sebe raspasti. No, Partija je postojala prije Tita i ne može s njim iščeznuti. U početku rata se vjerovalo da Tito ne postoji, već da je to bio kolektivni heteronim vođstva Partije. Sad sam siguran da će i taj masovni pokret u Srbiji biti slomljen, i da će uhapsiti Miloševiča, zajedno sa svim njegovim trabantima. JNA je ostala vjerna Titu. General Kadijević još ćuti, jer je za vođe Antibirokratske revolucije spremio novi Goli otok.

Šćepan je ponovo otvorio dosije Garča. Kopkalo ga je postoji li, ipak, neki razuman razlog za dosije jednog neuglednog nastavnika ruskog jezika, referenta u nacionalnoj biblioteci, običnog člana Partije. Sad je pažljivije čitao tekst, i iznenadila ga je oštroumnost i smisao za detalje pisca dosijea. U nekim pasusima nije mu mogao odreći izvjestan literarni dar. Opisivao je bizarne, naizgled bezazlene osobine Garča, koji prilikom izdavanja knjiga u bibliotečkoj čitaonici previše čavrlja s korisnicima čitaonice, raspitajući se i o njihovim intimnim stvarima, o bračnom stanju, ličnim primanjima, uslovima na poslu, slobodnom vremenu… Pisac ne krije da je Garač u svemu bio prosječan, kao i njegova žena Vjera, nastavnica hemije u osnovnoj školi Marko Mašanović. Konačno, jedina prava Garčeva strast, posebno od 1965. i kvalifikacione utakmice fudbalera Lovćena s Tetovom, za ulazak u prvu saveznu ligu, bila je praćenje svih utakmica, čak i treninga fudbalera s Obilića poljane. Šćepan je već pomislio da je Udba Tripku potpuno isprala mozak, što i nije bilo teško, jer on je po prilici imao paranoidne sklonosti, što je nasljedna osobina većine Dragišića, dok nije pročitao posljednji pasus, podvučen crvenom olovkom. Garač je prikriveni neprijatelj, kao i njegov otac, koji se na Golom otoku samokritikovao, i kasnije postao saradnik Službe. Garčevo djelovanje je naizgled bezopasno, jer on ne govori otvoreno protiv Sistema, ali u razgovoru, u biblioteci i s društvom na stadionu Lovćena, stalno ogovara lokalne partijske i boračke funkcionere, posebno predsjednicu SUBNOR-a, Jelenu Malu, zbog protekcionizma i nepotizma. U slučaju većih političkih nestabilnosti na njega treba obratiti pažnju.

Šćepan je opet sklopio fasciklu. Više nije bio niušto siguran, ni u ono što je mislio prije pet minuta. Nije više bio u stanju napraviti jasnu razliku između Tripkove nastranosti i lucidnosti, niti da li ova lucidnost izvire iz nastranosti. Šćepan je pomislio: Gdje je sad Garač. Da je od nekoga mogao pouzdano saznati, je li nastavnik ruskog jezika u petak veče bio na protestima u Titogradu, ponudio bi mu mjesečnu platu.

Otvorio je drugi crni kufer, i među uredno složenim fasciklama našao je dva velika zelenkasta registratora s hrbatom širine desetak santimetara. Na prednjim koricama registratora zalijepljene su bijele kvadratne naljepnice na kojima je krupnim slovima crnim flomasterom napisano, BRIGADIR i GRAHOVAC. U registratorima je, za razliku od uredno ispisanih i složenih tekstova u tankim fasciklama, pored velikih uvezanih svežnjeva papira od nekoliko stotina stranica otipkanih na pisaćoj mašini, našao zapise pisane plavim mastilom, u formi dijaloga ili samo skice portreta i događaja.

Šćepan je sjutradan javio sekretaru Galerije da se ne osjeća dobro, i da mu je doktor Kopitović otvorio bolovanje. Narednih dvanaest dana izlazio je iz stana samo izjutra da kupi hranu. Cijelo vrijeme provodio je izvaljen na otomanu ili za pisaćim stolom, čitajući i podvlačeći spise koji su mnogo više ličili na građu za istorijsku studiju ili biografski roman nego na dosijee neprijatelja Sistema. U velikim balama papira nije bilo mržnje ni pristrasnosti. Pisac dosijea je imao primjerenu distancu prema saradnicima, ali i osumnjičenim neprijateljima Sistema, i neobično vješto je kamuflirao svoje, često neobične i komplikovane, odnose s njima.

Šćepan se tek trinaesti dan čestito pogledao u ogledalu. Iznenadio se kad je vidio da mu je dvonedjeljna brada, na nekoliko mjesta prošarana sjedinama, još više izdužila lice, pa ga je lik podsjetio na nekog sveca sa vizantinskih ikona. Ipak, bio je zadovoljan, jer je u razgovoru s neznancem, starim funkcionerom Ozne i Udbe, na dan očeve sahrane, i iz spisa u registratorima mogao sklopiti cijelu sliku, razotkriti tajni život Tripka Dragišića, kao i uzroke misterioznog bojkota njegovog ukopa u Grebcima.

À la fin tu es las de ce monde ancien
(Napokon ti je dosta ovog drevnog sveta)
Guillaume Apolinnaire, godine 1913.

*

Tumačenje naslova

…koji je, uprkos Apolinnairevoim stihovima iz, podvlačim, godine 1913, tako reći tabloidno zaoštren, ali to još uvek ne mora značiti da je besmislen.

Uostalom, nijedno tabloidno zaoštravanje nije besmisleno, sva ona imaju i svoj smisao i svoj razlog, kakav god on bio.

Obilje iskustva, hrpa knjiga

Jedna od najvidljivijih posledica Velikog rata, kaže jedan francuski istoričar (Christophe Prochasson) jeste ogroman broj onih koji su se latili pera da iskažu i objave svoje iskustvo. Naravno, odnosi se na Francusku ali, mutatis mutandis, slično pojavu imamo u svakoj nacionalnoj kulturi ozbiljnije zahvaćenoj Velikim ratom.

Sa druge strane, mogla bi se postaviti jednačina: ako se neposredno nakon nekog rata pojavi ogroman broj knjiga, što vreme više odmiče i ovo “neposredno” se lagano preobražava u neku drugu vremensku odrednicu, sve manji broj tih knjiga se pamti. Uz malo cinizma, podnaslovu bih mogao dodati: i mnogo prašine u zabačenim uglovima biblioteka.

Ako je o književnosti reč: iskrenost i proživljenost, dubina iskustva nikako ne garantuju literarnu vrednost napisanog. Rovovi velikog rata su, nesumnjivo, bili strašna mesta: blato u kojem se raspadaju mrtva tela na radost ogromnih pacova, uistinu infernalne scene. Medjutim, ako se počnete akribično probijati kroz masu književnosti toga vremena, lepo, može se desiti da, kao čitalac, počnete pomalo da zevate. Nema užasa koji, sveden na tekst, ne može postati i banalan i dosadan. Ali tako je zaista bilo, uzvikuju ozlojedjeni. U redu, to je dokument. Dokument je tek polazna tačka, od koje se kreće u moralnu ili krivičnu raspravu. Ali to se ne odnosi na književnost već na zapisano – ili, u moderno vreme, snimljeno – svedočanstvo. Gde ne postoje nikakve literarne ambicije niti onaj koji svedoči želi da bude svedok vremena; svojom nesrećom, uz izvesnu meru sreće jer je preživeo, postao je svedok odredjenog dogadjaja. Ništa više, ni manje. I tamo gde nemamo proklamovanih literarnih ambicija, kao u slučaju francuskog socijaliste Louisa Barthasa ali i Benita Mussolinija, svedočenja se itekako razlikuju.

