______________           __Igoru Borozanu

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Smokva se pognula do poda
kao da kupi smokve – Bože mi oprosti.

Plug para stomak naše Velike Mame
a iz njega izviru krompiri, kao crvi.

Rashodovan automobil buči pod teretom
i ti ga ne čuješ – kao ni muziku.

Ona bi mogla u predvečerje bahnuti
baš kao noć, na koju si se navikao.

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Sjekira je raspolovila život na dvije smrti
i mladu teleću glavu zovemo: glavuša.

Nokti moje majke rastvaraju šipak
i iz njega ispadaju ugrušci, kao zrna.

Jugo se odbija o kosti i vraća u more vjetra
ne znajući da se u krhotinama trošimo – godinama.

Ona bi stvarno mogla u predvečerje bahnuti
i k vragu poslati zakone: fizike.

Ovdje sunce i kiša znaju padati u isto vrijeme
ovdje je daleko – daleko od poezije.

Stjecajem lijepih okolnosti preda mnom je „Zabeleška o prijemu Ive Andrića kod Predsednika Tita 10. X 1962“. Prijem se događa povodom Andrićeva sedamdesetog rođendana, i Tito mu tom prilikom uručuje Orden Republike sa zlatnim vijencem, „za naročite zasluge u dugogodišnjem radu na polju književne, kulturne i javne delatnosti, poželevši mu povodom sedamdesetog  rođendana dobro zdravlje i mnogo uspeha u stvaralačkom radu“. Andrić odvraća: „Zahvaljujem Vam, druže Tito, na ovom odlikovanju koje, primljeno iz Vaših ruku, za svakog Jugoslovena predstavlja najveće priznanje“.

Prisutni su drugovi: „predsednik Narodne skupštine Srbije Jovan Veselinov, sekretar Saveznog izvršnog veća za prosvetu i kulturu Krste Crvenkovski, književnik Dobrica Ćosić i generalni sekretar Predsednika Republike Bogdan Crnobrnja“.

Uz Andrića je Milica Babić, kojoj se u Zabelešci ne spominje ime, samo funkcija („njegova supruga“), i kojoj je, među drugovima, u toku cijeloga prijema pripalo da izgovori samo jednu jedinu rečenicu-repliku.

Zabeleška je rutinski proizvod kancelarijskoga zanata, pa ipak, ni takva, ne može do kraja ukloniti ton iz kojega se dovoljno jasno nazire nevoljkost kojom Predsjednik prima i odlikuje – jer primiti i odlikovati mora, protokol je i od njega jači – ovu u njegovim očima kameleonsku kreaturu,  nosioca Nobela kojega nije uspio dobiti ni On lično ni njegov književno-ideološki favorit Krleža. Opća demotiviranost i praznoća se, očigledno, prenosi na sve prisutne drugove, pa je većina tema poražavajuće banalna, kao i nivo razgovora. Priča se, recimo, o piću, o manjoj ili većoj štetnosti pušenja ovisno o tehnici: lula, cigaršpic, nargila, itd.

Time nas Zabeleška i uvodi u razgovor:

„Dok su gosti pili šampanjac, drug Predsednik im je ispričao šalu o nekom stodvadesetogodišnjaku, koji je objašnjavao dužinu svoga života time što nikad nije pio, pušio i što se hranio mlekom i kuvanim mesom. U jednom trenutku, pred kućom je nastala graja. Prisutni su zapitali starca  šta se to događa. ‘Ništa naročito – odgovorio je stodvadesetogodišnjak – moj otac se opet napio.’

– Znači, može i jedno i drugo – prokomentarisao je Ivo Andrić.

Razgovor se nastavio o duvanu. Drug Veselinov je pomenuo da je pronađeno sredstvo koje, dodato duvanu, smanjuje njegovo štetno dejstvo.

– Ali to više nije duvan – primetio je Andrić.

Drug Predsednik: Neko vreme pušio sam na cigaršpic sa filterom. Ali, filter bi se začas napunio nikotinom, pa je onda pušenje postajalo još štetnije.

Drug Crvenkovski: Pušenje sa filterom je opasnije.

Drug Predsednik: Sada ne pušim, pa mi je svejedno.

Drug Andrić: Uvek mislim da fabrike bombona lansiraju mišljenje da duvan izaziva rak, da bi bolje prodavale svoje proizvode.

Drug Predsednik: Ja uzimam eukaliptus bombone, jer me osvežavaju. Duvan sam ostavio radi zdravlja očiju, a ne zbog štetnog dejstva nikotina na grlo… Izvolite, zapalite.

Ivo Andrić: Hvala. Jednu sam već popušio, pa mi je dosta… Kad su pitali Voltera zašto je ostavio vino, odgovorio je: Nisam ja ostavio vino, već ono mene. (Drugu Veselinovu) Mislim da Vi možete još pet godina da pušite, pa bi onda trebalo da ostavite duvan.

Drug Veselinov: Znači, imam još dosta vremena.

Drug Predsednik: Moj otac je počeo da puši u 45. godini i od tada lulu nije ispuštao iz usta sve do svoje smrti.

Drug Crvenkovski: Kažu da je pušenje na lulu najmanje opasno.“

…

Tek tu i tamo ovaj se muhabet na trenutak otrgne od dosade i trivijalnosti. Jedan od takvih momenata pojavi se kada Andrić osjeti potrebu da korigira druga Crnobrnju koji je ustvrdio za Turke da je „njihova istorija negativna u odnosu na nas…“

Evo toga dijela Zabeleške (ostalo još valja pretipkati, a to je težak i mrzak posao):

„Ivo Andrić: Ne mora to biti. Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili sasvim drukčiji, ali ih mi najviše pamtimo iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se kazati da je u prvoj fazi njihov režim kod nas bio naročito nečovečan, iako je svaka okupacija teška.

Drug Predsednik: U odnosu na bogumile oni su u prvoj fazi bili napredni.

(Vidi se da je „bogumilska teorija“ predsjedniku prirasla za srce, a možemo nagađati da jekratki kurs o njoj dobivao od Krleže, valjda za njihovih brijunskih šahovskih seansi. – op. I. L.)

Ivo Andrić: U Turskoj se mora primiti islam. Kad je to učinio, običan čovek čak je mogao postati maršal u turskoj vojsci. Gde je to drugde bilo moguće? U tom pogledu i danas u mnogim zemljama postoje razne ograde i prepreke. U Turskoj je bilo velikih vezira Arbanasa, Mađara, Srba, Hrvata i Crnogoraca. A tako visoki položaj na Zapadu mogao je zauzeti neko samo ako je…

Drug Predsednik: … pripadao „plavoj“ krvi.

Ivo Andrić: Turski režim u početku nije bio tako rđav, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive.

Dobrica Ćosić: I zbog janičara.

(Kud će suza već na oko, o čemu će Dobrica već o janjičarima! – op. I. L.)

Ivo Andrić: I na Zapadu su vrbovali mlade ljude, i činili isto što i Turci sa janjičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari… Na pitanje da li su Turci bili negativan ili pozitivan faktor, u našoj nauci odgovara studija Stojana Novakovića, koja je još i danas dobra. Svakako je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i doneli. Oni su doneli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo…“

*

ivanlovrenovic

_______________für Marijan Mavrić

Wie kann es sein, dass du eine Wunde trägst,
die andere deinem Vater zugefügt haben,
Bartol,
dem von der Insel Verschluckten,
sieben Jahre, und du warst noch ein Kind als
er zurückkehrte,

nach Grižah

Und vom ersten Moment,
als du ihn sahst, hat sich
ein Stacheldraht am Rand der Steine
und des Meeres festgemacht,
am Rand deiner Sicht und
wollte einfach nicht verschwinden.
Wie kann es sein, frage ich, dass seine Wunde
dich schmerzt?
Wie kann vom Karst in Acryl
der Mund austrocknen, wie kann sich das Gras
auf der Leinwand entzünden,
am Ende des Sommers, nur im Vorbeigehen,
wie eine Zigarette, sagst du.
Wie hat sich Bartol mit seiner Trauer,

mit dem Pinselchen, sagst du,

in dein Leben eingeschrieben?
Wie kann es sein, dass in dieser Nacht, nur du
über den verrosteten Draht fällst,
den Deutsche, Italiener oder andere
hinterlassen haben, oder vielleicht
Partisanen, wer weiß das schon?
Die mit dem Stacheldraht sind eh immer diesselben.
Wie kann es sein, dass nur du über den Draht fällst,
der auf den Trockenmauern wächst
als sei er Efeu?

(Dezember 2011)

*

Bartolova noć

_________________Marijanu Mavriću

Kako je moguće da je u tebi rana koju su
učinili tvom ocu,
Bartolu,
otokom progutanome,
sedam godina, a bio si dječak kad
se on vratio,

va Grižah.

I od prvog trenutka
kad si ga ugledao bodljikava se žica
učvrstila na rubu kamena
i mora
na rubu tvojega vidika I
nikada neće da nestane.
Kako je moguće, pitam, da je njegova rana
tvoja bol?
Kako da se od krša u akrilu
usta suše, kako da se trava zapali na platnju,
na kraju ljeta, samo kad prođeš,
kao cigaret, kažeš.
Kako da ti se Bartol tugom,

pinelićem, kažeš,

upisao u život?
Kako to da, u ovoj noći,
samo ti padaš preko hrđave žice ostavljene
od Nijemca, Talijana ili drugih, a
možda od partizana, tko zna?
Jer su oni sa žicama uvijek isti.
Kako to da samo ti padaš preko žice koja
raste na gromači
kao da je bršljan?

