Shoah

Praistorijska gospođa pred crkvom u Chełmnu
palaca jezikom o grijehu i o kazni, poziva se na
nekakvog sudiju Pontija Pilata. Sad znate sve,
kaže, sve znate sad i ne pitajte da li smo šta
osjećali kad su odvozili komšije u dušegupkama!
Snimak je iz doba hladnog rata i kaljava je jesen
u nesretnoj zemlji Poljskoj, nesretna i kaljava.
Čini se da pepeo mrtvih još uvijek pada po
reverima kao čađ po selima oko cementare.

Prejak je ili preslab onaj ko može ugasit lampu
i zaspati. Budan, osjećam da tumor svijeta je
u metastazi ali ne mogu da dokučim odakle
crpi snagu jer stalno se mijenjaju uloge i žrtva se,
s vremena na vrijeme, naslađuje sjekirom dželata.

Jutros je, nekim slučajem, repriza istorije išla u
direktnom prenosu. Kroz bodljikavu žicu izronio je
na ekranu biblijski lik mlade žene koja pokriva
grudi djetetom u naručju kao živim peškirom.
Iz njenih očiju izlapila je nada i sad može da gleda
pravo i bez straha u milione uposlenika Holokausta.
Njima su kič-demokratije ispunile želju da budu
suci iz Judeje i da, dokopavši se božije vlasti,
odlučuju o tome ko će živjeti a ko ne pokazuje
dovoljnu poniznost. Sad znadem sve i ne moram
više da pitam odakle tumor svijeta crpi toliku
snagu.

*

Shoah

A prehistoric lady outside the church in Chełmno,
her tongue darting in and out, speaks of sin and
punishment and invokes some judge Pontius Pilate.
Now you know everything, she says, you know
everything now, and don’t ask if we felt anything
when they were taking away our neighbors in gas
vans! The snapshot is from the Cold War era, and
muddy is the autumn in the unhappy land of Poland,
unhappy and muddy. It seems as if the ash of the
dead were still falling on lapels like soot on the
villages around the cement plant.

Too strong or too weak is he who can turn off
the lamp and fall asleep. Awake, I feel the tumor
of the world has metastasized, but I can’t grasp
where it draws its strength, for roles are constantly
changing and the victim, from time to time, delights
in the executioner’s axe.

This morning, by some chance, a rerun of history
unfolded in a live cast. Through barbed wire,
a biblical figure of a young woman popped on the
screen, covering her breasts with a child in her

arms like with a live towel. Hope has evaporated
from her eyes and she can now stare straight
ahead and without fear at millions of employees
of the Holocaust. The kitsch democracies have
fulfilled their wish to be judges from Judea and,
taking hold of God’s power, to decide who will live
and who does not show sufficient humility. Now
I know everything and no longer have to wonder
where the tumor of the world draws such strength.

(Prevod na engleski Omer Hadžiselimović)

Bez prihoda i vlastitog stana,
Nikola Martić, pjesnik Vrtova zemlje humske,
uselio se protivpravno u podrum zgrade
na Grbavici, u ulici Đure Salaja,
da bi mogao da se oženi i da ima porodicu.
Živio je za poeziju, što me je privlačilo,
dok sam brodio matematičkim stazama,
lišenim strasti i trošenja života na rasprave;
može li se prozni zapis, ipak prozni, ipak zapis,
smatrati poezijom, što je – govorio je Nikola,
riješio Sen-Džon Pers, pokazujući prevod Morekaza.
Bilo je toplo, tog dana, više ne znam kog mjeseca,
spustio sam se u podrum kod Nikole,
tu su bila još jedna vrata, uglavnom zatvorena,
sada ko zna zbog čega otvorena, unutra polumračno,
ali kad se oči sviknu, vide neobičan prizor –
u jednom ćošku nešto kao postelja,
u drugom ugalj, ostaci od zime,
nekog stanara, jer u podrumu nije bilo peći,
svi su se jednako smrzavali zimi, a ljeti, ovako,
otvarajući vrata da promaja, ako je ima,
odnese smrad i isparenja što su davili zloslutno.
Uđoh u tu prostoriju, prema meni
gledale su oči nekog patnika, neobrijanog
i potpuno obučenog u ko zna kakve rite.
Znamo se znamo, reče mi blagonaklono,
uđi pjesniče, vrijeme je da uđeš, da se upoznamo,
zemljače moj, iz Krajine, odakle otidoh,
da se ovuda potucam, od Nikole do Nikole,
kao od Božića do sudnjega dana, Ilija Ladin,
a tebe znam, iz Naših dana, prevodiš, Rošfukoa,
meni to ne polazi za rukom, samo čitam,
Vijona, nesretnog, Remboa, još nesretnijeg,
što bih i ja bio njima dalek i neugodan.
Nije mi bilo jasno zašto mi je bio drag
taj meni nepoznati čovjek, koji će mi tek poslije,
pokazati svoje vidovite pjesme, tek,
kako ću ovdje ustanoviti, dolazio sam češće
u podrum Nikole Martića, koji nije bio zvanično njegov,
iako je zauvijek bio najviše njegov i Ilijin,
sjedio na krevetu znalca francuske poezije,
vodeći s njim razgovore o životu i trubadurima.

(poslovilni govor na pogrebu)

Draga Erica, dragi Klara, Simon in Lukas, spoštovana gospa in gospod Debeljak,
svojci, prijatelji!

Spominjam se prvega srečanja z Alešem Debeljakom.
Bilo je maja 1980, na literarni prireditvi v Škofji Loki,
ki se je “družabno” – se pravi divje in nepozabno –
nadaljevala v stanovanju Jureta in Matjaža Potokarja v Ljubljani.

36 let pozneje ne morem verjeti, da ga več ni.
Kako neskončno revnejši je naš svet,
odkar ga je pred tednom dni zapustil Aleš Debeljak!

Slovenščina je revnejša za pesnika,
pretanjenega prisluškovalca in uglaševalca
sence angelovih kril na obrazu mimoidočega.

Nikoli v življenju nisem bil priča tako bliskovitemu umetniškemu razvoju …
Izraz razvoj je pravzaprav napačen, ker sugerira proces.
Ne: Aleš Debeljak je kot Atena skočil iz Zevsove glave,
že oblečen v oklep, v bleščeči oklep Poezije!
Jezik pesniškega prvenca Zamenjave, zamenjave je bil diamantno izbrušen,
v njem je, gost in razkošen, žarel potisočerjen ognjemet podob.
Patriarh avantgarde Tomaž Šalamun je bil očaran nad svežino verza:
_______začudeno se misel za krikom seli v govorico.

Zlitost ritma, zvena in pomena je kot elektronsko vezje omogočala polivalentna sporočila:

______sinje tenka struna napenja molčanje v zračno jasnino
______in z žlico jantarne lepote gladi razpenjeno biserovino.

Upesnjeni svet se tu dogaja znotraj jezika. Ne da bi opustil mojstrenje jezika, bo Debeljak nato čedalje intenzivneje zavezan upesnjevanju izvenjezikovnega sveta. Ta zasuk se prvič nakaže v drugi Debeljakovi zbirki, v Imenih smrti: pesniški jezik je tu še zmeraj izjemno bogat, v besedni kombinatoriki presenetljiv in ploden. Vendar pa se v tej knjigi že oglasita JAZ in TI, bistveni instanci izrekanja sveta, ki v lepoto jezika vneseta monolog in dialog, samoto in hrepenenje po drugem, nostalgijo kot resnico spomina, minljivost kot resnico časa in bolečino kot resnico človeškega bivanja.

Aleš Debeljak je ključni pesnik slovenskega postmodernizma. Artikuliral je Zeitgeist osemdesetih let in zadnjih desetletij, saj je na umetniško močan in inovativen način izrazil melanholično eksistencialno občutje poznega časa: poetika dediča radikalnega modernizma se je čedalje bolj kristalizirala v etiko prisluškovanja drugim in Drugemu, kakor v magistralnem ciklu Kronika melanholije, posvečenem Samuelu Beckettu:

__________________ogromen prostor se skriva v simetriji
_____bivanja. zdaj si svet in nič. in mirovanje smrti. en sam. in vsi drugi.

Izenačitev “enega samega” in “vseh drugih” je napoved poznejše etične geste solidarnosti, ki pride do besede predvsem v zbirki Mesto in otrok.

Slovar tišine stopnjuje eksistencialno držo Imen smrti: svet je izpraznjen, oropan smisla, okus življenja je trpek, bitja in stvari štrlijo iz niča, za trenutek zažarijo in potemnijo nazaj v nič. Zato se v tej zbirki tišina pojavlja že v naslovu, besedi molk in glas pa sta ključna simbola:

Ker umrejo le ljudje, ne njihovo molčanje.
A jate škorcev, ki se vračajo domov, so glasne.
Moral boš povzdigniti svoj glas. Govôri zdaj!
Povej. Kako si tiho in postajaš dih vseh ljudi.

Pesnikov molk in dih postaneta dih in beseda vseh ljudi v zbirki Mesto in otrok, kjer radikalizacija pesniškega jezika dobi etično utemeljitev. Posledica ekstatične pesniške drže je občutek odgovornosti za usodo tega našega edinega sveta. Ta občutek odgovornosti se pri Debeljaku poraja predvsem iz dveh temeljnih doživetij, ki sta zaznamovali njegovo življenje v devetdesetih letih: rojstvo otrok in kataklizmična izkušnja vojne, ki kot zgodovinski potres grozi varnosti otroka in eo ipso tudi prihodnosti sveta, katerega edini garant je prav otrok.

Aleš Debeljak ni napisal niti ene sam šibke pesmi. Njegov opus je kristalno sklenjen ter nas nagovarja v temeljnih razsežnostih naše človeškosti.

In vendar, in vendar smo z njegovo smrtjo revnejši za nenapisane zbirke pesnika,
ki je prehodil dolgo in doslej neizhojeno pot.

Poetika je izgubila svojega snovalca,
pesnika, ki je sleherno svojih zbirk razumel
kot dejanja izbranosti in zbranosti –
umetniške izbranosti in duhovne zbranosti.

Literarna zgodovina je izgubila enega svojih akterjev in obenem premišljevalca,
teoretika, ki je prvi razvozlal uganko Postmoderne sfinge.

Južnoslovanske književnosti so revnejše za literarnega zgodovinarja,
ki jim je pretanjeno prisluhnil v času vesoljnega potopa,
potapljača in podvodnega arheologa, edinega, ki se je bil sposoben
s spominsko kapaciteto svojih pljuč na dah
potopiti do dna potopljene Atlantide, kot je poimenoval
kulturno zavest, ki je izginula s političnih zemljevidov sveta.
Pod gladino je zagledal sanjske podobe s koralami spomina obraslih ruševin.

Revija World Literature Today je revnejša za enega svojih najprodornejših esejistov.
World Literature, svetovna književnost, je revnejša.

Generacija je revnejša za neutrudnega žurerja in nekronanega princa,
študentska Tribuna za uporniškega tribuna, revija Literatura za svojega ustanovitelja.
V kolofonu Nove revije se je najmlajši sodelavec
pravkar pridružil seznamu mrtvih urednikov mrtve revije.

Pisateljski kolegi smo revnejši za Dibeldžeka, kot smo ga poimenovali
med gostovanjem v Tennesseeju marca 1991, medtem ko smo z Danetom Zajcem
in Milanom Deklevo igrali ping-pong v kleti prijatelja, pesnika Richarda Jacksona.

Rock glasba je revnejša za svojega najbolj rockovskega poslušalca in premišljevalca,
ki je vzpostavil in do konca dni vzdrževal intimen dialog
s péto poezijo Tomaža Pengova, Azre, Vlada Kreslina …

Intelektualna refleksija je izgubila angela, ki je znal jokati.
Intelektualna refleksija je revnejša za tisto avtorefleksijo,
ki jo prinaša odsev,
_____odsev svetlobe,
___________odsev svetlobe v solzah,
__________________v solzah na človeškem obrazu.
Intelektualna refleksija, ki zmeraj hoče videti jasno,
je izgubila vidca, ki je videl še jasneje prav zato,
ker mu je bil pogled zamegljen od solz.
Tam, kjer varuhi mejá postavljajo bodeče žice, da bi zajezili
val beguncev, žensk, beguncev, otrók, beguncev, starcev, beguncev,
tam, kjer ekonomisti vidijo grožnjo za produkcijo in monopol koristi,
je Aleš, ta angel, videl presežek solz, presežek čustev nad razumom,
enormno produkcijo solzá v zadnjem letu, v tem strašnem letu,
ki se zdaj končuje s poletom angela na poslednjo pot,
z begom čez poslednjo mejo, kamor mu ne moremo slediti,
in ostajamo sami, tostran svojih mejá, sami s presežkom svojih solzá.

Ljubljana je revnejša za svojega upesnjevalca,
ki je znal priklicati zemljevide mesta svojega otroštva,
s presunljivo nostalgijo, a brez sentimenta,

z ostro lepoto videnja socialne stvarnosti uboštva
in s presvetljenostjo čudenja milosti bivanja
in odraščanja v svet, okruten in enkratno čudovit.
Ljubljana je revnejša za svojega pesniškega geometra in kartografa,
ki je z bolečim in radostnim gibom spomina za vse večne čase upesnil
ljubljene ceste, dvorišča, šole in telovadnice, kjer je odraščal in postal človek.

Socialna stvarnost je izgubila svojega brezkompromisnega kronista,
ki je znal s težko čutnostjo in čudežno svetlobo pesniško ohraniti
tovarno svojega očeta, tovarno svojega otroškega spomina.

Tolikim mrtvim na prav tem kraju, kjer smo se zbrali,
tolikim mrtvim pod našimi še živimi nogami na ljubljanskem pokopališču Žale,
tudi Aleševemu mladostnemu prijatelju Boštjanu Seliškarju
in življenjskemu prijatelju Tomažu Šalamunu, ki se je sèm ulegel pred dobrim letom,
se bo zdaj pridružil tudi osamljeni sprehajalec, tihotapec,
ki je tolikokrat prihajal sèm pokleknit in nežno gladit trave, skoraj do krvi.

Zagrebški hotel Dubrovnik bo revnejši za stalnega gosta,
Ilica za odmev njegovega klica, Trg bana Jelačića za obiske slovenskega bana.

Knez Mihajlova ulica v Beogradu je izgubila daljnega slovenskega sprehajalca,
miza Pri konju kontemplativnega opazovalca vrveža Trga republike,
knjigarna na vogalu stolpnice Albanija, na izviru Terazij, pasioniranega bralca.

