Ima života, ima duša kojima neće biti dovoljan psihoterapeut, nego bi im uz njega trebali još antropolog, politolog i povjesničar, pa da na takvim, multidisciplinarnim, seansama razriješe svoj konstitutivni problem i zaliječe formativnu traumu. Lakše je, naravno, sve to preskočiti, odabrati laž da te vodi i tješi, kao što su je mnogi odabrali, i kao što je na lažima sagrađen nacionalni identitet Srba i Hrvata, skupno i pojedinačno, pa kad ne bi bilo laži, ne bi više bilo ni njih. Lakše je lagati, nego svoditi račune s epohom, e da bi ih sveo s ocem, majkom, djedom ili babom. Lakše je lagati, nego da ostaneš pregažen bratoubilačkim ratovima i onim Drugim svjetskim u kojemu smo i mi po svemu bili svjetski, lakše je lagati nego da te proguta sveprožimajući besmrtni fašizam naših provincijalnih elita, lakše je lagati nego nanovo prolaziti Križni put i Goli otok, obračune s Đilasom i opasna razočaranja u partizansku i komunističku etiku, sve je lakše, nego da ti svijet postane obiteljska pozornica i da ti kroz dnevnu sobu prođe historija. Odustati protiv laži znači biti ona Njegoševa slamka među vihorima, i svoju snagu suprotstaviti snazi vijeka, logici naroda i nacije, i svake, ali baš svake političke formacije koja je ikada postojala na ovim prostorima.

Nina Bunjevac rodila se 1976. u Kanadi, i ne pamti oca. Otac je bio iz Gornjih Bogićevaca u Zapadnoj Slavoniji, sela koje se pominjalo u izvještajima s ratišta 1991, a bilo je markantno i u onome prethodnom ratu. Očev otac pogubljen je u Jasenovcu. Bez objašnjenja, suđenja i ljudskog razloga, onako kako se u Jasenovcu i ubijalo. Od tog časa Otac se borio za osvetu i pravdu. Za drugu pravdu osim osvete nije znao, kao što ni njegovi narodi, Srbi i Hrvati, nikada, nijednoga trenutka svoje povijesti, za drukčiju pravdu nisu znali. A bijes ih uhvati, njihove nacionaliste, biskupe i episkope bijes hvata kada im se to kaže. Prvo je Otac bio oficir Jugoslavenske narodne armije, i nije se 1954. mirio s obračunom s Milovanom Đilasom. Đilas je bio obraćenik, najslavniji u povijesti socijalizma i europskih oslobodilačkih pokreta, partijski jezuit i dogmat u oslobodilačkom ratu, kojemu život neistomišljenika nije vrijedio ni pare, ali nakon obraćenja čovjek koji je bio spreman žrtvovati svoju slobodu, čast i život, pa reći da je partizanska etika iznevjerena, da je stvorena nova klasa eksploatatora, i da je jedini izlaz u višepartijskom društvu. Što je Otac vidio u Đilasu? Na to pitanje, zapravo, nema odgovora. Ali Otac bi bio drukčiji, i drukčiji bi bio njegov život, da su Đilasovi argumenti u Jugoslaviji pobijedili. Jer ti su argumenti, zapravo, bili protiv – osvete.

Otac je napustio vojsku i pobjegao iz zemlje. Naselio se u Kanadu, kao i desetine tisuća Srba i Hrvata, bivših četnika, ustaša i građana, među kojima se, eto, našlo i razočaranih partizana. Mogao je u Kanadi živjeti kao Kanađanin, ili kao čovjek koji živu ranu svoga identiteta nosi mirno i tiho, pokazujući je samo kad malo popije, po zavičajnim klubovima i na rodbinskim sastancima. Ali nije tako mogao: imao je izražen osjećaj za pravdu. A jedina pravda za koju je znao bila je u osveti. Trebalo je osvetiti oca stradalog u Jasenovcu, trebalo je udariti na Tita, jer je Tito izdao žrtve i pretvorio se u ustašu tako što je pokušao preusmjeriti historijski tok, i logiku osvete umjesto u nacionalnoj iskoristiti u klasnoj borbi. Tako je otac postao pripadnik srpske revolucionarne organizacije, koja će se terorom boriti protiv Jugoslavije.

