1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo
da ne može imati djecu

a bilo je pet isprva dječaka
skeletići nebootvori i placente

pa su trojica oteti ubijeni
izraelci
četvrti iz osvete spaljeni
arapin dječak

i peti ovdašnji
nađen u četiri masovne grobnice
trinaestogodišnjak
dvadesetdvije godine sastavljan

kuće im izašle na rupe po dlanovima

zadružni je kreč
kao mlijeko u čaši
stvrdnuo obode na lopati

skeletići zdjelice
nakazice hrpice

onda mojem 74-godišnjem ocu
otac njegov mladoubijeni
iz jasenovca nosi
oba spaljena sina na ramenima
milu 13
đuru 14

na puno se pepela sklupčava
baščelikova hrabrost skrivena u ptici
u srcu lisice na dalekoj planini

pa se te 1973.
brat moj boris rodio
taman da dospije kao kišov nerođeni sin
regrut biti u sarajevu 92.
i proći šest bosanskih ratišta

“jer univerzum, to su tri jabuke
na Sezanovom stolu”
četiri prsta na ekshumatorovom dlanu
jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove
četiri biografije nečijeg Sina

mistrijice zdjelice
nakazice čavli

Beč, 12. rujna. Sav u crnoj odeždi, sa crnom vladičanskom kapom, što nalikuje klobucima patuljaka iz Grimmovih bajki, sa sjajnim krstom na kapi, držeći se objema šakama za svoj pastirski štap, leđima naslonjen na staklenu stijenu iza koje je uzletna pista, ispred kapije H17, na koju će za pola sata izlaziti putnici na letu za Lavov, sjedi u miru gospodin Filaret, patrijarh Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskoga patrijarhata. Do njega mlad i visok, riđobradi monah koji mu nosi prtljagu, i diskretno ga štiti od okolnog naroda. A okolo se, ispred kapije H17 gužva neki domaći ukrajinski svijet, raspituju se kod zemaljskih stjuardesa, glasni i oznojeni, nadglasavaju se na ukrajinskom i ruskom jeziku, dok oni drugi, očito stranci na letu za Lavov, šutljivo stoje sa strane, i ne plaše se da neće ući u avion za koji imaju uredne ukrcajne propusnice. To je najočitija razlika između europskog istoka i zapada, vidljiva na svim europskim aerodromima, prije leta na istok: čine je ljudi koji još uvijek sumnjaju da bi se moglo dogoditi nešto što će ih zaustaviti da se sa svojim urednim propusnicama ukrcaju u zrakoplov, i ljudi koji više ni u što ne sumnjaju, jer sve u njihovom svijetu ide po svome ustaljenom redu, koji, možda, može poremetiti samo kakav zamaškarani muhamedanac koji će im usred bliskoistočne pustinje po pravdi Boga i na očigled svevidećeg međumrežja odrubiti glavu.

Uspravan, kako mu određuje njegovo visoko dostojanstvo, Filaret znatiželjno gleda ljude. Čini to s otvorenošću djeteta, nijednom ne sklonivši pogled, blago nasmiješen i lijep. Kasnije, u autobusu u kojim prelazimo pistu, oniži mladić prilazi riđobradom pomoćniku, neka mu dozvoli da se obrati patrijarhu. On ga bez riječi, ali dovoljno srdačno propušta, mladić njegovoj svetosti nešto govori na uho, na što se starac široko osmjehne, i samo klimne glavom. Namjernik je spustio ruku na šaku kojom se Filaret drži za svoj štap, pola na rukav, pola na golu kožu, u čemu ima nečega što djeluje prisno.

Na sjedalu sam 4f, i nema zastora da dijeli ekonomsku od business klase. Monah dovodi vladiku do njegova sjedala, koje je dijagonalno mom pogledu, pa se vraća na mjesto negdje u dubini zrakoplova, naravno u ekonomskoj klasi. Prije nego što će sjesti, Filaret učini nešto posve prirodno, o čemu ću misliti, i što će mi biti kao neki stih po Nikoli Šopu. Otvara pretinac iznad sjedala, i u njega s obje ruke, da nekog slučajno ne zakači, odlaže svoje žezlo.

Drvo i metal veselo udaraju po plastici, dok se štap kotrlja u dno pretinca. Filaret spušta poklopac, kao da tu stvar često čini. Zatim sjeda i s glave skida svoj neobični klobuk.

Tada vidim da je ćelav. Iznenadio sam se, ni na jednoj fotografiji nije gologlav, i sad mu nešto nedostaje. Ili je sve na svom mjestu, samo što se nastavio Šopov stih. Kada se zrakoplov pokrene prema pisti, patrijarh Filaret će se prekrstiti, onim vrlo sporim pokretima, kakvim se laici ne krste, široko, dodirujući vrhovima prstiju lijevi pa desni caput humeri, onako kako to čine pravoslavni, ne stišćući svoj krst u njedra. Poslije će s tekom jesti šarena jela iz business klase, piti vodu i vino. Ljubazan prema austrijskim stjuardesama, osmjehuje se široko dok odgovara na njihova pitanja. Tako čuva za sebe svoju mrzovolju, ponaša se, barem na aerodromu i u zrakoplovu, kao da je vjera vedra stvar, ili je od Boga dočuo neke dobre vijesti.

Ispred zrakoplova, na pisti aerodroma koji nosi ime po osnivaču Lavova, kralju galicijskom Danilu, Filareta dočekuje luksuzni kombi, i domaćin u svečanoj vladičanskoj odeždi. Rukuju se i zamiču mi za pogled dok koračam prema modernoj staklenoj građevini, podignutoj pred Svjetsko prvenstvo u nogometu. Filaret Kijevski često će mi dolaziti u pamet na ovom putu.

Mlada policajka zagleda u moju putnicu, uspoređuje fotografiju sa živim likom, starijim i ne tako bradatim; pita:
– Prvi put u Ukrajini?
– Da.
– Have a nice day! – kaže, i pripušta me na drugu stranu.

Lijepa su sva četiri lavovska dana. Dok je na Balkanu pljuštala kiša, prijeteći novim poplavama, i sve je već godinama uobičajeno sivo, u glavnome gradu Galicije sja i grije kasnoljetno sunce, i sve se naoko šareni u hiljadu boja nailazeće jeseni. Dvije temeljne boje su plava i žuta: po kućama i na crkvenim tornjevima vihore se plavo-žute ukrajinske zastave, promakne pokoji automobil sa zastavicom kakve se po zadrtim europskim provincijama vješaju kada igra nacionalna reprezentacija, a oni drugi, umjereniji, vezuju, kao za svadbu, plavo-žute vrpce o radijske antene, ili ih diskretno zataknu u zapučak. Vidjet ću tako i gospođu srednjih godina kako središtem grada šeta dva svoja psa. Oba uz ogrlicu nose diskretno svezane plavo-žute vrpce, osvjedočenje svoga ili gazdaričinog patriotizma.

Hotel je u bivšem židovskom kvartu, na uglu Starojevrejske i Serbske ulice. Vesele me, naravno, imena ulica. Kasnije čujem da su Nijemci, okupiravši 1941. Lavov, Srpskoj promijenili ime u Hrvatska ulica.

U Lavov su me pozvali da sudjelujem na Litfestu (International Literary Festival), koji se, zajedno sa sajmom knjiga, svakoga rujna održava u organizaciji Foruma izdavača. Odazvao sam se i iz osjećaja dužnosti: idete bez skanjivanja zovu li vas u zemlju koja je napadnuta; iako nerado putujem, i tegobno mi je sudjelovanje u književnim ceremonijalima.

Osim toga, privlače me gradovi, skoro da ih svojima doživim, koji su 1945. prelazili s jedne na drugu stranu državne granice i iz kojih su se, po diktatu velikoga povijesnog trenutka, iseljavali njihovi stanovnici, da bi se u njihove stanove, mentalitete, sudbine i naravi uselili drugi, odnekle također iseljeni ljudi. Tako sam išao u Wroclaw, prijašnji Breslau, u koji su došli Poljaci, da bi otišli Nijemci, a sada sam u Lavovu iz kojeg su otišli Poljaci, da bi došli Ukrajinci. Naravno da u tome postoje razlike, i da je sudbina svakoga grada jedinstvena, pa je tako Lavov bio ukrajinski i dok je bio poljski, a još je bio židovski, njemački, armenski, ruski… tko zna čiji sve nije Lavov bio, u tome svom neusporedivom galicijskom šarenilu. I bio je naš, bosanski, jer se tu, tačno prije stotinu godina ginulo za cara i domovinu, i izginulo je svijeta za tri bosanska rata, u prvoj bici za Lavov. Ime Galicije, daleke i tajanstvene zemlje, koje nije ni bilo na zemljopisnim kartama, provlačilo se zatim kroz cijeli naš nesretni dvadeseti vijek, da bi se na kraju, evo, stvarna Galicija pojavila pred mojim očima.

Lavov je grad koji za radnoga dana ima skoro milijun žitelja. Stanovnika je dvjestotinjak tisuća manje. Stari grad veći je, širi i viši nego Zagreb. Gradili su ga Habsburzi, očito s ambicioznijim zamislima i planovima. Iako na samoj granici imperija, austrijski Lemberg ne doima se kao bedem i karaula, kao kula stražara prema istoku. Grad je otvoren, pun raskoši i metropolitanskog duha, kao da i nije na granici, nego svud oko sebe zrači širinom, prostranstvom bez granica. Ako bi Europa za duže vrijeme tražila svoju kulturnu prijestolnicu, umjesto da je svake godine okolo seli kao cigansku čergu, Lavov, onaj austrijski i poljski, kao i ovaj današnji ukrajinski, bio bi idealno mjesto. Umjesto da svoje europejstvo temelji na bankovnim kamatama, na intergalaktičkom raketnom štitu Georgea Busha Seniora, i njegovih nasljednika, možda bi ga mogla temeljiti na kulturi i na kulturnoj memoriji.

Velika je i raskošna zgrada Opere, koju je njezin zlosretni graditelj Zygmunt Gorgolewski naumio, u lakomislenom i svemogućem duhu belle epoque, podići na živoj vodi, rječici Poltavi, koja i danas protječe negdje ispod operne pozornice, pa je postavio betonske temelje, prve takve u Europi, ali za nevolju, čim je dovršena, zgrada je počela tonuti. Gorgolewski je postupio prema kodeksu graditeljske časti: odlučio se ubiti, i tu je odluku u miru, premda ne bez sentimentalnih dodataka, i proveo, ali nekim je čudom preživio.

Čim ga je, malo nakon toga, prekinulo srce, Opera je prestala tonuti.

Zabrinuti graditelj počiva tu, u blizini, na Lyczakowskom groblju.

Nakon Velikog rata Lavov je ušao u sastav moderne poljske države. Ambiciozne planove Habsburga zamijenili su još ambiciozniji planovi onih kojima je ovaj grad tokom stoljeća bio kulturna, znanstvena i duhovna metropola. Nastavilo se doba velike gradnje, jedan povijesno-kulturi sloj naslagivao se na drugi, a kada su, nakon skoro dvogodišnje sovjetske okupacije, u srpnju 1941. Nijemci ušli u grad, nisu ga rušili kao druge gradove po istoku, nego su ga, takvog kakav jest, naumili sačuvati za sebe. Lavov je od rušenja spasio austrijski graditeljski duh, imponiralo je nacistima ono nešto bečko i francjozefovsko, kako svojom veličajnošću, tako i samom naravi vedute. Pomalo bi se moglo reći da su bečki akvareli Adolfa Hitlera spasili i ovaj grad, ako pod gradom smatramo kuće, ulice i trgove a ne ljude. Ljude su, lavovske Židove, šezdeset tisuća njih, pogubile Einsatzgruppen, već u prvome ljetnom naletu. (Između svjetskih ratova, Lavov je bio po brojnosti treći židovski grad u Poljskoj.) Pogrom se nastavio do kraja rata, uz jednako krvave epizode unutrašnjega ukrajinsko-poljskog rata, koji se, uglavnom, svodio na paljenje sela i ubijanje nenaoružanih ljudi, djece i žena. Pomirenje i katarza toga rata proteći će tiho, mimo očiju svijeta i volje političkih elita, tokom devedesetih i dvijetisućitih, pod građanskim geslom: “Opraštamo, oprostite nam!” Danas, Ukrajinci u Poljacima nalaze najodanije i najpouzdanije zagovornike svoje stvari pred Europom.

Gotovo nedirnute naslage različitih povijesnih, stilskih i političkih epoha vidljive su, možda kao nigdje drugdje na europskome istoku, na lavovskim fasadama, po spomenicima, crkvama i parkovima. U međuvremenu još nisu stigli ni novi osvajači sa zapada, da podignu svoje staklene tornjeve a knjižare pretvore u dućane mobilne telefonije, tako da je Lavov, valjda, i posljednje mjesto Srednje Europe koje, doista, i izgleda kao Srednja Europa u vlastitim svojim srednjoeuropskim predodžbama.