Redakcija Sarajevskih zvezkov je revnejša za enega svojih ustanoviteljev
in visokooktanskega motorja povezovanja pisateljev, razdeljenih z mejami.
Hotel Evropa v Sarajevu je revnejši za najbolj načelnega Evropejca,
ki je kdaj tam spal … pardon: cele noči bedel in debatiral,
in Evropa je revnejša za najpametnejšega in najbolj strastnega
zagovornika Sarajeva in Bosne. Ko sva tam nekega jutra
pila prvo kavo in deseti viski, sva skandirala v ritmu deseterca:
Jebeš zemlju / koja Bosne nema – jebeš Evropu / koja Bosne nema!

East Village v New Yorku bo revnejši za radovednost Srednjeevropejca,
pomoli San Francisca bodo temnejši za radovidnost Slovana,
Baltik bo tišji za temperamentnega Mediteranca,

Dunaj bo oropan za lucidni pogled od zunaj,
ki se po stoletju pozabe vrača domov, do secesijskega sna K. u. k.,

Budimpešta bo hladnejša za najtoplejšega soseda,
bruseljska knjigarna Pasaporta se bo ozirala po besedah
Aleša Debeljaka, pesnika majhnega jezika in velíkega srca.

Diplomatski zbor Republike Slovenije je osiromašen za izrednega diplomata,
Ambasadorja znanosti in veleposlanika umetnosti,

ki je v najboljši možni luči predstavljal svojo domovino
in je s suverenim znanjem in šarmom odpiral vsakršna vrata.

Republika Slovenija je izgubila svojega carja,
če naj uporabim pogovorni, a natančni izraz mlajše generacije.
Zdaj pa čisto resno: Aleš Debeljak je bil briljanten!
Kakšna škoda! Kakšna nenadomestljiva izguba!

Fakulteta za družbene vede je revnejša za vrhunskega profesorja,
lucidnega sociologa, kulturologa in religiologa,
a še pomembnejša je bila njegova pedagoška vloga:
študentje, dodiplomski in podiplomski, doktoranti, asistenti in docenti
so zdaj revnejši za velikodušnega, požrtvovalnega mentorja.

Transatlantski letalski poleti bodo revnejši za aboniranega potnika,
ki mu je bilo potovanje kategorični imperativ,
ki je nenehno prestopal meje, ne da bi kdajkoli pozabil,
kaj je dom in kaj pušča za seboj, literarni komparativist različnih svetov,
sociološki komparativist različnih kultur, časovnih pasov in ur,
religiološki komparativist različnih templjev in različnih štempljev,
ki jih en in isti Bog z dihom vtiskuje v vosek človeškega bitja, v snov,
za katero je človeški komparativist Aleš Debeljak dobro vedel,
da je ena in edina in povsod enaka, ne glede na barve in oblike
in kulture in frizure in kontinente in odtenke in jezike.

Naše okrogle mize bodo revnejše za genialnega improvizatorja,
ki je govoril v tako lepem, bogatem in čustveno napetem jeziku,
kot bi besede, ki jih je metal v veter časa, pilil dolge mesece.
Bili smo priče čudežu porajanja žive, pesniško zveneče misli.

Naše peticije in protesti bodo revnejši za najmočnejši vtis,
najbolj premišljeno kritiko in najbolj avtoritativen podpis.

Demonstracije bodo revnejše za najpogumnejšega borca,
enega izmed redkih športnikov v pisateljskih vrstah, judoista,
ki je v mladih letih v jugoslovanskem dresu sodeloval na mednarodnih tekmovanjih,
in je zato v družbene spopade hodil z nenavadnim notranjim mirom,
v isti sapi čuječ in sproščen, mišični tonus pa je v ključnih trenutkih
izbruhnil v natančno odmerjene, “ubitačne” besedne udarce …
v katerih pa nikoli ni bilo niti trohice osebne žaljivosti.
Kajti, Aleš je bil športnik, korekten, neskončno korekten značaj,
tovariš in gospod, zaveznik in zaščitnik, borec in so-borec …

Jaz sam bom revnejši za prijatelja, ki me nikoli ni pustil na cedilu.
Prepričan sem, da enako velja za vse nas, zbrane na tem žalnem zboru:
Aleš Debeljak, Alex Dibeldžek, prof. dr. juda, pesnik s črnim pasom,
nikogar med nami in vseh nas skupaj ni nikoli in nikjer pustil na cedilu!
Ta vrsta solidarnostne zaveze na osebni, skupinski in družbeni ravni
pa se, kot vemo, plačuje z zlato valuto: s časom, z energijo, s srcem, z življenjem.
Od Aleša je terjala maksimalno čuječnost in razdajanje;
kar najdraže ga je stala, a je tovrstno požrtvovalnost stoično prenašal, judoist.
Bil je bogat človek in se je razdajal, krvodajalec, in se je razdal.
Slovenija je danes revnejša za nadarjenega, pogumnega, lepega, dobrega človeka.

A Dibeldžek je bil judoist, prišel je na tekmo, kadar koli je bilo potrebno.
Ob najinem zadnjem srečanju v torek, 26. februarja,
dva dni pred njegovim nepričakovanim in tragičnim izginotjem,
sva se v kavarni Geonavtika pod Kazino dogovorila,
da bo sodeloval pri našem naslednjem pisateljskem forumu “5 pred 12”:
ta protest naj bi se zgodil jutri, v petek, 5. februarja, v prostorih Društva slovenskih pisateljev.
Namesto protesta bo jutri tam komemoracija.
Brez Aleša Debeljaka ti protesti nikoli več ne bodo enaki,
enako močni, enako načelni, enako globoko reflektirani,
enako visoko artikulirani. Revnejši bodo, revnejši.

A Aleš Debeljak bo z nami.
V ciklu Kronika melanholije se obsesivno ponavlja refren: Vselej si.
Danes ga slišim in ga slišimo z odmevom: Vselej si, Aleš. In vselej boš.

Med tistim dolgim, lepim, toplim, zadnjim prijateljskim pogovorom
v Geonavtiki mi je Aleš pripovedoval o starših,
kako sta ga kot otroka grela z lastnima telesoma
pred dolgo, sivo, grizočo, delavsko, socialistično zimo.
In o sestri Poloni, ki jo je kot princesko ščitil z lastnim telesom brata, judoista.
Tiho in nežno je govoril o ženi Erici, ki jo je z ljubečimi besedami tolikokrat objemal
čez oceanske razdalje in s katero sta si ustvarila dom
v največji možni človeški bližini in toplini,
tu, prav tu, v naši vse preveč mrzli subalpski kotlini.
In z odkritim očetovskim ponosom mi je pripovedoval o otrocih,
o Klari, ki da študira v Pragi, in o Simonu, ki da je prostovoljec v Rigi,
in o Lukasu, ki da piše pesmi. Nakar sem ga spremil do vrat Šubičeve gimnazije,
kamor se je vpisal Lukas in kamor je skrbni oče hitel na roditeljski sestanek,
in sva si ob slovesu rekla: Se vidiva na protestu naslednji petek!,
in sem pomislil: Bogat človek je, tale moj prijatelj Aleš …

In je izginil skoz tista temna, visoka, hladna Plečnikova vrata,
ki sem jih tudi sam neštetokrat odpiral in zapiral,
in za katera sem čez dva dni izvedel, da so bila vrata njegovega Nepovrata …
Danes vem, da so na koncu Nepovrata še zmeraj vrata …

In vem, da sem bogatejši človek, ker sem dolgih, prekratkih 36 let prijateljeval
z Alešem Debeljakom, nesojenim judoistom in pesnikom po božji milosti,
sijajnim akademskim kolegom, neustrašnim družbenim kritikom in plemenitim človekom.
Vsi mi smo bogatejši, ker nam je svoje neznansko bogastvo
velikodušno, samopožrtvovalno razdajal in razdal
Aleš Debeljak.
_______________Za to bogastvo, Aleš – hvala! …

U deset nastavaka (9. septembar 2002 – 13. januar 2003.)

*

S vremena na vrijeme iz kojekakvih dokumentacija, kompjutorskih arhiva, onih privatnih i onih što čekaju po bespućima interneta, pojave se tekstovi pisani davno i u međuvremenu vrlo temeljito zaboravljeni. Prilazim im sa strepnjom od vlastite gluposti i od kojekakvih pretjerivanja, koja vremenom gube svoj kontekst i pretvaraju se u čudovišne optužnice protiv autora.

U tim davnim člancima i esejima sve mi je tuđe i nerazumljivo, osim rečenice, njezine melodije i ritma, koje prepoznajem i nekim čudom znam da to nije mogao napisati nitko drugi. U tim starijim i zaboravljenim tekstovima melodija i ritam zbog nečega neusporedivo su prepoznatljiviji nego u onome što sam napisao jučer. Više je mene u sintaksi s jeseni i zime 2002, nego u rečenicama koje upravo pišem, sve se čudeći Čudesnom leksikonu nogometa, koji sam započeo pisati za sarajevski dvotjednik Start, ustrajao nekoliko mjeseci, a onda odustao iz razloga koji mi više nisu poznati. Jednostavno sam ih zaboravio.

U međuvremenu više ne pišem o nogometu, ide mi na živce trivijalnost tih lahkih sjećanja, što zrače iz svake “natuknice”. Ne sviđa mi se onaj koji je ovo pisao, a opet uživam u rasklapanju i rastavljanju njegovih tekstova, i pokazivanju njihove utrobe svijetu. Volim tu besramnost iz anatomskih atlasa i prosekture Medicinskog fakulteta u Sarajevu s kraja sedamdesetih, i u njoj, evo sad upravo to zamišljam, mrtvih tekstova što igraju uloge mrtvih ljudi.

Čudesni leksikon nogometa nakon novinskog prvotiska više nigdje nije objavljen.

Prvi

MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveći jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najveće europske klubove. Što nije ni čudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivničkim igračima. Desetljećima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veći stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da će se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u čast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih građevina posljednjeg stoljeća jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuća ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuće. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion počela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igrača, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrečice: Tu sadi, al ne gradi!, jer će zbog močvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagrađeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko će se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro će trava biti pokrivena betonom i tako će nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijači koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale časne starine koje su se sjećale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih priča, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noći, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autentična. Ali ništa od svega toga. Željini navijački seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeći se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.

KANTRIDA, riječka prigradska četvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najčudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbočinama sjedili su najhrabriji navijači. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguće na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na čijim je ostacima i sagrađen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz američku logistiku i izravnu pomoć Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srušio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i mučeni socijalistički simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni vođe i običan svijet. Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vječno se pamti. Victor Jara bio je muzičar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki južnoamerički pjevači u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevičarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato što su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon što je Nacional vraćen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačku između Čilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu čovječanstva u Njemačku je otišla ekipa iz Čilea. Četrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u očima i jugoslavenskim barjakom u rukama trčao počasni krug. Država koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa.

ŠLJAKA, njome su bili prekriveni pomoćni tereni svih naših stadiona, osim ona dva-tri najveća. Djelovala je zastrašujuće, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlažu oni koji žele postati nogometaši. Već od pogleda na šljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko šljake stiže do zvijezda. O njoj najbolje svjedoče oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

MARAKANA, najveći stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvećem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na sličan način i po istom principu u nas su imenovane i neke druge građevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, uključujući i one koji su u svemu bili veći i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veći od najvećih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeđivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvećavalo kolektivnu navijačku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljeće 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim čijem se uspjehu uskoro više nitko neće radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i čiji su građani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenički Čelik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radničkom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listićem pred očima pokušavala prevariti sreću. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veći od života. Umjesto da žive za Čelik, željezarcima je njihovoga čelika bilo preko glave, pa su pokušavali prečicama tombole doći do sreće. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika između nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.

Drugi

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra – najgluplji čovjek u timu. U balkanskim mitologijama još i – najluđi i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igrača, centarfora i poslovođe s desetkom na leđima, sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih, ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga češći, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvećih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k’o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu među Željinim fanovima, da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezičkoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, međutim, da je Janjuš bio odličan golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvećih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo lične odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan čovjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena.

SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovića, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača, a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda. Nije poznato je li to obećanje i ispunio.

NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ (194…), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosječnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih. Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i sličnim poznatim metodima. Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom. Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima, što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu.

SLAVKO NJEGUŠ (19…), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željezničaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima. Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se događali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola. Međutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizički autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.

SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romantično. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film.

MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti. Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića.

IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez značajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona.

ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarića i – po općem mišljenju skupljača sličica – najružniji fudbaler u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75.

ENVER MARIĆ (1948.), Leteći Mostarac, čovjek koji je – istina u prijateljskoj utakmici – obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrović. Nakon neuspjeha u Njemačkoj, Marić je ispao krivac – iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru – te je Petrović postao prvi golman, što će nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada ćemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovićevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za treće mjesto i od Holanđana. Da je branio u većem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Mariću se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapećak, jer je bio najveći i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelić savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska veličine, nego neopreznosti koja će se, međutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepričavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marića nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali će malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letećem Mostarcu. Marić je bio dovoljno velik da u njegovu veličinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

BOŠKO KAJGANIĆ (1949.), rezerva Olji Petroviću na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovića. To se vidjelo kada je Kajganić otišao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, vozeći se iz Istambula za Beograd.

RIZAH MEŠKOVIĆ (1947.), golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji. Gospodin među stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Kataliniću, Meškovića i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vječno oprani fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom.

FRANJO GLAZER (19…), još ima živih svjedoka koji će reći da je Glazer bio veći od Beare. Branio je između dva rata i još kratko nakon 1945. O njemu mi današnji ništa ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, nešto što stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve što se poslije kaže, legenda je i mit, navijačka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je jučer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jučer. Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga će navijati. Franjo Glazer je živio u takvom vremenu. Objektivno govoreći, možda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog božanske neodlučnosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce.

