Nove Troje

Zovu se Alep, Sirt
Ili neki drugi grad.
Ime im se ne bi znalo
Da nije kuršuma i bombi
I noža koji presijeca vrat.
Televizijske kamere
Leševe dovlače u naše sobe.
Tu sve je ušušno i meko,
I inercija svakodnevna traje.
Još malo pa će nas rutinski
Pretvoriti u gomile
Sretnoga mesa.

Zovu se Alep, Sirt
Ili neki drugi grad
Gdje profit zariva
Svoje cjevčice
U krvotoke i naftna polja,
Uzvikujući: ljudska prava,
Demokratija, sloboda.

A nama sutra obećava tržni centar
I svaki dan koji će doći.
Kupovina utemeljuje državu.
Svi postajemo čuvari poretka
Pred izlozima i bankomatima,
S mozgom iznutra baždarenim
Kamatnim stopama, dijetetskom hranom,
Novom generacijom lijekova za potenciju
I produktivan život.

Zovu se Alep, Sirt
Ili neki drugi grad.
Avionske bombe
Ravnaju četvrti,
Svaka dokazuje
Odlučnost čovječanstva
Da zaustavi rat.

Nama dolaze izbjeglice
I naše vlasti uglas viču: dosta je,
Vaša smrt kolateralna je šteta,
Na vašoj koži piše drugačiji
Genetski sastav i drugačija sudbina
Od one bijele, uostalom.

Zovu se Alep, Sirt
Ili neki drugi grad.
Iznad njih lebdi
Krvav Bog
I novu vojnu uniformu
Navlači na beskrajno tijelo.

Nije velika umjetnost od Erdoğana napraviti sprdnju, ali je itekako umjetnost prisiliti politiku i javnost na priznavanje istinskog karaktera njihova turskog saveznika.

Bio je jednom sultan u kojeg su njegovi podanici polagali mnoge nade. Imao je čak i pametne savjetnike voljne za reforme. Kada je taj sultan preuzeo prijestolje, implementirao je sustav koji će svim građanima, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, garantirati jednaka prava i konstituirao je parlament. Kao znak zahvalnosti za trud u vezi sustava – mladi se sultan morao prisiliti na tu odluku –osigurao si je malu dodatnu klauzulu koja mu je dozvoljavala da egzilira svakog koga nije mogao podnijeti. Sultan se zvao Abdulhamid II, na vlast je došao 1876. godine i bio je krajnje odlučan da  tu malu klauzulu odmah koristi. Tako je graditelja režima Midhata Pašu poslao u egzil, ukinuo režim i pokazao se kao vladar u skladu s vremenom, uvodeći diktaturu najmodernije vrste. Nakon kratkog osmanskog proljeća slijedila je tridesetogodišnja zima koju stanovnici Turske pamte kao zulum, ili strahovladu.

Kao i njegovi liberalni savjetnici, Abdulhamid učio je od Zapada. Naučio je, doduše, kako zaustaviti njihove prosvjetljene ideje – naučio je to od europskog neoapsolutizma predmračne dobi. Tako je završilo stoljeće reformističkih sultana, koje je započelo sa Selimom III, nastavilo se s Mahmutom II i koje je s reformama Tanzimata Midhata Paše imalo svoj vrhunac. Sekularnim i nacionalnim tendencijama mladi se sultan protivio s jednako mladom ideologijom: islamskim fundamentalizmom. Ojačao je muslimansku kastu teologa i sebe zvao kalifom. Ali svejedno se ugnijezdio u svoju kičastu palaču zapadnih uzora, vegetirao u tupoj paranoji i za još jednu tragikomičnu nijansu proširio onaj ne baš laskavi metonim njegova carstva: „Bolesnik na Bosporu“. Svoje fantazije o svemoći i svoju protuzapadnu retoriku mogao si je priuštiti, jer je Zapad, pogotovo Britansko kraljevstvo, ostatke tog preostalog carstva držao kao odbojnik prema velikoruskom ekspanzionizmu. Ekonomski je odavno bio u rukama engleskih i francuskih vjerovnika, veliki dio poreznog tereta otišao je na ime dugova, a jedan znatni, ne baš mali, dio na ogromnu tajnu službu. Priuštio si je do 30.000 špijuna i skoro pa 5000 cenzora. Zabranjeni su bili Shakespeare, Schiller, Tolstoj, Byron, Rousseau i Voltaire, ali i omiljena knjiga za mladež “Švicarska obitelj Robinson”, jer se doga u Robinsona zvala “Türk”. Na indeksu medijske cenzure nisu bili samo pojmovi kao “režim”, “sloboda” i “jednakost”, nego i “proljeće” i “ponovno rođenje”. Iz rječnika su brisani i pojmovi kao “stariji” i “brat”, jer je vladajući sultan prijestolje uzurpirao od starijeg brata Murata. Tako je nestala i formula H2O iz kemijskih udžbenika, jer je cenzura iza nje naslutila tajnu poruku da je Abdulhamid II. nula.

Povijesne usporedbe imaju tendenciju da budu šepave, a ova usporedba je iz potpune uvjerenosti klimava, jer nije slučajnost da Erdoğanova AKP, a pogotovo njihov predsjednik vlade Davotoğlu, upravo paranoika Abdulhamida slave kao vizionara.

U jednoj stvari sadašnja turska vlada šepa iza svoga vizionarskog uzora: Jest da je ona podržala genocide u Siriji, ali nije mogla raspolagati vlastitim. I to se onda 2015. promijenilo.

Pod vladavinom Abdulhamida II samo je u godinama 1894.-96. ubijeno 300.000 Armenaca. Od prošle godine Erdoğan vodi otvoreni rat protiv građana, broj žrtava se penje na više tisuća. Naravno da se ne radi o etničkom konfliktu između Turaka i Kurda, nego o prisilnom prekidu tog konflikta, koji vladi treba kao zrak za disanje – jer nema pravog turkstva bez prijetećeg kurdstva. Poznato je da je koalicija boja duge svih kritičkih i humanističkih snaga u Turskoj inicirana sa strane umjereno lijeve stranke Kurda HDP dopustila da ove konstruirane granice difundiraju. Vlada je morala izolirati boje duge kemijom državnog terora: podijelivši ih na kurdski terorizam i tursku izdaju zemlje.

Nijedan od Erdoğanovih pothvata nije ublažen vetom zapadnih saveznika. Kao njihov stražar pipeline-a, kao mostobran Bliskog istoka koji drži izbjeglice mrkvom i batinom, on misli da je nedodirljiv. I njemačka vlada je plemenito šutjela prema savezniku čija nedjela ne evociraju bombardiranje NATO-a (jer je on NATO), a kamoli protestno pismo.

Tu je sada genijalna satira poduzela lukav pothvat. S Erdoğanovom optužbom satiričar ZDF-a (Drugi program njemačke javne televizije) Jan Böhmermann namamio je turskog predsjednika u Njemačku i prelomio omertu njemačke vlade prisiljavajući je da ima odnos prema Erdoğanovu režimu. Pri tome nije najvažnije što je Angela Merkel pristala na Erdoğanovu intervenciju u njemački pravni sustav, još je  bolje to što se time razotkriva medeni mjesec između branitelja zapadnih vrijednosti i istočnih plaćenika u cijeloj toj neprijatnosti prema kojoj štos Böhmermannove pjesme djeluje potpuno bezopasno. Sama pjesma sa svojim žestoko-katarzičnim humorom ovčjeg felacija genijalni je čin dobrociljane uvrede, jer točno gađa ton koji će pogoditi dvolično-malograđanski sloj koji vlada Turskom u svojoj bezhumornoj časti. Kao kolateralna šteta će se, doduše, i u njemačkim pivskim šatorima uhodati nova moda „bashinga Erdoğana“, čiji je blejući humor jebanja ovaca samo ekvivalent kulture zabava Erdoğanove bezhumornosti. Već i pjesma „Erdowie, Erdowo, Erdogan“ koja je bila satirično slijepo tane, sad pokazuje jad Dietera Hallervordena, sljedbenika FDP-a (i njemačkog komičara). Tako se pobuna protiv turske vlade može lako prenijeti i u segment AfD-a i tako doći do uvida da s orijenta ništa dobro ne dolazi – ni počinitelji ni njihove žrtve. Iza kritiziranja Merkeline ljubaznosti prema Ankari pokunjeno se krije osveta zbog njezine ljubaznosti prema izbjeglicama. Solidarni korektiv te nove šale je povećana publikacija crteža iz turske stripaške scene koja je jedna od najboljih na svijetu i koja ovih dana izaziva više smijeha nego što joj je samoj do smijeha. Njemačka satira nije pogodila pravi karakter turske vlade, ali je prisilila javnost da isti primijeti.

Abdulhamida II povijest je nogirala, a Erdoğan ima veliki talent u slijeđenju svog uzora u tome. Još uvijek velika većina njegovih birača dijeli njegove fanatazije o svemoći, i to zahvaljujući postmodernoj mješavini nacionalizma, islamizma i osmanizma, koja sliči na baklavu punjenu kebabom u juhi od tripica, ali koja podsjeća na sve što je veliko i prijeteće u vlastitoj prošlosti. Turcima će, međutim, možda uskoro ponestati apetita, jer leteći tepih konjunkture gubi na visini, iako su s njega pobacali već mnogo tereta u obliku vlastitih građana. U usporedbi s Mladoturcima, koji su rušili Abdulhamida II, mladi su Kurdi iznenađujuće manje nacionalno nastrojeni i zainteresiraniji za integritet turske države. Doduše, hoće li Zapad tolerirati idealističku socijalističku vladu, to je upitno, jer su totalitarističke vlade njegove interese uvijek efektivnije štitile.*

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Uz izložbu Nives Kavurić Kurtović u Klovićevim dvorima

Bio je četvrtak, četiri dana pred otvorenje, izložba je već bila postavljena. U Zagrebu zaparina pred kišu, nema se što disati, u Hrvatskom narodnom kazalištu komemoracija za iznenada preminulog kazališnog redatelja. Žurim da stignem na Gornji grad, jer me popodne čeka let za Beč, i prelazak iz jedne u drugu zbilju. Obilazak izložbe potrajao je malo dulje od sata, uz pokoju riječ s autoricama postavke i teksta za katalog: nemam pitanja, samo gledam, i prolazim ispred slika, prebrzo, jer bi se trebalo vraćati još barem onoliko puta koliko je potrebno da se svaka slika vidi i doživi cijelim očima. Ali ta mi žurba, zapravo, godi. Poslije u avionu mislim o slikama Nives Kavurić Kurtović, promiču mi ponovo, izobličene i reducirane u sjećanju, jer oči držim zatvorenim pošto me dopalo neko čudno mjesto – sjedalo broj 11A, koje je praktično bez prozora. Kao da sam umjesto izložbe vidio film, u kojemu se nižu slike jedne u svakom pogledu velike izložbe. Na dva kata Klovićevih dvora, koja se mogu vidjeti u kružnom obilasku, s dva početka – ili bez kraja i početka – odozdol prema gore ili odozgor prema dolje, nešto je što će se, pretpostavljam, po novinama i na televiziji, nazivati – retrospektivom. Iako je, vjerojatno, riječ o nečemu što je suprotno retrospektivi, i više sliči jednoj jedinstvenoj perspektivi. Otpočetka do kraja i sve u krug ovo je, naime, jedan pogled i jedna dinamična i brzo izmjenjiva slika.

Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – čija je sudbina bila upisana u prebrisanu zagrebačku Ulicu braće Kavurića – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Nije to beznačajan biografski podatak, koji danas ponovo ima dnevnoupotrebni politički značaj: u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, s tim da smrt tu nije nešto tuđe, strano ni buduće. Suživljena i nježna je svaka njezina slika smrti… I ona velika, moćna pietà, čiji pravi naziv ne znam, jer ga nisam ni pogledao, kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti, u Nives Kavurić Kurtović naprosto je drukčija, jedinstvena, duhovita i u toj duhovitosti bliska. Od nje nas ne podilazi jeza, ne utješimo se majčinom tugom nad mrtvim sinom. Ničega tu nema čega inače bude pred svim tim Marijama što u naručju drže svoje mrtve Isuse. Prizor drevnoga ikonografskog znaka postao je živ, prestao je biti znak, iako Nives Kavurić Kurtović odvajkada crta i slika u znakovima. Samo što ti znakovi nisu univerzalno kodificirani, nego su njezini intimni, pa bi ih se dugo moglo dekodificirati i objašnjavati sebi i svom oku. Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života.

U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati. Recimo, na jednoj njenoj slici s kraja šezdesetih prepoznaje se, savršeno nacrtana, prepravljena i reinterpretirana, ona drvena stolica što ju je dizajnirao Niko Kralj. Te je stolice bilo po tolikim jugoslavenskim domovima, u knjižnicama, kulturnim ustanovama i salonima namještaja. Bila je predmet po kojemu će se prepoznavati epoha, što se, naravno, nije znalo, kao što se nije moglo znati ni da je lijepa i funkcionalna. Sve čega ima danas je obično. Tek će u nekoj dalekoj, ali ipak dohvatljivoj budućnosti postati neobično. Na slici Nives Kavurić Kurtović, na tom čudesno lijepom, snovitom crtežu iz 1967. ili 1969. – zaboravio sam, a ne želim provjeravati – ta je stolica znak vremena, onoga intimnog i onoga javnog. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan. I ta je stolica neka lijepa smrt.

Zatim razgažene muške kundure. Kustosice mi govore da su to cipele Krste Hegedušića – slikarica je godinama bila aktivna u njegovoj majstorskoj radionici – u šali jedna dodaje da su to pra-martensice. Ne znam znači li kome danas što riječ kundure, ali u našemu jeziku ne postoji bolja riječ za takve cipele. One se pojavljuju na nekoliko slika i crteža, i one su također znak. Mračne, rashodane, naglašene, ispunjene nekom čudnom dramatikom. Kundure kao biografija koju bi trebalo rekonstruirati na osnovu elemenata njihove dotrajalosti, iskrivljenih peta, isplaženih jezika, iskrivljenih potplata… Mogao bih, čini mi se, satima gledati u kundure na slikama Nives Kavurić Kurtović.

Ona je crtač. Ali ne od onih paganinija crtanja, koji u jednoj crti demonstriraju svu svoju virtuoznost. Na njezinim je crtežima višak grafita, i svijet, unutrašnji i vanjski, iscrtan do najsitnije pojedinosti, u bezbroju vidljivih i nevidljivih crta. I Hegedušić je, prije svega drugog, bio crtač, ali drukčiji. Osim one osnovne razlike u daru i doživljaju, koja svakog čovjeka, pa onda i umjetnika, učini jedinstvenim, između učitelja i učenice bitna je razlika u epohi: Nives Kavurić Kurtović živjela je svojom umjetnošću posljedice nastajanja i nestajanja svijeta kojemu je pripadao i stvarao ga Krsto Hegedušić. Nema u ovom optuživanja. Tako je naprosto bilo.

Već u početku su rekli da je ona nadrealist, najistaknutiji kasni nadrealist na domaćoj likovnoj sceni. Može biti i da je tako. Ja taj nadrealizam ne prepoznajem. I ne osjećam razliku u odnosu na ono što je radila poslije. A poslije je, recimo, počela ispisivati tekst po svojim slikama. Opet je to bilo šezdesetih. 1960. jedan crtež nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka i bi mu žao u srcu”. Kako lijepo! Što kaže Bog na sve ovo? Što kaže Bog dok gleda vijesti? Na drugom crtežu, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspeće…” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit će vas vreme” Mnogi će poslije nje pisati po svojim crtežima i slikama, i s razlogom i bez ikakvog razloga.

Potpis je dio njezine slike. Nives K-K toliko sam puta već vidio. S crticom i bez crtice. Ima umjetnika čiji je talent polivalentan, raznolik u vrsti, pa su se znali ostvariti u više različitih žanrova, katkad i u više različitih umjetničkih oblika. Njen talent – to vrlo jasno vidimo na ovoj izložbi – vrlo je raznolik. Pogledajte tako sliku “Exposition”: e, kakve je plakate ona mogla raditi, kakav je to mogao biti grafički dizajn! Pa ciklus “Prostirke”, koje nisu prave prostirke, iako su mogle biti. I jedan oslikani tanjur. Mogla se Nives Kavurić Kurtović baviti produkt dizajnom, ali bi i to bio samo nastavak svijeta s njezine slike, crtež koji se širi izvan papira, slike i galerije, po svakodnevnim predmetima, podovima, zidovima, cestama… U njezinoj potrebi za crtanjem ima nešto neurotično, ali i duboko egzistencijalno – kao da će je nestati zaustavi li se. Taj crtež, međutim, nikad nije samom sebi svrha. Nizanjem znakova, poruka, ikoničnih prizora ona drugim sredstvima čini što i Šeherezada. S tom razlikom što Šeherezada priča o drugima, a Nives Kavurić Kurtović o sebi i o svojima.

Ona nije slikar za prodaju. Njezini crteži i slike neće postati statusnim simbolima. Novoj buržoaziji neće značiti ništa. Osim ako se jednom pojavi buržoazija snova: samo tada će se naveliko kupovati njene slike. Ovako, njihova stvarna vrijednost je u cjelini: onako kako su izložene na dva kata Klovićevih dvora. Ona, očito, nikad nije vodila računa o materijalnoj vrijednosti svojih djela. Na izložbi su tako i dvije Role, crteži na natron-papiru formata 180×3010 i 180×4500, pred kojim zastaju kamen i orah u grlu, kao da se gledatelj zatekao pred nekom čudom, koje se jednim pogledom i ne može obuhvatiti. Nije li takva monumentalnost u paradoksalnom odnosu s prirodom natron-papira? Jeftin, krhak i poderiv, po svemu drugom bezvrijedan, osim po tome da su na njemu nacrtana “Zarolan životom ili rolada življenja”, prva i druga. Stojim pred slikom i mislim, Bože mili, kako li je teško ovo sačuvati da se ne podere.

Šezdesetih je Nives Kavurić Kurtović imala poziv za Pariz. To se često spominjalo u tekstovima o njoj. Nije otišla jer je bila noseća. Kasnije se toga sa čežnjom sjećala. Ili s radoznalošću: što bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi načinila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili – Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Julija Knifera – ili bi, možda, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskraćena. Njezina životna izložba ne bi mogla biti ovakva kakva je danas u Klovićevim dvorima. Ne samo da crteža, slika, bilježnica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u kući Zvonimira Kavurića, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagrebačkog života, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata… Život umjetnika u tuđini u najvećoj je mjeri život izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesreće. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla otići Nives Kavurić Kurtović. Drukčije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesreća prerastu njegovo djelo, pa ih u tuđini treba dostizati…

U Parizu bi, međutim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i većem kulturnom i umjetničkom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje životno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavurić Kurtović samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika – takav je, ali na posve drugi način i Boris Bućan, a najizrazitiji među takvima bio je Miroslav Krleža – koji stvarajući svoje umjetničko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se neće u Parizu ostati, kontekst bi joj činili drugi.

Iz tog je vremena, iz 1967. “Ruža za vernissage”, opisana kao “kombinirana tehnika na dasci”, a zapravo jedna od onih začudnih, fizički vrlo krhkih i uništivih njezinih kompozicija, u kojima kao da je sabrano iskustvo vijeka. Muški i ženski profil, svedeni na znak, na siluhetu – kakve su nekad u papiru izrezivali ulični umjetnici – ispod njih ženska figura koja kao da se rađa iz ličinke, u ruci joj buket koji umjesto cvijeća nosi francusku trobojnicu. A gore iznad svega toga, u rascijepljenoj dasci, koja kao da je sama od sebe pukla, zataknuta živa ruža… Ili ja to nisam dobro opisao? Ili je “Ruža za vernissage” posve drukčija? Ne znam gdje je nastala, ali za moje oko ovo je njezina pariška slika. Lijepa i moćna u tom čudesnom dojmu prolaznosti. Ali i pred njom, meni se čini da je dobro što je Nives Kavurić Kurtović ostala u Zagrebu. Možda je loše za nju i njezine bližnje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tržištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kritičku i književno-esejističku recepciju (o kako bi se, naročito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu…), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.

Crtala je i slikala svijet iz snova. Ili se to meni čini da je svijet u snovima takav. Fetusi užasnutih izraza lica – bez one blažene mirnoće Gautame Sidarte, kakvoj na licima svojih budućih potomaka na ultrazvuku svjedoče današnji olaki konzumenti roditeljstva – fetusi čija lica podsjećaju na lica logoraša iz Auschwitza, izvijene mučeničke figure, koje se na plamenu vijeka tope kao da su od voska, mračni prizori u kojima, međutim, nema ničega skandaloznog ni pretjeranog, ničega što bi samo po sebi izazivalo voajerski interes. U njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, blaženi mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crtežima Nives Kavurić Kurtović: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osjećaja. Njezin užas ima mjeru. I na kraju: nema užasa. Možda je ta potreba za mjerom, i ta emocionalna disciplina ono što me priječi da shvatim što bi to bio nadrealizam u njezinim radovima. Možda ja i ne znam što je to nadrealizam.

Nakon mračnih početaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavurić Kurtović postaju svijetle. Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kreće između radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu – melankolik. Ali u njenom slučaju nije to nikakva bezrazložna tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gorčine”, u kojemu je sadržana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” Da je to moja a ne njegova slika uputio bih je i posvetio Nives Kavurić Kurtović.

Ona se spominje i u kontekstu enformela. To nije neobično. Bila je druga ili već treća generacija studenata, nakon ključne 1950, kada je Michel Tapié predložio termin art informel, koji je trebao označiti gubitak dominantne forme i oblika u umjetnosti koja je nastajala nakon 1945. i strahota rata. Ubrzo se, istina, predomislio, pa je izmislio novi termin: druga umjetnost. Ali on se nije primio. Na stranu sve klasifikacije i podjele, Nives Kavurić Kurtović jest enformel. Ali u najuzbudljivijem smislu riječi: forma i oblik na njezinim slikama i crtežima u nestajanju su, evo, već skoro šezdeset godina, na granici iščeznuća i raspada, ali tako da se nikad ne izgube. Ona nije apstraktni slikar. Zdravoseljački rečeno: na tim se slikama zna što je nacrtano i kako se to što je nacrtano zove.

Eto, o svemu tome sam mislio nakon što sam u četvrtak prvi put obišao izložbu, šećući uz beskrajno dugi žuto-bijeli zid Justizanstalt Stein, drugoga najvećeg zatvora u Austriji, i niz Dunav, koji je u Kremsu manje moćan i širok nego u Budimpešti i Vukovaru. U hotelskoj sobi internet je bio spor i oskudan, tako da mi nije bio od pomoći. I to je dobro. Suočen sa slikama u svojoj glavi, i sa sjećanjem na to zagrebačko jutro u Klovićevim dvorima, napisao sam što sam imao. Kada se vratim, poći ću u novi obilazak. Tada ću vidjeti nešto drugo. Vrijedilo bi obići ovu izložbu sedam puta i napisati sedam eseja. Sedmi bih put volio vidjeti izložbu u kasna noćna doba, u galeriji u kojoj ne bi bilo nikog osim noćnoga portira. Slike ove umjetnice najbolje se vide u savršenoj samoći. Iako njezin svijet nije usamljenički, rijetki su crteži na kojima nema barem dva lica, dvije sjene, iako je njezina trauma vrlo socijalna i nema podrijetlo u prostom nemiru duše i neuravnoteženosti, tim svijetom dominira živi osjećaj smrti. Nigdje toliko smrti kao na ovim slikama. I nigdje smrt nije tako bliska, nesentimentalna i čista. To joj je, opet, zajedničko sa Cioranom. Gledanje takvih slika intimni je čin.

