Arne Johnson

(Arne Johnsson)

*

Februar. To je mjesec vodonoša. Ja postajem
dijete. Stojim na mostu
preko rijeke, struja drži male brazde
otvorenim, voda sija kao mrki metal
u sivome svjetlu, tanka

vibrirajuća membrana: pokušavam da je slušam.
________Ali to je
kao kad mnogo docnije, u bijeloj sobici,
pokušavam uskladiti viku moje drage da bih
išao opijen i jednim rifom Charlia Parkera. I dijete
viče od močila,
zvuči kao ptica, ja
pljujem u vodu, bijela mrlja nestaje
ispod leda. Nebesa mrknu,
_________vodonoša
spušta svoje kofe, puni ih
i prazni preko svijeta. Pada snijeg,
to liči na zvijezde.

*

Egzil
takođe oblak je različit ne
stran ali kao prva
ptica selica viđena s proljeća dok sve
je u pupoljku da
ovdje si kući
bez osjećanja radio emituje čežnju
________raspi me
dok spavam
preko ove zemlje
da sačuvaj me dok sam izgubljen brzo će
ozeleneti svako drvo brzo će
ozeleniti svako drvo

*

Suha hladnoća zasipa dane. Ruke krvare,
koža kao papir,
udaljena muzika. Palim vatru
držim puteve otvorenim.
_________Djeca
spavaju, odišući. Snovi
rasuti po cesti, prah se kovitla u propuhu
pukotina, zijev.
Podijeljeno. Krhka tijela što prskaju svakog časa
kao staklo pri
dodiru, od vjetra. Ona su posvuda. Tebe čekam
ja, prispeće s plotunom, još nepoznatim, mračno
u mrklini.

*

Sad je zima. Sve skočeno, sve
minulo, slabavljeno svjetlom, zelenilo. Lindesberg,
led naliježe, skupljaju se divlje patke u olujnim brazdama.
Ne plaši se,
moje je čekanje uskladišteno. Voće,
skupljeno u jedenje bašče, mirisno,
sočno, zrelo,
teško.

*

Decembar. Mlak, vjetrovan.
Znam jednu ženu koja živi bez zavjesa.
Ispred njenih prozora stoji jedna jarebika. Zimovke se
ubijaju hrupajuć o okna. Brzi let.
______________Unutra:
trideset metara knjiga, tri metra muzike, jedna plava
i jedna rđavocrvena fotelja, papir sa slikama, sa
tekstom, sukno, drvo, metal. Snovi o životinjama.

*
Samoća je glas, vrh jazika spram kože; ukus pregršti
novog snijega kako bi se osjetilo da kristali se tope i bivaju perle.

Glasovi svih malih zvijezda spram lica, čini mi se da ih čujem
ali koje stižu iz mene samoga.

Napuni šake snijegom: hladnoća postaje oganj, snijeg postaje voda.

*

juni ljeto ima tijelo od vjetra ti si
dijete na obali
pseći lavež lebdi kroz večernji laki zrak
duž stazica preko livade jezera nisi
uplašena vrijeme je zimâ i labudova kreću se
kroz tebe imaju svoju slobodu misliš ali je tvoja
veća ta možeš im dopustiti ti si jezero
bez vjere ili sumnje pronosiš ih
jer se daju prenositi drugi tonu ti opet tako polagano
kao otvaranje ruke na kraju igre vrijeme
prepobražaja ti si ovo jezero ti sjediš do trave ovaj zrak
ti si ovo dijete ti si bila
zjenica raširena naspram noći jezero
mrkne dolaze zvijeri da te piju ti
bivaš ostavljena u tišini kao otkupnina ti si
njihovi jezici postavljam čamac ti si ja

*

Kiša, voda prska preko lica.

Ovo je moj rođendanski mjesec. Jedan sam dan takođe odlučan da sve
ovo ovdje napustim. Oproštaj se nekoliko puta o mene okrznuo, pomazio
tijelo i mišljenja, kao magla rano jutro. Smrt je vodi nalična.

I ne samo smrt. Čini mi se često da ništa se ne da uhvatiti
čvrsto, sve klizi i cijedi se, upravo kao sad ljeto sve
brže isklizava iz kalendara, kao sendvič.

Ali ne žalim se.

I ovo prolazno takođe je dženet, stiješnjen izmeš džehenema.  Dođi.
Obuci se u mokre sjenke, gledaj me tako, gledam ja tebe, dodiruj me,
i dodirivaću te. Ničega svetog u tome, takođe životinje jedu jedna drugu.

(iz Ett paradis, trängt)

*

Bio sa djecom uz vodu, divlje patke plivale su tamo i ovamo duž
vode kao staklo tanke, u brkovima su mi se hvatali kristali mraza. Moja
najstarija ćerka opisivala je san: ona i još tri djevojčice idu ledom,
u ljetnoj odjeći – i jedna po jedna propada a nikoga nema
da ih spasi.

Glave zmajeva-pataka bjehu kao plamenovi, ali jedna slika nije
ono što jest: stoga će se voda zamrznuti.

Ne tvrdim da je nešto od ovoga povezano s nečim drugim;
zima porolazi kroz ognjene ptičje glave.

*

Arne Johnsson, rođen 1950, bibliotekar po zanimanju. Piše eseje i kritiku.

Važnije zbirke: Förvandlingar, 1985, Ett paradis, trängt, 1988, Fåglarnas eldhuvuden, 1994. Marken lyste även i drömmen,1998, För länge sedan var vi vid en sjö, 2000, Bäras utan namn till natt till morgon, 2007.

Pripada pjesnicima asketama, onim, dakle, stvaraocima koji pišu (i to izvanredno), daleko od književnih centara. Takvima je, čini se, pjesma zbiljska činjenica, nužna poput zraka, a ne način/oruđe kojim se da izraziti neki emocionalni, intelektualni ili drugi pro­blem.

Pjesme su pisane u hibridnim fromama, uglavnom u obliku mikro-proza koje prožimaju jedna drugu. Prekidaju se kratkim lirskim pasažima koje omogućavaju promjenu emocionalne temperature. U oba segmenta pjesničko ja izloženo je neposrednoj stvarnosti koja neprestano bombarduje čula. Johnsonova poezija je poprilično zatvorena i kompleksna, ali, zahvaljujući svojoj slikovnosti i formalnim rješenjima, čitalac nalazi mnoge puteve prema ovom rastrešenom i čudesnom svijetu.

U zadnjim zbrikama, Johansonovi pjesnički elementi bivaju lakši, prijemčiviji: svakodnevni doživljaji, ljudi, putovanja, slike iz prirode. 

Iz ‘Roda’, povodom 111. rođendana Olge Rejc

Najmlađe Karlovo dijete, moja Nona Olga, rođena je 1905. u Konjicu, gdje je otac kratko službovao kao šef stanice. Odrastala je u Dubrovniku, išla u pučku školu, pa u talijansku gimnaziju. Bilo joj je šesnaest kada je stari protjeran u Bosnu. Iz Dubrovnika je ponijela neke riječi i naglaske u svome govoru, te jedan sasvim mali ožiljak na potkoljenici; to se očešala o stijenu dok se kupala na Porporeli. Rana nije bila duboka, ali je morska sol tog ljeta 1916. ili 1917. razjedala i upisivala trag, koji će joj ostati za cijeli život, uspomenu, jedva centimetar široku, nalik srpu mladoga mjeseca, koju će ona rado pokazivati, spominjući svaki put koliko dugo taj ožiljak nosi i kako ga je stekla. Jednoga ratnog ljeta, u gladnom i pustom Dubrovniku, na Porporeli, dok je s prijateljicama skakala na glavu, a narod je bio izluđen i zabrinut vijestima koje su stizale s istočnih fronti i pismima vojnika koja već mjesecima nisu stizala…

Lipnja 1986, u sobi koševske bolnice, podigao sam plahtu i zavirio ispod: ožiljak je bio na svom mjestu. To me je smirilo. Ako je ožiljak još tu, dobro je sve. I bit će dobro sve. Još koji dan, a onda će na sve pasti mrak, i više neće biti ni ožiljka.

Olga je bila najpametnije, za književnost i za umjetnost najzainteresiranije Karlovo dijete. A čim vijek dođe svome kraju, moći ćemo da kažemo: i najnesretnije.

Nešto od njezine nesreće, u tragu, prenijelo se i do mene, i nastavilo živjeti, stvarati posljedice i žalosti, čineći me, već odavno, stogodišnjakom.

Čim je stigla u Bosnu, Olga se zaljubila. On je bio lijepi, kao čempres uspravni, mladi željezničar, koji se prije nekoliko mjeseci vratio iz talijanskoga zarobljeništva, u kojem je proveo skoro četiri godine, moj budući djed Franjo Rejc.

