_________________________Posvećeno M. J.

Kad god pročitam njegovu oštru riječ o domovini
U kojoj smo obojica još uvijek samo stranci
S njegovom i moja ljubav prema njoj naraste
I svi drugi slični nama što tu ljubav
Prema toj domovini s nama dijele živnu
Jer jednako s nama strahuju od njezinih
Preobrazbi u stoljeću napokon uhvaćene “božje čestice”
I upornoj potrazi za istinskim zakonima univerzuma

Kad god me njegova oštra riječ dočeka s mačevima
Kojima na sitno sjecka klerikalizam
I nacionalizam u njoj dirne me u srce takva njegova
Ljubav prema toj domovini iskazana s bolom i vriskom
Što još nije sukladna stoljeću koje čovjekovu moć nalazi
U njegovom univerzumu a ne u kanonu koji sve
Zasniva na nacionalnoj čistoći ideologiji i vjeri

Samo u njegovim oštrim riječima pronalazim budućnost
Naše domovine u kojoj sam zajedno s njim još uvijek stranac
Sretan što nisam u takvome statusu u njoj samo s njim
Što u takvoj nesreći svi mi takvi kakvi jesmo
Jesmo i njezini mnogo više nego li oni koji našu ljubav
Prema njoj ne razumiju iako s njima osim njega
I ne živimo u domu njezine rajske ljepote
ni na kopnu a ni na moru

Ljubimo je beskrajno i kad nam od nje stiže tek pokoja
Kap iz njezina srca kojom potvrđuje da je i naša
I kad nam njezini kritičari poručuju da je od nas ljube
Više i snažnije možda i zato što još uvijek žive u kanonu
Prošlosti i što tako sporo putuju prema vremenu
U kojemu su zakoni univerzuma na strani čovjeka koji
Jednako ljubi i one koji ga ne razumiju kao i one koji ga svojom
Domoljubnom patetikom svrstavaju u nevjernike i izrode

Oni nikada neće shvatiti kako je to i nevjernik
Veliki vjernik pa oživljavaju najveće rane njegove domovine
I slave najveću njezinu sramotu i stid
Dok se on bori za njezino mjesto među najboljim
Za apsolut tolerancije i njezinu ljubav i prema drugačijem
I drugom izvan svih kanona
Iz raja na zemlji oni protjeruju u pakao svakog
Tko u njoj njima nije sličan

Na stadionima s rođenom djecom mašu
Njezinim stijegom i slave najsramniji
Dom njezine prošlosti
I optužuju ga što i on nije s njima

Oni ne znaju što je ljubav
Oni ne znaju što je vjera a ni dom
Nisu oni baš ni za kakvo dobro spremni
Njegova oštra riječ
Od toga zajedno s mojom
Boluje plače od stida crveni.

(Andrićevo Pismo iz 1920. godine kao polifonijska narativna pozornica)

Tokom raspada Jugoslavije Andrićevo Pismo iz 1920. snažno je ideološki instrumentalizirano, kao i gotovo ukupan opus ovog pisca, a oko ove priče i danas se vode ideološki sporovi pod maskom književne znanosti. Velikosrpska književna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini, čak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu čuvanom u Andrićevoj zadužbini u Beogradu priča naslovljenaPismo iz 1992.[1] Na toj osnovi, priča je uvučena u ideološko polje i pretvorena u tobožnji proročki tekst u kojem je pisac, na osnovu svoje spoznaje da je Bosna zemlje mržnje, predvidio rat 1992-1995. godine kojeg bi Srbi, da su bolje čitali ovu priču, dočekali daleko spremniji i porazili bi vjekovnog neprijatelja odmah na početku. Naravno, ovakva vrsta manipulacije naslovom i semantičkim potencijalima Andrićeve priče upečatljivo svjedoči o prirodi ideološke književne kritike na južnoslavenskom govornom području i njenoj ulozi u nacionalističkim ratnim mašinama tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ta manipulacija svoj pandan ima u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici koja je demonizirala Andrića i njegovu literaturu kako bi na islamocentričnim i osmanonostalgičnim osnovama uobličila novi tip bošnjačkog etničkog identiteta. Od Rizvićeve obimne studije Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu, preko zbornika Andrić i Bošnjaci, do Andrićevstva Rusmira Mahmutćehajića[2] – bošnjačka nacionalistička kritika u Andriću vidi isključivo bošnjakomrsca i islamomrzitelja, a njegovu literaturu kao estetiku genocida, kako ju određuje Mahmutćehajić, i osnovu za Miloševićev i Karadžićev ideološki projekt.[3]

Andrićeva složena slika Bosne, njenog hibridnog identiteta, komplicirane povijesti i ljudskih sudbina u njoj nije korištena samo za ideološke obračune u književnom polju nego je tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u nacionalističkoj štampi nerijetko bila podlogom za predstavljanje Bosne kao tamnog vilajeta i uzavrelog bosanskog lonca koji, zbog svojih unutrašnjih razlika, samo što nije eksplodirao i u kojem nije moguć nikakav oblik racionaliteta, humaniteta i humanističke društvene norme.[4] Tako se na temelju Andrićeve literature, ali ne samo njegove, u Titovoj Jugoslaviji formirao projekt tzv. unutrašnje demonizacije koji je stvarao preduvjete za kulturnu kolonizaciju BiH, a ona je tretirana kao zaostala provincija koja, zbog osmanskog naslijeđa u sebi, ne može razviti emancipatorske društvene prakse. Ta vrsta manipulacije Andrićevom pričom i njena ideološka instrumentalizacija bile su uvod za ono što će se zbiti nekoliko godina kasnije: bujanje velikosrpskog nacionalizma i krvavi raspad Jugoslavije uslovljen njegovim nastojanjem da osvoji teritorije BiH i Hrvatske na kojima bi stvorio tzv. veliku Srbiju.

Kulturno polje i Andrićeva književnost u njemu kao sami kanonski vrh iskorišteni su od strane ideologije za moralnu pripremu razaranja Bosne i rat na njenom teritoriju. Andrić, jedini jugoslavenski književni nobelovac, bio je idealan za takvu ideološku zloupotrebu književnosti. Na jednoj strani, Nobelova nagrada davala je njegovom djelu međunarodnu ovjeru i svjetsku kanonsku vrijednost, a, na drugoj, ideološki, kulturni, književni i medijski centri velikosrpske moći koristili su te činjenice da društvenom prostoru nametnu svoju interpretaciju Andrića i na toj osnovi svoje ideološke naracije u maksimalnoj mjeri prošire na cijelo društvo. Iz područja književnosti, književne znanosti i kritike Andrićeva literatura uvlačena je u društvenu svakodnevnicu i postajala idealan althusserovski shvaćen ideološki aparat. Takva instrumentalizacija književnosti išla je do te mjere da je Radovan Karadžić tokom rata dijelio Pismo iz 1920. i roman Na drini ćuprija stranim novinarima i diplomatima kao dokaze za neodrživost BiH.[5] Time je Karadžić uvlačio autoritet književnog nobelovca u političko polje u kojem on, kao vođa bosanskih Srba, provodi u djelo ono što je pisao Andrić. Drugim riječima, Andrićeva literatura korištena je za legitimaciju politike iza koje su ostali masovni ratni zločini sa srebreničkim genocidom kao njihovim zlim vrhuncem, etničko čišćenje, urbicid i kulturocid.

Andrićeva literatura tada je postala topos u kojem se bošnjački i srpski nacionalizam sukobljavaju kao dvije neprijateljske ideologije koje Andrićevu književnost vide na isti način, mjere istim mjerilima i identično koriste u svoje svrhe. Razlika je samo u njihovoj oružanoj snazi, a model kulturalizacije ideologije i politike potpuno je identičan u oba nacionalizma.

Na Drini ćuprija svođena je u takvim interpretacijama na plakat koji odražava historiju međunacionalne mržnje, prije svega srpske i bošnjačke u BiH, dok je Pismo iz 1920. zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja mržnje postajalo političkom parolom. Potom je ta vrsta čitanja nametnuta obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama Andrićeva literatura tumačena kao ideološka platforma na kojoj se uobličuje slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. U konačnici, Andrić je u javnom prostoru postao pisac u čijem djelu je nacionalizam pronašao osnovu za legitimaciju svojih ubilačkih naracija – kako čvrste, ortodoksno i esencijalistički shvaćene kolektivne identitete određuje Amin Maluf.[6]

A zašto je to bilo moguće i šta je to u Andrićevoj literaturi što omogućuje nacionalizmu da je iskoristi za svoje ciljeve? Najjednostavnije rečeno, sama njena tema: složena bosanska povijest i ljudska situacija u njoj. Andrić je južnoslavenski postimperijalni pisac i zastupnik ideologije integralnog jugoslavenstva i slojevitog jugoslavenskog multikulturalizma. Kao postimperijalni pisac, on je u svome opsežnom djelu razvijao priče koje su na različite načine emancipatorske za sve bosanske etničke identitete, a u njegovom djelu očigledna je tzv. imperijalna trauma tih identiteta, bilo da ona dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine Bosnom.

Stoga bi se moglo reći da su neki Andrićevi junaci na različite načine nosioci austrofobije i osmanofobije, te da njihov fobični stav prema imperijama koje su vladale Bosnom proizvodi oslobodilačke i emancipatorske naracije koje su na južnoslavenskom prostoru obilježile književnu tradiciju od renesanse do Andrićevog vremena, pa i dalje – sve do visokog modernizma. Andrić se, tako, uklapa u eliotovski shvaćen niz književne tradicije od Marulićeve Judite, preko Gundulićevog Osmana, do Prešernovog Krštenja pri Savici, Mažuranićevog epa Smrt Smail-age Čengića i Njegoševog Gorskog vijenca, ali i u realistički postuliranu narativnu tradiciju u pripovjedačkoj Bosni, te usmenu epiku. On tu tradiciju koliko nasljeđuje toliko ju i preobražava u skladu sa načelima svog tipa modernističke poetike u kojoj se lokalni hronotop neprestance univerzalizira duž vremenske i prostorne ose priče.