(prosinac 2011)

Vidio sam i to, bio je mrak i vozio sam auto
kako pas progoni mačku i kako joj strah, dok mu bježi
ispada iz krznenih džepova po putu
Zatim sam vidio kako mačka vreba miša
kako ga uhvati, šapom za rep
i kako ga potom dugo, dugo, dugo
udara po glavi
Vidio sam kako se jastreb zalijeće među kokoši
i kako kokoški ispada jaje
dok je odnosi, u svojim kanžama
tamo odakle mirišu rajske bašče
Vidio sam kako blavor guta zmiju
i u tom gutanju, Vešovićevu metaforu
kako se preseljava u nigdinu
Vidio sam kako pauk upliće mrava
u splet okolnosti
Čovjeka dok vješa komad kravljeg mesa
da iz njega dimom istjera posljednje tragove
svijeta
Čovjeka kako ga progoni čovjeka
Progonjenog kako se okreće
da vidi koliko mu je ostalo još
centimetara života

i pomislio
bit će dobro
još samo da jedni drugima uteknemo.

Evropske novine nisu načisto kako se zove atentator iz Sarajeva koji je potpalio fitilj Prvog svetskog rata. Tako neprekidno govore da je to počinio nekakav Princip, iako se ovaj unezvereni mladić zvao Princip Gavrilo. Time je izostavljen minimum pažnje prema imenu na koje pada odium za onoliko ljudsko krvoproliće.

To ime, međutim, za srpskog pesnika Miloša Crnjanskog bilo je sastavljeno od imena princa i arhangela Gabriela, pa da je Princip želeo ujedinjenje Bosne i Srbije, ali je otvoreno priznavao i da je to bio samo korak ka daljem cilju atentatora i njegovih drugova. (Taj cilj bila je revolucija. “Svi smo mi bakunjinovci”, bile su reči Principa.) Ni posle rata, Princip, u nas, nije bio omiljena tema. (Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina.) Buržoazija nije odobravala akt Principa. O svemu tome govori drugi jedan pisac srpski – Konstantinović, koji veli kako Princip, po završetku rata, u Srbiji “zaista je bio mrtav“: jedino je anarhistički Crnjanski, pesmom “Spomen Principu”, pokušao da ga dozove. Tek osnovanoj jugoslovenskoj državi, posle 1918, skromno građanskoj, nije bio potreban junak anarhizma, njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina. Tako se dovodi u pitanje odgovornost srpske vlade iz 1914. za ovaj krimen, a time i razlog gvozdenog ultimatuma carske austrougarske države. Pa se kazneni rat protiv srpske kraljevine obrušio naravno više na sirotinju i nedorasli naraštaj te majušne države, da one nedužne seljanke koje Potiorekova armada bezdušno je vešala početkom rata po mačvanskim selima.

Bilo je neko vreme kada je u zatucanom bosanskom vilajetu grupa zaluđenih omladinaca snila da svojim nejakim rukama preokrene svet koji je već ionako bio uzdrman koječim, makar onom artificijelnom pobunom, zasnovanom još u futurista. Jer ako je neko bio blizak revolucionarnom preokretu svetskom na početku onog stoleća bila je to vesela i opaka banda Marinettijeva. I nije bila stvar samo u tome da se razore katedrale i da se spale muzeji. Simbol ovog pokreta bila je mašina, stroj koji goni svet napred, ali i ruši sve pred sobom. U osvit novih dana zatutnjala je neobuzdana industrijska revolucija, sve suprotnosti kapitalizma najavile su se skoro doslovno po Marksovim predviđanjima. Osim toga razbuktala se kuga nacionalizma po mnogim zemljama, ovo, kako znamo, traje do danas. Usput, eno u ono doba ludih koncerata Cabareta Voltaire, jer i dada je tu, na vrhu iste ciriške ulice Spiegelgasse, obitava Lenjin. Onda, nekoliko golobradih bosanskih momaka dovuklo se u Srbiju, ne samo da bi dobilo potporu za svoje zamisli, nego da bi se domogli kojeg pištolja. Tamo, međutim, niko ih nije dočekao raširenih ruku. Pa kada violentni major Voja Tankosić ugleda žgoljavog, skoro dječarca Principa, samo što ga nije oterao doma. O ovom nedavno potanko piše najzanimljiviji autor Hrvatske, Miljenko Jergović. Koji hodao je ovih dana tragovima te trojice mladobosanaca, govoreći da od čitavog Beograda sa početka 1914, opipali su tek jedan mali deo njegov, tu, oko skvera na Zelenom vencu. Jer su, očito, ravno sa željezničke stanice popeli se Kameničkom ulicom do ove pijace, na čijim tezgama našli su koji komadić hrane, a tu, katkad su beskućnički i prespavali.

Samo, to je ona ista tržnica na kojoj moja mati, četvrt veka kasnije, kupuje salatu i mladi luk, sir i vrhnje, jer neposredno pred Drugi svetski rat i tokom čitave nemačke okupacije, protiče tamo deo mog detinjstva, tu moja porodica bezuspešno pokušava da odigra svoju ulogu u svetskoj revoluciji. Tamo gde su nikle moje “Priče o zanatima”, odvijao se, prethodno još jedan obrt, prevratnički i anarhistički. Tako se i moj puerilni mit zadesio baš onde gde, po Jergovićevoj pripovesti, Princip, Čabrinović i Tvrtko Grabež derali su klupe obližnjih krčmi, a kad se ove zatvore, bilo im je leći pod prazne pijačne tezge snujući svoje prevratničke sne. Možda su vremenom skuckali koji dinar, Čabrinović se uposlio u obližnjoj štampariji, počinje, bar za Principa, nekakav život, sličan onom, junaka Hamsunovog. Princip je gladovao, noću igrao bilijar, zorom odlazio na počinak, a oko podne ponovo se iskradao van da ne sretne gazdaricu kojoj je dužan za kiriju. Hranio se u kavani “Proleće”, po parkovima i čitaonicama pripremao se da položi sedmi razred gimnazije, ali je osećao da od toga neće biti ništa. Tako pripoveda Jergović. (Tako sam i ja nedavno boravio u onom Principovom restoranu Proleće, na čijem zidu pročitao sam sasvim beogradski, srpski, a zapravo bakunjinski poklič: Volim kavanu!) Općenito, sva se beogradska malobosanska priča odvijala u krugu od nekoliko stotina metara, oko jedne od gradskih tržnica. Nisu se dalje micali, niti su upoznali grad, oni se s njim nikada nisu srodili, tako da se u jednom danu danas mogu obići sve ulice kojima su se kretali Princip i Čabrinović. Taj genius loci, to malo mesto centra beogradskog, bio je podij po kome odvijao se, kako rekoh, u jednom drugom vremenu i deo moje sudbine. To je ta kaldrmisana uvala ispod glavnog gradskog trga, Terazija, gde u godinama 1940-1950, uz rat, buru i prve godine komunizma, moja rana dob sticala je prvotna znanja iz života i povijesti, kao što samo stotinak metara dalje, u jednoj skromnoj podstanarskoj sobi Ivo Andrić, između 1941. i 1944, pisao je svoja kapitalna dela.

Kako je iz ovog pijačnog okolja, beogradskog, one davne 1914, buknula sarajevska, pa potom svetska afera? Tako što se mimo tog majora Tankosića, ovaj mladobosanski tim domogao i nekolicine preduzimljivih oficira srpskih, najpre jedne mitske osobe, Dragutina Dimitrijevića Apisa. Ovaj je pukovnik osnovao bio jednu, takođe terorističko-anarhističku grupaciju, koja iskasapila je kraljevski bračni par Obrenovića, godine 1903, pa potom, kasnije, u vreme Prvog svetskog rata bio procesuiran i napokon streljan u Solunu. Ali dok je još imao nekakvog uporišta u ranoj srpskoj armada, dodao je, preko nekog svog pouzdanika, Ciganovića, ovoj gomilici izgladnelih momaka sa moje pijace šest bombi, četiri revolvera sa po sedam metaka, i još četiri puna magacina sa po šest metaka, te ampule cijenkalija. To je čitav doprinos srpske soldateske i cele karađorđevićevske kraljevine sarajevskom događaju, izveden rukama jednog zavereničkog pukovnika. Koji možda je imao i svoje sopstvene račune sa carevnom u Beču, ali njegova isporuka ubojnog oružja odigrala se očito na zahtev ovih bosanskih dođoša, sa tezgi beogradske pijace. Jer ova mangupska skupina gimnazijalaca, skoro nalik junacima Vigoovog filma Nula iz vladanja, sa duhom Jarryjevim, a natruhom bakunjinskom, već je dve godine prije konkurisala u majora Tankosića da ih uvrsti u njegove paravojne “komite”, polusoldatsku formaciju za borbu protiv Turaka i Bugara, te je odmah imala u ovog rigidnog fantaste vrlo mlaki odziv. Tako su malo glavinjali Evropom, gde su hvatali kopču sa istinskim revolucionarnim snagama, ruskim i južnoslovenskim, susrećući se sa Mustafom Golubićem, sa Pavlom Bastajićem, kasnijim poznatim komunističkim figurama, stradalim od Nemaca, ili čistkama Staljina, dve decenije posle.