Je li je Franjo nabrzinu obeščastio ili je Olga, jedva sedamnaestogodišnjakinja, bludno sagriješila i zanijela, ili je sve to bila burna, ali čista ljubav, u kojoj će oboje doživotno sagorjeti, to danas ne znamo, jer su neki važni datumi u međuvremenu zagubljeni (netko ih je namjerno zagubio?), pa ne znamo što se kad dogodilo i koliko je mjeseci prošlo od Olgina i Franjinog vjenčanja do rođenje njihova prvorođenca, mog starijeg ujaka Mladena.

Znamo tek to da je Olgino obraćanje ocu bilo vrlo ceremonijalno i da smo svi strepili što će se dogoditi i kakva će izaći iz njegove sobe, u koju je ušla da mu kaže da se zaljubila i da joj se udaje za mladoga željezničara, Slovenca. Moja je strepnja, možda, bila najdublja, jer je od tog razgovora ovisilo hoću li se roditi.

Svašta je tu Karlu moglo zasmetati. Olga nije završila sedmi i osmi razred gimnazije, bila je malodobna, uzrasta u kojem se vjenčavaju Ciganke, u dobi u kojoj  se u svibanjske dane mlada kuja prvi put tjera, sasvim neprikladnoj za udaju Stublerovih kćeri. Osim toga, jedna mu je – Karla – ostala u Dubrovniku, nije htjela s njime u Bosnu, a druga bi se nakon nekoliko mjeseci na Orijentu već udavala. Slutio je, sigurno, stari da se okolo vucarala; njegovo najdraže i najdarovitije dijete. Tako je  divno svirala citru, taj žalobni, samački instrument, koji nosio sa sobom iz Bosovicza…

Dugo nije ništa govorio. Samo je bezizražajno gledao u nju, i na kraju rekao ono što i danas zvuči kao presuda, a ne kao očinski blagoslov.

– Dobro, tako si odlučila. Ali zapamti, povratka ti nema!

Živjeli su u tuđoj, unajmljenoj kući. Izdržavao ih je novcima sindikalne pomoći, skupljene od siromašnijih nego što je bio on, bio je ponižen i nije bilo izgleda da se tu išta promijeni. A onda se, iznenada, netko smilovao, ili su mu zaturili policijski dosje, pa je dobio posao na najvećem željezničkom čvorištu u Bosni, i na neko se vrijeme selio u Doboj. I što mu je onda preostalo, nego da Olgu tako pošalje da se uda za prvoga u kojeg se zagledala.

Da ju je odbio, Olga bi, možda, pobjegla za Franjom. Ili bi ispila esenciju, skočila s Jekovca, ubila se. Ali sigurno je jedno: u ona doba ona ne bi rađala nezakonito, izvanbračno dijete.

Da Karlo nije pustio svoju najmlađu kćer da sama odluči, možda bi mnoge buduće nesreće bile izbjegnute. A priča o Stublerima, ako bi ju netko ispričao, bila bi čista fikcija. Da se moja Nona tad ubila, ja tu priču ne bih pričao. I to bi mi, zapravo,  bio najveći gubitak, to što bi jedna važna priča, zajedno sa svim drugim pričama, ostala bez mene. Dobitak bi se, međutim, sastojao u tome što bih u tom slučaju ja bio  – priča. A nije moguće izmjeriti pa reći što je u ovom trenutku bolje: biti priča ili biti onaj koji priču priča.

Moj stariji ujak Mladen rođen je 1923. u Usori, maloj željezničkoj postaji blizu Doboja, gdje je Franjo Rejc bio šef stanice. Rodila ga je kod kuće, daleko od bolnice, u krvi i znoju lica svojega, usred teške i maglene, zelene i čađave Bosne, siromašne, neutješne i zapravo ružne. Barem kada ju se gleda očima jedne švapske kćeri, Dubrovkinje, koja je nekad davno, za posljednjih sretnih vremena, sablažnjavala zabrinuto građanstvo skokovima na glavu s Porporele.

Mladen je bio dijete ljubavi.

Ali to nije Olgi smetalo da se zaljubi i u nekoga usorskoga učitelja, čije ime nikada nismo doznali, iako o njemu maštamo već skoro devedeset godina. Je li bio Čeh, Poljak, Austrijanac, Hrvat, ili je – daj nam i njega Bože – bio kakav šarmantni Srbijanac, s brčićima ljubavnika iz nijemih holivudskih melodrama, kojega je u katoličku Usoru poslalo da obraća i popravlja sinove i kćeri manjega, prema braći nepovjerljivog, rimskoj šizmi sklonog jugoslavenskog plemena? Neki su toga Olginog prvog ljubavnika zamišljali s očajem i bijesom iznevjerene i napuštene djece, a ja sam o njemu mislio s milinom i dragošću, jer se moja Nona, još kao mlada majka, u njega zagledala, pa se, aman, prokurvala, za sve nas buduće, rođene i nerođene, koji za takve ljubavi nećemo imati srca.

Franjo je u to vrijeme mnogo putovao. Bio je službeno odsutan. Odlazio svojima u Tolmin. Pa u Sarajevo, u Direkciju željeznica. Učio je strane jezike, nabavljao knjige o pčelarstvu, čitao domoljubne slovenske novine, Aškerca i Prešerna, dopisivao se s rođacima, a je li za učitelja doznao, to ne znamo. Ili je tako da do njega nikada nije došla vijest o onome što su znali svi. Ili je znao, pa se pravio da ne zna. I jedno i drugo je moguće. A moguće je i to da se i on zagledao u kakvu lijepu učiteljicu. Ili u časnu sestru, u zeničkoj bolnici, koja mu je previjala bolni apsces u repnome dijelu kralježnice, boljku koja će se povremeno javljati i mučit će ga do kraja života.

Tri godine nakon Mladena rodio se Dragan. Bilo je to u Kaknju, gdje je Franjo Rejc dobio premještaj, i opet je bio šef stanice.

Kakanj je bila posljednja postaja na njihovome polaganom kretanju prema Sarajevu. Tu su ostali do sredine tridesetih, kada je Franjo prešao u Direkciju željeznica, gdje će uskoro prihvatiti svoje najviše namještenje: postat će konstruktor reda vožnje.

Kakanjske godine pamtit će se kao najljepše u polustoljetnome Olginom i Franjinom braku. U tome malom, rudarskom i industrijskom gradu, izgrađenom u austrougarska vremena, koji jedva da je i imao nekakvu, minijaturnu, orijentalnu čaršiju, živjeli su većinski muslimani, izmiješani s katoličkom manjinom, koju su činili starosjedioci sašli iz okolnih sela, a zapravo iz one najstarije, drevne kraljevske Bosne, i kuferaši sa svih strana nekadašnje francjozefovske monarhije. Inženjeri, majstori kovači, alatničari i bravari, željeznički i poštanski činovnici, poneki botaničar, zalutali nastavnik klavira, geolog i geometar, živjeli su u Kaknju i s nekom  neočekivanom lakoćom prihvaćali životne ritmove, pa i običaje, lokalnoga muslimanskog svijeta. Ti inovjerci su im, na neki čudan način, bili bliži od katoličkih gorštaka. Po naravi, bili su bliži gradu i građanskome načinu života, često su bili i boljega imovnog stanja, pa su im i kulturni i socijalni interesi bili nekako širi.

Nije poznato je li se i u Kaknju Olga zaljubljivala. Vjerojatno nije, tem je imala dvoje djece na leđima, tem je i društveni život bio intenzivniji nego u Usori, pa za takve intimne ispade nije bilo ni vremena. Išlo se na izlete po okolnim brdima, ili na rijeku Bosnu, obilazila se rejcovska familija – bilježim taj pridjev, koji smo duže od pola stoljeća koristili, da ga ne zaboravim – a nje je, rejcovske familije bilo po Kaknju, kao i po Zenici, toliko da smo u to vrijeme, početkom tridesetih, posljednji put imali iluziju da nas je mnogo i da smo jedna velika i razgranata obitelj, koja se bliskošću i brojnošću štiti od svakoga zla.

Olga je u Kaknju stekla jednu od najboljih, ako ne i najbolju, prijateljicu u životu. Za razliku od svih drugih njezinih prijateljica, dubrovačkih i sarajevskih, čija su imena odavno pozaboravljana, pa ih, lijepe i mlade, gledamo na slikama iz albuma, a da o njima ne znamo ništa, osim da su bile Nonine prijateljice, za razliku od sviju njih, Zehra je bila priprosta, nepismena žena.

