Krajem austrougarske vladavine u Bosni, u ono zlatno doba na prijelomu vjekova, kada se sve činilo mogućim, vraćaju se s bečkih, minhenskih i krakovskih akademija prvi školovani domaći slikari. Prije risanjem i slikanjem bavili su se stranci, bečki geometri, europski putnici, špijuni, vojni i muzejski crtači, koji su, fascinirani predjelima novootkrivene zemlje, duhom i atmosferom orijentalnih gradova, fizionomijama domorodaca i krajolicima divlje prirode, izrađivali bezbrojne vedute, što će biti preštampavane po metropolskim časopisima i prema kojima će biti formirana neka tipizirana, uglavnom lažna, slika Bosne i Istoka. S prvim domaćim slikarima dolazi kraj pukom ilustriranju, odrazu i senzaciji tek viđenoga, a Bosna najednom dobiva svoje impresioniste, rane ekspresioniste, akademizam i secesiju… To začudno miješanje orijentalnih motiva i okcidentalnih stilova, kojem bismo svjedočili za onih danas već davnih izložbi nacionalne baštine u Umjetničkog galeriji Bosne i Hercegovine, a kojim je bila obilježena i stalna galerijska postavka, nešto je što bi vrijedilo opet vidjeti i što je za Europu općenito ostalo neviđeno i neistraženo.

Među tim prvim bosanskim slikarima brojni su hrvatskoga, bosansko-katoličkog porijekla, ili su rođeni s one strane Une i Save, i u Bosnu su došli kao djeca kuferaša. Karlo Mijić, Petar Šain, Karlo Afan de Rivera, Ivo Šeremet, Adela Ber, Lujza Kuzmić… rani su klasici bosanskoga slikarstva, čija imena su u Hrvatskoj ili savršeno nepoznata, ili ih znaju samo specijalizirani kunsthistoričari, koji se bave lokalnim refleksima epohe. Za razliku od pisaca, čija su djela i životopisi mogli poslužiti u nacionalne svrhe, slikari se ne koriste jezikom, pa zato u Zagrebu i nije bilo interesa. Samo to bi mogao biti razlog što su Ivo Andrić, ili čak i Mak Dizdar tobože inkorporirani u hrvatsku književnost, a Karla Mijića nema među hrvatskim slikarima…

Najzanimljiviji je, ipak, slučaj Gabrijela Jurkića. Taj plahi čovjek u slikarstvo je ušao uz fanfare i pohvale, kada mu je 1911, po povratku sa zagrebačkih i bečkih studija, u Društvenom domu u Sarajevu organizirana velika izložba. Na čas je bio zvijezda, naročito u redovima nacionalno svjesnih Hrvata i Štadlerovih crkvenjaka, a onda ga je u Bosanskoj vili Dimitrije Mitrinović sastavio sa crnom zemljom. U briljantno napisanom tekstu odrekao mu je sve osim nešto malo talenta, a Jurkić umjesto da posrne, ali i preboli udarac, praktično je odustao od svega. Ali to ne znači da je prestao slikati, upravo suprotno. Samo je prestao biti akter lokalnoga i nacionalnog likovnog života, odustao je od suvremenosti, odrekao se stilskih moda i formacija, i sasvim iskočio iz epohe… Do kraja života je marljivo slikao, ništa drugo nije ni radio, ali tako da ostane izvan svakoga slikarskog društva i svake likovne povijesti. U vremenima kada su se radikalizirale likovne prakse, dok su se drugi bavili apstrakcijom, enformelom i krajem slikarstva, Gabrijel Jurkić slikao je pejsaže – bosanske planine i pašnjake, onako kako ih okom vidi – mrtve prirode i nabožne teme. Slikao je tako da ga Dimitrije Mitrinović više nikad ne primijeti.

Kada je 1974. umro – a umro je, ironijom sudbine, baš na Dan mladosti – Gabrijel Jurkić je predstavljao cijelu jednu povijest umjetnosti, koja se odvila mimo one službene, kojoj su pripadali svi drugi. Umro je u Livnu, u franjevačkom samostanu na Gorici, gdje je posljednjih desetljeća živio i radio, ostavivši iza sebe na stotine, a vjerojatno i koju tisuću, ulja manjih formata. Slikao je svakodnevno, gdje god bi se zatekao, u što god bi gledao, ali, ipak, najviše prizore bosanske gorske prirode.

