Već godinama je evo i ova izbjeglica prolazila gradom pognute glave. Sposobna samo za tugu i stid.
U njenoj diplomi iz Sarajeva stajalo je crno na bijelo – profesorica njemačkog jezika. Pa ipak u tim godinama izbjeglištva nikog od ljudi među kojima se našla, a čiji je materinji jezik njemački, nije razumjela i uzalud su je uvjeravali da je nerazumijevanje do dijalekta.
Nigdje poželjna, nikog razumjela, jedino olakšanje nalazila je u gradskoj knjižnici, lutajući među knjigama napisanim na onakvom njemačkom koji je umjela čitati, u njemu uživati.
Kad je jednog dana na tim policama otkrila svog, svježe prevedenog zemljaka i bivšeg sarajevskog studenta Jergovića, i njegovu Mamu Leone, izašla je s njim pod rukom prvi put prošavši kroz svoj novi grad podignute glave.
Curin
1
Da se nije ždrebica Cura iz Raduhovaca okliznula, da nije udarila glavom u kamen, da joj ludost ne zapali krv i da ne oždrijebi Curina, ne bi Feriz izgubio glavu – al tako mu bi upisano.
2
Nekom domaćinu iz Raduhovaca oždrijebi se kobila i, poslije po sata, na noge stane, od majke olizano, ždrijebe žensko, crveno, što imaše bijel cvijet na čelu. I skakalo ždrebe, dojilo, paslo, a navrh godinu zagledalo se u leptira, pa pojuri za njim te se oklizni, udari glavom u neki kamen – sve četiri uvis. Jedva se pridiglo.
3
Otada, ludo bijaše to ždrijebe što su mu nadjenuli ime Cura – u ludosti je ždrijebe samo jurilo niz livade, od osvita pa dok ne omrkne; jurilo je za leptirima i za pticama, za mirisima; ponekad, i onako; i tako neprestano.
“Ludo ždrijebe”, zborili su seljani videći da u toj ludosti provre krv Curina te juri ko vjetar – i konje iza sebe ostavlja, a lagan topot ima, ko pseći, jedva čujan – jer ne napreže žile dok juri no lagano ispravlja noge i šije jednako ko naviše, ko naniže.
4
Izraste ždrijebe u kobilu, pripsanu, što leti niz Raduhovce, crvena, a bijeli joj se cvijet na čelu. Juri, lagana i skočna, poljima – baš ko da se sastavlja s livadom, i juri ko od šale, crveni se niz livade, i fikće joj bijeli cvijet pred očima zanijemjelih seljana.
A ubrzo, otkriše oni kod Cure čudo jedno.
5
Na nekoj svadbiu, razveza harmonikaš razna kola, a pokraj ljudi i žena, djevojaka kićenih i u njih zagledanih momaka, izdiže se Cura na zadnje noge i poče da skakuće – igra, reko bi čovjek da i ona slavi.
6
“Luda ova kobila Cura!” vikali su svi iz Raduhovaca i još više se kamenili od čuda kad neko među njima dobavi radio.
7
Pjeva ona kutija, pred kućom, i okupili se seljani da vide i to čudo i da provjere ima li kakav čovjek, mali, skriven unutra, a došla i Cura – čula pjesmu pa se izdigla na zadnje noge i igra, a sve striže ušima; igra, skakuće i devet sela priča o ludoj Curi što udari glavom u kamen te, otad, neprestano juri niz Raduhovce, i igra na svadbama i pokraj radija.
8
Neki htjedoše ukrasti Curu, al ona jednog lopova – Bibića iz Ugla – dočeka zadnjom nogom te mu izbi zube, a drugog lopova – Karišika iz Tuzinja – obali prednjim nogama te ga hrupi u ćelavu glavu pa je dugo nosio zavijenu, a narod se zafrkavo – pričalo se da su mu ljekari presadili kosu, pa je on previja. Kad mu zamladi koža na glavi Karišik skide zavoje, al ljudi rekoše: “Nije mu se primila kosa”.
9
Jednom su neki svatovi iznad Raduhovaca prolazili, a Cura otrča za njima kad ču harmoniku, i tek je sutradan došla, a odmah za njom stiže priča da je kobila, azgina, pratila svatove do kuće i igrala na svadbi sve strižući ušima.
10
Odvede je gazda na košiju kad 2.maj bijaše, i kad se sjati na vašarište silan narod da se vidi, da poigra, zapjeva, djevojku da begeniše, da baca kamen s ramena, il ćuskiju, zlato da kupi, pištolj da proda, i da vidi košiju o kojoj se po godinu priča.
11
Vašarište peštersko prostrano, a svi čekaju hrzaje.
12
Gazda pojaho Curu i ostavio deset konja i četiri kobile iza sebe, a poslije trke, Cura zaigrala u sred kola kad je čula harmoniku.