Treći

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slučajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo čudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadača koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po čemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netačno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reći. Desnica nikada nije čuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigrača i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuće ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoća činila kao hendikep te ga možda i zato nisu češće zvali u reprezentaciju. Desnici je, međutim, bilo svejedno zbog činjenice što je gluh. Nikada ništa nije čuo i vjerojatno nije shvaćao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno čulo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavković iz Vojvodine i Milko Đurovski, snimali gramofonske ploče, između nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijačkih pjesama u kojima publika fudbalerima nadomješta ono što inače nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrač. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrđujete koliko je on veliki fudbaler. Eto, to je bio argument navijača Crvene zvezde i, za divno čudo, bilo ga je teško oboriti. Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. Čovjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće! Legenda je potrajala duže od fudbalske karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tačku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragičniji od manjkova. Hatuniću, naime, ničega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igraču Partizana Zoranu Raciću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunića su se plašili protivnički napadači, iako nije bio među grubljim braničima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac među prvačićima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i većina velikih i jakih ljudi, Hatunić je u duši bio mekan čovjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu običnih. Više ga se žalilo kao čovjeka nego kao fudbalera, što je, u svakom slučaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunić je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da čovjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19…), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio čudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio dječak iz predgrađa, za tri glave manji od suigrača, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveći i najslavniji nogometaš, poznat po “horizontalnom udarcu” koji je bio ubitačno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranična čuperka plave kose. Osim po ćelavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od većine trenera. U ona vremena se to moglo. Fudbal je bio sporiji, manje se trčalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako fudbaler izgleda. Važno je da igra. Kasnije će se igra ubrzati, ali će na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih će već biti puno trenera koji će neobrijanim igračima braniti da igraju, a neki će – recimo Ćiro Blažević – svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se fudbalom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u fudbalu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slični bili bolji igrači od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.), zvani Kule. “Poslovođa” Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijač iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su fudbaleri bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za fudbalerima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.

Četvrti

FLASTER, nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivničkog igrača, najčešće onog s brojem devet ili deset na leđima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako kreće u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se događa s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoči na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujući da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U fudbalu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice će dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahće za vrat i da ju vrškom kopačke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizećim startovima i skače joj na leđa kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit će i druge načine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat će ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slučaju kad je žrtva oženjena) ili novorođeno dijete. Naročito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvraćala odgurivanjem ili – još bolje po Flastera – šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnička ekipa ostajala s igračem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igrača osjeća kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to neće napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On neće biti počašćen visokim ocjenama, za njega se neće zainteresirati selektor reprezentacije i bit će vazda prezren i od domaće i od gostujuće publike, ali trener i suigrači znat će cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne fudbalske lige je početkom osamdesetih bio Zoran Vujović (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igračem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujović je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je naređeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujović je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadača može čuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovićevim riječima sigurno ima istine, ali one govore i o nečemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u fudbalu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavičkog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovića ili Safeta Sušića ne mogu zaustaviti uz pomoć atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

ŽIVI ZID, formacija od dva do pet pa čak i šest igrača koja se postavlja u slučaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforičkome smislu, ti ljudi su se našli pred streljačkim vodom. Tako se i ponašaju. Preplašeno žmirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima štite najosjetljivije dijelove tijela (u većine muškaraca isti se nalaze u međunožju, ali nije pravilo) i čekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih žrtava, one iz živoga zida žele biti pogođene. Ali kako je ta želja u suprotnosti s čovjekovom psihom, ljudi iz živoga zida često se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Većina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne – kako većina stručnjaka misli – zbog loše postavljenog živog zida ili zato što je udarac bio naročito precizan. Stajanje u živom zidu stoga je izravna negacija čovjekove prirode i potrebe za preživljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatrčavaju Josip Bukal, Bora Kostić, Jurica Jerković, Siniša Mihajlović, Roberto Carlos… Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega živi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao živi zid. Lakše je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa.

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se često govori, ali nikad nije bila viđena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijačkoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega fudbal ne bi bio magična igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu uključeni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena mogući su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reći da nije bilo golova jer su mreže bile začarane, ali im nitko neće povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi fudbalski aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. Čim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naći, na neviđeno se može reći da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaćeni suci, kao i one u kojima se igrači potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tuču na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizičkim obračunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje čovjek takve obračune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši međusobno mlate i znaš da nećeš dobiti po glavi. Malo je u životu sličnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeđuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slučaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zaključak da je infarkt u fudbalu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je pučkim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srčanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvističko-semantički zahvat sa stanovišta fudbalske poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u načinu na koji se izvodi metaforizacija. Čim povjeruješ da se radi o prenesenoj priči o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je riječ o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.

Peti

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin učestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojećeg jedanaesterca. Ili se događalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i često spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao “tragičari”, ali i kao “moralni pobjednici” jer im “božica Fortuna nije bila naklonjena”, a ni sudija nije sudio po pravdi nego “po babu i stričevima”. Međutim, kako je tragični osjećaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etičkim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Etien i Njemačka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili – tačnije rečeno – kurve.

U trenucima najvećeg očaja Vladanko Stojaković je govorio da je “sreća kurva”, iz čega se dalo zaključiti da je kolegica pomagala kolegama fudbalerima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se događalo i da naši protivnici triput pogode prečku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fućne nepostojeći jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slučajevima glasi: “Sreća prati hrabre!” Antička božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i etičke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjače bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka đevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logičkim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji način poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada neće doći kraj. A došao je brzo. Već u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuće države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od čuda. Da je Dragan Stojković bio sabraniji u odlučnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjedničko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveća pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Počeo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Počeli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opći prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo već bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironično poigrala s istočnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijači trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovčari, u Škabrnji, Pakračkoj poljani i Gospiću, gdje su se zajednička radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlačica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istočnobosanske šume bježeći od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veća od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE, uzvik Mladena Delića nakon što je u Splitu Radanović u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Delićeve riječi su, uz obavezno navođenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuđenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta općenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj način na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. “Pa ljudi, je li to moguće!”, može se uzviknuti kad god je čovjeka volja, a da ga svi shvate.

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znači; usporiti igru, odugovlačiti je, mučiti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili činiti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena prođe bez prave igre. “Stati na loptu” češće se koristi u negaciji. Primjerice: “Naši nisu znali stati na loptu kao što to čine iskusnije ekipe…” Ili: “Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu…” A možda i: “Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo…” U biti, ova fraza govori o jednoj od većih zabluda našega nogometnog shvaćanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši neće toliko odugovlačiti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne “stane na loptu”, nitko ozbiljan ne prestaje igrati čim povede u sedmoj minuti utakmice… Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zečjim srcima. Tako stoje stvari u fudbalu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošću te su od kukavičluka znali načiniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveći i najbolji, niti su davali smisao fudbalskoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveći, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEĆE NI NOGOM, stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igrača, ali i njegovo ludilo. Naročito su cijenili golmansku i halfovsku požrtvovnost. No, istina je da se ove riječi nisu koristile za nadarenije igrače, čarobnjake igre i velike vratare. Čak ni onda kada su oni zbilja išli svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zaključiti da riječi “ide glavom gdje drugi neće ni nogom” predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako sužen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobično ružnu djevojku kaže da ima lijepe oči ili da je dobra u duši. Ljepotice, naime, imaju još ljepše oči, a stanje duše nije u bližoj vezi s bilo čijim fizičkim izgledom.

PROMAŠIO JE CEO FUDBAL, govorili su isključivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznačnice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u dječjem žargonu. Kad dobiješ nogometnu loptu za rođendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabilježeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav način rabio riječi.

PENALTIK, jedanaesterac u času goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Marković ili Zoran Popovski bili u naročito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva dočekali da dreknu: “Penaltik!” O značenju dodatka “tik” nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban čovjek uz riječ penal nikada neće izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao – penaltik! Bio bi na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

ELVER, opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima nečega šmekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjašević i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvučati kao turcizam. Jezički neupućen dječak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac još u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Veličanstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada moćnu austrijsku ekipu.

Šesti

BOJA FESA, BOJA DRESA, uzrečica koja se među navijačima FK Sarajeva prvi put čula krajem osamdesetih. Sigurno je postojala i ranije, ali nije se izgovarala – vjerojatno iz sigurnosnih razloga. 

Dok je Služba državne bezbjednosti radila posao zbog kojega je stvorena, tj. dok je zastrašivala građane, usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je čovjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne od trideset dana zatvora ili nečega još ozbiljnijeg, ako mu bude pronađen još koji grijeh, neprikladna metafora ili usporedba. Zbog čega fes i dres nisu išli zajedno dok god je SFRJ bila ozbiljna država? Mogao bi se to upitati totalni stranac, predstavnik međunarodne zajednice koji se poželi baviti fenomenima domaćeg nogometa, a u čudu bi se mogli naći i budući naraštaji Bosanaca. Što je to destruktivno i policiji sumnjivo u fesu, koji se sedamdesetih i osamdesetih prije mogao vidjeti na glavi zalutalog turiste, nego u domorodca islamske vjeroispovijesti? Ništa. Dok god ne bude doveden u vezu s majicom jednoga nogometnog kluba.

Radi se o specifičnoj ideološkoj formuli, u najužoj vezi s pojmom bratstva&jedinstva. Evo kako je razmišljao SDB, a po nalozima i naputcima neke komisije u Centralnome komitetu: svođenje višenacionalnog i nekonfesionalnog simbola (dres fudbalskoga kluba) na razinu jednonacionalnog i religijski obojenog simbola zapravo znači širenje vjerske i nacionalne nesnošljivosti. Dakle, rušenje temelja socijalističkog samoupravnog sistema i vrijeđanje tekovina revolucije. A u slučaju ambicioznijeg isljednika ili sudije opštinskoga suda u Banovićima ili Busovači, možda bi usporedba fesa i dresa mogla biti protumačena i kao kontrarevolucionarna djelatnost ili poziv na rušenje vlasti radničke klase. U svakom slučaju, ozbiljan grijeh je u pitanju. Uzalud će griješnik objašnjavati da nije mislio ozbiljno, da bi samo glupan mogao klub Svetozara Vujovića i Želimira Vidovića smatrati muslimanskim. Uzalud će se pozivati na desetine i stotine Srba, Hrvata, Albanaca, Makedonaca i Slovenaca koji su imali bilo kakve veze s FK Sarajevom. Uzalud će zapomagati i zaklinjati se da je klub od godine svoga osnivanja, dakle od 1946. bio kovačnica bratstva&jedinstva, da je i osnovan kao projekat KPJ i političkoga vođstva Narodne republike BIH i da su u njegovoj izgradnji sudjelovali omladinci i omladinke našega grada.

Na radnim se akcijama budila ljubav prema bordo boji. Iza vrhova Trebevića, nakon izljevanja betona za tribine i prenošenja cigli i kamenja, poslije napornoga radnog dana i radničkoga pregalaštva, zalazilo je bordo sunce i nekoliko sati kasnije svitala je bordo zora. Uzalud će krivca hvatati poetski zanos komunizma. Nakon što je boju fesa usporedio s bojom dresa, on je samome sebi presudio. Odreći će ga se i klub i navijači i njegovi najbližnji. Proći će godine prije nego što bude zaboravljen njegov strašni grijeh. Ali on nije nastradao jer je mislio politički loše, nego je stradao jer mu se svidjela rima.

Zbog jednostavnih i banalnih rima robijale su generacije bivših Jugoslavena. Boja fesa, boja dresa je među rijetkima koje su imale veze s nogometom. Krajem osamdesetih, u vrijeme kada se slobodno širila čaršijom, rima je imala novu funkciju, koja je bila u skladu s novim, postkomunističkim političkim stremljenjima. Njome su navijači Sarajeva pred navijačima Želje htjeli istaknuti utemeljenost svoga identiteta. Već im se navrh glave bila popela priča o tome kako je NK Željezničar urbani klub starih Sarajlija. E, oni su odlučili biti klub starih muslimana! Ali, čak ni u tome nije bilo ideološke poruke. Mnogi bi katolik i pravoslavac rado pristao da su boja fesa i dresa iste boje, samo da ima čime mučiti modroga komšiju.

KIŠA PADA, SRBIJA PROPADA. VJETAR PIRI, A BOSNA SE ŠIRI, ovu ironičnu pjesmicu zapjevala je na Grbavici Željina publika na posljednjoj predratnoj utakmici s Partizanom. Kroz Hrvatsku je već bio protutnjao rat, nad Bosnom se polako smrkavalo, a Manijaci su se prosto zajebavali. Međutim, Milan Zorić, urednik televizijskoga dnevnika, objavio je prilog o teškome nacionalističkom incidentu na Grbavici. Nekoliko mjeseci kasnije Zorić odlazi na Pale, a stadion na Grbavici postaje prva žrtva paljenica bosanskohercegovačkog nogometa.

ROĐENI, ROĐENI, KRAJ NERETVE ROĐENI, pjevali su navijači Veleža dok su se tresle tribine pod Bijelim brijegom. Na goloj kamenitoj planini bilo je ispisano Titovo ime, rijeka je tekla ispod svih svojih mostova, a favoriti su padali na koljena. Bila je to jedna od ljepših, premda jednostavnijih, navijačkih pjesama i jedna od rijetkih čiji refren nije spjevan na tuđu melodiju. Velež je bio vječiti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveća je klupska žrtva raspada Jugoslavije. Njegovi najveći asovi, ljudi po kojima se imenovalo jedno fudbalsko vrijeme, više nikada neće zajedno sjesti za isti kafanski stol, niti će od kluba primiti ista priznanja, ružne satove i plakete, za ono što su značili sedamdesetih godina. Velež je sjena nad najtoplijim našim gradom.

BIJELI SU BIJELI VRHOVI PLANINA, BIJELA JE KOŠULJA HAJDUČKOGA SINA, glasi refren stare himne navijača Hajduka iz vremena dok se nisu nazivali Torcidom. Pjesmu su snimili Dubrovački trubaduri, a još se i danas redovno pušta s razglasa stadiona na Poljudu. Međutim, previše je naivna, pjevna i bezazlena da bi ju navijači novoga doba pjevali. Reklo bi se čak da se Torcida srami te pjesme. To nije neobično jer bi se slične sramili i navijači drugih klubova.
Lom u domaćem nogometnom navijaštvu dogodio se još prije posljednjega rata. Bilo je to sredinom osamdesetih, kada je britanska navijačka potkultura došla u modu pa smo se počeli ugledati u njih. Slike tuča i nereda punile su nam oči i srca, a hejselska tragedija kod nas je izazvala kontraefekat. Umjesto da se užasnemo i sledimo kao što se užasnuo i sledio zapadni svijet, počeli smo snivati vrijeme kada ćemo i sami s bejzbol palicama, noževima i dimnim bombama zaratiti protiv neprijatelja. Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike četvorke takmičili su se u fanatizmu i ludilu svojih navijača. Međutim, kako svaka forma mora imati svoj sadržaj, tako su i naši navijači morali naći nešto za što bi vezali svoju ratobornost, a što nije smjelo imati izravne veze s nogometom. Jer nitko se nikada nije tukao i ubijao zbog nogometa. Tako se na stadionima pojavio nacionalizam, tribine su počele odjekivati od političkih parola, a pjesme o bijelim košuljama postale su reliktom naivne i nevine prošlosti. One prošlosti koja iz perspektive nogometnog navijača današnjice treba biti zaboravljena. U međuvremenu su zapadnoeuropski stadioni dovedeni u red, engleski navijači su postali poznati po miroljubivosti, a onima koji to nisu, policija je zabranila da ulaze u krug od dva kilometra oko stadiona. Odlučili smo biti posljednji divljaci i čuvari tradicije koju su svi drugi napustili.

