Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Pronađene priče 2

    Druga priča, iz tame izronila nakon četrdeset godina, nosi naslov Lauševo smirenje, a napisana je kao apokrifni životopis Ljudevita Lauša, bosanskoga franjevca, rođena u Travniku 1868, umrlog u Pitsburgu 1912. Priča je iz nekoliko razloga naročito zanimljiva.

    Osim što je izniknula iz Andrićeva fratarskog ciklusa, impostirana je na skoro istovjetan način kao i njegove manastirske priče. Postoji dokument, stvaran ili izmišljen, i u njemu jedva jedna, dvije rečenice, često vrlo službenog sadržaja. Sve drugo valja dopričati, izmisliti i oživjeti, tako da dokument, ili usmeno svjedočanstvo, ukoliko dokumenta nema, djeluju kao poanta jednoga života.

    To je sličnost s Andrićem. Sve drugo je različito. Ako se u drugim Lovrenovićevim pričama i dužim proznim tekstovima, tako i u Putovanju Ivana Frane Jukića, osjeti Andrićeva pomalo svečana pripovjedačka kadenca, nje u Lauševom smirenju nema ni u jednoj rečenici, ama ni slučajno. Kao da se, pišući (je li?) prvu svoju franjevačku priču, čuvao toga da velikome prethodniku ne bude nalik.

    Ako bi se tražilo poetičkog srodnika ovome mladiću, tada bi to, paradoksalno, prije bio Miroslav Krleža. Dugim, složenim, akademski uzvišenim rečenicama, on pripovijeda kao u vrućici, pripovijest u kojoj se emocije tako zakovitlaju, da čitatelj na čas nije siguran što se to događa, ali osjeća da se u nekoj duši ruše svjetovi. Možda je to čitateljski privid, prolazna dnevna varka, ali fra Ljudevitov urlik, njegovo pijanstvo, nalikuje raspoloženjima ranih Krležinih drama i glembajevskih novela.

    Lauševo smirenje kratka je priča u kojoj ima materijala za veliki, epski roman, ili za neko bosansko romaneskno pijanstvo, na tragu Ispod vulkana. Po tom višku i širini, romanu koji se virtuozno sveo i skupio u priču, Lauševo smirenje borhesovska je proza. Tako se prije slijepog Argentinca u nas nije pisalo. Samo što sam gotovo sasvim siguran da te 1969. Ivan Lovrenović Borgesa nije čitao.

    Lauševo smirenje priča je za svaku antologiju bosanske i južnoslavenske kratke priče. Veličanstvena u atmosferi i zahvatu, lijepa u izvedbi i jeziku, jednostavna, da zaista jednostavnija ne može biti, u fabuli, finalu i zaključku.

    Ne treba misliti kakvi su bili rukopisi koje je 1992. na Grbavici progutala vatra. Bolje je vjerovati da je Ivan Lovrenović objavio, i tako spasio, ono što je bilo najbolje. (miljenko jergović)

    Lauševo smirenje

    (1969)

    U kronici župe, u rubrici “Dosadašnji župnici i kapelani”, o njegovoj sudbini za­pisano je samo ovo: Ime i prezime: fra dr Ljudevit Lauš; stalež: župnik ­franjevac; mjesto i dan rođenja i smrti: Polje, ­Travnik, 27. II 1868, Pit­sburg – Amerika, oko 1912; vrijeme službovanja od 26. I 1896. do 11. V 1899.

    – Slušajte me, oče! Nije meni do toga da vas uvri­jedim. Vaša dobrota je staroga kova, i ja ne tra­žim da me razumijete. Preklinjem vas Bogom, koji je vama sve, a meni, bojim se, već sasvim malo, uputite već jedanput tu moju molbu za razrije­šenje. Ja grcam kao dijete dok mi odzva­njaju u ušima vaši čestiti savjeti i utjehe, i hvala vam do neba, do vašeg čistog, starinskog neba… Ali na koljenima vas molim: nemojte me više nagoniti! Ne mogu, oče… Istina nije samo u govo­renju, ona je i u slušanju. Ja lažno slušam, oče! Eto: jutros kleči u ispovjeda­onici preda mnom čovjek iz starog kraja, očekuje skrušeno od mene op­rost… Od mene! Pa ja ga i ne slušam, oče! Ja va­gam njegove drage, naivne grijehe sa svojim užasom, i htio bih kleknuti pred njega, zamoliti oprost za sebe! Ali za mene oprosta nema. Nema smirenja ni pokajanja! To što je u me­ni i sa mnom, oče, to je izvan oprosta i pokajanja… Ja se kajati više ne znam, a oprostiti mi nema tko… Ja sam otrov… Sve bludnice ovog čađavog grada preda mnom su čisti anđeli. Jer, one su nesretne, ljudski nesretne. Njima je netko kriv, one se nadaju, one su za sebe grešnice, žive između grijeha i pokajanja, pokajanja i grijeha… Ja nemam ništa: ni moći da se raskajem, čak ni želje za grijehom…

    Na tren ušuti, umiri se sav, a onda se strese iznutra i prošapta istrgano, sam sebi više nego starom fratru, kao u hipnozi:

    – Samo još ponekad, u basanju ovim pjanim, ružnim uli­cama planu mi pred očima oni zubi, ona ramena… Oh, prokletnici, zar preko mora… !

    Kao udaren prekide se, zabulji se u svoje prste, znojne i izlomljene, uznemireno diže oči, pogleda sijedu ispovjednikovu glavu novim, mahnitim pogledom, diže se resko, i, natraške, očiju stalno uprtih u bijeli oreol oko starčeve glave, bez pozdrava, pogodi nekako kvaku na vratima i ispade… Promače kao gonjen dugim samostanskim hod­nikom, pa pokraj zblanutog laika baštovana, i dokopa se ulice.

    Suluda, sušičava figura doktora teologije, fra Ljudevita Lauša, lomila se cijelo poslijepodne kroz vrevu pitsburških ulica, pasaža, trotoara. Nikad za ovih trinaest godina nije ovaj đavolski grad, sa svoje dvije crne rijeke, sa svojim garavim dimnjacima, nesnosnom tutnjavom koja danonoćno ne prestaje kao da iz zemlje izbija, sa svojom ispijenom čeljadi koja subotom poludi od alkohola, a nedjeljom mamurna, prazne glave i ugaslih tužnih očiju dolazi na ispovijed i službu božiju, i odsutno zapijeva spektrom otegnutih vokala ­bosanskih, hercegovačkih, dalmatinskih priproste pučke crkvene napjeve iz starog kraja – nikad do sad fra Ljudevit ovaj grad nije udisao s toliko ogavnosti na nep­cima, stegnutosti u prsima… Ogavno, ogavno, ogavno, – odzvanjalo je u njemu s njegovim izlomljenim kora­cima, i on se nimalo nije trudio da razluči – koga se ta riječ tiče: ovoga grada, ili njega sama.

    Spopade ga suh kašalj, kao kad se luč rascjepljuje, i on se uhvati za prvi kandelaber. Sva mu se utroba penjala u grlo od siline kašlja. Jedva se smiri, drhtavih koljena i sa svjetlacima u glavi. Zvjerajući oko sebe, žurno zamače dalje.

    Hodao je, basao, zaustavljao ga kašalj, išao dalje, klecao – sve bježeći od toga da stane i sabere se, pogleda u se. Već se smrkavalo nad vatrenim, gvozdenim gradom. U njega, cijelog smoždenog, odjedanput se sruči studen, sustalost, glad i paničan strah od duge ulice, čija je čitava desna strana bio beskrajni zid nekakve tvornice, a lijeva – blato i potleušice predgrađa. Obrnu se i krenu natrag, nesigurnim koracima, tukući zubom o zub, kost o kost… Nabasa na pijanu suterensku krčmu i, ne pri­mjećujući da je pozna – bila je to rupa u koju su svraćali zemljaci – stetura u nju i svali se za najbliži sto. Ni ne shvati kako se pred njim pojavi zdjela s jelom. Okusi, pa s gađenjem odgurnu i naruči piće. Popi ga, dođe mu još jedno, i tek kad i njega nače, skrajnu mu mozgom, poznade odnekud čovjeka koji je strpljivo sjedio, šutio i blago ga promatrao. Prepade se, napola diže, pa opet sjede.

    – Velečasni, prozbori čovjek, šta vam je? Poznate li me? Ja sam, Jozo, iz Lištana, neki dan ste me ispovidili. Lipo me oprostiste, bez pokore, i utišiste. Dušu ste mi razgalili lipom besidom. Rekao sam: ono je anđ’o, nije čovik! A šta vam je, velečasni? Vi kanda ste bolesni? Ne, ne, nemojte bižat, molim vas, sidite malo, ritkost je ovdi taki čovik. Ajme, vi ste se ukočili od studeni! Sidite vi, doniću ja još po jedno, da se ugrijemo!

    Doktor Lauš je sjedio kao opčinjen, a Jozo razdragan donosio piće i djetinjasto nametljivo ispovijedao svoje jade i nadanja: te kako je ovdje u livnici već dvije i po godine, te kako “leđa odoše, ali se ušpara koja crkavica”, te kako mu žena piše da se vrati, a on otpisuje da neće dok ne mogne “čair povratiti i kuću zakopati”, te kako se je “dičice uželio najviše…”

    – Jozooo, nemoj! – jeknu fratar samrtnički. Jozo se pre­pade, zaustavi u po riječi, dok je fratar grcao i tresao se, savijen nad stolom.

    – Šta je, šta vam je, za rane Isukrstove…

    – Slušaj, Jozo! – naredi fratar, odjedanput strašno odlučan u licu, grčevito poklopivši Jozinu šaku na stolu, nema… nema… ni Lištana, ni Varcara… nema… Samo kučke, aaaj, kučke… – pade čelom o dasku stola. Jozo, užasnut, zausti da nešto rekne, ali fratar žustro diže glavu, i jezivo upaljenim pogledom nastavi žderati obeznanjenog zem­ljaka:

    – Kučke, čovječe! Preko mora… u surgun… Sve ihi-hi, pihi-hi, dok joj ne legoh među noge…

    Aj, kakva je: jeribasma, kruška sredozimka… Tfu, sotona, smrad pakleni… „On je“, kaže, „on… šta sam ja, jadna, znala…“ Odnese ono u sebi drugome… Potrpaše… Svi pošteni… Za me Evropa pretijesna… Preko mora… U ovaj jad… – fratar se zagrcavao sve bješnje, pa se naglo sleže, zagleda u Jozu, suze ga zališe:

    – Majka! Majka… Svisnula… Ili nije… Gore po nju…

    Jozo je buljio, ništa ne shvaćajući, ne smijući pomaknuti se. Fratar opet užagri:

    – Preko mora… Pokajanje… Putni trošak… Nikad natrag! Tfu, propalice, škorpije… Kulje im do grla… Crveni pojasevi…. Meni surgun… Nikad natrag… Tužili kršćani biskupu… Trebao sam se ne dati. Ne izaći ni pred kakvog biskupa. Skinuti se… uteći… Skočiti u Vrbas bilo je bolje nego ovo… Ono u njoj, Božeee!… Onom čestitom čovjeku!… Nikad vidjeti… Nikad… Nikad natrag…

    Ustrašen, sablažnjen, Jozo je iz fratrovih suludih trganja mogao samo naslutiti osnovni smisao. Preživo, prebolno jasno (i nakon trinaest godina) da bi se moglo suvislo kazati, u Lauševim moždanima vrilo je ono zbog čega je morao “preko mora”.