Na toj osnovi Andrić historiju personalizira, pa njegovi junaci nisu više akteri povijesnog lanca zbivanja nego je povijest postala njihovom unutrašnjom morom koja im radikalno mijenja identitet. Personalizirana povijest se izvana, iz događajnog lanca zbivanja, pretače u doživljajni, unutarnji lanac psihičkih i mentalnih reakcija junaka na povijesne promjene. Ovako oslikana povijest presudno određuje Andrićeve romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija, ali i čitav niz njegovih priča čija se radnja odvija u osmanskom ili austrougarskom dobu. Na toj osnovi Andrić je radikalno promijenio filozofiju historije u južnoslavenskoj književnosti i sa ničeanski shvaćenog monumentalističkog prešao na arhivarski i kritički koncept povijesti.[7] To mu je i omogućilo da u romanu Na Drini ćuprija razvije simbolički tip povijesne hronike, sa mostom kao fukoovski pojmljenom kompenzacijskom heterotopijskom figurom koja prelazi sve identitarne granice i iz povijesnog vremena dobacuje u metafizički pojmljenu vječnost, nudeći utjehu i spas čovjeku pred spoznajom povijesnog i egzistencijalnog apsurda. Travnička hronika drugačije je narativno koncipirana, jer preispituje vremensku granicu između tradicije i moderne na bosanskom prostoru i sudar imperijalnih ideologija i prosvjetiteljske utopije u Travniku kao simboličkom toposu na granici između različitih civilizacija i njihovih normi. Jednostavno rečeno, Andrić je preslojio historijski u novopovijesni roman, baš kao što je u prozi historijsku priču preoblikovao u simboličku, psihološku i kulturološku. Nacionalistički zasnovana književna kritika negira takvu Andrićevu narativnu poetiku, a njegovu literaturu svodi na historijski mimetizam i (veliko)srpsku reprezentaciju povijesti.

Pismo iz 1920. na višestruk način privlačno je nacionalističkoj kritici. Zbog junakovog stava da je Bosna zemlja mržnje, ona je u ovoj Andrićevoj priči pronalazila lični piščev stav o Bosni, identificirajući piščevo sa stajalištem junaka i previđajući bahtinovski pojmljenu polifoničnost priče i njeno narativno višeglasje.[8] Na drugoj strani, ona previđa i psihološki, i etički, i identitarni profil junaka koji bježi iz Bosne zbog spoznaje o olujama mržnje što bujaju u njoj ispod površine života. Također, ta kritika previđa i cjelinu narativne strukture, onaj luk od junakove odanosti prometejskom mitu s početka priče do njegove pogibije u Španskom građanskom ratu na njenom kraju, uz gorki komentar naratora: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“ Priča se tim postupcima svodi na parolu u kojoj je Andrić iskoristio svog junaka Maksa Levenfelda da tobože izrekne svoj demonizatorski politički i ideološki stav o Bosni, svojoj domovini.

Velikosrpska književna kritika preko Andrićeve literature nastoji svoj osmanofobni metanarativ legitimirati u društvenom polju, pri čemu valja imati u vidu da je ona osmanofobnost književne tradicije u potpunosti ideološki preobrazila. Naime, južnoslavenska književna tradicija sve do Andrićevog doba je u svojoj osmanofobnosti izjednačavala imperijalnog i religijskog Drugog kako bi formirala oslobodilačke naracije u vremenu kad Osmanska imperija vlada južnoslavenskim prostorom. Iz te osmanofobnosti, a kasnije, tokom devetnaestog stoljeća, i austrofobnosti, književnost je razvijala ideje panslavizma i jugoslavenstva da bi očuvala san o slobodi južnoslavenskih naroda.[9] Neki Andrićevi junaci, i ne samo njegovi, nerijetko su uklopljeni u svom antiimperijalnom stavu i oslobodilačkoj žudnji upravo u kontekste kulturne i društvene austrofobije i osmanofobije i na različite načine ih odražavaju u svojim narativnim iskazima. Međutim, po logici narativnih kontrapunkta kao izraza složene povijesne zbilje, jedan broj Andrićevih junaka razvija i osmanofilne reakcije na povijesne događaje, a u nekoliko priča ovaj pisac iskazao je vrsnu pohvalu osmanskoj kulturi građenja zadužbina u BiH.

Velikosrpska književna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše književno i ukupno tradicijsko naslijeđe, a njegov oslobodilački potencijal pretvara u velikosrpski osvajački nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog onim etničkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etnička grupa, postaju u velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i svepovijesni demoni koje treba uništiti. Na taj način potpuno je promijenjen sadržaj osmanofobnog metanarativa i on je od oslobodilačkog dobio ideološki sadržaj osvajačkog stava, a namjesto panslavenstva i jugoslavenstva sadržinu velikosrpstva.

Na velikosrpski osmanofobni metanarativ bošnjačka nacionalistička kritika reagira onim osmanofilnim, pa, u skladu s tim, idealizira doba osmanske vladavine Bosnom. U konačnici, ona tu vladavinu vidi kao izvorište bošnjačke nacije, bosanskog multikulturalizma i tradicijske harmonije, a osmanski milet sistem izdiže na razinu svepovijesne formule bosanskog međuetničkog sklada. To se možda najbolje očituje u sintagmi jedinstvo razlika Rusmira Mahmutćehajića, koji, bez obzira na njenu oksimoronsku osnovu, tu sintagmu pretvara u metafizičku supstancu bosanskog hibridnog identiteta.

Tu je, zapravo, sadržana suština sukoba dvije nacionalističke kritike koje se bore za dominaciju nad upravljanjem značenjima Andrićeve književnosti. Posljedica je da se osmanofobni i osmanofilni metanarativi nameću za ovjeritelje ukupnog društvenog i humanističkog znanja, a, u skladu s njima, vrši se i (re)interpretacija povijesti, te međuetničkih, religijskih i ukupnih društvenih odnosa u njoj.

Pismo iz 1920. sa spoznajom njegovog junaka o olujama bosanske mržnje preispituje tradiciju bosanske osmanofobije i osmanofilije, ali ne samo njih, jer se u oluje te mržnjeupisuju i druge fobije i filije kao identifikacijska polja za uspostavljanje identiteta društvenih i međuetničkih razlika. Andrićev junak traži, naprosto vapi da se te razlike osvijeste i vide kao izvorišta mržnje, te da se analiziraju kako bi se prevazišle i kako bi se društveni prostor emancipirao od njih, dok nacionalistička kritika te razlike apsolutizira, produbljuje i na njima gradi svoje ubilačke ideološke naracije. Drugim riječima, Andrić nije mogao ni naslutiti u kolikoj mjeri će baš ta kritika potvrđivati stajališta njegovog junaka o bosanskoj mržnji i u kolikoj mjeri će svoju ideološku mržnju pokušavati nametnuti ukupnom društvu kao oblik društvenog i humanističkog znanja.

A kako, zapravo, funkcionira i o čemu priča Andrićevo Pismo iz 1920? Ostvarena kao dijaloška naracija dvojice prijatelja, neimenovanog naratora i Maksa Levenfelda, uz epistolarni dodatak u kojem Maks u obliku eseja izlaže svoja stajališta o Bosni i razloge za odlazak iz nje, te naratorov uvod u kojem portretira svoga prijatelja u mladosti i završni komentar o njegovoj pogibiji u Španskom građanskom ratu, ova priča netipična je za Andrićev pripovjedački postupak. Andrić je u svom pripovjedačkom postupku ostvario kulturološku, psihološku, novopovijesnu i simboličku priču[10] u kojoj se lokalni hronotop, Bosna za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine, neprestano univerzalizira – da bi, na koncu, dobio simbolička obilježja. Pismo iz 1920. jedna je od rijetkih Andrićevih priča koje se približavaju njegovoj savremenosti. Otud esencijalistička kritika, analizirajući naratora priče, nerijetko ističe mogućnost da je on jednak autoru, pa se tekstualna instanca naratora, sa svim njegovim unutartekstualnim uslovljenostima, izjednačava sa okvirom biografije samog autora. Tu se kao argument koristi podudarnost piščevog i naratorovog školovanja u sarajevskoj gimnaziji i naratorova zanesenost literaturom, te proživljeno iskustvo Prvog svjetskog rata.

Naravno, Andrić se vrlo vješto poigrao okvirom svoje biografije, ali u samoj priči nije ponudio niti jedan osnov za tezu da se narator može izjednačiti s njime. Kao i u većini svojih priča, on je i ovdje zapretao svoje ognjeno Ja, o čemu, kao jednom od temelja piščevog narativnog postupka, upečatljivo piše Zdenko Lešić.[11] To ognjeno Ja do punog izraza došlo je u Ex pontu i Nemirima, Andrićevim ekspresionističkim prozama baziranim na drami ispovijesti. I samo tu, u ta dva djela, Andrić se koristio ispovjednom narativnom tehnikom. Sve druge njegove priče u osnovi kreću od psihološkog realizma, ili su bazirane na simboličkom tipu naracije, odnosno na naraciji kao osobenoj kulturološkoj studiji u kojoj se junaci zatiču u tzv. kulturološkom hijatusu i iz nove epistemološke situacije procjenjuju tradiciju i njenu vertikalu vrijednosti.

Pismo iz 1920. tematizira jednu ljudsku sudbinu uhvaćenu u vrtlog historije, bez mogućnosti da joj na bilo koji način umakne. Pri tom, to je sudbina junaka idealiste odanog prometejskom mitu i humanističkim nalozima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a razočaranog u čovjeka i čovječanstvo zbog iskustva klaonice Prvog svjetskog rata. Maks Levenfeld je otud tipični junak onog toka svjetske antiratne književnosti koji je oformljen u ekspresionističkoj pobuni i kasnije uobličen u modernističkom skepticizmu iza Drugog svjetskog rata. Zato je rat ključni povijesni događaj ove priče, i to ne samo kao ubilački nego i kao prijelomni događaj koji razara devetnaestovjekovne utopije prosvjetiteljskog i racionalističkog humanizma. A to znači da Andrić preko Maksa Levenfelda pripovijeda uz ostalo i o evropskoj slomljenoj generaciji intelektualaca iza Prvog svjetskog rata koja ne može oformiti nove humanističke naracije nakon što je čovječanstvom protutnjala opća klaonica. Takvo raspoloženje intelektualaca sumira se u romanu Na Drini ćuprijanaratorovom ocjenom da je devetnaesti vijek obećao čovječanstvu opće pravo glasa, a odveo ga u stanje opće vojne obaveze.