UBIJ, UBIJ SRBINA, jedna od najkraćih navijačkih pjesmica na svijetu. Može se čuti na svakoj utakmici kada neki hrvatski klub igra protiv nekog srpskog kluba. Ili na utakmicama u kojima na protivničkoj strani sudjeluje barem jedan Srbin. Sportskim reporterima ova pjesmica ne ide na živce, nego govore o krasnoj publici koja je naš dvanaesti igrač. Ubij, ubij Srbina moglo se čuti i u Sarajevu, za rijetkih poslijeratnih gostovanja srpskih fudbalera. Čudno je to navijačko ugledanje i imitiranje. Što je u nekoj zemlji nogomet lošiji, to navijači manje o njemu znaju, ali više imitiraju. Kako je krenulo, na kraju će se na Balkanu pjevati samo tužne pjesme navijača Arsenala, one koje su spjevane za slučaj kad londonski klub izgubi. Svi smo u posljednjih desetak godina zapravo ispali iz lige, a da to nismo shvatili ili nam još nitko nije rekao. Kada jednom shvatimo bit će kasno. Nakon što neka stvar predugo tone, postane sasvim izvjesno da se više nikada neće vratiti na površinu. Tako glasi fizikalno pravilo naše nogometne i ljudske propasti.

UBIJ, ZAKOLJI, HAJDUK POSTOJI. A GDJE JE DINAMO, DINAMOOOO, pjevali su navijači Hajduka u vrijeme dok se Dinamo, protiv volje njegovih navijača, zvao Croatia. Ali ga nitko osim Tuđmana nije tako zvao. Skoro deset godina navijači Dinama skandirali su ime kluba koji u to vrijeme nije postojao, dok o onome koji jest postojao nikad na maksimirskim tribinama nije otpjevana nijedna jedina pjesma. O Croatiji su se pjevale samo pogrdne pjesme. Pjevali su ih navijači suparničkog kluba i time zatvarali krug jednoga od najzanimljivijih paradoksa domaćeg postkomunističkog nogometa. Nakon što prođu godine bit će to još jedan podatak iz nogometne povijesti koji neće razumjeti oni koji ga nisu doživjeli.

Sedmi

MIROSLAV BLAŽEVIĆ, ĆIRO (1935.), nogometni trener, hrvatski i švicarski državljanin, s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovačko državljanstvo. Rođen u Travniku, zagonetnog porijekla. Kaže da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik, starijega brata su ubili partizani, a cijela je obitelj zbog hrvatske i katoličke orijentacije dosta propatila nakon 1945. Međutim, do 1990. Miroslav Blažević tvrdio je da potječe iz napredne radničke familije koja je na vlastitoj koži osjetila nepravdu nenarodnih režima. U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata.

Ovi podaci bi za priču o nogometu i nogometašima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o čovjeku koji je na njima gradio svoju fudbalsku strategiju. Blažević je paradoksalna pojava, ne samo u sportu: nešto poput uspješnoga kemičara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere služio s tri kutije od šibica i jednim kamenčićem. Da biste ustvrdili da se radi o običnome prevarantu, morate ignorirati činjenice. Miroslav Blažević je 1982. osvojio prvenstvo s NK Dinamom, klubom velike četvorke, koji je patio od neizlječivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uložene na kupovinu igrača, dvadeset pet godina nije bio prvak. Ćiro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu, kakvu Jugoslavija nije upamtila, igračima i navijačima su se caklile oči kao da su na težim drogama, tako da je Dinamo postao prvak ponajviše zato što u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo.

Sve se događalo dvije godine nakon Titove smrti, dakle u vrijeme kad politički motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati, a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljanića. Miroslav Blažević je, dakle, bio u situaciji totalnoga autsajdera. U timu nije imao puno reprezentativaca, bilo je prekasno za komunizam, prerano za nacionalizam, a njegovo poznavanje fudbalske strategije (što je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma) nije nadilazilo znanja većine prvoligaških trenera. Ali on je bio najglasniji, govorio je isključivo u kategorijama sudbine, i oko vrata je stavio bijeli šal. Bio je to znak gurua, fetiš koji će ga proslaviti i u koji će povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi. U pismima čitalaca beogradskoga Tempa jedan se zvezdaš iz Ćuprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaževiću njegov šal i Dinamo će ostati bez šansi. Vrlo vjerojatno je bio u pravu. Povijest će dokazati da Ćiro teško funkcionira bez mistifikacije, fetiša i priča koje naizgled nemaju veze s igrom. On je u svoje igrače ulijevao religijsku vjeru, a bijeli šal bio mu je relikvija. Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat.

Međutim, kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja, bezvjerništvo, ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znači i novu eru, tako Ćiro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh. To će biti konstanta njegove karijere. Imat će sezonu za Prištinu, pa sezonu za Rijeku, a na kraju i svoj životni vrhunac, dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom. Klubove će spašavati od ispadanja iz lige, a s vatrenima će biti treći na svijetu. U Prištini se još kitio bijelim šalom, a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije, relikvije, religiju i ritual. Drugi bi do smrti pokušavao s istim šalom, ali Ćiro tu grešku nije učinio. Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena – jer je Franju Tuđmana u prvi mah odbio i nije htio 1991. doći u Hrvatsku – učinio je prave stvari čim je shvatio da se rađa država koja funkcionira kao njegov prostoprošireni nogometni klub. Tuđman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa, opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moći, a Ćiro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru. Franjo je nastupio kao otac, sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma, a Miroslav Blažević bio je njegov veliki nogometni evanđelist. Nakratko je postao vlasnik NK Dinama, a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igrača formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi.

Najbolji među njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajedničke države, koja je 1987. bila svjetski prvak u Čileu. Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znače isto što su joj značili svi oni ljudi koji su izginuli braneći Vukovar. Nazivao ih je svojim sinovima, čime se pokazao mudrijim od Tuđmana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokćerio, a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi. Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ. Svako dodavanje bilo je za naciju, golmanska parada značila je obranu domovine, a pobjednički pogodak bio je poput nezadrživoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu. Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice. Osim teritorija Republike Hrvatske, valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo, a poslije krenuti dalje. Nitko ne zna koliko dalje. Do Vladivostoka, ako bog da. I do titule svjetskoga prvaka.

Simbolična istina obično je veća i točnija od istine stvarnosti. U hrvatskom, Ćirinom i Tuđmanovom, slučaju bilo je obrnuto. Stvarni rat završen je tako što je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila, ali siromašnija i osramoćenija nego što je trebala biti, a simbolički je završen velikim trijumfom. Činjenica je da su Ćiru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile, činjenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude sreće, a bogme im ni suci nisu bili neskloni, ali velika činjenica, koja jede sve pobrojane male, jeste da ništa od toga nije dovoljno da budeš treći u svijetu. Blažević je, uz pomoć svoga religijskog koncepta, od dobrih igrača načinio genije nogometne igre. Tuđmanu, pak, tako nešto s četiri i pol miliona Hrvata nije pošlo za rukom. Nije, jer je to u stvarnosti nemoguće. Ali mimo Miroslava Blaževića teško da je moguće i u nogometu.

A onda se trećega siječnja 2000. u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaževićeva je vjera došla u ozbiljnu krizu. Postao je “peder”, Tuđmanov sluga i bijedan lik u bezrazložnome optimizmu najavljenih društvenih promjena. Otišao je i obećao da se nikada neće vratiti iz samoodabranog progonstva. Ali pogriješio je jer je izabrao Iran. S reprezentacijom te zemlje doživio je sramotni debakl. Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu – ta sreća uvijek ga je pratila – nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo. Pred odlučujuće utakmice, očiju punih suza, vikao je na svoje perzijske sinove, kleo ih što igraju kao žene i podsjećao ih na njihovu braću koja su u ratu s Irakom na oltar domovine položila svoje mlade živote. Neki drugi bi se na te riječi naježili do najsitnije dlačice na domalom prstu, ali Iranci su u Ćiru samo blijedo gledali i ništa u njima nije postalo jače i čvršće. Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama, ti su momci potvrđivali nešto što Blaževiću nije moglo biti jasno. A nije jer Ćiro nije bogobojazan čovjek i teško će mu itko povjerovati da je sa svevišnjim prisniji od Marxa i Engelsa. Da jest, ne bi vladao umijećem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome životu i u nogometnoj igri. Naime, Iran je ipak vjerska država, s jakom islamskom tradicijom, u kojoj ljudi češće i čvršće vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama. Ako čak i ne vjeruju, ni tada baš nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce. Iranci su s Allahom komunicirali na svoj način, a Ćiro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren. Fijasko koji je doživio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaževićevih trenerskih sposobnosti. One su takve vrste da traže dovoljno primitivnu (da bi mogla biti na jednostavan način manipulirana), a istovremeno i dovoljno bezbožnu sredinu. Ipak, iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspješni treneri, svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju, nego je otišao kao gospodin, a još je svoga pomoćnika ostavio da ga naslijedi. To potvrđuje da je Ćiro i za Irance bio neka vrsta čuda, nije im mogao biti antipatičan, a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine.

Priča o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama, svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice. Inače, Blažević u slučaju poraza naizmjence koristi tri skupine objašnjenja. Sudbinska, grešnička i sudačka. Prva se tiču neobjašnjive kosmičke nesreće koja je dovela do katastrofe. Druga se tiču njega: Ćiro je jedini trener koji će samoga sebe okriviti za poraz, da bi onda mogao izigravati mučenika vjere. Treća objašnjenja su, naravno, najčešća. Suce krivi i većina drugih trenera, ali samo Ćiro ih smješta u okvire globalnih zavjera, na kojima bi mu, i na okvirima i na zavjerama, pozavidio i Samuel Huntington. U Iranu je bila kriva sudbina. Fatum, kismet…

Sljedeći Ćirin izbor bilo je Sarajevo. Istovremeno, povratak zavičaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greške koje čovjek počini u Teheranu…

Osmi

Nastavak: MIROSLAV BLAŽEVIĆ, ĆIRO (1935.) U Sarajevo je došao uz podršku i lobiranje jednog bivšeg sportskog novinara, sada dužnosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Dok je šetao Baščaršijom, na oči su mu navrle suze. Zato što se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijećene? Dvojbe nije bilo: sve što radi u javnosti, Blažević radi da bi se istoj javnosti svidio. Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjeća dug, a funkcija selektora je – kao što znamo i iz drugih slučajeva – idealna za vraćanje dugova. Obećao je da će reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo, pa iako je nezahvalno proricanje fudbalske budućnosti, vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo.

U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaževića za stvaranje bosanskoga nogometnog čuda. Istovremeno, teško bi se mogao naći gori i nepodesniji čovjek da reprezentira ovu zemlju. Radilo se o paradoksu tipičnom i za Ćiru i za Bosnu. Protiv njega najžešće se pobunio Vahid Halilhodžić, iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende. Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva, spomenuo je Blaževićevo političko držanje iz tih mjeseci i godina, i rekao da ne može biti da takav čovjek postane bosanski selektor. Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv Ćire ništa nije rekao bio je zapravo onaj najveći, Ivica Osim. On je odvojio nogomet od politike, sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve što ne pripada kategoriji zločina, a kako Ćiro Blažević nije zločinac, nego veliki nogometni trener, tako bi, mislio je Osim, on bio odlično rješenje za selektora bosanskohercegovačke reprezentacije.

Kada prođu godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh, a ujedno čine i samu bit njihovih života, kada dakle budemo analizirali događaje s povijesne distance, pokazat će se da su i Halilhodžić i Osim bili u pravu. Vahino pravo je pravo čovjeka i društva, a Švabino pravo je pravo sveca i univerzuma. S bosanskoga stanovišta nezamislivo je da Ćiro, isti onaj koji je do Bosne držao kao do prljave čarape ispod tuđega kreveta, postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine časti. S univerzalnog su stanovišta takvi razlozi irelevantni jer ih se nije držao ni Bog dok je stvarao Svijet, a na gubitku su svaki čovjek i društvo koji drže do njih, svejedno u kakvim okolnostima. Na kraju je Vahina riječ pobijedila. Zapravo, pobijedilo je to što na vas dunjaluku više ljudi misli kao on. U fudbalskom slučaju nije prevelika šteta da je tako. Kao što ne bi bilo šteta niti da je suprotno. Da su ljudi po Osimovoj mjeri, Bosna bi sigurno imala bolju fudbalsku reprezentaciju. Ali kako nisu, dokazano je, premda ne na jako važnoj stvari, da se ni Bosni ne može raditi ono što ne bi podnijeli drugi.

Nakon što je Miroslav Blažević definitivno odbačen kao mogući selektor, sportske su rubrike zagrebačkih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o političkoj odluci te da su Ćiri presudili muslimanski nacionalisti. Bosanski fudbaleri na privremenom radu u Hrvatskoj, naročito oni muslimanskih imena i prezimena, takmičili su se koji će više žaliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i žešće osuđivati njezinu političku pozadinu. Nitko to od njih nije očekivao, ali oni su vjerovali da si na takav način olakšavaju mlaćenje para u Hrvatskoj. Ni njima, u to nema nikakve sumnje, Ivica Osim ne bi zamjerio, a Vahid Halilhodžić se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj, Ibrahimovoj i Edinovoj glavi.