    Sa svojih dvadeset sedam godina, tek izašavši iz redovničkih zidova, kao doktor teologije, on je dobio svoju prvu službu: malu bosansku kasabu u brdima. Zelen, netaknut opačinom, dojahao je sa svojim sandukom knjiga onog januarskog popodneva u svoju prvu župu, u mladićkom jednolinijskom optimizmu, koji ne zna za sebe da je krhak kao tanko staklo, i da se, kad jednom prsne, ne sastavlja više…

    Nije još znao među kakve ljude dolazi, ali da će ih po­pravljati, da hoće da ih popravlja, to je pouzdano znao. Ta, mora svugdje biti ljudi za popravljanje, inače čemu on na ovom svijetu?

    Svrbilo ga nestrpljenje. Činilo mu se da samo treba ra­spakovati knjige i raskriliti ih, pa da iz njih prhne mudrost i melem spoznaje među ovaj grubi svijet, i otvori mu oči svojom blagošću.

    No, već prvi put kad je propovijedao, osjeti nekakvu sme­tnju. Nije znao što je to a nije puno o tome ni mislio, ­odbijao je na tremu, na neupoznatost. Ali, iz propovijedi u propovijed, od jedne ispovijedi do druge, čak i u usputnim razgovorima, smetnja je bivala sve stal­nija. Ljutio se. Počeo je primjećivati kako se, dok on izgara u žaru propovijedi, zabrađena lica baba i velike gole muške lubanje blago njišu u snenoj opuštenosti, ili škljocaju jakim vilicama, široko zijevajući. Seljačke žene su povremeno, uspavane utrobe, glasno podrigivale da je crkva odzvanjala… Djeca su se šiljkala u prvim klupama, klepkala jedno drugo po ošišanim zatiljcima, zveckala orasima u džepu…

    Polako je počeo shvaćati: on i oni dva su svijeta. Za njegov svijet oni nemaju sluha, a ni potrebe… Padalo mu je na um i pitanje: koliko ja dodirujem njihov svijet, ali rijetko, mrzovoljno, bez želje za djelovanjem, bilo je to samo o dresirano knjiško javljanje savjesti. I ne stekavši pravi dodir sa svojim župljanima, doktor Lauš ga je prestao izgrađivati. Administrirao je koliko je bilo nužno, sve hladnije obavljao obrede, a sve više se zatvarao s knjigama, pa mu i to omrznu. Tražio je po sjećanju poznanike, školske drugove, i po čitave noći pisao im pisma. Kad odgovori počeše izostajati, urijediše i njegova pisma.

    Odvojen od mahale, župnik nije mogao znati kako ona živi, diše, šuška… I baš zato, mahala je morala početi šuškati… I, prije nego što se išta desilo, svak je već znao o onome što se je tek imalo dogoditi. A dogoditi se moralo, jer Lauš nije znao ni da se mora čuvati, ni čega se mora čuvati…

    Upalo je proljeće u kasabu, drugo od njegova dolaska, preko noći… Nejednako je šumila rječica, župnik ju do­sada nije ni primjećivao, u zraku lebdjele tanke koprenice željnog drhata, ludovale one ciktave proljetne ptice, zemlja se vlažno otvarala… Iskraj vatara, nad musliman­skom mahalom, izvijale se srmali čiste a žudne pjesme djevojaka, i čitav prostor nad glavom otvarao se, a grudi kao da bi ga htjele slijediti – šire se i nikad im dosta zraka…

    Mlada i najedrala, blistavih zuba, s povremenim, kao elektriziranim trzajem glave u lijevu stranu, drskim i po­nosnim, prolazila je i prije kraj župnoga stana, na rijeku, prati rubine, zalazila i u kuću kad bi ponekad donijela vare­nike ili jaja, ali mladi župnik ju dosada nije primje­ćivao: bila je za njega dio ovog nerazumljivog, odbojnog svijeta. Kad je, jedne večeri, prvi put s njom progovorio, ona je razgovor vrlo slobodno prihvatila, osmjehujući se i gledajući pravo u oči, više upijajući njegov pogled nego slušajući što joj govori. Cijelu noć župnika su iza sna trzali kratki trzaji, i tek pred zoru zaspao je, mrtvo i zaklano. Otada razgovori su učestali, sve dublji, pri­rodniji, a župnik nije ni razmišljao o tome s kakvim izgovorima mu ona dolazi u kuću. Zanosio se je sve više njenom prisutnošću, ne misleći o njoj nego samo bivajući ispunjen njome.

    Kako se to desilo, nikad mu poslije nije bilo jasno. Tek, jedne večeri, poslije večernje pobožnosti, ona je došla u kapelu i – izvukla se iz nje u zoru. I – propala u zemlju.

    Župnik je, već pomahnitao, s drhtavom strepnjom a užasnut nad sobom, iščekivao svaku večer, i pro­klinjao se zbog iščekivanja. Prošle su nekolike sedmice, pa mjeseci; prošla i jesen, zima već dobro izmakla, a onda je šuškanje postalo činje­nica: djevojka je očito bila trudna.

    Sve je bilo riješeno kratko, preko koljena.

    Na tužbu župljana, biskup je pozvao Lauša, proveo brzu istragu, „ustanovio činjenice“. (Lauš je, izluđen od stida i grižnje, samo šutio s glavom u šakama i nijemim klima­njem odgovarao na sva pitanja.) Na njegovo mjesto poslan je revnosni mladi fra Nikola Begčević, a franjevačke starje­šine pronašle su modus: u Pitsburgu je bilo na hiljade naših radnika iseljenika, i svećenika je trebalo kao kruha. Računajući na tu ogromnu daljinu, novi svijet, Lauševu mladost, zaborav, poslali su ga u ispomoć pitsbur­škim franjevcima, u stvari, u doživotno izgnanstvo.

    Cijelom glavom i grudima na prljavom stolu pitsburške krčme, ležao je doktor teologije fra Ljudevit Lauš; tijelo je mirovalo, iscrpljeno – sa strane je mogao izgledati kao običan pijanac koji je zaspao za stolom. Jozo se je izgubio, prepadnut neshvatljivošću đavolje ispovijedi. Krčma se praznila.

    Lauš se trgnu, podiže raščupanu glavu, izbuljenih očiju zaokruži pogledom po stolovima, zidovima i po rijetkoj, pospanoj čeljadi. Postaja jedan čas tako, očito pokušavajući da se sjeti, sabere… Spusti oči niza se, ugleda svoje drhtave ruke, ispolijevanu odjeću, a onda – kao da se sjetio svega – klonu još jedanput nemoćno glavom u dlanove. Srsi su električnim nemirom prolazili kroz tjeme i kosu. To ne potraja dugo; potrese ga žestok napad kašlja i, kad se smiri, Lauš se teško osovi na noge, naslanjajući se na sto dok ne steče nekakvu ravnotežu, pa krenu polako, uz ona dva-tri stepenika, na vrata. Za­koraci neodlučno kroz noćnu maglu, pa se vrati i otkoraca na drugu stranu. Vukao se satrveno, ne pazeći gdje staje, i mrmorio povremeno: “Oprost… Anđeo…”, pa bi za­stao, stisnuo očne kapke, stresao se, jeknuo: “Kučkeee…” Ponavljajući tako nejasne odjeke nekog zbrkanog mono­loga koji je umorno svrdlao u njemu, posrtao je ulicama čeličnog čudovišta, klecao, izvlačio noge iz prljavih, masnih lokava…

    Dotetura na zakošenu obalu jedne od pitsburških rijeka čudna indijanskog imena, zastade, zagleda se u crninu koja mu je negdje pod nogama tiho pljuskala, grgoljila, šuškala…

    …Sasvim polako, kao u snu, stopu po stopu, spusti se do same vode i blago joj se prepusti.

    Ivan Lovrenović 18. 09. 2010.

    Vrijeme Eseferjota i razonode

    moderato cantabile

    Moderato cantabile.
    Sve je to od lošeg vina.
    Bjež’te od nas mračne sile.
    Prošetala Suljagina.
    Fata.

    Zlatni konci litnje zore.
    Al se nekad dobro jelo.
    Lepa sela lepo gore.
    Bekrija si, cijelo selo.
    Viče.

    Skopje ima mikroklima.
    U napad! Jedan je Hase.
    Doći ću ti u snovima.
    Veselje se širi na sve.
    Strane.

    Ono sve što znaš o meni.
    Ne klepeći nanulama.
    Zagrljeni, zagrljeni.
    Pamtite me po pjesmama.
    Mojim.

    Ti si moja čokolada.
    Pjesma nas je održala.
    Skalinada, skalinada.
    Fa fa la si mi ti, fa la.
    Ti.

    Pojest ću sve kolačiće.
    Lačni slon med porcelanom.
    Iznad Tešnja zora sviće.
    Šta bi dao da si na mom?
    Mjestu.

    Hajde, uzmi me sa sobom.
    Ja vragolan i moj deda.
    Mirko. Slavko. Nikad robom.
    Neki odma’ počeše da.
    Blate Ibrin lik.

    Nosi mi se bijela boja.
    Ostariću čekajući.
    Jesen stiže, dunjo moja.
    Kad se babo vrati kući.
    Pijan.

    Moja mala nema mane.
    Otpisani. Velo misto.
    Želeo je konje vrane.
    Lipe cvatu, sve je isto.
    Ko i lani.

    Slatka mala Marijana.
    Klinček stoji pod oblokom.
    Evo zore, evo dana.
    Magla svuda, magla oko.
    Nas.

    Od Olova do Trnova.
    Od nemila do nedraga.
    Svuda muda Marjanova.
    Mujo kuje, a majka ga.
    Kune.