Sovjetski tragovi su u središtu grada nekako najmanje vidljivi: poneki žuti zaporožac, moskvič ili volga koju je njezin vlasnik, taksist, premazao nekom neobičnom srebrnom bojom, koja podsjeća na ono srebro kojim su svakoga proljeća, kad završi sezona loženja, premazivane kraljice peći, i predivni modri kamionet gradskog vodovodnog poduzeća tipa GAZ (Gorkovskij Avtomobilnij Zavod). Nekoliko kilometara od centra, vidljive su ružne socijalističke novogradnje iz sedamdesetih i osamdesetih, a još dalje, u ulici koja je do 1991. nosila ime strašnoga utemeljitelja Čeke Feliksa Dzierzynskog, zlokobna je i grandiozna zgrada u kojoj je nekada bio KGB. Ali tko bi tu izlazio iz auta, njuškao okolo i premjeravao sovjetsku arhitekturu? Za razliku od habsburških kuća, sovjetske ružno stare, ne zadobivaju novi smisao, ne pretvaraju se u žive muzeje, iz čega bi se, možda, mogla uspostaviti metaforična razlika između dva velika iščezla imperija. Onoga koji je svoju memoriju utiskivao u fasade, i drugog u kojem je, uglavnom, sve bilo tajno i zabranjeno, pa nije ni mogao ostavljati javna sjećanja.

Ali ja sam ovdje i zbog Ukrajine, velike i široke kakva jest, a ne samo zbog Lavova. Tu sam kao privatni istražitelj, špijun za svoje potrebe, agent tajne službe Bruna Šulca, koji nastoji istražiti vjerodostojnost medijskih tvrdnji i diplomatskih aksioma o ratu u Ukrajini. Ima li taj rat veze s jugoslavenskim ratovima početkom devedesetih? Ili s Velikim ratom i devetsto i četrnaestom? Jesu li Ukrajinci fašisti, kao što s visokog mjesta tvrdi Vladimir Vladimirovič Putin, jesu li Ukrajinci nacionalisti s kojima treba biti vrlo oprezan, kao što agitiraju ostaci ostataka europske ljevice, jesu li Ukrajinci Hrvati a Rusi Srbi, kao što govori HTV?

Do odgovora na ovako postavljena pitanja ne može se doći. Pitanja su kriva, i pojednostavljuju stvari do razine koja bi bila razumljiva onima koji o Ukrajini misle usputno, dok u vrijeme velike nužde čitaju jučerašnje novine. Prava bi se pitanja, bit će, mogla postavljati samo kada bi se, pred sljedeću zimu, Europa odvažila solidarizirati s Ukrajincima, pa kao što s njima dijeli odbojnost prema Vladimiru Vladimiroviču, da podijeli i svoje energente, i da nam svima, kada stisne mraz i padnu snjegovi, bude jednako toplo i mrzlo kao Ukrajincima. Tek iz te bi se situacije mogla izlučiti neka pametna i korisna pitanja.

Na ukrajinskom Lavov se kaže, otprilike, Ljviv. Rusi govore Ljvov, što je skoro kao Lavov, ali nikome nije na um palo da me ispravlja ili da me uvjerava kako bih mogao, kao lijepu gestu prema domaćinu, prihvatiti njihovo Ljviv ili barem Lviv. Oni koji govore mojim jezikom, svejedno jesu li ga studirali na lavovskoj ili kijevskom slavistici, ili su ga učili u živome govoru po selima i gradovima moga jezika, neopterećeno za mnom ponavljaju Lavov, koliko god između sebe govorili Ljviv, i ne osjećaju se ugroženi od južnoslavenske jezične posljedice ruskoga imperijalizma. Važno je i dobro što je tako.

Po turističkome središtu grada, oko kavana, slastičarni i čokolaterija, vrebaju šarene, rječite i napasne prosjakinje, pripadnice onoga naroda koji je raširen po cijelome svijetu, i jedini svojim identitetom povezuje i cementira Europu. Nakon što su u naše ime pobijeni europski Jevreji, Cigani su nam ostali kao posljednji Europljani. A one, dakle Ciganke, Romkinje, bliske su mi i po tome što su iste kao naše, pa ih u Lavovu susrećem i odbijam ih od sebe kao najrođenije, jer u neku ruku to i jesu. One mi, nehotice, otkrivaju nešto što je dragocjeno za moje putničko iskustvo. Daš li im grivnju-dvije, možeš od njih čuti i poljsko dziekuje, i ukrajinsko spasibi, i sasvim rusko spasibo. Govore one sve jezike ovoga svijeta, kada treba i koliko treba, s nepogrešivim osjećajem za pogrešnu i tuđu riječ. Pa bez obzira na to što je rat, ne pazeći govore ruski. Ako ne paze, to znači da ne osjećaju pritisak na svoj govor. A ako takav pritisak u Lavovu ne osjećaju prosjakinje, tada ruski ne samo da nije zabranjen, nego nije ni na zlu glasu. Na ozloglašenom se jeziku ne izmoli milostinja.

T., mlada volonterka, zadužena da sve vrijeme pazi na gospodina pisca, rođena je nakon raspada Sovjetskog Saveza. Za nju ta smiješna i strašna velika zemlja kao da nikada nije ni postojala. Prije nego što se rodila, njezin otac služio je kao sovjetski oficir u DDR-u. Obitelj se selila iz grada u grad, onako kako je njega vodila služba, dijeleći sudbinu obitelji armijskih oficira diljem istočne Europe. I naravno, našao je ženu druge narodnosti, našao je Ruskinju, a T-ina baka, njena babusja, koja živi s njima, tu u Lavovu, nikada nije naučila ukrajinski. A i one riječi koje zna, izgovara s tako jakim ruskim naglaskom da nitko ni ne pomisli da su ukrajinske. Priča ona to u društvu, za večerom u gostionici, pred svojima i pred gostima. I svi imaju ponekog takvog, pa prepričavaju anegdote o onima koji govore i koji ne govore ukrajinski.

Ne, zaboravi, dragi moj, ništa ovdje nije usporedivo sa srpskom agresijom na Hrvatsku. Koja bi to cura u Zagrebu 1991. ovako priznala da joj je mama Srpkinja, i da joj bakica po Dolcu sa kumicama i dan danas priča na beogradskoj ekavici?

Stepan Bandera bio je, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kvisling i borac za nezavisnu Ukrajinu, predvodnik otpora i ratni zločinac, njemački ratni zatvorenik, zatočenik iz logora Sachsenhausen, čija su dva brata pogubljena u Auschwitzu, koji je 1944, kada je sve već bilo gotovo, nenadano prihvatio njemačku ponudu da stane na čelo Ukrajinske ustaničke armije i Organizacije ukrajinskih nacionalista, i da se bori protiv Sovjeta i Poljaka… Dakle, bio je slojevita i proturječna pojava, kakvih se nalazilo posvuda, diljem okupirane Europe. Stepana Banderu radikalni su ukrajinski nacionalisti uzeli za vlastitu ikonu, što je za rusku propagandu, ali i za dio medija na Zapadu, zoran dokaz o narastajućem ukrajinskom fašizmu.

Dok sam se u Zagrebu spremao za put, bilo mi je na umu da moram provjeriti koliko je Stepana Bandere u Lavovu. Takve stvari lako se vide, nemoguće ih je sakriti, jer one izviru van i kada ih politički režim nastoji zatajiti, pojavljuju se na najneočekivanijim mjestima, po uličnim grafitima, u zapišanim haustorima, na naslovnicama knjiga, a najvidljiviji su na uličnim štandovima sa suvenirima.

Tri sam dana, međutim, uzaman tražio Stepana Banderu, da bih ga tek četvrtog dana, nekoliko sati pred let, našao na prostranoj tržnici sa krijumčarenom robom, antikvitetima, navijačkim rekvizitima i narodnim rukotvorinama. Na jednoj ili dvije tezge prodavale su se šalice s likovima ukrajinskih zaslužnika, i među njima, konačno, i šalica sa Stepanom Banderom. (Konačno, jer bih, valjda, pomislio da netko ide ispred mene i sakriva sve ono što je za Vladimira Vladimiroviča očigledno.) Na trenutak sam dvojio da li da kupim šalicu s Banderinim likom, ali sam odustao. Bila bi to odveć bizarna memorabilija, kojoj bih teško nalazio i mjesto i smisao. Banderu su 1959. u Münchenu ubili agenti KGN-a. U njegovim biografijama stoji da je tokom rata istovremeno surađivao i s Nijemcima i s Britancima. I to je, kao i u nekim drugim slučajevima, vjerujem, istina.

Tu, u strogom središtu grada je Ruska četvrt, kroz koju protječe, bogata i široka, Ruska ulica, tu je i Saborna crkva, tu su i vjernici koji ne pripadaju odmetnutoj Filaretovoj Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevskoga patrijarhata, nego se Bogu mole pod okriljem kanonskim priznate Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskoga patrijarhata, koja je autonomna, ali nije i autokefalna u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu. Iako se ruski patrijarh Kiril nevoljko, pa i neprijateljski, na način Vladimira Vladimiroviča, odnosi prema Ukrajini i ukrajinskoj samostalnosti, veliki broj Ukrajinaca, među njima i aktivnih i borbenih ukrajinskih patriota, ispovijeda vjeru pri njegovoj Crkvi. Je li to paradoksalno? Možda i jest, a možda i nije. Prije će biti da se time samo potvrđuje kako priča o identitetima nipošto nije jednostavna ni jednoznačna.

Toj Crkvi pripadao je i Filaret, moj suputnik iz aviona, pod čijim sam se skiptrom osjetio sigurno, i bio je 1990. među kandidatima za ruskoga patrijarha. Prije toga, šezdesetih, bio je episkop u Beču, u Moskvi je na bogosloviji predavao Novi zavjet, bio je vrlo ugledan i poštovan, sve dok mu 1992, nakon raspada Sovjetskog Saveza, patrijarh nije odbio zahtjev za autokefaliju i potpuno izdvajanje ukrajinske pravoslavne crkvene zajednice, bez čega pojedina crkva ne može biti kanonska. Filaret se na to odmetnuo, prezreo moskovsko izopćenje i anatemu, što je za jedne iznimno hrabar čin, dok će drugi u njemu nalaziti samo častoljublje i vlastohlepljivost.

Nedavno, posegnuo je za snažnom, ali i neobičnom metaforom, kada je Vladimira Vladimiroviča Putina nazvao Kainom našeg doba. Na prvi pogled bilo je to grubo i žestoko, ali ako je Kain udario na Abela, tada su Rusi i Ukrajinci braća, i ništa ne može to bratstvo poništiti. Pa ni bratoubojstvo. Ovaj sloj je u Filaretovom iskazu važniji, naprosto zato što se tiče nečega što je šire i veće od jednoga čovjeka, makar taj čovjek bio i sam ruski car.

Riječ Moskalj tradicionalna je, i uvredljiva oznaka za Ruse. Ona nešto znači u kontekstu ukrajinskoga nacionalizma i vremena Stepana Bandere, ali nigdje nisam čuo niti pročitao, a najmanje po zidovima, u novinama ostavljenim u hotelskom predsoblju, ili na predizbornim plakatima (da, ovdje su opet nekakvih izbori), da se Moskaljima nazivaju oni protiv kojih se danas ratuje. I ratovat će se tko zna koliko dugo, jer nitko ovdje ne vjeruje da će sve brzo proći. Rusi, kakvi god bili, i tko god bili, nisu tema. Niti to mogu biti, dijelom zbog onoga što govori Filaret, dijelom zbog T-ine bake, a dijelom i zato što je Ukrajina, naprosto, velika zemlja i golema kultura, koliko god protiv sebe imala petnaest puta veću zemlju i jednu od dvije ili tri najdominantnije kulture na Zemlji.

Ali ako se ne rugaju Rusima, rugaju se Putinu. I to prilično duhovito. Posvuda su jezične igrarije s njegovim imenom. Lijepa platnena torba za plac na sebi ima otisnut prepoznatljiv lik s docrtanim brčićima i malo popravljenom frizurom, s natpisom: “Putler kaput!” Nalazi ga se na kolutima toaletnog papira, po otiračima za noge, i u drugim nečasnim funkcijama i obličjima. Ali samo Putin, nitko drugi.

Da, može se učiniti da su ovo mene Ukrajinci očarali, da mi je ljepota Lavova pomračila um, da sam učinio onu tako karakterističnu pogrešku pomislivši da je Ukrajina isto što i Lavov, kao što su stranci dugo vjerovali, pa možda neki vjeruju i danas, da je cijela Bosna isto što i Sarajevo, da, može se nekome učiniti i da sam žrtva propagande, ali čije propagande?, pošto mi se hrvatski stav o Ukrajini, diktiran u američkome veleposlanstvu u Buzinu, gadi skoro kao i invektive gospodina s otirača, i može se nekome učiniti da sam pristrasan, kao što vjerojatno i jesam, ali nigdje u ova četiri dana nisam vidio ništa što bi me navelo da posumnjam kako Ukrajinci manjinskim Rusima čine ono što Rusija čini Ukrajini. Možda će se i to promijeniti, možda će se ljudi u očaju prozliti, možda će postati nacionalisti i fašisti, kao što ih se optužuje da već jesu, ali dok se to ne dogodi, moje je da govorim kako ljudi koje sam vidio nisu nacionalisti ni fašisti. I možda je sve skroz drukčije u nekome drugom ukrajinskom gradu, ali ovako je krajem ljeta 2014. bilo u Lavovu. I važno je znati da je bilo tako, jer bude li jednom drukčije, trebat će znati kako je i kad do toga došlo.