Zabrinuti princ Fahd

Teško je ostati čestit u kosmosu Ćire Blaževića. Ali krivo je misliti da su u priči koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi. Glupo je misliti da bi muslimani i Bošnjaci trebali biti naročito uvrijeđeni njegovim dolaskom u Sarajevo. Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodžić, ali ništa više i ništa sitnije od toga. Pogotovo ako na osnovi zagrebačkih i teheranskih iskustava znamo što bi Ćiro radio po Bosni. Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija, a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost. Ćirin islam, kao glavni pokretač bosanskohercegovačkoga nogometnog proboja, bio bi neusporediv s onim što je, barem u sportu i folkloru, doživio muslimanski svijet. Već ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu džamiju da isprati džumu pred odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu. A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu. Taj heroj ekumenizma s važnim muslimanskim uklonom, jer muslimani su ipak većina u reprezentaciji i o njima treba najviše povesti računa, stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho, jedini Brazilac za kojeg valja žaliti što je pisac a ne fudbaler, dok se živim ibretom ibreti cijeli svijet. Njegovi sinovi srljaju prema protivničkom golu s fanatizmom žešćim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar, bekovi cijepaju po protivničkim cjevanicama bezdušnije od bombaša samoubojica na Bliskom istoku, a vezna linija radi lukavije i zloćudnije od Osame bin Ladena. Pritom, ama baš nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekenčića, klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik, a gdje neće porijeklo, Miroslav Ćiro Blažević stvorio vjerske fanatike. I već se iz radio-aparata i televizora čuje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bošnjaka. Već vidimo suze u njegovim očima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba. I gotovo da ga čujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zašto su se najbolji sinovi katoličkih i pravoslavnih majki poturčili i postali bosanski veziri. Učinili su to od silne sramote jer se njihovi suigrači nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdražega dresa. Da, sve to i ništa drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blažević postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov, nego po Halilhodžićev svjetonazor. Švabin bi univerzalizam još gore stradao u zemljici Bosni, a Halilhodžiću bi, eventualno, samo stradali živci jer više nitko ne bi obadavao priče o tome što je Ćiro bio i govorio 1993. godine. Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala. Što i nije tako loše za narodno zdravlje: ružne godine valja zaboravljati čak i kada su herojske i mučeničke. Ali, Blaževićev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto selektora. Upravo suprotno: bila bi to samo još jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima.

Vjeran soldat vremena

Blažević je genij provincijskih identiteta. Zato i jest u stanju stvarati fudbalske i medijske religije. Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u početku hranjena i branjena provincijalnim osjećajem svijeta. Kasnije je postala univerzalna, a sveta su mjesta čuvala istinu njezina porijekla. Ćiro Blažević je s Hrvatskom bio treći na svijetu, s Dinamom je bio prvak Jugoslavije, Rijeku i Prištinu spasio je ispadanja iz lige, ali sve to je radio s dubokim osjećajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo računa i da ga je moguće osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera. U tome je neponovljiv i nemoguće ga je imitirati. Svatko tko bi pokušao što i on, naišao bi na opći podsmijeh ili bi možda bio linčovan.

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput Ćirinog, ali njega vole gdje god dođe. U Teheranu, kao i u Zagrebu. Čak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i što je Miroslav Ćiro Blažević i dobro pamte što je kada mislio, radio i govorio, ne mogu uvijek pobjeći od njegove magije. Recimo, dok je početkom devedesetih od Dinama pokušavao stvoriti europski klub, Ćiro bi pred naročito važne utakmice imao običaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid. Samo da svojim sinovima pokaže koliko mu je stalo do pobjede i što je sve za nju spreman žrtvovati. Oni bi se zabezeknuli, adrenalin bi im šiknuo u žile, i ginuli su tokom utakmice. U godini dana Ćiro bi tako skršio desetak rolexa, a cijeli klub bio je u transu. Navodno, ti satovi koštaju po deset hiljada maraka svaki. Tek kasnije, nakon što je sezona završena, saznalo se da su rolexi bili lažni, kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu. Ali kome je to tada bilo važno. Odigrali su svoju funkciju, a nogomet nije slikarstvo pa da je važno što je original, a što krivotvorina. Ćiro Blažević je krivotvoritelj, lažov, čovjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji nešto što je u životu važnije od uspjeha, ali malo je u povijesti našeg fudbala bilo većih od njega. Također, on je slika jednog vremena, njegov vjeran soldat, a ljudi neka žale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama. Nije im za to Ćiro Blažević kriv. On se samo snašao. Kao što doktor djeci izvadi mandule da ih više ne muče angine, tako je netko Ćiri izvadio skrupule i ne muči ga ništa osim neuspjeha i poraza. A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte, tako ni Ćirina muka nije prevelika.

Deveti

ČETVRTI MAJ 1980. Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republičkih i regionalnih liga. Uplakani sudije odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki čvršći muški glas poveo bi pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo i počinjalo je ridanje. Svako selo s fudbalskim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku priču o četvrtome maju. Istina, bili su oštećeni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual, ali uvijek postoji još neki klub, lokalni rival, autsajder iz predgrađa ili lokalna amaterska družina koja svake nedjelje igra lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice.

Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjećanju uz najviše slika i značenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akustični stadion, jedna od najljepših građevina jugoslavenske socijalističke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagrađen u nas, bio je mjesto najvećeg plakanja u svih četrdeset pet godina postojanja SFRJ. Poljudska školjka tako je, barem na jedan dan, postala naš Zid plača i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca. Televizijske kamere snimale su igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao filipinski kršćani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bičevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu.

Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promašena. Nitko tog dana nije bio naročito ponosan. Svi su bili uplašeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti fudbal više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila. Već sutra i svih narednih dana općenacionalne žalosti mislit ćemo drugačije. Plakat ćemo za Maršalom, bit ćemo izgubljeni i očajni, ali ćemo znati i osjećati da se život nastavlja. A samim tim i da će se opet igrati nogomet. Međutim, virus koji je rođen toga dana će se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski fudbal.

Nakon što smo četvrtoga maja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od fudbalske igre, nakon što smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igrači više neće igrati nego će ratovati, a publika neće navijati za svoje, nego će činiti sve da uništi tuđe. Početkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, više nikoga nije zanimalo što se zapravo događa na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uživao u magičnim driblinzima, a u mrežu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navođene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Išlo se na utakmice, ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni – prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ići na utakmice.

Logično, vjernici igre ponašaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga. Istih je mjeseci i godina iz crkva i džamija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga života vjerovao. Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove, otišao u hramove koji nisu na glavnim cestama, tamo gdje se mole siroti i iskreni, a u katedrale i najveće džamije navalili su ljudi koji zapravo ni u što nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugođena. Vjerni nogometni navijači se, na žalost, nisu imali kamo povući. Utjehu nisu mogli naći ni na malim utakmicama i lokalnim igralištima, pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka počnu pratiti Pomorac iz Stobreča. Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi učinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija. Zašto? Pa upravo zbog razlike između svetog i profanog. Bog se, naime, pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje može biti hram vjere. Da se sruše sve crkve i džamije i ne ostane nijedan posvećen kamen na svijetu, ništa se u biti promijenilo ne bi. Zato što je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere, pa i najmanja i najzabačenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala. Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar.

Međutim, da bi se vjerovalo u nogometnu igru, ona mora biti moćna i prava. A fudbal za razliku od Boga zna biti mali, beznačajan, amaterski, bijedan, zabavan samo onima koji ga igraju. Nakon što ga je preuzeo đavo rata, naš nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo će mu trebati da oživi ili da se obnovi. Tko zna hoćemo li uopće dočekati taj dan, tu nedjelju kada će se utakmice opet igrati samo zbog igre. Ali ako ona ipak jednom dođe, za vjerovati je da će to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i džamija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u što ne vjeruju.

FRANJO TUĐMAN (1922-1999), u šezdesetima predsjednik Sportskog društva Partizan, a u devedesetim navijač i počasni predsjednik NK Croatije. Čovjek koji je najviše utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijače, a njegova se fudbalska priča može ispričati na više načina i u duhu stilski različitih pisaca, kroničara i povijesničara. Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva činjenica da je Tuđman kao umirovljeni jugoslavenski general, bivši politički zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je, prema svjedočenju onih koji bi mu se približili, u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu. Sve ono što Socijalistička republika Hrvatska nije mogla biti, sve to je za Tuđmana bio Dinamo.

Međutim, nakon što se u paramparčad razlupala Jugoslavija, a dojučerašnji je penzioner postao predsjednik nove države, prvo što je učinio kao nogometni navijač, bilo je da je Dinamu promijenio ime. Prvo ga je nazvao HAŠK-Građanski, a sezonu kasnije – Croatia. Svoju odluku obrazložio je činjenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunističke istočne Europe. Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i još ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim težnjama? Ipak će biti da je iz nekog drugog razloga Tuđman mijenjao Dinamu ime. Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti. Nama koji, pak, nemamo genijalnost slijepog Argentinca, ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuđman promjenom imena nečega što je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti božanske prerogative. Bog je, naime, dobar, ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu. Ni Franjo Tuđman nije bio sentimentalan prema Dinamu, pa mu je promijenio ime.

To mu navijači nisu opraštali, a njega je do bijesa dovodilo što je slutio da se njegova odluka neće održati vječno. Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu. Croatija nije državi plaćala porez, njezini igrači bili su najbolje plaćeni i bili su maženi i paženi kao nijedan društveni sloj ili ceh u Hrvatskoj. Ako se već nisi rodio kao Tuđmanov najbliži rođak, devedesetih ti je najveća sreća bila da potpišeš ugovor s klubom iz Maksimira. Bila je to prava nogometna bajka koja, istina, nije imala veze s igrom, ali je bila primjer kako ne utječe samo politika na fudbal, nego i fudbal može postati politikom.

Franju Tuđmana je, logično, nerviralo to što su mu se zlobnici stalno iza leđa podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana. I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek, veliki igrač Partizana iz pedesetih i rođeni Zagrepčanin, uzgred rekao da je Tuđman i u to vrijeme navijao za Dinamo. Najvećeg navijača Croatije te su riječi toliko dirnule da je odmah naložio da se Bobek pozove u Zagreb, da mu se udijeli domovnica, da ga se posadi u svečanu ložu i da ga se, ako je moguće, nagovori da se preseli iz Beograda. Bobek je, naravno, došao, slikao se po novinama i televiziji, bio primljen u Predsjedničkim dvorima, odgledao jednu utakmicu i vratio se kući. I bilo mu je oprošteno što živi u Srbiji i što mu srce kuca za Partizan. Sve bi, ni krivom ni dužnom, Stjepanu Bobeku bilo oprošteno samo zato što je rekao ono za čime su žudjele Tuđmanove uši. Nije to stari nogometaš učinio proračunato. Nije on mogao znati ni slutiti da će jednom navijačkom fantastu, neostvarenom fudbalskom selektoru, zlosretniku kojem je stadion bio utočište svih frustracija, čudaku i predsjedniku, svojim riječima učiniti takav plezir. Nitko to, naime, nije mogao znati.

Deseti

VAHID HALILHODŽIĆ (1951.) Rođen u Jablanici, mlađi brat Salema H., ali se njega ne sjećaju generacije koje su fudbal počele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Među starijima se, naravno, nađe onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reći – dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igrača – a da nije sin jedinac – o čijem se bratu nisu pričale legende. Što je neki igrač imao veću karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.

Tako je Safet Sušić imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igrači imali braću o kojoj se nikada ništa nije čulo, ali se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto – zbog sudbine. Priča o darovitijem bratu je korak od fudbala ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijač i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragičnim zapletima i neostvarenim čudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se nađe i moralni poučak. Nije dobro piti i dernečiti, jer tada nikad igrača od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim fudbalskim genijima veće od svega što su postigla njihova uspješna braća.

Sve ovo se, naravno, tiče samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slučaju. Mlađi Halilhodžić je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici počesto činilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogađaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantastično je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igrača koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžić, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijači Veleža, nego samo pobornici jedne atipične nogometne estetike ili kulta oličenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj Čeh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveći Halilhodžićevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta očeše vrh kopačke ili se – kao slučajno – odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži.

Kad bi vilenjaci igrali fudbal, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžića možemo nazvati najvećim predstavnikom vilenjačkoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonačnu vjeru u sebe jer je u stanju učiniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i počinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžićev račun su, naravno, samo načelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo uspoređivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer čim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadačem, svi prigovori na Halilhodžićev račun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veći igrač, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosječni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od većih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opću sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. Čovjeku je suđeno da bude drukčiji i bolji.

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rođenih Mostaraca, od rijetkih koji ničim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s početka devedesetih dala je toj tituli dodatno značenje. Zaista, Bajević se prinčevski ponio. Živio je i radio u Grčkoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene riječi podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovački kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momčila Perišića i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su riječi živih Mostaraca, među njima bivših igrača Veleža, dokazujući tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska činjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema veće tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjećaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo đe je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje će umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad. I eto, tako je Bajević doživio da priča o njemu ne počinje od njegove igračke veličine. Koliko god to za čovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo prinčevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajević je bio najbolji jugoslavenski napadač svoga vremena i – nije pretjerano – najveći klasični centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike četvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i čisto, nije imao razloga tući se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguće čuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjećanja – a ni od toga ne treba bježati – Bajević je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadača. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila fudbalska strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrače. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.

Otkad ga se sjećamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevićeva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako češljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a očevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajeviću je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukčijim očima jer je bio i ostao princ.

JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ (1952.) Opće mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reći: Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od čega neće biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas čini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetačkome dobru, sve to i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.

Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristično da prestaje biti važna čim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je, možda, i glavna razlika između fudbala i umjetnosti, razlog zašto fudbal ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tiče njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti – kao velikom Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to što nas umjetnost čini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše zavičaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni fudbala. Obrnuto ne važi. Da nema nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na većinu glavnih stvari, fudbal nas nije učinio ljudima. Ponekog je, istina, učinio princom, ali ni prinčevi ne bi ostali prinčevima da nisu poveli računa o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj veličini Jadrana Topića i Franje Vladića više ništa ne možemo reći. A žalost koju zbog toga osjećamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa Starim mostom.

Kakvo je to oko, kakva je to duša!

Ili je to dvoje zapravo nedjeljivo jedno: fotografsko oko, ljudska duša – Milomir Kovačević.

Pogledaj sliku: jedan klik Kovačevićevoga promrzlog prsta na okidaču sleđenoga fotoaparata, i izađe kadar savršene čvrstine i dubine, kao da ga je konstruirao čarobnjak perspektive Piero della Francesca, kao da ga je sanjao najveći pjesnik crnobijele filmske skale Andrej Tarkovski (vidi: Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov).