Na ovaj način koncipiran, junak Pisma iz 1920. pojavljuje se kao stalna drugost modernog militarističkog ustroja svijeta, neko ko iz pozicije drugosti normativnog poretka svojom tragičnom sudbinom dovodi u pitanje i osporava njegov temelj. Ali Maks nije samo drugost u odnosu na normativni militaristički poredak modernog čovječanstva, on je to i u odnosu na normativni poredak bosanskih identiteta. Stoga je za svaki oblik interpretacije ove priče nužno uzeti u obzir Maksov portret što ga na početku iznosi njen narator: „Čovek koji sedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata.“

Maksov identitet implicitno dovodi u pitanje i osporava normu čistih, esencijalno pojmljenih krvno-srodničkih kolektivnih identiteta,[12] pa je on rođenjem određen identitarnom višestrukošću. Zbog toga i ne može pripadati nikakvoj ograničenoj identitarnoj formi, već nužno prelaziti preko svih identitarnih granica i doseći oblik kozmopolitskog identiteta što je uobličen na narativima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Maks je, dakle, rođen u Bosni, ali identitarno pripada čovječanstvu, a njegova odanost prometejskom mitu ukazuje na to da je on apsolutni humanist. Kao stalna drugost koncepta čvrstih, organski pojmljenih kolektivnih identiteta, Maks i može zauzeti kritički stav prema njima. On je, uz to, lekar i lekarski sin, pa i samo njegovo zanimanje nosi humanistički potencijal. Istodobno, Maksovom čovjekoljubnom uvjerenju pridodaje se odanost prometejskom mitu, pa on ne citira Goetheovog Prometeja samo zbog ljepote pjesme nego u zanosu, potpuno se identificirajući sa starogrčkim mitskim junakom koji se žrtvovao za čovjeka i čovječanstvo. Na taj način Andrić je junaka priče modelirao kao narativnu figuru koja iz starogrčkog mitskog osnova dobacuje u moderno doba i spaja u sebi humanističke naracije od Prometeja do evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a potom i do generacije pobunjene protiv modernog militarizma dvadesetog stoljeća.

No, Maks Bosnu doživljava kao svoju drugu domovinu, što znači da on govori iz perspektive njene unutrašnje drugosti, nekoga ko je po poreklu stranac, a u Bosni je ugledao svetlost dana. Ta pozicija unutrašnjeg stranca, koji je od pripadnika većinskih identiteta percipiran kao Švapče i kuferaš, omogućuje junaku priče distancu u odnosu na vladajuću društvenu normu i identitarnu hijerarhiju. Upravo zbog te distance, on može razvijati racionalistički i kritički stav i promatrati Bosnu drugačijim pogledom od onog normativnog. Taj pogled i s njim usklađen kritički stav vide Bosnu i njene stanovnike u rasponu od svijetlog do tamnog, od anđeoskog principa života do onog iracionalnog, sotonskog. Bosna je otud viđena u vertikali vrijednosti, pa se u Maksovom pogledu ona otkriva ne samo kao zemlja mržnje već i kao „divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.“

Raspon u Maksovom pogledu na Bosnu uslovljen je empatijom koja bosanskog čovjeka vidi u drami njegovog postojanja u kojoj je on izložen istodobnom djelovanju sila dobra i zla, komplicirane i teške povijesti i zanosa koji ga izdižu iznad njene surovosti. Ali, ono što presudno određuje kritički pogled Andrićevog unutrašnjeg stranca na Bosnu i stalne drugosti u odnosu na normativni poredak i hijerarhiju kolektivnih identiteta jeste, kako je ovdje već naglašeno, klaonica Prvog svjetskog rata. Zato on na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu i govori o ratu kao o općoj tragediji čovjeka i čovječanstva: „Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, više protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašten kad je rekao da čestita pobedinicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže.“

Taj Maks, koji govori nakon iskustva ratne klaonice, jest, kako je ovdje naglašeno, čovjek kojemu su skršene utopijske naracije devetnaestog stoljeća, ali, istodobno s tim, on je i kamijevski pobunjeni čovjek, onaj koji je izgubio iluzije, pa je to čovjek koji u ratu ne spoznaje vojni i politički poraz nego poraz humaniteta uopće. Taj poraženi čovjek u isto vrijeme je i čovjek univerzalnog morala koji prelazi granice svih podjela među ljudima, a govori u ime poražene ljudskosti. Sada se njegovim identitarnim dimenzijama unutrašnjeg stranca, idealiste odanog prometejskom mitu i devetnaestovjekovnim humanističkim naracijama, pridružuje identitarna odrednica poraženog čovjeka i nekoga ko je spoznao opći poraz ljudskosti u ratnoj klaonici. Maks, dakle, govori iz perspektive tog poraza, pa su njegove spoznaje utemeljene na moralnoj odgovornosti izrasloj na strahu za opstanak ljudskosti u svijetu militarističke moći i njenog ubilačkog karaktera.

Međutim, Maks nije usamljen u takvom stavu nego se njegov osjećaj poraza proteže na cijelu tzv. pobunjenu generaciju nakon Prvog svjetskog rata: „Posle tog velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu. Ti ljudi nisu u sebi nalazili sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu.“

Andrić, dakle, višestruko motivira Maksov pogled na Bosnu i uklapa ga u modernističku skepsu nastalu iza Prvog svjetskog rata, skepsu koja je obilježila dvadeseto stoljeće s njegovim iskustvom dva svjetska rata, koncentracionim logorima i masovnim ratnim zločinima. Na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu u Maksov pogled na čovjeka i čovječanstvo upisuje se ta skepsa i presudno određuje njegova mjerila vrijednosti. Iz nje on i gleda Bosnu i spoznaje njene oluje mržnje, baš onako kako na moderni militaristički ustroj čovječanstva gleda neposredno iza Drugog svjetskog rata npr. američka izgubljena generacija pisaca koja ne usvaja optimizam, slavu i uvjerenja vojnog i ideološkog pobjednika u tom ratu već u njemu vidi sveopći poraz ljudskosti. Andrićeva priča Pismo iz 1920.,objavljena neposredno iza Drugog svjetskog rata sa skeptičnim pogledom njenog junaka na čovječanstvo i Bosnu u njemu, uklapa se upravo u takav književni kontekst i njegovu filozofiju skepse i patnje na osnovu kojih mjeri učinke povijesti.

Zato to nije priča koja demonizira Bosnu, kako tvrdi nacionalistička kritika, već priča – vapaj za nepovratno izgubljenom humanističkom utopijom i žudnja za ljubavlju koja može obnoviti prometejski sadržaj čovjekove egzistencije suprotstavljene bogovima kao simbolima svakog oblika hegemonijski ustrojene moći. Otud se u Maksovom pogledu na Bosnu ne nalazi egzotistički osnov, karakterističan za imperijalna stajališta koja, u ime tobožnje civilizatorske misije, žele pokoriti ovu i svaku drugu imperijalnim pogledom slično određenu zemlju. Upravo suprotno, osnova Maksovog pogleda je racionalna kritika druge domovine, a u toj kritici ljubav i žudnja da se prevlada postojeće stanje nesvjesne sukobljenosti i mržnje među lokalnim kolektivnim identitetima koji međusobno povlače čvrste granice, ne uočavajući mogućnost za prevazilaženje razlika u ime utopije univerzalne humanosti. Iz te kritike Andrićev junak u svom pismu negdašnjem gimnazijskom prijatelju i naratoru priče i traži da se ta mržnja osvijesti i racionalizira, eda bi se prevazišla: „Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire kad to čuje, shvati i vidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“

U ovim stajalištima Maks podsjeća na drugog Andrićevog junaka – Defosea iz Travničke hronike. Oba junaka vide nepomirljivost bosanskih unutrašnjih identitarnih razlika i oba teže da se te razlike međusobno izmire i prevaziđu. Oba su odana prosvjetiteljskom utopizmu i njegovoj ideji emancipacije čovjeka i čovječanstva. Defose će uvidjeti da se bosanski kolektivni identiteti obrazuju u svojoj čvrstini preko identifikacijskih polja i simboličkih imaginarija koji su izvan Bosne, a u svojoj religiocentričnosti ne teže nikakvoj hibridizaciji kako bi nadvladali svoju fobičnost od drugih. Maks kao da dalje razvija to Defoseovo saznanje i u bosanskim kolektivnim razlikama pronalazi nesvjesnu mržnju. Uspostavljeni na religiocentričnim simboličkim imaginarijima sa apsolutiziranjem interpretativnog koncepta monoteističke istine svijeta i čovjeka, a oblikovani radom imperijalnih kulturnih praksi i identitarnih strategija, ti se kolektivni identiteti međusobno sudaraju u svojim kulturnim i tradicijskim vrijednostima. O tome Andrić upečatljivo piše na početku romana Na Drini ćuprija, analizirajući međuetničke kulturne razlike u narodnim predajama, pričama i legendama izmaštanim oko Mehmed-pašinog mosta u Višegradu. Baš kako Defose traži prevazilaženje razlika i transgranične forme bosanskog identiteta, isto tako i narator Na Drini ćuprije vidi mogućnost da se prodiranjem do povijesne istine dekonstruiraju narodne legende, priče i predaje, eda bi se na mjestu razlika pojavila zajednička spoznaja o tragičnoj povijesti. Maks nastavlja tu opsesivnu poetičku težnju u Andrićevom književnom opusu i, u ime univerzalne humanističke etike i opomene pred budućnošću, poučen iskustvom svjetskog rata kao opće tragedije čovječanstva, zahtijeva analizu nesvjesne mržnje u bosanskom čovjeku. On svoj zahtjev temelji na posttragičnoj etici skeptično zagledanoj u militarističku budućnost čovjeka i čovječanstva, te se spoznaja o nesvjesnoj mržnji bosanskog čovjeka na koncu ispostavlja kao briga za njegovu budućnost. Zato on ističe da je to: „Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života, ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.“ Maks, nadalje, takvumržnju razlikuje od one koja „kao i gnev ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi koje samo bujice mržnje i mogu da iščupaju i otplove. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu i stvaranje boljeg života.“

Na ovom mjestu nameće se sama od sebe sličnost u mišljenju Andrićevog junaka o društvenoj funkciji gnjeva sa načinom na koji o njemu kao pokretaču povijesti i ključnoj energiji koja se skuplja u društvene banke srdžbe misli njemački filozof Peter Sloterdijk.[13]Prema Sloterdijku, gnjev nema isključivo funkciju razaranja nego više građenja u povijesti, a tokom društvenih procesa neprestano se akumulira, potom razvija u jezičkim politikama, da bi, na koncu, bio pretvoren u političko djelovanje, odnosno u povijesnu akciju.