Književnost kao dokument? Za istoriju književnosti, istoriju kulture, svakako. Kao dokument vremena kojim se ta književnost bavi? Pitanje.

O čemu nam, zapravo, književnost (ne) govori?

Opet jedan istoričar: govoreći o Remarqueu i njegovom slavnom romanu Na Zapadu ništa novo, često smatranim za najveći, a po svoj prilici najslavniji, ratni roman, Jay Winter konstatuje kako knjiga više govori o zbivanjima u Evropi kasnih dvadesetih godina prošlog stoleća nego što govori o onome što se dešavalo u ratu – ili da, makar, u istoj meri govori i jedno i drugo.

Svoj roman Le feu Henri Barbusse piše usred zbivanja i dobija Gouncortovu nagradu 1916. Roman izaziva i negativne reakcije ali, uobičajeno se kaže, naišao je na odobravanje upravo vojnika u rovovima.

Možda je i tako, ali korišćenje ovih, preterano apstraktnih izraza, uvek je opasno: vojnici u rovovima ili narod, svejedno. Za početak morali bi ograničiti obim: odobravanje onih vojnika u rovovima koji su roman pročitali, što znači manjina; ima i nepismenih, a mnogi Bretonci slabo znaju francuski jezik, uče ga tek u vojsci. Ali, čak i ostavljajući po strani ovu primedbu: da li odobravanje učesnika nužno garantuje verodostojnost iskaza ili samo znači da oni odobravaju taj tip iskaza, da je to ona slika za koju oni žele da ih predstavlja? Na sudovima se često odbacuju pojedina svedočanstva; to ne znači nužno da svedoci svesno lažu. Godine 1929. Jean Norton Cru je objavio Témoins, knjigu koja je izazvala, a i danas izaziva, kontroverze, gde je doveo u pitanje realističnost i Barbussovog romana karakterizirajući ga, delimično, kao čistu prevaru. Inače, Cru, takodje učesnik rata, u svom eseju dovodi u pitanje verodostojnost svedočenja i nekih autora koji su više pripadali književnoj desnici.

Čime se bavi Miroslav Krleža u zbirci Hrvatski bog Mars? Užasima Velikog rata ili traga za odgovorom na pitanje

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske
lampe
šta može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak

dakle traganje u okviru klasno-nacionalne sfere u kojoj se, dobrim delom, kreće Krležino delo i za koje je rat samo dobar povod, odgovarajući prizor; takoreći scenografija. U Krležinom ratu ginu bezmalo isključivo pučani za razliku od nadmenih KundK oficira. Direktno suprotno statistikama koje pokazuju da je, u celini, smrtnost oficira, pogotovo trupnih oficira na frontu, u Prvom svetskom ratu nadmašuje smrtnost običnih vojnika. Ako se, u kasnijim vidjenjima rata, kao jedna od odlika viših oficira vidi njihova nesposobnost, mnogima je teško poreći ličnu hrabrost shvatanu na jedan starinski način: u leto 1914. glavnokomandujući francuske vojske, Joseph Joffre, žali se kako se njegovi komandanti češće nalaze na prvoj liniji fronta nego tamo gde trebaju da budu da bi upravljali dogadjajima, dakle u štabovima. “Naš Sveto” kliču vojnici, sasvim spontano, “Vitezu sa Soče”, budućem feldmaršalu, Svetozaru Borojeviću von Bojna.

U levičarskom diskursu primeri poput Barbussa i Krleže rado su korišćeni kao primer uzročne veze izmedju ideološke pozicije i ogorčenja užasima rata. Medjutim, sama kritika rata je ideološka već na početku: u pitanju su užasi imperijalističkog rata. Postoji tendencija da se ovo prikaže kao humanistički stav, no ovde se, u suštini, radi o ideološkoj operaciji po kojoj su levo i humanističko opredeljenje prirodno povezani. Ali kada se dodje do Oktobarske revolucije, humanistička kritika se lako odbacuje; u nekim svojim tekstovima, suočen sa pričama o tim užasima, Krleža je direktno, sasvim krležijanski, ironičan. Njegova optika se kasnije donekle menja ali samo donekle, u onoj meri u kojoj protagonisti Revolucije i sami postaju njene žrtve.

Barbusse je ushićen Staljinovim SSSR-om i napisaće dve biografije Staljina (Un monde nouveau vu à travers un homme). A povodom premijere filma Na zapadu ništa novo organ francuskih komunista L’Humanité objavio je jednu vrlo oštru kritiku protiv onih koji ratne masakre prikazuju u njihovom najstrašnijem vidu. Jer, ono čime se treba baviti jesu uzroci rata… Nimalo nelogično: Marx je humanizam smatrao malogradjanskom ideologijom

Samo rat, tvrdi Ernst Jünger tridesetih godina, pokazuje jasno i neopozivo da li jedna nacija još uvek zaslužuje da živi ili, pošto je odigrala svoju ulogu, treba da ustupi svoje mesto snažnijoj i po sebi boljoj. Jünger je autor jedne od upečatljivijih knjiga ratne literature Čelična oluja, koja je ideološki manje eksplicitna nego što bismo mogli suditi po ovom iskazu, André Gide je smatrao najlepšom ratnom knjigom koju je ikada pročitao. Tvrdnja sa kojom sam prilično spreman da se složim.

Ne samo što će Jünger svoj ideološki stav kasnije precizirati (pogotovo u eseju Rat kao unutrašnje iskustvo) već će osetiti potrebu da Čeličnu oluju kasnije dopunjuje rečenicama: Nemačka živi i Nemačka će biti velika… Po jednom tumačenju, možda malo zlobnom, političkim organizacijama veterana je trebala knjiga koju će na svojim sastancima prodavati i autor koji će je potpisivati. U slično vreme i sličnim okolnostima autor Lirike Itake Miloš Crnjanski, sa crvenim pečatom obilazi knjižare da bi u stihovima ” Nisam ja za srebro i zlato plako/niti za Dušanov sjaj” Dušanov izmenio u ćesarev. Ovaj detalj je, inače, u vreme obaveznog marksizma u srpskoj književnoj javnosti bio prilično često pominjan; danas je prognan iz pristojnog društva. Dokaz da se vremena stalno menjaju a sa njima i tekstovi, pogotovo njihovo čitanje, što je zapravo isto.

A i ljudi. Transformacija Crnjanskog od defetističke Lirike Itake i Dnevnika o Čarnojeviću je verovatno neobičnija od Jüngerovog kasnijeg ideološkog puta na kojem će ga od direktnog angažmana u nacističkim redovima spasti samo neka vrsta romantičarskog elitizma, ono što navodi Juliusa Evolu na kritiku Mussolinija – mada bismo, takodje, morali obratiti pažnju na tvrdnju Jaya Wintera kako je Jünger jednostavno bio odveć snob da bi bio nacional-socijalista .