Ustvari, nije bila ni najmanje priprosta, ali kako to nekome objasniti, a da povjeruje. Muž joj je, kao i većina Kakanjaca, radio u rudniku. Živjeli su u vrlo, vrlo skromnoj kući, koja je, ipak, imala jedno, sasvim neočekivano, obilježje komfora: umjesto poda od nabijene zemlje, kakav se viđao po domovima većine rudara i željezara, Zehra je imala pod od jelovih dasaka. Uvijek besprijekorno čist, blistao je i žutio se kao sunce. Kada već odavno nije bilo ni Zehre, ni Kaknja, a od života je samo joj ostalo da se umire, moja Nona govorila je da pod nogama nikada nije vidjela nešto čišće i sjajnije od tog Zehrinog poda. Da ima nekakvog raja i da i nju Bog, kao i većinu Stublera, nije kaznio ateizmom, Nonin bi raj bio popođen žutim jelovim daskama.

Zehra je vjerovala u Boga. U njezinom svijetu bi se pitanje o Božjemu postojanju činilo nemogućim i besmislenim, jer nikako ne može biti a da nema Boga. Čega onda ima, ako Njega nema. Postila je, molila se i činila sve ono što bi se očekivalo od jedne starovremene muslimanke. Ništa u njezinom životu nije bilo nalik onome kako je živjela Olga. Ali Zehra je, očito, razumjela sve, i ako je moja Nona ikada nekome iznijela svoju životnu muku, ako je ikada ikome rekla zašto se udala za Franju Rejca, onda je to bila Zehra. Njihovo prijateljstvo bit će doživotno i duboko, ali će njegov sadržaj ostati tajnom. Mogli smo, međutim, naslutiti što je ona vidjela u Zehri, i zašto je pamtila njezin blistavi žuti pod i do smrti o njemu sa čežnjom govorila, ali nismo u stanju ni zamisliti zašto je Zehri Olga bila toliko važna, zašto joj je ta gradska žena, po mnogo čemu strankinja, ostala najbolja prijateljica u životu? I kako je o njoj s Bogom razgovarala? U jedno sam siguran: o mojoj Noni, okruženoj bezvjernicima, u cijelome njezinom životu nitko s Bogom nije toliko razgovarao kao Zehra.

Karlo Stubler je iz Bosovicza, kao obiteljski dar i znak, ponio nešto što će nam duže potrajati od svih sjećanja, pa će se prenositi i kada više ne budemo znali ni svoj njemački jezik – migrenu. Od povremenih žestokih glavobolja, praćenih svjetlosnim i njušnim iritacijama, bolovat će većina njegove djece, i djeca njihove djece, a štublerovske ću migrene, istina manje žestoke, i sa starenjem sve rjeđe, naslijediti i sam.

Kada bi Franjo otišao na posao, a Olga je ostajala sama, sa svojom migrenom, i s dvojicom sinova, s to dvoje na trenutke nemoguće djece, ona bi se zatvarala u zamračenu sobu, a njih bi pustila da rade što hoće, samo neka ne ulaze.

– Neka i tanjure razbijaju, neću ih niti naružiti!

Znalo bi to potrajati i danima. Ležala je u mraku i tiho stenjala, ne sluteći, srećom, da su, skupa s tim migrenoznim danima, tjednima i mjesecima, to najljepše godine njezina života.

Kroz zatvorena vrata čulo se kako se braća svađaju.

– Kakanjac, Kakanjac! – govorio bi Mladen Draganu.

– A ti si Usranac, Usranac, Usranac…

Nona bi se tad nasmijala, pa bi ju migrena boljela još više.

Ahilej u uniformi

Kad je prvi put odbio
Vođinu naredbu,
Režimski mediji
Nisu imali milosti:
Na naslovnim stranama
Osvanuo je njegov lik
S natpisom IZDAJNIK.
Sve poslije spada
U opća mjesta
Državne dresure pojedinca.
Čak i Hektorovo raspadnuto tijelo
Pronađeno u tajnoj
Masovnoj grobnici,
Daleko od mjesta genocida.

Ovaj članak objavljen je u Jutarnjem listu 3. veljače 2010. u povodu donacije i izložbe u Kulturnom centru BiH u Zagrebu

*

Alija M. Akšamija (Rogatica 1919.) veći dio života proveo je u Višegradu i po istočnoj Bosni, radio je kao umjetnički i novinski fotograf, kroničar poslijeratnih godina u ubavoj socijalističkoj provinciji.

Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti.

Njegovu malenu i skromnu monografiju, sa sedamdeset fotografija, objavila je nedavno Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, u povodu nagrade za životno djelo koju je 2008. Aliji Akšamiji dodijelila Europska federacija profesionalnih fotografa (PpofE). U tom izboru, koji se neće naći u izlozima, a vjerojatno ni na policama knjižara, nalaze se dirljive, točne i umjetnički savršeno artikulirane slike. Važniji i pretežitiji dio slika prikazuju žanrovske scene života u malim gradovima: ulične događaje, snijeg i grudvanje, socijalističke mitinge, javne skupove, vjerske proslave…

U duhu vremena, Akšamija se, naravno, bavio i fotografskim grafizmom, prizorima na rubu apstrakcije, neprepoznatljivim isječcima iz stvarnosti, kakvi su se, ne samo u to vrijeme, smatrali “pravom” umjetničkom fotografijom, za razliku od one novinske, na kojoj se prikazuje živi život. Ali i kada se služi tim izražajnim sredstvima, Akšamija je sjajan. Vrijedi odabrati barem dvije fotografije, pa ih opisati. Na slici “Uz dan ustanka”, snimljenoj 1954, uhvaćen je trenutak proslave s dvadesetak uglavnom muških glava, neke poziraju zagledane u objektiv, druge ne. Jedna od dvije žene na slici, vjerojatno žena oficira u uniformi, drži podignut čokanjčić, emancipirana i ozbiljna gleda u objektiv. Mladić s brkovima i u uniformi, uzdignute brade i s osmijehom koji zrači udarničkim optimizmom, digao je čašu i u sljedećem će trenutku, koji je izgubljen u vremenu, jer se dogodio nakon slike, nešto reći snimatelju. No, ova je grupna fotografija tako dobra i točna, jer je ona zapravo portret jednoga čovjeka, koji sjedi u prvome planu, markantnog i živoga, zažarenog pogleda, s onim karakterističnim brčićima, koji su u Bosni, među radnicima, rudarima i željezničarima, ostali u modi i nakon Hitlera, sve dok se sedamdesetih i osamdesetih njihovi dični nositelji nisu tiho, jedan za drugim, preko pretposljednjih stranica Oslobođenja, preselili na onaj svijet. Taj brk znak je nekoga vremena, koje je Akšamija slikao s onim Božjim darom nekoga tko je odabranik, ali je u socijalnom smislu ravan, pa i podčinjen, svijetu kojega bilježi i snima. Bez te moći smanjivanja, dobra socijalna fotografija nije moguća.

Druga slika je – ne zamjerite mi na toj riječi – genijalna. “Iz voza”, snimljena 1973, u jednoj od posljednjih godina rada uskotračne željeznice između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. On spava, poluotvorenih usta, s pomalo komičnim i jezovitim izrazom lica, a ona kao da se upravo probudila, gleda negdje prema prozoru, s izrazom lica bosanske Pieta, i ruke koja se hvata za grudi. Akšamija je ulovio ovaj neobičan i potresan prizor u trenutku savršene osvijetljenosti ženinoga lica, tako da slika djeluje kao da je snimljena u studiju.

Socijalni aspekt ove nevjerojatne fotografske priče također je izveden savršeno i do detalja: usred gužve spore, uskotračne željeznice, na tvrdom drvenom sjedalu, sjede njih troje, sređeni za put u veliki grad, u Sarajevo, on s kravatom, ona u nekoj svečanoj bijeloj bluzi, dijete u onim dječjim cipelicama koje su prehodale čitav dvadeseti vijek, od Mannovih Buddenbrockova, do ovog tu vlaka. Bosanski muslimani, po čehri ih prepoznajem. Pitate što je to čehra? To je nešto što je tako dobro znao uslikati Alija Akšamija.

Svojim svjetlopisom taj je čovjek dostojan Andrićeve riječi. Bila je čast prisustvovati čudu sedamdeset njegovih slika.

putopis po Maku Dizdaru

Eno me u jesen 2015, kako vozim od Zagreba prema moru, autoputem preko Like i Ličkoga Lešća, prapostojbine svih Jergovića, pa zaleđem Zadra, Šibenika i Splita, kroz kraška polja, mimo vjetroelektrana što po golim propolancima nad morem dočekuju svoje Don Quijote, i dalje, biokovskim zaleđem, podno Imotskog i za leđima Vrgorcu, sve do granice s Bosnom i Hercegovinom, i dalje, kroz Ljubuški, pa preko Čapljine i niz Bobanova i Šuškova sela sve do pred Stolac. Prvi put mi je u životu da ću kroz Stolac, a da neću stati, nego idem dalje, iznad Ljubinja, pa kroz Trebinje (gdje ćemo na burek), i kroz Lastvu, vodenu i pustu, pa uz litice Stare Hercegovine i Klobuk, do granice s Crnom Gorom i sela Vilusi, i još dalje do Nikšića, Danilovgrada i Podgorice, da bi u kasna doba stigli na Cetinje.