Andrićev junak u etičkoj strepnji nad budućnošću Bosne i bosanskog čovjeka otkriva i kontrapunktalnost njihovih egzistencija: „Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaše ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.“

Ovaj kontrapunkt je vrhunac Maksove misaone drame suočenja sa bosanskom stvarnošću u kojoj „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“ i u kojoj se čak i vremena računaju i mjere na četiri različita monoteistička načina i teku paralelno, bez mogućnosti bilo kakvog dodira. Jednostavno rečeno, tamo, u pobožnostima, gdje se očekuje krajnji oblik anđeoskog humanizma, Maks otkriva i sadržinu sotonskog principa i ubilački nagon baš u ime tih pobožnosti. A etničke tradicije nisu oblikovane prema nalozima unutrašnjih bosanskih centara nego onih vanjskih, onih izvan same Bosne, pa se vanjski sudari negativnih povijesnih sila odražavaju i umnogostručavaju u samoj Bosni. Kao da u Maksovim kritičkim stavovima odjekuje naše vrijeme u kojem je nacionalizam i s njim usklađen sistem ideološke kritike i ideologizacije kulturnih tradicija apsolutizirao njihove granice i pretvorio ih u neprelazne bedeme, pa te tradicije sakralizirao, bez mogućnosti njihove transformacije.

No, Maksov kontrapunktalni pogled na Bosnu otkriva dinamičku strukturu multikulturnih, multietničkih i multireligijskih društvenih i povijesnih zajednica obilježenu stalnim sukobom, odbijanjem, imaginiranjem susjeda kao neprijatelja, ali i trenucima dijaloga razlika i stvaranja novih kulturnih i humanističkih vrijednosti. Taj pogled, nadalje, Bosnu vidi kao složenu dramsku pozornicu čije odnose nije moguće analizirati idealističkim kategorijama stalnog povijesnog sklada razlika i njihovog multikulturnog jedinstva nego u horizontima povijesnih procesa u kojima se ukazuje dinamički sistem odnosa istovremenog odbijanja i privlačenja, saradnje i sukoba, jezičkih politika prijateljstva i demonizacije, te, u konačnici, trijumfa sila zla, ali i snaga dobra koje mu se opiru.

Kontrapunkt na toj osnovi oblikuje Maksovu kritiku bosanskih oluja mržnje, da bi se u Andrićevoj priči pretočio u narativnu polifoniju. Narator priče, naime, ne dijeli Maksovo gledište niti njegova uvjerenja, a njegov glas u priči sve do njenog kraja ne funkcionira kao opozicija Maksovim stajalištima. Taj glas, njegova fokalizacija i naracija služe da predoče Maksovu dramu mišljenja i dramu traženja mjesta u kojem bi živio i ostvario svoje humanističke potencijale. Potom se drami mišljenja pridružuje drama odlaska iz Bosne, a onda i drama Maksove životne akcije. Sve te drame predočene su iz naratorove vizure koju obilježava pretpostavljeno, ali neizrečeno neslaganje sa Maksovim stavovima o Bosni kao nekom posebnom, unikatnom slučaju u svijetu. Maks, koji je u mladosti presudno utjecao na naratorov duhovni profil, u sadašnjoj naratorovoj optici je promijenjeni čovjek koji je „okrupnjao od života na frontu, ogrubeo, odeven (je) kao neki preduzimač“, a od negdašnjeg zanesenjaka knjigama i idealiste odanog prometejskom mitu postao je skeptik – koji o ratu govori s gorčinom čovjeka poraženog opštim stradanjem. Negdašnji mladalački uzor, sada je čovjek koji beži od bosanske mržnje, nadajući se da će u nekom gradu u Južnoj Americi ili u Parizu pronaći kakav-takav mir i mogućnost da ostvari svoje ljudske potencijale.

Narator, koji ne eksplicira svoja sadašnja stajališta, a u uvodu pokazuje koliko ga je odredilo i profiliralo gimnazijsko prijateljstvo s Maksom, u priči postaje svjedokom i promatračem Maksove tragične sudbine. Tako onaj kontrapunktalni Maksov pogled na Bosnu postaje osnovom za uspostavljanje narativne polifonije na njenom kraju. Naime, naratorov izvještaj o Maksovom životu sabira činjenice: nastanjivanje u Parizu, ljekarska praksa u tom gradu, pomaganje ljudima iz naših krajeva i pridruživanje republikancima u Španskom građanskom ratu, gdje se „pročuo svojom revnošću i znanjem“. Tu je, na koncu, i izvještaj o Maksovom tragičnom kraju: „Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.“ Tu je i gorki komentar: „Tako je završio čovek koji je pobegao od mržnje.“

A baš tim komentarom otvara se čitava polifonijska mreža koja Andrićevoj priči omogućuje da univerzalizira lokalni bosanski hronotop i njegove oluje mržnje. Sada se iz lokalnog fenomena mržnja prenosi na općeljudski plan, na čovječanstvo i njegov militaristički ustrojen poredak, pa u ratnom zločinu u malom aragonskom gradu ne gine samo skeptični humanist Maks u bolnici nego i gotovo svi njegovi ranjenici. Tako mržnja postaje ključnim principom suvremene čovjekove civilizacije, dozivajući u sjećanje internacionalni otpor Francovom fašizmu. Onaj otpor koji Tvrtko Kulenović u romanu Istorija bolesti naziva zadnjom idejom ljudskog bratstva i imenuje čovekovom porodicom.

Andrić, dakle, Pismo iz 1920. organizira kao narativnu dramsku pozornicu na kojoj vode dijalog Maksova stajališta utemeljena na iskustvu sveopćeg ljudskog poraza i skeptično zagledana u budućnost, te obilježena vapajem za svečovječanskom ljubavlju koja bi nadvladala svaku mržnju, i gorka, ledena naratorova ironija s kraja priče. Ta ironija dehijerarhizira vertikalu svijeta i asocijativno se vraća kainskom znaku čovjekovog postojanja od njegovog mitskog zasnova do modernih ratnih klaonica i izvjesnosti mračne budućnosti sa njenim apokaliptičnim znakom mržnje. U takvom narativnom dijalogu Bosna je postala transvremenim i transgraničnim simbolom u koji je upisano sveljudsko iskustvo ratova što ih je oblikovala moć mržnje kao tvorbeni princip ukupne historije. Iznad toga lebdi Maksov vapaj za nikad dosegnutim humanitetom i lomi se u krik što se proteže vremenom – od Abela do žrtava u današnjim ratovima.

Rezime:

Andrićeva priča Pismo iz 1920. organizirana je kao polifonijska narativna pozornica u kojoj se neizravno sučeljavaju dva stajališta: Maksovo o olujama bosanske mržnje u njegovom kontrapunktalnom pogledu na Bosnu i naratorovo koje je iskazano na kraju priče, u gorkom komentaru koji sumira Maksovu tragičnu sudbinu. Maksova spoznaja o bosanskoj mržnjizasnovana je na njegovom iskustvu Prvog svjetskog rata kao općeljudskog poraza, a Andrić svog junaka obrazuje kao višeslojnu narativnu figuru u koju se upisuju humanističke utopijske konfiguracije od prometejskog mita do naracija evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Takva narativna figura bazirana je na poetici modernističkog skepticizma, a u skladu s njom i cjelina narativne strukture, pa se lokalni hronotop u njoj modernistički univerzalizira i postaje simbolom kainske sadržine čovjekovog trajanja u povijesti. Mržnja se otud ukazuje kao tvorbeni princip povijesti, a Maksova kritika mržnje postaje vapajem za ljubavlju kao stalno odgodivom utopijom koja se na kraju priče slama junakovom pogibijom u Španskom građanskom ratu. Bošnjačka i srpska nacionalistička kritika u ovu priču upisuju svoje ideologeme koje se na koncu pretvaraju u metanarative kao oruđa za interpretaciju društvene i povijesne stvarnosti BiH.

Ključne riječi: prometejski mit, prosvjetiteljska i racionalistička utopija, polifonija, utopija, ljubav, mržnja, modernistička skepsa, simbolički hronotop, nacionalistička kritika.

Izvori:

Pismo iz 1920. U: Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić (2004); izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo, Civitas.

Literatura:.

Bahtin, Mihail, (1967): Problemi poetike Dostojevskog. Beograd, Nolit.

Biti, Vladimir, (prir.) (2002): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.

Eagleton, Terry, (2005): Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam.

Eco, Umberto, (2001):Granice tumačenja. Beograd, Paideia.

Foucault, Michel, (2002): Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti; preveo Srđan Rahelić, Zagreb, Golden marketing.

Gibson, Andrew, Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedač, lik; priredio Cvjetko Milanja (1999). Osijek, Svjetla grada.

Ignjatović, Aleksandar,  (2007) Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer,  Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2,Sarajevo.

Kazaz, Enver, (2012): Subverzivne poetike, Zagreb-Sarajevo, Synopsis.

Lešić, Zdenko, (1988) Pripovjedači, Sarajevo.

Lovrenović, Ivan, (2016): Ivo Andrić, paradoks o šutnji, dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 13.3. 2016.

Maluf, Amin, (2003) Ubilački identiteti, Beograd.

Pobrić, Edin, (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.

Ricoeur, Paul, (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.

Žanić, Ivo, (1996) Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18.

[1] Isp. Branimir Živojinović, Rukopisi. Dve beležnice Ive Andrića, Sveske Zadužbine Ive Andrića, god. XXII, sveska 20, Beograd, oktobar 2003., i Predrag Palavestra, Knjiga o Ivi Andriću, Beograd, 1992.

[2] Vidjeti: Zbornik radova Andrić i Bošnjaci, Tuzla, 2000., ur. Munib Maglajlić; Muhsin Rizvić,Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo, 1995.; Rusmir Mahmutćehajić,Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja, Beograd, 2015.

[3] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzine poetike, Sarajevo, 2012. i Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.

[4] U tadašnjoj beogradskoj štampi BiH je u pravilu određivana kao tamni vilajet, kada su u javnost izbijale velike političke afere, kao što je općepoznati slučaj Agrokomerc, te politička suđenja, kao npr. ono Izetbegovićevoj grupi iz 1983. godine. Takva medijska praksa može se promatrati i kao ideološki nastavak projekta unutrašnje kolonizacije iz doba Kraljevine Jugoslavije o kojoj je upečatljivo pisao Aleksandar Ignjatović, analizirajući politike kulturnog predstavljanja te kraljevine na svjetskim izložbama. Vidjeti: Aleksandar Ignjatović, Periferna imperija i unutrašnja kolonizacija. Jedan istorijski primer,  Vizura, časopis za savremene vizaulne umjetnosti, likovnu kritiku i teoriju, br. 1-2, Sarajevo,2007.

[5] Isp. Ivo Žanić, Pisac na osami. Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH, Erasmus, 18, 1996.

[6] Isp. Amin Maluf, Ubilački identiteti, Beograd, 2003.