Tu sam među prijateljima ili dobrim znancima. A. je profesorica i prevoditeljica, pisala je, i to briljantno, o Meši Selimoviću i Milošu Crnjanskom, raskošna pojava, u svakom pogledu. Z. je njena mlađa kolegica, također sjajno informirana o južnoslavenskim kulturama i književnostima, i to ne nužno akademski i uzneseno. Obje se odlično snalaze i u onim niskim lagama, na đubrištu suvremene pučke i prigradske kulture, u južnoslavenskome turbofolku i na historijskim razmeđima Svetlane Ražnatović i Marka Perkovića. Može se s njima razgovarati o svemu, tako i o razlikama i sličnostima njihovoga i naših ratova.

– Možda bi sve bilo lakše da smo i mi maleni… – rezignirano u jednom trenutku izgovori Z.

– Ne bi – kažem – naš problem bio je sitan, balkanski. Ukrajina je k’o pola Europe, nju se ne da pomesti pod tepih.

I dok govorim, stvarno vjerujem u to.

K. je prevoditeljica dviju mojih knjiga na ukrajinski, s kojom sam se zbližio preko elektronske pošte, i sad je prvi put srećem, iz Vinice je, četiristotinjak kilometara istočno od Lavova, ali živi u Kijevu. Pjesnikinja je, književna aktivistica, vrlo obrazovana, jedna od blagoslovljenih osoba koje će se, kao u onoj posveti koju je Andrić nekome napisao na knjigu, cijeloga života baviti ispravljanjem krivih Drina, iako su sve Drine ovoga svijeta krive i nitko ih nikada nije ispravio. U njoj iz tog i iz nekoliko drugih razloga nalazim nekoga svog, neku svoju blisku ukrajinsku rodicu.

I njoj imam potrebu govoriti kako je Ukrajina velika.

Tako da u jednom trenutku više nisam siguran koga ja to u nešto uvjeravam: sebe ili njih? I koliko bi, na kraju, velik morao biti taj od koga ne možeš okrenuti glavu? Vidjet ćemo to još ove zime, pretpostavljam.

Četvrti je S., moj bjeloruski prevoditelj, koji je u Lavov doputovao iz Praga, gdje živi i radi u bjeloruskoj redakciji Radija Slobodna Europa. Ukrajinci i Bjelorusi povijesno su i jezično bliski. U Bjelorusiji diktatorski vlada Aleksandar Lukašenko. Uspio je suzbiti svu političku opoziciju, a prema krizi u Ukrajini postavio se mudro, ne birajući stranu, tako da su i mirovni pregovori održani pod njegovim pokroviteljstvom, u Minsku. S. je zabrinut da je ratom u Ukrajini trajno zacementirana Lukašenkova vlast, i da ga ništa više ne može poljuljati, nakon što je narod vidio što se događa s onima koji se odmetnu od Rusije.

Broji li se pred Bogom anatema koju je moskovski Kiril bacio na kijevskog Filareta, ili je pakao samo na zemlji?

Slab sam vam ja turist, odgovaram kada mi predlažu da pođemo u obilazak grada, ali A. i Z. insistiraju. Obje su, svaka u svoje vrijeme, znanje jezika brusile kao turistički vodiči, jedna još u sovjetsko doba, druga puno kasnije, i baš im je stalo. Srećom, ne opirem se dalje, nego pristajem.

I dobro je što sam pristao, jer začudan biva spoj atmosfere rata, koji je preko tisuću kilometara daleko, ali je tu, pod kožom ljudi, i historije prilagođene plitkoj turističkoj pameti i slaboj koncentraciji, koja je, također, posljedicom niza istih ovakvih ratova. Z. rutinski ispovijeda povijest ovih kuća, ulica i trgova, vješto udijeva anegdote i bez imalo skanjivanja prelazi granice, poljsku, austrougarsku, sovjetsku, ukrajinsku, o Poljacima priča kao o svojima, tako da oni onda i jesu njezini, i sve je onako kako bi, zapravo, i trebalo biti u Srednjoj Europi, po kojoj su popadale različite geografske karte i državne granice se ne poklapaju – kao recimo u Zagrebu ili Pakoštanima – s granicama jezika, kulture i književnosti. Ovdje su, ipak, svi još nešto osim onoga što jesu.

Stojim pred ulaznim portalom veličanstvene Dominikanske katedrale, koja je u sovjetsko doba pretvorena u “Muzej ateizma i religije”. Podignuta u osamnaestom stoljeću, moćna i snažna, crkva “pasa gospodnjih”, impresionira putnika kada prvi put, onako malen, stane pod njezine portalne stupove. Nedjelja je, narod navire na misu, crkva je devedesetih nanovo posvećena, i podijeljena na muzejski i crkveni prostor. Ova, kao i većina rimokatoličkih crkava u Lavovu, pretvorena je u grkokatoličku. Ukrajinci su grkokatolici, unijati, ako nisu pravoslavci, iz jedne od tri pravoslavne crkve.

Tu, u blizini je i muzej farmacije, apoteka koju su, jednom davno, otvorili upravo dominikanci. Kao i u jednom našem gradu na moru, govorim svojim pratiteljicama. One znaju u kojem. Inače, Lavov je prepun kojekakvih, velikih i malih muzeja, mjeseci bi čovjeku trebali, a ne jedan dugi vikend, da ih sve obiđe. Zato ne ulazim ni u jedan.

Velika i lijepa isusovačka crkva iz osamnaestog stoljeća, čije su zidove dvadesetih godina prošloga vijeka oslikali najbolji galicijski umjetnici, danas je posvećena svetima Petru i Pavlu. Unutra je, ako se dobro sjećam, za vrijeme Sovjetskog Saveza bilo skladište knjiga. Jednom je krov prokisnuo i uništeni su neki važni stari svesci. Bilo je to neko ahistorijsko doba, kada je sve započinjalo ispočetka, a mitska i povijesna sjećanja prethodnih epoha zamijenila su fantomska sjećanja doba koje je trebalo vječno potrajati.

Ali opet, Lavov je imao velike sreće i sa Sovjetima. Jesu crkve pretvarali u skladišta, ali ih nisu rušili ni oštećivali, i grad su, uglavnom, ostavili onakvim kakav jest, ne rušeći staro da bi izgradili novo. Ne zna se što je njih činilo tako obzirnima, jer boljševici za razliku od nacista nisu imali razloga da se oduševljavaju duhom bečke arhitekture. Staljin nije imao akvarelističkog talenta, ali je, piše tako u knjigama, imao iznimnoga glazbenog dara, i lijepo je pjevao.

Svako putovanje ima svoj neočekivani vrhunac – trenutak u kojem sve dobiva svoj pravi razlog i smisao, koji često nema baš nikakve veze s namjerama putnika ciljem putovanja.

Armenci su stari lavovski narod. Tu su od četrnaestog stoljeća, kada su počeli graditi i svoju katedralu, koja se nalazi u ulici koja nosi njihovo ime, i u četvrti koju su nekada brojno naseljavali. U crkvenom dvorištu je čudesno lijepo drveno raspelo, oko kojeg je minuciozni prikaz kalvarije. Nad Kristom i kalvarijom nadnesena je streha od opeka, za koju povjesničari umjetnosti sigurno nalaze ime, i smiju se ovoj putničkoj neukosti, i koja, zajedno s atrijem, podsjeća na davni ciklus armenskih igranih filmova, što je za sovjetske i jugoslavenske ere svake nedjelje prikazivan na našim televizijama. Bilo je to jedne godine kada sam imao petnaest ili šesnaest godina.

U crkvu ulazimo u trenutku kada započinje služba Božja. Čuju se, tamo od oltara, glasovi drevnoga jezika, predvoditelj molitve poje gromkim baritonom, koji na trenutke zvuči poput orguljskih dubokih tonova, ali ja to čujem iz prikrajka, kao zvučnu kulisu, dok svojim pametnim telefonom (dođe zadnje vrijeme, kad telefoni propametiše, a ljudi poglupiše!) pokušavam fotografirati jednu gotovo nevjerojatnu zidnu sliku. Odustajem, i u posljednjem trenutku primjećujem da mi se od oltara približava armenska procesija, pa na vrijeme bježim u stranu. Oni se zaustavljaju ispred slike: oniži muškarac u odeždi kakvoga jeruzalemskog episkopa iz doba pred križarske ratove, lica na kojemu nema ničega staračkog, ali je staro dvije tisuće godina, koliko je i njegovu glasu, i riječima, i melodiji koju poje, i koja je sasvim izvan uobičajenog doživljaja crkvene ceremonije, i izvan podjele na durske i molske melodije, na vedro i tužno pjevanje. Ovo što on pjeva kao da je starije od tuge i veselja, ili im je nadređeno.

Oko predvoditelja okupljaju se i roje muškarci u skromnim crnim odeždama, i djevojke, glava ovlaš pokrivenih maramama. Vladika zaziva, oni mu odgovaraju. Glasovi se slažu jedan za drugim, u arhitekturu melodije i ritma, koja je u savršenom skladu s arhitekturom ove građevine, i s arhitekturom naših tijela. Ovog trenutka to izgleda tako. Tako zvuči.

Ostajemo petnaestak minuta, pa tiho izlazimo.

Nikada nisam osjetio ovakvo nešto. Dvije hiljade godina u vrlo kratkom vremenskom fragmentu, i sklad svega sa svime, kakav, pretpostavljam, neki zovu Bogom. U Lavov sam došao da ovo doživim.

Fresku ispred koje se zaustavila armenska procesija između 1925. i 1929. izradio je poljski secesijski slikar Jan Henryk Rosen. Slika prikazuje sprovod svetog Odiliona iz Clunyja, zagovornika izbavljenja duša iz čistilišta, benediktinca, koji je u vrijeme gladi prodavao crkveno zlato da bi nahranio siromašne. Svetog Odiliona pronose trojica: zaklonjena crnom kapuljačom je Prošlost, u nas gleda Sadašnjost, ispred, zatvorenih očiju, korača Budućnost. Lice Sadašnjosti predstavlja autoportret Jana Rosena. Lijep, ozbiljan muškarac, prevalio je trideset petu, i bio veoma cijenjen i monden umjetnik, ali mu se još ništa važno u životu nije bilo dogodilo.

Jan Rosen bio je Varšavljanin, veteran iz Velikog rata, prošao je bitke kod Ypresa i na Sommi. Poslije rata bio je vojni savjetnik Lige naroda u Ženevi, a nakon 1921. radi u poljskom ministarstvu vanjskih poslova. Tada se ozbiljno počinje baviti umjetnošću, a prvi ga primjećuje Jozef Teodorowicz, armenski nadbiskup u Lavovu, koji ga poziva da oslika Katedralu. Sljedećih desetak godina putuje po Poljskoj i Srednjoj Europi, bavi se crkvenim slikarstvom, na neortodoksan, uzbudljiv način, tako da se na njegovim slikarijama jasno osjeća duh vremena u kojem su nastajale. Godine 1937. poljski veleposlanik u Washingtonu grof Jerzi Potočki poziva ga da ambasadu ukrasi slikom “Sobieski u Beču”. To je onaj Sobieski, kralj Poljske i veliki vojvoda Litve, koji se 1683. nadgornjavao s do tada nepobijeđenom turskom vojskom, i pobjedom u tom boju usmjerio ukupnu europsku povijest. U osmanskim spisima Jan Sobieski čašćen je nadimkom Poljski lav. (Koji mu je, kao Lavovljanu, dobro stajao. Pred njegovom sam kućom, koja nije dvorac, stajao u subotu i nedjelju, ali ulazio nisam…)

Jan Rosen otišao je u Washington, i više se nikada nije vratio kući. Život je, onako poljski gordo, provodio u egzilu, slikao je vitraže, zidne slike, mozaike, da bi dvije godine prije smrti, a umro je s navršenih devedeset i jednom, po specijalnoj narudžbi pape Ivana Pavla Drugog, slikao svetoga Stanislava, davnoga Wojtilinog prethodnika sa skiptrom krakovskoga biskupa.

Jan Henryk Rosen umro je i pokopan u Arlingtonu, pokraj Wasingtona, gdje živi moj prijatelj S. M, pjesnik, kojeg sam, nekoliko sati pred polijetanje sa iste one kapije H-17, iz Beča ispraćao u Ameriku. Nevjerojatno koliko je čovjeku u životu važno da sve bude povezano jedno s drugim, i da sve tako postoji u nekom prividu smisla.

Dok sam sjedio pred njima i pripovijedao im o svojoj knjizi, i o jednoj već jako davnoj opsadi i o ratu kojeg se sjećam kao da se dogodio nekom drugom meni, nekoliko je djevojaka u publici tiho plakalo. Jedna mi je poslije donosila knjigu, da napišem posvetu za njenog prijatelja, koji ovih dana odlazi u rat. Napisao sam. Dobro su mi poznate ove suze, i strepim nad tim u što će se one na kraju pretvoriti. Cilj napadača je da napadnute, koji su uvijek slabiji i malobrojniji, stopi s negativnom projekcijom svoje propagande. Danas im govori da su fašisti, da bi ih na kraju pretvorio u fašiste. Danas im govori da su islamisti i džihadisti, da bi ih na kraju pretvorio u islamiste i džihadiste. To mu je u našem slučaju u potpunosti uspjelo. Praćeno istim ovim djevojačkim suzama. Moja vjera je da mu to u Ukrajini neće uspjeti. Ovo je velika, bogata i kulturna zemlja, s više vjera i jezika, s moćnom kulturnom i književnošću. Najčešće lice ukrajinske propagande lice je Tarasa Ševčenka, brkatog i čupavog. Njega suprotstavljaju obrijanom blijedom liku Vladimira Vladimiroviča. Tko se tako brani, ne može završiti tamo gdje bi htio njegov neprijatelj. Tamo mislim, i tako želim. Bude li tako, našem će porazu biti vraćeno dostojanstvo.