Prvi put u životu Stolac je nečemu usput. Dosad bi mi svaki put bio nakraj puta, možda i nakraj svijeta. To što je sad drukčije načas mijenja moj pogled na putovanje, a možda i na život. Provozimo se uz Radimlju – govorim im: ovo je Radimlja, pa me pitaju je li to najveće nalazište stećaka – zatim kroz čaršiju, na pedesetak koraka od parka u kojemu je Makova bista, a onda uzbrdo, u mrak, prema izlazu iz grada, tako da nam dolje, pod putem, ostaje kuća što ju je porodica otkupila i uredila da u njoj bude Makova hiža.

Sve im to govorim, a žao mi što ne pamtim stihove, što ih nikad nisam napamet učio, jer mi je u glavi, dok se vozimo Stocem, savršen ritam dvanaesteraca jedne Dizdareve pjesme. Znam je za sebe, osjetim je pod prstima i u tabanima, ali ne mogu je izgovoriti:

Kosara

Kad je nekud gone preko oštrog drača
Gradim most od ruku njime da korača

Sve dalje je vode preko mutne vode
Ali čudom stiže meni sve to bliže

Glavu čistu meću pod oštricu mača
U sebi si viša U meni si jača

Tebe više nema Ali ti nisi nijema
Na nebu se javi ko crvena rana

Ozvjezdana

I sve zveči i zvuči u kamenu, pravilnim ritmom dlijeta po kojem udara čekić, i u kamen upisuje znakove, slike i slova, sve do trenutka u kojemu stiže riječ izvan ritma, ona koja iz pjesme iskoči: Ozvjezdana. Zbog te je riječi pjesma o Kosari i napisana, k njoj su vodili Dizdarevi dvanaesterci, koje sam jasno mogao čuti dok smo se tog popodneva provozili kroz Stolac.

Pjesnički slučaj Maka Dizdara atipičan je u cjelokupnoj našoj poeziji, napisanoj na nekom od jezika što izviru iz jednog zajedničkog jezika, i na još nekoliko onih susjednih, koji se s našim jezicima susreću i razumiju. Rođen 1917. u Stocu – na drugom kraju čaršije, ali su vlasnici njegove rodne kuće visoko precijenili nekretninu, pa su Makovi nasljednici bili primorani odustati i uređivati hižu u kući u kojoj on nikad nije boravio – u rodnom gradu pohađa pučku školu, u Sarajevu, kod starijeg brata Hamida, gimnaziju. U devetnaestoj izdaje knjigu “Vidopoljska noć”, rat provodi kao sitni poštanski službenik, a potom i komunistički ilegalac. Već 1946. imenuju ga urednikom Tanjuga za Bosnu i Hercegovinu, 1948. prelazi u Oslobođenje, a 1951. u Izdavačko preduzeće Narodna prosvjeta. Karijerni novinar, urednik knjiga, umnogome tipičan kulturni radnik u socijalizmu, Dizdar je imao izražen, i rano uočen, pjesnički dar.

Objavljivao je knjiga, jednu za drugom, u ritmu uobičajenom za ono vrijeme: “Plivačica” (1954.), “Povratak” (1958.), “Okrutnost kruga” (1961.), “Koljena za madonu” (1963.)

Barem četvrta knjiga u nizu pripada vrhovima bosanskohercegovačkog poslijeratnog pjesništva, i da je Mak Dizdar prestao pisati pjesme u godini njezina izlaska, da se ništa poslije nje nije dogodilo, njegovo bi ime bilo neizostavno u svim antologijama i povijesnim pregledima ove književnosti, a možda bi ga i ona hrvatska adoptirala, istina s manjim žarom i oduševljenjem nego što će to činiti kada 1966.  objavi “Kamenog spavača”.

Sklon gnomskom iskazu – onome što je već proslavilo Vaska Popu – zabavljen jezikom i jezičnim igrama, kultiviranog, vrlo osobenog izraza, pjesnik na čijim bi se raznolikim figurama đake dalo učiti stilistici, Mak Dizdar je davno prije počeo pisati pjesme koje će jednom postati dijelom te knjige. Velimiru Miloševiću je 1968. u razgovoru za kruševački časopis Bagdala rekao da je pjesmu “Petorica” napisao još za vrijeme rata, a da je “Gorčina” prvi put javno pročitao 1958, na pjesničkom festivalu na Plitvicama, nakon čega je u Beogradu, u časopisu Književnost, pjesma bila i objavljena.

Ali “Gorčin” bi ostao izvan svakoga konteksta, neprimijećen i tuđ svome stvaratelju i matici njegova pjesnička djela, da se nije dogodilo ono poslije.

Stolac je bio jedan od onih mediteranskih gradova – uz Trebinje, Trogir i, prije svih, Dubrovnik – koji svojim položajem, urbanističkim rješenjem u kojemu je sačuvana uspomena na prethodne epohe i druge civilizacije, fortifikacijama nad gradom, tajnim kulama, prolazima, labirintima, ali i onim što se čuva u mjesnim bibliotekama i arhivima, te u obiteljskim sjećanjima, sugeriraju povijest i prošlost kao  dio čovjekove svakodnevice, kao nešto sa čime se ulazi u život. Stolačka, trebinjska, dubrovačka sjećanja bila su starija od naših sarajevskih ili zagrebačkih sjećanja. U tim se gradovima živjelo kao u muzejima.

Rođen u Stocu, Mak Dizdar odrana se interesirao za povijest i prošlost, posebice za srednjovjekovnu bosansku kulturu i za doba turske vladavine. I jedno i drugo predstavljalo je krajolik njegova odrastanja.

Godine 1961. objavio je antologiju “Stari bosanski epitafi”, osam godina kasnije i drugu, “Stari bosanski tekstovi”, koja će biti, i do danas ostati među važnijim kulturno-identitarnim bosanskim knjigama.

Dizdar je, očito, bio jednako fasciniran jezikom kao i sadržajem istraženih i antologiziranih dokumenata, pa je tako konstruirao vlastiti jezik po jezičnim modelima bosanskih epitafa, prenesenih s kamenog predloška stećaka i nadgrobnih križeva. U početku je to, vjerojatno, bila igra, koja je zabavljala pisca i, bit će, nikog osim njega, da bi se zatim iz te igre rodio funkcionalan pjesnički jezik, čija je klica zametnuta još u pjesmi “Gorčin”.

Inače, ta je pjesma po svemu popinska, pa i nije bez vraga reći da ju je Dizdar i pisao iz fascinacije ili barem iz misli na Vaska Popu. U vrijeme kada je napisana, sredinom pedesetih, banatski je pjesnik, rodom i materinjim jezikom Rumunj, kojemu je srpski (srpskohrvatski) najprije bio jezik poezija, a tek zatim jezik svakodnevnog sporazumijevanja, već je objavio svoje poetske cikluse kojim je slavio arhajsku funkciju jezika, kao i memoriju svijeta upisanu u riječi i u metafore, u kojima se nađe dječjih nabrajalica, posmrtnih leleka i nadgrobnih zapisa. Time je rastvorio jedan novi pjesnički svemir, u koji uranjaju brojni naši pjesnici, ne samo srpski, i u kojem će se naći i sam Mak Dizdar.

Jedini koji u “Gorčinu” nikako nije mogao prepoznati sebe i svoju pjesničku vjeru bio je sam Popa. Njemu je to bila samo pjesma vrijedna divljenja. I čista srca joj se divio.

U jednoj stvari će, međutim, Mak Dizdar nadmašiti i natpjevati Vaska Popu. Naime, dok se vršački pjesnik, uglavnom, služio srpskim jezičnim standardom, koji je prema prilikama očuđavao, infantilizirao, stilski i gramatički dekonstruirao, ali nikad tako da izađe iz zadanog jezika, Dizdar je u “Kamenom spavaču”, objavljenom 1966, izmislio vlastiti jezični standard, inspiriran jezikom nadgrobnih epitafa i starih dokumenata. On ga je nadogradio i proširio, intervenirajući u značenja riječi i prilagođavajući ga vlastitim potrebama. U našem jeziku – ili jezicima – postoji samo još jedan takav jezikotvorac: Miroslav Krleža u “Baladama Petrice Kerempuha”. Kao što se nikada i nigdje nije govorilo jezikom Balada, tako se nikada i nigdje nije govorilo jezikom “Kamenog spavača”. Ali oba su jezika na takav način sugestivna da će našem općenito neukom i mistifikacijama sklonom svijetu omogućiti niz bizarnih identifikacija i poistovjećenja, tako da je uzaludno ikoga uvjeravati kako Kosarin i Gorčinov jezik nije jezik srednjovjekovne, predosmanske Bosne, nego je to samo pjesnički jezik Maka Dizdara.