Franc Branko Ancelj: “Sto godina pulskih vizura: sabrani feljtoni & izabrani polemički članci“, Cvajner, Društvo arhitekata Istre / Società architetti dell’Istria, Pula 2013., 274 str.

Od 13. siječnja 2007. do 21. lipnja 2008., svake ili svake druge subote u tada još donekle dobrostojećemu (ali odavna ideesovskom) i nefaggianiziranom dnevniku Glasu Istre (prijekoj, gotovo rano jutarnjoj fiziološkoj potrebi svakoga Istranina, Istrijana i Istriana koji imalo drži do zavičajnosti, kao takvoj i onakvoj: hrvatskoj, istarskoj, talijanskoj, mimo svake ideologije i svjetonazora), pulski je arhitekt Franc Ancelj ispisao “40 feljtona pod zajedničkim nadnaslovom: Sto godina pulskih vizura. Njihov je autor preko usporednih fotografija istih mjesta želio prikazati izgled pojedinih ambijenata grada Pule u prvom desetljeću 20. stoljeća i danas, sto godina kasnije. A kako se radilo o iznimno burnom stoljeću, bilo je neminovno prezentirati i ponešto od onoga što se s pulskim vizurama dešavalo u međuvremenu. Pa sve skupa i prokomentirati. Ne znanstveno, niti objektivno (ako objektivnost uopće postoji), već, sasvim namjerno, subjektivno. Jer autor je htio, kao Puležan kojemu je stalo do svoga grada, istaknuti napredak i pozitivne promjene, ali i upozoriti na ono što osobno smatra po Pulu pogubnim anomalijama. A ima i jednog i drugog.” (str. 234-235), kako sam autor (autorski) sublimira u posljednjem, četrdeset i prvom feljtonu: “Pogovoru: prošlost je kao strana zemlja…”.

Sakupljeni i objedinjeni glasistarski feljtoni (uz četiri ni po čemu “polemička članka”, str. 243-269) Franca Ancelja dugo su pripremani (pet godina) i najavljivani (slijepljeni digitalni ispis predstavljen je još 9. prosinca 2012. na 18. Sajmu knjige u Istri) ne bi li napokon (definitivno i konačno), krajem 2013., dočekali klasično otisnuto (offset) i mekano uvezano ukoričeno izdanje. Puli u svakom pogledu potrebita popularno pisana knjiga (sabranih feljtona) stručnjaka, urbanista i arhitekta koji je i sam dijelom doprinio njenoj današnjoj (ovakvoj) arhitektonsko-urbanoj slici grada (Generalni urbanistički plan grada, Provedbeni urbanistički plan Staroga grada, Istarsko narodno kazalište, Narodni trg, Flanatička ulica, Croatia osiguranje, zgrada Policije, Roza zgrada, Veruda, Verudela, Stoja, Pješčana uvala, brončana maketa Pule u Titovom parku…), opravdano je naišla na velik odjek, na posvemašnji interes i svekoliko zanimanje, prije svega sve brojnijih (savjesnih) Puležana, ali i doseljenih, radoznalih Puljana, željnih (mikro)povijesti svoga grada (često članova mnogih, raznolikih i šarolikih, novonastalih i dobrodošlih puljskih udruga koje svakojako, odgovorno i neodgovorno, profesionalno i amaterski, zeleno i sivo, skrbe nad gradom), usporedbe urbane povijesti negdanje austrijske glavne ratne luke (prije sto i više godina) i današnje (ne)suvremene gradskosti.

Anceljevi ukoričeni feljtoni, s vrlo dobrim esejističkim i kritičkim pasažima, “Sto godina pulskih vizura” pogodili su metu i vrijeme, temu i događaje, pojavili su se u trenutku kad urbana svijest i građanska savjest Pule (konačno) doseže gradsku netrpeljivost (sa šanka na Forum!), kada nesnošljivosti grubo profitabilnoga kapitalizma valja pokazati zube, kad živo i angažirano djeluje, društveno prosvjeduje, kritički i polemično reagira na službene gradske odluke, na samovolju gradske (ideesovske) vlasti. Građanima Pule (malograđanima po shopping centrima iza Šijane, kamo se gotovo preselilo gradsko središte, ionako je svejedno, na radost gradskih moćnika) postalo je bijedno, jadno i uzaludno pristojno, uljudno upozoravati gradske vlasti na propuste i očigledne zloporabe, izašli su na Forum, u otvoreni sukob, premda su takve građanske inicijative često nemoćne (ukoliko nisu dobro financirane, prepotentne i agresivne političke družine) i uglavnom doprinose političkom alibiju aktualne izabrane vlasti u sveopćem zanosu demokratskoga šunda (što često zaboravljaju i jedni i drugi, i pozicija i opozicija), konstantna ukrasa prevrtljivoga (neo)liberalnoga kapitalističkog bludilišta.

Kakogod se s kapitalizmom (ne)snalazili, očita je činjenica: nevelika se građanska masa Pule (daleko je još od kritične) probudila iz drijemeža i pokazala neposluh (s pravom ili ne, posve je druga tema), izašla je iz alkoholnih para i nikotinskoga dima gostionica, oštarija i kafića (službenih prostorija uobičajenih negodovanja i pljuvanja po ama baš svakoj vlasti) na svježi zrak, što je za umornu i prastaru Pulu zvonka budilica, nemirni pijetao u kokošinjcu jednoumne ideesovštine (kako politička situacija predskazuje, jednopartijnost Pule, osim kratkoga razdoblja 2001.-2005., i Istre: fašista, komunista i ideesovaca, za sedam će godina, točnije 28. listopada 2022., svečano obilježiti stotu obljetnicu postojanja). No još je više i daleko bitnije i važnije naglasiti nastale društvene mijene u gradu, naime, u Puli su se ponovno, nakon sedam državnih ustroja, dva rata i tri egzodusa, pojavili građani, kao prije sto (i više) godina u vrijeme austrijske, habsburške vladavine (za talijanskog fašizma i jugoslavenskog socijalizma debelo su prednjačili malograđani i ruralci, poput ovih današnjih u shopping centrima iza Šijane), savjest grada. Ili u sadržajno drugačijoj interpretaciji Franca Ancelja (dakle, ne u gorespomenutom povijesnom kontekstu probuđene i pobunjene građanske urbanosti) s promocije: “Puležani se osjećaju kao stanovnici ovog grada, a ne kao građani i to je ono što sam sa svojim pisanjem htio promijeniti – da se građani napokon stope sa svojim gradom.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), uz uzgrednu, (ne samo) jezičnu opasku: valjalo bi ipak razlikovati Puljane od Puležana, Ancelj govori o Puljanima (zasad većinskim stanovnicima), a Puležani su građani “stopljeni sa svojim gradom”, savjest grada.

Pula je iz ribarskoga mjestašca na prijelazu (ili hrptu) iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće ponovno postala (kao prije dvije tisuće godina, za rimskih vremena) – grad, stalno razvijajuće urbano i vojno-pomorsko (mornaričko) središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj), glavna luka Carske i kraljevske ratne mornarice koja gradski buja u svakom pogledu. Austrija je Puli vratila život i gradskost: mogućnost zapošljavanja, poslovanja, stanovanja, školovanja, liječenja, sigurnosti, putovanja (željeznica, ceste, parobrodi), turizma, kulture, umjetnosti, znanosti, sporta, zabave, razonode…, ukratko: suvremenost i urbanost. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. da samo 36% Puljana “nisu neposredno izdržavani od strane vojske” i da “vojska financira 75% prihoda pulske općine”, jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući upravo napretku militarističkoga emporija austrijske ratne flote (glavna ratna luka Carstva), statusu rastućega europskog grada, Pula je gotovo sasvim determinirana, zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije, vojnim identitetom (tadašnjom visokom razinom kulturne građanske urbanosti).

Demografska eksplozija Pule neusporediva je s razvojem stanovništva u ostalim hrvatskim i većini europskih gradova. U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita, jednako toliko od Zadra…), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih, fascinantnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Blaga klima, bogata baština antičkih spomenika, muzeja (pomorski, gradski, arheološki, vojni…), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, bordeli, cirkusi, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina mondena Brijunskoga otočja čine grad značajnom putničkom (iz vojnih razloga, ograničeno turističkom) i vojno-poslovnom odrednicom do početka Prvoga svjetskoga rata. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja (svih vrsta), kuća s 11.294 stana ne računajući kuće (vile) i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta grada već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti (Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Pragrande, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek, Veli Vrh…). Pula trajno nosi golemi biljeg austrijskog (austrougarskog) i vojnog grada u arhitekturi i urbanitetu, što su središnje teme Anceljevih “Sto godina puljskih vizura”.

U četrdeset feljtona Ancelj opisuje nastajanje, urušavanje i nestajanje (gdjekad i ponovno nastajanje, izgradnje) pojedinih gradbenih zdanja, trgova, ulica, blokova, kvartova…, razlaže arhitektonske, urbane, kulturne, zabavne, gospodarske, prometne i ine dimenzije grada i gradsku strukturu, redovito se referirajući na sadašnje stanje (redom): Politeama Ciscutti (Istarsko narodno kazalište), Marine-Kasino (Dom hrvatskih branitelja), palača Karla Stjepana (potom Pošta), tramvaj (1904-1934), bombardiranjem razrušen blok od 130 kuća između Foruma i Pošte, Kandlerova ulica, Forum, uništeni i odneseni spomenici, hotel Riviera, željeznički i autobusni kolodvor, napuštene vojarne, Monte Ghiro, Narodni dom, Danteov trg, Flanatička ulica, Pulski zaljev, Riva, Uspon svetog Stjepana, Trg Portarata, gradska kupališta (Stoja, Valkane), Sveti Polikarp (Palazzini), bombardirana Pula, Marine-Kaserne (Mornarička vojarna, Uljanikova birokracija), Mornarička crkva Gospa od mora, Fischerhütte (Ribarska koliba), Zlatne stijene, Verudela, Arena, Ulica Sergijevaca, Monte Zaro, Hidrografski zavod, Brijuni, Kaiserwald (Šijanska šuma), Katedrala Uznesenja Marijina, Admiralitet (Stožerna palača), Mornarički zatvor, Okružni sud (Općinski i Županijski sud), kavana Sezession (Stara robna kuća), Banca d’Italia (Fina), kinematografi, Giardini (Korzo), Gradska tržnica, hidroavionska baza, aerodrom, Kaštel, Monte Paradiso (Vidikovac), parkovi…

Naravno, u četrdeset feljtona nisu uvršteni svi značajni pulski urbani, arhitektonski i kulturološki fenomeni, što nije bila ni nakana autora: “Kada sam počeo pisati te feljtone nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ih jednog dana skupiti u knjizi.” (Boris Vincek: “Pulske vizure neponovljivog Franca Ancelja”, Glas Istre, 10. prosinca 2012.), puno je toga ostalo izvan knjige (napamet nabacujem): Mornarička bolnica, vile na Verudi (vila von Trapp, vila Horthy, vila Idola…) i podno Kaštela, Ville Münz, Barake na Stoji, Arsenal, Lungomare, Muzil, vojne škole, gimnazija, Franjevački samostan, Pomorski muzej, Mornarička knjižnica… Ima toga na pretek, za nastavak, za drugi (i treći) svezak “Sto godina pulskih vizura”.

U svakom slučaju dobrodošla popularno pisana knjiga svakom Puljaninu i Puležanu, svakom slučajnom namjerniku kojega zanima bliža gradska povijest Pule (kakve već odavno imaju, u mnogo većem broju, gradovi slične slojevite povijesti, primjerice obližnja nam Rijeka ili Trst), prepuna podataka, gradskih kvartova, zaboravljenih pulskih likova, s tristotinjak kvalitetnih fotografija prijašnjih i sadašnjih gradskih prostora (uz dobro realiziranu zamisao, ista mjesta snimljena su iz istih rakursa nekada, prije sto i više godina, i nedavno), ali i oštrih kritičkih sudova (dapače, polemičkih tonova) na sadašnje stanje devastirane, zanemarene i opustošene Pule.