U romanu koji pišem, veli Jergović, ili od njegova pisanja upravo odustajem, posvećenom Sarajevu 1914, teorija o atentatu bila bi ova: društvo mladih pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslovensko ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, koji su sakupljali imena i sličice atentatora, kao da će ih lijepiti u album pred svjetsko nogometno prvenstvo, to društvo je zamislilo da ubije budućeg cara, i proslavi se. Kada to saznaju mračni srpski obaveštajci Apis i Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je samo oružje ali ne i novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno uspjevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.

Sve drugo, velika je konstrukcija. Kojom mlada srpska kraljevina ispala je žrtveni jarac i puki decorum za istinski sraz golemih evropskih sila, željnih da se sukobe po uzusima dijalektičkog materijalizma ili zamislima imperijalnog kapitalističkog razvoja, svejedno. Pa ono kako su kasnije zverski krvarili po Verdunu i drugde, sasvim je daleko od mladenačke neuroze nekolicine poludečaka sa beogradske pijace Zeleni venac. Jer možda i u veseloj komediji “Tata Ubu”, Alfreda Jarryja, skrivena je, puerilnim sredstvima ispričana, povest Titusa Andronicusa.

Foto Miran Pflaum

*

Zahvala ob prejemu mednarodne literarne nagrade Vilenica

*

Dame in gospodje,

hvala!

Hvala vam!

Hvala tudi gospodu  Józsefu Bannerju, mojemu dragemu učitelju stare grščine in latinščine, ki ga ni več med živimi, ker je moral umreti zaradi zdravniške napake med operacijo,

hvala stričku Kerekesu, zvonarju pravoslavne romanske cerkve v Gyuli, ki ga ni več med živimi, ker je prišla smrt natanko ob svoji uri,

hvala prijatelju Jósku Pálniku, ki mi je leta 1960 na drugi stopnici tobogana povedal, kako se delajo otroci, in sem hotel umreti od strašnega razsvetljenja,

hvala Franzu Kafki, katerega roman Das Schloss sem prebral pri dvanajstih letih, da bi me prijatelji mojega šest let starejšega brata sprejeli medse, kar je zapečatilo mojo usodo, vsaj mislim tako,

hvala prvim enaintridesetim deklicam, v katere sem bil zaljubljen na smrt, zlasti pa Márti Klinkovics,

hvala Laciju Herczegu, prijatelju iz mladosti, katerega elegantna lepota ni z ničimer izdajala, da bo na stara leta tihi privrženec madžarske različice rasne teorije,

Kálmánu Gábosu, prijatelju iz mladosti, ki ga ni več med živimi in me je imel rad do zadnjega trenutka, jaz pa mu tega nisem znal vračati,

Ernőju Szabóju in Imreju Simonyiju, neznanima pesnikoma iz Gyule, ki sem ju občudoval in sta moje občudovanje prenašala z dostojanstvom, vrednim moškega,

Pétru Hajnóczyju, najbolj presunljivemu madžarskemu novelistu, ki je omagal v boju proti strašnim podobam in ga zato ni več med živimi,

Zoliju Andóju, najbolj dobrosrčnemu prijatelju iz moje mladosti, ki nikoli ni imel ničesar, če pa vendarle, je pri priči delil s tistim, kogar je s tem lahko razveselil, in ki je utrpel poškodbo možganskega središča za govor ter zaradi te motnje namesto: »v redu, prijatelj, torej jutri,« rekel naglas: »to imam rad z listnatim testom«,

hvala klasičnim grškim umetnikom,

italijanski renesansi,

Jánosu Pilinszkyju, mističnemu madžarskemu pesniku, ki sem ga osebno videl samo enkrat, vendar tega ne bom nikoli pozabil,

svoji prvi ženi, ki je od nekod natančno vedela, kaj pomeni pisati slabo,

Attilu Józsefu, madžarskemu pesniku, ki mi je pokazal magično moč besed,

Fjodorju Mihajloviču Dostojevskemu,

bratu, ki me je iz vrtca pogosto nesel domov štuporamo, za kar mu bom večno hvaležen, saj mi je prav on pokazal, da lahko gledaš na svet tudi z drugega zornega kota, ne samo z danega,

Jimiju Hendrixu, Beatlom, Bobu Dylanu, ansamblu Illés, Davidu Bowieju, Mihályu Vígu, Nicku Caveu, Procolu Harumu, Eleku Hőgyesu, Karen Dalton, Hamiltonu Leithauserju, Winu Butlerju, Theloniousu Monku in Henryju Grimesu,

mojim nemškim založnikom, Georgu Heepeju, Egonu Ammanu, Marie-Luise Flammersfeld in Hans-Jürgenu Balmesu,

mojemu španskemu založniku, Jaumu Vallcorbi v Barceloni, in najljubši in ter najbolj dragoceni Barbari Epler v New Yorku,

moji drugi ženi za njeno neskončno zvestobo,

Williamu Faulknerju,

mestu Kyoto,

Thomasu Pynchonu, prijatelju, ki sem ga vzljubil v trenutku in sem mu dolžan globoko hvaležnost,

Gyuriju Fehérju, filmskemu režiserju, najbolj modremu prijatelju, ki ga ni več med živimi, ker je prišla smrt natanko ob svoji uri,

Johannu Sebastianu Bachu,

Pétru Balassi, literarnemu zgodovinarju, ki ga ni več med živimi, ker so pomešali natančni čas njegove smrti,

Miklósu Mészölyu, pisatelju, ki ga ni več med živimi, ker je prišel čas njegove smrti,

glasovom Agnes Baltsa, Natalie Dessay, Jennifer Larmore in Emme Kirkby,

Lászlóju Szörényiju, velikemu literarnemu znanstveniku,

Allenu Ginsbergu, prijatelju, ki ga ni več med živimi, ker je prišel čas njegove smrti,

pesnikom in pismoukom Kitajske iz obdobja cesarstva,

mojim prevajalcem, z naklonjeno hvaležnostjo,

Maxu Seebaldu, čudovitemu pisatelju in prijatelju, ki ga ni več med živimi, ker je predolgo gledal edino travno bilko na košenini,

materi, ki je ni več med živimi, ker je prišla smrt natanko ob svoji uri,

zadnjemu volku v Extremaduri,

Dánielu Berzsenyiju, neznanemu madžarskemu pesniškemu geniju iz XIX. stoletja,

ustvarjeni naravi,

princu Siddharti,

madžarskemu jeziku,

Bogu.

*

Prevedla Marjanca Mihelič

Ulica Stake Skenderove

Niže Mejtaša, krene li se niz Dalmatinsku, ulicu na koju se nikada nije primilo ime njezina heroja Mahmuta Bušatlije, uz pločnik još uvijek nema ograde s rukohvatima od metalnih cijevi. I nije na livadi ispod Doma izviđača zasađeno osamdeset osam borova za druga Tita. Kraj je sedamdesetih, i ti se laka koraka sunovraćuješ prema gradu. Pomišljaš, vjerojatno prvi put, da ćeš ovaj trenutak zaboraviti, a lijep je, vrijedan sjećanja. I tada upamtiš zauvijek kako se laka koraka sunovraćuješ niz Dalmatinsku, i pomišljaš, vjerojatno prvi put, da ćeš ovaj trenutak zaboraviti. Upamtio si ga samo zato što si to pomislio.

Umjesto da nastaviš pravo, prema dragstoru, ideš kako te pločnik vodi, niz ulicu koja se prirodno rađa, mimo urbanističkih pravila, prema koritu potoka koji se zvao Buka. Njezino ime izgovaraš punih usta, jer je zvučno i snažno: Ulica Stake Skenderove. Zapravo bi trebalo biti Hadži Stake Skenderove, jer je Staka hodočastila u Jeruzalem, i tamo se zaredila. Ali živeći u Sarajevu, gdje nije bilo pravoslavnih manastira, ženskih niti muških, sudbina joj je namijenila neko malo drukčije monaštvo. Stakina odežda sastojala se od jednostavnoga muškog odijela, ili od skrušene ženske hrišćanske nošnje, kako kad, i kako bi bila potreba.

Stotinjak ili koji korak više, lako kako je i nastala, nestajala je Ulica Stake Skenderove, pretvarajući se u Ulicu Radojke Lakić. Radojku, sarajevsku komunističku herojinu, uhitilo je rujna 1941. ustaško redarstvo. Bila je u muslimanskoj nošnji, sa zarom preko lica, i legitimacijom na ime Marije Hodak. U njedrima je skrivala proglas KPJ, u kojem se narod poziva na ustanak, i dijelove Historije Svesavezne komunističke partije boljševika. Mučili su je u Belediji, ali nije ništa priznala. Pred pokretnim prijekim sudom osuđena je na smrt, i 28. rujna strijeljana na Vracama.