Njegovo pjesništvo je fascinantno, iako je i samo nastalo iz fascinacije. One dvije Dizdareve antologije izvor su i ključ za pjesnički jezik njegove najznamenitije i prevratne autorske knjige. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni “Kamenog spavača”. Da nije bilo njih, Dizdar bi nam bio pjesnik “Koljena za madonu”. I jedva da bi se još za njega znalo. Nestao bi 1992, kao što su nestali svi oni dobri i važni pisci bosanskohercegovačke književnosti čija djela nisu mogla podnijeti nestanak jedne kulture. Ovako, Mak Dizdar postoji kao živo sjećanje na tu nestalu kulturu, kao pisac nekrologa na nadgrobniku te ubijene i odbačene kulture i tog identiteta svih bosanskih identiteta.

Posvuda ga danas ima: u Sarajevu, u Mostaru, u Zagrebu, u Beogradu. Ima ga u barem dvije nacionalne književnosti: u bošnjačkoj i u hrvatskoj. Jedino gdje Maka Dizdara nema, tamo je gdje bi ga prvo trebalo biti, u njegovome rodnom gradu. Otamo je Dizdar protjeran. Gledano iz stolačke perspektive, on živi u svome švedskom ili norveškom progonstvu. U ledu, među mamutima.

Uvod u priču

Ovo je po redu devetnaesti od oko 1250 tekstova što sam ih u posljednjih petnaest godina objavio u Jutarnjem listu. Njih 1228 sačuvao sam u kompjutoru. Ostali su pisani na pokojnim redakcijskim strojevima, na tuđim kompjutorima, u Sarajevu, na putu… Koješta bih danas mogao komentirati u ovoj Biblioteci mrtvog pisca, nađe se tu rečenica koje kao da je pisala neka tuđa ruka, ima u priči slika kojih se ne sjećam, a djeluju mi tako dojmljivo, ne pamtim, na svoju sramotu, fizionomiju ni stas gospodina Slavka Šterka, ne sjećam se da smo ikad razgovarali. Ono što živ čovjek zaboravi, to upamti tekst. Pisanje je način i oblik besmrtnosti, jedini do kojega je čovjek do danas došao.

Ne pamtim previše toga iz Biblioteke mrtvoga pisca, ali uživam u ritmu tih rečenica. Običan novinski tekst, a opet kao da i nije. Nikad ga nisam uvrstio u knjigu. I sad mi je drago što sam na njega zaboravio, jer konačno mogu sebe da čitam kao da to nisam ja.

Iz teksta saznajem i to kako sam ostvario jednu svoju fascinaciju. Naime, nekoliko godina nakon što sam ga napisao, na sajmu antikviteta na Britanskom trgu kupio sam Telefonski imenik Zagreba za 1942. Godinama kasnije kupio sam i imenik za 1941.- posljednji koji se odnosio na predratni Zagreb. I onda sam pisao usporednu analizu dva imenika. Holokaust i genocid na osnovu telefonskih imenika.

Ali još kada sam kupovao imenik za 1942. nisam imao pojma da ta knjiga ima veze s Krležom. Potpuno sam je zaboravio, i knjigu, i to da sam se se nad njom iščuđavao u Biblioteci mrtvog pisca. Tako je to ako pišeš 1228 tekstova – sebi bih se narugao. Ali nije tako. Zaboravio sam zato što je prirodno zaboravljati, i zato što iz zaborava niču priče kao što niču i iz sjećanja. Da nije zaboravljanja, možda ne bi bilo ni priča.

Biblioteka mrtvog pisca

(2001.)

Koliko li je samo vreća cementa morao na svojim plećima prenijeti građanin Milan Bandić, pa da u dnevnome listu postglembajevske Hrvatske izađe parola na naslovnici “M.B. obnovio Krležin Gvozd”; mislim o tome dok u radnoj sobi Slavka Šterka, u Muzeju grada Zagreba, gledam dvije drvene štake naslonjene na zid, pokraj kartonske kutije s tri plitka iznošena škrlaka i jednom francuskom kapom. Uz te štake Krleža je otišao u bolnicu i nije se više vratio. Podešene su njegovoj visini i rado bi ih probao, ali me je sram. Tu negdje, između štaka i obruba šešira, na kojem bi forenzičari još pronašli tragove njegova epitela, lebdi jedno nestalo tijelo. U neredu koji traje već dvadeset godina ono živi svoju smrt. Nakon što njegove stvari rasporede u spomen dom, bit će dovršene duge karmine, a Miroslav Krleža će u njemu biti isto što i kostur velikoga mamuta u prirodoslovnome muzeju. Vele da će ga proučavati djeca i studenti, dolazit će ekskurzije iz provincije i sve će biti u najboljem redu, onako kako biva i više te nema. U slavu politike koja je prenijela vreće sa cementom.

Listam katalog u koji je gospodin Šterk, još prije dvanaest godina, popisao svih četiri tisuće dvjesto četrdeset knjiga i časopisa iz Krležine kućne biblioteke. Lako prelazim preko očekivanih naslova, od Karla Krausa, knjiga Josipa Broza Tita, zbornika s partijskih kongresa, Voltaireovih sabranih djela iz 1777. godine, njemačkih ekspresionista, rječnika, brojeva beogradskoga Dela, pa Pečata, Foruma, Republike, sve do prigodnih i jubilarnih izdanja, monografija dobijenih na dar od uspješnih radnih kolektiva. Potom knjige koje su se pojavljivale u fus notama i referencama njegovih eseja i rasprava, pa one o kojima je razgovarao s prijateljima i poznanicima, što je već temeljito izneseno u nekoliko desetina ukoričenih memorabilija i spomenara. Tražim ono što nisu vezivali za Krležu, nešto što bi bilo netipično i dirnulo bi me kao njegove štake i šeširi. Treba mi to da osjetim nježnost, bez koje mi je teško ne misliti o Bandiću i o ukletome Krleži iz naših dnevnih novina i političkih referata. A o tome mi se ne da ni misliti ni govoriti, jer ne bi bilo pristojno i jer je protivno svemu po čemu mi je taj čovjek važan.

Nalazim tako njemačko izdanje knjige Petera Handkea, koja je u nas prevedena kao “Kratko pismo za dugo rastajanje”. Taj roman obilježio je generaciju čiji je čitateljski ukus formiran ranih osamdesetih, uz filmove Wima Wendersa i rane Caveove ploče. Tko zna je li ga Krleža pročitao. Imao je još vremena, jer je u rukama imao izdanje iz 1974. Tu je i dragi libar Marka Uvodića “Ča smo na ovom svitu”, izdanje Čakavskoga sabora iz 1977, pa Ćopićeva “Bašta sljezove boje” iz 1970., Kišovi “Čas anatomije”, “Bašta pepeo” i “Rani jadi”, knjige Mirka Kovača. Među stranice nekih knjiga Krleža bi odložio razne papiriće, pisma, isječke iz novina, potvrde… Srećom, popisivač je sve to pribilježio, katalogizirao i unio u napomene, tako da mogu vidjeti koje je knjige Krleža sigurno otvarao i kada. Jedna marginalna intimna povijest, ispunjena slučajnostima, umetnuta je među stranicama. U njemačko izdanje Andrićeve knjige “Na Drini ćuprija” umetnut je tako program proslave Prvoga maja 1947. godine, jedna pozivnica te osmrtnica Milke Babić iz 1936. U knjizi hrvatsko-latinski pisci 17-19 stoljeća nalazi se čestitka Branka Mikulića za novu 1979. godinu, a u Mikulićevoj knjizi “Rasprave”, izdanje iz 1978., nalazi se Krležino pismo autoru. U zbirci pjesama Vaska Pope “Nepočin polje” su pisma Eduardu Kardelju i Đuri Pucaru. Međutim, ima i šašavijih i nježnijih umetaka, oko kojih bi se moglo svašta izmaštati. Recimo, među korice Sabranih dela Jovana Dučića, netko je, Krleža ili Bela, ubacio autorovu karikaturu izrezanu iz novina. U knjizi Marcela Prousta “Put k Swanu”, uz stranicu 205 nalazi se Krležina dopisnica iz Rima, poslana Beli 26. srpnja 1952. godine. Lako je zamisliti nju kako čita bolećivu Proustovu prozu u času kad dolazi poštar i donosi joj pismo od onoga koji je bio sav zdvojan prema tom Francuzu i čini mi se da prema njemu nikada nije bio baš sasvim iskren. Sigurno ga je živcirala Proustova temeljita dezangažiranost, ali morala mu je, barem podsvjesno, imponirati njegova hipohondrija. Dopisnica odložena u knjigu ljeta 1952., vjerojatno je u njoj ostala sve do njihove smrti. Možda ju Bela više nikada nije ni vidjela. Ako su i posezali za “Putem k Swanu”, vjerojatno je to bilo izdanje iz Sabranih djela, koje se nešto kasnije našlo u biblioteci, a jednom zatvorena Belina knjiga ostala je zatvorena do kraja i do katalogizacije dva života.