Oženio se i dobio dvije kćeri. Za mnoge ljude bio bi to dobar analgetik, razlog za konačno životno smirenje, za odustajanje od praktične osvete, i za život u laži. Njega, međutim, nije smirilo. Ljubav mu nije bila dovoljna da odustane od osvete. Sa stanovišta kćeri, to je nešto što već predstavlja doživotni bol, traumu iz koje se izlazi na dva načina: pristankom na laž, ili seansama kod psihoterapeuta, antropologa, politologa i povjesničara. Ili na treći način: umjetnošću.

Ono što je za život teška i neprebolna trauma, to je za umjetnost pripovijedanja najveći blagoslov. Od takvih stvari živi književnost, od toga žive sve druge narativne umjetnosti: teatar, film, strip… Ustrajno bavljenje neprebolom način je da se ne laže u umjetnosti i u životu.

Nina Bunjevac je pripovjedačica i strip crtačica. Ustvari, ona je slikarka i kiparka. Priču o ocu ispripovijedala je u žanru koji je sama kreirala, a koji bi se priručno mogao nazvati esejiziranim porodičnim foto-albumom. Strip novela, iliti crtani roman, nije bila u skladu s vrstom narativnog i dokumentarnog materijala. Da je svoju priču pretočila u crtani roman, morala bi barem malo lagati da naraciju učini koherentnom, a ona se fanatično brani od laži. Da je esejizirala, morala bi priču malo odmaknuti od Oca, učiniti je općevažećom, što bi za nju predstavljalo izdaju. Morala je to baš biti priča o njemu, morao je biti porodični album, bez imalo sentimentalnog prizvuka u tome. Nina Bunjevac u “Otadžbini” je savršeno nesentimentalna pripovjedačica. Nesentimentalna poput onoga brodskog liječnika koji je nasred oceana samome sebi operirao slijepo crijevo. Naživo, kako bi drukčije.

Postoji još jedan razlog za kreiranje žanra komentiranog foto-albuma: prepoznavanje Oca, ulazak u njegovu logiku, osvajanje njegove duše, upoznavanje s onim kojeg u zbilji, zapravo, nije poznavala, a odigrao je u njenom životu žešću i življu ulogu od svih koje je poznavala. Otac se, naprosto, nije mogao svesti na jednostavni, šematizirani, prepoznatljivi strip-crtež. On je slikarski portret, on je misao u crtežu, dublja od svake druge misli. Pritom, Nina Bunjevac crta na najteži mogući način, onako kako se inače ne crtaju, i ne smiju crtati stripovi. Negdje je, čini mi se, ispričala da joj je za svaku tablu stripa trebalo četrdeset sati rada. To je samurajski rad na sebi i na svome djelu. Za takvo što treba biti od kamena. I da po tom kamenu udara živo i krvavo srce.

“Otadžbina” je monumentalno likovno-pripovjedačko djelo, čijem će se nastanku diviti rijetki. Izazvat će bijes i nerazumijevanje onih koji ga neće pogledati ni pročitati, i koji zapravo ne čitaju stripove, ali koji slute, i ispravno slute, što se u “Otadžbini” nalazi. Rekonstrukcija jedne porodične priče, rekonstrukcija jugoslavenske epohe, rekonstrukcija paklenog stroja. Iako je gotovo sama od sebe sletjela na bjelinu ekrana, zadnja je prispodoba, možda, i najtačnija. Nina Bunjevac je na najsitnije djeliće rastavila pakleni stroj što ga je njezin otac sastavio prije četrdesetak godina, i koji je nastavio otkucavati nakon njegove smrti. Time je zaustavljen jedan lanac osvete, time je izbjegnuto ostvarenje srpske nacionalne pravde. (Ili hrvatske, tu, doista, nikakve razlike nema…)

Otac je poginuo od vlastite bombe. A možda i nije bilo tako. Stradao je onako kako često stradavaju teroristi i revolucionari. (Svaki je terorist istovremeno i revolucionar, ali svaki revolucionar nije terorist.) Ali majke s djevojčicama nije bilo u blizini. Pobjegla je glavom bez obzira u Jugoslaviju, kod svojih. Oni su je primili i utješili, koliko je to bilo na njima, a Nina je odrastala između Zemuna i Niša, više po srpskoj i jugoslavenskoj provinciji nego po metropolama. Više je bila unuka svoje bake, nego majčina kćerka, što mi je blisko i što, čini mi se, dobro razumijem. Roditelji su izgubili sinove i kćeri u porodičnim i povijesnim olujama, a bake su sabrano i samosvjesno spašavale svoje unuke, sačuvale im nadu, vjeru i sliku svijeta.