Recimo za katastrofalno uneređenu Kandlerovu ulicu: “Jedna od pozitivnih posljedica sanitarne intervencije u pulskom stradariju bilo je to da su neke stvari konačno opet sjele na svoje mjesto. Pa je tako i Pietro Kandler obeštećen – dobio je natrag svoju ulicu. A kakvu? Krezubu, s užasnim pročeljima, popločenjem, rasvjetom i eventualnom drugom urbanom opremom, s (većinom) neprivlačnim ili pak/čak napuštenim i zapuštenim lokalima…” (str. 43)

Za političko neodlučnu prenamjenu zgrade Admiraliteta na Rivi: “Stožerna zgrada sretno je preživjela ratove 20. stoljeća, a u svim državama i upravama koje su se izredale nakon preminuća Austro-Ugarske služila je svrsi za koju je bila i izgrađena. A onda je, na zaprepaštenje svekolike javnosti, prošle (2006.) godine ministarstvo ratno objavilo da tu kuću više ne treba, pa će je predati civilnim vlastima. Istog trena počelo je i natezanje tih ‘civilnih vlasti’ oko toga kojoj od njih će pripasti atraktivna nekretnina (sad već znana kao ‘Admiralitet’). A taj triler, pun obrata, može se rekonstruirati po naslovima iz dnevnika Glas Istre: ‘Vojska za dva mjeseca napušta Admiralitet na pulskoj Rivi’ (20. 10. 2006.), ‘Unatoč objavi da MORH ustupa objekte najvećem istarskom gradu, Županija i vlada dogovorile drugačije – Pula ostala bez zgrade Admiraliteta’ (29. 1. 2007.), ‘Želi li Grad zgradu Admiraliteta?’ (9. 2. 2007.), ‘Zgrada Admiraliteta predana Županiji’ (30. 9. 2007.), ‘Carina, Županija i Porezna uprava useljavaju u zgradu Zapovjedništva na pulskoj Rivi do konca iduće godine – Županijski sastanci u spomen-sobi generala Tegetthoffa’ (9. 10. 2007.)…” (str. 175)

Ili, jednostavno prometno rješenje: “Za nerješavanje mnogih u nebo vapijućih problema može se naći opravdanje, čak i razumijevanje. No nikako za činjenicu, da gradu četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da izgradi bijednih četvrt kilometra (250 metara!) ceste koja bi spojila Kranjčevićevu i ex-Premantursku, pa sasvim bezbolno omogućila najkraći prilaz južnoj industrijskoj i lučkoj zoni… i, što je najvažnije, poštedila ulice u strogom centru grada (uključivo jadnu Rivu) od učestalog vandaliziranja (kad se tu prevoze divovske željezne ploče, one redovito uništavaju prometne oznake i javnu rasvjetu, čak raspolavljaju drveće).” (str. 259)

Zaljubljenik u Pulu, Puležan od glave (i u glavi) do pete, Franc je Ancelj tim pulskim feljtonima, ponajprije objavljivanim godinu i pol u Glasu Istre a potom i ukoričenih, u dobrano zrelim godinama (rođen je 1941. u Jesenicama, a u Pulu je doselio 1956.), postao popularan, tražen i cijenjen u svim krugovima (profesionalnim i amaterskim, službenim i alternativnim, pulskim udrugama i institucijama), rado viđen gost na mnogim skupovima, razgovorima, predstavljanjima, postao je, u neku ruku, mjerilom gradskosti Pule. Nesumnjivo zaslužan arhitekt i urbanist, intelektualac širokih nazora i kulture osvijestio je u mnogih Puljana neophodno poznavanja prošlosti grada u podizanju razine puljske urbanosti, jednako tako i raspoznavanja njezine inverzije, neurbanosti “u nezainteresiranosti. Pa u iskompleksiranosti, u snobizmu, bahatosti, umišljenosti, nekompetentnosti, populizmu, ulizništvu, pogodovanju, nemaru, lijenosti, tromosti. U sustavnom tamanjenju i ono malo štiha koji gradu daju neformalni brendovi, prepoznatljivi pojmovi. Legendarni Mađar ili neprežaljena Foška morali su (gradske!) poslovne prostore ‘osloboditi od osoba i stvari’. Kao i onaj, također u Fontičkoj, jedini dućančić u Puli gdje si mogao kupiti ili naručiti željeni CD ili DVD. A sve zato jer je netko bogatiji Gradu ponudio više para za te kvadrate. Grad se poseljačuje i kad kapitulira pred kokakolizacijom, kad ne čini ništa da bi građani mogli podmiriti osnovne potrebe u gradu, a ne da za svaku sitnicu moraju putovati u šoping-centre po periferijama. A pritom bezbroj lokala u centru grada zjapi prazno jer se traže astronomske najamnine. Neki gradovi takve lokale iznajmljuju za jednu kunu, samo da se aktiviraju. Poseljačenost vidim i u tome što se konzervatore uljudno, ali odlučno ne zamoli da siđu s akademskih visina i sagledaju u kojem smo vremenu i prostoru. Da nije bilo bezrazložnog ‘seljačkog’ strahopoštovanja i poniznosti, trg pred katedralom već bi odavno krasio garni-hotel, parkirna kuća u Kandlerovoj bi radila punom parom, a trotoar na Giardinima više ne bi bio ‘greatest shit’. Čak bi u pogonu, umjesnom ili ne, već bili i Monumenti s Katarinom… Pulu najviše poseljačuje prosti šlamperaj… A kad se u Puli nešto i uradi, ne održava se, ne popravlja. Kao popločenje Portarate. Ili lukobran: izgrađen prije sto godina, otad ni taknut.” (Franc Ancelj: “Poseljačivanje Pule i nezaineresiranost građana”, razgovarala: Duška Palibrk, Glas Istre, podlistak Istra plus, 17. travnja 2014.)

Svaka se živost, kultura, vitalnost, aktivnost, zabava, mentalitet i duh (duhovnost i duhovitost) bilo kojega grada prepoznaje, očitava i osjeća u sveobuhvatnoj atmosferi i osobitom (osebujnom) ozračju centra grada, na trgovima, ulicama, na tržnici, u njegovim kafićima, oštarijama, kavanama i restoranima (tu grad živi, baš po tome su neki gradovi poznati), prodavaonicama, buticima, kazalištima, kinima, knjižarama, bankama, poštama… (tu grad konzumira), jer grad ne čini, kako se prečesto nepromišljeno govori, (samo) njegova arhitektura i žitelji, već prije svega sadržajni (kvalitetni i kvantitativni) i formalni (u najmanju ruku, pristojni) odnosi među tim istim građanima i malograđanima (ako odnosa nema, nema ni gradskosti), njihovim ponašanjem među sobom i poglavito odnosom spram urbaniteta u kojem prebivaju. Pula je u tim i takvim odnosima, poradi preduge i preslojevite prošlosti (da ne načinjemo osjetljive povijesne priče), u svakom pogledu (pozitivnom, negativnom i indolentnom), egzemplarni primjer i notorni dokaz. Zaborav je održavao egzistenciju i nevjerojatnu trajnost ovoga grada već tri tisuće godina, uporno, ustrajno i moćno (to mu je povijesna sudba). Sudeći prema dugovječnosti (permanentnoj starosti) ne može propasti ni nestati kolikogod to ponekad, iz raznih perspektiva davnih, prošlih i sadašnjih razdoblja, izgledalo nužno i neophodno. Pojavom ponovno probuđene građanske svijesti (savjesnih građana) takve mogućnosti (zasada) ne postoje.

Kad smo već dotakli sociologiju grada, koju Ancelj samo mjestimice i rijetko dotiče, nije zgorega spomenuti da je ondašnja srednjoeuropska, mediteranska (zemljopisno) i prije svega, vojno-pomorska Pula bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica kojoj su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, znanstvenici, inženjeri, pravnici…), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici… Premda je njemački bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik u gradskoj svakodnevici nametnuo se talijanski. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga sloja talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, čakavski dijalekt, što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (točnije, istarska čakavica), tako da dobar dio (i današnjih) puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva, sa simpatijama prihvaća i kvalitetno shvaća, na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja (uobičajenu politikantsku frazetinu) dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost (nakon silnih migracija i, napose, naseljavanja poslije svakoga egzodusa) izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i sukobima, pa kasnijim ipak tolerantnim mirenjima (zakonodavnim, političkim, životnim standardom…) kojih u Puli nije nikada nedostajalo, dapače. Sociologija, demografija, politologija, kulturologija i devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća Pule tek čeka svoja istraživanja.

Nije u Anceljevoj knjizi baš sve blistavo. Izabravši pristupačnu novinarsku formu feljtona (dvotjedne ili tjedne kolumne), populističkoga, laganoga i nezahtjevnoga štiva, osobnoga izbora lepršava rukopisa, Franc je Ancelj tijekom objavljivanja priloga u Glasu Istre osvojio brojne Puljane koji su iščekivali, iz tjedna u tjedan, nove feljtone. Međutim, kad su se ti isti feljtoni (nakon pet godina) našli okupljeni u knjizi, iako je autor “nastojao suvišna ponavljanja eliminirati, no ipak samo tamo gdje to nije naškodilo sadržajnoj cjelovitosti napisa” (Gorka Ostojić Cvajner: “O knjizi”, str. 5), stilski nepromijenjeni i posve jednaki (osim pojedinih ponavljanja) kao u dnevnim novinama, izgubili su dijelom na uvjerljivosti. Tada atraktivni, pitki napisi u novinama, ovako sabrani u knjizi poprimaju poprilično drugačije obilježje, gube na težini i ozbiljnosti koju su, unatoč feljtonskoj priprostoj formi, nosili u novinama. Takvom doživljaju ukoričena teksta ponajprije doprinosi nametljivo dopadljiv i nasilno duhovit (silovito šaljiv) autorov stil. Kičaste nepodopštine novinska prolaznost s lakoćom proguta, u knjizi, međutim, ostavljaju gorak okus. Budući da su Anceljevi tekstovi sprega esejističkoga i feljtonističkoga pisma, dakle, svojevrsna mješavina zahtjevnijega i pristupačnijeg stila, prijelaz (gdjegdje i skok) iz jedne u drugu formu nerijetko je nasilan, nezgrapan i nespretan, a njihova difuzija neprilična, esejistička se popularnoznanstvena ozbiljnost počesto rastapa u banalnost, u feljtonističku sirovost. Autorovo usiljeno dodvoravanje čitatelju žargonskim opaskama, njemu veselim penetracijama, uz neprimjerene čakavske doskočice (koje ubacuje bez ikakva razloga), engleske i “balkanske” (jugoslavenske) frazetine, uz priproste kolokvijalne (pokatkad ulične) sintagme, naivne dosjetke, šankerske viceve i jeftine pošalice (njegovim rječnikom: ne bi li ispao pulski frajer), poput (nasumice listajući i slučajno uočenih): “‘zahvaljujući’ ludilu i gluposti tzv. homo sapiensa” (str. 19), “pouzdani izvori tvrde da na licu mjesta bijahu viđeni i mali zeleni sa susjednog i prijateljskog Marsa, no to, nažalost, nije znanstveno dokazano” (str. 21), “Kad bi sada vidjeli glavni trg svoga slavnoga grada Pule, carevi August i Franjo Josip bili bi – jako, jako žalosni.” (str. 37), “Kakvi su to Giardini bez voća i povrća?” (str. 60), “Ali – vlast drumom, a narod šumom.” (str. 62) “Mudro je čovječanstvo u 20. stoljeću izumilo svašta, pa i svjetske ratove.” (str. 67), “A oni navalili k’o mutav na telefon.” (str. 87), “kasarne (na hrvatski prekrštene u vojarne, jer – nije šija nego vrat)” (str. 119), “Na tu svinjariju Bog reagirao nije. Niti Majka Božja.” (str. 123), “A možda siromaštvo nije u džepu na guzici, nego – u glavama.” (str. 144), “nakon 1. svjetskog rata je nogiran iz grada” (str. 159), “A tko hoće bez problema doći do Fine? Pa – što ne uzme helikopter?” (str. 191), “na spomen ‘kina’ devedeset i devet od stotinu malih građana grada Pule zacijelo bi razrogačenih okica pitalo: kino – što je to?” (str. 192), “Pa kad su se u Puli već gradili ‘moreplovi’, što se ne bi i ‘zrakoplovi’?” (str. 211), “Samo da na kraju za to ne ispadne kriv – Zoki Vakula!” (str. 216), “Ulica dugačka basnoslovnih 125.000 (slovima: sto dvadeset pet tisuća!) – milimetra!” (str. 239), “tu je ranije ipak bio grad, a ne vukojebina” (str. 252)…; samo opterećuju i obezvređuju sva ona nadahnuta esejistička i publicistička dobro potkrijepljena poglavlja s pametnim, kritičkim razmišljanjima o gradu nekad, jučer i danas.