Telefonski imenici obično se bacaju u smeće nakon što im istekne vijek trajanja, ali Krleža nikada nije bacio Brzoglasni imenik NDH iz 1942. godine. Blisko mi je to, premda ne znam objasniti zašto, ali često, kada sam u Sarajevu, čitam posljednji predratni telefonski imenik, imena ljudi kojih više nema ili su emigrirali, nazive institucija koje više ne postoje i brojeve čije su kombinacije odavno mrtve. U imenik iz 1942. Krleža je spremio nekoliko pisama, osmrtnicu Milovana Kovačevića i plakat HNK za recital Vjekoslava Afrića, održan 1945.

U svojoj knjižnici imao je prva izdanja Đilasovih američkih i britanskih knjiga, spise srpskoga pravoslavnog mistika i filonacista Nikolaja Velimirovića, djela Slobodana Jovanovića, Ante Cilige i niza drugih, u ona vremena suspektnih srpskih i hrvatskih autora. Tu je i nekoliko Tuđmanovih knjiga, uključujući i “Stvaranje socijalističke Jugoslavije”, primjerak posuđen iz Biblioteke Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. Krleža se cijeloga svog života, kao i svaki pošten intelektualac, bavio sitnom pljačkom javnih knjižnica. Neke knjige posudio je, pa ih nije vratio, još 1917. Na žalost, nemoguće je ustanoviti, a nitko ga se to nije usudio pitati, je li ikada krao i po knjižarama. Lijepo je zamišljati njegovu moćnu figuru kako promiče između polica neke bečke ili pariške knjižare s finim izdanjima i pod kaput sakriva monografiju slikara ekspresionizma (u Parizu, naravno, impresionizma). Vjerujem da je bio dovoljno djetinji duh da čini takve stvari.

Među posuđenim i nevraćenim knjigama su i sedam knjiga Jakova Ignjatovića, genijalnoga srpskog prozaika iz pretprošlog stoljeća. Njih je Krleža posudio sedamdesetih godina. Tko zna za što su mu trebale. A tu je i djelo stanovitoga Šime Jurića pod nazivom “Sinjska alka”, tiskano u povodu dvjesto pedesete godišnjice alke. U knjigu je umetnuta i pozivnica za istu obljetnicu, na ime Miroslava Krleže. Ljepše je bilo vidjeti knjigu Ljube Stipišića-Dalmate, iz 1975., naslova “Rod titanski, rod žgincani”.

Krleža je imao RIZ-ov gramofon i stotinjak ploča. Fonoteka mu, dakle, nije bila impresivna kao biblioteka i većim svojim dijelom odgovarala je građanskome ukusu svog vremena. Dvije trećine su to snimci ozbiljne glazbe, ali im je izbor takav da bi bilo nemoguće otkriti ukus vlasnika. Bela i Krleža slušali su Mozarta, Haydna, Musorgskog, Bartoka, Schuberta, Chopina, Papandopula, Berlioza, Beethovena, Ravela, Debussyja, Lista, Sen-Sansa, Johana Straussa, Handela, Offenbacha, Wagnera, Bacha, Bramsa, Griega, Čajkovskog, Dvoržaka, Monteverdija, Palestrinu, Verdija… Od svakoga je imao ponešto, a nijedan kompozitor ili izvođač ne pojavljuju se s znatnijim brojem albuma, pa da na osnovu toga zaključimo da je Krleži i Beli bio naročito drag. Jednu trećinu fonoteke čine snimci festivala kajkavske popevke, pa ploča s ruskom narodnom muzikom, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivica Percl, Fabijan Šovagović i dva albuma glumice Olivere Marković, na kojima pjeva ruske romanse. Naravno, ne fale ni ploče s govorima Vladimira Iljiča Lenjina. No, meni su se najzanimljivijim učinili albumi Bulata Okudžave, jedan uživo snimljen 1978. u Lisinskome, a drugi studijski, u francuskome izdanju. Ne znam je li mu ih netko, recimo Arsen ili Šerbedžija, poklonio i je li Krleža imao sklonosti prema Okudžavi i njegovoj melankoličnoj satiri.

Na takva i slična pitanja nikada neće biti odgovora. Miroslav Krleža davno se uklasičio u jednoj maloj književnosti, zatvoren u čahuru još za života, iz koje nikada neće izaći ili će izaći tek onoga dana kada bude zaboravljen od onih koji su ga u čahuru smjestili. Bio je predobar i preživ pisac za sudbinu koja ga je snašla i vjerojatno bi bilo bolje da njegovu veličinu nisu prepoznali oni koji slabo razumiju ono što su pročitali, ali zato su naša društvena i kulturna elita. Krleža i sve što je zbilja njegovo, a ne ono što mu je počastima pripisano i pridodato, uvredljivo je po današnju vlast i njezine institucije, na jednak način na koji je bilo uvredljivo i 1918. i mnogih kasnijih godina. No, mrtva usta, na žalost, ne govore. Za dvadesetak dana njegove će štake i njegovi šeširi, Beline toalete, lonci, tanjuri, knjige, ploče i tko zna što još postati dijelom svijeta kojem to dvoje ljudi ne pripadaju. Netko će stajati nasred njihove sobe i izgovarati pogrebne riječi, ispunjene političkim frazama. Nije vjerojatno da će se osim fraza čuti još nešto, niti da će Krležu na njegov posljednji put, koji vodi ravno u muzej i u spomen-Gvozd, ispratiti oni kojih se njegov tekst zaista tiče. Ni on, ni Bela o tome ništa neće znati, jer nas ne gledaju s neba, što se barem za uvjerene ateiste smije konstatirati, ali ipak neki mučan osjećaj lebdi nad pričom. U mjesec dana, navrat-nanos, i po narudžbi društveno-političkoga trenutka radi se ono što se, opet po narudžbi drugih društveno-političkih trenutaka, odlagalo dvadeset godina. A Krleža se opet nikoga ne tiče, pa makar ga stoput izlili u teškim kovinama.

S nečim lijepim valjalo bi završiti ovaj olovni novembarski dan. S nasmijanim fotografijama iz Egipta: Krleža ispod piramida, a slika ga Tito. Sa sačuvanim jelovnicima s tog putovanja, fotografijom iz dvadeset i neke na kojoj je pisac mlad i vedar, tako vedar kao da se više nikada ništa loše neće dogoditi. Ili s onim hotelskim računom, iz Napulja neke davne godine, koji sadrži uredan popis svega što je Krleža u dva dana pojeo i popio. Valjda je tada bio sretan i valjda mu je bilo lijepo u tom gradu. Razglednica poslana Beli sačuvana je u jednoj od knjiga. Kao i sva pisma i dopisnice završava s «Voli te M.K.». Dragi Krleža, dobri Krleža. Život koji se sveo na jednu ljubavnu priču.

Svetac

Učiteljica je posakrivala prvačiće
i sama na vratima dočekala
masovnog ubojicu.
Nikog nema ovdje,
svi su na gimnastici!
Nije sumnjao.
Pucao je u bijelu bluzu
I izašao.
Klekla je na trenutak pored klupe
kao da traži u krvi izgubljeni
mliječni zubić.
Svetac je onaj kojem se vjeruje
Na riječ.
Onaj je svetac koji u priči o
Vuku i sedam jarića kroz igru
Ušutka sve plakare.

Crni dud

Zovu me Dud al nisam lud i budala
ko trešnja procvjetala
što na nju pao je snijeg.
Eno grane joj pogurene
pale na iznurene košnice.
Ja toplije dane strpljivo čekam
ko mudri beg bolju cijenu pšenice.
Neće biti najdražeg voća u sudu
al’ zato blago meni, Dudu!
Pa ti me sad odsijeci!
Moj bijeli brat će svo ljeto
listom častiti svilene bube
a ja ću padati na šoferšajbe
i maloj djeci plaviti zube…

Dubak

Sa udaljene poljanske željezničke stanice
otac je sa električarem prvi televizor
u selo donio. U Ambasador deki, na motki,
pažljivo kao iz kladionice listić.
Od tog dana kuća je svaku veče
bila puna svijeta i smijeha.
Veliki su se zbijali na kauče,
mali pod kuhinjskim stolom.
Mati je za goste kavu pekla
u srednjim šerpicama.
Za djecu suve kuvala šljive.
Bila sam beba i imala sam
rezervirano mjesto u kinu:
stajala sam u dupku.
Kao početak selotejpa
tražim ponekad novu sličicu
u kolutu zamagljenih uspomena.
To čega mislim da se sjećam,
samo su mi pričali.
Ali srce valjda pamti najsretnije dane
i ta sreća me, kao dubak, i sad održava
na nogama.