Baka je, što je vrlo važno, bila partizanka. I djed je bio partizan. Svi su s majčine strane bili partizani, i to oni koji su ratovali protiv – četnika. Ali to za priču, životnu ni literarnu, nikako ne bi bilo dovoljno. Svijet nije jednostavan, tako nisu jednostavne ni naše životne nesreće, porodični i ideološki sklopovi, nije jednostavno i jednosmjerno naše obiteljsko i povijesno vrijeme, i ne može se tek tako pobjeći od Oca. I kada ga nema, kada je mrtav, kao što je mrtva (je li?) njegova nacionalna revolucija, Otac traži objašnjenja. Bez njih ostaje samo život u laži, u utjehi nacije ili u utjehi bakinog partizanstva. Utjehe, međutim, ne smije i ne treba biti.

Može li se oca voljeti? To je jedno od onih najtežih i najčudesnijih pitanja, koja živome pitaocu kidaju meso s ruku, a postavljaju se, uglavnom potiho, od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su se pojavila prva književna svjedočenja naraštaja njemačkih sinova i kćeri. Može li se voljeti oca koji je u esesovskoj uniformi 1939. pošao u Poljsku, Ukrajinu, Rusiju… da radi na ideji europskog ujedinjenja? Na to pitanje nema odgovora, ali smisao je u njegovom stalnom postavljanju. Ono, vjerojatno, više znači onima čiji očevi nisu 1939. u esesovskoj uniformi pošli na Poljsku, Ukrajinu, Rusiju… Dovoljno je pripadati narodu takvih očeva, a možda samo ljudskoj vrsti, pa da takvo pitanje postane bolno i važno. S njime započinje obračun sa svakom nacionalnom laži, sa svakom laži svake male prljave južnoslavenske nacije, koja oduševljeno mrzi evo već stotinu i nešto godina.

Postoji nešto što je od kćerinske i sinovljevske ljubavi važnije i veće, nešto zbog čega, uostalom, i razmišljamo toliko o očevima, nakon što su nas oni izdali, odbacili i prevarili: razumijevanje. Nismo ih dužni voljeti, jer je ta ljubav ionako bijedan patrijarhalni konstrukt, očevi kao ni majke ne zavređuju našu bezuvjetnu ljubav, ali ako ćemo još živjeti, a pogotovo ako ćemo živjeti mimo svoga zlog i naopakog nacionalnog krda, trebali bismo ih razumjeti. Trebali bismo se identificirati s njihovim životnim argumentima, čak i ako su 1939. pošli na Poljsku, i ako su 1975. sastavljali paklene strojeve, i ako su 1991. ili 1995. ubijali djecu i starce po Zagrebu ili po Krajini… Da bismo ih razumjeli, morali bismo u mislima ubijati s njima, a onda se pokajati umjesto njih.

Nina Bunjevac tu je stvar izvela do kraja. S fanatizmom umjetnika koji gine za svoju priču, pripovjedača koji strada sa svojim likovima. Tako se jedino smije i može. U njezinoj umjetničkoj vjeri bit će da je mnogo toga baštinjeno i naslijeđeno od bake partizanke, ali je njezin fanatizam kćerinski. Razumjela ga je i sahranila.

“Fatherland” se ovih kolovoških dana 2014. pojavljuje na engleskom, u nakladi od koju stotinu tisuća primjeraka, i bit će ga posvuda gdje se ovim jezikom piše i govori. Na jesen, “Otadžbina” će biti objavljena u nakladi Vladimira Šagadina, u Zagrebu. Hrvatsko izdanje prodavat će se, pretpostavljam, i u Srbiji. Tako se Petar Bunjevac vraća u Bogićevce, u Hrvatsku iz koje je potekao i on, i njegova životna opsesija da osveti oca, kojeg su ubili u Jasenovcu.

Ništa se veliko ni značajno neće dogoditi, niti će ovaj svijet postati bolji i razumniji. Bijesa će biti samo još više. Ali prava je umjetnost, velika je priča samoj sebi dovoljan argument. Da bi osvetio oca, jedan je otac svoju djecu ostavio bez oca. Na tu bi se rečenicu mogla svesti priča koju je ispričala Nina Bunjevac, premda takve rečenice nema nigdje u stripu, niti je ičim nagoviještena. Ali o tome se, naime, prije svega drugog radi. Lomni smo i ranjivi, osjetljivi poput djece, povrijeđeni odlukama svojih očeva, ostavljeni i ostrvljeni. Umjetnost nam je jedini kontekst i jedino opravdanje. Posljednja umjetnost. Kao “Otadžbina”.