Pri dnu Stake Skenderove, na prvome katu ruševne dvokatnice, stanuje stara gospođe Greta Milidrag. Kod nje Nona nosi čarape na štopanje. Ranije ih je nosila u “Salon za štopanje čarapa i plisiranje suknji”, u Titovoj ulici, ispod škole stranih jezika. Ali otkad je čula za gospođu Gretu, njoj nosi sve naše načete čarape. Tko ti je ta žena? pitaš, ali Nona ne odgovara. Ni tada, ni sljedećih godina, kada više nitko osim nas ne krpi stare čarape. Osamdesete su, doba kada se ima i može, grade se vikendice, rasipaju nasljedstva, a od plaće i penzije na kraju mjeseca preostane, tako da se glavni razgovori vode o tome u kojoj su banci najbolje kamate. Svi hvale Ljubljansku banku, ali ima ih koji iz lokalpatriotskih razloga ulažu u Privrednu banku Sarajevo. Pa zašto mi i dalje štopamo čarape? gnjaviš Nonu, a ona ne odgovara. Zašto mi ne bacamo poderane čarape? Opet pitaš, a ona govori: Od čega će gospođa Greta živjeti ako pobacamo poderane čarape, i drugi zbog nje štopaju čarape. Zbilja, pred njenim vratima uvijek nekoga ima, ljudi ulaze i izlaze, upitaju se za zdravlje, muški prstima dodirnu šešir, žene pitaju za maloga ili malu, uči li, koji je sad razred, i svi se tu poznaju. Svi koji gospođi Greti, pri dnu Ulice Stake Skenderove, sedamdeset devete, osamdeset druge, osamdeset sedme, donose čarape na štopanje.

U proljeće 1986. Nona je bolovala. Ustvari, umirala je, ali nismo to jedno drugome priznavali. Prije nego što krajem svibnja pođe u bolnicu iz koje se neće vratiti, obavit će dva posljednja posla u životu. Od velike govedske kosti, koja je nekoliko dana čekala u frižideru pristavila je – da se ne baci – onaj najveći lonac, i u njem mrkvi i svakakvog korijenja, da se kuha čorba. Zatim je prikupila čarape za štopanje, neka ih nosim gospođi Greti. Ako pita kako sam, reci joj da sam dobro. Ali tko ti je ta žena? pitao sam još jednom, iako sam znao da mi neće reći.

U jesen 2012, onoga posljednjeg dana u Sarajevu, opisanog u posljednjem romanu knjige “Rod”, opraštajući se od majke, na koju je zlom sudbinom došao red da umire, pitao sam: Tko je bila Greta Milidrag, ona žena kod koje je Nona štopala čarape? Ne znam, rekla je, stvarno ne znam. I mene to zanima. Trebalo bi nekoga pitati, rekao sam, baš kao da se ima koga pitati.

Dugo sam u Zagrebu čuvao jedne sive muške čarape, na zelene i bordo baklave, čije su pete štopane rukom i iglom Grete Milidrag. Izgubio sam ih u selidbama i ljubavnim razlazima, ili ih je, da mi napakosti, neka od minulih žena bacila u smeće. Šteta, jer je to bila posljednja potvrda da je u Ulici Stake Skenderove provodila život jedna žena, iza koje nije ostalo ništa osim te dvije čarape. Kada je njih nestalo, zbilja je prešla u fikciju.

Na prvom katu dvokatnice pri dnu Stake Skenderove ulice više nitko nije stanovao. Po prozorskim oknima popadala je prašina, ulijepljena smogom i sarajevskim maglama. Kuća je čekala dan kada će klonuti kao što klone ostarjeli konj. Ne mogu ti reći kada se to dogodilo, a nemam kod koga ni da provjerim. Dugo već nema te u Sarajevu, tamo si japanski turist, kosook, stran i tuđ…

Staka Skenderova svoje je srce u Jeruzalemu posvetila Bogu, a onda se vratila u Sarajevo da bude narodna učiteljica. U vremenu nakon Tanzimata, kada su pred zakonom i sultanom svi ljudi postali jednaki, i mogle su se graditi crkve i škole, po Bosni su se razmilili prosvjetitelji i čudotvorci, strani špijuni, pustolovi, misionari i lažni proroci. Svatko je, uglavnom, radio što je htio, izbijale su i gasile se pobune, smjenjivali su se veziri, i polako se gasio – usred svog uzaludnog i protejskog pokušaja modernizacije – jedan stari i moćni imperij. U Bosni su se, kako ćemo to kasnije saznati, upravo rađale nacije, a rađale su se, uglavnom, iz stoljećima nakupljane vjerske mržnje, i ni iz čega drugog.

Staka se rodila oko 1830. u Prijepolju. Srcem i pameću branila je svoj pravoslavni svijet, nastojeći ga, uglavnom protiv njegove volje, opismeniti, poučiti i opametiti. Otvorila je 1858. privatnu pravoslavnu osnovnu školu, i izazvala negodovanje i bijes većine imućnih srpskih porodica u gradu, ali ju je neočekivano zdušno podržao Topal Šerif Osman paša. Oni su znali da s pismenošću i učenošću dolazi i nevolja, barem u obliku pobune sirotinje, ako ne i čega goreg. A Topal Šerif Osman paša znao je da je u znanju budućnost, kao što to zna svaki gubitnik u svom vremenu.

Osim što je izdao ferman, kojim je Stakina škola legalizirana, Topal Šerif Osman paša učinio je jedan važniji simbolični čin: u tu je školu upisao svoje kćeri. Taj pašin postupak, tako moderan i mondijalan, navijestio je daleka neka vremena, i izazvao strašan bijes čaršije. Ne zna se koga je više razgnjevio, svoje turske (muslimanske) ili svoje srpske podanike. Ali nije ga bilo briga. Možda je mislio, nesretni paša, daleko od svoga rodne Krete, daleko od Stambola ali i od Beča, da će mu ova svjetina, muslimanska koliko i hrišćanska, jednom biti zahvalna, i da će ulice i trgove Sarajeva nazivati njegovim imenom.

Ali ništa se u Sarajevu nije zvalo imenom Topal Osman pašinim. Bude li se jednom zvalo, bit će to samo radi pašinog imena, njegove pretpostavljene vjere i države koju je predstavljao, a ne zbog njegovih zasluga.

Bilo je za pamćenje, koliko i za zaborav, dobrih razloga, i ti su razlozi u nekim knjigama ostali ubilježeni.

Rođen u Moreji na otoku Kreti, bio je slavan vojskovođa i graditelj. Ta dva posla i dvije misije bili su u vremenu kao sabljom razdijeljeni. Dok je u njemu bilo mladalačke snage i sirovosti, a možda i iskrene vjere, one u zemaljski, ili one u nebeski red, bio je neustrašiv ratnik. Ne pamti ga se po okrutnosti, ali ga se pamti po bezglavoj, krajnjoj hrabrosti. A to dvoje, okrutnost i hrabrost, možda su u boju jedno te isto. Kada bitka svrši, uspostavlja se razlika.

Čim je minula mladost, Topal Šerif Osman paša okanio se rata. Ili je prestao vjerovati. Ili je shvatio da će se carstvo u prah sasuti bude li u nejunačka vremena zasnovano na junaštvu. Tek, postao je graditelj. I rađale su mu se samo kćeri.

U Bosni ostao je od 1861. do 1869, od trideset i prvog do trideset devetog rođendana Stake Skenderove, ne računamo li da se ona, možda, rodila koju godinu prije ili poslije. U tih osam godina, Topal Osman paša sklopio je mnoga poznanstva, brojnim je ljudima od sve tri-četiri bosanske vjere poklonio svoje povjerenje, a po najvećemu dobru upamtili su ga Srbi hrišćani. Nije dao na njih, jer nije dao na sebe. Kao čovjek iz nekoga dalekog, modernog doba, koje u Bosnu nikada neće stići, a i drugdje se kunu da takvo doba nije stiglo, paša je svoju vjeru branio braneći drugoga. Jedino tako. I zato se mnogim muslimanima nije svidio. Zato se nije svidio ni katolicima. Njima je zapad počesto bio strana svijeta, a njemu je zapad mogao biti i na istoku. Na svoju je ruku bio taj paša, zato je i mogao razumjeti tu neobičnu ženu.

Po Bosni i Hercegovini gradio je puteve, uglavnom uz dvije rijeke: Bosnu i Neretvu. Gradio je pilane, inžinjere je dovodio iz Beča, a oni su učili domaći svijet kako šumu treba čuvati, prorjeđivati je da bi ojačala, nikako napamet sjeći. Gradio je kasarne i pošte, raširio po Bosni telegrafsku mrežu. Za vladavine Topal Šerif Osman paše nastalo je i muslimansko prezime – Telegrafčić. Podigao je prvu bolnicu u Sarajevu, prvu štampariju i veliki han na Samardžijama. Iako nije bio Sarajlija, i nije ga se trebao ticati taj grad na zapadnome kraju carstva, izgubljen u planinama i među zavađenim plemenima, Topal Šerif Osman paša je, kao malo tko u budućnosti, zamišljao Sarajevo kao veliki europski grad. On je, što će se vidjeti u nastavku ove priče, jednu sarajevsku džadu pretvorio u pravu ulicu, nazvavši je, po najljepšoj europskoj četvrti Stambola, Galata džadesi. A na gradskoj je periferiji podigao ljetnikovac, baš kao da će zauvijek ostati u Sarajevu. Prodao ga je 1869. bogatim Čengićima, od čega je, zatim, nastao i toponim – Čengić vila. Nije tu, dakle, bila nikakva vila Čengićkinja, nego je jedan veliki paša svoju vilu prodao domaćim Čengićima.