Gabrijel Jurkić bio je prvi i najvažniji slikar bosanskohercegovačkog međuratnog građanstva. Njegove su slike visile po zidovima sarajevske gospode, poštanskih direktora, ali i sitnih činovnika, učitelja, ne dostižući nikad neke naročito visoke cijene. Za razliku od većine svojih ispisnika, Jurkić nije bio slikar grada. Njegova je Bosna bila divlja i surova zemlja, u kojoj mimo Isusa Krista, skupine kosaca i žena koje sakupljaju sijeno, zapravo niti nije bilo ljudi. Da, bilo je i njega, na skrupuloznom autoportretu, kojim dominira razapeti Spasitelj u pozadini…

Najvažnije Jurkićeve slike u posjedu su Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, samostana na Gorici i obitelji koja živi u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina u Klovićevim je dvorima upriličena velika monografska izložba, na kojoj se moglo vidjeti ponešto od svega toga. Najznamenitije njegove slike, “Visoravan u cvatu” i “Vila naroda moga” vlasništvo su sarajevske galerije. Skoro sva kasnija djela su kod livanjskih fratara. Ali onoga što je radio od “Vile naroda moga” (koju je ismijavao Mitrinović) do “Sunčanih zraka nad Livanjskim poljem” nađe se posvuda. Od sarajevskih dućana s umjetninama, po kojima unuci nekadašnjih građana pred odlazak u Toronto i Perth rasprodaju viškove uspomena, do kaptolskih prodajnih galerija, posvuda se nađe poneki Jurkić. Za tisuću-dvije eura prodaju se remek-djelca, čija je cijena u najvećoj mjeri određena time što Gabrijel Jurkić više nikom ne pripada, nijednoj nacionalnoj kulturnoj i likovnoj povijesti, nijednom građanstvu. Po tome on nije jedinstven. Ista je sudbina zadesila i druge Hrvate među bosanskim slikarima iz prve polovine dvadesetog stoljeća, ali i većinu Srba. Nevjerojatno je čega se sve, i po kakvoj cijeni, može naći po zagrebačkim i beogradskim buvljacima, ali i čega je sve, početkom devetesetih, bilo po donjogradskim deponijima krupnog otpada.

Kada bi se ovaj čitatelj bavio kolekcionarstvom – za što, naravno, nema novca, ali i da ga ima, ne bi to radio – skupljao bi djela upravo tih bosanskohercegovačkih slikara, grafičara i kipara, koji su posthumno ostali bez domovine i bez konteksta. Osim tog začudnog spoja zapadnih škola i stilova, i istočnih kultura i identiteta, kakvog nema više nigdje, osim, na neki drugi način, u Istanbulu s početka dvadestog stoljeća, nigdje se kao na djelima ovih umjetnika i umjetnica ne iščitavaju posljedice jedne nedovršene modernizacije, i nigdje se na takav način ne raspoznaju šavovi vjekova i civilizacija.

Gabrijel Jurkić u toj priči ima svoje zasebno mjesto. Sam po sebi velik, prisan, a svemu i svima tuđ, konzervativan do apsurda, sav arhaičan i jučerašnji, jednom bi mogao postati cijenjen kao slikar izvan svih epoha. Jednom bi ti maleni pejzaži – s autorovom privatnom posvetom na pozadini slike, i zahvalom za učinjenu uslugu – mogli skupo koštati. Iako, ni to ne bi smio biti cilj ozbiljnog kolekcionarstva. Skupljanje slika je poput tradicionalnog romana: slaganje mozaika jedne biografije, epohe, prostora… U tom je pogledu Jurkićev mozaik nevjerojatno privlačan. Povijest njegova života povijest je neke veličanstvene samoće.

Ovih dana u Zagrebu slave njegov sto trideseti rođendan. Formirani su rođendanski odbori, održat će se pozdravni govori, bit će objavljene prigodne rasprave… Ali mozaik će ostati jednako rasut, a Jurkićev slučaj neobrađen u ovome jeziku. Takvo nevjerojatno obimno slikarsko djelo išće jednako široku i zahvatnu priču. Nju nema tko da ispriča. Nakon Dimitrija Mitrinovića sve je ionako bila šutnja.

Zašto mislim da je danas petak, danas je ponedjeljak.
Početak tjedna, petak je njegov zadnji radni dan. Ispred subote
I nedjelje, dana odmora većine. Dana opuštanja i ljubavi, obitelji
Na okupu, snova o danima uspjeha koji počinju od ponedjeljka.
Vrijeme obnove energije potrebne za sve naredne dane.

Zašto danas mislim da je subota,
Danas je utorak, drugi dan tjedna, iza njega je srijeda, tek sredina
Čovjekova umora na poslu.
Zašto danas mislim da je nedjelja i zašto je moja misao već željna
Odmora od stvarnosti već u ponedjeljak? Nisu li danas
U Bruxellesu odjeknule tri
Bombe, nije li i u ponedjeljak već bio utorak, odmah iza njega i
Petak. Subota i nedjelja tek trebaju doći.
Ako je ponedjeljak bez bombe isto što i utorak s bombom,
Što će mojoj misli petak, što će joj i subota i nedjelja.
Danas nije ponedjeljak, zašto mislim da je danas petak,
Danas je sramni utorak, dan
Kukavica i mrzitelja života.