U tom zanosu dodvoričkog pisanja Ancelj ponekad zastranjuje i neznalački pretjeruje zalutavši u područja o kojima malo ili ništa ne zna: “A Brioni su prekršteni u Brijune. Jer su tamošnji žitelji to tražili? Neće biti – jer stalnih stanovnika na otočju već četiri i pol decenija nije bilo. Pa se jedino može pretpostaviti da je kum bio netko kome mnogostoljetno ime nije zvučalo dovoljno domoljubno. A bilo je posve neutralno (izvedeno od ilirskog ‘Brevona’). Pa sad umjesto imena koje je poznavao cijeli svijet imamo takvo koje će svatko drugačije izgovarati (oni anglofoni će reći ‘brajdžuni’, a frankofoni ‘brižini’), pitajući se usput jesu li slavni Brioni potonuli na dno plavog Jadrana. Usput, zašto Brijuni po istoj državotvorno-pravopisnoj logici nisu ‘nacijunalni’ park? I zašto nemamo stadijune, šampijune, avijune, kamijune…? O, blažena gluposti!” (str. 157) Zalutali kvazijezikoslovac Franc Ancelj pametuje tamo gdje mu nije mjesto (ne bi li, ponovno, ispao frajer u multikulturalnoj Puli), a da je kojim slučajem nešto pročitao o rečenom hrvatskom toponimu (Tone Peruško, Zvane Črnja, Petar Šimunović, Branimir Crljenko, Miroslav Krleža…), znao bi da su otočje tako nazivali (prije “državotvorno-pravopisne logike”) i nazivaju domaći starosjedioci Medulina, Premanture, Banjola, Peroja, da su Brijuni hrvatsko ime otočja, a Brioni talijansko, posve jednako kao i gradova, Pula i Pola, Trst i Trieste, Rovinj i Rovigno. “O, blažena gluposti!” S druge pak strane, kad Ancelj piše o Areni (str. 135-140), štiti kolege u svojoj struci, nigdje (ni uzgred) ne napominje (što u drugim slučajevima učestalo čini) kako puljska Arena nije na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, niti će tako skoro ili uopće biti, zahvaljujući idejnom projektantu i arhitektu “obnove Arene” (od 1984. do 1986.) Attiliju Krizmaniću koji je jedan od najočuvanijih amfiteatra na svijetu uspio dovoljno unerediti (rušenjem antičkih zidova i djelomičnim iskopavanjem temelja Arene) i toliko obnoviti (betonizirati i ugostiteljizirati), da na tu listu tako skoro ili nikada ne dođe. Našlo bi se još sličnih primjera…

Očito (iz priloženoga), prolazni novinarski feljton – dopadljiv, zabavan i populistički novinarski žanr uz jutarnju kavicu u puljskoj oštariji, kafiću ili kavani – napose sa stručnim nakanama, nema relevantnu, ni istovjetnu niti jednakovrijednu, prezentaciju u knjizi (osim kao dokument uzburkanih vremena, što u “Pulskim vizurama” nikako nije slučaj), ne izdržava knjišku neprolaznost, ukoričenu trajnost (premda suvremena i jeftina knjiga u virtualnim vremenima besramno svaštari po svim pitanjima, ona dobra ne gubi značaj). Kad se već krenulo u objedinjavanje Anceljevih subjektivnih i esejističkih feljtona o negdanjoj Puli, valjalo je i autorski i urednički intervenirati (knjigu urednički potpisuju, urednica: Gorka Ostojić Cvajner i uredništvo: Davor Matticchio, Gorka Ostojić Cvajner, Mirjana Grahovac Vojinović i Alfio Klarić) u postojeći novinarski tekst, a ne objelodaniti jednak (“osim pojedinih ponavljanja”) glasistarski tekstualni pretisak s, naravno, daleko kvalitetnije otisnutim fotografijama, što knjizi daje i dodatnu, fotomonografsku komponentu. Ovako, u knjiškoj formi, kopipejstirani novinarski dokument (indigo novinarska inačica), nedostatan je i nedostojan sadržajne vrijednosti.

Očišćeni feljtoni od dnevnonovinarskih naivnih dosjetki, žargonskih pošalica, nepametnih asocijacija i inih anemičnih fraza (kad smo već kod jezika, nedopustivi lektorski propusti Nevena Ivanića, bez obzira koliko Ancelj inzistirao na kolokvijalnom i žargonskom stilu, vrve na gotovo svakoj stranici, a u sadržaju paginacijski previd, svaka je paginacija feljtona umanjena za dvije stranice), uz neznatne dopune i pojašnjenja u ponekim nedovoljno jasnim epizodama, napisi bi itekako dobili na uvjerljivosti i ozbiljnosti, na promišljenosti i argumentiranosti, na potrebitoj stilskoj i esejističkoj težini ne gubeći, tamo gdje ima smisla i svrhe, na feljtonističkoj duhovitosti. Budući da je knjiga prepuna imena, zemljopisnih i povijesnih pojmova, toponima i podataka za lakše snalaženje po napisima (ukupno četrdeset i pet feljtona, iako su zadnja četiri nepotrebno nazvani “polemični članci”, ne razlikuju se ni po formi ni po sadržaju, ni po čemu, od prethodnih feljtona, tim prije jer ne znamo s kime to Ancelj polemizira, a ako već s nekim polemizira, bilo bi gentlemanski objaviti i drugu stranu) prijeko je bilo potrebno načiniti imensko kazalo i kazalo gradskih (zemljopisnih) toponima, kao i popis korištenih izvora i literature (za daljnje čitanje). Bilo je vremena, pet godina! Navedeni neveliki urednički (i mali autorski) zahvati, kako već knjizi takvoga formata pripadaju i sadržaj sam po sebi zahtijeva, doprinijeli bi doista iznimno vrijednom djelu, ovako smo ostali bez priloga: iznimno.

Usamljen i zaljubljen, slovenski književnik Ivan Cankar kolovoza 1898. iz Pule piše voljenoj Ani Lušin: “Sad kad sam osuđen da samujem u toj napuštenoj, od Boga i ljudi zaboravljenoj Puli.”; pa ako je već Pula “od Boga zaboravljena”, da ne bude jednako tako, kako je bilo krenulo, i od ljudi (sto dvadesetak godina kasnije), naročito sadašnjih i budućih građana (sic!) ovoga drevnoga, na opstojnost osuđena prastaroga grada, pobrinuo se Franc Branko Ancelj svojim esejističkim feljtonima u “Sto godina pulskih vizura”.

Nova Istra, br. 1-2,
Istarski ogranak DHK,
Pula 2015., str. 404-414.

Obrazloženje natječajnog rada Antonia Grgića za rješenje Spomenika domovini

Domovina nije nešto što se može zamrznuti u vremenu i prostoru, ona je stalno promjenjiva kategorija: ona je u stalnoj reinvenciji.

Nju nije moguće prikazati zamrznutom u u jednom homogenom obliku.

Ideja da je domovina nešto odijeljeno od nas samih već je proizvela mnogo nesporazuma.

Domovina je nedjeljiva od nas, nedjeljiva od ovdje i sada.

Zato je jedini način da se prikaže domovina to da se ne prikaže kroz materijalnu formu.

Ovaj projekt nalaže da se ne radi nikakva intervencija na lokaciji, već da se to mjesto ostavi kao mjesto na kojem će svakodnevno događati domovina. Svaki prijelaz preko te površine je domovina, koliko god efemeran bio.

U obavezni školski posjet glavnom gradu osnovne i srednje škole iz provincije bi imale obavezu doći na to mjesto, s ciljem da se i djeci posvjesti činjenica: svatko od njih, i svatko od nas je domovina.

Ta zelena površina bila bi samo mjesto gdje bi ta činjenica postajala vidljivijom.

Tragovi koji bi ostajali iza tih posjeta na zelenoj površini trga bili bi jednini materijalni otisak domovine.

Dana 29. maja 2011. godine dvadeset pet osoba dobilo je od MJ dugačak e-mail s atačmentom – knjigom Wilimowski. Miljenko između ostalog piše: „Wilimowskog vam šaljem zato što nije izvjesno kada će knjiga moći biti objavljena na jeziku izvornika. Trenutno za to nema uvjeta koji bi mi kao autoru bili prihvatljivi. Čuvajte ovaj rukopis u svojim inboxima, čitajte ga, ako imate vremena i želje, tretirajte ga kao što biste tretirali bilo koju drugu poklonjenu ili kupljenu knjigu. Zato vam Wilimowskog i šaljem. Činim to ovako kolektivno, ali ne zato što bi mi bilo teško slati ga svakome od vas pojedinačno. Učinio bih to s jednakim zadovoljstvom. Na ovaj način se, međutim, stvara iluzija o knjizi. Može se vidjeti u koliko je primjeraka otisnuta. a i stalo mi je da znate jedni za druge, jer ste, ovako zajedno popisani, neka vrsta moje lične karte“.

Pročitavši knjigu, kao jedna od dvadeset pet iz Jergovićeve lične karte, zaželela sam da se prvo izdanje pojavi u Poljskoj. Ne samo zbog toga što je Wilimowski bio i osećao se Poljakom i Gurnošlazjanom, što su i druge glavne ličnosti Poljaci, nego i zato što su poljska literatura, istorija i kultura za Miljenka Jergovića važne, zauzimaju mnogo mesta u njegovom stvaralaštvu, što Poljsku oseća i razume kao malo ko. Počela sam onda da tražim izdavača. Gospođi Kami Margielskoj iz izdavačke kuće Książkowe Klimaty dopala se ideja poljskog prvog izdanja, slava joj zbog toga. I zahvaljujući njoj stigli smo pre nego što počnu da izlaze Jergovićeva višetomna Dela, gde će se sigurno naći i Wilimowski.

Kathi, jedna od adresanata, kojoj je knjiga posvećena, zahvaljujući se autoru napisala je i nama ostalima: „Važno je samo da Vi, društvo, znate da u drugoj fikciji, u drugom desetljeću, stoljeću i tisućljeću postoji Švapska kuća (a zemljopisni podaci su joj otprilike isti kao u priči, samo što sada ceste vode do nje). Bilo bi zgodno da se ovo društvo katkad sretne u toj kući, i vjerujem da se Švapska kuća sedamdeset godina kasnije, kada sve opet bude zaboravljeno, po ničemu drugo neće pamtiti nego po tom susretu…“

Dodaću, da bi mi bilo još milije kad bismo na taj susret došli s primerkom Wilimowskog na našim jezicima.

Gordana nikad nije uvrijedila ni povrijedila nikog, a nju jesu mnogi, počev od moje rođene braće.