    Bacila je sve niz rijeku.
    Moj dilbere, kud se šećeš.
    Kupi mi medu i zeku.
    Kucaj opet, ali nećeš.
    Uć’.

    Glavo luda, sve se mijenja.
    Mi smo, eto, blizu kraja.
    Vuče, vuče, bubo lenja.
    Drumovi odoše, a ja.
    Osta’.

    Slavko Sušilović 18. 09. 2010.

    Zukva

    filološka groteska

    I.

    Kao i drugdje, u Slavoniji su se potoci nekoć iskorištavali za pokretanje mlinova, vodenicâ, u kojima se mljelo žito. Još u 19. stoljeću imalo ih je vjerojatno svako selo. Tijekom manje od stotinjak godina nestalo je ne samo vodenicâ, nego i mnogih potoka: te potonje zamijenila je, ili im barem preotela vodu i važnost, velika geometrijska mreža umjetnih kanala – pravocrtnih vodotokova kojima je provedena “melioracija” nizinskog tla. Napokon, vjerojatno je pri kraju i posljednja faza tog procesa nestajanja: brisanje sjećanja na vodenice, na njihova imena i mjesta gdje su se nalazile, na njihove vlasnike, pa čak i na samu činjenicu da su ikada postojale.

    U Strizivojni, selu na južnom rubu današnje Osječko-baranjske županije, nekolicina ljudi još uvijek pamti da je selo nekada imalo četiri vodenice. Nalazile su se na potoku Breznici (koju ovdašnji mještani zovu Brežnica), lijevom pritoku Biđa. Poznati su i vlasnici i točni položaji na kojima su bile sagrađene. Sačuvanih materijalnih ostataka nema, osim još uvijek raspoznatljivih karakterističnih preinaka na zemljištu – tragova umjetnih jezeraca u kojima se akumulirala voda i putova kojima su kola prilazila vodenici. Upamćena su i imena svih četiriju: Carevka, Opsik, Zukva i Spora. Zagonetne i manje-više nerazumljive riječi čije se značenje i postanak izgubilo i koje su “povučene iz optjecaja” u današnjem jeziku.

    No, stjecajem okolnosti, jedno od tih čudnovatih imena ovih mi je dana priskrbilo malu filološku avanturu, koja me u konačnici navela na pisanje ove zabilješke. Započelo je jednim telefonskim pozivom. Prijatelj iz Strizivojne nazvao me s neobičnim problemčićem. Nekolicina tamošnjih seljaka pokrenula je osnutak poljoprivredne zadruge, kao još jedan pokušaj da se donekle ublaži propast koja sve neumitnije potapa tradicionalno poljodjelačko pučanstvo Lijepe Naše. Kao inicijator te hvalevrijedne zamisli te istodobno jedan od ljubitelja lokalne starine, taj mladi čovjek došao je na misao da kao naziv nove zadruge iskoristi jedno od onih gotovo zaboravljenih imena: Zukva. S tom lijepom idejom, koja bi usput donekle oživjela uspomenu na jednu već pomalo iznenađujuću činjenicu iz seoske prošlosti, došao je u Trgovački sud u Osijeku kako bi registrirao strizivojnsku zadrugu. I tu je iskrsnuo problem. Obaviješten je da se prema važećim pravnim propisima nazivi ovakvih udruga i organizacija mogu uzimati “isključivo iz hrvatskog ili pak iz mrtvih jezika”. Nekakve izmišljotine ili pak riječi preuzete iz tko zna kakvih nedostojnih jezika ne mogu poslužiti toj svrsi. Riječ “zukva”, pak, službenicima je Trgovačkog suda nepoznata i, kao takva, u načelu sumnjiva. Osnivač zadruge, stoga, bezuvjetno mora podastrijeti dokumentaciju iz koje se vidi da riječ “zukva” doista postoji, i to kao propisna i nepatvorena hrvatska riječ. Drugim riječima, valja dokazati da ta čudnovata riječ ima uredno pravo građanstva u hrvatskome jeziku. Suočen s tom poteškoćom, ovaj se poljodjelac zaljubljen u starinu dosjetio da mene upita za pomoć.

    Još sa slušalicom na uhu, posegnuo sam za Skokovim Etimologijskim rječnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika, u kojem je (sv. 3, str. 664-665) riječi zukva posvećena karakteristično jezgrovita i učena natuknica. Obećao sam da ću pogledati i drugdje te u najskorije vrijeme odnijeti na Trgovački sud fotokopiju odgovarajućeg objašnjenja riječi iz nekog od uglednih rječnika hrvatskog jezika. Tako sam se na koncu odlučio za bogatije i preglednije tumačenje što ga daje Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio 23, svezak 95 (Zagreb, 1975), str. 150. Ondje se razlučuju tri glavna značenja riječi zukva: prvo, botaničko, u okviru kojeg zukva može biti “vrsta kisele jabuke” ili pak neka vrsta močvarne trave; drugo, da tako kažemo – psihološko, jer zukva može značiti isto što i “budala, zvekan”; i treće, toponomastičko (navode se primjeri iz Dalmacije, Crne Gore, Like i Bosne). Dakako, najlogičnijom mi se pretpostavkom učinilo da je u strizivojnskom slučaju Zukva postala toponim polazeći od prvog navedenog, botaničkog, značenja, i to po svemu sudeći onog što se odnosi na neko močvarno raslinje. No, to u ovom času i nije bilo važno. Glavno je da sam u rukama imao potvrdu o postojanju, i to višestrukom, sporne riječi zukva, nađenu na neosporno autoritativnome mjestu – ili sam barem u to vjerovao.

    Nazvao sam prijatelja u Strizivojni i priopćio mu rezultat potrage. Postojanje drugog navedenog značenja (“budala, zvekan”) nije ga pokolebalo u njegovoj namisli, čak mu se učinilo zgodnim da naziv naše poljoprivredne zadruge sadrži i to skrovito značenjsko naličje. Tako sam otišao na Sud i ljubaznoj voditeljici sudskog registra predao fotokopiju, za koju sam držao da će poslužiti kao svojevrsna domovnica riječi zukva. Službenica je, za svaki slučaj, otišla do sebi nadređenog pravnog stručnjaka kako bi i on potvrdio da je stvar time riješena. On je nakon nekoliko sekundi banuo u sobu mašući fotokopijom i s bolnim izrazom na licu. Prišao mi je i upro prstom u tumačenje riječi u njezinu prvom značenju (“kisela jabuka”), gdje se navodi nekoliko primjera upotrebe: “Ali, pogledajte! Pa tu piše ‘u Vukovu rječniku’! To je Vuk Stefanović Karadžić!”

    Gledao sam ga zbunjeno i rekao: “Pa što onda?”. U tom je tumačenju, uostalom, nekoliko primjera bilo preuzeto i od drugih autora (Iveković, Rešetar, Borojević). Čovjek me zgranuto gledao i nastavio uzbuđeno govoriti: “Ali to nije hrvatski jezik. To je riječ iz srpskog jezika.” Zatim je uzeo fotokopiju naslovne stranice i bolno rekao: “Pogledajte kako se zove ta knjiga! To je ‘Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika’! I objavljena je 1975. godine. Pa to je bilo u vrijeme Jugoslavije!”

    Bio sam tako zaprepašten ovim preokretom da sam u prvi mah uspio reći jedino: “Pa što onda? Ne vidim u čemu je tu problem…” Zatim sam pokušao objašnjavati: to je najveći postojeći rječnik hrvatskog jezika, objavila ga je naša Akademija u mnogo svezaka, i to upravo u doba te strašne Jugoslavije, naš se jezik tada nazivao “hrvatski ili srpski”, u tumačenju riječi zukva navode se primjeri iz Hrvatske…

    Čovjek me gledao sažaljivo, nimalo pokoleban u svom stamenom stavu. Promatrao me kao da se dvoumi bi li me proglasio oživjelim ostatkom poražene jugokomunističke bande; očito mu, ipak, nisam izgledao dovoljno staro da bih u doba jugoslavenske prapovijesti bio mogao bilo što “zastupati” ili “obnašati”. Kada sam mu rekao da sam studirao na Filozofskom fakultetu i da sam svladao osnovne pojmove iz teorije jezika, da mi bavljenje riječima i rječnicima nije strano, poučio me: “Vi možda znate kako to izgleda s jezične strane, ali pravno gledano ove fotokopije ne vrijede ništa. One ne dokazuju da je ta riječ hrvatska.” Vratio mi je fotokopiju i načas mi se učinilo da bih je morao sakriti: zahvaljujući mojoj naivnosti i neupućenosti, ona nije poslužila kao dokaz u prilog riječi zukva, nego upravo protiv nje. Trebao bih čovjeku biti zahvalan ako je voljan zaboraviti to što sam mu upravo predočio.

    “I što sada? Kako da onda uopće dokažem da je zukva hrvatska riječ?”, pitao sam pomalo očajnički. Službenik mi je uputio odrešit savjet, i dalje zgranut što ne shvaćam nešto što je valjda očito svakom tko je pri zdravoj pameti: “Donesite izvod iz rječnika hrvatskog jezika. Iz rječnika koji je objavljen u Hrvatskoj.” I vratio se u svoju odaju. Nisam mu dospio reći da su njegovi navodni pravni propisi besmisleni, jer ne uzimaju u obzir stvarnost: a stvarnost jest da u deset godina postojanja samostalne hrvatske države nije objavljen nijedan tako velik rječnik hrvatskog jezika u kakvom bi se mogla naći i tako rijetka riječ kao što je zukva. Nisam mu dospio reći ni mnogo toga drugog što bi bilo potrebno.

    Iako bi se sve moglo sažeti i u samo jednu prikladnu rečenicu, u kojoj bi našla mjesta i riječ zukva, u svome drugom navedenom značenju (‘budala, zvekan’). Kao primjer upotrebe u tom značenju, Akademijin Rječnik navodi retorički upit koji je “u Lici zabilježio Bogdanović”: Ko bi onoj zukvi što dokaza? A u susjednom stupcu, uz augmentativnu inačicu iste riječi, donosi se prema istome izvoru rečenica istovjetnog sadržaja: Ne dokaza ti toj zukvetini ništa.

    II.