Topal Šerif Osman paša bio je, na neki način, prijatelj Stake Skenderove. Ali to i nije toliko važno.

Topal Šerif Osman paša pionir je modernoga sarajevskog urbanizma. Prvi djelatni urbanist u suvremenoj povijesti grada. Ali ni to nije važno.

Važno je, međutim, da je ovaj krndijski bodul i čudak davne 1864, na skandaliziranje ne samo domaćih pravovjernika, nego i na čudo cijelom Otomanskom imperiju, izgradio sarajevsku pivaru. I ne samo da ju je izgradio, nego je sudjelovao u njezinu svečanom otvorenju, kada je vlasnik pivare visoko u zrak, zazivajući pašino zdravlje, podigao prvu kriglu u povijesti sarajevskoj. Vlasnik se zvao Josef Feldbauer, a pivara je bila na Kovačićima.

Recimo samo to da Staka Skenderova nije sudjelovala u ceremoniji. S pivom i pivarstvom nije imala ništa, prezirala je sve navade muškoga dangubljenja, života mimo sudbine, vjere i boljih običaja. To ju je žderalo kod njenih suplemenika, boljestojećih srpskih gazda, užasnutih mogućnošću da se, sve pod nadzorom i pokroviteljstvom jednoga turskog paše, opismeni narod hrišćanski. U Stakinoj školi se, naime, znalo: oni koji su imali novca, tako su školovanje svoje djece i plaćali, dok je onima bez novca svo školovanje bilo besplatno. Imala je ta žena jasnu ideju jednakih mogućnosti za sve. Iako nije bila socijalistkinja, niti je znala i za jednu ideologiju, nego je bila monahinja i Srpkinja, u stalnom boju i strahu za sudbinu hrišćanstva naspram katoličke sklonosti ka unijaćenju, Staka Skenderova je sanjala o svijetu u kojemu će svako dijete, svakoga, ama i najsiromašnijeg, čovjeka imati priliku da se ostvari u svom talentu.

Njena škola bila je za žensku djecu, imala je pet razreda, a izučavali su se: račun, čitanje i pisanje, crtanje, staroslavenski, ručni rad, psaltir – to jest psalmi, molitvene pjesme i liturgijsko pojanje, te časlovac (zbirka molitvi za svaki dan). U školu su, slijedom pašinog primjera, upisivane i muslimanske djevojčice iz naprednijih kuća, te, naravno, male Jevrejke. Na kraju godine polagali su se razredni ispiti. Bila je to javna svečanost kojoj su, uz roditelje, nazočili predstavnici svjetovne vlasti te strani konzuli u Sarajevu. Oko 1865. bio je to jedan od najvažnijih godišnjih javnih i kulturnih događaja u gradu. Mjesna je pravoslavna crkva, pod pritiskom gradskih gazda, ujedno donatora, bojkotirala Stakinu školu.

Jedan je strani putnik 1868. prolazio kroz Bosnu i Sarajevo, i bio zgrožen prilikama u gradu na samom rubu Europe. Užasnula ga je nikakva javna higijena, kulturna i svaka druga zaostalost, o čemu je pisao Velimiru Gaju, doktoru prava, Ljudevitovom sinu, uredniku “Danice ilirske” i “Književne zabave hrvatsko-srbske”: “No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.”

Tako je nepoznati putnik pisao Velimiru Gaju, i njegovo pismo bi objavljeno u Gajevim novinama. Za Staku Skenderovu čulo se i izvan Sarajeva, ali to čuvenje bilo je plitko i simbolično. Više da se kaže kako ima jedna pametna u svijetu budala.

Ona je javno pušila na čibuk i zalazila po kafanama. Ušla bi samo da vide da ona u kafanu smije ući, iako joj nije bilo ni do šenluka ni do kahvenisanja. Ali se nosila kao muško, i uzimala za sebe sva muška prava. Bila je usamljena i prokazana. Turski je govorila bolje od svakoga čaršijskog Turčina, jer ga nije samo govorila, nego je turski i pisala. Tako je znala i grčki, a onda i ruski. U čaršiji su je, kome zatreba, uzimali za dragomana i tumača. Ugovarala je poslove, utvrđivala trgovinu među strankama koje nisu imale zajedničkog jezika, sudjelovala u kojekakvim diplomatskim, a u stvari špijunskim razgovorima. Nikome nije bila sumnjiva, jer bi od prve sve o sebi rekla, i jer je bila pod zaštitom Topal Osman paše. Bila je zazorna žena, odbačena od svoje zajednice, i ničija, tako da je nisu mogli kriviti zbog još nečega.

Putovala je u Carigrad da je primi sultan Abdul Aziz, pašin zaštitnik i zagovornik, stariji brat Abdul Medžidov. Obrazovan čovjek, ljubitelj zapadnih tradicija, reformirao je, po francuski, carigradsko sveučilište, i bio prvi osmanski sultan koji je 1867. posjetio zapadnu Europu. Bio je u Engleskoj, gdje ga je kraljica Viktorija odlikovala ordenom viteza podvezice, najvišim koji se dodjeljivao i stranim vladarima. Tih godina vitezovi podvezice bili su, među strancima, još samo Franjo Josip i ruski car Aleksandar II. Za njegove vladavine princ od Wallesa, budući kralj Eduard VII dvaput je posjećivao Carigrad.

Abdul Aziz bio je solidan kompozitor zapadnjačke glazbe. Osim univerziteta, modernizirao je i unaprijedio osmansku mornaricu, i učinio je trećom pomorskom silom svijeta. Razvio je željezničku mrežu, podigao veličanstveni kolodvor Sirkeci u Istanbulu, na kojem je Orijent ekspres dovršavao i započinjao svoje putovanje. Za njegove vladavine je, 1863. izdana prva osmanska poštanska marka, a Osmansko je carstvo pridružio osnivačima Svjetske poštanske unije. Osnovao je i Arheološki muzej u Istanbulu, i silno pridonio modernizaciji carstva i njegovu otvaranju prema Zapadu. Ali ne samo da nije zaustavio raspadanje svog imperija, nego se ono još i ubrzalo, tako da će u vojnoj i političkoj povijesti Abdul Aziz biti upamćen kao sultan opadanja i propadanja.

Zašto je sultan Abdul Aziz primio jednu hrišćansku učiteljicu iz Sarajeva?

Zato što je Staka Skenderova bila njegova mjera, intelektualna, a pomalo i sudbinska, pa bi bilo zanimljivo znati o čemu su razgovarali. Postoje li o tome pisani dokumenti, svjedočanstva, zapisnici? Sultan je, slijedeći zapadne tradicije, strasno želio dokumentirati sadašnjost svoga imperija, i rekonstruirati njegovu prošlost. Premda je to, ipak, malo vjerojatno, možda je dao i da se negdje zapiše, dokumentira i ovjeri njegov sastanak sa Stakom Skenderovom. A ako to nije učinio, moguće je rekonstruirati njihov susret tako što će se dokumenti naknadno izmisliti, fikcionalizirati, opričati.

Susret sa sultanom bio je Stakin životni i profesionalni vrhunac.

Zatim je i za nju nastupilo strašno doba propadanja. Nigdje se kao u Sarajevu tako duboko ne propada, i nigdje to nije povezano s takvim sramoćenjem, duhovnim, emocionalnim i moralnim pustošenjem.

Dočekali su Staku Skenderovu, nakon što je 1869, iznenada kako je i došao, Topal Šerif Osman paša napustio Sarajevo, i nakon što je sedam godina kasnije, usred prevrata, umro dobri sultan Abdul Aziz, kojeg je na tri mjeseca zamijenio Murat V, kojeg su zatim proglasili mentalno bolesnim, da bi 31. kolovoza 1876. na mjesto sultana došao njegov brat Abdul Hamid II, posljednji stvarni i djelatni osmanski vladar, koji je obuzdao i usporio epohu modernizacije, i bio voljen među podanicima, tako da su ga politička i vojna povijest bolje upamtile nego Abdul Aziza, ali značajna opća i kulturna dobra nije činio.

Govore da se Abdul Aziz, ponižen i osramoćen, ubio škarama. Oni koji su došli umjesto njega nisu dopustili obdukciju.

Staki Skenderovoj nestalo je novca za održavanje škole. Bogati gazde i crkveni konzervativci, koji joj nikada nisu bili skloni, na kraju su pobijedili, a nove su svjetovne vlasti bile u najmanju ruku ravnodušne prema njezinoj misiji. Ubrzo će Austrija okupirati Bosnu, a njezini će predstavnici biti krajnje sumnjičavi prema toj čudnoj ženi, smatrajući je sklonom prethodnome, osmanskom režimu.