U dane kad se u Hrvatskoj zabumbalo, boravio sam kao član književne delegacije u Poljskoj: prvi put u životu dobio sam pasoš i kročio preko granice, pa sam i po tome mogao, da sam bio malo (Darinka bi rekla liječak) bistriji, naslutiti da će ta država propasti. Bio je avgust, točnije kolovoz, jer se stvar zbivala u Hrvatskoj, i na poljskoj televiziji gledali smo početke balvan-revolucije, kad je nastala i čuvena pitalica: šta je barikada? Odgovor: odron Srba na putu.

Za to vrijeme, Gordana je s našom Ivanom otišla u Bijelo Polje, a kad se vratila, rekla mi: „Tvoja braća su me pitala: šta vi Hrvati radite od onih jadnih Srba iz Krajine?“

A šta je na to Marko? Je li svog najstarijega brata i glavu porodice, kome je naša baba Staka nadjenula ime po vojvodi Momčilu iz Vukove pjesme, nazvao telefonom i kazao mu: „Od moje žene i vaše snahe koja se rodila i živi u Sarajevu tražili ste da vam objasni Tuđmana, oca vam jebem!“ Jok. Ćutao je ko zadnja pizda.

Ali ja sam vječito bio naknadno pametan, eto zašto se danas ponosim svojim pjesmama, u kojima je ono najbolje naknadno dopisano, a stidim se svog života u kom nisu moguća nikakva dorađivanja, o čemu sam, prije pet-šest godina, sročio ove stihove:

Kad god sam pisao, ma što,
Dotjerivao sam, strpljivo i dugo,
I po dvanaest puta, kašto.
Slatkih li muka.

Ali to što živjeh, moja tugo!
Sve je ostalo – prva ruka.
Sve mrtvuljavo ko prevod doslovni.

A nije moguća nikoja dorada.
Čak ni ispravljanje grešaka slovnih.
Stoga moj život toliko je jadan:

Sve nasumična žvrljotina puka.
Nad njima mi često dođe da zakukam –
Zar da jedna ruža pustinju zakiti?

2. Moju Gordanu, koja me cio vijek branila od svačega, nisam umio braniti čak ni od svojih najboljih prijatelja.

Jednom su pjesnici u hotelu Evropa – bili su, valjda, Aprilski dani poezije – pili i nazdravljali ovom i onom, čak i ekseru o koji Bog vješa gađe, i ne znam koji je vrag natentao Gordanu da digne čašu i kaže: ”Da ispijemo za Petrovo zdravlje”.

Lažem. Znam koji vrag. Divno je sjedjeti među pjesnicima koji se nadmeću u duhovitosti i maštovitosti što je iskupljivalo njino lokanje pa je Gordana, na trenutak, zaboravila da ju Rajko Nogo očima ne može vidjeti. Ne zato što je Hrvatica. Već zato što nije Sprkinja, fabrička greška preko koje nije mogao preći. Moja nekadašnja cura Ruža Komar sestrinski je mazila i tetošila Noga ne na posljednjem mjestu zato što je bio siroče, pa je valjda zaključio da sve Srpkinje moraju biti takve.

Nogo nikad nije krio da ne voli Gordanu i na slikama sa mog vjenčanja jedina smračena faca je Nogina, što poštujem: nije htio pred objektivom da laže. A šest godina prije, kada smo kao postdiplomci stanovali na Zvezdari, u studentskom domu Slobodan Penezić Krcun, u istoj sobi, Nogo je jednom rekao: „Izgleda da ti je tvoja bijela Latinka banalno vjerna“, što se vječito pamti i nikada ne prašta. Autentično vjerna može biti samo Srpkinja. Autentično vjerna je Kosovka djevojka koja u Noginom  sonetu  kaže Toplici Milanu: „Šest stotina leta još ću te čekati“.

Petar je mlađi Nogin sin koga je žutica prije vremena istjerala iz majke: dva mjeseca je lebdio između života i smrti, a Nogo čak nije znao želi li da mu sin ostane živ ili da umre, jer su mu ljekari rekli: ako i preživi, ostaće defektan. Jedan ljekar je pričao – kazujem šta sam čuo – da je Nogo htio da malom daju inekciju. Tražio je eutanaziju. Pamtim i da je Nogo plakao: šta sam Bogu skrivio da me ovo snađe? Vjerovao sam da Bog, ako postoji, ne zna da Noge ima, a da je svemu kriv rezus faktor.

Treba li reći da smo Gordana i ja, punim srcem, učestvovali u Noginoj drami? Ali sve se okončalo sretno: Petar je preživio i, što je važnije, ostao normalan. Kad mu je Nogo saopštio tu vijest, Ćamil Sijarić je radosno uzviknuo: ”A znao sam ja, boga mi! Vlaščadima i paščadima ne može biti ništa!”

Kad nas je Gordana dignutom čašom pozvala da ispijemo u Petrovo zdravlje, Nogo je pozelenio: “Ti da nazdraviš mom sinu? Hajde, ne pretvaraj se. U očima ti se vidi praznina i zavist! Kako možeš ti, nerotkinja, iskreno željeti dobro mom sinu?“

A šta je na to Marko? Je li skočio da ga zadavi, pa taman kad bez Noge više nikad ne bi izgrijalo sunce nad Srbima? Jok. Ćutao je ko zadnja pizda. Oprostio je Nogi pored ostalog i zato što je vjerovao da se prijateljstvo mjeri i sposobnošću za praštanja: zbog onog najboljeg u čovjeku treba prelaziti preko najgoreg. Danas znam: Nogo je ovo kazao Gordani zato što je znao da će mu, kraj onakog njenog muža, to proći posve nekažnjeno.

3. Pamtim, kao da je danas bilo, kako je pjanog Abdulaha Sidrana, koji je sjedio kraj mene, zaprepaštenje od Noginih riječi upućenih Gordani, u tren otrijeznilo.

Taj isti Sidran je, za vrijeme opsade Sarajeva, otputovao u Italiju, valjda u Veneciju, a sutradan je njegova majka Behija srela Gordanu na ulici i požalila joj se: u njenoj kući nema ništa za jesti, a čula je da je Sidranova kćer Miranda, koja je radila u beha ambasadi u Zagrebu, ocu poslala paket, ali je zaludu zvonila na Sidranova vrata.

„Otišao je u Italiju“, rekla je Gordana.

„Da nije ključ ostavio kod vas?“

„Boga mi nije“.

„Pa đe ga je mogao ostaviti?“

„Ne znam. Možda kod Bije“.

Koja je, kao izbjeglica iz Goražda, stanovala sprat iznad Sidranovog, i u nju je Bard u te dane bio beznadežno zaljubljen, a kasnije će mu postati žena i roditi mu sina i kćer.

„Hajde, bona, ti mnom, ja Biju ne znam“, kazala je majka Behija.

I pozvone Biji koja iziđe i kaže im: „Jeste, Avdo je ostavio ključ od stana kod mene i rekao da ga ne dajem nikom, ni rođenoj majci“.

„Kako ti je, bona, to mogo reći?“ – pitala je majka Behija.

„Ne znam ja, boga mi, ništa, ali je Avdo rekao da ga ne dajem ni rođenoj majci“.

A kad se Sidran vratio iz Italije, sreo je Gordanu na ulici i s neprikrivenom mržnjom rekao: “Ti si sve ovo zakuhala. Ti si loš čovjek!“

Šta je na ovo Marko kazao Sidranu. Ništa. Jesam pomislio: trebalo bi da Sidran može voljeti Biju bez ispoljavanja mržnje prema mojoj ženi koja, znao je dobro, nikad nikom ništa nije zakuhavala, ali sad jebaji ga. I Sidran je osjećao da ove riječi Gordani, kraj onakvoga muža, može reći posve nekažnjeno. To nije sve.

Kad je Gordana umrla, telefonira mi Sidan i pita: može li sa Bijom doći na žalost? U vansebici sam odvratio da za to nemam snage, a kasnije ćemo vidjeti, ali sam i onda znao da bih uvrijedio mrtvu Gordanu ako bih u njenu kuću pustio Avda koji je prema majci Behiji postupio kao krmak, a za to optužio Gordanu.

Dok mi ovakva sjećanja prolaze kroz glavu, suze mi pođu od pomisli koliko se Gordana, cijelog života, pored mene morala osjećati nezaštićenom. Jer ona je obavezna bila da štiti pesnika sazdanog od kineskog porcelana.

4. Marko Darinkin od svojih prijatelja Gordanu nije umio ne samo braniti, nego ni čuvati je.

Znao sam da je ne treba čuvati od Duška Trifunovića koji joj je, kad sam otišao u Beograd, rekao: „Ti si flegmatična i ne voliš Marka. Odaj se tjelesnom užitku sa mnom“.

Ali na margini jednog, kao uvijek nedatiranog, pisma Gordani kazao sam: „Nemoj, jer je to opasno, da se zaljubiš (makar i platonski), u Novicu, – jer, priznajem da bih to mogao razumjeti, ali ne i oprostiti“. I sve što sam, činilo se, posve zaboravio, izađe mi pred oči kao da me desetljeća ne dijele od studentskih dana.

U pisma koja sam, iz Beograda, slao Gordani stavio sam pet ili šest puta novonapisanu pjesmu, uz napomenu „ponesi ovo Novici“, i očito je da sam, napokon, shvatio koliki sam blećak bio i kakvoj sam opasnosti izlagao svoju devetnaestodišnju djevojku kad sam je, kao donositeljku pjesama, slao u stan dvadesetosmogodišnjeg neženje, prepametnog i rječitog, koji je imao potrebu da se dokazuje pred ženama, jer je bio niskog rasta, a njegovo lice, sa jako naglašenom gornjom vilicom i hladnim plavim buljavim očima policijskog inspektora iza debelih naočara, Bog zaista nije stvorio s namjerom da ukrasi ovaj svijet.

Na trećoj godini studija, sa Novicom Petkovićem sam stanovao kod Refika Čustovića, u ulici Sutjeska broj jedan, i vidio u njemu velikog prijatelja. Znao je da ne umijem oko žena, pa me obasipao savjetima, a jednom je citirao Ivu Andrića: “Sa ženom treba biti toliko nežan, nežan, dok se sama ne otvori kao cvet“. Andrićeva sabrana djela čitao sam dvaput i nisam našao tu rečenicu, koja ili zbilja postoji, ili je Petković svoju zavodničku poetiku pripisao Andriću kako bi dobila na težini.

Novica je otišao kao lektor u Rusiju, odakle je doveo Ruskinju Marinu, a kad su me pitali: “Na šta li je uhvati?“, odgovarao sam: “Na pamet, bezbeli.“ Novica je sa Marinom dobio kćerkicu Anu koju sam zvao Bebela, i to nježno B umjesto D Marini se jako sviđalo, ali Novica ni nakon ženidbe nije prestao da se dokazuje pred ženama.

Kad mu je supruga, jednom, otišla sa ćerkom u Rusiju, organizirao je jebačine u svom stanu, što je meni bilo neshvatljivo, jer Marina je bila i krasna i pametna. Pamtim tek ovo: jedna meni draga žena (a pošto je umrla, staviću inicijale V. M.), našoj kumi Azri Kovačević je pričala – bili smo u jeku seksualne revolucije – da se sa Novicom jebavala u kadi i da joj na kraju rekao: „Ti si dar s neba“.

Prošlo vrijeme, ja oženjen Gordanom, i Novica mi je, jednom, u svom kabinetu na fakultetu, ničim izazvan, bez ikakve veze sa onim o čemu smo dotad razgovarali, ispričao da je, kad mu je donijela jednu od mojih pjesama poslanih iz Beograda, Gordana bila posve očarana onim što je govorio: “Da sam pružio ruku, ko zna šta bi bilo“. Iza debelih naočara gledale su me plave buljave oči policijskog inspektora, ledenije nego ikad.

Je li Marko skočio sa stolice i rekao: „Ako si joj govorio toliko nežno, nežno da ti se sama otvorila kao cvet, ja sam ti lično na tanjiru servirao djevojku za kojom sam u Beogradu ludio. Slao sam je prijatelju, a zaboravio jebača“, i je li potom izletio iz kabineta? Jok. Ćutao je ko zadnja pizda. A zašto mi je ovo Novica ispričao? Jer je znao da to može posve nekažnjeno.