[7] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[8] Najnoviji primjer takve manipulacije ovom Andrićevom pričom dolazi iz pera hrvatskog povjesničara Ive Banca. U tekstu Politički aspekti Andrićeva djelovanja (Književna republika, 7-9, 2013.) Banac između ostalog piše: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda.” Izvrstan ironičan komentar Bančevog stava daje Ivan Lovrenović u tekstu Kopile ovjenačno nobelom (dostupno na internet adresi: ivanlovrenovic.com, 1.3.2015.): „Zapanjio sam se nad tim ‘mesarenjem književnosti’: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!“

[9] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[10] Šire o modelima Andrićevog pripovijedanja vidjeti u: Enver Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[11] Isp. Zdenko Lešić, Pripovjedači, Sarajevo, 1988.

[12] O ideološkoj instrumentalizaciji takvog koncepta identiteta za vrijeme rata u BiH, ali i čitavim tokom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme raspada Jugoslavije, ponajbolje svjedoče rasprave o tzv. miješanim brakovima i medijska hajka protiv njih. Prebrojavajući krvna zrnca, kako su isticali kritičari takvih rasprava, nacionalistički intelektualci, političari, novinari, akademski radnici i drugi ideološki moćnici utemeljivali su etničke identiteta na rasističkim osnovama. Bošnjački nacionalizam je u listovima Zmaj od Bosne i Ljiljanpokrenuo tokom rata pravi medijski linč protiv miješanih brakova, optužujući ljude u njima, njihove potomke i zastupnike prava na njih za nacionalnu izdaju. Neki od najutjecajnijih bošnjačkih pisaca, akademičara, novinara i političara u svojim tekstovima o miješanim brakovima dali su svoj doprinos općoj povijesti rasističkog beščašća. Šire o tome vidjeti u: E. Kazaz, Subverzivne poetike, Sarajevo, 2012.

[13] Isp. Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled, Antibarbarus, Zagreb, 2007, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović

Pismo Miljenku Jergoviću

Ljubljana, 25. 2. 2016

Dragi Miljenko,

Tvoj odličan tekst o mojoj tetki Bahriji Nuri Hadžić veoma me je dirnuo, pa sam seo da Ti napišem nekoliko svojih sjećanja na nju.

Za tu vezu pobrinuo se moj stric Jerolim (Jerko) Novak koji se oženio Bahrijinom sestrom Nadžidom.

Kao što znaš, njihov otac Osman Nuri Hadžić (1869 – 1937) je bio sudija (studirao u Beču i u Zagrebu) te književnik koji je zajedno sa Ivanom Azizom Miličevićem bio suautor prvog bosanskog romana Bez nade, objavljenog pod psevdonimom Aziz Osman. Majka Almasa (arapsko: diamant) Sokolović, bila je potomka velikog vezira Otomanskog carstva Mehmeda paše Sokolovića (imam njenu smrtovnicu). Osman i Almasa bili su široko obrazovani kozmopoliti, pristalice Ata Türkovih reformi; sve četiri kćerke dobile su univerzitetne diplome, a djelimično studirale u inostranstvu. Povijest feminizma u prostorima bivše Jugoslavije bilježi da su sestre Nuri Hadžić bile prve Muslimanke koje su skinule feredžu i do kraja života se borile za obrazovanje i jednakopravnost muslimanskih žena.

Tri sestre Nuri Hadžić zvao sam u djetinjstvu »tetkama« – Nadžidu, Bahriju i Rabiju; četvrtu nisam dobro poznavao. Ove tri moje mostarske tetke otvorile su mi oči za bogatstvo i specifičnosti bosanske i hercegovačke kulture, što je imalo za posledicu da sam od malih nogu nadalje rado odlazio u te krajeve, a prije svega u Sarajevo.

Dok smo živjeli v Beogradu, često su dolazile u posjetu, Bahrija zajedno sa mužem. Poslije 1968. godine, kada smo se preselili u Ljubljanu, posjećivale su nas – zajedno ili pojedinačno – nekoliko puta godišnje i ostajale kod nas po nekoliko dana. Obično su putovale Simplon expressom i dolazile noću; moj otac Ante i ja čekali smo ih na ljubljanskom kolodvoru duge satove, jer je vlak uvijek kasnio. Uvijek su došle sa smijehom i ja sam preuzeo i jedva nosio njihove beskonačno teške kufere, pune poklona.

Nadžida, koja je studirala pravo, udala se za mog strica Jerolima (Jerka) Novaka. Bio je najprije oficir austrougarske konjice; sa velikim uspjehom natjecao se u sinjskoj alki, u prvom svjetskom ratu bio je ranjen na Soči, a krajem rata bio je među pobunjenicima generala Maistra protiv Austrije koji su zauzeli Maribor i dio Koruške. Bio je prvi ne-srpski major u vojsci Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, komandant 232. vazduhoplovne grupe, na takmičenjima Male Antante proglašen najboljim pilotom, Jednom je zbog njega pala vlada: jer je svojim pilotima zabranio da lete avionima tipa Bréguet koji su zbog tehničkih grešaka bili opasni po život, morao je na vojni sud, gdje je dokazao da se radi o korupciji. Umro je već daleke 1933. g.: ali ne u vazduhu, kao što pilotu priliči, nego na zemlji. U banalnoj saobraćajnoj nesreći kojoj je pak udahnuo tragičnu veličinu. U blizini aerodroma kod Novog Sada, noću, po magli i kiši, vojnik-šofer je njegov sportski dvosjed potjerao direktno pod vlak. Odgovornost za ovu nesreću bila je na željezničaru koji nije spustio rampu, jer je zaspao na dežurstvu. Moj stric je živeo još dva sata, i za to vreme je video da željezničar ima sedmoro djece i da je očigledno zbog prevelikog umora zaspao. Njegova poslednja želja je bila da željezničara ne osude. Na suđenju u Beogradu moja “nona” (baka) tražila je od suda da poštuje poslednju volju njenog sina. Željezničara su oslobodili krivice i pustili ga. Smrt majora Novaka je tada izazvala veliku medijsku pažnju. Beogradska “Politika” je između ostalog objavila članak pod naslovom “Spartanska majka pred sudom”.

Moj otac Ante jako je voleo tog svog starijeg brata i bio je vanredno odan sestrama Nuri Hadžić i nećakinji Zulejki (odmila: Bebi). Do kraja života bio je prakomunista, kritičnog duha, što ga je skupo koštalo. U mladosti bio je 23 puta u zatvoru; više puta me svojim savjetima spasio, jer je znao sve o policiji, sudovima i zatvorima. Bio je jedan od prvih slovenskih partizana, kao komandant bataljona spasio je jezgru slovenske partizanske vojske, kada je 80.000 Italijana opkolilo 700 partizana, zajedno sa Glavnim štabom i CK, u Kočevskom Rogu. To mu je CK vratio tako da ga je dvaput osudio na smrt. Većina obitelji izgubila je živote na najstravičnije moguće načine, u gestapovskim mučionicama i lagerima, dva člana obitelji (predane komuniste, politički komesari) bili su mučki ubijeni sa strane vlastitih ljudi, jedan je nestao u Sibiru.

Udovica strica Jerka, tetka Nadžida, nije bila članica Komunističke partije. Kao predsednica AFŽ (Antifašističkog fronta žena) Bosne i Hercegovine u potpunosti je podržavala Tita u sukobu sa Staljinom, ali pola rečenice bilo je dovoljno da je osude na Goli otok. Čudno: u prvoj verziji pjesme o njenom Golom otoku napisao sam da je bila tamo 5 godina, jer sam to pogriješno zapamtio. Objavljivanje faksimila originalnog spiska svih osuđenih pokazalo je goru istinu: Nadžida je bila jedna od zatvorenica sa najdužim stažem – 9 godina! Na Golom otoku su je zadržali čak godinu dana poslije zvaničnog zatvaranja političkog logora. Za to vrijeme njezina kćerka Zulejka (odmila smo je uvijek zvali Beba) bila je većinom kod tetke Bahrije, a za nju su brinuli i moji roditelji. Nadžida nije mnogo govorila o Golom otoku; ali jednom, kada je bila kod nas, za večerom je čula kako neki političar po televiziji hvali humani režim na Golom otoku, i tada je poludjela. Prilikom izbijanja ratnih sukoba oko Mostara bila je – u starosti 90 godina – prinuđena da u poslednjem trenutku napusti Mostar i nađe utočište kod kćerke Bebe u Švajcarskoj. U vrijeme kada je srušen Stari most, nazvala me iz Švajcarske i molila me: »Boris, vodi me u Mostar da umrem kod kuće! Dosta mi je života, dosta!« Nisam znao što da joj odgovorim, jer nisam znao koliko zna o tragediji svog rodnog grada. Umrla je 2001. godine.

Njena sestra Rabija (odmila Rapka) posvetila se etnografiji; u svojoj biblioteci imam njeno istraživanje Poslovice i uzrečice iz Bosne i Hercegovine, objavljeno u Zborniku za narodni život i običaje (Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1964).

Treća sestra je bila Bahrija Nuri Hadžić. Kao što znaš i kao što si o njoj pisao, bila je svjetski poznata operska pjevačica koja je tridesetih godina nosila eksperimentalni operni repertoar u Evropi: između ostalog bila je prva Lulu u praizvedbi opere Albana Berga u Zürichu 1937. g., a Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najlepša Saloma. Njeno ime može se naći u svim povijestima opere. Za Hitlera i Mussolinija nije htjela pjevati, zato je napustila najveće operne kuće, u kojima je bila stalno angažirana – milansku Scalu, bečku Državnu operu itd. Iz prkosa otišla je 1939. godine pjevati … kuda? u Varšavu! Ubrzlo su Nijemci došli za njom, pa je pobjegla u dragi joj Beograd. Ali ni tamo nije dugo pjevala, samo do 6. 4. 1941. Za »wagnerijanskog kaplara« nije htjela pjevati, i na scenu se vratila tek sredinom 50-godina, kada je bilo već suviše kasno da nastavi svoju blistavu karieru. Svi su je smatrali divom, ali tadašnji sistem bio je nepovjerljiv do dame građanskog podrijetla. Bahrija Nuri Hadžić bila je ponosna osoba, uvijek podignute glave. Svoju sudbinu nosila je otmeno i mudro. Bila je lijepa, velika duša.

Bio sam veoma ponosan kad je Pošta Bosne i Hercegovine poslije zadnjeg našeg rata tiskala marku sa njenim likom u seriji Znamenite Bosanke (u ulozi Salome).