    Još uvijek pod svježim dojmom te male dogodovštine, istog sam popodneva sastavio gornju bilješku i poslao je u Vijenac, novine za kulturu Matice hrvatske, gdje je ona ubrzo bila objavljena. Na to me je više naveo subverzivni besmisao kojim je ta zgoda nabijena, duboki apsurd situacije u kojoj ovakvo nešto može postati predmetom bavljenja jedne državne ustanove, negoli njezine površinske i smiješne političke konotacije. U međuvremenu sam učinio i posljednji pokušaj da, prihvaćajući nametnuta pravila igre, uvjerim nadležnu vlast da je riječ zukva posve bezopasna i prihvatljiva u ulozi naziva seljačke zadruge. Priznajem da u istodobnom pribjegavanju tim dvjema taktikama ima ponešto moralno dvojbenog igranja dviju ne baš skladnih uloga. Dosljedniji bi postupak nesumnjivo bio izravan sukob bez ikakve pričuve, u kojem bi jedna strana na posljetku, i vjerojatno u ne tako skorom roku, morala popustiti ili odustati. Ali zadruga u Strizivojni nije smjela čekati neodređeno dugo i zato je trebalo prihvatiti pravila igre što ih je bespogovorno diktirao Trgovački sud. U isti mah, naprosto nisam mogao odoljeti prigodi da od te male zgode ne načinim nešto što bi srednjovjekovni propovjednici nazvali exemplum (duhovno-poučnu pripovijest “iz života”). K tome, činilo mi se prilično nevjerojatnim da će dotični broj Vijenca u skorije vrijeme dospjeti do Trgovačkog suda, ako tamo dospije ikada.

    Moj novi argument bio je Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza, sv. 2 (Zagreb, 1901), str. 855, gdje je zukva sažeto objašnjena kao “nekaka povelika kisela jabuka”. Još jednom sam otišao na Trgovački sud i predao fotokopije. Procedura njihova odnošenja pravniku na uvid navlas je ponovljena, a nakon nekoliko minuta službenica se vratila s povoljnim odgovorom: “To je sada već nešto drugo.” Stvar je, dakle, bila riješena, zadruga je mogla započeti s registracijom pod svojim čudnovatim imenom. Imao sam osjećaj da je pravnik odlučio popustiti pred tolikom tvrdoglavošću te je u tom duhu dobrohotno jednim okom zažmirio na detalj da ni dotični Rječnik nije objavljen u samostalnoj hrvatskoj državi.

    No, izgleda da se ovo smiješno zbivanje, unatoč svojoj beznačajnosti, kada je jednom uzelo apsurdan smjer, naprosto više nije znalo zaustaviti. Tjedan-dva kasnije, prijatelj iz Strizivojne nazvao me ponovno. Upravo je razgovarao s javnim bilježnikom u Đakovu kod kojeg kani registrirati zadrugu. Kad je razabrao o čemu je riječ, bilježnik ga je obavijestio da su ga, dan ili dva ranije, nazvali iz Trgovačkog suda u Osijeku. Priopćili su mu da se registracija stanovite poljoprivredne zadruge ne može provesti pod imenom Zukva, zato što ta riječ znači ‘budala’ pa je kao takva neprikladna za časnu službenu upotrebu.

    Dakako da sam odmah pomislio na mogućnost, koju sam priželjkivao ali s kojom uopće nisam ozbiljno računao, da je sporni broj Vijenca ipak našao put do odgovarajućeg ureda u Trgovačkome sudu. Što bi drugo moglo biti posrijedi? Naš prijatelj pravnik očito uzvraća udarac. Svakako je zanimljiva pojedinost zakulisna telefonska operacija kojom je to izveo. Radije negoli osnivače nesretne zadruge, nazvao je izravno javnog bilježnika koji je trebao dovršiti proceduru i kojem zacijelo u načelu nije do prepirke sa službenicima Trgovačkog suda, čak i kad bi ga ta mogućnost u ovom osobitom slučaju zagolicala.

    U ovom času, teško da nam preostaje nešto drugo nego – odustati. U nedoumici uključuju li doista pravni kodeksi zabranu da se poduzeća i udruge nazivaju riječju “budala” ili nekim od njezinih mnogobrojnih sinonima. I sučeljeni s očitom činjenicom da se u ovom slučaju za takvo značenje riječi zukva ipak poklonilo povjerenje upravo onom istom Akademijinom Rječniku koji je prethodno bio diskvalificiran kao pravno dokazno sredstvo. Ali ako mi ta mala nedosljednost bode oči, krivnja za to nesumnjivo leži na mojoj potpunoj pravnoj neukosti.

    (2000.)

    Stanko Andrić 17. 09. 2010.

    Jedan san

    Slabo pamtim snove. Oni koje sam upamtio bili su prazni i nisu imali priču. Niti su me ganuli.

    Jutros sam sanjao da smo u Beogradu.

    Liježemo na spavanje u travi i blatu, uz ogradu Saborne crkve, A. i ja.

    Dobro je mjesto. Čini se da tu češće noćivamo.

    Još je mrak kada se budimo.

    Hodamo prema Terazijama.

    Dugokosa djevojka, glazbenica, na stolu u parku, ostavlja nam violončelo. Prilazim da ga uzmem, ali violončelo se raspolovi.

    A. uzima jednu polovicu.

    Ja uzimam drugu.

    Violončelo nije prepiljen, nego je svaka polovica jedan instrument, sa po dvije žice.

    Nosimo ih na književnu večer. Ne znam kakvu će tamo imati ulogu.

    Malo dalje srećemo X, moju bivšu djevojku.

    Ona me prezrivo pogleda, kao: znam li ja šta to nosim, to je polovica violončela.

    I tu je snu kraj.

    Miljenko Jergović 16. 09. 2010.

    Ilse

    Za Ilse Herzfeld, u škrtim biografskim bilješkama, kaže se da je kćerka iz bogate jevrejske porodice, i da je rođena u Hamburgu, 19. aprila 1900. godine. U Berlinu, dvadesetih, družila se sa važnim ličnostima Weimarske ere, poput Conrada Veidta, Marlene Dietrich, Kurta Weilla, Hermanna Kestena, i družila se sa članovima porodice Thomasa Manna. Udala se za njemačkog fizičara koji se prezivao Klapper, ali je brak trajao kratko, a nakon raskida ona se 1933. preselila u Dubrovnik.

    U ljeto 1936., u Dubrovniku je srela dvadesetdvogodišnjeg Williama Burroughsa. Vjenčali su se 2. avgusta 1937. godine u Američkom konzulatu u Atini, Grčka. To je bio lažni brak, samo da se Ilse spasi od nacista, i legalno preseli u Sjedinjene Američke Države.

    U New York je doputovala 1938. Bila je sekretarica njemačkome dramskom piscu Ernstu Tolleru, do njegovog samoubistva, 22. maja 1939. Potom je bila sekretarica glumcu Kurtu Kasznaru, Bečliji porijeklom. Burroughs je redovito sretao Ilse, sve do njenoga povratka u Evropu, 1945. godine. A 1946, u St. Luisu, zakonski su razvedeni. Nakon razvoda, on je oženio Joan Vollmer.

    U nekom stanu noćnoga Mexico Cityja, pijani Burroughs je na glavu svoje supruge spustio veliku staklenu čašu u koju je potom iz pištolja pucao, promašio čašu, i ubio Joan. To je 6. septembar 1951. godine. Korumpirani meksički sudski sistem i povlašteni položaj američkog državljanina, a vjerovatno i bogata Burroughsova familija iz St. Louisa, razlozi su da on nije završio u zatvoru. Tragični incident je obilježio njegov život, a sam izjavljuje da je zahvaljujući tom događaju počeo pisati.

    Dvije žene sudbinski su ga označile. Jednoj je spasio život. Drugu je ubio. Jedna nije ni upamćena da bi bila zaboravljena, a tragična sudbina druge budi javnu znatiželju: slučaj smrti Joan Burroughs rasvjetljava se i danas, o njoj se pišu eseji i rasprave.

    Zanimljivo da je iza Ilse ostao samo škrti trag u pisanim dokumenatima. Iza nje nije ostao intervju, zabilježeno sjećanje, niti je Burroughs o svom “prvom braku” govorio. Ona se uvijek spominje u jednoj rečenici, zapravo u apoziciji rečenice koja opisuje njegov boravak u Evropi. Šest mjeseci te 1936. godine, zanimajući se za psihoanalizu, studirao je medicinu u Beču. Nije poznat razlog njegovog putovanja u Dubrovnik. Ništa važno, i ništa nevažno, nije napisano o Ilse Burroughs. Posljednji put, pisac je sreće u New Yorku 1965. godine. Umrla je avgusta 1982. u Asconi, južna Švicarska.

    4. jula 1997, dan nakon njegovog povratka iz posjete Sarajevu i Dubrovniku, američki fotograf G. L. stigao je u Lawrence, Kansas i posjetio Burroughsa. Na poklon mu je donio baklave i flašu dubrovačke lozovače. Pokazao mu je fotografije ratnih ruševina. Dok je gledao slike Dubrovnika, kaže, pisac se počeo sjećati Ilse. Ali, fotografa je, kao i sve druge, više zanimala priča o Joan. I ako je vjerovati G. L., u jednom trenutku, Burroughs se uspravio i rekao: “Ubij kučku i napiši knjigu! Eto šta sam uradio!” Sasvim je moguće da je upravo tako rekao. Možda je napokon izgovorio ono što je uistinu mislio, a možda je naprosto bio bijesan i umoran od znatiželje onih koji pitaju.

    Manje od mjesec dana nakon toga, i William Burroughs je umro.

    U septembru 2007. godine, u Sarajevu sam upoznao N., jednu visprenu i dragu djevojku. Dogodilo se tako da je u toku razgovora bio spomenut Burroughs, a već na spomen njegovog imena, ona je požurila da ispriča svoju priču. U vrijeme opsade Sarajeva, s porodicom je emigrirala u Ameriku. Živjeli su u Dodge Cityju, u Kansasu, išla je u srednju školu, a jednom je sa svojim školskim društvom dospjela u Lawrence, na neki party, u kuću starca za kojeg je rečeno samo to da je poznati pisac. I rekla mi je: “Burroughs. Ja njega znam!” Nakon što su se upoznali, pisac je pokazivao veliku naklonost prema djevojčici koja je iz rata dospjela u njegov komšiluk. Pisao je institucijama, onim koje dodjeljuju školske stipendije, pisma preporuke za nju, svojim je autoritetom otvarao birokratska vrata, i tako pomagao N. Dok se ona sjećala, bio sam siguran u to da je njegova naklonost za bosansku izbjeglicu bila refleksija sjećanja na Ilse Herzfeld.

    A priča o Ilse je Burroughsov paradoks, zato što je o svakoj epizodi iz svoga života, na ovaj ili onaj način, nešto napisao. Pisao je i govorio o svemu drugom, osim o jevrejskoj djevojci koju je u osvit velikog rata spasio. U njegovom životu nije postojao svjetliji trenutak. Pitanje morala je bilo da on ne piše o tome. O tome su mogli pisati samo drugi. A kako se to nije dogodilo, Ilse je na svijetu postojala onoliko dugo, koliko i njegovo sjećanje na nju.