13
To se pričalo cijelu godinu, a tako i druge godine bilo, treće, četvrte i pete. Svi konji trče kolko ih šibaš, a Cura sama od sebe leti, puca od jakobe, nikad je binjadžija ne udari, e čudo jedno! A razne su smutnje oko košije bivale. Davali su gazdi Curinom i pare da je ne dovede, nudili mu pet bešlira da zategne uzdu Curi kako bi usporila, tražili od komšija u Raduhovcima da otruju Curu, plaćali su neke čobane da gađaju Curu na košiji, ali – šibala Cura preko dugačkog pešterskog polja! Pamti se i da je mahala repom kad je konje ostavljala iza sebe, daleko.
14
Nije gazda puštao Curu da se pari, nikako, sve joj čuvajući onaj korak lagani, al dobi od nekog vodeničara silne pare i riječ da mu neće ujam uzet za deset godina te pustiše paripa da se popne na Curu. “I Curi će proć vrijeme, a poslije mi niko neće ništa nudit”, pomisli gazda i riječ dade da vodeničaru da ždrijebe.
15
Kad minu jedanaest mjeseci, oždrijebi Cura makanju bistra oka, crvenu i sa istim bijelim cvijetom. Po majci mu nadjenuše ime: Curin.
16
Dođe vodeničar, dođe i odvede Curina kad se odbi od sise.
17
Curu u štalu uvedoše da ne vidi kad joj ždrijebe odvode, i ona, otad, nije igrala kad bi začula harmoniku il pjesmu s radija.
18
Svi su zborili da je Cura luda otkad je glavom u kamen udarila, al sad vidješe da zna i da tuguje – baš ko insan.
19
Izraste Curin i spremi ga vodeničar za košiju. Bijaše vodeničar ostario i otežo, pa uze nekog Feriza za binjadžiju. A ovoj prenoći kod vodeničara uoči košije 2.maja, pa se diže u zoru, uze češagiju i uredi Curina – i pobijedi Curin baš ko što je Cura pobjeđivala. Pronese Curin bijeli cvijet niz polje sve odmahujuć repom konjima i kobilama, binjadžijama i narodu.
20
Samo, nije igrao Curin uz harmoniku ko što je Cura igrala.
21
Po bijelom cvijetu na čelu, po lakom koraku, sjajnoj crvenoj dlaki i repu što onako maše, poznade narod što imena kazuju – da je čuvena Cura oždrijebila Curina i svi rekoše da će i Curin uzimat košije godinama, ko i luda mu majka što je igrala.
22
I druge godine uze vodeničar za binjadžiju Feriza, i on opet ustade 2. maja u zoru, češagijom uredi Curina i odvede ga na košiju.
23
Prsnu Curin naprijed, al posusta, pa opet se odvoji, pa ga ustiže neki konj, pa opet Curin izbi na čelo, al ga ustiže opet konj. Onaj čim pređe cilj, Curin isplazi jezik, pa pade i izvi sve četiri uvis. Crče!
24
“Od tuge crče”, pomisli stari vodeničar, i zaplaka. Dugo je plakao nad Curinom – cio dan. Igrao je narod i pjevao, gledahu se momci i djevojke na vašarištu, bacahu ljudi kamen s ramena i ćuskiju, skakahu u dalj.
25
Kad opazi da se svijet razilazi i kako se nebo smrkava, vodeničar poče da pokriva kamenjem Curina, jer nije htio da ostavi konja – osvajača košije od prošle godine – da ga rastržu vuci.
26.
Svaki kamen je teško spuštao, i zborio je nešto. Kada ostade još glava Curinova nepokrivena kamenjem, vodeničar otvori oči Curinove – da još jednom vidi te tamne i duboke oči u kojima se oglednu Mjesec. I otvori vodeničar usta Curinova, da vidi još jednom te zube bijele ko bisere. Rasčevrlji mu šoknje i vidje krv na krajevima, od uzdi što su zatezane.
27
Tada vodeničaru sinu, da je neko platio Ferizu binjadžiji da zateže uzde i da usporava Curina, i on je, namučen uzdama, zaustavljen u pobjedi, ukroćen i ponižen, izdahnuo.
28
Osta i bijeli cvijet na Curinovom čelu da truhni pod kamenom, kao što truhne toliko ljudi i toliki konji kroz vjekove.
29
Vodeničar sačekao Feriza binjadžiju na putu i pucao mu pravo u čelo, bez riječi.
30
Pa je pričao narod, kako ne bi binjadžija Feriz izgubio glavu da se nije, nekad, Cura okliznula i udarila glavom u kamen te se rastrčala luda pa od tog trka dobila snagu, pa se proslavila igrom te osvojila pet košija ko od šale. Ne bi izgubio Feriz glavu da nisu Curi doveli paripa koji je pojaha te ona oždrijebi Curina što uze košiju. I ne bi Feriz izgubio glavu, da nije uzo pare od gazde čiji konj ne mogaše da osvoji košiju dok se Curin, lude krvi, u mladosti i snazi, ne uspori uzdama.
31
I ne bi Curin izgubio košiju, da mu nije binjadžija, što sad leži u zemlji, pritego uzdu i ponizio mu i smirio ludi damar iza kojeg je ostajao pobjednički topot.
32
I ne bi nešto bilo, da nije bilo ovo, ili da ne biva ono.
33
Al biva samo kako je upisano.