I ona se udala za Slovenca, za dr. Kuralta, koji je bio zubni lekar Karađorđevića i drugih balkanskih kraljevskih porodica, a kasnije je servisirao i Tita. Dok je bio dr. K. živ, imali smo zdrave zube, a za mene, velikog junaka, bilo je naročito važno da je zube popravljao bez i najmanjih bolova. Vidiš, Miljenko, ako se društveni položaj mjeri po zubarima, onda sam ja značajna ličnost, jer sam imao istog zubara kao kraljevi, krunisani i nekrunisani. Do djece je bio veoma ljubazan. Tek sam kasnije saznao da je bio manično depresivan i da je završio samoubojstvom. Zahvaljujući njemu i rođacima Novacima, tetka Bahrija je lijepo govorila slovenski, sa arhaičnim pečatom građanskog jezika tridesetih godina.

Bahrija je imala intenzivne veze sa Novacima i zbog činjenice da je moja tetka Mara bila koncertna pianistkinja (kasnije prva Slovenka u koncentracionom lageru za žene Ravensbrück), a moj stric Leo kompozitor. On je bio glavni organizator Otpora u okupiranom Mariboru; Gestapo ga je uhvatio i dva mjeseca mučio te streljao jeseni 1941. godine. Do kraja rata sve njegove partiture bile su sigurno sakrivene u klaviru njegove koleginice sa glasbenog konzervatorija, u Ljubljani … sve do proljeća 1945. godine, kada su američke leteće tvrđave bombardirale vlakove u Ljubljani te pogodile baš tu kuću, ubile tu pianistkinju i njenu majku te uništile čitav skladateljski opus Lea Novaka.

Poslije rata Bahrija je živjela i umrla u Beogradu, gdje je sahranjena u Aleji velikana, pored Ive Andrića. Poslednji put sam je video 1990. godine, kada je primila Sedmojulsku nagradu, jedinu jugoslovensku umjetničku nagradu u čitavoj svojoj bogatoj karieri. Kao i obično, odsjela je za nekoliko dana kod mojih roditelja u Ljubljani. Pokazala mi je Straussovo pismo, u kojoj je obasipa superlativima. Onda me je zamolila da je otpratim u šetnju. U centru starog grada, nad Ljubljanicom kod Tromostovlja, pokazala mi je jedan prozor na Stritarovoj ulici, gdje je lepršala ljubičasta zavjesa, i uzdahnula: »Vidiš, dragi moj Borise, za tom zavjesom, za tim prozorom, ja sam doživjela veliku romancu svog života.« Mnogo štošta mi je tada pričala, i kasnije mi je postalo jasno da je došla da se oprosti od Ljubljane i da je mene izabrala za svjedoka svog rastanka.

Sve te priče uključio sam u svoj ep Vrata nepovrata. A kao što Ti, dragi Miljenko, najbolje znaš, na kraju Nepovrata još su uvijek vrata. Vrata sjećanja, vrata priče.

Sa prijateljskim pozdravom,

Boris

ajfelov-most/bahrija-nuri-hadzic

Intro

Na početku svega svijeta stoji jedno dijete
Bačeno na ulicu noć je mrkla studen magla
I nikoga nema a ono se samo boji na početku
svega svijeta dok je bilo ono čega više nema

Zatim su zvonila školska zvona zatim su
Padale bombe oko naših su ušiju šištali snajperi
Kao laste ptice u proljeće kao pretis lonci u kojima se
Proljetna juha kuha zatim su zvonila školska zvona

I mi smo odlazili kao što su odlazili oni prije nas
I mučila nas je savjest kao da smo dužni da ostanemo
Kao da prije sata matematike bježimo iz škole

I sad nas je stid i taj će stid nastaviti da grize da živi
Da šišti mimo nas kao lasta kao pretis kao snajper
U snu u mrkloj noći svijeta na početku u Sarajevu

(Povodom teksta Mahira Sokolije Nacionalizacija koja traje: U ime oca i sina i svetog Jergovića)

*

U magazinu Stav od 18. 3. 2016. godine izvjesni Mahir Sokolija objavio je tekst pod naslovom Nacionalizacija koja traje: U ime oca i sina i svetog Jergovića, proglasivši ovog pisca najcrnjim ustašom. Jergović je to, jer, prema Sokolijinim navodima, nacionalizira bošnjačke pisce i slikare unazad, te je gori i od samog Ante Pavelića, Starčevića i svih onih koji su u Bošnjacima gledali hrvatsko cvijeće. Naravno, Sokolija ničim ne može dokazati svoje teze, pa pušta mržnji i fobiji da se razmašu u njegovom tekstuljku pokazujući još jednom da se svaki nacionalizam bazira na banalnostima, lažima i falsifikatima. Smeta Sokoliji što Jergović piše o bošnjačkim piscima, Skenderu Kulenoviću, Hasanu Kikiću, Aliji Nametku, Muhamedu Kondžiću i slikaru Behaudinu Selmanoviću, razmatrajući između ostalog i njihovo nekadašnje nacionalno izjašnjavanje i proglašavanje Hrvatima.

A baš na primjeru pomenutih bošnjačkih pisaca i slikara Jergović pokazuje u kojoj mjeri je svaki kolektivni identitet ideološki narativni konstrukt i koliko su ideologije, pa i ona ustaška, bile pogubne po bošnjački kulturni, politički i nacionalni identitet. I ne samo po njega, već i po hrvatski i srpski što ih ustaška i četnička ideologija razaraju iznutra. Jergovićevi tekstovi o bošnjačkim piscima veoma su kritički postavljeni prema različitim ideološkim projektima, a u konačnici oni pokazuju dramu bošnjačkih pisaca u ideološkom i povijesnom rasteru svoga doba. Neki od tih tekstova, kao npr. Onaj Samoća bosanskih muslimana, u kojem se analizira uticaj Selimovićevog Derviša i smrtina profiliranje bošnjačkog nacionalnog identiteta i afirmaciju bošnjačkog kulturnog i vjerskog identiteta u kontekstu Titove Jugoslavije – spadaju u same antologijske vrhunce onoga što je napisano u bošnjačkoj književnosti uopće.

Sokolija bi da Jergović misli njegovom glavom, gleda njegovim očima, a da mu glavni intelektualni uzor bude Bakir Izetbegović, baš onako kako jeSokoliji politički, ideološki i intelektualni uzor i šef. Naime, Stav i novinu Faktor uz Erdoanovu finansijsku pomoć napravio je upravo Izetbegović, a svojedobno je bio kupio i jednu ovdašnju privatnu televiziju da bi formirao medijsku mašinu s jednim jedinim zadatkom – uvjeriti Bošnjake da im je on, Bakir beg, jedini i pravi izbor, njihova neizbježna sudbina takorekuć, a Erdoan sȃmo sunce što nad njima sija. U tu mašinu Bakir je nakrcao piskarala koja slave njegovo i Erdoanovo ime, a bogme znaju i zašeniti pred moćnikovim nogama.

Pranje bošnjačkog mozga u Stavu zasnovano je na starim, ljiljanovskim identitarnim procedurama: arhaizaciji, getoizaciji, klerikalizaciji, viktimizaciji, militantnim narativima te izmišljanju neprijatelja i izdajnika koji opasano prijete da Bošnjake odvedu u bespuća povijesne zbiljnosti. Jednom je taj neprijatelj Fahrudin Radončić, koji kao gubitnik prijeti državnim udarom, drugi put Željko Komšić i njegova Demokratska fronta, te Tanovićeva Naša stranka, koje su proglašene negdašnjim Centralnim komitetom što opet jaše i lovi bošnjačke pisce, samo zbog toga što su se usprotivili da po ustaškom laureatu Enveru Čolakoviću osnovna škola u selu Lokve kod Hadžića dobije ime, treći put je to Mustafa Čengić zbog knjige Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira, a izdavač ove knjige i njeni promotori su sve sami udbaši. E, u taj niz bošnjačkih demonskih neprijatelja metnulo je Miljenka Jergovića i proglasilo ga ustašom poslije ustaša, Starčevićem i Pavelićem ujedno, uz malu primjesu Zlatka Hasanbegovića, aktuelnog ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske.

Čime je to Jergović zaslužio? Time što piše vrhunske publicističke i esejističke tekstove o bošnjačkim piscima, Kikiću, S. Kulenoviću, Humi, Selimoviću, Kondžiću, T. Kulenoviću itd. sa puno empatije prema bošnjačkoj književnosti, kulturi i bošnjačkom identitetu u cjelini. A intelektualni patuljak Mahir Sokolija to tumači kao Jergovićev velikohrvatski nacionalizam te piše: „Jergović, vidjet ćemo, voli muslimane. One s malim “m”, a velikim “H”. Kako drukčije nego kao ljubav protumačiti njegovo višegodišnje pasionirano biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene u potrazi za muslimanima koji su makar malo bili ili mogli biti Hrvatima i žal za onima koji su se iz hrvatstva oturili.“ Stara je ovo teza bošnjačkog nacionalizma prema kojoj gotovo sve što se napiše o bošnjačkoj književnosti, a ne odgovara njegovoj ideološkoj osnovi biva proglašeno viševjekovnim svojatanjem bošnjačkih pisaca. Takav model tumačenja bošnjačke književnosti postavili su bošnjački nacionalistički nastrojeni književni povjesničari. Ali, dok su oni svoja ideološka stajališta zaogrtali u ruho nauke, Sokolija laže, falsificira, istrže iz konteksta Jergovićeve rečenice i učitava im svoje ideološke fantazme.

Jergovićevo „višegodišnje biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene“ nije ništa drugo do vanredan spisateljski dug i pohvala sredini iz koje je potekao i njenoj kulturnoj tradiciji u kojoj je oblikovan. Zato on pomenute bošnjačke pisce poima kao vlastito književno nasljeđe, dakle, kao eliotovski pojmljenu tradiciju kojoj se pripada i koju se vlastitim književnim djelom i talentom preoblikuje. To, naravno, Sokolija ne može vidjeti, ne samo zbog toga što pojma nema o književnosti, već zato što mu je ideologija zamračila pogled, pa traži neprijatelja Bošnjaka tamo gdje ih nema niti može biti, a svoju mržnju prema Jergoviću pretvara u tobožnju brigu za bošnjačku sudbinu. Mnogo je takvih branitelja bošnjaštva protutnjalo ovdašnjim javnim prostorom od rahmetli latićevskog Ljiljana, preko Waltera i Fatmira Alispahića do sadašnje postave iz Stava i Faktora koja gospodaru Bakiru radi ono što mu žele najveći politički neprijatelji.