    Semezdin Mehmedinović 16. 09. 2010.

    Lokalno je univerzalno

    Čitajući Cioranove Silogizme gorčine (u prevodu Jovice Aćina) nailazim i na ovaj silogizam: “Zašto ‘mrtvačka kola Braka’ (the Marriage hearse)? Zašto ne mrtvačka kola Ljubavi? – Koliko je samo Blakeovo sužavanje za žaljenje!”

    Pokušavam se sjetiti u kojoj pjesmi (William) Blake pominje mrtvačka kola braka, prelistavam Selected Poems i dolazim do pjesme London.

    Volim prevoditi poeziju, a malo sam pjesama preveo s predumišljajem. Kad mi se pjesma u originalu jako dopadne (kao London), čitam je tako mnogo puta da mi se i nehotice u glavi počnu pojavljivati rimovani ekvivalenti pokojeg stiha. To krene s par stihova, ali se nastavlja kao s križaljkom (ili sudokuom): svaki naredni lakše se sklapa.

    London je u intenciji potpuno lokalna pjesma: od imena grada u naslovu do pominjanja konkretne londonske rijeke (Thames – riječ koju sam kao dijete viđao na špicama britanskih televizijskih emisija, a za koju onomad nisam znao da označava fonetski mi poznatu Temzu); za vrijeme u kojem je nastala veže je slika djece-dimnjačara. Ipak, kako to biva s velikom poezijom, pjesma mi zvuči posve savremeno, a uz to i sarajevski; zvuči zapravo univerzalno, no kako ju ja sada čitam u Sarajevu, meni je to – sarajevski. Zato ovdje izostavljam naslov, a u inače vjernom prevodu dopuštam si tek dvije-tri intervencije (Thames je postala rijeka, mali dimnjačari – siročići, dok sam churches iz originala preveo kao bogomolje):

    Prošao sam nogom sve s mape ulice,
    Hodao kraj rijeke što teče sred grada.
    I baš svako u šetnji koje vidjeh lice,
    Nosi znak slabosti, znak čemera, jada.

    U jauku čovjeka kom se srce slama,
    U plaču punom straha svake bebe nove,
    U svakom glasu, u svim zabranama,
    Čujem u umu skovane okove.

    Velebne bogomolje zacrnit će vlaga
    Bezbrojnih suza što siročad isplače,
    A uzdasi vojnika s kojim napušta ih snaga
    Krvlju će zacrvenit zidove palače.

    Al u ponoć čujem kad se ulicama predam
    Kako kletve mladih kurvi iz mraka
    Lede prvu suzu tek rođenog čeda
    I ko kuga padaju na mrtvačka kola braka.

    P. S.

    Naknadno čitam analizu Londona koju potpisuje Camille Paglia: “Pjesma postiže epski zamah u samo četiri strofe, dok smrdljivi grad postaje simbol moralnog stanje cijele evropske civilizacije…”


    Muharem Bazdulj 15. 09. 2010.

    Potok

    Zadnjih sam se dana prilično intenzivno bio dopisivao s jednim kolegom. Tema je bio Ivo Andrić. On ga je svojedobno obožavao. I ja sam ga na svoj prevrtljivi način prilično volio, pogovo zbirku priča “Žeđ”. Ta mi je ostala u naročito blistavom sjećanju: zamislite da ste u mračnoj sobi u kojoj netko odjednom upali farove auta. Tako je to bilo tog ljeta kada sam – razmontiran nagomilanim ljubavnim problemima – prvi puta čitao nisku priča o bosanskim fratrima.

    Zamislio sam njihove samostane dobro skrite u brdima, a sam bih, da je ikako bilo moguće, tih davnih dana smjesta zbrisao u jedan, samo da je na ijednome od brojnih stvorenih svjetova uopće moguće da se zaredim. No tada sam bio umoran, baš umoran, onako umoran kako je bio umoran narator priče “Za Esme sa ljubavlju i mučninom”, i bilo bi me tog ljeta teško uvjeriti da ću se moći odmoriti.

    Otišao sam do svog razrednika iz osnovne škole, u ta smo čemerna vremena dosta intenzivno drugovali, i on mi je, poznavajući donekle moju delikatnu situaciju, pričao o svojim svojedobnim jadima. Čitajući nedavno da ljudi umjesto normabela uzimaju Shakespearea, sjetio sam se svog razrednika, iako ga razrednikom možemo zvati u vrlo ograničenome smislu, jer mi je razrednikovao tek godinu dana, premda se i danas dosta veselo pod svoje mejlove potpisuje sa “tvoj razrednik”. I nisi mi baš bio neki razrednik, svaki puta pomislim, ali dobro.

    I inače sam imao problema s razrednicima, nije bio samo on problematičan u tom razrednikovanju nada mnom: u srednjoj sam ih promijenio, čini mi se, četiri, umjesto potrebitih dva/ije. U osnovnoj tri komada u tri godine. Jedna razrednica iz srednje otišla je s nastave ravno u hotel “Osijek” živjeti s prijateljicom. Naš se mali grad nakostriješio od zaprepaštenja, nema tko nije ahnuo. Peti mjesec, maj, svibanj, sve cvjeta, u ona vremena nije da su krave hodale ulicama, kao kod Joycea, ali u maju se nismo kupali, osim onih što su poslije posvršavali po popravnim domovima; još su postojala, hoću reći, ona prijelazna godišnja doba.

    Opisom spektakularne izvedbe dragoga proljeća donekle pokušavam dočarati ambijent u kojemu se odigrala ljubavna priča moje razrednice. Nije se vratila. Jedan je, kao Šimonović, na poslu pisao molbe kad već nije znao pjesme pisati: primilo ga za direktora škole za djecu sa specijalnim potrebama i mrtav hladan, baš kao i šjor ministar, dignuvši sidro ostavio me razredniku koji će me već naredne godine ostaviti.

    Uglavnom, taj moj “razrednik” također je pokazivao, kao i većina zemljana, sklonost zaploviti onim glupim ljubavnim vodama. I također je, kao toliki primjerak vrste, jednoga dana osjetio da su mu noge vlažne, pa još vlažnije, da, da se tako izrazimo, tone ta barka mala. I dok se još ni približno snašao nije, eto i njega kako se glupo osvrće oko sebe na groblju mrtvih brodova. Ja, čim sam potonuo, odmah sam ga ugledao. Krupnim sam koracima zagrabio prema probušenoj barci, mome razredniku.

    O, kako li sad samo glupo izgledamo nas dvojica, pomislio sam, ovako probušeni kao kakvi kreteni! I koju sad god temu da pokrenemo bit će to sublimacija prema kojoj je Lacanov tekst “O mreži označitelja” tek embrionalno nastojanje da se raji objasni uvodni odnos nesvjesnoga s pojmom Unbegriffa ili Begriff izvornog Un, naime reza. Dobro, osim one početne rečenice, izgovorene odmah: “Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja seminara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima.”

    Koliko li ćemo mi seminara izbivati, majku mu crnu, mislio sam si gledajući svog potpuno probušenog razrednog starješinu. Kako li onda tek ja izgledam, Bože me sačuvaj, s ovim svojim sasvim svježim rupetinama! Jesen. “Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.” Drugi kat. Stanovao je (i stanuje) na drugome katu. Gledamo se pogledima kakve samo glupani, ogledajući se, mogu uputiti jedan prema drugome. Onim tupim, neizražajnim, pogledima govedčadi koju vode na klanje. Sedamsto kila mišića, tone Rabelaisa, cijeli Krlježa, i opet hrid. Na stolu “Stil”, ogavno piće za koje sam se davno zarekao da ga neću ni liznuti. Isto kao što više nikada neću pojesti bananu. Ili jabuku, bljak. A na stolu Tin Ujević. Ukratko: da nije čitao Ujevića, razrednik je tada tvrdio, a ja mu vjerovao, on dolje na dnu ne bi preživio. Ujević valjda u svojoj poeziji ima ustihovanu longetu za svaki nutarnji lom. Zamišljao sam ga kako diše na Ujevića, kako je do površine ove gadne vodurine provukao koju dužu pjesmu, recimo Hymnodia to mou somati.

    Nekako u to vrijeme po drugi sam puta čitao spomenutu zbirku priča “Žeđ”. Danas, kada sam je čitao treći puta kužim da sam, kada sam je drugi puta čitao, zapravo imao dopunjeno prvo čitanje, to je više bilo u službi prvoga čitanja, produžena ruka prvog čitanja, nego pravo drugo čitanje. Više da napravim refresh nego da sad knjigu po drugi puta cijedim kao drenovinu. Tako da je ovo više od uspjele figure: tek trećim čitanjem stigao sam knjigu, i to donekle, pročitati po drugi put, tako da ću vjerojatno morati imati drugo drugo čitanje. Slike mi nisu sasvim izblijedile, zahvaljujući onom dvostrukom prvom čitanju, a i primijetio sam stvarčice koje bi mi promakle da knjigu čitam prvi put, osim ako u međuvremenu nisam stasao u budnu osobu, odgovornu za svoja čitanja, u što čisto sumnjam.

    U jeku tih mojih udubljivanja u Andrića počeo sam se intenzivnije dopisivati s tim svojim razrednikom koji je u prošlosti prilično dugo bio možda jedini čovjek s kojim sam pričao o knjigama, ondašnji moji ostali suradnici bili su više za otjelotvorivanje filozofije apsurda ili pisanje blesavih pjesmica poput: “Koristim penis samo kao česmu/Stoga i pišem ovu tužnu pjesmu/Al’ kad zasvrdla i prestane puštat’ samo vodu/Tad pjesma ova u veselu prerast’ će odu!”. Klasični San Remo u Valentinu, birtiji u kojoj smo visili ta moja ekipica i ja. Dočim smo nas dvojica na dnu mora, na groblju probušenih barki, sate provodili raspravljajući o Andriću i još nekim piscima. O npr. Mirku Kovaču i njegovoj priči “Pukotina”. Općenito o zbirci “Nebeski zaručnici”. O jednoj strašnoj priči o samoubojici koji je ispravljao knjige i sve ih ispravio osim “Proklete avlije”.

    Lako je moguće zamisliti, onako borhesovski, kako nam u tom stanu protječe cijeli život. Pa još jedan. Pa onda, do jarca, još jedan. I kako onda, obnovljeni, izazimo van, činimo navlas iste greške, opet prvo tone on, međutim evo i mene  za njim, plop na dno, nego šta, on je malo ljut jer sam nas cinkario u tekstu, prijeti odmazdom, svojim tekstom, čim izronimo, naravno, a onda ponovno, kada se stiša ta prva bura, krećemo trijebiti jedan drugome buhe. A zašto potok? Jer to sve teče baš kao potok. Neće tu biti poplave. Možda nekom seljaku strada malo luka, paprike, past će povodom tog stradanija povrtnjaka i pokoja psovka, a možda se ne dogodi ništa. Seljak se zna samo pokupiti i otići. Ima taj još njiva.