Umoran sam od kukavica i mrzitelja života, na svakom početku tjedna
Donose mi zbrku. Oni su jedini krivci što mi je i utorak ponedjeljak,
Srijeda iza petka, četvrtak iza subote.
Subota i nedjelja
Kao i utorak.
Što je i u Sarajevu utorak kao što je i u Bruxellesu bio toga dana.
Da, toga dana. Na utorak, a ne na ponedjeljak.

*

Sarajevo, 22. ožujka 2016.

Kost nosi kostim
Kost Mićun kost Mirso kost Mate
Kost mijenja kostime time –
Mesa se zovu, kosti se traže

Koštanina je naplata u kostima
Kostarina košta ime
Koštana dok pleše srž

U Omarskoj pred demperskom halom
Na pisti šmrkovima prali četvoricu logoraša
Staraca, s njima tokarski majstor
Faruk H. jednonog i gol, oslonjen na štaku

Svi padali goli od siline atmosfera
Faruk H. jednonog stajao šmrk ga promašivao
Popodne ih strijeljali

Dvadesetri godine kasnije
Faruka H. našli u tri masovne – ruke u jednoj

Glava u drugoj, noga u trećoj, i štaku našli
U drugoj, okoštalu i opranu
Pa je dodali tokarskom majstoru u plahtu
Koštana da pleše srž

Otkad je 21. studenog 2015. na portalu Jutarnjeg objavljena računica strave, odlazi u krevet sa zebnjom i dugo čeka san. Teroristi su na masakr u Parizu potrošili samo 7.000 eura. Sate i sate provodi u slovima te računice i znamenkama te njezine brojke.

U svakome snu ubijaju ga rafali i muče ga iste studene misli kojima provjerava: koliko je ono novinska agencija zabilježila mrtvih, a koliko ranjenih? Odgovor mu dolazi iz njezina teksta s kojim stalno vodi mučne noćne razgovore: Militanti ubili najmanje 130, a ozlijedili više od 350 ljudi. U svakom snu taj ga njezin tekst podsjeća: Na to su potrošili samo 7000 eura. Samo osam fanatika, dakle, ostvarilo je taj nezapamćeni pokolj. Bilo ih je osam, sedam ubijeno, jedan u bijegu. I u svakom snu se čudi: Zar su u svom pohodu na smrt nevinih fanatici bili baš tako štedljivi? Koristili kalašnjikove, municiju, samoubilačke pojaseve kućne izrade, unajmili su automobile i stanove – šapuću mu slova. Imali su pojaseve kućne izrade, koji su bili napunjeni plastičnim eksplozivom TATP Sotonina majka. Pojasevi su ih koštali nešto više od 150 eura. U skupom Parizu unajmili su vrlo jeftino dva stana, jedan na tjedan, drugi na tri dana, ukupno oko 680 eura. Samo. I renta-a carovim Volkswagenom Polo, Seat Leonom i Renault Cliom vozili su se od Bruxellesa do Pariza sasvim jeftino.

Putovali su iz Sirije do Francuske za oko 1.200 eura. Samo. Tako je jeftin život, na svom vrelom jastuku, iz noći u noć, ponavlja u svakom svom snu: samo 53,85 eura po osobi. U tome saznanju od te računice uvijek drhti: Sedam tisuća eura podijeljeno s najmanje stotinu trideset ubijenih, to je 53,85 eura. Točno. Vrlo jeftino. A ako se ubijenim dodaju i sedmorica ustrijeljenih bombaša, sve je još jeftinije. Jer ljudski život je ljudski život. Za liječenje i oporavak povrijeđenih, dakle, ne ostaje gotovo ništa, razvija u svakom snu i vlastitu računicu. A i što će preživjelim život ako je tako jeftin. Ali, jedan je ubojica još uvijek u bijegu, kako zaspati i kako ne očekivati preživjelog usred sna i usred dana. I njegov je kalašnjikov jeftin, kao i njegov život, kao i pojas Sotonina majka.