Deset koraka od hotelskih vrata je kafić Masoch, a ispred izvanredno uspjela, karikaturalna statua Leopolda Sacher-Masocha, koji se tu rodio i živio u Lavovu do dvanaeste godine. Figura od bronce ima visinu onižega čovjeka, grudi su joj šuplje, jer je mladiću iščupano srce. Dame se uz njega slikaju, zavlače ruku u njegov lijevi džep, koji je također šupalj. Nešto je zanimljivo u tom džepu, ali četiri je dana prošlo, a da nisam zavukao ruku. Ne znam, možda je to ono što se zove homofobija. Bio je u mojoj mahali jalijaš koga su svi zvali Kenedi. Kada je dorastao do svoje spolnosti, bilo mu je, mislim, deset-jedanaest godina, stao je na ulaz u školsko dvorište, i nagovarao djevojčice da mu zavuku ruku u džep, jer je unutra bombon. One iz prvoga i drugog razreda bi, valjda iz straha, to i učinile, pa bi vrišteći pobjegle. Kenedijev džep bio je šupalj.

Odmah uz spomenik je ulaz u kuću u kojoj ljudi stanuju, koja je, kao i većina zgrada u Serpskoj, stara dvjestotinjak godina. Svakoga jutra na njenom kamenom pragu sjedi i gleda prolaznike veliki riđi mačak, s ogrlicom protiv buha. Nakon što Leopoldu tužnoga lika zavuku ruku u džep, djevojke koriste priliku, pa se slikaju i s mačkom. Četvrtog jutra mačka na pragu nema, to je znak da odlazim.

Nakon očeve smrti, dakle od sedmog mjeseca svoga života, živio sam u Crnićima, maminom rodnom selu na Dubravskoj visoravni, u blizini Stoca. Kada sam se s majkom odselio u Mostar – a bilo je to krajem ljeta 1984. – dolazio sam skoro svakog vikenda, autobuskom linijom za Stolac i to obično sâm, lica priljubljenog uz prozor pored kojeg su promicale kuće, voćnjaci, doline, njive, panorame, pustopoljine, pa onda opet kuće i voćnjaci. Najviše su me impresionirale boje: bez obzira na doba dana ili godine, uvijek su – baš kao na replikama Rubensovih slika koje ću vidjeti mnogo godina poslije u jednoj stockholmskoj galeriji – bile tako jake i upečatljivo žive da sam kroz debelo autobusko staklo mogao sasvim jasno naslutiti dodire, mirise i zvukove tog čudesnog svijeta čiju ljepotu sam neumorno upijao.

Mamin otac, moj deda, Bećir Tabaković, bio je vrijedan i uzorit čovjek, po struci zidar, koji je osim kćerke imao još dva mlađa sina, Esada i Ibru. Mnogo je putovao, najviše po Dalmaciji i Bosni, njegova zidarska vještina nadaleko je bila poznata, pa je o djeci i imanju, koje nije bilo malo, uglavnom brinula njegova supruga, moja nena, Saja. Rodio se 1932. godine, u kući koja odavno ne postoji. Njeni temelji danas podupiru mnogo veću i moderniju građevinu s prostranim i lijepo uređenim sobama, čiji prozori gledaju na jug i istok. Po njegovom sjećanju na koje se ovdje pozivam, kuća koju je njegov otac Osman dovršio početkom dvadesestog vijeka, imala je samo jednu prostoriju i bila je tako nestabilna da se činilo kao da će se krov, osovljen na drvene grede i prekriven ćeramidom, svakoga časa urušiti. U njoj su, u rasponu od 1912. do 1930. godine, svoje prve suze na ovom svijetu isplakala dedini braća i sestre – ukupno njih šestoro: Ibro, Nefa, Alija, Fata, Dervo i Hadžera.

Niko od njih danas nije živ.

Od svih uspomena na kuću u kojoj je rođen, deda se najjasnije sjećao mraka: kameni zidovi bili su debeli i hladni, a prozor nedovoljno velik da obezbijedi dovoljnu količinu svjetlosti. Sjećao se i poda pokovanog jelovim daskama, koje su na pojedinim mjestima bile toliko rastavljene da su se između njih provlačili miševi. Noću, kada bi spustio lice na njihovu oblanjanu površinu, osjetio bi kako zaudaraju na vlagu, crvotočinu i trulež. U toj kući, kao i u onoj koju je sa svojih deset prstiju izgradio krajem pedesetih godina, život se odvijao po nekom davno ustanovljenom redu i praksi od kojih se rijetko odstupal0: poštovali su se običaji, i vjerski i pučki, novac se trošio racionalno, poslovi se pravilno raspoređivali i bespogovorno obavljali, porodične tajne se čuvale, a u djecu se od malih nogu usađivao osjećaj za kućnu diskreciju, o svemu se u kući razgovaralo i po dogovoru postupalo.

Tako je bilo sve do rata.

O dedinim sestrama znao sam samo ono najnužnije. Nefa i Fata su bile udate za dva brata, Zulfu i Jusufa Sabljića, u selo Lokve, sedam-osam kilometara sjeverno od Crnića. Hadžera je otišla na suprotnu stranu, prema Stocu, u selo Pješevac, u istu porodicu iz koje je poticala moja nena, Saja. Dedina braća, Dervo i Alija, živjeli su u pristojnim, prizmenim kućama, sagrađenim na zemlji koja im je pripala nakon porodične djelidbe, potkraj 1940-ih. Najstariji dedin brat, Ibro, nestao je na Istočnom frontu tokom Drugog svjetskog rata, kao pripadnik 369. legionarske pukovnije NDH. O njemu se danas malo zna. Od kuće je otišao u ljeto 1941., najprije vozom za Sarajevo, a onda i za Zagreb. Iz Doellersheima, u Austriji, gdje je prisegnuo Führeru lično, javio se pismom, prvi i posljednji put. Ne pamti se o čemu je pisao, niti šta je s pismom bilo. Povijest Ibru ne spominje nigdje, a na temelju onoga što se zna o njegovoj jedinici, put ga je odatle vjerovatno odveo u Besarabiju, u mjesto Dangena, te potom i u Rusiju, u gradić Pervomajsk. Dalje je mogao otići bilo gdje, možda za Harkov ili Poltavu, možda za Staljingrad, pretpostavki je isuviše mnogo da bi se njima vrijedilo baviti. Dedina mladost, baš kao i životi njegove braće, dugo su bili obilježeni tim nestankom, a o Ibri se šutjelo onako kako se već šuti o onima koje bi, da se to ikako može, valjalo izbrisati iz porodične memorije.

Sjećanje na to otkuda su, kada i zašto Tabakovići došli na Dubravsku visoravan nije sačuvano. Ono što se zna jeste da su pokoljenjima unatrag bili seljaci, koji su preživljavali isključivo zahvaljujući stoci i zemlji. Ne pamti se da je ikada iko iz dedine loze završio neke škole ili da je na bilo koji drugi način uspio u svijetu. Ni ratovi, ni veliki historijski događaji, nisu uspijevali poremetiti ravnodušnost koju je dubravski seljak ispoljavao prema svemu što je postojalo izvan njegovog mikro-svijeta. Države su se mijenjale, carevine dolazile, vladale neko vrijeme, ostavljale za sobom prekopane hareme i groblja, poneku građevinu, ali se sve do potkraj sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga vijeka, kada čitav taj predio doživljava ekonomski procvat, u načinu života nije mijenjalo ništa.

Većinu stanovništva činili su Hrvati, ali to do rata skoro da niko i nije primjećivao. Ne pamti se da je tih godina u selu bilo ma kakvih međunacionalnih trakavica. Svako je poštovao svoje običaje, odlazio u svoju bogomolju ili mjesni komitet, ovisno od toga u šta je ko vjerovao, ljudi su sjedili u istim kafanama, razgovarali, posjećivali se, pomagali jedni drugima, kumili se i međusobno vjenčavali, kao i na svakom drugom mjestu na zemaljskoj kugli. Možda je nekad, u vremenima kojih se u dedinoj kući nije smjelo naglas prisjećati, neki seoski bandit na pravdi Boga ubio nekog oca, brata ili sina, možda se, čak, svijest o tom zločinu čuvala u porodičnim pričama i predajama, ali se o tome nije javno govorilo, niti se za takve stvari znalo. Time je čuđenje nad onim što se dogodilo u posljednjem ratu još veće.

Moja nena zvala se Saja i bila je godinu dana mlađa od dede. Ne sjećam se da ju je deda ikada zvao imenom: za njega, kao i za sve naše rođake i komšije, ona je bila Hajdaruša. Njena majka, Munta, ponekad bi ju, od milja, oslovila s Džuviza. Bila je rodom iz sela Pješevac (mi smo uvijek govorili Pješivac) pet-šest kilometara dalje prema Stocu i poticala je od loze Hajdarevića, što, zapravo, objašnjava njen nadimak. Imala je jednog starijeg i tri mlađa brata koji su je do kraja života posjećivali i pazili onako kako već nalažu red i običaj u starim muslimanskim porodicama. Oca nije upamtila, umro je jako mlad, još dok je bila djevojče, ali je zato njena majka poživjela dovoljno dugo da uđe u sjećanja svojih praunuka: umrla je u dobi od devedeset tri godine, od gladi, jedne zimske noći 1993., tokom posljednjeg od tri rata kolika su je za života zadesila.

Nenina porodica je bila dosta religiozna, pa je nena naučila sufaru prije nego li abecedu. U Kur’anu je došla do sure Jasin, a onda se udala za dedu i posvetila životu na njegovom imanju. Do posljednjeg dana zadržala je naviku da klanja sve namaze i posti mjesec ramazan. Svoju ljubav prema Islamu nastojala je svim silama prenijeti na svoju djecu i unuke. Na njeno navaljivanje, jedno vrijeme sam pohađao mejtefsku nastavu u obližnjoj džamiji, kod efendije Sakiba Kovačevića. Bio je to prijatan čovjek u kasnim pedesetim, malo pogrbljen, bijelog lica i guste, sijede kose koja mu je provirivala ispod tegetno plavih rubova francuzice. Kada bi se nasmijao, u ustima bi mu zasjao zlatni zub. Sakib je svaki dan sa svojim džematlijama igrao šah u avliji pred džamijom, a kada bi pobijedio, ponosno bi uzviknuo: “Izio vuk Putu, Bogami. Izio, izio”.

Ne postoji nikakva priča o tome gdje su se, kada i pod kakvim okolnostima sreli Bećir Tabaković i Saja Hajdarević. Ono što se zna jeste da su se vjenčali 1955. godine u Stocu. U kući je, nekada, o zidu u dnevnoj sobi visila crno-bijela fotografija mladenaca, vjerovatno nastala u matičarskom uredu ili nekoj stolačkoj fotografskoj radnji, ako ih je u to vrijeme uopće i bilo, koja je skupa s kućom izgorjela 1993. godine. Danas postoji samo jedna njihova zajednička fotografija. Na njoj deda i nena sjede skoro se dodirujući ramenima; oboje se smiju, jer je rat upravo završio i jer niko od njihove čeljadi u ratu nije nastradao, niti, ne daj Bože, napravio nešto zbog čega bi životi svih rođenih i nerođenih Tabakovića bili trajno obilježeni. Kao i uvijek, on nosi francuzicu, a ona jašmak koji uokviruje njeno blijedo, trouglasto lice. Dobro poznajem kauč na kojem sjede, zastrt vojničkim ćebetom i bijeli, drveni prozor u pozadini, s naciklim oknom – slika je napravljena krajem ’95. ili početkom ’96., dok su još živjeli u mostarskom predgrađu, u kući moga oca, gdje su proveli četiri izbjegličke godine. Na toj slici izgledaju upravo onako kao i u mom sjećanju – kao da nikada nisu bili mladi i kao da ne mogu biti stariji nego jesu.

Nena Saja i dedo Bećir

Moja majka, Jasminka, rodila se u oktobru mjesecu 1956. godine. Nena je, zapravo, rodila blizne – jedna je umrla, druga preživjela. Ima jedan hadis kojeg se sjetim uvijek kada pomislim da je odluka o tome koja će od sestara ostati živa dugo sazrijevala u neninoj utrobi i da je možda ista sila, koja se očitovala pri njenom rođenju, odredila i kasniju, nimalo ugodnu sudbinu mojoj majci. Taj hadis, koji ovdje parafraziram, kaže da se početak i kraj ljudskog života određuju još dok je čovjek samo predbiće, fetus u maternici. Nije, dakle, naše da sudimo zašto neko na ovom svijetu provede pet minuta, a neko sto godina, to Bog izriče po nekom svom smislu i logici, naše je da se rađamo i umiremo i da o tome ne znamo ništa.