Posljednjih petnaestak godina života, Staka Skenderova će provesti u jadu i u svađama s jačima od sebe, ali da sve ne bude crno i naopako, i u iskrenom prijateljstvu s Adelinom Paulinom Irby, protestantskom sufražetkinjom, prosvjetiteljicom Južnih Slavena, i putopiscem, koja je još u tursko doba u Sarajevu otvarala djevojačku školu, obnovljenu 1879. Utjecajna i moćna, miss Irby je uspješno prikupljala donacije, i među Englezima i inim Europljanima zagovarala svoje male, divlje narode. Sa Stakom se našla o istome poslu, jedna drugoj su pristupile bez imalo surevnjivosti ili osjećaja konkurencije, kao dvije umne i slobodne žene, formirane na dva kraja svijeta i sa suprotnih civilizacijskih i povijesnih pretpostavki. Jedna u gustoj i tamnoj atmosferi srednjevjekovne Srbije, u otomanskom Sarajevu, u mitskom Jeruzalemu, u duhu starozavjetnoga osvetničkog mita i narodne legende; druga u anglikanskom Londonu, u Nottinghamu, u prvome susjedstvu Robina Hooda, u cvrkutu ptica koje je proučavao slavni ornitolog, njezin rođeni brat Howard Irby. Staka je izronila na svjetlo iz mraka i mirisa tamjana, miss Irby je utonula u južnoslavenski mrak iz onoga prosvjetiteljskog i racionalističkog svjetla koje je obasjavalo Otok i zapadnu Europu. Njihov susret bio je čudo, i o tom bi čudu vrijedilo pisati, snimati filmove, postavljati kazališne predstave…

Imala je Staka Skenderova šezdeset i jednu godinu, kad su je negdje na Ilidži zgazila zaprežna kola. Kočijaš je bio nevješt ili pijan, ona se, možda, zamislila… Umrla je 26. svibnja 1891, na brizi Pauline Irby, koja će je nadživljeti punih dvadeset godina.

Miss Irby će biti voljena i pamćena dok god bude Jugoslavije. Kasnije više neće znati što bi s njom. U Sarajevu, blizu DTV Partizan, bit će Ulica Miss Irby, koju će narod specifičnom akcentuacijskom intervencijom pretvoriti u Misirbinu. Rođeni Sarajlije nerođenim će se svojim sugrađanima rugati kako tu ulicu zovu – Misibrina.

I sve to stade, svi oni stadoše, i jedan sultan, i njegov paša, i kaluđerica Staka, sa čibukom, u muškom odijelu, i engleska gospođica, i njen brat sa mrežom za leptirove, i ruski konzul Aleksandar Fjodorovič Giljferding, koji je napisao “Putovanje po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji”, u koje je uvrstio i Stakin ljetopis, i gospođa Greta Milidrag, i tvoja Nona koja joj je nosila čarape na štopanje, i jedne tvoje čarape, pride, što ih je, da ti napakosti, da te ojadi ili naprosto zato što ništa nije razumjela, u smeće bacila jedna od tvojih nasumičnih zagrebačkih žena, sve to stade, svi oni stadoše, u jednu kratku i naherenu sarajevsku ulicu, čiji se tok poklapao s potokom koji je bio potok od više imena. Na tom se mjestu zvao Buka potok.

(Mravinjac kod Goražda, 2. veljače 1939. – Beograd, 23. svibnja 2002. )

Nikako da se sjetim koje je to godine bilo: višesatno putovanje vlakom Sarajevo-Beograd nije bilo nimalo dosadno u društvu prijatelja Slavka Šantića koji me pozvao na Emirovu izložbu u glavnom gradu naše bivše zajedničke države. Je li to bilo 1965. u beogradskoj Galeriji Grafički kolektiv, godinu dana nakon njegovog samostalnog nastupa u sarajevskom Klubu kulturnih radnika (1964.) ili dvije godine nakon toga (1967.) u beogradskoj galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta, ne znam. Znam da smo se u Sarajevo vratili s bogatijim poetskim nadahnućem koje su na nas s te beogradske izložbe prenijele Emirove grafike svojim različitim značenjima s različitih putovanja prostorima brdovite Bosne. S Emirom i njegovom sestrom Emirom Bebom, provodili smo sate i sate u sarajevskom Klubu kulturnih radnika, gdje smo prvi puta osluhnuli govor njegovih grafika, kad god je vikendom navraćao majci Mejri, ocu Ahmetu i bratu Enveru, s povratkom iz Beograda, s tog drugog susreta s njegovim suhim iglama, akvatintama u boji i mezotintama i mezotintama u boji bilo je najbliže povratku s izuzetne svečanosti.

Proteklo je dosta godina od tada u druženju vikendom u spomenutom sarajevskom Klubu, Emir je u Sarajevo dolazio bez svojih grafika, ponekad i s njima, na kolektivnim izložbama (1986, Četiri grafičara, nakon nastupa u SAD, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu), a ja sam i dalje bio u ozračju mnogih njihovih poetskih značenja. Onda je njegova retrospektivna izložba u Sarajevu (1989.) uzburkala u meni do maksimuma sve ono što je Emirova grafika svojim prvim nastupom preda mnom bila pokrenula. Kao da su se pupoljci punom ljepotom svojih latica najednom probudili iz sna i napokon otvorili da pokažu svoju bogatu simboliku, plodovi Emirove grafike su zablistali svim svojim oblicima, sadržajima i značenjima. Poetski doživljaji svijeta u kojemu su se tih godina razvijali najednom su iskazali svoju punu raskoš i jedinstvenost, i u tehničkom i u tematskom smislu. Obradom svojih bosanskih tema Emir Dragulj je sve snažnije i sve raznovrsnije iskazivao svoj stvaralački opus usmjeren prema onome što je moglo biti samo njegovo i što je u vlasništvu samo njegove tradicije i njegovoga duha.

Obradom je svakog promatrača svoga djela uvjeravao da je na studiju slikarstva na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu imao sjajne profesore (diplomirao je slikarstvo 1963, a specijalni tečaj za grafiku završio je kod prof. Boška Karanovića 1966, specijalizaciju grafike, potom, na Ècole Nationale Supérieure des Arts Visuells de „La Chambre“ u Bruxellesu 1966/67 u klasi profesora G. Marsula). Tako je iz izložbe u izložbu dokazivao i da su profesori imali briljantnog studenta koji se nije zadovoljavao samo diplomama koje su ti profesori potpisivali, koji je grafičkim tehnikama nastojao dati nešto svoje, posve novo u svakome pogledu. U zanatskom i značenjskom smislu, prvenstveno. I kritičari su isticali da su samo rijetki njihove izražajne mogućnosti koristili poput njega, kako u velikim tako i u malim formatima. Emirove su suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji bile samo njegove, prepoznatljivih tehničkih karakteristika, snažnog autorskog pečata. U njima je ostvario jedinstvene umjetničke domete, na njima je ostavio crteže koji su bili najbliži onim japanskih i kineskih grafičkih virtuoza (kritičari su najčešće spominjali objedinjene u velikom Japancu Hamaguchiu).

U tipično bosanskom ambijentu, u ambijentu bosanske čaršije, predgrađa i sela, Emir Dragulj je od svojih prvih stvaralačkih dana pa do svoje prerane smrti na svoj način vraćao život prošlosti u sadašnjost, vrlo nadahnuto, jezikom modernog umjetnika, vrlo osobenog i vrlo izbirljive likovne kulture. Jezikom suhe igle, akvatinte u boji, mezotinte i mezotinte u boji, kao inačica bakroreza i bakropisa, svojim je bogatim opusom opisao sve svoje grafičke cikluse i u njima minulo vrijeme Bosne na izrazito pjesnički način, s melankoličnim sjećanjima na razne događaje u njemu. Tim su jezikom različiti motivi toga vremena postali simboli njegove umjetnosti kojoj se ne mogu poreći originalnost, samosvojnost i posebnost. U samoj leksici naziva njegovih grafičkih listova nalaze i opisi toga vremena i njegova idiličnost. Na chagallovski način (Leteći fijaker, akvatinta u boji, na primjer) ta se leksika svojim punim svjetlom razlijeva pločom nakon što je na njemu istopila tamu toga vremena iz koje je došla. U polutami te leksike ostali su mnogi urbani predjeli s tipičnom bosanskom arhitekturom u kamenom ograđenim imanjima i naseljima sa sahat-kulom. S tim motivima u njegovome djelu smjenjuju se i motivi mrtvih priroda s plodovima voća (maline) i cvijećem s velikim glavicama cvjetova. Putnik s natovarenim konjem je rijedak, a proljeće objavljuje naga žena u dvokolici s upregnutim konjem. Istim nam jezikom svoju simboliku saopćava i figura muškarca s turbanom, kao i figura muškarca u tradicionalnoj odori u odlasku s prekriženim rukama na leđima, kao i djevojka s golubom i djevojka i pijetao. (Golubovi i pijetlovi vrlo su česti na Draguljevim grafikama, osobito u minijaturama, njihovo prisustvo na njima je različitih značenja, uglavnom, poetski intonirano!) Kuće na brežuljcima, avlije čvrstih kamenih ograda, stoljetne kaldrme, napuštena seoska imanja, noćni prizori s mjesečevim mijenama na nebu, kao i snopići mladog luka sa satom kao svjedokom vremena koje je minulo – sve su to vrlo snažni i vrlo nadahnuti izvori te leksike Emira Dragulja. I Kalemegdan sa svojom drevnom arhitekturom i Višegradska staza s mostom kao i staro Sarajevo iz 1903. godine – na jednak način. Nadrealni i simbolički govor Draguljevih grafika (Proljeće, Imanje, Djevojka i pijetao, Salvador Dali, Rembrandt van Rijn i dr.) prisutan je gotovo na svim njegovim grafičkim listovima bez obzira na to jesu li smješteni u prostor zavičajnih brda, sela, njiva, gradova i gradića, kasaba, oranica ili su pred nas izronili iz nepoznate tame. Ima takvoga govora i u Emirovim portretima (Salvador Dali), a nema ga u portretima Ive Andrića, Franciska Goye, Albrechta Dürera, na primjer.