Više mi se sviđa neutralni, engleski naslov knjige: “Fatherland”. “Otadžbina” se zvala teroristička organizacija kojoj je Otac pripadao, otadžbina je, naravno, i domovina za koju se tako uludo strada. Ono o čemu, međutim, govori Nina Bunjevac zapravo je: “Zemlja očeva”. Tu zemlju nosi svako u sebi i za sebe. Ona je naša stvarna otadžbina, svakome drukčija. Ovisi o tome kakav je bio otac, i kakvim ga se sjećamo.

volim vas mladići sve na isti način
volim vaša ždrijela vaše ključne kosti
na vaše vreteno volim se ubosti
volim kad vas more ljubi kao začin

volim vas mladići volim vašu pjenu
volim da vam žile probiju kroz kožu
volim da sam budan na vašem nožu
volim vas mladići volim vas u venu

volim vas mladići kao prvi puta
volim vaše šliceve imati pri ruci
volim vas u troje volim vaš prepucij
volim vas mladići volim da se guta

volim vas mladići više nego ljeto
više nego sintaksu cimet sinagogu
volim vaša tijela namjerna u bogu
voli vas mladići tatica geppetto

Ulica Branislava Nušića

Ulica je to koja spaja Bjelave s Ulicom Lajoša Košuta. Kratka, sto i pedeset dječjih koraka, uskih pločnika, s kućama jednokatnicama sa desne, i prostranom pošljunčanom ledinom te školom s lijeve strane. Na jednom uglu Nušićeve, u staroj i nakrivljenoj bosanskoj kući od čerpića, s drvenim doksatom i verandom, živi tetka Anđa. Na drugom uglu, onom s Košutovom, živi Mahinić. Ne pamtiš mu imena, tvoje je godište, ili malo stariji, bio je običan, pristojan mejtaški deran, povučen kao i ti, sve dok u petom ili šestom razredu nije šenuo umom. Sad je brbljiv, inkoherentan, uskoro će izgovarati riječi koje nisu u vezi jedna s drugom, ali te prepoznaje. Plašiš ga se, pa rijetko prolaziš Nušićevom ulicom.

To je bilo krajem sedamdesetih. Tetka Anđa uskoro je umrla. Kuća s drvenim doksatom još dugo se urušavala. Mahinića je nestalo kada si pošao u gimnaziju. Godinama na njega nisi mislio. Sjetio bi ga se tek u ratu, prolazeći njegovom ulicom. Što je bilo s Mahinićem? Završio je u nekoj od bosanskih umobolnica, na Sokocu, u Modrići, ili na otoku Ugljanu, ili je umro nekom čudnom smrću, kakvom umiru duševni bolesnici? Prije nego što je poludio, bio je lijep, mršav dječak. Onda se napuhao, otežao, pretvorio se u gromadu, koja se sporo gega Armagandži Sinanovom mahalom. Medikamentozna pretilost, inzulinski šokovi…

Armagandži Sinanova mahala, zvana Armaganuša, formirana je sredinom šesnaestog stoljeća. Sokak, neugledan i samorodan, koji vodi od Armaganuše, tojest Ulice Lajoša Košuta, do Bjelava, ponio je ime Tahmiščin sokak, a nakon 1878. Tahmiščina ulica. Tu je, prema Aliji Bejtiću, već sredinom devetnaestog stoljeća kuću imala porodica Tahmiščića. Bejtić misli da je sokak dobio ime po posjedniku Mulagi Tahmiščiji, sinu Hasanovom, rođenom 1809. ili 1810, koji je imao sinove Husejna i Osmana. Možda je od tih Tahmiščića i Husein, poslije zadnjih ratova skrajnuti pjesnik, književni kritičar i kulturni radnik.

Po Nušiću ulica je prezvana 8. lipnja 1946. Neobično jest da jedno malo i u osnovi neugledno sokače ponese ime po nekome tko je imao važnu ulogu u kulturnoj historiji grada, a pritom je i najznačajniji komediograf u cjelokupnom jugoslavenskom vaktu i zemanu.

A opet, nakon što sve prođe, i nakon što jednome Sarajevu istekne vrijeme u klepsidri, a s vremenom i onodobni Sarajlije, njihova memorija i uspomene, za priču je dobro što je Nušićeva ulica tako neznatna, jer bi je se, možda, cijelu moglo opričati.