U krevet odlazi s istom računicom i napušta ga s njom. I u svakome je danu nesiguran, u prošlosti ga uvijek dočeka isti nemir: Život mu je bio jeftin i u Sarajevu gotovo četiri gladne zime. Jeftiniji od cigarete. I od čavla, i od zrna riže, od metka pogotovu. A jeftine ubojice i dalje prijete. Dolaze. Stalno su na svojim jeftinim putovanjima. Kako, dakle, pobijediti strah i hoće li ga uspjeti savladati neizvjesna budućnost? Jer, jeftino je oružje, jeftine su ubojice, sve jeftiniji su naši životi.

Sva dobra, eto, samo su u zlu. I u njegovom je snu, koji se iz noći u noć stalno obnavlja, upravo tako. Jeftin je život, jeftini su i tvorci i proizvođači zla. Čovjek je na vrhuncu svog napretka i u tome. Vrlo savršenog napretka, bez svake sumnje. Sve što po danu o tome sazna, noću se preseli u njegovo tijelo, na jastuk. Koji nije samo njegova bomba, ne samo za njegov vrlo jeftin život. Kao što nije ni jastuk. Jastuk čovječanstva.

20. prosinca 2015.

Foto Miljenko Jergović

*

Jednom davno ljudi se nisu obazirali na kameru.

Nisu zazirali od fotografiranja.

Ako bi vas nepoznati fotograf snimio na ulici, to niste doživljavali kao zadiranje u vašu privatnost.

U to vrijeme samo se slavnima vrijeđala privatnost, a slavnih nije bilo mnogo. Ako ste anonimni, mogu vas slikati do mile volje. Između vas i vaše slike postojala je razlika. Slika nije bila privatnost.

Bilo je to zlatno doba žive ulične fotografije.

Onda se sve promijenilo.

Poslije ni bližnje niste mogli tek tako slikati.

I bližnji su stekli privatnost.

Sve dok se nisu pojavili čarobni telefoni, telefoni s fotografskim aparatom.

Nitko ne mora znati što upravo radite: pretražujete li imenik, pišete poruku, surfate internetom…

Ili fotografirate.

Bez čarobnog telefona ni ova fotografija ne bi bila moguća.

malim slovima: sjedim u centrali na dorćolu. pored mene za stolom sjede žarko korać i neki bezbednjaci, bulevardijeri. nešto je tu nejasno. glasni su, pa se ne osjećam loše što sve čujem. jedan od njih, sin nekog generala, priča kako je njegov otac jednom prilikom otišao do generala ljubičića, saveznog sekretara za narodnu obranu, da mu kaže nikola, nas nekoliko generala smo nešto razmišljali, ako bi mogao da preneseš starom….a ljubičić će pre nego što mi kažeš, već si napravio tri greške.

prvo, šta generali ima da se grupišu.
drugo, šta generali ima da misle.
treće, šta generali ima da poručuju maršalu.

– Čim sam se rodio – odmah se razbolio. U bešici bolovao i svi mislili da neću dugo. Babo išo hodžama da mi zapišu, seoskim hećimima, i ko zna u koga sve još nije čudo isko. Svi mu jedno kazivali: neće mali dugo. Majka me ljuljala i plakala – znala jadnica da me može umjesto uspavati, usmrtiti. Kad bih usnio, odmah bi me budila, pa opet iznova – ljuljala i ljuljala. Prolazili tako dani, a ja nikako da izdahnem. Babo ništa nije radio – njive počele zarastati, a stoka, ja od gladi, ja od prepuna vimena, zapomagati. Komšije ćulile sa strane ne bi li smrt uhvatili na djelu, a babu, kad bi ga sreli, tapšali po ramenu.

– I kako preživi?

– Jednog dana došo filanac da popisuje duhan. Kad je vidio babu onako snuždena, pito ga šta mu je, i babo ga doveo u kuću, da i on vidi dijete na samrtnoj postelji. On me pogledo i reko: Neće mali bez trnova koca.

– I ti preživio…

– Vidiš đe jesam…

– Ali šta je filanac uradio?

– Ništa. Znao.

Zamisli avion koji leti.

Crven je, malo je smiješan, izgleda kao nacrtan.

Nema nekih specijalnih oznaka po sebi, tu i tamo neka slova i brojke koja tamo moraju biti, pa ih onda ni ne primjećuješ.

Pilot crvenog aviona je tužan. Zbog čega, nije bitno.

Daj ne dramatiziraj, molim te, ne pada mu na pamet da se, šta ja znam, surva ili pogine. On je jednostavno tužan. Odlučio je malo letjeti, možda ga prođe. Nije bitno.

Lagano skida maramu sa vrata. Marama je, pretpostavljaš, crvena.

Pilot pušta maramu da odleti iz aviona.

Maramu vjetar nosi potpuno nedefinirano, lagana je.