Naravno da ćemo korene budućih Jüngerovih stavova u Čeličnoj oluji lako naći, naročito kada nam je poznat nastavak priče. Ipak, sa ovim anahronističkim pristupom, ne obavezno neopravdanim, treba biti oprezan. U svojoj ratnoj prozi francuski pisac Drieu la Rochelle iskazuje želju da uništi jedno mirno selo koje je spokojno usnulo dok njegovi drugovi marširaju, bore se, pate, postaju ljudi – obratimo posebnu pažnju na ovo poslednje. Lako je u ovim redovima, kao i kod Jüngera, naći onaj potencirani maskulinitet koji lako povezujemo sa fašizmom, pogotovo kada sve osenčimo podatkom da se la Rochelle ubio u času nacističkog poraza. Ali život ne čine tek neke istaknute i odabrane tačke; koječega ima izmedju, recimo, la Rochelle dadaista, nadrealista, prijatelj Bretona i Malrauxa koji ga na kraju rata pokušava spasiti. Njegova je smrt izazvala čak i izvesno poštovanje kod, poštovanju bližnjih nesklonog Sartra, koji je prokomentarisao: on je mislio ozbiljno.

Klasična anegdota

Herodot nam pripoveda o caru Kserksu koji, sa jednog brda, posmatra vojsku koji je poveo na Grčku. Kserks brizne u plač. Objašnjava kako je shvatio da od tolikog mnoštva ljudi, za sto godina, niko neće biti živ.

Uz pištanje ratničke muzike – u persijskoj vojsci su duvači visokih tonova morali biti dominantni– Kserks mnoge od njih, sasvim lako, čak i u slučaju pobede vodi u smrt. A bez imalo kolebanja vodi ih da drugima nanose smrt, što više, to bolje. Ipak to mnoštvo…ta pomisao…

Prosjaj metafizičke istine ili vrsta odbrambenog licemerja, kakve je tokom Prvog rata imao i Kaiser Wilhelm II? Zapravo nebitno.

Mali Marcel u svetu koji se ruši

Ono što danas poznajemo kao jedan od najvećih romana XX stoleća, U traganju za izgubljenim vremenom, počelo je da se pred publikom pojavljuje godine 1913. pod naslovom Du côté de chez Swann. Kasnije ga je Proust ozbiljno preradio, do ove verzije koju čitamo danas, ali je, svejedno, roman koncipiran u periodu pre I rata.

Dakle: negde krajem XIX Pripovedač i junak romana, Marcel – mada njegovo ime saznajemo tek kasnije, a i onda sa izvesnom ogradom – nalazi se u Combray gde od majke, uz bakin blagoslov, na čitanje dobija četiri romana George Sand. Ne bih podnela da moje dete čita nešto loše napisano, kaže majka; ali ono što ovu prozu, u maminim očima, posebno odlikuje jeste što “uvek odišu onom dobrotom, onom moralnom uzvišenošću koju je mama od bake naučila da smatra nečim što je iznad svega u životu” .

Danas je George Sand, sa svojim burnim emotivnim i erotskim životom, uglavnom predmet skandaloznih biografija ili rodnih studija i ova priča o otmenosti i moralu može zvučati i malo čudno.Naravno da u vremenu Marcelovog detinjstva, u kojem nije bilo tabloida ni paparaca da slavne prate u svakoj njihovoj seksualnoj avanturi – i da to na radost publikuma gromoglasno objavljuju –mama i baka (romaneskne) blaženo su mogle koješta ne znati. No ličnost iz otmenih salona, kakvi su i Marcel Proust i Pripovedač, morali su se naslušati različitih anegdota, Ali i delo koje privlači posebnu pažnju Pripovedača i mame – u romanu se isključivo koristi reč “mama” (maman) – kao i bake, a znamo da je ovaj detalj krajnje autobiografski, jeste Nahoče François (François le champi).

Naslov već ponešto objašnjava, ali ni izdaleka sve. Nije u pitanju sentimentalistička priča o patnjama dečaka bez igde ikoga, već je u osnovi ljubav nahočeta i maćehe, tema koju će i Pripovedač i Proust kasnije sresti u Racinovoj Fedri, dakle snažno incestuozna tema. I u romanu i u Proustovom životu, mama čita ovu knjigu Marcelu, istina preskačući nezgodnije delove. Mada to ne sprečava Pripovedača da, mada dete, ipak nasluti nešto nedefinisano, nekakvu posebnu intonaciju i naglaske.

Mnogo kasnije, u jednom od razgovora sa Albertinom, Pripovedač ističe moguće kontraste pisca i dela navodeći kako je Choderlos de Laclos, izvanredno častan čovek i suprug, napisao jednu zastrašujuće perverznu knjigu kakve što su Opasne veze. Da li bi Pripovedačeva mama i baka, koje su ohladnile svoj odnos sa Swanom, zbog njegove “nedostojne” ženidbe, mirno dale detetu knjige koje je pisala osoba sa biografijom poput biografije George Sand? Mnogo kasnije, komentarišući vesti o nekim novosklopljenim brakovima, mama, izjavljuje kako je to, možda, kao u romanima George Sand gde vrlina na kraju biva nagradjena. Pre je kao u Balsacovim romanima, gde porok na kraju biva nagradjen, kaže u sebi Pripovedač. Uzgred budi rečeno, u biografijama koje se Proustom bave, nalazimo detalje koji nam njegovu stvarnu majku, Jeanne Clémence, rodjenu Weil, oslikavaju kao ženu sa više duha i širine nego što bismo po romanesknoj mami mogli zaključiti. Počev od činjenice da se nikada nije odrekla jevrejske vere u kojoj je rodjena te nije mogla biti sahranjena po katoličkom ritualu, podatak vredan pažnje za doba u kojem se prihvatanje muževljeve religije smatralo normalnim.

Ali u romanu, Pripovedačev svet jeste svet u kojem je izgubljena vera u zvaničnu ideologiju, štaviše u same ideološke postavke na kojima je zasnovan; on se održava silom inercije, drži ga navika i izvesna naivnost, nezlobivost mame i bake, njihova spremnost da stvari ne preispituju. Ipak, nema tu iskrene vere i samo je pitanje časa kada će se sve srušiti. Podvucimo još jednom da je ovo napisano, velikim delom, pre rata.

Inače, Proust će Goncourtovu nagradu dobiti u prvoj posleratnoj 1919 godini i tada će ova odluka izazvati priličan skandal: drugi roman je bio slavni ratni roman Rolanda Dorgelèsa Drveni krstovi. Odluka je donesena sa šest prema četiri i dočekana ogorčenim protestima dobrog dela javnosti; pominjalo se i Proustovo neučestvovanje u ratu. Dorgelèsov izdavač, Albin MIchel, teško je podneo ovo iznenadjenje te će štampati traku za knjigu na kojoj će, krupnim slovima, biti odštampano: Prix Goncourt. Roland Dorgelès. Les Croix de bois. A tek ispod, sitnijim: četiri glasa od deset i za ovu marketinšku dovitljivost biće osudjen na novčanu kaznu.