Jedna od sarajevskih zima iz opsade. Na ugaženom prljavom snijegu gradske ulice pod drvoredom tri figure u prvom planu upravo dovršavaju ono što su neki drugi, jači, već obavili: jedno od stabala iz drvoreda oboreno je, razrezano i već razneseno (to ne vidimo, ali znamo: do maločas to je na ovome mjestu bio glavni događaj), a oni kupe mrvice  – iverje, grančice, koje će dostajati za jednu-dvije tanke vatrice. Drvene letve s gradskih klupa već su davno otrgnute i odnesene, njihovi betonski postamenti strše pusti, besmisleni. U dubini, lijevo, jedna sivocrna silueta među jednako sivocrnim stablima, kao utvara, desno skupina figura – sve se to, leđima okrenuto, udaljuje od nas u maglu. Samo jedan auto, i on kao utvara, jedva vidljiv, bez svjetala, ide prema nama. Dominantna figura najbliža objektivu, malo je ekscentrirana udesno što ritamski dinamizira cijeli kadar, i njoj gledamo u leđa, sva je u crnome, pod crnom kapuljačom – muška, ženska, to se ne može znati – vuče za sobom neka priručna kolica natrpana tankim šibljem.

Studen. Nju slika ne opisuje, ona se opisati ne da, slika je donosi, tačnije: ona iz slike bije – ona ljuta studen koja se već ugnijezdila u kosti, ne znaš gdje ti je gora, među ledenim kućnim zidovima ili ovdje, na ulici. Nju, tu studen Kovačevićeva fotografija uspijeva likovno materijalizirati, vizualizirati, a to može samo umjetnik koji je već prerastao zanat, majstorstvo, i sav se sjedinio sa svojim pozivom, sa svojim objektivom.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog pamte bolje, jače, tačnije od svega našeg sjećanja, od svih naših zapamćenja kad ih verbaliziramo, ono Sarajevo iz opsade, koje se već preselilo u nesigurnu zonu između pamćenja i nepamćenja, koje ne zna što bi sa sobom…

Kad je rat stao, sa svojim sarajevskim negativima Kovačević je otišao u Pariz. Otišao je da bi mogao ostati; da bi svoju dušu spasio od svega poslije. Sad nam vraća i daruje vlastitu nevinost, vlastito iskustvo u čistom stanju – Strašni je anđeo pamćenja.

Hoćemo li ga prepoznati, jesmo li to zaslužili?

ivanlovrenovic.com

Kako i gdje je odlutao Nikola Martić

Rodio se 29. siječnja 1938. u Višićima, blizu Čapljine, u jednom od onih posljednjih mjesta kroz koja se prolazilo prije nego što zrakom zamiriši more, a cesta se negdje usred plodne, isušene ravnice ne rascijepi u dva kraka: jedan prema Dubrovniku, drugi prema Splitu, pa kome je gdje volja. Kroz Višiće je prolazila magistrala M-17, u Višićima su matere prekopavale po torbama tražeći novac, jer će uskoro Opuzen, a prije Opuzena, uz cestu, štandovi s mediteranskim voćem: naranče, mandarine, šipci, grožđe, dinje, lubenice – kako je čemu red u kalendaru.

Mjesto se prvi put spominje početkom petnaestog stoljeća, bile su tu luka i carinarnica vojvode Sandalja Kosače, a nasuprot nje posjed Drijevi, što su ga držali Dubrovčani.

Višići se, piše u mjesnom vodiču, tradicionalno dijele na sedam ulica: Misir, Kućišta, Skočim, Neranj, Krupa, Donja Mahala i Tresana.

Nikola Martić rodom i djetinjstvom bio je iz Misira.

Oni koji će ga se sjećati u povodu njegove smrti, a umro je 29. siječnja 2013, govorit će da je do kraja ostao opčinjen zavičajem, naročito zavičajnim vodama. Osim što su na Neretvi, kroz Višiće protječe i potok Krupa, ali najljepša od svih voda je, barem u sjećanjima i u povijestima, Bregava, koja se tu negdje blizu ulijeva u Neretvu. Ta je rječica, naročito pri svom ušću, pala kao žrtva žudnje za napretkom, te za komfornijim, a time i prljavijim životom. Martiću je bila najvažnija.

Na škole je išao u Sarajevo. Postao je grafičar, a u tridesetim je, već kao gotov pjesnik, upisao književnost. Ali studirao je kratko. Nosio ga je kafanski i pjesnički život, a s takvim životom i osjećaj da svaki dan valja do kraja iskoristiti i da ništa ne treba raditi za neku daleku, projektiranu budućnost, bila ona dogodine ili za dvadeset godina. U biti, Nikola Martić bio je tipični cvrčak iz one poučne basne, i to u vremena kada se poezija u nekom širem smislu, ipak, mogla isplatiti kao životni izbor.

Krajem pedesetih godina, kada je on ulazio na sarajevsku književnu i pjesničku scenu, nastupalo je doba živosti. Nakon pjesnika revolucije, koji su među lirike stizali ravno iz partizana, opterećeni onim životnim, svjetonazorskim i stilskim bremenom, nailazio je naraštaj djece rata, ratne siročadi i marljive seljačke sirotinje s darom za rimu i stih, koji će, naraštaj, radikalno modernizirati poetski jezik Bosne i Hercegovine. Martić je stigao malo nakon njih, nakon Miodraga Žalice, Vuka Krnjevića i Izeta Sarajlića, da odigra životnu i pjesničku figuru ukletog autsajdera.

U dvadeset šestoj objavio je svoju prvu pjesničku zbirku, naslova “Vrtovi zemlje humske”. Ta malena knjižica, tiskana u izdanju Veselina Masleše, zahvaćala je jedva četrdesetak stranica, a ipak je ostala jednim od najvažnijih pjesničkih djela generacije. Njezin su značaj isticali pjesnikovi ispisnici, ali je i u sljedećim desetljećima, tokom sedamdesetih i osamdesetih, zadržala na svom značaju, tako da su je navodili i naglašavali praktično svi povjesničari i antologičari suvemene bosanskohercegovačke poezije.

Zašto su “Vrtovi zemlje humske” bili važni?

Martićev tematski okvir bio je, zapravo, krajnje tradicionalan, zavičajan, hercegovački. U pjesmama iz ove zbirke – kao i iz svih kasnijih knjiga – on se bavio onim istim krajolicima, zvukovima, mirisima, čulnim senzacijama koje su zaokupljale Aleksu Šantića, Antuna Branka Šimića, Hamzu Humu, ali je njegov način bio radikalno drukčiji. Martićeva je poetika bila označena duhom vremena, razuzdanim i mnogorijekim, ispunjena vrlo raznolikim stilskim figurama, ali jasne semantike. Njegove pjesme bile su filozofične i ceremonijalne na način blizak Miljkoviću, ali i glavnim tokovima generacijskog pjesništva. Bilo je to vrijeme kada se s pjesničkih pozornica egzistencijalistička filozofija interpretirala za široke narodne mase, i kada je, pored svega drugog, to bilo hrabro i društveno-politički oporbeno. Ili su pjesnici mislili da je tako. Pisao je duge stihove, skoro od margine do margine, kao da piše prozu, ali u njima je bilo i melodije i ritma, čak i u najtradicionalnijem smislu riječi. Pritom, bio je jedan od najelegantnijih i najgospodstvenijih pjesnika generacije, sasvim nesklon estradi i šlageru, lakoj ljubavnoj lirici i svjetlima prozornice. Takav je bio u tekstu, a kakav je bio u životu, to znaju oni koji ga se iz Sarajeva još sjećaju.

S “Vrtovima zemlje humske” Nikola Martić ušao je u sve preglede, panorame i antologije bosanskohercegovačkog pjesništva, i postao jedan od onih pjesnika koje ne bi zaobišao nijedan antologičar, svejedno kakva su mu poetička ili politička uvjerenja. Do kraja osamdesetih objavio je još šest zbirki, a onda i knjigu izabranih pjesama kod Veselina Masleše, u ediciji pjesničkih besmrtnika.

Godina je bila 1971, 27. siječanj, kada je skupina hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine, koju su činili Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić, potpisala javnu izjavu o hrvatskome jeziku. Povod su im bili napadi druge strane – kako god danas tu famoznu drugu stranu imenovali – na plenumu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Poneseni kratkotrajnom liberalizacijom jugoslavenskoga društva, koja se osjećala kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, povjerovali su da i oni mogu reći ono što misle, ali i da se mogu javno obračunavati s do tada neprikosnovenim partijskim autoritetima u kulturi. Zagrcnuli su se gutljajem slobode, jer Sarajevo je bilo daleko od Beograda i Zagreba, a uskoro se više niti tamo nije moglo pisati ni govoriti što je tko htio, pa su svoju peticiju prilično skupo plaćali kroz cijelo jedno desetljeće, a neki i duže.

Od tog vremena razdvojile su se, možda i za cijeli život, egzistencijalne i pjesničke prilike Nikole Martića. U poeziji je bio beskrajno cijenjen, dok je u životnoj zbilji bio sumnjičen i odbacivan, sve dok se nije pretvorio u neku vrstu parije. Pritom, on nije činio ništa, ili gotovo ništa, da to promijeni.

Na kraju je, mnogo godina kasnije, zauvijek otišao iz Sarajeva. Razlozi za odlazak nisu se izravno ticali političkih prilika, ali se ne bi moglo ni reći da su one bile bez ikakvog utjecaja.

Najprije je živio u Dubrovniku, a zatim u Splitu. U tom je gradu i umro, daleko od Neretve i od svake pjesničke slave.

Dok je u povijesti bosanskohercegovačkog pjesništva, sve do njezina kraja, koji će nastupiti s ratom iz 1992, mjesto Nikole Martića bilo neprikosnoveno, u hrvatskom je pjesništvu Martić rubni lik – naš rođak iz provincije, folklorna pojava, neuklopiva i nepripadajuća glavnoj matici nacionalne književnosti, autsajder i naivac – tako da se i u antologijama kod jednih pojavljuje, a kod drugih ga nema. Ima ga u “Antologiji suvremene hrvatske poezije” Hrvoja Pejakovića i u “Međašima” Zvonimira Mrkonjića, dok ga, primjerice, nema u “Antologiji hrvatskog pjesništva” Ante Stamaća. Za razliku od srpske književnosti, koja se u posljednjih sedamdesetak godina nije ustezala prihvatiti svoje kćeri i sinove koji bi iz Bosne i Hercegovine, uglavnom iz Sarajeva, dobjegli u Beograd, hrvatska je književnost, uglavnom, bila dovoljna sama sebi, nezainteresirana i ravnodušna prema onima koji su joj pristizali s istoka.

Najpoznatija pjesma Nikole Martića ima naslov “Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika”. Ono što ispod slijedi iznevjerava očekivanja čitatelja koji žudi za nacionalnim spektaklima i hrvatskom tragikom. Takav je Martić: iznevjerava očekivanja. Ali, ipak, tu su i ovi stihovi, razgovorljivi kao i sve dobro što je ovaj pjesnik napisao: “podno kupola ružmarina, na domaku žive pjene mora/ uskriljena i prvozorskim suncem optočena Hrvatska/ zemlja tragičnih pjesnika i lutalica širom svijeta”.

U jednoj drugoj pjesmi nalaze se čitatelju važniji stihovi, jedini Martićevi koje napamet zna: “Ljubavi moja, ti ćeš mi posvjedočiti da ove ljudske riječi nisu/ ništa drugo do nemoć od koje pravim poeziju”.

Zbilja, tačno je da je Nikola Martić od nemoći pravio poeziju. A možda je tačno i to da svaki istinski pjesnik od nemoći pravi poeziju. Moć se koristi za drugo. U moći nema krhkih riječi.

Nigde Beograd nije toliko prisutan u svom milenijumskom trajanju, kao što je to u književnom delu Borislava Pekića. Šest vekova povezuje porodicu Njegovan, junake epopeje Zlatno runo, sa gradom Singa, Rimljana, Mađara, Turaka, Slovena. Generacijama, još od vremena kada je pod gradskim zidinama bilo i kentaura, Njegovani su bili svedoci svih tih minulih burnih godina. Izgleda da samo takve godine i čine istoriju Beograda. Niko nije poznavao beogradske ulice i trgove kao Pekićevi junaci. Setimo se putanja kojima je hodočastio Arsenije Njegovan poistovećujući se sa svojim kućama.

Samo stotinu koraka od ovog mesta na kojem smo se okupili, pre sedam decenija krenuo je gimnazijalac Borislav Pekić na radnu akciju. Poneo je pidžamu, četkicu za zube i kišobran. Neobičan prtljag za tu priliku. Nije izneverio kodeks vremena, ali nije odstupio ni od svojih navika i principa. U tome je gospodstvo.

Duh Beograda čini njegov humor, samoironičan i opor. Grad apsurda i paradoksa diše u Pekićevim knjigama. Na početku Zlatnog runa jedan od Njegovana kaže: „Ono što nepobitno i definitivno dokazuje da je Beograd deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute ništa gore od pariskih ili londonskih. Kasnije smo, naravski, nešto malo zaostali.”

Nisu, kir Simeone, svi zaostali! Borislav Pekić, baš kao Tesla, Pupin, Milanković i Andrić, naš je putokaz ka idealu oličenom u duhu Evrope. I zato se nadam da se ovo obeležje neće pretvoriti u oltar klanjanja i mrmljanja opštih mantri, već će služiti kao spomen nepokolebljive individualnosti i slobodne misli, uz mrvicu ironije i samoironije, što su osvedočene vrednosti Borislava Pekića.

(Govor povodom otkrivanja spomenika Borislavu Pekiću na Cvetnom trgu u Beogradu 2. marta 2016. godine)

U ona već jako davna vremena kada je ovaj čitatelj polazio u školu, a prošle su od toga, evo, već četrdeset tri, četiri godinice, školska lektira je trebala ispuniti nekoliko različitih, što književnih, što izvanknjiževnih zahtjeva. Morala su, po nekom nevidljivom ključu, biti zastupljena djela pisaca iz svih naših republika i pokrajina, ali i reprezentativna djela svjetske književnosti, s također izbalansiranim odnosom pisaca iz zapadnoga i istočnog civilizacijskog kruga. Uz to, u školskoj su lektiri trebala biti zastupljena djela u kojima će se temeljito obraditi tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Ali nije smjela ostati po strani ni odgojno-pedagoška svrha književnosti: lektira nas je trebala poučiti kako da budemo bolji ljudi. I na kraju, možda i najvažnije: nakon svršene osnovne škole, te četiri razreda srednje, učenik je morao proći kroz cjelokupnu povijest svjetske i nacionalnih književnosti, od Kalevale do Samuela Becketta i od “Smrti majke Jugovića” do Marinkovićeva “Kiklopa” i Selimovićeva “Derviša”.