Kasnije sam rekao sebi: ako mu se više puta sama otvarala kao cvet, to je isključivo tvoja zasluga: da mu nije donosila tvoje pjesme, ni na koji način nije mogla doći u kontakt s Petkovićem, stoga se pokrij ušima i šuti. Nikad Gordani nisam kazao Novičinu priču, a i stidio bih se da je isljeđujem, jer Marko je bio jedini krivac.

Evgenij Baratinski u jednoj pjesmi koju sam prepjevao kaže da sva naša pamet, sve znanje, svi uzleti mašte, napokon dovode do toga da shvatimo „tačan smisao pučkih poslovica“. Danas znam, ali više ne znam šta bih sa tim znanjem, šta uistinu kazuje bosanska mudrost: „Nikad ne šalji svoju ženu da nešto umjesto tebe oposli“.

Postoji i samoutješno tumačenje ovog zbitija: rekao sam joj da bi bilo opasno da se u Novicu zaljubi „čak i platonski“, to jest u njegovu pamet, jer vo vremja ono, u poredbi sa Novicom, bio sam Apolon Belvederski. Gordana me dugo uhodila zbog toga što sam joj bio jako zgodan, pa tek zatim potpala pod artiljerijsku vatru moje pameti, i nije moguće da ju je Novica mogao ičim fizički privući, ali sam znao da nije neprelazan put od oduševljenja Novičinom pameću do ševljenja, što bih, kako sam rekao u pismu, „mogao da razumijem, ali ne i oprostim“.

Stoga, da je Novica „pružio ruku“, nije isključeno da bi se Gordana prenula iz očaranosti njegovim krasnorječjem i oduprla mu se, jer je fizički bio neprivlačan, potom bi mi u pismu javila: eto kakav ti je prijatelj kome me šalješ, a šta bi dalje bilo, ne znam, ali nikad neću zaboraviti da sam, u Beogradu, dvije godine ludio od napada ljubomore, čak sam na sebe kivan sebi govorio: iako si znao da ćeš u oktobru otići u Beograd, u septembru si Gordani uzeo nevinost i ostavio je drugima da se njome služe, ćaća te jebo, a kad bi takav luđak doletio u Sarajevo, „ko zna šta bi bilo“ sa pametnom glavom na Petkovićevim ramenima.

No čak i da je moja Gordana bila oberkurva, onim što je cio vijek za mene činila višestruko bi se iskupila i morao bih, sve do svoje smrti, jedino da je blagosiljam.

MAK DIZDAR – KAMENI SPAVAČ

Teče 1966. godina u gradu mojih studija, Sarajevu. Napunilo se već četiri godina, а ja sam u stalnom raskoraku između onoga što mi postaje sve bliže i preče, književnosti, i potrebe da završim studij matematike sa fizikom. Nije to lako usaglasiti, ali nekako uspijevam, s određenim ne baš lakim ustupcima čas jednom, čas drugom. S mladim sarajevskim pjesnicima sastajem se u Akademskom klubu pisaca Akademskog društva Slobodan Princip-Seljo, prozvanoj Tribina 08. Ta tribina što je prije nas, poslije prerastanja njenih osnivača, prethodne pjesničke generacije (Ljubomir Cvijetić, Velimir Milošević, Svetozar Radonjić-Ras, Slavko Šantić i Duško Trifunović), bila zamrla, ali smo je obnovili, stasavala je generacija koja će obilježiti književnost Sarajeva i BiH u narednim decenijama. Imali smo podršku starijih kolega, što nam je bilo značajno u stvaralačkoj orijentaciji. Iako su se naši pogledi na književnost razlikovali od njihovih, cijenili smo ih, čitali i pratili njihov rad. I oni su čitali naša sočinjenija, u kojima se ogledala naša želja da budemo svoji, ali i šira lektira kojoj smo davali prednost u odnosu na lokalno stvaralaštvo. Otkrivali smo značajne pjesnike s-h jezika, ali i velikane svjetske poezije. Svaki od nas imao je svog miljenika.

Kako je to zaista bilo? Pedeset godina je prošlo, treba izoštriti sjećanje.

Februar mjesec u Sarajevu, hladno, sinusi me muče povremeno do neizdrživosti. U koševskoj bolnici mi ih i punktiraju, na svu sreću nema sekreta. Izašao sam u grad da prisustvujem za mene novoj manifestaciji, promociji nove knjige Maka Dizdara u knjižari Veselin Masleša u Ulici Maršala Tita. Uz knjižaru Svjetlosti to su moja mjesta hodočašća. Okupilo se tu ugledno društvo, ući se može jedva, mali je prostor. Sjede ugledni književnici, Sarajlić, Humo, Trifković, naprijed i sa strane stoje Cvijetić, Šantić, Trifunović, Milošević…ne sjećam se svih. Ali se sjećam trenutka kada mi je Mak Dizdar napisao u knjigu o kojoj sada pišem, Drugu Ranku Risojeviću, srdačno, Mak Dizdar, Sarajevo, 23. II 1966. Bio je to Kameni spavač, čija se pedeseta godišnjica sada broji.

Prethodna godina za mene je bila značajna; kao mladi pjesnik učestvovao sam na konkursu Omladinske tribine Narodnog univerziteta i dobio dvije nagrade, Drugu nagradu stručnog žirija kojeg su činili Mak Dizdar, Husein Tahmiščić i Ivan Fogl, i treću žirija publike, s mlađom postavom, takođe pisaca, Velimir Milošević, Mirko Marjanović i trećeg ne mogu da pročitam tačno, pa neću da nagađam. Pitao sam Mirka, ni on ga se ne sjeća. Bilo je to u okviru majskih proslava dolazećeg Dana mladosti, tačno 19. maja 1965. godine. Zanimljive su nagrade, drugu je činila kolekcija Srpski i hrvatski pisci dvadesetog vijeka, a treću (publike) najznačajnija antologija tog vremena, Antologija srpskog pesništva, Miodraga Pavlovića. Meni nerazumljivi sporovi oko te antologije već su bili počeli, ona je objavljena godinu dana prije ovog datuma. U kolekciji savremenih pisaca, bili su Ujević, Rastko Petrović, Samokovlija, Cesarec i Barac. Kakvu su mi samo čitalačku gozbu nudile sve te knjige od kojih se evo pedeset godina ne rastavljam. Govorio mi je jedan bibliofil: Prije bih dao da mi iščupaju zdrav zub nego da mi ukradu omiljenu knjigu. Zdravih zuba više nema, ali bez (omiljenih) knjiga ne mogu.

Ali sada pišem o Kamenom spavaču, iz još jednog razloga, pored trajnog prijateljstva prema pjesniku i poštovanja prema njegovoj poeziji koje se začelo u te dvije godine, 65. i 66, i traje takođe sve do danas. Način na koji me je on primao u redakciji časopis Život, savjeti koje mi ja davao, potom objavio moje pjesme, sve me je to prijateljski vezalo za Maka koji mi je djelovao kao jedan od klesara što su prije mnogo vijekova urezivali u kamen poruke mrtvih živima. Nisam mogao da odvojim pjesnikoresca od njegovih pjesama, tim prije što se savršeno jedno i drugo podudaralo.

Jednom prilikom, tako, upitah ga zašto objavljuje velike tekstove pjesnika Maria Suška o američkim piscima, ubijeđen da to niko ne čita, a on mi, hitro, odgovori: Zato što imamo u Sarajevu mladog čovjeka koji o tome piše. A to nije malo. Nikada od ove bolju definiciju dobrog uredničkog posla nisam čuo. Još sam ga pitao, pokazujući na gomilu rukopisa pokraj vrata, da li pisci danas više pišu nego nekada. I ovoga puta odgovor je bio za pamćenje: Uvijek su pisci pisali i slali svoje rukopise nekome da ih čita, a u naša vremena i da ih objavljuje. Ali, ne treba objavljivati mnogo. Tada će onaj kome se objavi priča ili pjesma više cijeniti i sebe i mene.

Ovih dana u Banjaluci se po sedamnaesti put odvijaju Dani Vlade S. Miloševića, bosansko-hercegovačkog etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, člana prvo Naučnog društva BiH, baš te, 1966. godine, zatim već iduće godine redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Među najboljim Makovim čitaocima na prvom mjestu je Vlado Milošević, kompozitor istoimene kompozicije, Kameni spavač, za gudački kvartet i recitatora (nastale 1968. godine). Tada već redovan član Akademijue nauka i umjetnosti BiH, Milošević je svojim cjelokupnim radom bio okrenut našem prostoru, uže i šire posmatranom. Ljubitelj poezije od mladosti, u svojim vokalnim kompozicijama stalno je davao prednost pjesmama koje su bile vezane za zemlju, njenu ljepotu i tragičnu istoriju. Tu se njegovi harmonski sklopovi, kao što je činila i Ljubica Marić, tragajući za drevnošću, približavaju tom starom jeziku i s njim vode dijalog star ko zna koliko vijekova. Zašto čovjek živi ako mora da umre? Zašto pjeva i kada mu nije do pjesme? Kako su i šta su pjevali bosanski čobani u ona drevna vremena?

Vlado Milošević je bio istinski ljubitelj poezije, čitao je odreda sve pjesme do kojih je mogao da dođe u to vrijeme, kupovao knjige savremenih pjesnika, bio pretplaćen na Književne novine i redovna kola Srpske književne zadruge. U odabiru teksta na koji će napisati muziku, bilo mu je važno da li mu se pjesma sviđa ili ne, a tek potom ko je njen autor. Smatrao je gotovo obavezom da lokalne pjesnike čita, od onih prije Drugog svjetskog rata do savremenika koji su od njega bili mlađi skoro pa pola stoljeća. Po broju komponovanih pjesama, bilo za glas i klavir, glas i grupu instrumenata, hor a kapela, sigurno je u vrhu kompozitora na ovom prostoru. Poseban afinitet imao je prema onima koji su bili bliski narodu, krajiškom i bosanskom tlu, čiji je jezik u sebi imao leksiku drevnosti. Sve to pronašao je u zbirci Maka Dizdara Kameni spavač, koju je kupio iste godine kada je ona i objavljena, 1966.

Mak Dizdar bio je 16 godina mlađi od Vlade Miloševića, ali ne manje poznat od njega. O njegovoj je biografiji pisano prilično, i dobro i loše. U novije vrijeme preovladava polarizacija kao i u slučaju Ive Andrića. Kod Srba preovlađuje kritičko vrednovanje njegove prošlosti u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je objavljivao kao hrvatski pjesnik, što je meni danas apsolutno nezanimljivo. Zato se tom temom neću baviti, nego samo poezijom, onim njenim drevnim odjecima u svakom od nas, u ovom slučaju u jednom kompozitoru i etnomuzikologu. Do tada je Vlado Milošević bio već komponovao mnoge pjesme za glas i klavir, ali njemu su bile najbliže one iz ratnih godina, iz vremena izbjeglištva u Nišu, kada je drugovao sa knjižicom poezije Slavka Mandića Zvuci i jauci, kao sa prijateljem koji više nije bio živ, pošto je nastradao u ustaškom logoru Jasenovac. Te pjesme, koje je komponovao, u vrijeme noćnih nesanica, gledajući u mrak a sjećajući se Zmijanja gdje je radio njegov bivši učenik a tada učitelj Mandić, bile su mu orijentir u opšem mraku i ludilu. Nije to velika poezija, ali u njoj ima srca, ima osjećaja za jezik, za čovjeka i njegov teški život. Klavir je prosto ohrabruje da izdrži i ona uspijeva.