Mnogi su bošnjački pisci u 19. i 20. stoljeću bili prinuđeni na različita nacionalna izjašnjavanja, zbog toga što bošnjačka nacija nije bila poltički priznata. Jergovićev pristup tom problemu sličan je onome što ga je postavio Midhat Begić u svom veličanstvenom eseju Muslimanski pisac i njegova raskršća. On poput Begića, a obojica po književnom talentu i znanju pripadaju samom vrhu književnog kanona na južnoslavenskom govornom području, vidi u tome politički i ideološki paradoks i razobličava ga do temelja. Potom tom paradoksu dodaje novi, onaj proistekao iz današnjeg kanoniziranja hrvatske i srpske književnosti. Onaj tuđmanovski profiliran hrvatski književni kanon, iz sebe isključuje sve što nije nacionalno čisto i ideološki podobno, baš kao što je nekad u svojoj metropolicentričnosti iz povijesti hrvatske književnosti isključivao bosanskohrvatsku književnost. Naravno, postoji i drugačji tip hrvatskog književnog kanona kakav u svojim djelima izvode npr. Cvjetko Milanja i Krešimir Nemec, a koji u osnovi poštuje interkulturnu prirodu hrvatske književne prakse. Današnji srpski književni kanon uglavnom asimilatorski u sebe inkorporira pisce nesrbe i podređuje ih svom poretku vrijednosti.

Književna povijest na ovim prostorima prečesto je na različite načine ideološki funkcionalizirana, a ona nerijetko poima literaturu kao naraciju kojom se ostvaruje nacionalni identitet. Jergovićevi eseji o bošnjačkim piscima počesto polaze od ovakvog stanja književnog kanona i razotkrivaju modele inkorporiranja i brisanja različitih, ne samo nacionalnih drugosti iz književnih kanona. Zato oni i spadaju u osobenu sociokulturnu i sociopolitičku književnu kritiku, kakve gotovo da nije bilo na južnoslavenskom govornom području. U konačnici takav pristup pokazuje ideološko nasilje kojem su bili izloženi bošnjački pisci pri svom nacionalnom izjašnjavanju. Tu se i otvara prostor Jergovićeve velike empatije prema njima i bošnjačkoj književnosti u cjelini.

A u kojoj mjeri Sokolija laže, doušniščki podmeće i falsificira tragajući Jergovićeve rečenice iz konteksta i tjerajući ih da postanu mjerom svog nacionalizma neka posluži slijedeći primjer. „Iako ni sam ne može shvatiti kako je moguće da su u nacionalnom smislu ‘Hasan jedno, a Skender drugo’, Jergović pritom ne misli na to da njih dvojica pripadaju bošnjačkom nacionalnom korpusu, već onom hrvatskom“. Ovo piše zapjenušani Sokolija, nastojeći da Jergovića pokaže bošnjačkom čitateljtsvu kao novog Andrića i Njegoša zajedno, dakle pisca koji je bošnjakomrzac do te mjere da samo što ne priziva novi genocid nad Bošnjacima, kako su to prema bošnjačkoj nacionalističkoj kritici činili Njegoš i Andrić u svojim djelima.

A u tekstu, Hasan Kikić, ljubavna priča, Jergović ne samo da Hasana i Skendera smatra bošnjačkim piscima, nego njihovo negdašnje nacionalno izjašnjavanje promatra iz perspektive krvavog raspada Jugoslavije i zločina nad Bošnjacima: “Za razliku od Hasana Kikića, koji će ostati hrvatski pisac, sve dok ga hrvatska književnost ne zataji i ne odrekne ga se, Skender će srpskim piscem biti i preko ivice groba, svog groba i grobova tisuća nedužnih njegovih sunarodnjaka koje će vojske bosanskih Srba i njihovih beogradskih pokrovitelja ubijati od 1991. do 1995. Ostaje Skender srpski i nakon što mu je u onome bosanskokrajiškom gradiću prebrisano ime s tahti jednoga sokaka, koji je zatim prezvan imenom njegove fikcionalne junakinje Stojanke majke Knešpoljke“. A u esejističkom zapisu Skender, pjesnik iz mrtve čitanke Jergović naglašava krvavu prirodu veliskorspke ideologije i njen zločinački karakter: „Za tu je poemu vezana i jedna od ilustrativnijih priča o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što je, u nekoliko paklenih mjeseci u proljeće i ljeto 1992. grad Prijedor očišćen od svoga većinskog bošnjačkog, te hrvatskog življa, na red je došlo i mijenjanje imena ulica. Ono što je krvavo provedeno nad živim ljudima, trebalo je, dakle, da se dovrši na simboličnoj razini, pa je tako nestalo i imena Ulice Skendera Kulenovića. Preimenovana je u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke. Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se ‘Stojanka majka Knežopoljka’ više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opijeva Srpkinju.“

Jergović ne samo da Kikića, Dizdara, Kulenovića, Nametka itd. smatra bošnjačkim piscima prikazujući njihovu dramu nacionalnog izjašnjavanja u društvenom i ideološkom rasteru u kojemu su živjeli, nego tu dramu dovodi u kontekst zadnjeg krvavog rata na prostoru bivše Jugoslavije nedvosmisleno iskazujući saosjećanje sa svim žrtvama, a pogotovu bošnjačkim. Na toj osnovi on razobličava manipulativne strategije nacionalističke ideologije i njen krvavi militarizam.

Mogao bi se navesti čitav niz i drugih Sokolijinih doušničkih laži i falsifikata. Evo jednog primjera koji pokazuje kakvom logikom se rukovodi ovaj intelektualni patuljak: “A da u Kulenovićevo srpstvo Jergović nije do kraja povjerovao, potvrda je analiza Skenderove pjesme Nad mrtvom majkom svojom, u vezi s kojom će zabilježiti da je, ‘od svih soneta napisanih u dvadesetom stoljeću na hrvatskome i na jezicima koji se s hrvatskim međusobno razumiju, ovaj najljepši’.“Ovim logičkim kalamburom Sokolija hoće dokazati Jergovićeveo ustaštvo, ubjeđujući čitatelje da Jergović tvrdi kako je Skender svoj glasoviti sonet napisao na hrvatskom jeziku. A, zapravo, Jergović uzdiže Sekendera na vrh ukupnog južnoslavenskog pjesništva i tvrdi da je njegov sonet najljepši od svih napisanih na južnoslavenskom govornom području u 20. stoljeću. U analizi ovog soneta Jergović postavlja i tezu da je Skender u ovom sonetu prvorazredni muslimanski pjesnik, iskazujući divljenje njegovom pjesničkom talentu i umijeću: „U dvije tercine u poeziju je saliven cijeli jedan religijski sustav, i njegov odnos prema smrti i sahranjivanju. ‘Taj kasni jauk vjere’ još jednoga, uz Mešu Selimovića, uvjerenog ateista, iskazan u kršćanskoj, pače katoličkoj pjesničkoj formi, bez sumnje pripada najljepšim literarizacijama islama u našim jezicima, tako tih, nježan i okamenjen, bez grijeha plača, jer su suze nad otvorenim grobom u islamu grijeh, on Skendera čini muslimanskim pjesnikom u najbitnijem smislu riječi. Pritom, druga tercina, sam finale ove pjesme zbog koje strancu i domaćemu ima smisla učiti naše jezike, religijsku ideju dovodi do najvišeg poetskog ostvarenja, kada se i Bog pretvara u stih. Dogodilo se to u stihu: ‘stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava’.”

Bakirov novinar mora prešućivati ovakvu utemeljnost Jergovićevog pristupa bošnjačkim piscima i njihovoj književnosti kako bi napravio ram za sliku demonskog bošnjačkog neprijatelja, a Jergovića kao jednog od najboljih pisaca na južnoslavenskom govornom području proglasio tumđmanovcem, pavelićevcem i starčevićevcem te ga ideološki upario sa Zlatkom Hasanbegovićem. Sve to učiniti piscu koji na poetski virtuozan način razboličava hrvatski klerikalistički nacionalizam npr. u ciklusu Hrvatske pjesme, zaneseno se tokom krvavog rata u BiH divi muslimanstvu i saosjeća sa Bošnjacima tražeći u pjesmi Džamija u Folengovićevoj od Boga da ga prihvati kao bosanskog muslimana, zato što s bosanskim muslimanima sudbinu dijeli. A o Jergovićevoj kritici ustaštva i njegovih zločina, te tuđmanizma da se i ne govori. O tome je ovaj pisac napisao na stotine stranice. Jergovićevom opusu, naravno, nije potrebna nikakva odbrana od bilo koga, pa ni od Sokolije. Mnogo je intelektulanih pataljuka napadalo ovog pisca i njegovu književnost. Mržnja prema njemu samo je dokaz konstatinovićevski shvaćene filozofije palanke, odnosno kasablijskog modela društvenih vrijednosti u kojem je elita gora od rulje, kako bi rekao Mirko Kovač. Sokolija sa svojim lažima o Jergoviću novi je dokaz da nacionalizam počinje tamo gdje prestaje mišljenje a počinje mržnja, surova i primitivna, ispunjena stereotipima i predrasudama prema svakom obliku drugosti. Nacionalizam sržno živi od izmišljanja neprijatelja i izdajnika, a Sokolija i Bakirov magazin Stav dodaju mu novu notu, pretvarajući književničko prijateljstvo u demonsku sliku neprijatelja. Zato je takav nacionalizam patuljast, autodestruktivan, u konačnici bezmjerno glup. Ako su Sokolija i Stav ideološka mjera politike Bakira Izetbegovića, a bez sumnje jesu, onda ona može kukurikati samo od Čaršije do Marindvora, ljubeći svoju sliku u onom što se u Stavu o njoj piše. Sve dok se ne uguši smradu banalnosti, u opštim mjestima, kao npr. onom Sokolijnom o Ćatiću: „Kako bismo drukčije objasnili Ćatićevo Srbovanje, Hrvatovanje i Bošnjakovanje – ta nije etnički mogao biti i jedno i drugo i treće – nego kao lutanje, zabludu, inat, politički izričaj.“ Kakva priglupa nacionalistička interpretacija Ćatićevog pjesništva. Nije Ćatić ni srbovao, hrvatovao, bošnjakovao, već pisao pjesme, Srpski ponos, Hrvatskoj slobodi i Ja sam Bošnjak. U njima je on u skladu sa svojom poetikom liminalnosti iskazivao čežnju za slobodom južnoslavenskih naroda u vrijeme kad su oni bili porobljeni od strane Austro-Ugarske imperije, te davao svoj obol ideji južnoslavenskog jedinstva. Takve pjesme samo nacionalist može iz današnje perspektive čitati kao lutanje, zabludu ili inat. Tako je Sokolija i Ćatića pretvorio u bošnjačkog Judu budućnosti, kako je takve identitarne strategije ismijao Amir Brka u jednoj svojoj pjesmi. Ali to Bakirov novinar ne može pojmiti, jer je njegovo mišljenje čvrsto armirano nacionalističkom glupošću.