U delu Traganja za izgubljenim vremenom koji je nagradjen i onome koji mu je prethodio homoseksualnost se pojavljuje ali ne tako upadljivo, tako dominantno kao u delovima koji će uslediti. Sam Proust se čudio da Sodoma i Gomora nisu izazvale veći skandal – jedva da su ikakav – i bio spreman da ovakvu reakciju, ili njen nedostatak, svrsta u posledice Velikog rata. Ali, podsetimo se da Sigmund Freud u Beču, još pre rata, uveliko izaziva skandale svojim teorijama, počev od Edipovog kompleksa, dakle upravo ono sa čime je kasnije Proust mnogo povezivan. U času izbijanja rata Freuda će obuzeti patriotski zanos; zapisaće kako se sada, prvi put, oseća Austrijancem mada, kaže, nikada nije mnogo verovao u to carstvo. Slučaj K und K monarhije je, naravno, specifičan, ali treba biti svestan da je u pitanju jedan od najblistavijih perioda u istoriji Beča, a pogotovo druge metropole dvojne Monarhije, Budimpešte, u kojoj će biti sagradjen prvi metro u kontinentalnoj Evropi, dakle pre Pariza a posle londonskog. Pariski slučaj će, opet, doneti i ime za čitav period: Belle Epoque. Nemojmo dozvoliti da nas ovaj termin zavara.

Takodje i vreme velikih promena, velikog i trijumfalnog nastupa tehnologije. Jedan drugi francuski književnik, Charles Péguy, koji je poginuo na početku rata, septembra 1914, prethodne, poslednje godine mira, piše ushićeno kako se svet, od vremena Isusa Hrista, nije toliko promenio kao u poslednjih trideset godina. Uistinu: za nekih tridesetak godina od nastanka, broj telefona u Francuskoj prelazi cifru od sto hiljada; jedan od telefona postoji i u Pripovedačevom domu – još ne u Proustovom, da bi telefonirala sinu u letovalište Proustova majka mora otići u obližnju pekaru. Po letovalištu, devojke u cvetu kruže na biciklima, takodje jedan nov izum, ali Marcelu Proustu će se mnogo više svidjati automobil; svoje ushićenje će iskazati u tekstu objavljenom u Figaru 1907. godine, Impessions de route en automobile.

Čuvena je priča o pariskim taksistima koji voze vojnike na Marnu, a nakon rata Ludendorff će tvrditi da ishod predstavlja pobedu francuskog kamiona nad nemačkom železnicom; usput će zaključiti kako je mir samo predah izmedju dva rata. Nimalo slučajno, Renault je u Prvom ratu najveći francuski proizvodjač tenkova. Za svoje vreme izvrsnih tenkova kojima će, 1918., biti izveden prvi uspešni kombinovani napad pešadije i tenkova; ranije su se tenkovi uglavnom kvarili i zaglavljivali pre nego što i stignu do linije fronta. A fabrika Citroen počinje svoju slavnu istoriju proizvodnjom granata.

U svetu tolikih novina i rat mora biti kao nov.

Umetnost suzama ne veruje

Jedno od natežih pitanja u vezi sa Prvim ratom jeste razdvajanje hronološkog i kauzalnog. Jednostavnije: kako u svim onim fenomenima i dogadjajima koji su nakon rata usledili, razdvojiti one koje je rat direktno uzrokovao, one čiji je nastanak ubrzao, te ono što bi se pojavilo i da rata nije bilo. U ovoj početnoj konstataciji istoričari se većinom slažu, da bi odmah zatim započelo totalno neslaganje.

Jedna od knjiga koja je krajem prošlog stoleća izazvala veliku pažnju, i do danas ostala vrstom obavezne lektire, svakako je knjiga Paula Fussela The Great War and Modern Memory. Fussel je ubedjen da je celokupna književnost, a podrazumeva se i umetnost, zapravo odredjena Prvim ratom. U ovoj knjizi se mogu naći i neke prilično radikalne tvrdnje, poput one da je Prvi rat uzrokovao nastanak ironije u književnosti – prilično neobična tvdnja za čoveka koji je po struci profesor engleske književnosti – ili kada se u vezu sa ovim ratom dovode dela Pynchona ili Vonneguta, mada u američkoj kolektivnoj memoriji Veliki rat nije predstavljao neki posebno bitan dogadjaj. SAD su u rat ušle kasno i gubici su bili relativno zanemarljivi, a mnogo više vojnika je pomrlo kasnije, od španske groznice.

Fussel je pisao početkom sedamdesetih godina prošlog stoleća, u vreme najvećih debata i kriza koje je američkom društvu uzročio vijetnamski rat; zapravo ga je jedna privatna rasprava i potakla na pisanje ove knjige. Sa druge strane, bio je čovek vrlo opterećen sopstvenim iskustvima iz Drugog svetskog rata te je teško oteti se utisku da i njegova knjiga više svedoči o jednom stanju duha iniciranog II ratom a uobličavanog vijetnamskom dramom, kontekst u koji bismo radije smeštali i Pynchona i Vonneguta. Ako se i govori o Prvom ratu, onda je on pre svega neka vrsta metafore, dogadjaj u koji se projektuju iskustvo i vidjenja kasnijih dogadjaja; zapravo je teško oteti se utisku da je u slučaju dva pomenuta pisca to i Drugi svetski rat; i Gravity’s Rainbow i Catch 22 predstavljaju vidjenje rata kakvo je američka intelektualna levica – u koju spada i Fussel – formirala na iskustvima Vijetnamskog rata.

Drugi problem Fusselovog pristupa, a i generalno svake analize odnosa Prvog rata i književnosti (umetnosti), jeste što najbolju ilustraciju za odredjeno vidjenje rata predstavljaju, pogotovo kao dokazi za obavezni šok rata, dela pisaca koje bi, sa izvesnom dozom učtivosti, mogli nazvati osrednjim. U slučaju Fusselove knjige to su Robert Graves i Siegfried Sassoon, pisci o čijem kvalitetu ni sam autor nema najviše mišljenje, mada im posvećuje pretežni broj stranica.

Kratak izlet u likovnu sferu nam, medjutim, pokazuje da je onaj umetnički izraz, kojim se uglavnom bavimo kada govorimo o umetnosti što je obeležila period nakon rata, uobličen neposredno pred sam rat. Svoj prvi ready made predmet Točak bicikla, Marcel Duchamp stvara 1913. U slično vreme, 1912. Maljevič sebe definiše kao “kubo-futurističkog” slikara, a prilično je teško verovati da je bitka kod Mazurijanskih jezera imala kao jednu od posledica Crni kvadrat na beloj pozadini koji je nastao 1915.

Uloga tehnologije u Prvom svetskom ratu zapravo ne predstavlja nikakvu novinu; tehnološka strana je bila bitna u svakom ratu, još od kamenog doba i zamene kamenog oružja bronzanim, ali su tehnološke promene bile spore, manje masovne te ostavljale više vremena za prilagodjavanje. Prvi svetski rat je iznenadio i stratege i vojnike u rovovima jer, koliko god da Péguy nije bio usamljen u svom vidjenju promena, malo ko je bio sposoban pretpostaviti njihov praktični domet. Istini za volju, iskustva nekih ranijih ratova, počev od Američkog gradjanskog – najveći broj poginulih u odnosu na broj učesnika u istoriji – preko rusko-japanskog do balkanskih, mogla su biti korisna pouka, ali sva misao, uključujući i vojnu, izrazito je evropocentrična i iskustva sa ratišta na kojima se tuku ” necivilizovani” i manje civilizovani narodi generalštabskim analitičarima nisu bila preterano uverljiva.