Osmoljetku je majka završila u Crnićima, u školi koja se od 1957. zvala po čuvenom slikaru i grafičaru rođenom u okolici Stoca, Branku Šotri. U istu je išao i moj deda, a pionirsku zakletvu u njoj položio je i potpisnik ovih redova. Bronzana Šotrina statua stajala je u dvorištu škole sve do posljednjeg rata, kada je uklonjena, a školi ponovo vraćen stari naziv: Osnovna škola “Crnići”. Poslije završenih osam razreda – toliko se u to vrijeme i u tom okruženju, smatralo dovoljnim za žensku djecu – majka je radila u domaćinstvu i na imanju, čitala ljubavne romane koje je razmjenjivala s prijateljicama iz sela i čekala zgodnu priliku da se uda.

Kao i njena braća, i ona je odgojena u duhu islamske tradicije, ali je – barem otkako je ja pamtim – živjela u skladu sa svojim, dosta širim svjetonazorima. Njena vjera nije imala mnogo toga zajedničkog s vjerom kojoj su je podučavali roditelji, pogotovo majka. Istina, niti u jednom trenutku svoga života nije posumnjala da Bog postoji, ali je, u suštini, religija za nju oduvijek bila apstrakcija, nauk koji nema stvarnog uticaja na ono što je čovjek i njegov život. Nije smatrala grijehom to što ne živi u skladu s većinom islamskih propisa – nije klanjala namaze, niti se, recimo, odijevala na način koji propisuje Sveta knjiga. Istina, ponekad je postila dane ramazana i povremeno odlazila u džamiju, ali više radi nekog davno ustanovljenog običaja, nego li zbog toga što je zaista vjerovala da će time sebi priskrbiti pristojan život na ovom ili na onom svijetu.

Ni moje daidže tih godina nisu baš mnogo marile za religiju. Kada ih je, u julu 1993., odvelo u logor, počeli su da preispituju svoj odnos s Bogom. A tamo, u koleričnim i mračnim hangarima Dretelja i Gabele, pod stalnom prijetnjom puščanih cijevi, Boga je bilo odveć lahko spoznati. Otad se, bar što se njih tiče, život na Zemlji odvija po nekom tačno utvrđenom planu, od početka prema kraju, a sve što se dogodi, i lijepo i ružno, ima prefiks Božijeg određenja.

Mama Jasminka i daidža Esad

Moji roditelji su se upoznali na prvomajskom teferiču, u naselju Buna, nedaleko od Mostara, 1975. godine. Nekada su takva veselja bila nezaobilazan dio socijalističkog folklora. Na njima su se pekli janjci, svirali vojni orkestri i vrtjeli se ringišpili, pristigli iz dalekih i nepoznatih gradova. Kada jednom nestane prvomajskih teferiča, bit će to znak da je nastupilo vrijeme u kojem se moji roditelji vjerovatno nikada ne bi sreli. Mama je tada imala nepunih devetnaest godina, otac dvadeset sedam. Često sam se pitao šta je to što ga je u njenim očima činilo neodoljivim. Je li to bila njegova stasita figura, dječački osmijeh, prirodni šarm, ili ju je pak – obzirom da je bio osam godina stariji – osvojio svojom zrelošću, elegancijom, držanjem i lijepim manirima?

Teško da ju je mogao privući njegov društveni položaj: bio je obični vozač kamiona, s platom od koje je jedva mogao prehraniti porodicu. Imao je svjedodžbu o završenoj osnovnoj školi, ali srednju nikada nije upisao, prije svega jer je u njegovom selu vladalo uvjerenje da je sve osim čuvanja stoke i rada u polju čisto gubljenje vremena. Sve što je posjedovao bila je parcela u mostarskom predgrađu, u katastru zavedena na ime njegovog brata, i dvije slabo namještene sobice s ukupno trideset kvadrata stambenog prostora koje je na tom komadiću zemlje sagradio.

Majka je o tim stvarima, koje bi se mogle nazvati posve ličnima, cijeloga života šutjela, barem preda mnom. Između nas dvoje uvijek je postojalo nešto o čemu se nije moglo ili nije smjelo govoriti. O tome sam već ponešto natukao u poglavlju koje nosi naziv Duh moga oca. I, zapravo, po prvi put ovako javno govorim o stvarima koje smo godinama jedno drugom prešućivali, bilo da smo se pretvarali da uopće ne postoje ili ih nismo znali pretočiti u riječi.

Deda Bećir i nena Saja nisu imali ništa protiv majčine udaje. Da jesu, majka bi se bila ubila – toliko je bila zaljubljena. S ocem se vjenčala te zime, u mostarskom matičnom uredu, dva mjeseca nakon što su predali zahtjev za sklapanje braka. Na dan vjenčanja on je nosio tegetno-plavi sako, svilenu košulju i crnu rolku, ona šarenu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i crne čizme.

Do posljednjeg dana majčina je porodica imala prisan odnos sa svojim zetom, onakav kakav moj očuh, Mithat J., recimo, nikada nije mogao ostvariti. Pamti se i to da je novac za kupovinu svog prvog i jedinog auta – Opel Rekorda – otac pozajmio od svoga tasta. To što nije išao braći, možda više govori o njihovom međusobnom odnosu nego bilo koji drugi detalj iz njihove prošlosti, a možda, opet, ne govori ništa – ko to sada može znati.

Otac, deda, autor, nena i mama, proljeće, 1977.

Postoji nekoliko narativnih inserata iz očevog života koji se i danas prepričavaju. U svakome od njih, on je opisan kao mitološko biće, utjelovljenje fizičkog i karakternog savršenstva, čovjek koji jednom rukom diže vreće s cementom ili se pak tuče s jablaničkom jalijom kako bi odbranio čast nepoznate djevojke. Nikada nisam pokušavao saznati koliko je u tim pričama bilo istine, jer se nekako podrazumijevalo da ja, kao njegov jedini potomak, budem posljednja osoba koja će posumnjati u njihovu vjerodostojnost.

U tim pričama, koje sam uglavnom slušao u onim rijetkim trenucima koje sam provodio u kućama svojih amdiža, otac je nastavio živjeti i nakon što je njegov život biološki okončan. Rijetko sam ih prepričavao, a kada i bih, nastojao sam da izbjegnem svaki oblik mitomanstva ili mistifikacije, što je često imalo suprotan literarni efekat: samo bih dodatno naglasio ono što sam kanio prešutjeti. Oduvijek sam volio misliti da su te pričice nastale samo za mene, jer su mi otkrivale sasvim male, ali ipak tako vrijedne dijelove očeve osobnosti i upućivale me gdje da ga tražim u svemu onome što sam ja.

Sve što sam ikada o ocu saznao od maminih roditelja, stalo bi u nekoliko verzija jedne te iste rečenice: “Taki se rijetko rađaju”, uz koju je obavezno išao i bonus dodatak: “Ko da braću u putu nije sreo”. Cijenili su ga, rekao bih, u istoj mjeri u kojoj nisu njegovu braću. Deda se, recimo, teško mirio s tim što su se ti ljudi kamenog srca, kako ih je nazivao, prema meni odnosili kao prema nekoj vrsti porodične bofl-robe. Smatrao je neoprostivim to što nisu poštivali temeljne principe porodičnog morala i zgražao se nad mišlju da žive u svijetu gdje takvi principi ne važe. On je u tome bio isključiv: dijete umrlog brata se odgaja i pazi kao vlastito, sve drugo je mimo reda i zakona. I Božijeg i ljudskog.

Nena Saja je, s druge strane, u tome uspijevala pronaći neko vlastito zadovoljstvo – kao da joj je bilo drago što me očeva braća ne žele, jer sam na taj način mogao da pripadam samo njoj. Njenu ljubav prema meni oduvijek je karakterizirala izvjesna doza posesivnosti koja mi je u djetinjstvu počesto predstavljala teret. Sjećam se njenih večernjih naravoučenija o očevoj braći: “Jadna bi ti duša bila, sinko, da spaneš na to da ti oni hizmete”.

Kada se mama udala za Mitu, u jednom trenutku sam pomislio da bi se jaz među očevom i majčinom porodicom mogao barem djelimično smanjiti, jer je Mito bio podjednako neomiljen i kod jednih i kod drugih. Očeva porodica je u njemu najzad dobila nekoga koga će okrivljavati za sve svoje propuste u mome odrastanju, a dedina se nikada nije uspjela riješiti predrasude da je odnos između očuha i pastorčeta u najboljem slučaju samo loša kopija odnosa oca i sina. Nije se, ipak, desilo nikakvo čudo – provalija koja ih je odvajala, ostala je podjednako široka i podjednako nepremostiva, kakva je bila oduvijek i kakva je, na kraju krajeva, i danas.

Sve do rata, deda Bećir bio je neprikosnoveni autoritet u svojoj porodici. Njegova riječ se u kući poštovala na neki skoro pa vojnički način. O njegovim odlukama nije se raspravljalo, nego ih se bespogovorno izvršavalo. Od prvih oranja, u kasnu zimu, kad pod plužicom puca mraz, pa sve do berbe grožđa i pečenja rakije, krajem ljeta, rukovodio je poslovima na imanju, a u danima kada bi zbog kakve dobre bauštele odsustvovao od kuće, po odlasku bi ostavljao jasne upute o tome šta treba uraditi do njegovog povratka. Imao je ogromno povjerenje u svoju suprugu i sinove.

Kada bi naplatio neki posao, bilo da se radi o zidanju, ili sezonskoj prodaji duhana, voća i povrća, sjeo bi za sto u dnevnom boravku i nekoliko puta prebrojao novac, uvijek liznuvši palac desne ruke prije nego počne listati novčanice. Potom bi ga uvezao lastišem i predavao neni, koja je bila zadužena za njegovo čuvanje. U njenim tajnim sefovima, za koje niko nije znao niti koliko ih ima, niti gdje se nalaze, počivalo je pravo malo bogatstvo porodice Tabaković. Kada u ljeto 1993. budu napuštali Crniće, to će bogatstvo završiti u džepovima vojnika HVO-a koji će ih najprije opljačkati, a potom i protjerati onako kako se nekad, u Pavelićevo vrijeme, pljačkalo i progonilo Židove.

Dok su ih trpali u kamione, Tabakovići nisu osjećali strah, možda jedino neizvjesnost jer nisu znali kuda ih odvode. Bili su svjesni da će se to jednom morati dogoditi. Nekoliko zavežljaja s prijeko potrebnim stvarima za djecu i par sitnica za odrasle, danima su stajali u dnevnoj sobi, pored vrata. Noću su lijegali i ujutro ustajali osluškujući brujanje dizel motora na obližnjoj cesti. Jesu li to došli po njih? Nisu se miješali u vlastitu sudbinu, pustili su da se stvari dogode neovisno o njima, pomireni s mišlju da će biti onako kako je nekada neko odredio i da oni tu više ništa ne mogu promijeniti.

Od toga dana, deda više nikada ništa nije zapovjedio.

Možda je, kao najveći autoritet u kući, osjećao grizodušje što porodicu nije uspio spasiti pretrpljenog zla, ili je po srijedi bilo nešto drugo, to, ipak, ne znamo. Kada bih ga, u ratu, upitao da li bi bilo u redu da otpilamo stablo u nekom napuštenom dvorištu, kako bismo imali drva za ogrjev, on bi rezignirano slijegao ramenima i prepuštao meni da donesem odluku. Ponekad, dok bi rafali i granate fijukali iznad očeve pločare, deda bi svoju najmlađu unučad privijao uza se i dugo ih milovao. Ako bi se slučajno nasmijao, taj bi osmijeh bio prazan, na način na koji je prazna kuća iz koje je neko iznio sav namještaj.

Dedina kuća je zapaljena negdje u jesen, te 1993. godine. On je tada s porodicom – suprugom, nevjestama i unucima – već bio u izbjeglištvu, u kući moga oca. Usprkos tome što je bio kilometrima daleko kada mu je kuća gorjela, nekoliko puta nam je, s nekom jezivom hladnoćom u glasu, pripovijedao kako se plamen dizao desetke metara u visinu, a crni dim zatamnjivao nebo s takvom gustoćom da mu se u jednom momentu činilo kao da se usred bijela dana na Crniće spustila neka teška, posvudašnja noć. To je zato, objašnjavao je, što je japija, koju je četrdeset godina ranije na konjima dovukao od nekog Babića s Hodova, bila zdrava, suha i friško ofarbana.

Mislili smo da je poremetio pameću, da su mu briga za djecom, progonstvo, glad i rat rasturili pamet. Jer kako je, pobogu, mogao vidjeti ono što nikako nije mogao da vidi? Je li moguće da je u tom zamišljenom prizoru zapaljenog doma pronalazio nešto od čega mu je, kao beskućniku, bivalo lakše, ili je možda samo htio da svoju izbjegličku muku, na neki svoj način, podijeli s nama?

Pet godina su iz poda dedine kuće džikljali kupina i drača, pet godina su psi i mačke zapišavali kućni prag, a kamene omeđine ispuštale smrad sagorjelog klaka i žbuke. Pet godina je deda sanjao povratak na kućno ognjište i taj mu je san produžavao život, ulijevao zdravlje, danima davao smisao. I upravo negdje u jesen, 1998., u koloni automobila koju je predvodilo nekoliko IPTF-ovih džipova, na čijim blatobranima su se vijorile zastavice Ujedinjenih nacija, crnićki seljaci, oni koji su preživjeli logore i rat, i koji se, u međuvremenu, nisu raselili po svijetu, stigli su u selo da očiste zgarišta svojih bivših domova i na njima započnu neki novi život. U toj koloni bio sam i ja, najstariji unuk Bećira i Saje Tabaković.