ЖИВИ ПЕСНИК ГОЛИМ РУКАМА ПРЕПЕВАВА СТРАХ

Живи песник
Голим рукама
Прeпевава страх

Суров је живи песник
Свиреп прeпевач
Док се суровим послом бави

Он свирепо крши
Све међунaродне норме страха
Све међународне законе страха

Не поштује ниједно право страха
Штавише ни оно елементарно
Право на живот и постајање

Не опевава заробљенике страха
Заговара инспирише планира
И спроводи брутално чишћење страха

Не поштује никаве конвенције
Никакве обичаје ратовања
Против страха

Охол је бахат зао безочан
Удружен у истребљивачки подухват
Против страха

Немилосрдан је према страху
Безосећајан бездушан права звер
Ригидан зверски геноцидан

Он не умањује жртве страха
Напротив он их стално открива
Прибројава увећава

Против страха опевава
Само прекомерну силу

Сваку другу силу против страха
Осим прекомерне сматра
Неозбиљном недовољном
Непримереном

*

КОМЕНТАР ПЕСМЕ
ЖИВИ ПЕСНИК ГОЛИМ РУКАМА ПРЕПЕВАВА СТРАХ

Језиви су
Призори страха
Које живи песник
Голим рукама препевава

Житељи
Паранормални порески обвезници
Сваког трена
Од сопствених уста одвајају
И својим владама ПДВ
У гуше трпају

Како би
Само кад је то
Преко потребно
Могли слободно изаћи
Из својих станова страха
Из својих кућа страха
На своје улице страха

Како би
У страху могли отићи
У своје вртиће страха
У своје школе страха
На своје тргове страха
У своје продавнице страха
У своје кафане страха
На своје концерте страха
На своје изложбе страха
Читати своју поезију страха

Како би сваки
Кад педеве на све уредно плати
До следећег педевеа
Голорук безбедно
И у миру могао страховати

Њихове владе
Њиховим педевеом накљукане
Уводе им ванредна стања страха

Поводом бомби страха
На њихова страшна места
Изводе своје антитерористичке војске
Њиховим педевеом до зуба наоружане
Које пантљикама ограђују
Њихов ужас и страх
Које затварају њихове
Улице тргове путеве
Којима је посејан ужас и страх
Којима је дошао
И остао ужас и страх

Њихове владе
До последње курчеве длаке
Њиховим педевеом заштићене
Ужасавају се жале настрадале
Дубока саучешћа изражавају
Дане жалости проглашавају
Трагичне годишњице обележавају
Њиховом страху спомен плоче откривају
У својој предизборној изборној
У својој пени спасоносној
По ко зна који пут
Обећавају заклињу се
Да ће се до последњег
Њиховог педеве новчића
Борити против њиховог страха
Као малу децу тапшају их
И теше да ће са њихових прагова
Отерати сваки страх

Живи песник мора
Голим рукама против страха
Јер је на сваком месту превише
Голих руку против страха

Јер је на сваком месту
У свако доба
И више него превише
Лица очију ушију уста
Речи руку ноктију
Пуних страха

Смрдљивог густог страха
Који се на сваком месту
Отеже као слина беснила
Његовог смрдљивог густог даха
Који режи из слинавих чељусти

Живи песник мора
Голим рукама против страха
Јер је и више него превише
На сваком месту
У сваком животу
Подмуклих сејача страха
Голоруке будности опрезности
Показних вежби против страха
Вежби скривања од страха

Слободних и независних
Страхом уређених држава
Пуноправних чланица страха
Њихове народноослободилачке борбе
Територијалне одбране
И цивилне заштите
Против страха

Владиних и невладиних
Непрофитабилних дежурних оптимиста
Против страха
Оргастичне
Међународне забринутости
Против страха

Уједињених нација страха
Њихове Генералне скупштине
Против страха
Њиховог Савета безбедности
Његових подигнутих руку
Против страха

Живи песник мора
Голим рукама против страха
Јер је на сваком месту
У свако доба
И више него превише
Паранормалних пореских обвезника
Који голоруки и престрашени
Сваког трена
Својим владама
Педеве у гуше трпају
И кротко стрепе
Да ће се на њима искалити
До зуба наоружани страх

Hrvatska

______________po Thomasu Mannu via H. Heine

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja nastojim
Da što prije ponovo zaspim što god usnio
Neće tako strašno biti kao moj strah od onog
U što će se ona sljedeće jutro pretvoriti

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja se osjećam
Napušten i sam kao što su napušteni svi
Oni koji se iza sna prenu i na Hrvatsku pomisle
nakon što su ih branitelji njeni proglasili tuđincima

Noću kada na Hrvatsku pomislim mene zaboli oko
Kroz koje prolazi kuršum ispaljen u onaj zatiljak
Iza kojeg misao sinu o zemlji iz koje pobjeći nismo stigli

Noću kada na Hrvatsku pomislim ja želim da se ne budim
Sve do jutra do sljedeće godine stoljeća eona spavam
Pod jorgan planinom u zagrljaju mrtvog Ćopića Branka

Najjedinije moje

Ne znam tačno kad sam napisao ovo pismo Gordani, a nje više nema da je pitam kojeg se dana desilo da joj, na hodniku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ispadne tašna, ili ju je hotice ispustila, a ja ju džentlmenski podigao, ne sanjajući da sam time zapečatio svoju sudbinu. Potom je Gordana, da bi započela bilo kakav razgovor sa mnom, posve smušeno izustila besmisleno, i u svom besmislu divno pitanje: “Ima li Radovan ‘Lica’?”

Radovan je, naravno, Karadžić o kome je, na dan njegovog hapšenja, Rajko Otrov Nogo rekao: “Radovan ima stotinu lica i svako je naše”, izjava koju sam u svojoj neobjavljenoj knjizi o Nogi pod naslovom “Srbisimus” komentirao ovako:

“I meni je znana stolikost srpstva kojom sam udivljen kao tajnom s onu stranu tumačenja, jer je s onu stranu jezika, ali Nogina izjava je bila pucanj u prazno, jer Hag zanima jedno Dabićevo lice koje je, slažem se s Nogom, i lice srpskog naroda, a ostalih 99 valja prepustiti bardima iz PALEolita, s Nogom na čelu, da ih oplakuju, mada ima više pravde u tome što taj propovjednik mračine koja je ubijala inovjerce sad vlastitom tmušom truje samo svoj narod, i jedino to može, ali i mora, jer mu je duša punija patriotizma nego kasarne JNA onanije, a razlika je u tome što Bard iz Kalinovika, decenijama, masturbira javno, pred zadivljenim narodom pretvorenim u gomilu.“

Gordana je Radovana znala jer je, na prvoj godini medicine, sa njim studirala Gordanina sestra Ljiljana, i tvrdila da se i njoj udvarao, što nije isključeno, jer njegovo načelo tada je bilo: udvaraj se što većem broju cura, pa koja dâ pičke – dâ, a koja ne da, šta možeš, takva je božja volja. Gordana je, uz to, znala da se Radovan druži sa mnom, i da piše pjesme, a “Lica” su bila omladinski časopis u kojem sam i ja sarađivao.

Ne znam, dakle, kojeg se dana navršila godina od našeg prvog susreta, jer ni na jedno pismo iz Beograda, gdje sam bio postdiplomac na Filološkom fakultetu, koje sam slao u Sarajevo Gordani Mikulić, moja djevojci i budućoj ženi, nisam stavljao datume; uostalom – cio moj život je protekao “izvan datuma”, kako bi rekao moj omiljeni pjesnik Rastko Petrović – ali se to kad sam se prvi put vlastitim gledaljkama uvjerio u Gordanino postojanje moglo zbiti krajem marta ili početkom aprila 1968. godine Evo tog pisma, pisanog ćirilicom:

“Tačno prije godinu dana sreo sam vas, ledi. I, eto, iz tog bezazlenog pokušaja flerta, oslobodile su se neke nerazumljive, primitivne sile koje ne mogu više da racionalno obzudavam. Tj. postali ste mi apsolut.

Drago moje, danas te u svemu i svakome nalazim prisutnu. Sve se na tebe odnosi, i to kad jedem ulicom đevrek (da umirim napad čira na dvanaestercu: naknadno dopisano) i kad zadirkujem djevojke, i kad svoje poznanice ljubim u uvo. One i ne znaju da ta nježnost nije njima upućena.

Stalno nastojim da u mislima rekonstruišem onaj trenutak na hodniku kad je tebi ispala tašna, i kad si mi uputila ono zbunjeno, glupavo pitanje: ‘Ima li Radovan Lica?’

I stalno mislim: tek godinu dana smo zajedno, a već iza sebe imamo čitav vijek uspomena, hiljadu godina života, milion dana rastavljenosti jednog od drugog, iza sebe imamo čitavu istoriju, i novu i staru eru, imamo i svoje hristovo raspeće i hristovu “žrtvu” (danas ne razumijem zašto sam stavio ove navodnike, možda se iza njih krila erotska aluzija: naknado dopisano), i svoje poraze, i svađe, i svog napoleona, i kutuzova, i Hanibala, i Kleopatru.

I: cijeli dan mislim staru misao: kako treba da zahvalim gospodu Bogu što te stvorio i što je uredio da te sretnem i zavolim, tako plemenitu i punu života i tihu i tužnu i uplašenu i pametnu, i sve – drago moje, jedino, najjedinije moje, voljeno, najvoljenije moje, vjerno, najvjernije moje, ja sada samo hoću da zaželim, da zamolim svemogućeg da ti što duži vijek dâ, da živiš sa mnom bar 150 godina zajedno.

Voli te tvoj blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.

Piši mi.”

Treba li uopće reći da su mi suze same lile dok sam prekucavao riječi koje sam naknadno stavio u kurziv?  

No ko zna, možda ćemo Gordana i ja bar 150 godina živjeti u onome što sam napisao dok je ona u drugoj sobi samovala, jer je zauvijek pristala da na svojim leđima vuklja stvorenje posve nesposobno za život. I priznam da mi je najmilije bilo kad bi me, pred našim prijateljicama, nazvala “moj blento”, jer je to podrazumijevalo: pametni blento.