U svim svojim grafikama, u zanatskom smislu, Emir Dragulj je iskazao rukopis virtuoza, a u tematskom smislu suptilnom je naracijom, koja promatrača uzbuđuje i inspirira, dostigao univerzalna značenja onoga što nam je svojim rukopisom želio ispričati. Njegovi su odlasci iz realnog svijeta u svijet umjetničkog, istovremeno i oproštaji od poznatog svijeta i od njegove tradicije. Nisu nestajanje u punom smislu te riječi, jesu transcedencije. Takav smisao, na isti način, Emir Dragulj je postigao i u scenama vjenčanja, rastanka, u prizorima figura okrenutih leđima promatraču, prikazom konja pod samarima. Njegova minuciozna naracija na grafičkoj ploči u svim tehnikama dubokog tiska (bakrorezi, bakropisi, aquatinte, mezzotinte, suha igla), ispisuje suptilne linije i kad opisuje trgovke i trgovce u dućanima bosanske čaršije, kao i kad nam predstavlja idilične pejsaže. Uvijek je ta naracija u stilskom smislu kristalno jasna, čista, reducirana i oslonjena na najnužnije elemente. Uvijek su u njoj „san, um, materijal i postupak“ (Ćelić) u istoj ulozi, i uvijek je ona „memoria bosniaca“ (Husedžinović). Očituje se uvijek kao vizija duhovnog, kao simbol i metafora, kao aluzija i iluzija. Tehnička rješenja na grafičkoj ploči, pri tome, uvijek su iznenađujuće nova, moderna u svim svojim realizacijama.

Imaju li Draguljevi pejsaži i mrtve prirode atribute i nacionalnog? Imaju, jer su tipično bosanski (može se komotno kazati i bošnjački!), iako su njihova značenja uvijek iznad nacionalnog. Takvi su atributi, međutim, samo ostvareni u okviru nacionalno prepoznatljivih vrijednosti, kao u prostoru duha najbližeg duhu stvaraoca, ne i radi njega! Kostimi ljudi u tom prostoru su i bosanski i bošnjački, a sama zemlja iz čijega mraka u polumraku oni žive u sjećanju umjetnika je zemlja svakoga tko na njoj pronalazi i vlastite vrijednosti.

U Beogradu je Dragulj radio i kao profesor na Fakultetu likovnih umetnosti na Odseku za grafiku. O njegovome umjetničkom opusu pisali su najznačajniji beogradski profesori i likovni kritičari Stojan Ćelić, Aleksa Čelebonović, kao i sarajevski: Meliha Husedžinović, Ibrahim Krzović, Muhamed Karamehmedović, Azra Begić.

Do minulog rata, sve sam ga rjeđe susretao na glavnom sarajevskom šetalištu, u Titovoj ulici, gdje su stanovali njegovi roditelji, kao i na poznatim sastajalištima umjetnika (Collegium artisticum, kavana Park), u prvim mjesecima poraća prvi put smo se susreli u Imperijalu. Bio je u društvu Slavka Šantića (opet!), tada tajnika Asocijacije nezavisnih intelektualaca krug 99, čiji su se članovi, kojima se odmah priključio i Emir, redovito sastajali jednom tjedno u jednoj od dvorana Ekonomskog fakulteta. Njegova sestra Emira Beba tada je kao prognanica s Grbavice stanovala u neboderu do moga u b fazi Alipašina polja, kod nje je odsjedao Emir, koji me je jednom ili dva puta posjetio u stanu. Pričao mi je o svojim nevoljama u Zemunu, u jednoj od beogradskih općina, u kojoj je vedrio i oblačio ultranacionalist Šešelj, gdje je Emir imao kuću, u prizemlju atelje, iznad njega stambeni prostor. Bio je vrlo utučen od tortura Šešeljeve nacionalističke retorike, i retorike sličnih njemu, raznih profesija i zanimanja, svaku svoju priču o tome, od muke, brzo je skraćivao i stalno gasio u sebi, kao što sam i ja svoje sarajevske, logoraške. Njegova energična riječ koju je uvijek pratio smiješak negdje je već bila potrošena, u njegovim svijetloplavim očima nije više bilo poznate živosti i sjaja.

Umro je u Beogradu 23. svibnja 2002. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Sve svoje neispričane beogradske priče iz posljednjeg rata prerano je odnio u grob.

Sažetak: Dosad se smatralo da je podrijetlo Ive Andrića od Andrića iz Čemernog u općini Ilijaš. U radu se, na osnovi uvida u stare i dosad neobrađene matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Sarajevo (1767.-1856.) dokazuje da Andrić nema veze s prezimenjacima koji su nekad živjeli u Čemernom nego da vodi podrijetlo od roda Mišić-Andrić iz sarajevskog naselja Zabrđe.
Ključne riječi: Ivo Andrić, Andrići, Mišići, biskupski popisi, župne matice, Miroslav Karaulac

O podrijetlu Ive Andrića

U znanstvenoj literaturi, kao i u popularnim časopisima, mnogo je pisano o podrijetlu i korijenima nobelovca Ive Andrića, a tom temom najviše se bavio Miroslav Karaulac (1932.-2011.), srpski književnik i strastveni istraživač svega što je bilo vezano za Andrićevu biografiju i književni rad.

U biografskim prikazima Ive Andrića obično se kaže da je rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku, u mahali Zenjak, blizu ulaza u Travnik iz pravca Sarajeva i Zenice, mada se to, po nekima, desilo u obližnjem Dolcu, gdje je njegova majka Katarina, rođena Pejić, toga dana bila u posjetu rodbini. Istog dana je kršten po tadašnjem travničkom župniku Juraju Pušeku, u maticu krštenih upisano je ime Ivan, a kum mu je bio Tadija Antunović, vlasnik kuće u kojoj je Andrić rođen i radni kolega njegovog oca Antuna.

Istraživanje Andrićeva podrijetla znatno je otežavala i činjenica da se radi o prilično čestom prezimenu koje se u prvom popisu katoličkog pučanstva na području BiH, koji je 1743. godine sačinio biskup Pavao Dragičević, spominje u brojnim mjestima na području Bosne i Hercegovine: u Smričanima kod Livna, u Prudima i Volujaku kod Jajca, u Zabrđu kod Kotor-Varoši, u Bistrici kod Fojnice, u Papratnici kod Žepča, u Dragunji kod Tuzle, u Bodežištu kod Brčkog, u Seoni u župi Bijela, u Donjem Teševu kod Kraljeve Sutjeske, u Vrancima kod Kreševa, te u Planini (danas Čemerno, općina Ilijaš) kod Sarajeva.Poznato je i sve što je bilo bitno, a vezano je za život Andrićeva oca Antuna: da je čitavog života bio sudski poslužitelj, zaposlen u tadašnjim pravosudnim institucijama, pošto je zanat izrađivača mlinova, kojim se njegova obitelj bavila prethodnih desetljeća, propao, te da je umro dok je još Ivo bio veoma mali. Isto vrijedi i za Andrićevu majku Katarinu.

O Ivinom djedu Anti (Antunu) i dosad se znalo ponešto, o čemu Karaulac piše u istom djelu. Sin je Nikole Mišića-Andrića iz Sarajevskog Polja i Ivke, rođ. Trogrlić iz Lepenice. Rođen je 15.VIII.1820. godine, istog dana ga je krstio tadašnji sarajevski župnik fra Mijo Nikolić, a kum mu je bio Nikola Dujmović iz obližnjeg naselja Doglodi. Godine 1844. tadašnji sarajevski župnik fra Ivan Musić vjenčao ga je sa Katarinom Pamuk, kćerkom Ivana iz Sarajeva i Mande, rođ. Milanović iz Rankovića, a kumovi su im bili Ivan Peco (kasnije često i Pecić), Sarajlija doseljen iz Kreševa, i Ivan Andrić iz Kreševa. Umro je 30.XII.1872. godine, i to, kako je navedeno, u 60. godini života, iako je stvarno imao nepune 53 godine.

Bilješka iz 1872. godine o smrti Ivinog djeda Ante Andrića

*

Svi navedeni podaci nalaze se u matičnim knjigama župe Sarajevo, koje se i danas, budući da je sarajevsko područje sve do 1881. godine i uspostave redovite crkvene hijerarhije spadalo pod njegovu nadležnost, čuvaju u arhivi Franjevačkog samostana u Kreševu.

Povezanost tadašnjih sarajevskih Andrića s Kreševom vidljiva je i kroz razne druge segmente, između ostalog i po tome što su oba kuma spomenutog Antuna bili Kreševljaci: jedan (Ivan Andrić) za kojeg je navedeno da u to vrijeme živi u Kreševu i može se pretpostaviti da je s njim rodbinski povezan, dok je drugi drugi (Ivan Peco) u Sarajevo doselio upravo iz Kreševa, što je na mnogim mjestima u maticama izrijekom navedeno. I nekoliko drugih zapisa u maticama svjedoče o vezama Antuna Andrića s Kreševljacima, pa je, primjerice, 1840. godine, zajedno sa već spomenutim Ivanom Pecom, bio vjenčani kum Šimi Kulišu, sinu Ivana, doseljenog iz Kreševa, i Mariji Trogrlić iz kreševskog sela Crkvenjak, a Ivan Peco bio je 1846. godine i kršteni kum Nikoli Andriću, prvorođenom sinu Ante i Katarine, rođ. Pamuk, bratu Ivinog oca Ante.