Zato se učilo u hodu, što znači vrlo krvavo. Zahtevi nove tehnologije su zahtevali i novo ponašanje; domet topova je postao nezamisliv ali, da bi se mete pogadjale, bilo ih neophodno tačno odrediti. Ogromno je ushićenje Proustovog Pripovedača kada prvi put ugleda avion – tako se, kaže on, morao osećati neki Grk kada je prvi put video poluboga. No, nije glavna svrha aviona da dokone šetače navodi na egzaltirana poredjenja; istina, još uvek nije precizno borbeno sredstvo, pilot bombe baca lično i ručno. Prvi zadatak aviona je da izvidi i snimi položaj ciljeva, a vazdušne borbe su samo posledica ovih zadataka; čak romantična posledica, u pilote često odlaze oficiri koji su se prvo nalazili u otmenom i, uglavnom, suvišnom rodu konjice, a verovatno najveći letački as čitavog rata, Manfred von Richthofen, poredi vazdušne bitke sa konjičkim dvobojima viteškog doba, tačnije onako kako je viteško doba, u jednom času, zamišljano.

Avioni ometaju druge avione u njihovim izvidjačkim misijama ali se nameće i važnost tehnika kamuflaže: skriti ono što postoji i učiniti vidljivim ono čega nema. Mada francuska vojska u rat sumanuto ulazi u crvenim pantalonama, jer konzervativni francuski generali u promeni uniforme uvodjenjem nekih prikladnijih boja vide jevrejsko-masonsku zaveru protiv armije (la pantalone rouge c’est la France, uzvikuje jedan, mrtav ozbiljan) ipak se u leto 1915. nakon hekatombi istinski mrtvih, preduzimaju ozbiljniji koraci u razradi tehnika kamuflaže. Poduhvat predvodi jedan slikar, pred rat kao portretist prilično u modi, Guirand de Scevola i tu se, sasvim galski, uključuje priličan broj slikara. Istoričarka koja se time bavila, Danielle Delouche, konstatuje da se na nemačkoj strani to radi egzaktnije, više inženjerski, možda i efikasnije.

Cilj kamuflaže, dakle, može biti da se nešto ne vidi ali ovo nije dovoljno jasno formulisan zadatak – i upravo ova komplikacija ukazuje na promenu vremena i perspektiva. Jer, nije toliko u pitanju da nešto čovek ne vidi golim okom, čak ni iz aviona, već da se ne vidi na fotografiji koju je izvidjač snimio i koju će se kasnije u štabovima pomno analizirati. Fotografije su crno bele i, za kasnije pojmove, prilično neprecizne i u ovom segmentu kamuflaže uključuje se jedna posebna grupa slikara koje je Scevola poznavao iz umetničkih krugova, mada im kao mondeni slikar nije mogao biti mnogo blizak – kubisti.

Realnost se uspostavlja na jednom novom nivou ali ne na način na koji to biva proklamovano u bezbrojnim umetničkim manifestima, već krvavo praktično. Stvarnost, kao što su još impresionisti tvrdili – mada od njih u datom slučaju ne bi bilo neke velike koristi – nije ono što vidimo, ili mislimo da vidimo golim okom. Još je Turner, 1841. godine, ustanovio kako svet železnice izgleda bitno dručije od ranijeg sveta – mada je i njegovo drukčije vidjenje sveta prethodilo iskustvu sa železnicom – ali, u svakom slučaju, njegov dokaz i postupak su još uvek bili u domenu umetničkog vidjenja; promena vidjenja, u perspektivi aviona i objektiva, uspostavlja novu realnost čije postojanje može negirati samo onaj koji je spreman mirno dozvoliti da mu granate padaju na glavu. Kasnije će Dos Pasos upotrebiti “oko kamere” kao poseban način romansijerskog vidjenja stvari, navodnu mogućnost objektivnijeg sagledavanja; ako to uporedimo sa savremenim objektivima i kompjuterskim tehnologijama, ova vera postaje prilično upitna.

To jeste promena i ima veze sa ratom, ali promena koju su kubisti objavljivali još pre rata, kao što je nemački slikar Ludwig Meidner imao viziju teško bombardovanih gradova i pre nego što će se to ikako desiti, a decenijama pre uistinu apokaliptičkih bombardovanja; njih u umetnosti simbolizira Guernica, ali u realnosti su to zapravo Dresden i Hirošima. Rat nije stvorio umetničku avangardu ali je avangardistima, iz raznih razloga i na razne načine bio drag argument, jer su skoro svi verovali da umetničkoj revoluciji sledi društvena, komunistička ili fašistička, svejedno. Ispostavilo se da je vera u ovu vezu bila pogrešna, za Trockog su avangardisti, u najboljem slučaju bili “saputnici” a u kasnijem toku zbivanja biće, na ovaj ili način, likvidirani; odnos fašizma je bio ponešto ambivalentan ali ipak suštinski negativan, za naciste je to bila dekadentna umetnost. Ukus političara, vodja masa, nužno je konzervativan; ako želite voditi, manipulirati masama morate se držati onih postupaka, onih prikaza stvarnosti na koje su ljudi navikli. To nije pitanje umetničkog ukusa, već političkog instinkta.

Oproštaj sa Hansom Castorpom

Zbogom ostaj – bilo da živiš bilo da pogineš! Tvoji su izgledi rdjavi; vrzino kolo u koje si se uhvatio produžiće se još mnogu grešnu godinicu i mi se ne bismo smeli opkladiti da ćeš se izvući. Da pošteno priznamo, mi sa priličnom bezbrižnošću ostavljamo to pitanje otvoreno. Avanture krvi i duha, koje su tvoju jednostavnost uzdigle, dopustile su ti da u duhu preživiš ono što fizički po svoj prilici nećeš preživeti.¹

Šta bi bilo da nije

Kako bi, uistinu, izgledao Čarobni breg bez Prvog rata? Po onome što Mann na kraju kaže – prilično slično. Sve bitno se već desilo; rat je samo okončanje priče, finis operis.

Tačno, Mannova transformacija od ekstremnog nacionaliste do izrazitog liberala povezana je sa ratom. Ali ljudi se menjaju i bez rata i nakon rata; Crnjanski i Drieu la Rochelle nisu jedini primeri. Sigurno je da bi ona sjajna epizoda iz Traganja za izgubljenim vremenom kada se Pripovedač nadje u muškoj javnoj kući za vreme bombardovanja Pariza drukčije izgledala da bombardovanja nije bilo, ali tema homoseksualizma u Proustovom pisanju već odavno ima bitno, makar još uvek i prikriveno mesto. Treba voditi računa o spisateljskim strategijama, mada one mogu biti povezane i sa društvenim; teško da bi Sodoma i Gomora dobila Goncourta te bi Albin Michel mogao slaviti bez ikakvih ograda.

Rat je Jamesu Joyceu doneo izvesne neprijatnosti; morao je da napusti Trst koji je voleo i da ode u Švajcarsku, poput Lenjina. Svoj Petrograd, koji je istina ostao dugo nepoznat u Evropi ali u kojem se itekako razara klasični prozni postupak, Andrej Bjeli objavljuje, opet, 1913.