Povratak kući za dedu je bio ostvarenje izbjegličkog sna. Morao je to biti veliki dan u njegovom životu, ispunjen sasvim suprotnim emocijama: srećom, jer se, eto, konačno vratio kući, i tugom, jer od te kuće nije ostalo ništa. Na njenom mjestu izraslo je sjećanje na život kakav je mogao imati da ga rat nije potjerao u progonstvo. Bio je preslab da uzme mistriju i počne da je iz temelja gradi, kao prije četrdeset godina. Nije mu mnogo značilo to što je njegov mlađi sin godinu dana ranije osnovao građevinsku firmu i što će se pobrinuti za gradnju čim za to dođe pogodno vrijeme. Bilo mu je svejedno čije će ruke zidati zidove i dizati krov, kada ne mogu njegove.

Kada zidar uđe u kuću koju je gradio, on vidi otiske mistrije pod naslagama kreča i sjeti se kako je, u znoju i muci, spuštao visak i bacao malter. Taj osjećaj da diše u kući koju je sam sagradio, da se u njoj kreće, spava i jede, da se pod njenim dvovodnim krovom rađaju i odgajaju njegovi potomci, dedi je bio važan koliko i spoznaja da je ta kuća njegova.

U tome je bila razlika između njegovog prijeratnog i poslijeratnog života.

U tome je bila razlika između njegove izbjegličke i povratničke muke.

Deda nikada nije, barem ne naglas, da mi čujemo, prokleo onoga koji mu je zapalio kuću. Jezik kletvi, kao i jezik psovki, bio mu je sasvim stran. Držao je da njime ne govore ozbiljni ljudi, a sebe je, prije svega, smatrao ozbiljnim čovjekom. Nije mu palo na pamet niti da je to mogao učiniti neko od njegovih komšija, Hrvata, možda baš neko od ljudi kojima je u ona fina vremena, kada su svi dobro živjeli i kojih se s nostalgijom sjećao, ozidao kuću, podigao sprat, promijenio prozor. Ili jeste, ali je odabrao da o tome šuti, onako kako je više od pola života šutio o bratu Ibri, Pavelićevom legionaru, za čije postojanje sam saznao tek poslije njegove smrti. Postoje riječi koje ne smiju biti izgovorene, jer u nečijim ušima mogu zvučati kao razlozi za rat, kao alibi za neku novu nesreću.

Prizivam, ovdje, jednu sliku iz svoga djetinjstva: petak je poslijepodne i ja sam redovnom autobuskom linijom stigao u Crniće, na vikend. Deda sjedi na šćemliji ispred kuće i čita novine, a kada me ugleda na kapiji, hitro ustaje, širi ruke i, ne skrivajući oduševljenje, uzvikuje: “Ohoho, pa đe si ti šperac jedan!” Ja mu se bacam u zagrljaj vodeći računa o tome da nam se lica što manje dodiruju, jer mu je brada toliko oštra da mi svaki put nakon ljubljenja lice prekriju crveni lišajevi.

Učas, vidim sto postavljen u avliji, gdje smo obično ručali za toplih dana, i za stolom, s obje njegove strane, na dugim sećijama zastrtim rutama i ćilimima, čitavu majčinu porodicu – deda i daidže vode žučnu raspravu o politici; nena i deinice dosipaju kafu u prazne fildžane, kao da se takmiče koja će to učiniti više puta; djeca u igri oblijeću oko stola, pružajući ruke prema kristalnom šećerluku, dok ja sjedim uz dedu, udišem neugodni, gusti dim škije koja mu nehajno visi s donje usne i nestrpljivo čekam da me oni njegovi kvrgavi, zidarski prsti pomiluju po glavi, skliznu mi niz kosu i spuste se niz leđa, stvarajući mi prijatan i topao osjećaj milovanja.

Deda je umro u Crnićima, u ljeto, 2007. godine.

Posljednjih mjeseci često se osamljivao. Sjeo bi pod smokvu iza kuće, prikresao duhan i slušao monotono dozivanje drozdova. Kada bi neko naišao, pretvarao se da čita novine. Povremeno bi se požalio da mu s vremena na vrijeme tijelo ispuni vatra, koja se u njemu valja, peče ga i tjera da vrišti, a on je gasi kako zna i umije, bori se s njom kao lav, nadljudski. Znao bi se usred noći prenuti iz sna, sav u znoju, snažno stišćući gola prsa kao da ih je htio iščupati. Vodili smo ga doktorima, u Mostar i Sarajevo, krijući, kako od žena i djece tako i od njega, da za ono od čega boluje, nema lijeka.

Jednoga jutra, za kafom, kao da i sam predosjeća čas konačnog rastanka, upitao je nenu: “Hoš li mi halalit, Hajdaruša?”

Ona ga je pogledala, zadržavajući suze.

“A kome ću, ako neću tebi, Bećire”, odgovorila je.

Između njih više nikada ništa nije bilo rečeno.

Kad nam je naš učitelj Radoslav Rosić,
Crnogorac koji nas pokatkad tjeraše da slušamo njegovu
pompeznu svirku na jednoj žici,
za temu pismenog rada dao ono legendarno
Šta ću biti kad odrastem,
naredivši mrtvu tišinu kako bi nesmetano
mogao razmišljati o hrabrosti popa Mila Jovovića
i diviti joj se do nebesa i dalje, ako dalje ima,
ja, Milo Jukić, bolovao sam krzamak,
koji su u mom selu krozomak zvali kao da je
kroz nešto došla ta bolešćica

naivna na prvi pogled, a mene je, eto, stajala skupo:
ni sekunde nisam dobio priliku zaroniti
barem u pogled Radoslava Rosića, kad u misli već
nemoguće je; naslutilo bi se nešto,
niti sam pisao šta ću postati i biti.

Ni hrabrosti u meni. Nikad ja Jovović Milo
postati neću, obični Jukić za svagda, što
pljačka nije neka ni za sjecikesu, a kamoli
za lopova pravog što od života hoće sve. I još više.
Niti odrastoh kada. Evo, već mi je 44. i još se mislim
što li ću, o, Bože, biti
kad odrastem
jednom.

20.VIII.2010.

Ulica vojvode Putnika

Ulicom vojvode Putnika polazilo se u svijet. Ta široka džada, jedina prava sarajevska avenija bila je, jednom davno, izlazni drum prema centralnoj i zapadnoj Bosni, prostran i širok, kao da je i Sarajevo neki širok grad, na rijeci mnogo većoj od Miljacke. Od tada je ostalo to čudo prvog ulaska u Sarajevo, i prvoga utiska o tom gradu, kao mjestu širine i prostranstva, koje se neprimjetno sužava, sve dok u samom gradu, i na čaršiji, namjernika s obje strane ne stisnu brda, tako da više ne može ni laktove raširiti, nego ih nosi, ta sarajevska brda, na svojim mišicama, tjesne ga cijelog života i uze u ramenima. Zato je i svaki odlazak iz Sarajeva bio put u širinu i u sav šar širokoga svijeta, pa bi se čovjeku već negdje kod Otesa učinilo da je otišao jako daleko. Tom dojmu pridonosila je činjenica da se Sarajevo nakon Marijin dvora, tamo gdje se Titova ulijevala u Vojvode Putnika, iz orijentalno-habsburškoga, skoro neprimjetno, pretvaralo u grad iz maštarija Charles–Édouarda Jeanneret-Grisa, velikog Le Corbusiera. Kada je 1980, po nacrtu Jurja Neidhardta, napokon sagrađena zgrada Skupštine SR Bosne i Hercegovine, taj prelaz iz jednoga u drugi grad, i iz sarajevske podsvijesti u bijele širine njegove mašte, dobio je svoj punctum i naglasak. Tu veličanstvenu zgradu “sa strukom” dogradio je i dovršio Neidhardtov mlađi kolega Hamdija Salihović, profesor na Arhitektonskom fakultetu i darovit arhitekt, koji, na žalost, nije živio u vrijeme kada su se betonski snovi mogli ostvarivati. Nikada, međutim, nije ostvaren ni Neidhardtov projekt, koji je pod naslovom “Rješenje Marindvora i Narodne skupštine” objavljen i na međumrežju, a osamdesetih je kolao šapirografisan i umnožavan, kao neki fantastični fikcionalni arhitektonski san o Sarajevu. Projekt je, kao suradnik, potpisao Džemal Čelić, još jedan slavni sarajevski arhitekt i profesor, a među autorima koji su razrađivali Neidhardtovu ideju bili su i arhitekti Boro Mileusnić, Enver Jahić i Zlatko Ugljen, dok je na figuralnoj kompoziciji radio veliki i danas pomalo skrajnuti sarajevski i jugoslavenski slikar Radenko Mišević.

Taj sjajni, sasvim najdhartovski tekst započinjao je ovako: “Sarajevo sa svojih 130.000 stanovnika raste postepeno u četvrtmilionski grad. (…) Izgrađujemo nove dijelove grada pa se pitamo po kojim principima da ih izgrađujemo. Koje stare principe da slijedimo, koje da transformiramo, a koji se novi rađaju. Poznato je da je grad Sarajevo izgrađen prema etičkim principima koji su vječni. Mjerilo čovjeka – pravo na vidik, kult komšiluka itd. Stvaramo novu disciplinu koja treba da obuhvati pozitivne vrijednosti nasljeđa naše domaće arhitekture i urbanizma izgrađene najsavremenijim konstruktivnim dostignućima. Tu se radi o sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih sa zapada.”

U tih nekoliko hladnih, pomalo tvrdih i kvrgavih rečenica, koje su ti se slučajno vratile pred oči, i nakon tolikih godina i rasutog života i vijeka tresnule te posred čela i srca, sadržano je arhitektonsko načelo Jurja Neidhardta, i u njemu svo tvoje Sarajevo, nastalo i nestalo u sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih faktora zapada.

Na kraju, od projekta je sagrađena samo zgrada Skupštine, s nekoliko okolnih građevina i veličanstvenim trgom, koji nikada nije oživio i niz koji će, na kraju jedne povijesti grada, zviždati snajperski meci s Holiday Inna.

To će Ivan Štraus pucati po Jurju Neidhardtu.

I tad ćeš čuti novi zvuk u životu: olovo kad udara o mramor. Zatim će gorjeti Štrausovi neboderi, Neidhardtova Grbavica bit će pretvorena u pakao na zemlji, a Sarajeva će nestajati kao što nestaje teksta kad pritisneš komandu “delete”, i bjelina ekrana pokrije svijet.

Ulicom vojvode Putnika najmanje se hoda. Niz nju se vozi autom ili tramvajem, a nije davno bilo ni kada je niz Vojvode Putnika kretao vlak. Ulica je nekad započinjala kod nadvožnjaka uskotračne pruge na Čengić vili, i razlijevala se kod Marijin dvora u Titovu i u Brankovu ulicu.

Od staroga turskog druma ulicom je postala s izgradnjom željezničke pruge i “Uskotračnog kolodvora Sarajevo”, ili Stare željezničke stanice, što se nalazila u tadašnjem Novom Sarajevu, koje se osamdesetih godina devetnaestog stoljeća formiralo kao proletersko naselje oko Carinarnice i niza manjih tvornica i obrta. Kolodvorom – koji je Austrija, kao i u Zagrebu, i u svim našim gradovima vizionarski gradila negdje daleko na periferiji – to je naselje simbolično sraslo sa Sarajevom, a stari je drum postao Kolodvorska ulica. Isto je ime ponio i odvojak prema kolodvorskoj zgradi.

Tako će to biti od 1882. do 1919.

Odmah nakon Velikoga rata, odlukom gradskih vlasti od 10. siječnja 1919. Kolodvorska je preimenovana u Ulicu vojvode Radomira Putnika, dok je onaj odvojeni piklić nazvan Kolodvorska privozna. Ono ulica nakon riječi privozna valjda se podrazumijevalo, pa je ostalo da visi i da postoji na vrh jezika i u glavama ljudi, koji će uličicu zvati samo Privozna, sve dok joj vlasti 1931. ponovo ne promijene ime i ne nazovu je logičnije: Stanična. To će joj ime ostati sve do 1948.

A Vojvode Putnika, kao jedna od najraskošnijih i za nadijevanje imena najpoželjnijih gradskih prometnica, 1941. ponijet će ime po “Otcu domovine” doktoru Anti Starčeviću, dobrom piscu i zaguljenom političaru, koji je, razočaran u Hrvate, testamentom zabranio da mu se grade spomenici i da se išta u Hrvatskoj naziva njegovim imenom. Ustaše ga, bezbeli, nisu poslušali, pa su mu ime pretvorili u znak i parolu, lažno pravdajući svoja nedjela naukom Oca domovine. On se mogao u grobu prevrtati, ili još jednom gorko žaliti što je jednom povjerovao Hrvatima i hrvatsko državno pravo učinio vlastitom životnom sudbinom.

Partizani nisu ni časa časili, nego su već 1945, prije nego što će promijeniti ijednoj ulici u gradu, prilaznu Ulicu Ante Starčevića pretvorili u Bulevar Crvene armije. Istina, mogla je to već tada biti i avenija, pošto se, doista, radi o prilaznoj i pristupnoj prometnici Sarajevu, a nikako o šetalištu što bi, u užem smislu, bulevar trebao biti, niti o lijepoj i širokoj ulici s drvoredom, što bulevar također jest. Ali novim ljudima i novom društvu trebala je pompoznost, pa još s mondenim francuskim prizvukom.