Rođen u Beogradu 8. listopada 1864. kao Alchiviadi al Nusa, u porodici propalog veletrgovca žita, Branislav Nušić rano je dopao zatvora. Nakon što se kao mlad kaplar vratio iz srpsko-bugarskog rata, u kojem zamalo nije izgubio glavu, razjarila ga je pokondirenost nove srpske buržoazije oko kralja Milana Obrenovića. Dok su njegovi drugovi gubili glave u jednome malom ratu, vođenom iz mutnih razloga, na dvoru i oko dvora rađao se novi, junaka nedostojan svijet, a prijestolničke novine su, umjesto da slave junake, veliku pažnju posvećivale kojekakvim bizarnim događajima, recimo preminuću i sprovodu stare majke ministra vojnog, pukovnika Dragutina Franasovića.

Umjesto da se mudro suzdrži, Nušić je napisao, i u “Novom beogradskom dnevniku” objavio pjesmu “Dva raba”, čije rugalačke deseterce vrijedi citirati u cijelosti:

Zatutnjaše sva četiri zvona
Povrveše kite i mundiri
Povrveše perjanice bojne
Povrveše bezbrojni šeširi
Svi majori debeli i suvi
Oficiri cela kita sjajna
Pukovnici, s orlom i bez orla
I još neko, ali to je tajna
Potmulo su udarala zvona
Udarala zvona iz budžaka
A i što bi da se čini dževa
Kad je pratnja srpskoga junaka
Srpska deco što množiti znate
Iz ovoga pouku imate
U Srbiji prilike su take
Babe slave, preziru junake
Zato i vi ne mučite se džabe
Srpska deco postanite babe.

Mladića je, bit će, najskuplje stajao osmi stih: “I još neko, ali to je tajna”, u kojem se prepoznao kralj Milan, koji je lično nazočio sahrani babe Franasovićke. Pjesnika su uhapsili, te je pred beogradskim općinskim sudom kažnjen s dva mjeseca robije. To je kralja dodatno razjarilo, pritisnuo je pravosuđe, pa je pred prizivnim sudom presuda preinačena u dvije godine strogog zatvora. Branislav Nušić poslan je u Požarevac, u zloglasnu kaznionicu, na čijem je čelu bio po zlu čuven upravnik Ilija Vlah.

On je pjesniku zabranio i da piše i da čita, knjige ili novine, svejedno. Kada se Nušić požalio, Ilija Vlah ga je očinski posavjetovao:

– Bolje je za tebe mladiću da ne pišeš. Pisanje te je i dovelo u apsu. Da si bio nepismen ti bi danas bio valjan čovek i ugledan građanin. A ovako se kao kockar vučeš po apsanama.

Ova, vjerojatno i najvažnija književna pouka pratit će Nušića dok bude živ. Istina, političke i povijesne okolnosti ići će mu na ruku. Robija će mu se uračunati u patriotske zasluge, postat će diplomat i visoki državni činovnik, ali će svi njegovi važni, uspjeli i slavljeni tekstovi predstavljati gorku polemiku sa svijetom Ilije Vlaha.

Ambiciju da se ostvari kao ozbiljan dramski pisac, kao srpski Shakespeare, Goethe ili Racine, nije ostvario, iako mu je do toga bilo najviše stalo. Njegove drame nikada i nigdje nisu doživjele uspjeh, i bile su zaboravljene još za Nušićeva života. Naslovi “Jesenja kiša”, “Iza Božijih leđa” ili “Tako je moralo biti” danas zvuče sasvim nenušićevski.

Do komedije i komedijašenja, zapravo, nije držao. Iako je narod oduvijek volio šalu i smijeh, humoristi nisu bili ozbiljno shvaćani ni stvarno cijenjeni. Srbi, a kasnije i Jugoslaveni, bili su narod smrtno ozbiljnih pisaca i velikih komediografa. Iako su smrtno ozbiljni bili slabije poznati, i zaboravilo bi ih se ubrzo nakon smrti, svaki bi početnik radije kretao njihovim putem, nego putevima Nušića, Držića, Sterije.