Tako je to bilo između 1972. i 1984, koliko je nada mnom provođen pedagoško-obrazovni eksperiment, sve s reformom obrazovanja i kurikulumom, koji se u to vrijeme nekako drukčije zvao. Nakon 1990. stvari su se, koliko sam saznavao od neke nove djece i njihovih roditelja, minimalno promijenile. Iz lektira su, uglavnom, nestali pisci i djela drugih južnoslavenskih književnosti, a tekovine revolucije zamijenjene su stečevinama nacionalnog preporoda i samoosvještenja. Pritom je ostao onaj finalni zadatak: da po svršenoj srednjoj školi učenik u idealnom smislu postane nekvalificirani profesor opće književnosti.

Posljedice školske lektire bile su i ostale pogubne. Promatrao sam to na svojim školskim drugovima i drugaricama. Na sebi, naravno, nisam, jer sam ja sve te knjige, i mnogo više od toga, već bio pročitao godinu-dvije unaprijed. Iz moje perspektive, lektire je uvijek bilo nedovoljno, i bila je preuska. Kao što je matematike uvijek bilo previše, i zahtijevala je od učenika natprirodnu inteligenciju. Rezultat je na kraju bio taj da sam se ja matematike oslobodio kao najveće životne napasti tako da joj se nikad ne vratim, kao što se većina mojih supatnika oslobodila lektire tako da više nikad u životu ne pročitaju nijednu ozbiljnu knjigu.

“Popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje”, priložen kao dodatak “Nacionalnom kurikulumu nastavnog predmeta hrvatski jezik”, koji je sačinila skupina eksperata iz cijele Hrvatske, redom učitelja, nastavnika i profesora osnovnih i srednjih škola, prvi je ozbiljan i hrabar pokušaj da se stvari preokrenu i da školska lektira više ne bude neprijateljem svih budućih čitanja. Ovako koncipirana lektira, dakle, nije namijenjena učenicima kakav sam ja – jer će takvi i bez pomoći škole već pročitati i “Don Quijotea”, i Marka Marulića, i Bibliju, sve od korica do korica – nego je namijenjen onoj običnoj i normalnoj đačkoj populaciji, koja je sumnjičava prema knjigama i književnosti. Smisao ovako zamišljene lektire bio bi da se u što većoj mjeri otklone njihove sumnje. Golema ambicija, ali posve europska! Naime, već desetljećima u naprednim zemljama zapadne Europe smisao je lektire u stjecanju čitateljskih navika – ili, bolje rečeno, ljubavi za čitanjem – prije nego u savladavanju povijesti književnosti.

Kod nas se školska lektira oduvijek doživljavala kao neka vrsta nacionalne antologije. Pisac koji uđe u lektiru – i to, ne daj Bože, još za života – bolji je i važniji od onoga koji nije ušao. A puno je njih koji su dobri i važni, i sve će učiniti da potvrde svoju važnost. Pritom, izbor školske lektire povjeravan je sveučilišnim profesorima, akademicima i povjesničarima književnosti – sve nekim ozbiljnim ljudima koji nemaju profesionalnog dodira s djecom, i strašno im smeta kada im ta balavurdija larma pod prozorima – iz čega je proizlazila i fatalna neprimjerenost odabranih naslova. I još nešto: školska lektira oduvijek je bila politički projekt…

Sve je to u najnovijem prijedlogu izbjegnuto. Ali prije nego što pomislimo da smo ostvarili povijesni napredak, i da napokon imamo dobru vijest iz Hrvatske, posumnjajmo da će od ovog Kurikuluma išta biti, i da će biti prihvaćen ovakav prijedlog školske lektire. Zar zbilja mislite da bi se u nas moglo dogoditi to da djeca za lektiru čitaju “Harryja Pottera” i izučavaju pjesničko djelo Džonija Štulića, umjesto da dešifriraju leksičke i značenjske slojeve u djelu Petra Hektorovića? Volio bih da tako bude, iako duboko sumnjam. Volio bih, naime, da stari Hektorović, kao i Marulić ili Homer i Shakespeare, ostanu što dalje od lektire – i to na mnogo radikalniji način nego u prijedlozima Kurikuluma – jer je to jedini način da im se bivši đaci jednoga dana vrate i obrate. Mnogim velikim piscima – naročito onim starim – ništa nije toliko naškodilo kao pojava u školskoj lektiri. Marko Marulić, osim što je otac hrvatske književnosti, i veliki pjesnik u čijemu jeziku, odvažimo li se odrasli na čitanje, možemo uživati, mimo svoje volje i htijenja jedan je od otaca funkcionalne hrvatske nepismenosti. Nepismeni su, naime, svi oni građani i građanke koji u protekloj godini nisu pročitali nijednu ozbiljnu knjigu. A u nepismenost su ih uveli loši sastavljači školskih lektira, ti najgori neprijatelji čitanja u Hrvata.

Autori Kurikuluma i sastavljači lektirnog prijedloga zadržali su, iako u razumnoj mjeri, imperativ učeničkog savladavanja cjelokupne književne povijesti. Ali su lektiru otvorili suvremenosti i svakodnevnom životu, učinili je aktualnom i u najvećoj mjeri zabavnom. Da bi stvarno funkcionirao, ovakav bi koncept trebao biti podložen radikalnim izmjenama, recimo u roku od svake četiri godine. Ono što je današnjim klincima zabavno i uzbudljivo, onim sutrašnjim više neće biti. Knjige koje danas djeluju privlačno, sutra će biti zastarjele. Recimo, nama koji smo već jako stari i poraženi u svim svojim školskim i obrazovnim revolucijama i reformama do suza je ganutljivo to što se Džoni Štulić našao u prijedlogu lektire. Ali zar vam se ne čini da bi bilo adekvatnije da su tu Edo Maajka, Rambo Amadeus i TBF? Oni su suvremeni, a Džoni je stariji od roditelja današnje djece.

Lektira je u Kurikulumu podijeljena u pet ciklusa. Peti, srednjoškolski, je najzanimljiviji, jer izborom djeluje najradikalnije. Recimo, tu su se našli i Slavenka Drakulić, s romanom “Mramorna koža”, i izbor poezije Tatjane Gromače, i “Sloboština Barbie” Maše Kolanović, ali i Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Čovjek bez sudbine” Imre Kertésza… Ali i onaj čija će pojava najviše uzrujati puritance, pogotovu one koji ništa ne čitaju: Ante Tomić i “Što je muškarac bez brkova”. Nađu se tu i Murakami, i Dubravka Ugrešić, i Vargas Llosa, i Senko Karuza, ali i grozne knjige i pisci, kakvi su “Mostovi u okrugu Madison” Roberta Jamesa Wallera, po kojemu je Clint Eastwood snimio sjajan film, kao i “Sjena vjetra” Carlosa Ruiza Zafóna. Je li Zafónu mjesto u školskoj lektiri? Naravno da jest. Bestselerima je mjesto u lektiri. Osim što i preko bestselera vodi put u književnost, lijepo je zamišljati diskusiju na satu o Ruizu Zafónu. Tad s nostalgijom poželim da mi je šesnaest-sedamnaest i da se sa svojim rezrednim kolegicama i ponekim kolegom gorljivo prepirem oko ovog pisca. I to je smisao školske lektire. A ima li za profesora hrvatskog jezika veće i bolje stvari nego da mu se razred zakrvi oko neke pročitane knjige iz školske lektire?

Naravno, koješta meni u ovom lektirnom izboru nedostaje. Općenito je, recimo, nedovoljno Branka Ćopića. Ništa osim “Ježeve kućice”. A Ćopić je jedan od onih rijetkih pisaca zbog kojih se u ranim danima ulazi u književnost. Fali mi i Philip Pullman, trilogija “Njegove tamne tvari”, jedna od najljepših modernih bajki, općenito. Komunikativna na intergeneracijskoj razini. Ali najviše nedostaje izbor iz poezije Borisa Marune. I to ne zato što je riječ o jednome od dva-tri najvažnija hrvatska pjesnika u proteklih pola stoljeća – najvažniji pjesnici, kao ni najvažniji prozaisti ne moraju se po kriteriju važnosti naći u školskoj lektiri – nego Maruna nedostaje zato što se preko njega i njegovih pjesama da naučiti i osjetiti što poezija jest i što sve poezija može biti. Osim što je izrazito komunikativan, ovaj je pjesnik u jezičnom i motivskom pogledu nedostižno suvremen. Maruni vrijeme ne prolazi, on je mlađi od najmlađeg hrvatskog pjesništva, mlađi i od današnjih gimnazijalaca kojima bih ga, evo ja, preporučio za lektiru. Ako će se u Hrvata još rađati pjesnici, neka se rađaju kao djeca Borisa Marune.

Na kraju, novinski bi čitatelj svakako mogao biti intrigiran činjenicom da su se i djela ovog čitatelja i pisca – “Sarajevski marlboro” i “Mama Leone” – našla u prijedlogu školske lektire. Jesu li me tom čašću tvorci Kurikuluma potkupili i korumpirali? Jesam li, možda, porastao samom sebi u očima, jesam li osjetio potrebu da sa samim sobom svodim račune dok, eto, stojim pred kurikuloznom vječnošću? Ništa od toga, gospodo draga, baš ništa. Nisam bio fasciniran ni prije petnaestak godina, kada je “Sarajevski marlboro”, tačnije prijevod ove knjige, na neko vrijeme ušao u školsku lektiru u Italiji. Nije me ganulo ni kad je, prije desetak godina, “Mama Leone” ušla u lektiru bosanskohercegovačkih đaka. Tada sam, kao i danas, mislio samo jedno: ne daj Bože da ijednom klincu omrznu sve knjige zbog onih koje sam ja napisao!

Kad bi me stavili pred zid i kazali: “Ili ćemo te strijeljati, ili ćeš biti Montenegrinjac”, odvratio bih: “Strijeljajte!” Jer teško da ima veće sramote od te: biti Montenegrinjac!

U obilatoj knjizi Jezik u poeziji Radovana Zogovića (430 strana velikog formata) na sedamdesetak strana razmotrio sam različite vrste izmjena koje je Zogović,

jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika druge polovine 20. stoljeća, godinama unosio u svoje već objavljene pjesme, i te analize, koje su pokazale da su devet od deset njegovih dorada bile znatna poboljšanja, a često i pogoci “u sridu”, otkrile su neprekidni rast Zogovićevog majstorstva, zapravo njegovog pjesničkog formata.

Jabuku na vjetru, prološku pjesmu iz Prkosnih strofa (1947.) Zogović je konačno dotjeranu stavio kao prološku pjesmu u izboru Žilama za kamen (1969.), a ja sam u svojoj knjizi na osam stranica ispitao, zapravo ispipao, u njoj sve preinake koje su pokazale da Zogović, ni u čemu značajnijem, nije odustao od sebe kakav je bio u Prkosnim strofama, a ipak postao bitno nov i, što je važnije, mnogo veći pjesnik.

Jesenka jabuka, davnašnja poznanica moja,……………….Jabuka jesenka, davnašnja briga moja,
iz obronka raste, pod poljem, iz strmine…………………….u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače.
I vrhom nadrasta polje. I s polja-vjetroboja………………..I granjem nadrasta polje. I s polja-vjetroboja
košave je biju po granju – do krstine…………………………košave je biju od vrha pa do račve.

Jabuku samoniklu! Pod njom je površje sokom…………..Jabuku jesenku. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita.
A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko……..A ona nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim do vrha grane napita…………………….da sokom dubinskim do vrška granje pita.

I pupoljke začne. A ako ih ipak zadjene, –………………….I pupoljke začne. A kad ih, mukotrpno, ipak začne,
tada košave dunu s poljane vjetrometne……………………..s poljane vjetrometne razmahuju se bure ledne.
I ona mira nema, ni sna – da pupoljke u snu razdjene,….I ona mira nema – da pupoljak, uspavan, spolja načne,
da u snu cvjeta, da zorom plodove zametne………………..da u snu cvjeta, da u svitanje plod zametne.

A kad ih ipak zametne, u grču grana i žila,…………………A kad ga zametne, ipak, prenapregnuvši svaki čvorić,
i grane obaspu sićušni zametci ko rese, –……………………i plod se razvija, i u lišću se roda doda, –
vjetrina obori u plodu što cvijetom nije oborila,…………..vjetrina obori u plodu što u cvijetu ne obori,
i voćka u jesen tek pregršt jabuka donese……………………i voćka dohrani tek dva-tri sitna ploda.

Tako se s vjetrom bori. Pod njom je površje sokom…….Tako se s vjetrom bori. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita.
A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko…….A jabuka nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim plodove štiti i pita……………………….da sokom dubinskim životvorno sav plod pita.

(1947.)…………………………………………………………………..(1969.)

Evo i moja analiza prve strofe. To više nije “jesenka jabuka” već “jabuka jesenka” – inverzija koji čini dikciju bližom živom, narodnom govoru – i više nije “poznanica” već “briga”, što iz temelja mijenja pjesnikov odnos prema “junakinji”: ukida rastojanje i pounutruje jabuku, a izraz boji prelivom koji priziva usmenu poeziju (“oj, djevojko, brigo materina!”).

Jabuka više ne “raste iz obronka, pod poljem, iz strmine” nego “u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače”: uklonjena je “strmina”, kao izlišna, jer riječ “obronak” podrazumijeva strminu, čime je izbjegnuto ponavljanje bez pjesničkog učinka, jer se “strmina” javlja i u drugoj strofi pjesme, što svjedoči o brižljivosti s kojom je pjesma dorađivana, i, uz to, riječ “strmina” pomalo je parazitirala u pjesmi, tačnije bila je tu zbog rime “strmine-krstine”.