Sad zamisli čovjeka koji pravi ogradu oko kuće. Točnije, počinje praviti ogradu. Prva daska ide uz zid i mora biti ravna da bi one poslije nje bile ravne. Majstor prislanja dasku uza zid, a uz dasku prislanja vagu. Daska mora biti ravna. Zbog čega, ne znam, ali čovjek nikako ne uspijeva namjestiti dasku.

Vjetar donosi maramu na čovjekovu desnu ruku, to jest, onu kojom drži dasku. Čovjeka je marama iznenadila, ruka mu se pomakla. Pogledao je maramu, dasku, a zatim i vagu.

Uhvatio je ravnotežu. Zakucao je dasku i sretan zapalio cigaretu.

Hodajući uz zamišljenu ogradu, primjećuje crvenu kantu prljave vode koju je zaboravio izliti. Čovjek uzima kantu, odlazi iza kuće i proliva kantu, ne gledajući gdje pada voda.

Zamisli mačku. To jest mačkicu. Malu, sivo-bijelu. Iako je ničija, mogla bi biti svačija. Slatka je, naravno. Pa tko, za Boga miloga, zamišlja ružne mačke?! Što se tiče mačke, ne brini. Zna se brinuti za sebe.

Sjećaš se kante? E vidiš, čovjek nije znao gdje izliva vodu, a izlio ju je ravno na našu zamišljenu mačku. Nenamjerno, zaboga, pa nije ju vidio. I probudio ju.

Mačka je malo frknula i uvrijeđeno otišla na neko mirnije mjesto da se odmori. Prolazeći pored vrta, onako mrzovoljna, malo je otresla vodu sa svog lijepog krzna.

Zamisli sad cvijet. Crveni cvijet, koji mirno raste u vrtu. Lijep je to cvijet, jer svi znaju da su jednostavni cvjetovi najljepši. Međutim, dugo nije padala kiša, pa se cvijet pati. Bilo koja kap dobro bi došla. I kapi su stigle. Doduše, s mačke koja se otresala, ali cvijet za to nije bilo briga. Bitne su kapi.

Jesi li zamislila taj cvijet?

E, poklanjam ti ga.

*

(Ova pričica nastala je prije desetak godina prema stripu Magde Dulčić koji sam pročitao davno, u nekom sjajnom domaćem strip-magazinu kakav više ne postoji. Magda Dulčić, jedna je od naših najvećih umjetnica. Ovaj cvijet je oduvijek bio namijenjen njoj.)

O jednoj pjesmi Hamze Hume

Nakon 1945. započinje pjesnički obračun s Bogom. Jedni to rade iz uvjerenja, drugi po nalogu povijesnog trenutka, treći zato što misle da bi im moglo pomoći da postanu bolji i uvaženiji pisci, ali je pravilo – nepisano i neizgovoreno – da se svatko s Bogom obračunava u skladu s vlastitom vjerom i nevjerom, zadanom u zvuku i smislu svog imena i prezimena, i tradicije u njemu namrle. Branko Ćopić kroz usta Nikoletine Bursaća tako udara po pravoslavnom Bogu, dok se Skender Kulenović razračunava s Allahom. Godinama kasnije, Ranko Marinković piše “Gloriju”, nasuprot vlastitom klerikalizmu, i vjeri u katoličkog Boga. Nitko ne dira u tuđe, a ako dirne, pjesma, pripovijetka ili roman pođu mu u propast, tako da ih se uskoro više nitko i ne sjeća. Istina, jednako su tako zaboravljani i obračuni s vlastitim Bogom, osim u onim rijetkim i blagoslovljenim slučajevima kad se baš i nije znalo huli li pjesnik ili se Bogu moli, udara li po Svevišnjem ili, možda, po Partiji i po bogohulnicima.

Tako se ni u Ćopićevom ruganju danas ne može poznati je li se rugao vjeri u Boga, ili se rugao onima koji se toj vjeri rugaju. Je li Nikoletina bio u pravu kada je oglasio smrt Boga? Je li on doista u to vjerovao, ili se izokretom rugao onima koji su u nevjeru vjerovali i kojima se u času pobjede pričinilo da Boga nikakvog nema? Godine 1945, ili neke sljedeće, činilo se da je prvo, danas se čini da je skroz drugo. Nikoletinu Bursaća danas bi se moglo izučavati po manastirskim ćelijama i teološkim kolegijima kao tajnog branitelja vjere i kao navjestitelja nekoga budućega, preporodnog doba.

Hamza Humo bio je među rijetkima, ako ne i jedini među pjesnicima, koji se narugao tuđemu Bogu i bogonavjestitelju, a da mu je pjesma ostala pamćena sve do kasnih doba bosanskohercegovačke književne povijesti. Pjesmu “Fratar Andrija” napisao je i objavio prije Drugoga svjetskog rata, ali je nakon 1945. prihvaćena i tumačena kao neka vrsta naručene pošalice, stihovanog pamfleta, u kojemu je sramoćenju izvrgnut jedan tipizirani hercegovački franjevac.