Clausewitz umesto zaključka
i pouka: čuvajte se ljubaznog suseda

Kada se započne govor o vremenu pre Velikog rata, u anglosaksonskom svetu se ritualno citira stih Phillipa Larkina “never such innocence again” (nikada više takve nevinosti) što zvuči sjajno, naročito kada se ne vodi računa da je Larkin ovaj stih ispisao oko pedesetogodišnjice početka rata. Dakle, vidjenje 1914. iz perspektive šezdesetih.

Nevinost? Naravno; za one koji su, poput Gravesa, pravo iz roditeljskog doma i škole stigli na front, na praznik smrti, to jeste bilo gubljenje nevinosti – za mnoge pre prilike da im se desi ono što se kod nas pod ovim kolokvijalno podrazumeva; Graves o tome i piše. Ali to nije bilo izuzetno i nepoznato iskustvo – setimo se Stendhala i iskustva sa kojim se sreće Fabrice del Dongo ili Henrya Fleminga, junaka Crvene značke za hrabrost, uz napomenu da je i tu autor, Stephen Crane, rodjen nakon Američkog gradjanskog rata. Ali, tek u Prvom svetskom ratu, ovakvo iskustvo je postalo masovno; nikada ranije toliko mladih, a i dovoljno obrazovanih da pišu knjige, nije suočilo sa ratom i njegovim strahotama. Pre leta 1914. Gravesova generacija je rat uglavnom videla kroz Juriš lake brigade lorda Alfreda Tennysona te su verovali da rat i smrt u njemu, manje više, upravo tako izgledaju: herojski čas, u jurišu, sa sabljom, makar top tukao i sleva i sdesna,

Into the mouth of hell
Rode the six hundred.

Mada je rat započet konjičkim okršajem britanske i nemačke izvidnice, konjice, na Zapadnom frontu, praktično nije bilo. Ali, generalne sudove uvek treba primati i izricati sa rezervom; konjica je imala je svoju ulogu na Istočnom tamo gde je, u sledećem ratu, zabeležen i poslednji konjički juriš: na Donu, 1942. italijanska konjica je jurišala uz poklike Savoia, Savoia. Ponešto traje i duže nego što smo skloni da verujemo.

Vredi ovde pomenuti i mogućnost drukčije reakcije, naprimer engleskog mislioca i literate C.S. Lewisa koji je pisao puno, možda previše, ali jedva o ratu u kojem je učestovao. Jednostavno, kada je stigao na front zaključio da jeste onako loše kao što je predvidjao ali ništa gore, uz konačni zaključak: to je rat. Ono o čemu je Homer pisao.

Da li je sve već Homer napisao pitanje je, ali ni samo omasovljenje rata nije tako novo: ideju opšte, ili iz kasnijeg vidjenja, relativno opšte mobilizacije, levée en masse, promovirala je Francuska revolucija ali je po sredi ne samo praktični već i ideološki koncept. Suočen sa predlogom da se nešto slično učini i u Engleskoj, Wellington je odgovorio da bi radije video Napoleona u Londonu nego sve te ljude pod oružjem; mislio je prevashodno na pripadnike “nižih” klasa. Uostalom, na početku Prvog rata bilo je kolebanja da li treba celokupne, odavno pripremljene ekspedicione snage poslati u Francusku ili jedan korpus ipak ostaviti kod kuće, za svaki slučaj. No, od Wellingtonovog vremena do početka XX stoleća mnogo šta se izmenilo: proces “omasovljenja” je već dobro odmakao i on se vidi i u onim pojavama koje uobičajeno pozdravljamo, poput opšteg obrazovanja ili opšteg prava glasa. Opšta mobilizacija je logični deo jednog procesa, jedne transformacije društva.

Još jedan od ritualnih citata pri pominjanu i ovog i svih drugih ratova jeste ona tvrdnja Clausewitza kako je “rat nastavak politike drugim sredstvima”.

Svojevremeno je Umberto Eco napravio spisak rečenica koje treba zabraniti za citiranje jer su svaki smisao, usled prečestog citiranja, izgubile. Ne sećam se da li je na spisku bila i ova Clausewitzeva, samo se sećam da je bio Wittgenstein i “o čemu se ne može govoriti, mora se ćutati”.

Problem sa ovakvim citiranjima jeste što su najčešće citati citata, tj. onaj koji citira nije ni video knjigu Clausewitza (ili Wittgensteina) već je to negde drugde pročitao, kod nekog koji je takodje ko zna gde pročitao. Tako i u pisanoj kulturi imamo mehaničko prenošenje formula koje se, uobičajeno, smatraju odlikom usmene kulture.

Clausewitza, ruku na srce, i nije jednostavno – da budem iskren: a često i dosadno – čitati jer se mora probijati kroz gust i teško prohodan diskurs kakav je, pod diktatom aktuelne nemačke filosofije, tada bio neophodan da vas u akademskim krugovima ozbiljno shvate. No, u svakom slučaju, Clausewitz nudi više raznih definicija rata od kojih je prva, navedena upravo pod podnaslovom “definicija” toliko jednostavna i uvredljivo zdravorazumska da nije izazvala neku ozbiljniju pažnju: “Rat je tako akt nasilja sa namerom da primora našeg protivnika da ispuni našu volju”. Ova definicija ne pruža priliku citatolozima da sebi i drugima zvuče pametno.

Ona čuvena definicija jeste “posebna definicija” po kojoj je rat “samo” – ova reč se često izostavlja – produžetak politike drugim sredstvima. Tj. rat je tek faza, deo politike, nakon kojeg se opet pojavljuju političari koji ustanovljavaju ishod rata. Rat je dakle, izričit je Clausewitz, ozbiljno sredstvo za ozbiljne ciljeve, ali ništa više od toga; samo sredstvo, posebno kada se uzme u obzir da on smatra kako rezultati rata nikada nisu potpuni (apsolutni). Uz malo proširenje: rat je deo društvenih procesa, usko povezan, štaviše prozilazi iz, katkad prividno nevine, svakidašnjice. Možda je isključivo iznenadjenje nad ratom nevino, mada je ovo moguće i drukčije formilisati.

Kao motto ovog teksta nalaze se prvi stihovi iz Zone Guillaumea Apollinaiera, čoveka koji je, inače, voleo rat, a ubiće ga španska groznica. Poslednji stihovi, još jednom podvlačim iz 1913. godine, glase:

Soleil, cou, coupé²

*

Bibliografija: na početku smerno priznajem Wikipedia (engleska i francuska), dalje: Encyclopédie de la Grande Guerre I-II, sous le directione de Stéphane Audoin-Rouzeau, Jean-Jacques Becker; Jay Winter, Sites of Memory, Sites of Mourning; The Legacy of the Great War, edited by Jay Winter; Paul Fussel, The Great War and Modern Memory; Christopher Clark, The Sleepwalkers, How Europe went to War; Frédéric Rousseau, La guerre censurée; 14-18 Mourir pour la patrie, collectif; Clausewitz, On War, engl.prevod; naravno i Marcel Proust, Guillaume Apollinaire,Thomas Mann, Miroslav Krleža, Ernst Jünger, Miloš Crnjanski, Herodot – kojeg je Plutarh smatrao lažovom – i još neki drugi.