I tako je Sarajevo dobilo prvi svoj povijesni bulevar, koji će godinu kasnije, kada se o godišnjici oslobođenja imena većine gradskih ulica budu utvrđivana i mijenjana, biti preimenovan u Bulevar Sovjetske armije.

Odlukom gradskih vlasti od 29. svibnja 1952, prkosilo se još živom Staljinu, pa je bulevaru vraćeno predratno ime, te je degradiran u ulicu. Ulicu vojvode Putnika.

Tada je bivša Privozna, pa Stanična, već četiri godine nosila ime Josipa Sigmunda. To ime uraslo je u porodičnu biografiju, barem onoliko koliko je Stara željeznička stanica mjesto našega dolaska i odlaska, i razlog našemu ostanku u Sarajevu. Josip Sigmund bio je mašinbravar u Željezničkoj ložionici, tu u Privoznoj i Staničnoj, planinar i skijaš kroz snijeg cijelac. I bio je po narodnosti Nijemac, po uvjerenju komunist. Ustaše su ga vješali za noge, lomili mu kosti, gulili sa njega kožu, ali niti im je šta rekao, niti je koga odao. Strijeljan je na Vracama, a kada su domobranskog natporučnika Rudija Stublera usred ratne bježanije tamo negdje kod Kladnja zarobili partizani, i ponudili mu da dobrovoljno stupi u njihove redove, a on im je odgovorio da ne bi ako se ne mora, komesar mu je, pun prijezira prema njegovom kukavičluku, naveo junački primjer druga Josipa Sigmunda. Poslije je Rudi radio u Željezničkoj ložionici, i svakoga dana prolazio pored spomen-ploče sa Sigmundovim imenom…

Iako je manja, nakon nestanka Stare željezničke stanice skoro i nevidljiva, Ulica Josipa Sigmunda starija je i nadređena Ulici vojvode Putnika. Tako je u dubinskom sjećanju grada, i u njegovoj podsvijesti, što počiva u starim telefonskim imenicima, u turističkim vodičima i na grobljima. Ulica vojvode Putnika rađala se jer je mudri Švabo podigao “Staatsbahnhoff mit Neu Sarajevo” dovoljno daleko od središta grada i čaršije, mameći time Sarajevo da naraste na “svojih 130.000 stanovnika” i da dalje raste “u četvrtmilionski grad”, kako je to zapisao, pun udarničkog poleta i graditeljske mašte, posljednji arhitektonski preporoditelj Sarajeva Juraj Neidhardt. (Tvoji su se u Sarajevo doselili kada je Sarajevo prema tada zadnjem službenom popisu iz 1910. imalo 57.040 stanovnika, a iz Sarajeva ste nestali kada je grad, prema posljednjoj procjeni iz 2002, brojao 401.118 stanovnika. Porodična bi se povijest mogla izraziti variranjem binarnih jedinica, postavljenih između ta dva broja, koje bi trajalo devedeset godina. Koji bi bio smisao tog performansa? Nikakav, kao što je bez smisla i vaše trajanje i rađanje u tom gradu, uskih ramena među brdima…)

Zbog činjenice da se tom ulicom odlazilo, da je njome započinjalo svako putovanje, osim onoga koje bi vodilo prema istoku, Ulica vojvode Putnika nosila je najprikladnije moguće ime. Putovalo se njome na vlak i na autobus, i na avion kad bi se išlo plaho daleko. Moglo se ići zauvijek, moglo se putovati na neko vrijeme, ali je svaki put išao niz Vojvode Putnika, koja je početkom sedamdesetih dodatno proširena i pretvorena u pravu parišku ili moskovsku aveniju. Na jednom njezinom kraju bilo je usko Sarajevo, a na drugoj Ilidža i široki svijet. Zatim je, tokom sedamdesetih i zlatnih osamdesetih, Sarajevo izletjelo iz svoje uske kotline, i raširilo se po Sarajevskom polju, dosegnuvši tako svoj predsmrtni vrhunac.

Ali o čijoj je smrti riječ? I zar ovo danas – kad god bilo to današnje danas – isto nije Sarajevo? Nije riječ o smrti grada, on živi i dalje, kao što žive Mumbai, Sofija, Alžir i svaki drugi živi grad, ali je smrtno stradalo jedno doba. Smrću je pogođena jedna duga epoha, koja se unazad proteže od mjeseci i prvih godina nakon opsade do Drugoga svjetskog rata, Atentata, Aneksije, modernizacije, Okupacije, Topal Osman paše, Bašeskije i Gazi Husrev-bega, i do prvog kamena obrađenog i postavljenog ljudskom rukom s mišlju da se tim kamenom gradi nešto što se zove Sarajevo. Krajem tog doba nestaje i tvoje veze sa Sarajevom, gradom koji se nalazi na mjestu Sarajeva, grada koji si stvorio u svojoj mašti i koji ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze. Zamršeno? Da, ali zamršeno i treba biti. Svoju sudbinu svjesno si vezao za iluziju, koju pomno gradiš svakoga dana svog mira i sabranosti, i gradit ćeš je dok te ima. Tvoje Sarajevo je poput one dječje željeznice sa gradom, koja je godinama zauzimala dobar dio dućana s igračkama u Titovoj ulici, blizu Olomana, tamo gdje je danas dobra i mirna caffe-slastičarna.

Imenom slavnoga srpskog feldmaršala – ili vojvode, kako se u lokalne jezike i kulture priveo ovaj vojni čin – koji je sudjelovao u svim srpskim ratovima druge polovine devetnaestog vijeka, a svoje vrhunce dosegnuo je tokom zlosretnih balkanskih ratova, tada još uvijek buduća sarajevska ulica čašćena je u vrijeme siromaštva, gladi i španjolske gripe, kada je još uvijek vrlo živ bio entuzijazam ujedinjenja južnoslavenskih plemena. Vojvoda Radomir Putnik istovremeno je bio i martir, i pobjednik, i vojnički genij, i poraženi starac. Bio je jedan od najsnažnijih amblema novonastale države, i svih pobjeda i poraza koji su se ulili u njezin imaginarij. (Uzgred, Putnik je, uz Stepu Stepanovića, jedan od dvojice srpskih feldmaršala, koji su u Sarajevu čašćeni ulicama. Vojvoda Stepa na svoje je ime dobio famozni Apelov kej…)

Radomir Putnik rodio se 1847. u Kragujevcu, ratovao je u srpsko-turskim i srpsko-bugarskim ratovima, i od trupnog oficira prerastao je u dobroga vojnog stratega. Bio je lojalan dinastiji Obrenovića, ali za politiku nije imao dara, niti se u politiku petljao. Umirovljen je u jesen 1896, s nenavršenih pedeset, pod optužbom, po svoj prilici neutemeljenom, da je sudjelovao u protuobrenovićevskoj zavjeri karađorđevićevskog pouzdanika Mihaila Čebinca. Reaktiviran je nakon Majskog prevrata 1903, i svoj vrhunac doživio kao ministar vojni i šef generalštaba u balkanskim ratovima. Ali već tada nije bio dobroga zdravlja, bilo mu je šezdeset i pet, i bio je na svome životnom zalasku. Putnik je bio jedan od onih ljudi, kakvih se našlo i u našim krajevima i zemljama, koji su bez izraženijih ambicija i potrebe za društvenim priznanjima i slavom, postajali junaci svoga doba. Stjecaj okolnosti, obilježja ličnog karaktera, ili bujica nedefiniranih zbivanja i slučajnosti, tek oni su, a ne takvi kojima je bilo najviše stalo, pamćeni i bilježeni u imenicima svoga doba.

U ono ludo i bezbrižno ljeto 1914, načelnik Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije Radomir Putnik bio je na liječenju u Bad Gleichenbergu, znamenitim francjozefovskim toplicama u Štajerskoj. Umoran i kostoboljan, bolesnog srca, dopuštao je da povijest mimo njega mine. Tako ga je prestigao i atentat u Sarajevu, i austro-ugarski ultimatum Srbiji. Tada mu je javljeno da prekine liječenje i hitno se vrati kući, ali su ga već stavili u kućni pritvor. Koji, zapravo, i nije bio neki pritvor, nego mu, naprosto, nisu dopustili da otputuje.

Vjerodostojnije od same priče svjedoči fotografija, snimljena u vrijeme vojvodinog boravka u štajerskim toplicama. Lijepi bjelobradi starac, u kicoškom dvobojnom odijelu, i s naherenim plitkim šeširom ala Buster Keaton, s rukama na leđima, ispravlja se pred fotografiranje, i gleda ravno u objektiv. Za leđima su mu prigodne kulise: dva stabla, cvijetnjak, jezero, koje u fotografskom ateljeu dočaravaju idilu Bad Gleichenberga. Dok ga snimaju, Radomir Putnik niti ne sluti da će uskoro, već za koji tjedan izbiti novi rat. Star skoro kao Franjo Josip, stariji od svakog vojnika koji će sudjelovati u Velikom ratu, načelnik srpske vojne komande, slika se za fotografiju koja neće podizati borbenu spremnost njegove vojske. Ona neće biti izlagana na panoima vojnih muzeja, niti u srpskim i jugoslavenskim vojnim enciklopedijama. Fotografija je još uvijek svojevrsno tehnološko čudo, i nije joj cilj da prikazuje stvarnu sliku svijeta, nego njenu malo popravljenu, teatraliziranu imitaciju. Vojvoda Putnik slika se s mišlju da svoju sliku pošalje unucima. (Usput, njegov unuk onaj je beogradski i jugoslavenski nogometaš Milutin Ivković, koji će, zahvaljujući televizijskoj seriji i filmovima Dragana Bjelogrlića steći veliku posmrtnu slavu. Bio je sudionik Svjetskog prvenstva u Urugvaju 1930, i dvaju Olimpijskih igara, liječnik, ratni partizanski pouzdanik, kojega 1943. hapse nedićevske vlasti, i okončava život na stratištu u Jajincima.)

Dok je bio na liječenju, zamjenjivao ga je general Stepa Stepanović, i vjerojatno nitko nije ni očekivao da će ga Austrijanci pustiti da ide kući. Ali bila su to druga vremena, i drukčiji doživljaji vojne i građanske časti. Ako vam je netko došao kao turist u toplice, ne možete ga pretvoriti u vojnog zarobljenika. Ili, možda, u tom starcu nisu slutili opasnost, pa su ga pustili, i on je 25. srpnja, tri dana prije izbijanja rata, zaobilaznim putem otputovao prema Srbiji. Dva dana kasnije stigao je u rumunjski Turnu Severin, gdje je ostao cijelih osam dana, jer je usput pokupio upalu pluća. U Kragujevcu je bio tek 5. kolovoza, kada je i preuzeo dužnost od generala Stepanovića.

Tako započinje posljednji rat u životu Radomira Putnika. U tom je ratu, uglavnom, pobjeđivao i bolovao, sve do poraza na Mačkovom kamenu, kada su za Srbiju stvari krenule nizbrdo, ali se front držao sve do jeseni 1915, kad je započela katastrofa. Tokom listopada opet je fasovao nekakvu gripu, od koje se nikada neće ni oporaviti. Kada se, zajedno s vojskom i narodom našao u skoro potpunom okruženju, i kada je propao pokušaj proboja prema Skopju, kao i sve molbe saveznicima za pomoć, vojvoda Putnik je, odbijajući kapitulaciju, naredio povlačenje preko albanskih i crnogorskih planina, prema moru. Nije više mogao hodati, pa su ga četvorica vojnika nosili u nosiljci koja je izgledala kao stražara.

Na dan 8. prosinca 1915. na vlastiti je zahtjev privremeno smijenjen s položaja načelnika Vrhovne komande, i prebačen u Apuliju, u Brindisi, pa na Krf, gdje je započelo njegovo liječenje. Uskoro, kad mu blagajnik donosi zaostale plaće, shvaća da smjenjivanje nije bilo privremeno. Regent i budući kralj Aleksandar nikada više nije s njim razgovarao. Putnik se oporavio, tokom proljeća i zime osjećao se dobro, ali čim je, s jeseni 1916. nastupila sezona kiša, opet mu je bilo slabo. Prebačen je u Nicu, gdje su mu liječnici zbog slabog srca preporučili bansko liječenje. Zbog toga je od predsjednika vlade Nikole Pašića poštom tražio zajam od dvadeset tisuća franaka. Umro je čekajući Pašićev odgovor, i bio pokopan na ruskome groblju u Nici. Bilo je rečeno da će ga nakon rata sahraniti u Srbiji, ali Dvor se toga nije na mah sjetio, ili je kralju Aleksandru zasmetao vojvoda Putnik, isto kao što je jednom davno smetao i kralju Milanu Obrenoviću. Trebalo je da se država i dinastija učvrste, i da se ratne rane zaliječe, pa da tek tada, 7. studenog 1926. na Novom groblju u Beogradu, uz mnoštvo naroda i ratnih veterana i uz prigodne govore Radomir Putnik, kao jugoslavenski feldmaršal, bude sahranjen u domovini. Pogrebi su na Balkanu uvijek bili zapaljive zgode.