Pisana u prvom licu, s patetičnim uzvikom u triput ponovljenoj inkantaciji (“O, ja sam fratar Andrija”), pjesma u tonu i smislu navodi na tradiciju usmenih pučkih rugalica. Takav je njezin okvir, a takva je, možda, bila i prva pjesnička nakana Humina. Odrastao u Hercegovini, na mostarskoj kaldrmi, s onim vječito prezrivim pogledom na sirotinju s kamenjara, Humo je bio politički nekorektan u vremenima kada se za političku korektnost nije znalo, ali se do nje držalo puno više nego danas.

Štošta je drugo još može učitati u “Fratra Andriju” i u Humine pjesničke i građanske nakane.

Pohađajući mekteb u rodnome gradu, zatim pučku školu i gimnaziju, odrastajući u krugovima jugoslavenske revolucionarne mladeži, Hamza Humo se nakon Velikog rata našao u Beogradu, i situirao se u ozračju suvremene srpske književnosti. Bio je urednik Gajreta, a potom, sve do rata, i novinar Politike. U partizane ne odlazi, nego 1941. bježi u Cim blizu Mostara, gdje u dubokoj anonimnosti dočekuje i oslobođenje. Već 1946. objavio je poemu “Za Tita”, i promovirao se u jednoga od vodećih pjesnika revolucije. Ali njegova društvena ambicija bila je nevelika: nije zauzeo visoke položaje, nije postao književni ni politički arbitar, daleka mu je bila uloga komesara, nego je poživio tiho i mirno, tako da je vrlo brzo postao najstariji bosanskohercegovački pisac. Takvim ga nisu činile godine, nego stav. Umro je s navršene sedamdeset četiri, a ispraćen kao stogodišnjak. Hamza Humo provukao se kroz iglene uši epohe, mimoišli su ga koncentracijski logori i goli otoci, ustaške i komunističke dvojbe i dileme, i sve one muke koje su morile njegove ispisnike. Vječno začuđen time što je musliman usred Europe, poživio je svoj vijek, a da nikada nije bio čestito ni pročitan. I to je mudro izbjegao.

Na vrhuncima književne slave bio je već 1927, i prije Kristovih godina, kada je u Beogradu, kod Cvijanovića, objavio “Grozdanin kikot”. Vrlo neobičan, pjesnički roman, nastao iz one iste tradicije u kojoj će svoje proze pisati Rastko Petrović ili Momčilo Nastasijević, poslije Drugoga svjetskog rata biva preveden na njemački, objavljen u više naklada i ispraćen pohvalama kao malokoja južnoslavenska knjiga u dvadesetom stoljeću. Humo će po “Grozdaninom kikotu” biti pamćen, za tu će knjigu znati i oni koji je nisu čitali, ona će naći svoje mjesto u školskoj lektiri – čime je ovom čitatelju za njegovih ranih dana priređen veliki užitak u tekstu – a da pisac više nikada neće napisati ništa slično, niti će i na kakav način nastaviti ono što je započeo u “Grozdaninom kikotu”.

Poslije je pisao pripovijetke i novele u duhu međuratne socijalne književnosti, a u kasnija doba roman “Adem Čabrić”, te niz knjiga pripovijedaka, među kojima je najpoznatiji “Hadžijin mač”, na tragu Kočićeve, Ćorovićeve i Andrićeve poetike. Godine 1976. Svjetlost je u izboru i redakciji Muhsina Rizvića tiskala Sabrana djela Hamze Hume. Više je to bio nadgrobnik za pjesnikov mezar, nego ponuda za nova čitanja…

Kao pjesnik, Hamza Humo bio je sav u zvuku i sroku. Njegovi stihovi ispunjeni su čulnim slikama, mirisima, bojama i šumovima Hercegovine. Moćan, ali vedar i duhovit pejzažist, baštinio je ono najbolje iz različitih tradicija, one hercegovačke, šantićevske, šimićevske i dučićevske, ali i one druge, beogradske i srpske, čiji je najutjecajniji pokretač i protagonist bio Momčilo Nastasijević. Preko njega Humo je u dalekom srodstvu s Nikolom Šopom, s kojim na prvi pogled nema ništa zajedničko…

U prvoj strofi “Fratra Andrije” sukus je onog što Hamza Humo u poeziji jest:

O, ja sam fratar Andrija
Naviljak drače mrk i štur
U kome po cio božji dan
Gori kravi božur.
O, ja sam fratar Andrija!