*

1 Prevod Miloš Djordjević i Nikola Polovina

2 Poslednja reč poslednjeg stiha se može prevesti na razne načine – recimo sunce, vrat, presečen (Nikola Bertolino) – što uvek tek jedna interpretacija, kao i svako prevodjenje; o značenju stiha se i u francuskim rasprama mnogo govorilo a i inspirisao je i pojedine pesnike. Kao što bi u engleskom bilo nemoguće poigravati se, u seksualnom značenju, sa Larkinovom innocence jer engleska reč za ovu vrstu nevinosti je virginity; ono što junak romana Roberta Gravesa ne gubi kroz čitav rat i što ga čini pomalo posebnim, posebno u svetlu opisa njegove prve bračne noći sa, inače vatrenom feministkinjom, kada su oboje “nevini” (virgin).

iz knjige Uvod u drugi život

*

…Što će u meni prevagnuti kad dođe dan konačne presude?

Ali dok taj dan ne dođe, vladat ću se prema Ljestvici jednog oštroumnog i jezičavog sveca koji je davno, kao patrijarh u hramu sv. Katarine na Sinaju, poučavao nekog raskalašena i pomalo zločesta monaha i rekao mu: “Sputat ćeš sve svoje zloće i nesavršenost svoju urediti, samo ako na početku svake godine pomisliš da je to tvoja posljednja godina života!” Monah se malo podsmjehnuo tim riječima, pa je tada svetac zagrmio lavljim glasom: “Ne zajebavaj se, to zaista može biti posljednja godina tvog života!”

Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz sedamdesetih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole Bruno Ivanović. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu Vladimir Beara. Onim svojim poznatim dugačkim dodavanjem rukom izbacio bi Holcera, Holcer bi proslijedio Jerkoviću, Jure na lijevoj strani Šurjaku, ovaj bi ubacio pred gol, Peruzović pucao glavom, vratar bi jedva nekako obranio, a Žungul u gužvi uredno razvrstavao otpad: balun u jednu, vratar u drugu stranu.

Tako je prije četrdeset godina bilo podno tvrđave na Gripama, a tako je bilo i na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, tako je bilo i na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu, i svugdje po Splitu gdje je tih sretnih sedamdesetih igrao veliki Ivićev Hajduk. Nije bilo nesporazuma u identifikaciji desetogodišnjih klinaca u bijelim majicama, nije bilo nikakve sumnje da se onaj lijevonogi brzanac zove Šurjak, a onaj vižljasti što stalno visi u ofsajdu Žungul, da se onaj što mu je kosa buntovno krenula preko uha zove Peruzović, a da je glavni u razredu Jure Jerković.

Svatko na školskom igralištu imao je prezime iz slavne Ivićeve generacije, samo je vratar iz nekog razloga uvijek bio – Beara.

Nije da Hajduk tih godina nije imao dobre golmane, naprotiv. Još smo pamtili Vučka, velikog Radomira Vukčevića, do dana današnjeg s četiri stotine utakmica najdugovječnijeg vratara u Hajdukovoj povijesti, koji je Bijele spašavao Druge lige i sedamdeset prve odveo do prve titule nakon šesnaest godina. Danas je zaboravljen njegov nasljednik, čovjek iz sjene Ante Sirković zvani Maleno, a tih je dana jugoslavenskim šesnaestercima suvereno vladao stasiti Tuzlak Rizah Mešković, za Splićane Mate, prvi naš vratar koji je odjenuo zeleni dres, i koji je Tomislava Ivića dovodio na rub sloma živaca hvatajući centaršuteve jednom rukom. Obožavali smo Matu Meškovića, ali svejedno je naš vratar uvijek bio Vladimir Beara.

Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao zadnju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče – “Ja san Beara!”. Kako bi se golman, zaboga, drugačije zvao? U našoj ulici beara je tako uvijek bio Veljko Ilić Gigi, dok je u Hajduku, na primjer, Meškovića tih dana zamijenio mladi brkati beara Ivan Katalinić.

Već tada, naime, Vladimir Beara je bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar – Vladimir Beara.

Samo tako, činjenicom da je u međuvremenu postao većim od sebe, bilo je uostalom objašnjivo da svaki splitski vratar od Gripa do Špinuta bude Beara, a da živ Vladimir Beara, jedini stvarni vlasnik svoga imena i biografije, u isto vrijeme bude obilježen kao najveći veleizdajnik u cjelokupnoj povijesti Hajduka.

Bilo je, znamo, još velikih i neoprostivih izdaja, odlazili su kasnije u Dinamo i Joško Jeličić i Zujo Mladinić i Mirko Hrgović i Duje Čop, eno nekidan i Franko Andrijašević, ali nijedan transfer u svih stotinu Hajdukovih godina nije Split potresao više nego onaj kad je 1955. godine, onog ljeta nakon što su Bijeli uzeli treću titulu u pet godina, Vladimir Beara na vrhuncu svoje svjetske slave – eh da, u to je vrijeme još bilo moguće da igrač Hajduka uživa svjetsku slavu – potpisao za Crvenu zvezdu.

Pola je stoljeća prošlo od tada, i nikad Veliki Vladimir nije sa sebe do kraja odlijepio tu staru, požutjelu etiketu. Džabe što je Hajduku zajedno s Bajdom Vukasom donio tri titule prvaka Jugoslavije, džabe što su ga 1950., kad je na Highburyju otjerao do ludila cijeli napad Engleske – Eddieju Bailyju je u jednom trenutku izvadio loptu iz rašlji, pa ustao i obranio mu drugi udarac, u suprotni kut – londonski novinari nazvali The Great Vlad, Veliki Vladimir.

Džabe je Velikom Vladimiru bilo što je na jednoj utakmici Dinamu obranio četiri penala: pucali su Šantek, Režek, Benko i Šikić, i sve ih je skinuo. Džabe i što je u finalu Olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952. jedanaesterac obranio i Ferencu Puskásu – a veliki Puskás, zapamtite, do tada nikad u životu nije promašio penal! Džabe mu je bilo što je sljedeće godine, na proslavi devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, na Wembleyju branio za reprezentaciju Ostatka Europe; džabe što mu je osobno Ricardo Zamora, jedan od najvećih svih vremena, priznao da je najbolji svjetski vratar; džabe što je najveći, Lav Jašin, primajući 1963. Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog nogometaša, javno izjavio: “Ja nisam najbolji na svijetu: najbolji je Vladimir Beara”.

Džabe sve – Vladimir Beara u svom je Splitu bio tek glupi Vlaj koji je izdao Hajduk.

The Great Vlad je, naime, bio vlasnik neobično okrutne biografije. Bio je Vlaj, bio je Srbin, i bio je najveći. Ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Samo još da je bio baletan, gore bi Beara najebao. Pa je onda bio i baletan.

Eno tako maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća, četrdeset šeste, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata, u koji je otišao kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdeset prve zapalili ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Na Starom placu tako mali Vlaj iza branke najprije Broketi i Radovnikoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi, pleše u Gotovčevom “Eri s onoga svijeta”. Do dana današnjeg valjda jedini junior u povijesti Hajduka koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete, čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski po petrogradskom Ermitažu.

Da se rodio negdje drugdje, bio bi Beara možda najbolji svjetski baletan, možda bi Rudolf Nurejev jednom rekao “nisam ja najbolji, najbolji je Beara”, ali izbor između baleta i nogometa nigdje nije lakši nego u Splitu. Ako ništa drugo, mislio je valjda mali Vlaj, na Placu neće morati skupljati tuđa govna, kao što je u teatru morao skupljati govna za jednim prekrasnim bijelim konjem što je nastupao u “Eri”.