Stvari postaju jasnije kad se zna podatak da je Ivan Peco, sin Ante Pecića iz Kreševa i Mande Anunović (Krištić), doseljen iz Kreševa, bio oženjen (vjenčali se 1824. godine) Marijom Mišić, kćerkom Nikole Mišića i Tomasije, rođ. Vidović iz Zabrđa.

Tu je i podatak da se Andrići vrlo rano prisutni u Kreševu, već u dvama najstarijim poznatim poimeničnim popisima bosanskih apostolskih vikara (biskupa): u popisu iz 1743. godine ima ih u Vrancima, selu udaljenom oko 2 kilometra od Kreševa, a 1768. godine i u samom Kreševu. I kasnije ih ima i u Vrancima i u Kreševu, kao i u Deževicama (od 1776.), Mratinićima (od 1805.) i Botunji (1813.), a neko vrijeme su predstavljali prilično brojan rod, pa se spominju posebne loze Andrića u kreševskom kraju: Andrići-Dunđeri (prvi put se spominje 1778.) i Andrići-Bucići (prvi put se spominje 1779.).  Riječ dunđer dolazi iz perzijskog jezika i označava čovjeka koji je drvodjelja, tesar i zidar ujedno, koji ima znanje nekoliko zanata i sam je u stanju napraviti kuću. Općenito je to u Bosni izraz za čovjeka koji je sposoban i snalažljiv u raznim zanatima. Budući da je Antun bio zanatlija koji je pravio odlične mlinove za mljevenje kave, sve je ukazivalo na to bi njegovi mogli biti podrijetlom od kreševskih Andrića, tim više što je Kreševo u to doba, još od srednjovjekovlja, jedno od najznačajnijih zanatskih središta u Bosni i Hercegovini, i to upravo na planu obrade metala:

(…) čitavo Kreševo tada je bilo jedna velika kovačnica, pa ga neki nazivaju „Bosanski Ruhr“, a u malim kovačkim pogonima izrađuju se konjske ploče, čavli, brave, noževi, mlinovi za mljevenje kave(!), male lovačke puške i drugo, pa čak, i to već u drugoj polovici 18. stoljeća, i tako precizne izrađevine kao što su medicinske sprave.

I rod Pamuk (Pamukovića), kojem pripada Antunova žena Katarina, također je rano prisutan u Kreševu, već od  1797. godine, kada je u Kreševu kršten Mato Pamuković, sin Ivana i Anđe r. Marešević, nastanjenih u Kreševu, gdje se često spominju i narednih desetljeća.

Mnogo toga, dakle, upućivalo je na to da je podrijetlo Andrića u kreševskom kraju. Međutim, pretražujući veoma obimne matice tada velike župe Kreševo, ispostavilo se da imena Andrićevih predaka u dotad poznatim imenskim i prezimenskim kombinacijama nema ni u maticama krštenih, ni u maticama vjenčanih. Ni pretraga spomena Dunđera i Bucića nije dala rezultata, a kombinacije se nisu spominjale ni kod Ćorića iz sela Bukva kod Kreševa koji su također imali, a i danas imaju, nadimak Andrić.

*
Loza Mišića-Andrića u maticama župe Sarajevo

Pretraga matica župe Sarajevo (sačuvane od 1767. godine) rezultirala je informacijom o rodu Andrića kao razmjerno brojnom i nastanjenom najprije, od 1772. godine, u selu Crnotina (danas prigradsko naselje Bojnik), a prvoj polovici 19. stoljeća u tadašnjim selima, a danas također prigradskim sarajevskim naseljima Dvoru i Otesu (od 1832.), kao i u samom gradu (od 1833.).

Jedni Andrići živjeli su i na području Čemernog, koje je tada pripadalo župi Sarajevo, što je Miroslava Karaulca navelo da ustvrdi kako su “Andrićevi preci starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskog polja.” Karaulac je, ne uzimajući u obzir tada česte migracije, kao i nekoliko velikih epidemija kuga, zaključio tako zbog podataka iz spomenutih biskupskih popisa. Naime, u izvještaju biskupa Pavla Dragićevića 1742. godine u selu Planina (danas župa Čemerno) živio je i Ivo Andrić sa devet članova obitelji, dok u popisu biskupa Marjana Bogdanovića iz 1768. godine.

“(…) vidimo da te godine u Sarajevu živi Andrija Andrić sa 13 članova porodice. Drugih Andrića, te godine, u Sarajevu nema, a vidimo da ih više nema ni u Čemernom. Andrići su, po svoj prilici, između ova dva vikarska obilaska župa prešli sa Sarajevskog polja u Sarajevo. Jer te godine, to su jedini Andrići u župi Sarajevo.

Karaulčevi podaci su, dakako, točni, no zaključak je pogrešan. Naime, pretragom podataka o sarajevskim Andrićima ispostavilo se da jedna grana inače vrlo brojnog roda Mišića ima nadimak Andrić, a daljnjom analizom došlo se i do toga da Antun Andrić, djed Ive Andrića, pripada upravo toj grani, odnosno da Andrići ne vuku podrijetlo ni od kreševskih, ni od Andrića iz Čemerna, nego od sarajevskih Mišića.

Naime, u matičnoj knjizi vjenčanih župe Sarajevo za 1806. godinu navedeno je da su se vjenčali Nikola, sin Andrije Mišića iz Zabrđa i Ruže, rođ. Naorevčić (Nahorevac), nastanjen u Zabrđu, i Tomasija (Toma), kći Stanislava Vidovića iz Bara i Ane, rođ. Tomić, iz Dvora. Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Juro Marešević, a kumovi su bili Stjepan Konjicić iz Dvora i Petar Mišković iz Zabrđa. Tomasija je umrla 1815. godine u 30. godini života, gotovo sigurno od kuge, koja je te godine strašno harala cijelom Bosnom, pa se Nikola već 1816. godine oženio Ivkom, kćerkom Petra Trogrlića i Marte, rođ. Olujić, nastanjenih u Lepenici (općina Kiseljak). To su isti oni Petar Trogrlić i Marta Olujić koji se navode kao roditelji Ivke, supruge Nikole Andrića, oca Ivinog djeda Antuna. Nikola Mišića alias Andrić, kako je zapisano u matici umrlih, umro je 1832. godine u, kako stoji, 45. godini života, što je netočan podatak, budući da je rođen 1789. godine, što znači da je umro u 43. godini.

*

Bilješka o krštenju Nikole, sina Andrije Mišića i Ruže, rođ. Nahorevac

Bilješka iz 1806. godine o vjenčanju Ivinog pradjeda Nikole Mišića i Tome Vidović

Bilješka iz 1816. godine o vjenčanju Ivinih pradjeda i prabake Nikole Mišića i Ivke Trogrlić

*

Bilješka iz 1832. godine o smrti Ivinog pradjeda Nikole Mišića alias Andrića

Krajem iste godine kad je umro Nikola Mišić alias Andrić još jednom je navedeno da su Andrići jedna loza brojnog roda Mišića, i to na krštenju Stjepana, sina Mate Kujundžića alias Konjicije iz Otesa i Marije Kukuruz (drugačije Tapailović), kada je kum bio Petar Mišić alias Andrić. Ta varijanta se navodi još neko vrijeme nakon toga, da bi se uskoro za tu lozu Mišića ustalilo prezime Andrić.

Bilješka iz 1832. godine o krštenju Stjepana Kujundžića alias Konjicije kojem je kum bio Petar Mišić alias Andrić

*

Nadimak Andrić spomenuta je loza Mišića dobila, dakako, po Nikolinom ocu Andriji Mišiću, prapradjedu Ive Andrića. Vjerojatno se radilo o čelniku porodične zadruge, što je često bio motiv za stvaranje obiteljskih nadimaka jedne loze koji su kasnije prelazili u prezimena.

Andrija Mišić umro je 2.IV.1826. godine, a u bilješci o smrti navedeno je da je imao „oko 85 godina“, što govori da je mogao biti rođen 1741. ili 1742. godine, a matice iz tog razdoblja nisu sačuvane. Prvi put se oženio 1770. godine, i to Klarom Čejvan (Milinković) iz obližnjeg sarajevskog naselja Osik (danas Osjek). Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Franjo Božić, a kumovi su bili Božo Bajkušić i Nikola Mišić. S Klarom je Nikola dobio Luku (1771.), Ivku (1772.), Katarinu (1776.), i Petra (1779.),  a nakon što je Klara umrla u epidemiji kuge 1784. godine, oženio se Ružom Nahorevac, s kojom je dobio Petra (1786.) te Nikolu (1789.), Ivinog pradjeda. Ruža Nahorevac također je bila udovica, prije udana za Iliju Kojanovića, koji je umro 1777. godine, i s njim je dobila troje djece. Umrla je 1806. godine u 60. godini života.

*

Bilješka iz 1826. godine o smrti Andrije Mišića