Riječ naviljak, koja je u središtu slike, danas nema svog značenja. Naprosto zato što je naviljak ono sijena koliko stane na vile, a vila nema, niti onih koji vilama plaste sijeno. Ako se toga i nađe, ljudi kojima ova riječ ima praktični smisao, pa je u životu izgovaraju, daleko su od jezika poezije.

Pritom, Humin naviljak i nije od sijena, nego je od drače. Čitatelj jasno vidi i čuje vile koje zazveče po hercegovačkom kamenjaru, da iščupaju žilavu draču, od koje koristi nikakve nema.

“Naviljak drače mrk i štur”. Mrko je ono što je zagasito, smeđe ili sivo. Ono što je, uglavnom, bez boje. U prenesenom značenju mrk je onaj koji je smrknut, namrgođen. Mrko je i tmurno nebo, iz kojeg će pljusnuti. Svako od tih značenja povratno se sabire i u mrkom naviljku drače. Koji je pritom još i štur. A šturo je ono što je oskudno, mršavo, suho.

Sav u zvuku, “Naviljak drače mrk i štur” istovremeno je savršeno precizan u slici i značenju. Naime, doista je naviljak drače i mrk i štur. Drukčiji ne može biti, jer drača nije bogata i rodna, ili modra i bujna.

Ali u sljedeća dva stiha slika dobiva svoj puni smisao, i kao usporedba vraća se fratru Andriji, u savršenoj personifikaciji. On je: “Naviljak drače mrk i štur/ U kome po cio božji dan/ Gori krvavi božur”.

Fascinantna je tačnost u slici:

doista, usred drače procvate ponegdje crven cvijet. Je li to božur, to baš i nije važno. Božur je i tako krvavo i živo Andrijino srce, usred njegove neugledne, dračom, šturom i mrkom, određene duše.

U tom je crvenom cvijetu nešto nepristojno živo i u svojoj životvornosti nastrano i žensko.

U fratru Andriji u kojem po cio božji dan gori krvavi božur.

Već druga je strofa teška uvreda njemu i njegovu vjernome puku:

O, ja sam fratar Andrija
Zavjetom, postom, molitvom
Još od djetinjstva uškopljen
I svetom vodicom poškropljen.
Mladost se moja ne pjeni.
Sav žar sagori u meni,
A duša strasno blista
U slavu Isusa Krista.

To da je franjevačkom redovniku, onom koji za sebe i svoj puk održava stalnu vezu s Bogom – neku vrstu milenijske wi-fi veze – kazano kako je zavjetom, postom i molitvom još od djetinjstva uškopljen, čime nisu uvrijeđeni samo on i njegovo stado, nego i sama njegova kršćanska i rimokatolička vjera, temeljena na upravo njegovim zavjetu, postu i molitvi, spada u red onih ruždijevskih udara na identitet, pa je baš čudno kako kakav crkveni velikodostojnik, biskup ili barem kateheta, nije izdao fetvu i ucijenio zlosretnu glavu Hamze Hume. Pritom, nije uopće nevažno što se redovničkom zavjetu, postu i molitvi narugao bivši učenik mostarskog mekteba. Time stvar biva nepodnošljivija, jer iz perspektive uvrijeđenih na njihovu vjeru ne huli otpadnik ni bezvjernik, nego inovjerac. A to je, znamo, mnogo gore.

Uvrijeđenom čovjeku svijest se sužava, tako da i ne razmišlja o samom sadržaju uvrede, niti o onom što je izrečeno mimo i iznad potrebe i nakane da se ikoga vrijeđa. “O, ja sam fratar Andrija/ Zavjetom, postom, molitvom/ Još od djetinjstva uškopljen”. Nije li u tome istina redovništva, onoga kršćanskog, koje podrazumijeva ne samo bezuvjetni celibat, nego i odustajanje od svega čulnog, pohotnog i životvornog, u ime onoga što je duhovno i vječno? I nije li među našim starim fratrima, onim iz Huminih zavičaja, kao i onim iz Bosne, većina takvih koji od djetinjstva za drugo i nisu znali, osim za to da će se zarediti i život posvetiti Bogu, jer bi u suprotnom, ožene li se, najprije mogli umrijeti od gladi? Nisu li oni uškopljeni već sedam-osam stotina godina, i nije li njihova uškopljenost zavjetom, postom i molitvom ključ njihova života, ali i povijesti ove zemlje, njezina cjelokupnog sjećanja i identiteta? Ali ne moramo nužno o Hercegovini ili o Bosni. Povijest Europe bila je sve do nedavno, ili sve do Francuske revolucije i velikih tehnoloških otkrića, povijest uškopljenih. Da nije bilo njih, ne bi se imao tko sjećati, ne bi imao tko zapisati.