Od baleta je tako Beari ostao nadimak Ero, i neponovljiva elegancija u paradi, kojoj će se samo tri godine kasnije diviti cijela engleska štampa, imenujući ga Velikim Vladimirom i Baletanom s čeličnim šakama.

Mogao je, međutim, biti još stotinu puta velik i najveći, ali u Splitu je i dalje bio mali Vlaj. Kako je i kada to počelo, vrag će znati, tek iz Hajduka su krenuli mitovi i legende o glupom Vlaju Vladimiru Beari. Te priče u Splitu i danas znaju svi: kad je ono branio za Europu na Wembleyju, od cijele je londonske legende u Split došla tek priča kako je Beara u kavani zovnuo konobara “Ej, ti”, a ovaj mu donio osam čajeva. Kad je ono branio na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, od cijele je brazilske legende do Splita došla tek priča kako je kroz prozorčić aviona tražio ekvator. Kad je pak na Olimpijadi u Tampereu Puskásu obranio penal, od cijele je legende u Split došla tek priča kako je, znatiželjno na putu zureći kroz prozor kupea, primijetio da “u Njemačkoj ima više Ausganga nego u nas Kaštela”. Svi su i tada, kao i danas, kada ih podvaljuju drugim glupim Vlajima, znali da nijedna od tih priča nije bila istinita, ali Splitu se sviđalo da ih priča. U našoj podjeli svijeta, Vlaji su bili glupi i kada su branili penale Ferencu Puskásu.

Podcjenjivački odnos Splita i Hajduka prema glupome Vlaju nije se tako promijenio ni kad je glupi Vlaj već bio od najvećih na svijetu, ni kad je s Bajdom Vukasom u Split donio i treći naslov prvaka. Valja, najzad, i tu priču ispričati, jednom za svagda.

Na povratku iz Torina u svibnju 1955. godine – Jugoslavija je, hvala na pitanju, na Comunaleu pred sedamdeset hiljada ljudi pobijedila Italiju 4-0, Vukas je zabio četvrti – Beari je u oko upao trun ugljena iz lokomotive, i nije mogao braniti na gostovanju kod Željezničara. Hajduk je izgubio 2-3, a Beara je ostao u sarajevskoj bolnici, gdje ga nitko iz kluba nije došao vidjeti, čak ni kad je sedam dana kasnije Hajduk ponovo gostovao u Sarajevu, ovaj put protiv FK Sarajeva! Bijeli su i tu izgubili, 1-3, gradom je krenula priča da Beara glumi ozljedu i minira titulu, i on je – povrijeđen i ljut – napustio bolnicu i vratio se u Split.

Hajduku je, naime, za titulu nakon ta dva poraza trebala pobjeda u posljednjem kolu prvenstva, na Placu protiv beogradskog Radničkog: povrijeđeni i uvrijeđeni Beara na vlastitu je odgovornost stao na gol i Hajduk je pobijedio 5-1. To valjda za slučaj da je nakon onoga ljeta na baletu u HNK i pomislio kako više nikad neće skupljati govna za bijelim konjima.

Ni to, međutim, nije bio kraj. Na fešti nakon osvojene titule svi su igrači dobili nagrade, svi osim glupog Vlaja. Ponižen, Beara je zaprijetio da će napustiti klub, a iz Hajduka su mu odgovorili onom čuvenom rečenicom: “Ajde slobodno, imamo mi osam Beara!”

I to je cijela istina o prelasku glupog Vlaja u Crvenu zvezdu. Svakako, Split jest imao osam Beara – na Gripama, Bačvicama, Firulama, Lučcu, Manušu, Špinutu, Lovretu i Zvončacu, po jednog na svakom kvartovskom igralištu – ali je ipak šesnaest godina čekao svoj sljedeći naslov, sve do sedamdeset prve, kad mu je beara bio Radomir Vukčević. Ima i o velikom Vučku zgodna jedna Bearina priča: jednom prilikom, na gostovanju kod Maribora, krenuo je Pavlici rukom dodati jedan dugi balun, u posljednjem trenutku primijetio je protivničkog napadača i odustao od dodavanja, ali se spetljao i loptu zakucao u vlastitu mrežu. Taj je Vukčevićev spektakularni autogol postao legendaran – Raša Andrić kasnije ga je rekonstruirao u filmu “Kad porastem biću Kengur” – a onda prešao u urbani mit, u kojemu su ga u svakom gradu bivše Jugoslavije pripisivali drugom vrataru. U Splitu su se, recimo, kleli da ga je dao glupi Vlaj Vladimir Beara.

Onda su došle devedesete i glupi Vlaj je postao Srbin. Svakako, to je bio dovoljno zadovoljavajući odgovor na četrdeset godina staro pitanje zašto je onomad otišao u Zvezdu. Devedeset druge planula je tako kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela i četrdeset prve. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača.

Baletan, Vlaj, Srbin, Najveći, Vladimir Beara i nakon svega, međutim, nije dao na Hajduka. Ni kad je otišao u Beograd – neka i ta priča bude ispričana – nikad, baš nikad nije putovao na gostovanja u Split, i nikad za Zvezdu nije branio na Placu. “Hajduk je meni sve, s njim u mislima se budim i idem na počinak”, govorio je kasnije. “Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne.”

Onaj koji nikad kao dijete nije iz rata stigao na Plac gledati Matošića i Lemešića, i koga ovi nikad nisu pozvali da stane na branku, koji nikad nijednu titulu s Hajdukom nije osvojio, koji nikad Dinamu na jednoj utakmici nije obranio četiri penala, i još jedan Puskásu pride, i koga Zamora i Jašin nikad nisu proglasili najboljim na svijetu, onaj koga Hajduk nikad nije zajebao, i koga Split nikad nije zajebavao, a da se nakon svega kao starac trese kad Hajduk igra sa Slaven Belupom – nitko dakle tko nije, poput pjesnika, “volio kurvu” – neće razumjeti tu Bearinu ljubav. To može valjda samo Tom Waits.

S tom, “pravom i iskrenom” ljubavi u sebi, ovoga je ponedjeljka – samo dva tjedna prije osamdeset šestog rođendana – umro Vladimir Beara, Veliki Vladimir, Najveći. Previše je valjda bilo “ljubavi zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”, previše zaigravanja i stezanja za starčevo srce.

Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin, i bio je najveći – ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir im je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih.

Onoga dana kad je umro Vladimir Beara, sasvim slučajno u automobilu sam slušao velikog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i njegov “Bijeli grm”: “Kakor da je zdaj tisti mesec maj, živel sam garat, neukrotljivo mlad”, pjeva Vlado u duetu s ocem Milanom, starim beltinškim muzikantom. Vlado Kreslin rođen je u Mariboru 1953., one godine kad je Beara branio za Europu, nakon što je Hajduk “tistega meseca maja” bez poraza osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin.

Eh da, u to je vrijeme bilo još moguće da Hajdukovu vrataru londonski novinari smišljaju nadimke, a muzikaš iz Beltinaca u slovenskom Prekmurju po njemu krsti sina. Kad Beara nije igrao samo na Gripama, Manušu i Špinutu.

“Če bi krila imel, takrat bi letel”, pjevaju Kreslini, “a če bi znal, ne bi se igral.”