Kod Maka Dizdara Milošević je sve to našao, ali mnogo dublje, drevnije, univerzalnije. Osjetio je tu leksiku koja više ne postoji a pitanje je da li je, osim na stećcima, igdje i postojala. Čak ni sve te riječi ne mogu se naći na stećcima. A sve je ipak tu, čovjek i njegova prolaznost, ljubav, nada, radost i očekivani ili neočekivani odlazak. Odlazak koji je uspinjanje ka zvjezdama, a ne nestanak u prahu i zaboravu. Vlado Milošević je odmah vidio kako se to mora komponovati, da bi se muzikom ta poezija uzdigla još više, da svaki od instrumenata u kvartetu tome da doprinos, klavir tu nije dovoljan, jer kod klavira postoji ustaljeni dijalog između pjesme i instrumenta, ovdje nema tog dijaloga nego šum vremena, šum vječnosti koja je sačinjena od naših nebrojenih malih života. Govor i grcanje, evokacije i smiraj, violine, viole i čela koje je kod Miloševića uvijek impresivno kao i ljudski glas. To djelo bila je njegova istinska akademska besjeda, s njim je bio siguran da zaslužuje mjesto u Akademiji izabranih.

Zagrebački gudački kvartet Pro Arte sa baritonom Dušanom Popovićem pronio je mnogim koncertnim pozornicama ovo izuzetno muzičko djelo koje je ovdje, u Banjaluci, 14. 4. 2016. godine, izvanredno izveo Gudački kvartet ovdašnje Filharmonije sa glumcem Ivanom Perkovićem. Veče za pamćenje, pogotovo što su pokraj mene sjedili Mak Dizdar i Vlado Milošević. Hvala im na društvu.

Naše mjesto je malo pa ću sve ovo ispričati bez spominjanja imena, mada ih ponekad nije lako preskočiti. Otkad radim kao čuvar u mrtvačnici, upoznao sam više mladih ljudi iz našeg mjesta nego za svih onih tridesetak godina koliko ovdje živim. Upoznao, kažem, mada to možda i nije baš pravi izraz. Znam kad su se neki od njih rodili, znam njihove očeve, ali su mi se djeca za tih mnogo godina nekako izgubila iz vida pa ih sada prepoznajem i ponovno upoznajem. Većinu ipak znam, sretnem ih na ulici ili u prodavaonici, ali ih ovdje upoznajem na sasvim drugi način.

Mrtvačnica se nalazi ni kilometar od zadnjih kuća, a naše mjesto je u prometnom smislu pravo slijepo crijevo. Odavde vode tek dva puta za dva mala sela i nakon njih je „kraj svijeta“ – šume, planine, pustoš…

Pretpostavljam da mnogi mladi ljudi pojma nemaju o tome da u mrtvačnici postoji čuvar. Bit će da imaju drugih, važnijih stvari o kojima razmišljaju i kojim se bave. Mislim to tako zato što nikako ne mogu shvatiti da mnogi baš prostor ispred mrtvačnice odaberu kao mjesto gdje će parkirati auto i raditi one stvari koje mladi negdje valjda moraju raditi. Moj život je bio drugačiji; nisam se ženio, valjalo je preživjeti, tko bi mislio još i na to, a sad je i inače sve drugačije. Uglavnom, parkiraju i ostanu, netko petnaestak minuta, netko pola sata, a ima ih koji se zadrže i po dva sata. Ljeto, zima, vruće ili hladno, to im ne igra veliku ulogu, uvijek nekoga ima. Razlika je samo u tome što zimi ostave upaljen motor.

Ima dana kad u našem mjestu nitko ne umre, ali ja opet moram biti u svom sobičku, jer se već dvaput desilo da netko obije mrtvačnicu, mada se nema bog zna šta ukrasti. Udruga koja brine za groblje i ukope plaća mi nešto crkavice koja mi ipak dobro dođe u mojim umirovljeničkim danima. Čudno je, i to moram reći, kako se naše mjesto u mnogo čemu nabrzinu promijenilo, pa i u ovom sa čim ja imam veze: dok nije bilo mrtvačnice, bio je običaj da mrtvac bude položen u nekoj od kućnih prostorija i onda bi susjedi, rođaci i prijatelji njegove obitelji po svu noć sjedili u toj i u drugim sobama, pijuckali i mezili, „čuvajući“ pokojnika i nazdravljajući za njegovu dušu. Jedni bi dolazili, drugi odlazili i uglavnom bi se tako dočekalo jutro i provelo vrijeme do sahrane. Kad je mrtvačnica tek podignuta, mnogi nisu htjeli ni čuti da pokojnika donesu ovdje, mada je to najpraktičnije, i iz higijenskih razloga, i zbog toga što dežuram ja, ne mora nitko više, a i groblje je ni sto metara odavde. Ipak, nije trebalo mnogo da nestane tih koji nisu dali „ni pomisliti“; uskoro su svi, nakon što bi liječnici, nekad i policija i ostali, obavili svoje, dopremali pokojnike ovdje, kod mene, i jedino ja sam pričao s njima, namještao im bijele prekrivače u kovčezima i ušuškavao ih kao da im je hladno. Svijeće im nisam palio, obično bi to uradili njihovi kad ih dovezu, a nisam ni za kim ni zaplakao. Kako sam oduvijek najviše vremena provodio sâm, ponekad bih se uhvatio i u razmišljanju da nekom od njih, dok gledam je li sve u redu, i kažem poneku riječ, uglavnom onima koje sam malo bolje znao. Ništa posebno, samo tako, u prolazu, recimo: „E, moj Mirko…“ I to je bilo to. Ili: „Jà, Anđe, ode nam i ti Bogu na istinu!“

E, sad, bilo je govora da će javnu rasvjetu provesti do mrtvačnice, ali valjda u općinskom proračunu nije bilo novca i sad ja svake noći sjedim takoreći u mraku. Imam ja svjetlo u ovom sobičku između dvije komore mrtvačnice, ima rasvjeta i u komorama, ali ga rijetko palim, jer nema ni potrebe, sjediti mogu i u mraku, a iz sobička se izlazi u hodnik i ulazi u obje komore za mrtvace. A ako sam već ja propustio to što oni svake večeri rade, ne moram njima smetati.

Za ove gotovo tri godine otkad sam ovdje, naučio sam gotovo sve aute koji ovdje dolaze i brojeve tablica, jer, kažem, malo je ovo mjesto, u svemu svega oko osamsto stanovnika, a prevladavaju stariji. I mogu reći da sam vidio čudnih slučajeva i ljudi.

Recimo M., policajac: jedne večeri, malo prije ponoći, došao je s djevojkom s kojom uvijek dolazi. Otišli su nakon možda 45 minuta, a pola sata kasnije pojavio se sa konobaricom Ž. i ostao s njom dva sata. Sa dvije ženske za jednu večer! A sutra navečer opet s djevojkom! Ili kad je R., također stalni posjetitelj ovog mjesta, on radi u vojsci, parkirao malo dalje, tamo gdje je parking blago nagnut: ili je zaboravio podići ručnu kočnicu ili ne znam šta je moglo biti, uglavnom je auto u neko doba sam krenuo unazad, najprije polako, potom sve brže, a on i ta što je bila s njim valjda nisu primijetili, pa su se zadnjim dijelom auta zabili pravo u betonsku ogradu! Iskočili su iz auta za sekundu, polugoli, on se uhvatio za glavu, sigurno je bilo štete, a ona ga je nagovarala da uđe u auto i govorila da idu, da ujutro vidi šta je popucalo. R. je bio prepadnut jer se, čuo sam dok je kukao, plašio kako će reagirati njegova supruga, da će morati objašnjavati… Ili A., udovica, muž joj je bio učitelj – dolazila je često, ali vječito s nekim drugim, barem koliko se moglo vidjeti kroz prozore njenog „forda“ kad tek dođu, a to je dovoljno. Vidi se i kad izađu mokriti, i muški i žene. I često pomislim kako će se sigurno prehladiti kad tako slabo obučeni, nerijetko i goli, izađu iz auta. Kasnije se prozori zamagle, nekad se ne vidi više ništa. Ja bih se nekad i okrenuo kad tek dođu, dok se vidi tko je u autu, ali od mene svakako neće biti problema, nikad nikom nisam rekao koga sam s kim vidio, sve što sam vidio sa mnom će na onaj svijet. Neki sigurno i znaju da ja sjedim tu, u mraku, i sve vidim, ali im ne smeta, jer znaju da neću pričati okolo, a omladina je danas valjda takva da im ni inače ne smeta, jer se nekad znaju poredati i tri auta jedan blizu drugog i nikom to nije problem. Bit će da ima i onih koji priželjkuju da ih netko gleda, ma kako to čudno izgledalo. Neki znaju raditi te stvari i vani, na haubi, ništa im ne smeta to što poneko auto uvijek naiđe u ona dva sela; neki se malo sklone kad vide svjetla, a neki ništa, samo nastave.

Ipak, moram reći da je malo nezgodno, ovo je mrtvačnica, a oni rade te stvari! Često je unutra mrtvac, nekad i dvojica, a oni vani rade to, pa mi nekako izgleda da nema smisla. Pa, recimo, kad sam vidio K. s nekim tipom! Svekrva joj je umrla desetak dana prije i prenoćila ovdje u mrtvačnici, sahranili je sutradan, i K. je plakala, a sad, evo je s nekim…! Sutra navečer, taman kad sam krenuo na smjenu, vidim je kako s mužem šeta gradom ruku pod ruku, oboje crninu nose, kao – žali ona svekrvu! A ovdje sigurno nije bila s njim! Ili kad je isti onaj policajac R. istjerao jednu iz auta, znam je, nije važno, možda mi je i neki daljnji rod; nije sačekao ni da se obuče, nego je samo izbacio odjeću kroz prozor i odjurio, a ona, uplakana, skupljala svoje stvari po asfaltu. I iz torbice joj se sve prosulo, umalo ne izađoh da joj posvijetlim, ali, opet, kô mislim, nema smisla…

Često se zapitam vide li pokojnici ovaj svijet kad odu na onaj drugi. Ne znam odgovor, ali ako vide, odmah će se prve noći nagledati svega, jer se rijetko desi da večer prođe, a da nitko ne parkira. Nekad se desi da netko umre u nevrijeme, predvečer, pa ga dovezu po mraku. Jednom je Z., propalica i besposličar, istrčao iz auta sav bijesan, spreman da nekog pretuče, jer je mislio da mu netko namjerno smeta, a ustvari su dovezli jednu bakicu, njegovu susjedu; prosto nije shvatio da mu blica pogrebni auto.

Obično izjutra, malo prije kraja smjene, čim se razdani, uzmem brezovu metlu i pometem ono što ostane iza njih: prezervativi, opušci i prazne kutije cigareta, zgužvane maramice i još koješta. Sreo sam nedavno M., zajedno smo išli u osnovnu školu i dobro se znamo, pa sam mu, pošto je on u općinskom vijeću, predložio da nešto urade, da općina, recimo, negdje okolo, izvan grada, napravi desetak mjesta za ovu omladinu, da mogu raditi te stvari a da nikom ne smetaju. Fino se asfaltira koliko može stati auto, posadi se živa ograda, stavi kanta za smeće i eto im, a ne da to rade ovdje. Nasmijao se, izgleda da me nije ozbiljno shvatio. Samo je rekao da to nema nigdje u Europi i otišao za svojim poslom.

Nije meni teško, da me tko ne razumije krivo, za desetak minuta počistim to njihovo smeće, a ne smetaju mi ni dok su tu, ali nekako ne ide jedno s drugim. Prije bi uz mrtvace naricala i plakala rodbina, sad, ni dva metra od njih, samo zid ih dijeli, vrište te neke djevojke i žene, nekad i plaču, svega bude, pa mislim: vidi ti dokle je došlo! Mlado je to sve pa je živo, znaju otvoriti prozor na autu, valjda se pregriju, a ništa im ne smeta što se njihova vriska nekad možda čuje i do zadnjih kuća našeg mjesta.

Nego ću ja opet potražiti M., neka prenese načelniku; mogu iza sna, kad odjednom počnu vrištati, pomisliti da je mrtvac oživio, pa će me strefiti infarkt. Hoću, naći ću ja njega i reći mu! Valjda će me ovaj put ozbiljno shvatiti!