    Dario Grgić 15. 09. 2010.

    Temperatura

    Nema imenice suprotne od boli, neke koja bi označavala njeno odsustvo onako kako imenica mrak označava odsustvo imenice svjetlo. Ne postoji ne-bol, osim kao logička redukcija simbolom. A tako se nigdje ne postoji.

    Postoje ugode kada prođu neugode, ali ne postoje ugode koje počinju same od sebe, ugode od kojih nam je sve ugodno. Postoji navodno i zdravlje, iako se još uvijek ne zna kako ga izliječiti. Ne postoji imenica suprotna od boli.

    Postoje zato bolnice. U bolnicama se naše boli okupljaju, oblače u pidžame i raspituju jedna za drugu. Ja sam u jednoj takvoj bolnici.

    Došao sam taksijem, jer se ekipi Hitne medicinske pomoći stvar zakomplicirala u Aziji. Plavi je ljubičastog napao iz Kamčatke u Aljasku, što se može preko one isprekidane crte, ako imate noviju varijantu ploče za igru. A i ne kaže se „imam temperaturu“, naravno da ju imate, to je osnovna veličina termodinamike. Nazvati Hitnu i reći da imate temperaturu isto je što i nazvati Institut Ruđer Bošković i reći da imate masu, pojašnjava mi dežurni liječnik. Nisam mu stigao napomenuti da ja zapravo imam apsolutnu temperaturu.

    U nesvijest sam pao otprilike kad i Aljaska.

    Kad sam se probudio, toplomjer je navršio neparnih 41, a bubreg se od boli razlistavao na supke kao proljetni grah.

    Kod prijema na Odjelu za nejasna febrilna stanja liječnik je utvrdio: pacijent bistre svijesti, febrilan, klonuo, dehidriran, kardiorespiratorno suficijentan. Opće stanje srednje do teško, teško. Na plućima normalan šum disanja, na srcu akcija ritmična, tonovi jasni, šumova se ne čuje. Trbuh mekan, osjetljiv. Lumbalna sukusija lijevo bolna, ekstremiteti simetrični, bez edema. Neurološki status ugrubo uredan.

    Sve je utvrdio, osim možda ovog posljednjeg: dva mi se puta na dva različita mjesta tijekom vožnje taksijem pojavilo da ulicom šeta žena s velikom šarenom papigom na ramenu. Papiga mi je govorila: “Gdje gore knjige, gorit će i ljudi.” Kako, međutim, nisam bio siguran broji li se žena s papigom koja voli citate u neurološki status ili samo u ovo od čega i sam gorim, tu sam pojavu kod prijema prešutio. Ipak sam je vidio samo dvaput.

    Izvadili su mi i krv, a kad se 20.000 leukocita u njoj digne na noge, ljudi se sa svojih obično spuste. Ja sam još uvijek stajao, pa je liječnik dogurao invalidska kolica.

    SOBA

    Zgrada Odjela za nejasna febrilna stanja austrougarskog je datuma. U velike dvokrilne, i povremeno, široke četverokrilne prozore bez roletni, stanu cijeli odrasli ljudi, od glave do pete. Po tome austrougarske zgrade inače i razlikujem od svih drugih zgrada koje poznajem, pa mi se čini da je u tim velikim prozorima bez mogućnosti roletni carski apsolutizam istovremeno i doslovna mjera njegovog prosvjetiteljstva. Zastorima će se, jednom kada carstvo propadne, ljudi i od sunčevog svjetla braniti kao od apsolutizma i sve će opet biti relativno.

    Zgrada je pozicionirana točno između patologije i Odjela za sidu, tako da je već i iz rasporeda vidljivo koliko je praktična medicina rada: približimo patologiji one koji su joj i prirodno bliže, približimo nejasne. Problem je sa nejasnim febrilnim stanjima izgleda u tome što su nejasna. Za sidu se zna.

    Kroz prozor svoje sobe gledam ravno na Odjel za sidu. Ispod njega prolaze žene koje govore: “Bolje mu je da umre kad je takav” i “Vi ste bešćutni”.

    Soba je velika, prostrana, pet sa šest. Bolnička, standardna, tobože dvobojna: dopola zida je premazana lakom, a otpola hrapava i suha, čime besmisleno prenaglašava kontrast između dvije iste, balave, zelene nijanse. Moj je krevet zapravo položen protiv pravokutne prirode četvrtastog rasporeda sobe, i vidi se da to nije urađeno u AutoCAD-u. Kako ja nisam mladi arhitekt, a i kako je u liječenju od nejasnih febrilnih stanja potražnja za slobodnim krevetima izuzetna, drago mi je što se osoblje Odjela snašlo tako da trima ležajevima složenima okomito niz duži zid sobe, suprotstavi jedan ležaj vodoravno duž kraći zid sobe. Na njemu ležim ja, a na ova tri meni nasuprot leže Brko, Pahuljica i Deda. Kao što rekoh, drago mi je što je moj krevet ovako ubačen u prostor, jer tako jedni drugima činimo publiku, pri čemu je samo moj položaj dirigentan, pa ih svu trojicu vidim u oči i da li spavaju. To oni za svoj položaj nikako ne mogu reći.

    Najslabije se sjećam Brke, njegov je krevet prvi do vrata i on je prvi ozdravio. Dan kada on odlazi meni je – halucinogeno i suho – treći dan zaredom na 40 stupnjeva Celzijusovih, pa ga se i zbog toga slabije sjećam. Pamtim samo da je svaki put baš on zvao sestru kad bi mi iscurio antibiotik i tako pazio da mi zaostali zrak ne uđe u žilu. Pamtim još i da bi noću, tijekom izmjene polivinilskih pidžama za znojenje, nakratko dolazio k sebi, slušao Dedu kako hrče i Brku kako govori: bog te jebo što hrče.

    Četvrtog je dana moje nejasno febrilno stanje postalo jasno. Akutni pijelonefritis, upala bubrega, to su nekako i znali. Ali nisu znali zbog čega. Sada znaju da je to uzrokovala Escherichia coli, koja je nekako završila u bubregu. Kako je nekako završila u bubregu? Ne znaju. Kako znaju da mi je uopće u bubregu? Ma znali su oni to nekako od početka, ali nisu nekako mislili da ljudi s mojom anamnezom i mojom Bogomdanom (kako sada zovem svoju bakteriju da stvar bude osobnija) u bolnicu dolaze taksijem, a ne kolima Hitne medicinske pomoći. Pa me nekako nisu odmah testirali, ali su me od početka tretirali propisnim antibioticima, pa smo na dobrom putu. Samo dok nekako i temperatura padne, još malo, i sve će biti u redu. Općenito, puno je “nekakvog” u ovom pasusu, zar ne?

    Bogomdana je, inače, jedina ošamarena časna sestra u povijesti Katoličke crkve. Zvala se zapravo Deodata i nju nam je, tako joj i ime kaže, “dao bog”, dok je bio rat i dok su po našem gradu šepavi, tronogi psi zavijali na leteće bojlere pune eksploziva. Ljudima koji su zbog toga od straha virila rebra i koji su svojoj djeci branili da idu na vjeronauk u crkvu, ona bi, sva u plamenu i šlagirana, govorila: “Pustite dječicu k meni, ona su Isusova. Ona se ne boje granata.”

    Tako je to rekla i mom susjedu, ocu osmogodišnjeg Karla i šestogodišnje Ane, kad jedne subote nisu došli na vjeronauk, a ovaj ju je odmah, na licu mjesta, izuo iz forhenda.

    “I reci Isusu da znam gdje živi”, rekao je navodno.

    Kako znanost ne zna ništa o tome odakle je došla moja bakterija, čudni su joj putovi, i kako je sva plamena, čini mi se i da je i ona Bogomdana, pa ću je tako i zvati.

    Petog dana, ja sam sve bolje, hodam, nekako. Brku je u sobi zamijenio profesor matematike. Stalno plače. Zovem ga Rezerva, a ne Plačljivi, kako bih zapravo trebao želim li se precizno rukovoditi kriterijima za davanje imena u bolničkim sobama. Ima ešerihiju kao i ja, pa mu ne govorim šta ga čeka. Općenito, ne govorim mu često. Šta ću mu kad stalno plače.

    Sljedeći će ozdraviti Deda, to na Odjelu već znaju svi, samo čekaju šefa da se vrati s ture znanstvenog turizma po Americi, pa da mu potpiše otpusno pismo. Deda je zbog toga pomalo nervozan, tu je već 12 dana, a berba je u subotu.

    Deda ima crveni vjetar u stadiju poraza. Inače se to zove erizipel, uzrokuje ga streptokok, a napadnuta koža od njega zatopli, stegne se i sjaji, svuda krvava. Najčešće napada noge i glave, i boli dok ne paralizira. To ne znamo zbog Dede, jer je on u bolnicu došao na vrijeme, znate penzionere, pa ga uopće ništa nije boljelo. To znamo zbog Pahuljice, čiji će crveni vjetar uskoro i sam postati odredište znanstvenog turizma i za čitavih mjesec dana po trajanju prebaciti normu medicinskih enciklopedija.

    Kako mu je bura s potkoljenice okrenula na maestral, u crveni povjetarac, Deda po cijele dane sanja sisate trsove, sanja muljače, preše, brente i čepilice. Sumnja da je taj crveni vjetar uopće neka bolest. Prekine ga povremeno samo kad mu sestra vadi krv i kad mu dođe grožđana tjeskoba, jer berba je u subotu, a evo ga žena danas zove da nema više onih inoks bačvi od petsto litara koje im trebaju, rasprodale se. Danas ga je uz to, živo zainteresirala i novinska priča o mami i sinu, prvim žrtvama ovogodišnje berbe. Nažalost, svakako ne i posljednjim što će skončati zbog trenutačnog manjka one stvari koju je još Descartes smatrao najpravednije raspoređenom na zemlji, jer se, eto, nitko ne žali da je ima premalo. Kad je sve već, naime, s berbom bilo gotovo i kad je sve već bilo u bačvama, oni se slučajno udavili u podrumu, jedno po jedno.

    “Nisu ga dihtali”, odrezao je Deda, njemu je razum pravedno raspoređen.