Umro je Imre Kertész. Madžarski i europski antisemiti, kao i mrzitelji svega različitog i manjinskog, negacionisti i oni koji u nacističkim koncentracijskim logorima nalaze komunističku (masonsku, židovsku, liberalnu…) obmanu, imaju razloga za veliko slavlje, za karneval i cirkus, ili za crnokošuljaška postrojavanja na glavnim trgovima svih srednjoeuropskim metropola, od Zagreba, preko Praga i Bratislave, do Varšave i Vilna. Već dugo se, naime, nije dogodilo da smrt tako prigodno i pravovremeno odzvoni, niti da umre Židov čija će se smrt tako dobro primiti na svakoj domoljubnoj duši, koja spremno tvrdi da se u nas u ime većinske rase i uz blagoslov većinske Crkve nisu ubijali Židovi. Smrću Imrea Kertésza nije umro tek jedan pripadnik Mojsijeve vjere, nego je umro jedinstveni, metaforični, univerzalni Žid. Umro je jedan Jevrejin u kojemu su uosobljeni i svi drugi Jevreji: Job, Isus Krist, Primo Levi, Daniel Ozmo..

Što ga je učinilo takvim? Njegova ratna sudbina ili ono što se s njim događalo nakon rata i izlaska iz logora? Bi li Imre Kertész bio tako slavan i važan da ga kao petnaestogodišnjeg dječaka nije poslalo u Auschwitz? Ovo je pitanje u njegovom slučaju, možda, i najvažnije. Za razliku od nekih drugih književnih svjedoka Holokausta, ali i Gulaga, koji bi, možemo to zamisliti, bili slavni i veliki i da nisu dopali logora i svoje strašne sudbine, Imre Kertész bi po svoj prilici bio mali i neprimijećen. Po tome je, bit će, srodan i sličan Primu Leviju i Varlamu Šalamovu. Radio bi kao činovnik, ili bi, ipak, bio novinar, i odživio bi neki miran građanski život, u svakom pogledu beskonfliktan, suživljen i asimiliran. Kao što bi Primo Levi radio u svom kemijskom laboratoriju, i kao što bi Varlam Šalamov bio samo jedan od tisuća ruskih pjesnika. Sva trojica zanimljivi su upravo po toj svojoj predestiniranoj običnosti. Oni nisu bili proročke figure, poput, recimo, Aleksandra Solženjicina, i time su njihova svjedočenja elementarnija, bliža ljudskoj naravi, nekako čovječnija. Kertész, Levi i Šalamov se, svaki na svoj način, bave onim što je čovjeka navelo da drugog čovjeka zatvori u logor, i što je građansku svakodnevicu pretvorilo u pakao. Zahvaljujući njima Auschwitz i Kolimu prepoznajemo oko sebe, u očima sugovornika, u novinskim izvještajima s tržnice, u olovnoj tuposti tabloida.

Roman “Čovjek bez sudbine” učinio ga je slavnim. Objavio ga je 1975, s navršenih četrdeset šest. Sve je tu, naizgled, autobiografsko: glavni lik je dječak kojeg deportiraju u Auschwitz, odakle ga prebacuju u Buchenwald… Kertész je bio istog uzrasta, prošao je isti put, ništa, dakle, nije morao izmišljati. A ipak je, ponavljao je to, izmislio skoro sve. Dva su dobra razloga tome. Prvi: kao vrlo skrupulozan, građanski suzdržan i gotovo činovnički pristojan čovjek, Kertész se, barem u svojim kasnim počecima, snebivao pred moralnim aspektima autobiografskog govorenja o logoru. Drugi razlog leži u njegovim književnim, beletrističkim ambicijama. Naprosto, htio je napisati priču onako kako to, zamišljao je, čine pravi pisci.

“Čovjek bez sudbine” dragocjen je po tome što opisuje – radost života. Kertészov je ton nepodnošljivo vedar, atmosfera prozračna, tako da se čitatelju katkad učini da čita kakav avanturistički roman. Možda se bez te vedrine, lakoće i znatiželje logor ne može preživjeti? I možda će preživjeti samo onaj koji je bez sudbine? Ništa se u toj knjizi ne tvrdi, pisac ni u čemu nije čvrst, nego je sve na čitatelju. Na njemu je i da prođe kroz logor. Nigdje nismo tako blizu logoru kao u Kertésza. Kao u Prima Levija i Šalamova.

Taj i nekoliko drugih romana ovoga pisca prevela je Xenia Detoni, a objavila Fraktura. Zahvaljujući njima Kertész je dobro udomljen u hrvatskome jeziku. Njegove priče postale su i naše. Hrvatska je usvojila jednu Madžarsku, i u njoj Budimpeštu, a hrvatsko nam je zlo postalo mnogo bliskije i jasnije zahvaljujući madžarskom zlu. Jer ovdje je, ako se nismo razumjeli, samo o zlu i riječ.

Imre Kertész je 2002. dobio Nobelovu nagradu. Oni koji bulazne o šansama nekog hrvatskog pisca (ili spisateljice) da se čudom onobeli trebao bi imati na umu da se takvo što nije dogodilo nijednom Madžaru prije njega. A madžarska je književnost neusporedivo veća, značajnija i življa od hrvatske – čak i kada hrvatskoj pribrojimo sve njene prognane i izbrisane romanopisce, pripovjedače i pjesnike – tako da bismo na prvoga književnog nobelovca mogli čekati još barem dvije tisuće i dvije godine. Ili bi nam se mogla dogoditi gora nevolja da Nobelovu nagradu dobije neki hrvatski Srbin, izdajnik, neprijatelj, “Jugoslaven”. Upravo to se, naime, dogodilo madžarskim domoljubima.

Nagrada koju je te jeseni dodijeljena Imreu Kertészu neće se za njegova života smatrati dovoljno madžarskom. Kada mu dvanaest godina kasnije Viktor Orban dodijeli najviše državno priznanje, Red svetog Stjepana Ugarskog, Jobbik (iliti Pokret za bolju Madžarsku) slat će otvoreno pismo predsjedniku države, u kojemu će biti postavljeno retoričko pitanje: “Smije li Madžarska dodijeliti najviše svoje odlikovanje piscu Imreu Kertészu, kad on nije pravi Madžar, nego je Židov?” Ali, naravno, ni Orban nije počastio Kertésza zato što bi cijenio njegovo djelo, niti zato što bi ga smatrao madžarskim velikanom, nego mu je stari pisac dobro poslužio da otkloni međunarodna zgražanja nad njegovim režimom i optužbe upravo za – antisemitizam. Naime, samo dvije godine ranije, bilo je to 2012, drugi židovski pisac, pa još Imreov prezimenjak, Ákos Kertész zatražio je i dobio politički azil u Kanadi, prognan od Orbanovih medija jer je pisao o madžarskoj ulozi u Holokaustu.

Imre Kertész nakon ovog je doživio napade i s druge strane. Bio je kriv što je iz Orbanovih ruku primio nagradu. Je li to smio učiniti? Jest! Drugom prigodom bi vrijedilo objasniti i zašto jest.

Bolovao je od Parkinsonove bolesti. Živio u Berlinu, čim bi mu postalo nepodošljivo u Budimpešti. Vrijedno je prevodio s njemačkog – kao jedan od onih židovskih svetaca koji nikada nisu prezreli jezik svojih ubojica – pisao romane u kojima se bavio stanjem ljudske duše, eseje u kojima se očitovao kao veliki Europljanin. Logor ga nije učinio gorkim. Dječački je žudio da ga vole. Žudio je za čitateljima koji će ga cijeniti po književnom djelu, a ne po sudbini.

(Pobjeda, 25. novembra 2003.)

Čovjeka je lako natjerati na plač, ali ga je teško, ili nemoguće, natjerati da se smije. Smijeh je uvijek izraz unutrašnje slobode i vjerojatno je posljednje utočište čovjekovo u situacijama u kojima mu se čini da više ništa na ovome svijetu njegovo nije. Smijali su se galioti u predasima doživotnog veslanja, smijali su se logoraši u Auschwitzu, smijali su se i ljudi čiji smijeh nitko nije smio čuti. Samo smijeh nam ne mogu oduzeti i samo smijeh dam ne mogu nametnuti. Ako je glava u pitanju, da, pravit ćemo se da su nam smiješne šale naših diktatora, čuvara ili ubojica, ali to neće biti pravi smijeh. Srca će nam ostati mirna, ošit neće zatreperiti i sve će biti kao da se uopće i ne smijemo. Rasplakati nas mogu kad god žele, naše će suze imati svaka budala, pa valjda zato suze i nisu ono što želimo drugima pokazivati. Na obiteljskim fotografijama svi smo nasmiješeni, nitko ne plače osim male djece. To je zato što ona još uvijek prekratko u ljudskome društvu i nisu imala tu nesreću da na vlastitoj koži osjete razliku između suza i smijeha.