Osim što se u svojim kazališnim komedijama bavio političkom, mentalitetnom i društvenom satirom, Branislav Nušić bio je i dobar prozni pisac. Ali ton njegovih proza bio je drukčiji. U Nušićevim komedijama nema tragičnih naznaka, nema mraka ni bola, ni mutnih predjela ljudske duše. Njegovi likovi kreću se između dobra i zla, gluposti i lukavstva, javnog i privatnog, ali oni nikada, zapravo, ne pate. Kada su poraženi, a u svakom Nušićevom igrokazu vidimo poražene ljude, radi se o igri, kazališnoj ili životnoj, svejedno, a ne o životnom stradanju. Čak ni Živka Ministarka, koja na kraju gubi sve, gubi i razlog svoga postojanja, pa zapomaže, skoro nariče nad hudom sudbinom, sačuva i zadrži onaj neuništivi vitalizam, koji ju je doveo na vrh, i koji će ju, ona je u to duboko uvjerena, ponovo dovesti na vrh. Nedostatak mraka i tragike nije mana Nušićevih komedija, nego njihovo dosljedno provedeno stilsko obilježje.

U prozama, pa tako i u pripovjetkama iz zbirke “Ramazanske večeri”, Nušić je melankoličan i evokativan, pisac tužnoga glasa, koji poput velikih židovskih pisaca svoga doba, ili poput Branka Ćopića koji će doći nakon njega, i smiješne priče umije donositi s tugom. Kažu da se u životu nikada nije smijao. Išao je mrk i pognut, velikoga zakrivljenog nosa, koji je na onodobnim novinskim karikaturama oznaka cincarske rase, i nije lako podnosio divljenje publike.

Narodno pozorište u Sarajevu je podizano i građeno za Austro-Ugarske, ali je pod tim imenom osnovano prvih dana Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dogodilo se to 17. studenog 1919. Dvije godine kasnije, 22. listopada 1921. organizirano je i svečano otvorenje, kada je govorio načelnik Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete g-din Branislav Nušić. Sutradan, u subotu 23. održana je premijera njegove “Protekcije”, “šale u pet čina”, posvećene najvećoj boljci mlade države. Kraljevstvo stvoreno na vezama i vezicama uskoro će se gušiti u korupciji (nastaloj iz – protekcije), a za njim i svaka sljedeća država, koja će se na istome mjestu rađati i nestajati tomom dvadesetog vijeka. Dan nakon “Protekcije” bit će održana i druga premijera u povijesti Narodnog pozorišta: “Umišljeni bolesnik” Jeana-Baptistea Poqulina, zvanog Molière.

Sarajevsko Narodno pozorište svoju je povijest započelo kao kuća šale i komedije, jer je tadašnja kulturna politika dobro procijenila kako naši ljudi nisu dorasli ozbiljnim žanrovima, drami i tragediji. Za dramu se, bit će, treba opismeniti, a komediji se smiju i nepismeni. Ili tužnim životima u žalosnoj zemlji ne trebaju još i tužni i žalosni igrokazi? Tko zna što im je bilo na umu, ali sa stanovišta povijesti koja je prošla, i grada čiji kraj nam je znan, malo što je takav kompliment Sarajevu, kao to što je grad na svoju kazališnu pozornicu izašao s Nušićem i Molièreom.

Dvije godine kasnije, Branislav Nušić postaje upravnik Narodnog pozorišta. Šezdeset mu je skoro, umoran je i depresivan čovjek, a Sarajevo ko Sarajevo, lijepo s proljeća, ali u jesen i zimi, kad se spuste magle i stisne zima, to je grad na kraj svijeta, dubok kao grob, uzak kao sims. Četiri godine i tri kazališne sezone izdržao je Nušić u Sarajevu, bio je dobar upravnik, postavio je Narodno pozorište za duga vremena, ali nije bio od velikog društva ni od kafane, tako da za njim nije ostalo viceva, anegdota ni velikih priča, kao, recimo, za Tinom Ujevićem. Minuo je Sarajevom tiho i zlovoljno, premda je Sarajevu bio sličan.

Alchiviadi al Nusa imao je čudno ime, kao iz Hiljadu i jedne noći. Postalo je čudno kada je u neka doba nestalo Cincara iz naših varoši i čaršija. Ali bilo je vremena kada se i u nas čovjek mogao tako zvati. Tada su se svud okolo čuli različiti jezici i bezbrojni glasovi, tako da nijedan glas nije bio tuđ, nijedan jezik nije bio stran. Mržnja među ljudima ticala se tada njihove vjere, a ne jezika, kulture, imena. Od vjerske je mržnje nacionalizam gori, jer je tješnji, plići i opakiji.