    Šesti je dan, meni je puno bolje, temperature se više ni ne sjećam, pa sam javio roditeljima da sam u bolnici, da se uzalud ne brinu na vrijeme.

    DOKTORINAR

    Sedmoga dana iz Amerike se vratio šef Odjela. Za njegov smo dolazak saznali odmah u šest ujutro, kad su nam sestre od nervoze promašivale rupe za vađenje krvi i tjerale žile u spazam. Još su nas zamolile da papuče ne držimo na podu pored kreveta, i da ništa nemamo na ormarićima, da se ništa ne vidi i da bude čisto.

    Rezerva je, ko’ za kurac, opet razbio toplomjer, pa se baš toga dana, kad sve mora biti sterilno i kao da nas nema, živa rashodovala posvuda po sobi.

    Za razliku od svih prethodnih dana, i onih koji će doći, danas su na Odjelu za nejasna febrilna stanja u strahu ljudi koji ne nose pidžame.

    Oni kažu: dok drugi rezoniraju magnetski, šef Odjela rezonira po čistom Aristotelu. Od njegove se rasudne snage ne da skloniti u stihiju slučajnog i neobjašnjivog ili u “ne znam, jučer je sve bilo u redu”. Deda kaže da je sigurno oćelavio od knjiga i da može još tri puta oćelaviti, šta mu vrijedi, kad njega zdravog drži u bolnici. Do berbe je dva dana.

    Šef Odjela, inače, slabo govori hrvatski, i ne voli da ga se išta pita. U rijetkim prilikama kada pitanja dopušta, on je taj koji ispituje, i to tako da se odgovoriti može s “da” i “ne”, ili još bolje, samo dvosmjernim obrtanjem glave.

    “Pišate li često noću?”, to je, recimo, bila moja prilika da glavu obrnem lijevo-desno.

    O daljnjem stanju pacijenata šef Odjela razgovara isključivo s drugim liječnicima u viziti, i to na tečnom latinskom. Kako mi se čini da mu je najveći problem suvremene medicine zapravo u tome što pacijenti govore, pretpostavljam da bi radije liječio krave i ovce, pa ga zovem Doktorinar.

    Deda nije izdržao režim, pa je Doktorinaru tijekom vizite spomenuo berbu i da se dobro osjeća. Kad pacijenti tako ne izdrže, kao što nije izdržao Deda, Doktorinaru se od bijesa zagladi čelo i spuste uši, a gornja mu usna zatitra tuđmaneskno.

    Gadno bi Deda najebao da se smije psovati na latinskom i da na krevetu do nije Pahuljice, čiji je crveni vjetar sada već ličio na golemo, produbljeno, crveno oranje pod koljenom. Ovako, Deda je dobio otpusno pismo još istog dana, što je induktivna pogibelj koju si djelatnici Odjela za nejasna febrilna stanja do dana današnjeg nisu objasnili. Ja mislim da je to zato što je u pitanju indukcija, koja na margini iziskuje pogreške.

    Pahuljica je nemarni šećeraš od sto i nešto kila, i na Odjelu je skoro mjesec dana. Iz kreveta ne može ustati otkako je stigao, stanje mu se ne popravlja. Sve ga boli na dodir, a vidi se da je to vedar čovjek. Od njegove mu vedre pojave sada ostala još jedino ona raspjevana istarska kantilena, ono kako se akcent tijesnom rastavom zadrži na drugom slogu kad se kaže bilo koja riječ, recimo riječ “piletina”, i kako se na kupu drže jagodice prstiju kad se raspravlja. Sve drugo je otišlo u vjetar ispod koljena i on mršavi, nestaje, bezvoljan je.

    Doktorinar je uvjeren da je sve to zbog njegovog dijabetesa i njegovog nepridržavanja. Doktorinar to sumnja i zato što mu insulin s jutra bude u redu, a već popodne skoči i pišti na ubod. To mu sigurno nije od posne hrane koju dobiva, pa se vizita okuplja oko Pahuljice i mrmlja nešto na jeziku rimskih poslovica.

    Ja, međutim, znam o čemu se radi, a zna i Pahuljica. Radi se o makovnjačama, sir-pitama, radi se o buhtlama s čokoladom i lokvicama masti koje plivaju preko ćufti, a sve se to radi iza ručka, kad mu žena dolazi u posjetu. Ja to znam jer to gledam, a on to zna jer to jede. Ipak, šutimo to što obojica znamo, on zato što voli ćufte, a ja zato što ne volim skretati pažnju režima na sebe.

    Istoga popodneva došla je prva tura znanstvenih turista i studenata da razgledavaju Pahuljičin crveni vjetar i na njemu polažu ispite. Jedna je smetena studentica pala na ispitu zato što je zaboravila šta njegov dijabetes predstavlja u odnosu na njegov crveni vjetar, kako se to u medicini kaže, a zaboravio sam i ja.

    MUSIL

    Osmog ili devetog dana, ne znam više, meni je sasvim dobro i već vidim da će ovo trajati. Bogomdana je, kako stvari stoje, bogom i uzeta, no bolesni koji imaju tu nesreću da u bolnici ozdrave prije reda, dobro znaju o čemu govorim. Nepovoljno je prije reda osjećati se dobro i zdravo u bolnici po istom onom principu po kojem se nepovoljno osjećati zdravo na psihijatriji, gdje bolesnih ni nema. Tko zna, dakle, koliko bi to moglo trajati, to zna samo Doktorinar, pa ja već vidim kako stupaju duge smjene i kako ću mjesece na parne i neparne ubuduće razvrstavati prebirući doline i brežuljke po zglobovima prstiju.

    I onda mi sinu austrijske knjižurde.

    Osim što vole kuće s duplim dnom i velikim prozorima, Austrijanci, ne znam da li vam je poznato, vole pisati guste, pojmovite i odugovlačeće knjige. Ljudi uzimaju po cijela ljeta, ne idu na more, uzimaju čak i cijele vojne rokove, samo da pročitaju “Masu i moć” ili da prokrče “Čovjeka bez osobina” . Ja sam Musila odabrao ne samo stoga što je apsolutni šampion koruški i cijele Austrije, nego i zato što ovo djelo nikada nije dovršio, čime ni u teoriji ne može biti gušćeg romana, ni duže knjige na svijetu.

    Musila se ne da prepričati; to je isto kao da me zamolite da vam prepričam Hegela. U prvom romanu se ne radi o ničemu, priprema se nekakva mirotvorno-usporedna akcija u Kakaniji, odvija se mravohod službenika, misli se industrijalaca od upala liječe krasnim esejima na osamsto i sitno stranica, i, sve u svemu, nema dobrovoljnog povlačenja u povijesti čovječanstva. Baš ono što mi je trebalo. Musilovom čovjeku bez osobina zamjeram samo to što previše misli, a premalo spava za svoje stanje. Inače sam mu beskrajno zahvalan što mi je pokazao da je pisanje jedina kompenzacija bolja od same stvari.

    Postoji i drugi roman, nastavak, ali on još nije izašao iz tiska. Nadam se da će i u tom nastavku biti situacija iz kojih, zanimljivo, neće proizlaziti ništa.

    ŠAH

    Otkako je Musila, dane više ne brojim, sav sam u priči. Posjećuje me jedino A., koji je sa svoje strane, pak, navalio na šljive. Tvrdi da su šljive podcijenjene, i da se od njih pravi jedino pekmez i rakija. Ni soka, ni sladoleda, ni voćnog jogurta, ma ni da bi od šljiva, kaže A. Kako bi nevidljivom pokretu za njihovu emancipaciju dodao sebe, a pri ruci nema pogon za proizvodnju sladoleda ili soka, on peče kolače. S prhkim tijestom, savitljive, kremaste, svakakve, samo da su od šljiva. Danas je tako donio pitu od šljiva i šah.

    U šahu sam, priznajem, velemajstor. A. je dobar protivnik, ali ima neki svoj stav o tome da je šah igra bezbrojnih mogućnosti, koji mu sad, želi li biti principijelan, nalaže da namjerno istražuje jednako bezbrojne načine na koje se u ovoj igri može izgubiti. A. naravno želi biti principijelan, pa sjedi i gubi.

    A. još kaže da je svaka ideja istinita ako je korisna, a ja mu konjem skačem na G6, kažem da je šah takmičenje, matiram ga i dodajem da su istiniti samo sudovi.

    Jednako principijelno kao i A., samo bez nekih naročitih stavova o igri, u šahu sljedećih nekoliko dana gube i drugi bolesnici na Odjelu za nejasna febrilna stanja. Najdalje je u mislima dogurao jedan monter centralnog grijanja, kad je za dva topa i dva konja dobio kraljicu. Trebalo je samo da mu u sljedećem potezu topom zatvorim kralja po vertikali, pa da i on vidi da je misliti – govno znati, kako kažu matematičari, dobri šahisti.

    Priliku za revanš solidni Monter nažalost nikada više neće dočekati, jer me je nakon partije glavna sestra obavijestila da je sutra moj red da ozdravim

    …….

    Još iste noći A. se vratio u krug bolnice i krenuli smo u potragu. Nismo dugo tražili, jer je sve već obavio mrak. Najmračnije je bilo iza trafostanice. Ja sam se spustio na koljena, nespretno mu raskopčao hlače i počeo lagano, sasvim lagano, pušiti kurac. Uskoro, mi smo već postali glasni, a u zgradi su, preko puta, bebe bez pluća i dalje bešumno disale na respirator.

    Goran Milaković 14. 09. 2010.

    Glava u želucu

    Kada je 1992. naša travnička komšinica počela da se pakuje na put u Ameriku, ostavila nam je za uspomenu nekoliko stvari. Bili su to uglavnom suveniri i stvari od kojih se čovjeku teško rastati, a opet ih valjda ne može zamisliti da trunu na smetljištu. U to vrijeme mi je najzanimljivije bilo jedno slamnato koferče koje još uvijek imam.

    Prije nekoliko sedmica, međutim, pažnju mi je skrenula knjiga koja je također bila dijelom te predemigrantske zaostavštine. Ranije me njene crvene retro korice baš i nisu mamile kao što to čine današnji kaveri, da ne kažem kadaveri. Autori su, dakle, Ante Žmikić i Ljiljana Bisenić i radi se o knjizi Kulinarske čarolije koja je objavljena 1988. u opatijskoj izdavačkoj kući Otokar Keršovani.

    Ono po čemu je sadržaj ovog kuhara drugačiji od svih koje sam listala jesu nepretencioznost i jednostavnost te, svakako, mali anterfilei na kraju određenih jela. Naprimjer, teleće medaljone del Monako za poznatog je italijanskog pjevača, po kojem je specijalitet i dobio ime, osmislio sam autor knjige 1972., u vrijeme kad je radio kao šef kuhinje beogradskog hotela Metropol.