Značenjski pasivni prezent “raste” pretvoren je u značenjski aktivniji perfekat “izrasla je”, glagol je književno bolje upošljen, rast drveta je postao rast sa rezultatom: jabuka je nadvisila “draču” koja u pjesmu uključuje opreku između divljeg i pitomog, ali i između jalovog i plodnog, stoga ova slika priziva veliku Zogovićevu pjesmu Pohvala grabu u kojoj je “junak” iz naslova nadrastao neprijateljsku šikaru, što još jednom zasvjedočuje da je oblikovno iskustvo stečeno u Artikulisanoj riječi, njegovoj najboljoj knjizi, bitno odredilo dorađivanje starih pjesama, o čemu govori i hrapava rima “drače-račve” koja je mnogo “zogovićevskija” nego rima “strmine-krstine”. I uopšte, sve njegove naknadno dorađivane pjesme u manjoj ili većoj mjeri podsjećaju na velikog jugoslavenskog pjesnika koji je napisao Artikulisanu riječ, a šokirao me kad sam, prvi put u životu, pročitao njegove pjesme objavljene u Krležinom Forumu.

U trećem i četvrtom stihu jabuka “granjem” a ne “vrhom”, kao u prvoj verziji, “nadrasta polje”, što je jače individualizuje i čini je izloženijom vjetrovima. Uz to, “s polja vjetroboja / košave je biju od vrha do pod račve” a ne “po granju do krstine”. Riječ “krstina” nudi teško predstavljivu sliku, jer ni jedno njeno značenje (augmentativ od “krst”; gomila unakrsno složenih snopova; krsta; bolovi u krstima; razne vrste naprava u obliku krsta) – ne uklapa se sasvim u kontekst pjesme: račve drveta se tek za nevolju mogu prikazati slikom krsta, zato izostaje izoštren dojam pune izloženosti životu kakav nudi precizna slika košava koje jabuku “biju od vrha do pod račve”.

Ovo detaljisanje, kakvoga gotovo da nema u Prkosnim strofama, vrlo je često u Artikulisanoj riječi: Zogovićev jablan “stoji krečen / ko šljiva proljećna od prvih račvica do u članak”; njegov grab ima “tetive u navlaci krute kože, / od zemlje, uvis, do samih svitaka brsne zobi”, a pjesnik svojoj maslini zapovijeda: “iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka”. Zogović koji u Artikulisanoj riječi gleda mnogo preciznije, jer je mnogo veći pjesnik, kad je popravljao davne pjesme, trudio se da njihov jezik liši nepoetske neodređenosti.

Ujedno, oštrina ove slike omogućuje polju kojim biju vjetrovi da pjesnički proradi na uvjerljiviji i smisla puniji način: ne radi se tek o svijetu kao razbojištu vjetrova, već i o svijetu u kojem sve, ako je visočije, izraslije, na tom polju biva izloženije udarcima, što mi u svijest odmah priziva Fenereju/Sefereju kakva je bila otkad sam je znao: mada je pošao od “zavičajne strmine kamenite”, Zogović nikad, ni ovdje, nije bio lokalni pjesnik, jer je taj internacionalista planetu zemlju i ljudsku istoriju odavde do egipatskih faraona smatrao jedinim dostojnim poprištem svoje imaginacije, a naknadne prepravke su čistile pjesme od nečeg što može djelovati kao suviše privatno ili lokalno, jer svagda ulagao napor da značenje svojih slika i metafora univerzalizuje.

Mirka Zogović, Radovanova šćer i profesorica romanistike na Filološkom fakultetu u Beogradu, poslala mi je, podavno, njegova sabrana djela u 10 tomova, ali sam dugo odlagao da ih pregledam, jer sam, krajem prošlog stoljeća, radeći knjigu o Zogoviću, pročitao svaki njegov redak. Znao sam jedino da je ta djela priredio Slobodan Kalezić sa kojim sam, vaktile, bio postdiplomac na Filološkom fakultetu u Beogradu. Mnogi od onih koji ga znaju rekli su mi da je izuzetno loš čovjek. “Kakav će drugo i bit?”, kažem. “Devet od deset Montegrinjaca loši su ljudi”. “Kakav je kao kritičar?” – pitali su me. “Srednja žalost”.

Čitao sam šta je Kalezić pisao o Vladanu Desnici: kad montenegrinjski mediokritet tumači našeg pisca svjetske vrijednosti, svaki čas te spopada želja da zaplačeš! Njegov predgovor Zogovićevim sabranim djelima pisao je kritičar koji nekad zna biti i karina, a ta karina liči na avion: što se više diže, sve je manja.

Kad sam sjeo da pregledam Zogovićeva sabrana djela, dlaka je falila da padnem u nesvijest, a evo glavni razlog: Kalezić nije bendao konačne varijante Zogovićevih pjesama, i u sabrana djela stavljao je prve verzije, od Zogovića napravio pjesnika mnogo manjeg nego što jeste, pjesnika po mjeri Kalezićeve male pameti, a o kakvom se zločinu nad poezijom radi bilo bi vam do kraja jasno ako bi ste pročitali moje detaljne analize Zogovićevih sve majstorskijih dorada starih pjesama.

Zogović je neprekidno dorađivao i prerađivao svoje stihove, pojedine strofe i cijele pjesme ne samo zato što su njegovo jezičko znanje i izražajna moć stalno rasli, a oblikovno majstorstvo se usavršavalo pa je u ranijim pjesmama otkrivao ponešto što se može kazati tačnije, ljepše i bolje, već i zato što je bio pjesnik “iz komada”, što njegov pjesnički svijet prožima jedinstvo visokog stepena, stoga ni jedna od faza njegovog razvoja nikad nije bila zauvijek prevaziđena, ništa u njegovu pjesništvu nije bilo konačno iživljeno i dovršeno, jer se držalo na uvijek istim temeljnim emocijama koje su se trajno napajale sa nekoliko bitnih vrela, i neprestano su se produbljivale, jer je njihova artikulacija postajala sve preciznija, snažnija, zrelija. Njegovo pjesničko biće i izraz u kojem se to biće artikulisalo bilo je vječno nedovršeno, njegove pjesme su stalno ostajale u stanju nedefinitivnosti, jer se nikad nije znalo koji bi novi preliv smisla, u naknadnoj doradi, mogle dobiti emocije iz ranijih stihova.

Često je tim doradama, i kad su sitne i skromne, kad nisu htjele biti više od unošenja tačnije riječi, postizao mnogo više, jer su oslobađale podzemne energije u jeziku. Mnogo češće, te dorade su značile skok iz poznatog u neočekivano, iz klišea u originalno, a nekad nisu bile samo korekcije grešaka već i odbacivanje obrazaca stare i traženje oblika nove poetičnosti, a sve to skupa njegove stihove je dizalo na višu ravan umjetničkog postojanja.

U pjesmama čija je artikulacija ostala na pola puta, prepravkama je uspijevao da iz jezičkih sredstava iscijedi više, da realizuje neiskorištene mogućnosti riječi koje su mu date. Nekad su takve preinake unosile u pjesmu posve nove “rukavce” smisla, a nekad snažnije fokusirale značenja koja su u pjesmi bila prisutna, ali raspršeno, difuzno, stoga je preciziranje jezika i slike značilo jaču kristalizaciju i kazanog i nagoviještenog. A pošto se utančavalo i izoštravalo njegovo čulo za pjesmu kao cjelinu, poetski učinci naknadnih dorada znali su biti mnogo dublji i dalekosežniji nego što se možda i namjeravalo. Ukratko, u konačnoj redakciji, njegov stih je postajao sažetiji, akustički bolji, slikovno precizniji, smisaono bogatiji i eksplozivniji, u pjesmu je uneseno više života i akcije, više osjeta neposredne stvarnosti, ali su dorade oslobađale i formotvorne sile u jeziku, stoga je njegov stih postajao poetski uređeniji što znači i smisaono složeniji. Najzad, u najsrećnijim trenucima, prepravke su značile mala jezička, izražajna i slikovna otkrića. Ali sa svakom uspjelom prepravkom nisu bile na dobitku samo pojedinačne pjesme već i njegov pjesnički svijet kao cjelina, koji je postajao sve jedinstveniji, sve premreženiji unakrsnim vezama, iznutra sve srasliji. Njegove prepravke težile su da pojedinačne pjesme, vrijednošću i značenjem, učine što bližim onom najboljem u njegovu djelu. Slobodan Kalezić, oličenje urođene montengrinjske osrednjosti, kao priređivač Zogovićevih sabranih djela na sve ovo se popišao!

Na kraju ću iz svoje knjige uzeti, nasumično, još jednu analizu.

Pjesma U zemlji gdje je kažnjivo pisati pjesme iz Prkosnih strofa pjeva čas kada, ponesen radničkim štrajkom, pjesnik sluti da u njemu “navire, ko pod krtičnjakom izdan” nova pjesma:

Koračam zanesen ulicom. Ključeve koračam. Da probiju!
I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne ciklama.
A agent za mnom ide. Sjenku mu osjećam kao zmiju.
– Hvata me, ledi, sputava po nogama.

Nakon trideset i tri godine, ova pjesma je dorađena u knjizi Žilama za kamen i citirana strofa je postala neusporedivo jača, valjda i zato što je Zogović negdašnjeg sebe bolje vidio sa razmaka:

Idem ulicom stišan. Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija!
I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne lišće.
A agent ide za mnom. Sjenka me njegova dotiče kao zmija.
Hvata me, sputava, dok sam nad strofom nezaštićen.

Slika pjesnika koji strepi da ga “ne dotakne lišće” mnogo je bolja od slike “da me ne dotakne ciklama”: taj otmjeni cvijet iz graždanske lirike bio je očito u sukobu sa kontekstom pjesme, jer u proleterskom svijetu nema ciklama, a mladi Zogović jest bio istinski proleter, što je mila majka u poredbi sa Zogovićem koji u socijalizmu, od 1949. godine do smrti, nigdje nije mogao dobiti posao.

Dok čeka da probije “prvi ključ” tog “izvora pod krtičnjakom”, pjesnik “strepi” ne samo od susreta sa znancem, jer bi morao izići iz sebe, što bi značilo da svojoj pjesmi mora reći zbogom, već i od lišća, jer je postao sav nutrina, sav “usebljen” – jedna od njegovih uspjelijih kovanica – pa bi i lišće svojim dodirom, zato što dolazi spolja, što znači upad vanjske zbilje, obamelo “prvi srok da proklija”.

Zatim se javlja agent čija ga sjenka “dotiče kao zmija”, više je “ne osjeća kao zmiju” i ova taktilna slika je moćnija, poetski dublje ovjerava osjetljivost u stvaralačkom času nagoviještenu strepnjom da ga “ne dotakne lišće”. Iz četvrtog stiha uklonjena je jezička nespretnost “sputava po nogama”, umjesto “sputava noge”, čemu je očito bila kriva rima, a kad su noge izbačene kao višak, to sažimanje je pojačalo duhovno značenje “sputavanja”: agentova sjenka ga sputava više kao pjesnika nego kao člana partije u ilegali, a posve nova i izvrsna slika “nad strofom nezaštićen” produbljuje osjećanje ranjivosti dajući mu mnogo složenije značenje: pjesnik koji se boji čak dodira lišća, i takoreći kožom osjeća zmijsku studen agentove sjenke, bez odbrane je pred životom baš u trenutku kad mu se, praveći pjesmu, do kraja predaje. A ako ćemo pravo, stihovi najčešće i jesu raspjevana nezaštićenost.

U konačnoj redakciji jedinstvo ove strofe maksimalno je pojačano, čemu doprinosi i pridjev “stišan”, umjesto “zanesen”, ne samo zato što je to bila da ne kažemo laž – Zogović se prištio od poezije nastale iz “zanosa” – a ono spada u klišeje, koji uostalom i jesu laži, već i zato što je Zogović, kao čovjek i kao pjesnik, sličio Ljermontovljevom jedru koje “traži buru, kao da je u buri spokoj”, ali ovaj veliki borac znao je biti još veći liričar, stoga mu vjerujemo da puna tišina bića kad se javljaju stihovi može biti narušena čak i dodirom lišća. I kad je, kao pjesnik, bio gromovit ali istinski, oseća se da govori iz “stišanosti” bića usredsređenog na cilj, što je najčešće značilo na dušmana, kao što strijelac zadržava dah prije nego što povuče obarač.

U doradi je precrtana i sintagma “ključeve koračam” i zamijenjena preciznijom slikom: “Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija!” Rađanje pjesme prvo postaje šibanje vrela iz zemlje, potom klijanje sjemena, a “ključ” može značiti i da rime, jedna po jedna, otključavaju u njemu pjesmu, pa ipak bi možda trebalo žaliti za tim “ključevima” koje “korača”, jer stihove nije pisao nego bi ih u hodu smišljao i potom zapisivao, o čemu je ostavio opširno svjedočanstvo u intervjuu sa Jeftom Milovićem. Čini se po sebi razumljivim što su u njemu koji je svoje pjesme ishodao, u njihov dugi stih unosio ritam vlastitog koračanja, priče o pjesničkom “zanosu” budile odbojnost, a još je razumljivije što Zogović koji je stvarao u hodu nikad nije mogao, kao za pisaćim stolom, biti leđima okrenut ni svijetu ni čitaocu, zato su njegove pjesme koje su htjele mijenjati svijet na prvoj razini značenja vrlo komunikativne, pa je valja i zato naknadno izbacio spreg “ključeve koračam” kao previše zapetljan. Ili možda kao jezički rogobatan?

3. U ove dane kad mi se život sveo na šetnje Sarajevom, nije mi se jednom desilo da iz svakodnevnih hodanja srčanog bolesnika kući donesem gotovu pjesmu koja kao da se sama od sebe složila u glavi, a ovo pominjem zbog dvije stvari: a) uvijek, ama baš uvijek, prve se jave rime, i b) to zaista jesu trenuci stišanosti skoro do nepostojanja. Time hoću reći kako mi je danas Zogovićeva ispješačena poezija mnogo razumljivija nego prije osamanestak godina kad sam o njoj pisao doktorat. U mojim očima će, izgleda, do smrti da raste pjesnik koji je, u svojim knjigama, do smrti rastao.

4. Zaista vam kažem, kad bi mi ponudili da biram: ili ćeš biti leš, ili Montenegrinjac, odvratio bih snokta: lijepa je ljepota biti leš u poredbi sa sramotom koja se zove – biti Montenegrinjac. Pod Montegerinjcima podrazumijevam Crnogorce svih nacija i vjera, a

alobodani kalezići su puna mjera njihove kreativnosti koja budi želju da se, kao na sahrani, razvičeš bijući se desnicom u prsa: “Oooooo lele mene, Crna Gorooo!”