U tih dvadeset i dvije kraljevinske, pa nepunih četrdeset socijalističkih godina, Sarajevo je raslo, popunjavalo se i razvijalo oko Ulice vojvode Putnika, sve dok od prigradskog druma nije postala jednom od centralnih gradskih prometnica, srasla sa gradom, i urasla u njega, tako da se više i ne vidi odakle se, sa koje strane, Sarajevo rađalo, gdje mu je bio početak a gdje kraj. Nigdje, ni u jednom gradu, varošici niti palanci Srbije i Jugoslavije vojvoda Putnik nije na svom imenu nosio tako veliku i važnu ulicu. Je li to bilo zasluženo? Ni ovo pitanje nema previše smisla. Zaslužuje li Ilica da se zove Ilicom, je li knez Mihajlo najzaslužniji Srbin da se po njemu zove najvažnija beogradska ulica, i zašto se najljepša splitska ulica zove po jednome Napoleonovom generalu, surom okupatoru? Imena ulica ne smiju se mijenjati, čak ni kada se nekome učini da su kriva, jer su ulice žive u svojim imenima, i jer se gradovi ubijaju takvim promjenama.

No, Putnik je bio samo amblem, znak i nagovještaj putovanja. Za svijet koji je rastao oko njegove ulice neusporedivo je značajniji Juraj Neidhardt, Le Corbusierov učenik i suradnik, rođen prve godine dvadesetog vijeka u Zagrebu, koji je dvadesetih bio svojevrsno graditeljsko čudo od djeteta, arhitekt velikog dara i čudesne imaginacije. Kao dvadesetčetverogodišnjak sagradio je Nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu, jednu od tvojih najdražih i najslikovitijih kuća u gradu u kojem živiš dvadeset i koju godinu, diveći se njegovim kućama i mrtvim stvarima, njegovim pokojnicima kao da su tvoji rođeni. Pred Neidhardtom je, činilo se, velika karijera.

Ali onda se dogodilo nešto što je preusmjerilo njegovu sudbinu, učinilo ga sretnijim, premda nikada onako velikim i slavnim kakav je mogao postati da mu je to bio cilj i da mu je cilj bio svijetu pokazivati raskoš svoga dara.

Juraj Neidhardt odlučio je biti lokalna, obiteljska, gotovo privatna pojava jednoga malog, oblikom, slikom i pričom uzbudljivog svijeta.

U Sarajevo ga je pozvao Dušan Grabrijan, također arhitekt, još jedan vrlo neobičan i svoj čovjek. Darovit Plečnikov student došao je u Sarajevo krajem dvadesetih, i ostao skoro do smrti. Živio je kratko, jedva pedeset i tri, bavio se teorijom arhitekture više nego što je gradio, i bio je posve očaran tradicionalnim kućama i otomanskim urbanizmom u Bosni. Zasanjan, uveliko i pod utjecajem svog učitelja, koji je u arhitekturu genijalno upisivao vrlo privatne i sasvim opće, civilizacijske i folklorne osobine, Grabrijan je zamišljao kako bi bosanska kuća izgledala u svome razvijenom modernom obličju.

U Sarajevu je predavao u Srednjoj tehničkoj školi (u onoj strogoj zgradi posred Ulice vojvode Putnika u kojoj je u naše vrijeme bila i jest Mašinska škola, iako na njenom pročelju i frizu stoji i dalje stari naziv). Nije bio ni naročito utjecajan, ni vrlo ugledan – recimo, nije ga bilo među telefonskim pretplatnicima za 1941, na toj, bit će, i najpouzdanijoj listi sarajevskih uglednika – ali se Neidhardt odazvao njegovom pozivu, napustio Le Corbusierov atelje i zaputio se u Sarajevo.

Bio je dugovjekiji od Grabrijana, život je proveo u ovom gradu, opsjednut istom mišlju kao on, snom o “sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih sa zapada”. Projektirao je i gradio po Grbavici i Hrasnom, bavio se urbanizmom, i u najvećoj je mjeri oblikovao vizure i ritam novih dijelova Sarajeva. Na njegove radove nadovezivali su se i nizali novogradskih kvartovi tokom sedamdesetih i osamdesetih, sve do Dobrinje. Gotovo svi koji su nakon Neidhardta gradili činili su to s nekom nikad izrečenom idejom o kontinuitetu, ali i o estetskoj i graditeljskoj posebnosti ovoga grada koji je živio i umirao sa svojim komšilucima i s tim famoznim pravom na vidik, koje se uzdizalo nad svim drugim ljudskim pravima, individualnim i kolektivnim. Grad kojem je sloboda nad svim drugim slobodama bila u – pogledu, i u prostranstvu vidika.

Kada to spominješ, ne mogu se toga ne sjetiti: pred kraj naše povijesti, 2005. ili 2006, majka je još bila zdrava i pri snazi, radila je na Pedagoškoj akademiji i živjela baš kao da će sto godina, kada su niže nas, na Sepetarevcu, na broju 21 krenuli graditi kućerinu na temeljima one srušene, lijepe bosanske, od čerpića, i sagradili je dva kata iznad prethodnih gabarita, tako da smo, umjesto vidika na grad u dolini i na Trebević, dobili pogled u zloslutno sivi zid. Ona se htjela buniti, ali kome? Rekao sam: nemoj! Tad sam nekako i predosjetio da se bliži kraj. Istina, nisam znao da će biti ovakav. Ali tada je, barem za mene, i za tebe, Sarajevo prestalo biti grad s pravom na vidik. Tada je konačno umro Juraj Neidhardt. A ni Ulice vojvode Putnika više nije bilo. Ni kriv ni dužan, smijenio ga je Zmaj od Bosne.

Pred soliterom pet djevojčica igraju lastiš.
Pozna je godina rata, zadnje mu ljeto.
Igraju, smiju se između izbjegličkih traktora.
Crnokosa šestogodišnjakinja vješto igra oko zategnute
lastiš gume i u ritmu pjevuši –
Muhe su na tebi
muhe su na meni
na Isusu nema muha
nema muha na Isusu.
Zatim zategne lastiš i pobjedonosno podvikne –
muholovka!

Sveti Augustin je priznao kako ni on ne može da shvati
božiju volju da stvori muhe, navodi Charles Simic.

(Fra Luka Markešić, Prozor-Rama, 23. prosinca 1937. – Sarajevo, 7. kolovoza 2014.)

*

Nikad me nitko nije tako uporno nastojao uključiti u politiku HNV-a kao što je on. Kao njegov predsjednik, na adresu sarajevske Matice hrvatske godinama mi je slao pozive za sve tematske sjednice ove nacionalne udruge građana, niti na jedan nisam mu se odazvao. Dva-tri puta sam ga zamolio da to ne čini, nije me poslušao. “Ne zanima me politika, fra Luka”, uvijek sam mu govorio, “neću u njezine vode, ni s kim, pa ni s tobom.” “Bio bi ti u njezinoj ulozi mnogo korisniji od onih koji se za nju bore i rukama i nogama.” Svoj tip politike usmjeravao je protiv nacionalista svih boja, ponajviše hrvatskih, koji su razarali Bosnu, ja sam od nje bježao kao od vražjeg posla. U svojoj ljubavi prema Bosni, kao političar, uporno je pretjerivao. S njom je punim srcem živio u vremenu fra Anđela Zvizdovića, više nego li u vremenu u kojemu sam ja živio s njim. Bio je u tome ekstremno “svoj”, slijepo odan odživjelom. No, na stranu sve to, najistinskije, politika me, stvarno, nikad nije zanimala, nisam želio da joj se predajem kao što je on u “svom” HNV-u.

Nikad me nitko nije ni ispovjedio kao što je on. “Ne moraš ti meni ništa naglas. Saberi u sebi sve što si dosad činio ružno, molit ću Ga da ti oprosti.” I nikad mi nitko, poslije toga, nije za veći grijeh odredio manju pokoru. (Kako li ćeš to pravdati gore, moj fra Luka, onom našemu Glavnom, i hoće li nam to obojici kod Njega, uopće, išta vrijediti?)

I u krštenju je bio jedinstven, posve svoj. Mojemu poodraslom kumčetu, zakašnjelom za taj obred, malo je previše polio čelo svetom vodicom. Dječačić se na to trznuo, nešto mu je opsovao, a on se samo slatko nasmijao i nastavio obred. Preda mnom i kumom ni dječačiću ni postidjeloj majci ni riječ prijekora o tom grijehu pred oltarom. Njegovu šutnju sam čitao: “Pogriješio sam ja, nije dijete.”

Kao on, nikad mi nitko nije tako kratko i jasno ocijenio ratni roman “Osmjehni se i u plaču”. Prigodom prvog susreta, nakon čitanja, smijao se grohotom jednoj bludnoj sceni sićušne pudlice i gorostasnog lovačkog psa u vlasništvu fratra, šomartskog župnika, ispred crkve. “Olakšao si mi s tom scenom sve što si o tom mučnom ratu u romanu opisao i sve što su u njemu nevini preživjeli.”

Imao je fra Luka, privatno, dušu u kojoj su svi grijesi ovoga svijeta imali oprost i u kojoj je svaki čovjek priman s ljubavlju, kao najbližnji. Zato su ga svi na koje je širio tu ljubav i zvali samo fra Luka, kao da im u zemljici Bosni i jest oduvijek bio rod. I srcem i dušom – brat.

U razgovoru s mojim prijateljem Martinom izgovorio sam, ne znam zašto, riječ “utjeha”. Martin je ostao ćutljiv i zamišljen.

“Da li si u svom djetinjstvu”, upitao je najzad, “kad bi zbog nečega tugovao, ili bio ljut, ili se loše osjećao, pa si mislio da imaš nekakvog razloga za samosažaljenje, zamišljao nevidljivu prisutnu osobu, najčešće nekog od roditelja, kako te suosjećajno promatra i donosi ti utjehu? Ili ako si na nju zbog nečega bio kivan, da li si joj u mašti davao ulogu pokajničkog svjedoka tvoje muke?”

“Jesam. Ta vrsta utjehe prirodno izvire iz dječje podsvijesti.”

“A da li ti se još uvijek dešava da se tješiš na taj način?”

“Ne, mladost je prošla, i podsvijest mi već odavno uskraćuje takvu utjehu. Na to sam jednostavno zaboravio.”

“A vidiš, ja nisam zaboravio”, rekao je Martin poslije duže ćutnje. “Međutim, ni ja više nemam takvu utješiteljsku osobu koju bih u svojim crnim trenucima mogao zamisliti, a to znači da sam usamljen u vlastitom biću, u svom unutarnjem svijetu: na jedinom mjestu, dakle, gdje se utjeha može ostvariti. I tako već godinama bezutješno samujem, iako razloga za utjehu ima – o, itekako ima!”

Pokušao sam pogledati svog prijatelja utješnim pogledom, na što se on nasmijao.

“Vidim što hoćeš, ali mogu ti reći da sam ovoj svojoj nevolji, ako je mogu tako nazvati, čudnim slučajem našao lijeka.”

“Je li? Kakvog lijeka?”

“Ispričat ću ti. Jednog nedavnog dana, dok sam za svojim stolom sjedio u crnim mislima, ophrvan nekim teškim brigama, opazio sam na pragu otvorenih vrata koja moju sobu dijele od prostrane terase, lijepu, ljupku gugutku. Ušla je, napravila nekoliko sitnih koraka, zastala, okrenula glavu gledajući prema meni, a zatim kljucnula dva-tri puta resu tepiha koji je bio pred njom. Tko zna što je tu vidjela. Onda se ponovno zagledala u mene, gledala me je nekoliko trenutaka, okrenula se i otišla. Tada sam, iznenađen, osjetio da je moje mračno raspoloženje prošlo. Kao da je s mene pao težak teret. Brige koje su me morile nisu nestale, ali sam na njih pogledao posve drukčijim očima: očima trenutka – jedinstvenog i neponovljivog.”

“Znači, gugutka je bila utješiteljka?”

“Pa naravno! Zar ne razumiješ? I ne samo gugutka. Od tada, kad god me nešto počne mučiti, kad god imam razloga za tugu ili patnju, ili povjerujem da ih imam, izađem na terasu da vidim neku pticu u nekoj krošnji ili u plavom nebu. Ugledam je, i osjetim kao da sam svoje teške, crne misli rastjerao, raspršio onim lakim krilima što sijeku tu krošnju ili što krstare vedrim nebom.”

“A zar utjehu, stvarnu utjehu koja ti je potrebna, nikad ne nalaziš u nekoj bliskoj osobi?”

“Naravno da je nalazim”, odgovorio je moj prijatelj, “kao što nju i ta osoba nalazi u meni, ali to je drukčija vrsta utjehe. To je, kako si je nazvao, stvarna utjeha, ona kojom dva bliska bića jedno drugom olakšavaju stvarnost, to jest, svakodnevnu egzistenciju. To nije ona utjeha za kojom težimo u svom najdubljem, najsamotnijem biću. Uz to, dvije su bliske osobe jedna drugoj uvijek i željena utjeha i velika briga; utjeha proizlazi iz brige, kao što budući trenutak proizlazi iz prošlog. Kod ptice toga nema; kod nje postoji samo sada.”

“Znači, gugutka ti donosi tu najdublju utjehu zato što se barem za trenutak, ugledavši je, osjetiš kao ptica?”

“Upravo tako.”

*