    Ili, bilješke o riječnim rakovima, pripremi puževa, sušenju bakalara, supi koja je dobila ime po ljubavnici Luja XV Madam di Bari, aspiku, punjenom patlidžanu, tj.  imam bajildi (što je na turskom, “hodža se onesvijestio”), makedonskom sladoledu kar-alvasi (snijegu prelivenim pekmezom), srnećem hrbatu nazvanom po rimskom vojskovođi Lukulu, perkeltima i polpetama, hadžijskom ćevapu i kavkaskom šašliku, o tome šta je Filber Dimontej rekao o pastrmki i o bujabesu kojemu je Tekeri napisao i baladu.

    Jedna druga me je stvar izuzetno zabavila i na tim sam se stranicama i najduže zadržala.

    Recimo, “krepka juha od kornjače”. Za ovu supu se koristi 1 konzerva supe od kornjače, konjak i dva deca isto tako “krepke goveđe juhe”.

    U anterfileu slijedi mali info o tome gdje žive kornjače, koje je meso najbolje (mlado, dakako) i onda piše dalje:

    “Kornjače se ubijaju ovako: usijanom željeznom šipkom pritisnu se leđa kornjače da bi ispružila glavu i noge. Tada joj se oštrim nožem odrežu glava, noge i rep. Zatim se kornjača objesi s vratom nadolje da bi iscurila sva krv i ostavi tako da stoji nekoliko sati. Kornjača se nakon toga s oklopom stavi u vodu i kuha dok se oklop ne počne odvajati. Oklop se odstrani, kornjača razreže, izvadi joj se drob i žuč i opere.”

    Ili, uz recept za “janjeći but na francuski način” piše da se meso, osim pečenja u krznu, zemlji, u raznom lišću itd. pripremalo tako da se u, ovom slučaju, rasporenu svinju stavljalo užareno kamenje (Hercegovina). Navodno postoji i običaj da se na ražnju, umjesto kamenja, u utrobu životinje stavi flaša. U timočkom kraju se za Sv. Nikolu u hljebu peče cijeli šaran, dok su se u istočnoj Srbiji “koze pekle u rupi sa užarenim pepelom a odozgo pokrivale glinom”.

    Nedavno mi je u Novom Sadu čovjek pričao nešto slično, običaj da su se koze na selu pekle također u zemlji i to zajedno sa jaretom u utrobi. I to je onda prste da poližeš.

    Moj tematski favorit je još i “punjena teleća glava u goveđem želucu” što je također stari specijalitet (za vrijeme rata s Turskom 1876. u goveđem želucu su se kuhale razne iznutrice). Romi su “u nedostatku posuđa” koristili taj isti (ne isti, već goveđi) želudac, i u njemu kuhali kupus, zelje, paradajz. (Sto posto biorazgradljivo!)

    Ili, ragu od kunića: “Kunić se jede tokom cijele godine… Možete ga ubiti udarcem čekića u čelo ili zaklati kao svinju, ubodom noža u vrat.”

    Ima toliko korisnih informacija vezanih za divljač, čisto da poželim da se nekad pridružim bratu moje majke koji s puškom i u svojim poodmaklim godinama redovno obilazi Komar. Ali ću zato znati procijeniti svježu patku prilikom kupovine koja, ako stvarno jeste svježa, ima bijelu i čvrstu trticu, dok ona koja je mekana i koja je promijenila boju nije za upotrebu.

    Zanimljiv je i recept za medvjeđe šape, što nije nikakva metafora. Posebno jer je za deset osoba. Poželjno je, naime, da svaka šapa teži 5-8 kg (četiri takve šape i to je već pola mene). I još je tu dosta recepata za pripremu jezika, žlijezda, mozgova, nogu, koljena i tako dalje.

    Iako nisam fan iznutrica i ekstremiteta, u pretraživač jednog od posjećenijih sajtova sa receptima na brzinu sam upisala mozak nadajući se barem pohovanom. Rezultat je bio uglavnom “hrana za mozak” (oraščići i omega 3), s tim da se posjetioci foruma žale tu i tamo da im “ne radi mozak”. Dalje, što se tiče kornjača, ima recept za hljeb u obliku kornjače (čak i liči), ali se kreatorka već u startu izvinjava da to nije njena ideja. Čisto sumnjam da postoji recept za neojarenu kozu u užarenoj rupi.

    Čini mi se da se jela od mesa u savremenim knjigama recepata svode uglavnom na filete i medaljone koji se u sterilnim hipermarketima mogu pronaći u plastičnim tacnama, kao da takvi rastu na grani i kao da nipošto nisu bili dijelovi životinja koje su okačene naopačke iskrvarile na smrt.

    Pri tome se ti filetići nimalo ne razliku od fotografija u novinskim dodacima u kojima se reklamiraju akcije i slične masovne navlakuše.

    Nasuprot tome, fotografije hrane u ovom mom Kuharu su vrlo realistične: žablji bataci su, recimo, servirani na staroj daski za rezanje (prije) i u vatrostalnoj posudi bez poklopca (poslije), na rosbifu se doslovno vide nijanse crvenog, peršun je pri vrhu nešto svjetliji, palačinke su malo zagorjele, pamučni ubrusi su uštirkani ali se vide linije od savijanja, jabuke su kvrgave, a uz kafu stoje dvije nezdrave kocke bijelog šećera.

    Bez cenzure i fotošopa, dakle.

    Moja vlastita prva reakcija na goveđu glavu u gasteru i ubijanje kornjače donekle me podsjetila na medijske rekcije na zloglasni slučaj djevojke koja je bacala kučiće u rijeku.

    Jer, kakva je razlika između ubijene srne i utopljenog psića?

    Vjerovatno u tome što je prvo za potrebe ljudskog želuca, a drugo je – šta? – obijest, sociopatija ili, kako su to neki okarakterisali, zločin (ili barem nagovještaj budućeg zločina).

    Zato je u talasu novonastale svijesti o pravima regionalnih životinja apsurdno da nikom ne smetaju silni ražnjevi na kojima se dolinom tog istog Vrbasa, ali i šire, okreću nesretni janjci.

    Neke životinje su očito privilegovane; čak se i zakleti mesožderi zgražavaju nad konjskim mesom u meniju.

    Dakle, koja životinja?

    Ili – koji ajet?

    Kao što znamo, vjerske zajednice ili, tačnije, semitski narodi, definišu se upravo prehrambenim zabranama (svinjsko meso u islamu, ljuskari kod Jevreja) koje su vrlo proizvoljne, logički potpuno neutemeljene i – naročito zabrana jedenja prasića – histerična nus pojava kompulzivnih mjera opreza iz doba kad nisu postojali frižideri.

    Jedan od sagovornika Kucijeve junakinje Elizabet Kostelo nas podsjeća da su Grci doskočili spornoj tematici tako što su jedenje mesa svalili na pleća bogova: ovi sa Olimpa traže da im se prinesu žrtve, a mi samo izvršavamo naredbe.

    Kuci iznosi i zanimljivu tezu o vegetarijanstvu kao načinu da se određene grupe samodefinišu kao elita, odnosno, kao izabranici po sistemu mi (ne) vjerujemo u a, b i c pri čemu se apstinencijom (od mesa) izdižu iznad onih koji ga jedu.

    A elitizam i religija – posebno ove monoteističke – idu ruku pod ruku.

    U svakom slučaju, da parafraziram poznatog šefa Entonija Bordejna, više vjerujem kuharu koji zna da zakolje svinju nego ovim manekenima s blenderima.

    Ajla Terzić 13. 09. 2010.

    Elegija za preklanog pjevca

    Božјa ruka u svetu
    kao ruka moјe maјke
    u utrobi zaklanog petla
    u petak.
    Šta Bog vidi, s onu stranu prozora,
    kad uvuče svoјe šake u svet?
    I šta maјka vidi?

    (Jehuda Amihaј, Božјa ruka u svetu)

    Sverazorni potres i lom! –
    biće, dragi Jehuda, da Tvorac rukom
    po utrobi Sviјeta opet džara.
    Stub Neba noseći oboren,
    krov moј, moј zid, u podrum soren,
    u mećavi čelika noć i dan,
    čekaјuć da budem odstriјeljen –
    i neviniјi će biti zaklan.
    Predstava “Smak Sviјeta” igra se utroјe
    u ovom Vavilonu, čiјi јezici
    u јednoј se čorbi kuvaјu i ližu
    i naјmanje se Boga boјe;
    na Jagnje i psalmopјevca ovi se dižu
    u Jerusalimu mome, na nemјestu sazdanom,
    milosti Božјe van domašaјa.
    Ne јa, ni život sa zemnom hranom –
    smrt јe ostala bez imalo sјaјa.

    Da si bar ruke od nas digao!
    Šake si svoјe baš ovdјe zavukao
    u svјetsku mračinu do lakata:
    јauk i lom, brat na brata!
    Nek sam i zaklan, samo ne – klao.

    Pјevac Tvoј živ u grob liјeže –
    pol mu, i јezik, inje steže.

    Gospode, izvuci te ručerde svoјe
    iz utrobe zemljice koјom ruјeš,
    izvuci i operi u mome bolu,
    priјe no što Ti posljednju zapoјem,
    priјe no što – kaјan? – pomiluјeš
    sјen ovu što јoš se viјa
    (mada već muve krestom se roјe)
    po ovom Tvome mrkodolu.

    Ovdјe sam u gušći mrak bačen
    no u utrobi zaklanog piјetla.
    Prozor Tvoј u visoko podne zamračen,
    ni o Vaskrsu trak svјetla
    nećeš zar da nam daš?
    Moјe panične znake ne primaš.

    Ja Ti se zamuklim krikom јavljam
    sa šiјom na panju što sјečivo ište,
    јa, pјetlić Tvoј, evo se spravljam:
    pјev moј i kresta – neba znaci –
    odletјeće na bunjište.

    Perјa ni kreste niјe mi žao,
    nek sam i preklan – nisam klao!

    A maјka moјa – ona јedina
    vidi šta sa mnom se ovdјe zbiva,
    maјčica moјa, uz Tvoјe skute,
    ruke prebiјele krši za sina,
    pјevom јedinca uzdignute.

    Dopusti bistrim prstima njenim
    da speru mrak taј s vidјela Tvoga:
    u tami osta sin njen zemni,
    nezvan od Oca nebeskoga!

    Pјevac Tvoј, evo, u grob leže –
    pol mu, i јezik, glina veže.

    (Saraјevo – Jerusalim – Berlin, 1992/1996)

    Stevan Tontić 12. 09. 2010.