Branislav Nušić jedna je od amblematskih figura srpske književnosti i kulture, najznačajniji pisac srpskoga građanstva. Cincarin i manjinac imao je i srca i pameti za manjinstvo drugih. Sve što nije bilo smiješno, sve čemu se nije rugao u svojim komedijama, zapravo je kod Nušića bilo manjinsko.

Život mu prođe u tihoj polemici s Ilijom Vlahom.

Živio je još toliko da prepozna zlo njemačkoga nacionalsocijalizma. Umro je 19. siječnja 1938. Njegovim rodnim gradom zavladala je velika žalost, beogradsko Narodno pozorište bilo je obavijeno crninom, pokriveno crnim žalujućim velom. Danom smrti, komediograf dobiva konačnu, trajnu satisfakciju, jer njegov nestanak biva među publikom intenzivnije doživljen od nestanka takozvanog ozbiljnog pisca.

Kratka je bila Ulica Branislava Nušića: od doksata tetke Anđe do prozora ludog Mahinića. Kada bi nakon zadnjega rata taksi pod oštrim uglom od Bjelava skretao u taj uski jednosmjerni sokak, nešto te gonilo da suputnici svaki put kažeš: ovo je bila Nušićeva ulica, ovdje je živjela tetka Anđa… A taksist bi šutio i mislio svoje.

U zimskoj je noći, po crnoj studeni
Poklao piliće poljarevoj ženi.
Golu sirotu, poljarevu Katu
Golema je ispunila strava,
Krv i perje u smrznutom blatu
Ostavio za sobom đava.
Svijet je čudan
Kad vlada džudžan

Kratko zatim došla je vijest
I u Radeljića je krvoločna obijest
Tiho, bez glasa sve tuke smakla.
Kriknuo Mate Radeljić od nevolje:
Čudovište iz samih dubina pakla
Ništa ne jede, on samo kolje.
Ostani budan
Jer dolazi džudžan.

U zadrugi u Tale svi znaju krivca
Koji je didu Zenzi ubio pivca,
A u Šantinice šest kunića sivih.
Stvorenje od mržnje i mraka
Između svijeta mrtvih i živih
Oprezno i hitro, lagana koraka,
Opak i mrgudan
Šulja se džudžan.

Nečista se sila, moja čeljadi,
Namjerila protiv živadi i peradi.
Kroz gustu je žicu tajanstveno biće,
Mimo katanca i krakuna vješto,
Došla uznemirit naše jadno žiće.
Nemojte se smijat, ima tu nešto.
Život je uzaludan.
Prokleti džudžan.

*

* Džudžan je u mome imotskom kraju i Hercegovini ime za životinju, vjerojatno lasicu. Grabežljivac koji noću pustoši kokošinjce i kunićnjake tako je hitar, gibak i neuhvatljiv da se u narodu ispredaju priče o njegovim navodnim natprirodnim moćima. Došao mi je u misli prije nekog vremena iznenada i bez osobitog povoda, i ime mi je zvučalo čudnovato, kao nešto što sam čuo u nekoj staroj pjesmi Roberta Johnsona ili Johna Lee Hookera. Moji zemljaci prestrašeni džudžanom činili su mi se kao crnci ustravljeni nekakvim voodoo demonom. Tako sam napisao ovaj blues.

(na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)

*

Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža
smiješnim mačem
Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput
i takvim mačem
Raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema
Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i –

“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”

Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen
Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta
neće ni biti

Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem

Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti
objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s
česmom zvanom Jereza
Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata
Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa
ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog
sudije Bože Cikote

Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i
njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među
ustaškim činovnicima

Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i
čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana
Partizanski avion se spustio pored čaršije
Komandant je bio Josip Mažar
zvani Šoša
U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji
i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju

Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad

Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru
Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima
Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu
Tukli su je
Pred kćerkom
Kod Henića dućana
U Crnoj kući, u Banja Luci

Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić
Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?

Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor
Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru
Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo
nad česmu zvanu Jereza

Pa su partizani pobijedili

Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili
pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu
Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više
naroda, buke i bijesnih povika

Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan
Pravljen je i drugi puta

Hrast je posječen
Jednoga proljeća pred novi rat
Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,
pored željezničke stanice

S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,
spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom
komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije

Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i
hrast, s trga preko puta

Hrast se sručio na zemlju
Pred novi rat
Čokolada je mirisala

I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime
Nakon novog rata
I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru
Nakon novog rata
Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA
Nakon novoga rata

Nova je i česma, nekada zvana Jereza

Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio
njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski
šestmetarski krst, u metalu i bronci,
spomenik palim srpskim
borcima
Nakon novoga rata

Hrast je pao
Isječen potom

Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst

I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,
s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava

RAZVAJANIM vidom

Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,
i hrast,
od kojega su možda stolice pravljene
Za neka novovješanja na trgovima i trgićima

Hrast je jednom sađen
I na provjeri slupan
Ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu

Umjesto njega
krst je sađen drugi puta
I provjere neće biti

Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast

U bronci i metalu uscvjetao,
neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta

Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga
s česmom zvanom Jereza
(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)

čeka Sretena

Da ga odmrzne
Da odu
Ponesu smiješne mačeve

Nekada, po terasama uz more najviše su se igrale karte. Kao dečija zabava ili, manje više bezazlena, kocka; čak su i ozbiljni kockari tu igrali za, makar po njima, sitne uloge, ostavljajući ozbiljne bitke za noć i zatvorene prostore. Dobro, bilo je i onih koji su čitali knjige.

Dobro, čitači knjiga, makar i u elektronskom obliku, još se drže. Istina, u pitanju je uvek isti tip literature, krimići najčešće. To se čita leti, svako će vam objasniti, za razliku od zime, kada se ne čita ništa. Ali igrača karata, koje god vrste, sve je manje.

Zato su tu pametni telefoni, tableti, čak i ozbiljni lap topovi. Prolazeći preko terase, jedna prijateljica na nekom ekranu ugleda nečiju sobu; čovek razgovara preko skajpa, govori poljski. Kako je to čudno, reče prijateljica: upadneš nekom u sobu, negde u Poljskoj.

A možda je još čudnija želja da se opet bude u toj sobi, pošto ste prešli neku stotinu ili hiljadu kilometara, potrošili trud i novac da odatle odete. Lepo je misliti na one koje ste ostavili, roditelje, decu, psa, mačku. Ako ste odgovorni, pobrinućete se za njih pre polaska i ostaviti ih u, makar relativno, dobrom stanju. To jeste istinska briga, svaki višak je sumnjiv, čak štetan.

Bila su lepa vremena kada su pisma i razglednice putovali sporo, vozom. Za ne daj Bože postojao je telegram; zato su raznosači telegrama u ulici uvek izazivali strah.

Ali biste se tako odmorili od sveta u kojem živite. A i on od vas.

9. 8. 2014.

*

Otišao je fra Luka Markešić.

Vjerujem da ga ni u zadnjem času ni na trenutak ništa nije poljuljalo u njegovu čvrstom i nepomućenom vjerovanju, da odlazi Onamo, Njemu na istinu, pa kako On dâ…

Vjerujem da je, kao fratar i kršćanin staroga kova, intimno živio po uputstvu svojega znamenitog predšasnika fra Stipana Margitića iz Izpoviedi krstianske (Mleci 1701): „I neka znaš: mučno se je na smrt pripraviti, ako se izdaleka ne pripraviš.“

Vjerujem da je bio sretan čovjek – i u svojoj čvrstoj i lijepoj Vjeri, kao i u svim svojim drugim vjerovanjima, onim svjetovnim, nesvetim: nije ga izjedala muka sumnje, nije se davao skepsi, nije se zamarao vaganjem različitih mišljenja o istoj stvari.

Sva su mu vjerovanja bila od jednoga komada, od jedne Riječi – bijaše čovjek-monolit.

Da je moguće nevjerovati, ne biti vjernik – s time se nije mirio nikako.

U doba našega drugovanja ništa nije pomagalo odricanje od vjere i od Crkve koje sam očitovao da bih olakšao i njemu i sebi, da nam budu čisti računi. On bi uvijek, samo njemu svojstvenim uporstvom, ponavljao: „katolik si ti, dobar kršćanin, jašta si…“, smatrajući to, valjda, investicijom u spasenje zabludjeloga, in spe.

Prije nego što je neslavno prekinuto, drugovanje nam je trajalo dugo, sve tamo od kraja osamdesetih prošloga vijeka: cijela mala historija, koju bi jedanput možda valjalo ispisati radi svih njezinih velikih trenutaka, i radi svih dobrih stvari učinjenih zajedno. Da one druge, o kojima se – naopako i zlurado – ionako sve zna, ne ostanu jedine upamćene.