Režimski humor ne postoji. Postoji samo niz neuspjelih i nikom smiješnih pokušaja da se u ime ove ili one totalitarne ideologije ispriča nešto smiješno. Ne postoje ni direktorski vicevi na račun radnika. Premda se čini kako je njihova pozicija idealna za šalu: nikome odgovorni, s dobrim pregledom situacije, lišeni straha da će se nekome zamjeriti. Nema ni nacionalističkoga humora. Istina, postojali su takvi vicevi, ali samo u vremenima kada su bili strogo zabranjeni. Nismo im se smijali, ali smo u njima znali uživati: kao u skokovima s padobranom, penjanjima uz opasnu liticu, pretrčavanju ceste pred jurećim automobilom… Nacionalistički su vicevi u socijalizmu bili poput adrenalinskog šoka. Kada je nestalo razloga za šok i kada je mržnja prema drugom postala legalna, takvi su vicevi postali ogavni. Ili barem besmisleni. U njima su mogli uživati samo oni koji su željeli natjerati narod da se takvim vicevima smije. A nisu znali, kao što nikada nijedan diktator neće znati, da se ljude ne može natjerati na smijeh.

Jedan od najzornijih dokaza za tvrdnju da se Jugoslavija bitno razlikovala od ostalih komunističkih zemalja, da nismo živjeli iza željezne zavjese i da nam nije bilo kao Rusima, Česima ili Poljacima, je taj što je u Jugoslaviji komedija bila najrašireniji populistički žanr. Vesele večeri održavale su se u domovima kulture, humorističke serije imale su nevjerojatnu popularnost, a devedeset posto filmova za najširu publiku bili su komedije. Na komunističkom istoku humor je, i kad ga je bilo, spadao u samizdate, alternativnu kulturu, bunkerirane filmove i knjige. Među zabranjenim i progonjenim jugoslavenskim umjetnicima nije bilo komičara i humorista. Knjige koje je Partija kritizirala ili filmovi koji se nisu prikazivali u kinima pripadali su nekim puno smrknutijim žanrovima. U samoupravome socijalizmu čovjek je imao punu slobodu javnog smijanja. Tako se barem čini iz naše postkomunističke perspektive: danas smo puno smrknutiji, tužniji i zabrinutiji. Naravno, ne zato što živimo u lošijim društvenim uređenjima, iako nisu ni bolja, nego zato što smo temeljito zasrali pritku. Smijeh je, kao i osjećaj sreće, postao strogo privatna stvar.

Pa onda kako danas nekome izgovoriti, a da bude pravilno shvaćeno: Umro nam je Čkalja? Ljudi koji su krajem osamdesetih još bili djeca, i odrastali su u najgorih deset godina naših života, teško bi mogli shvatiti tu posvojnu riječ, familijarizaciju s pokojnikom iza kojega nije ostalo puno toga za vječnost. A svi znamo da je umiralo zadnjih godina većih glumaca od Čkalje. Ali opet bi se za rijetko kojega smjelo reći da je umro baš nama. Umirali su svojim porodicama, pozorištima, filmskim režiserima, prijateljima… Umirali su našim kulturama. Međutim, Čkalja je umro nama. Zašto? Zato što je Miodrag Petrović jedan od nekolicine amblematskih likova naših odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Svaki od njih određivao je po jedan segment našeg identiteta. Sava Kovačević bio je heroj, Zdravko Čolić bio je pjevač, Silvana Armenulić bila je ljepotica i nesretnica, Josip Kraš bio je keks, Franjo Kluz bio je sako… Jedva da bi se još desetak takvih likova moglo naći u sjećanjima i osjećajima. Od njih je bilo većih, pametnijih, darovitijih, važnijih i tragičnijih, ali ti su zbog nečega ostali ljudi, a nisu postali amblemi. Za neke od amblema nije nužna bliža odrednica jer su im se imena premetnula u funkcije: tako je Tito bio Tito, a Čkalja je bio Čkalja. Ponekad izgovarajući nadimak mi uopće ne mislimo na Miodraga Petrovića.

Kada umre netko tko je amblem, vazda na tren pomisliš da to nije moguće. Potom se rastužiš, dvatriput uzdahneš i shvatiš da si odrastao, da stariš i da je sve manje među živima onih lica koja su činila tvoju prvu sliku svijeta. Premda manje osobno dramatičan i bolan, odlazak amblema nalikuje času kada čovjek ostaje bez majke ili oca. Svijet ti je prestao širiti svoja njedra, nema više nježnosti s kojima si dočekivan i za koje si vjerovao da ti bogom pripadaju. Dalje ćeš svoje nježnosti stvarati sam i možda će tvoje lice za neku novu djecu predstavljati njedra Svijeta. Ali moraš se miriti s tim da toj djeci Čkalja neće biti Čkalja. To ime zvučat će im kao što iz usta sedamdesetogodišnjih staraca zvuče riječi mama i tata. Teško je povjerovati da su i oni bili nečija djeca.

Miodrag Petrović Čkalja bio je odličan glumac, ali je svoju karijeru žrtvovao za smijeh. Toliko je puta svoje lice pokazao u komediji da ga više nitko nije znao drukčije gledati. Ne znamo je li Čkalja to svjesno učinio i je li katkad bio nesretan što je osuđen da vazda bude smiješan. Danas to nije važno. Umro nam je i nema ga više. Ali primjećujemo na fotografijama uz nekrologe ono čega smo i ranije bili svjesni, ali nam se nije dalo o tome misliti. Čkalja je imao lice tužnog čovjeka. Idealno za uloge u onim malim neorealističnim tužnim filmovima. Lice za uloge depresivaca i ubogih siromaha iz velegradskih suterena. Bio bi dobar i u Čehovljevim dramama. Mogao je pokazati ono što se ne treba reći, ali se mora vidjeti. Bio bi dobar za šutnju na sceni…

Ali ništa od svega toga: Čkalji je bilo dato da u našim životima bude Čkalja. Mnogo je to, i malo ih je koji su pod ovim nebom dobili više, ali je velika i žrtva čovjeka koji je na to pristao. Najveću nježnost, međutim, zavređuje to što nas Čkalja nije izigrao. U godinama kada su se grubo poigrali našim životima i kada ni sami često nismo bili dostojni slike svijeta s kojom smo rasli, u vremenima kada nam se vlastita prošlost izokretala i pretvarala u nešto nepodnošljivo ružno, u vremenima kad nam se znalo učiniti da nam sutra duša neće imati od čega da živi i da bi nam bilo najpametnije da odemo u neku ameriku ili kanadu i postanemo drugi ljudi, u tim je vremenima Miodrag Petrović Čkalja s puno pažnje, dobrote i smisla za vlastitu ulogu u tuđim životima, čuvao i sačuvao uspomenu na sebe. Zaslužio je da mu se mrtvom nasmijemo. Koliko god bilo teško. Ali bolje posmrtne počasti za Čkalju nema.

NIČEGA VIŠE, MILA

Ničega, ni što traje
Ni što prolazi, nije:
Bog jednim zagrabljajem
Kutlače isprazni svijet.

Ničega više, mila.
Ni Jeniseja ni Nila.
Nestali ždrali i zebe.
Jer više nema tebe.

Ničega više, mila.
Ostaše tek sivila
Da pred okom se súre
Do moje smrtne ure.

I već žaliti moram
Kao iz grobne tame:
Milion svitaće zora –
No ne za te i za me.

Ničega više, mila,
Zalud su sve riječi:
Tvoja mi se mogila
U grlu prepriječi.

<31.  3. 2016.>

ZDRAKA

Tužan svijet poput gole žalosne
Vrbe sa jednom pokislom vranom.
I duša ne zna šta će s njime.

Odjednom, iz oblaka, po meni rosneš
Zrakom kakovoj na zemlji dano
Nikada, mila, nije ime.

To je zraka koja mi sleće
Iz uspomene.
Kad nam kći bješe sasvim mala,
U Crnu smo je Goru poveli
I jedan od mojih rođaka veli:
Krasna je, vala,
Ko da ste uzeli od sunca zdraku
I njom je nacrtali.

Ali
Ja sam mislio: ne treba mene
Tu da miješa! Po Pasternaku,
Bezgrešno je svako začeće.

<31.  3. 2016.>