Ali dobro, da je sve ovo u stih pretočio netko tko je kršten, makar se svoga krštenja i odricao, sve bi moglo biti tako. Ali kako jedan Hamza da tako piše i govori? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i razložan, a pjesnik ga je formulirao u nekim drugim svojim pjesmama i prozama: iako musliman, on se rodio usred Europe, usred ovoga hercegovačkog bliskoistočnog kršćanluka, i njemu su lištički fratri jednako bliski i jednako njegovi kao svakome hercegovačkom Jozi ili Anti. On im se ruga zato što ih poznaje, i samo iz poznavanja to ruganje dolazi. U biti, Hamza Humo o katolištvu svoga zavičaja zna ono i onoliko koliko o bosanskim muslimanima zna Ivo Andrić. Uz tu razliku što Andriću nikad nije pristajalo ruganje, niti se ikada ikome rugao.

Slijedi, potom, ubitačna rima: “Još od djetinjstva uškopljen/ I svetom vodicom poškropljen”. Kao i svaka doista dobra i istinita rima, i ova se čini tako očekivanom, navrh je jezika, kao da smo za nju i prije Hamze Hume znali. Ali, eto, nismo. I nikad je nećemo zaboraviti. U njoj ima i pasjaluka, i pretjerivanja, pomalo strši kao višak u pjesmi, kao poanta u već ispričanom vicu.

Ova rima svoj razlog nalazi u sljedeće dvije: “Mladost se moja ne pjeni./ Sav žar sagori u meni,/ A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista.” U tri se sroka Humo narugao, izrekao istinu o jednom životu, i rugalicu doveo na korak od himne.

To je jedno od čuda ove neobične pjesme. Iako je po svemu rugalica, u njoj se čuje ona ganutost od koje prođu srsi, i po kojoj se poznaje himna. Distih “A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista” mogao bi se naći u uglazbljenoj pjesmi u Božju slavu kakvih ovdašnjih neokatekumena, i kao takav bacao bi pjevače u najdublji vjerski zanos.

Ide peterostih, koji slijedi ritam i logiku prve strofe:

O, ja sam fratar Andrija
Pricvrk’o za krš ko vrijesak,
Zgaram ko žarki ilinštak.
a sam božji blijesak.
O, ja sam fratar Andrija!

Slika vrijeska u kršu opet je lijepa i tačna. Ugodnije usporedbe hercegovački fratri teško da bi mogli iznuditi i izmoliti. Zatim se u trećemu stihu javi Ujevićev “žarki ilinštak”, iz “Svakidašnje jadikovke”, napisane još 1916, u tuđini, u Parizu, kada je pjesnik imao dvadeset pet godina, a vapio je nad svojom starošću. Humo je “žarki liništak” posvojio desetljećima poslije, što se iz današnje perspektive može shvatiti kao posveta Ujeviću – s kojim je dijelio mladenačke političke ideale – iako je sasvim vjerojatno da mu on nije bio na pameti. U vrijeme kada je on pisao “Fratra Andriju”, “Lelek sebra” bio je hvaljen i čitan, ali “Svakidašnja jadikovka” niti je bila pjesma iz školskih čitanki, niti je uživala status evergrina, ili jedne od najpoznatijih modernih pjesama ovoga jezika, kao što je to danas. Pritom, fraza “žarki ilinštak” bila je još uvijek živa u govoru – kao što već odavno nije – i mogla se pojaviti u pjesmi neovisno o kontekstu.

Potom slijedi još osam stihova rugalice, s ponavljanjem na kraju:

O, ja sam fratar Andrija
Ponizni sluga Krista!
Ja lutam golim brdima
I vladam ljudskim krdima,
Osmijeh mi kao kržljav ton,
A pogled patnički ugasn’o, bon,
U njemu suza blista
U slavu Isusa Krista,
U slavu Isusa Krista.

Tu je i najotrovniji distih, najmoćnija rima u pjesmi: “Ja lutam golim brdima/ I vladam ljudskim krdima”, koja kao da ne govori samo o hercegovačkim fratrima, nego o svim onim imamima, svećenicima i rabinima, u svejedno kojem i kakvom vremenu, koji svojom neukom sirotinjom vladaju onako kako se vlada krdom. Jer drukčije i ne može, drukčije nikad nije ni bilo. Da nije njih, vjerovali su komunisti, a vjerovalo se i u Humino izraženo antiklerikalno vrijeme, sirotinja bi se pobunila, nastupila bi revolucija, došlo bi bolje i pravednije vrijeme.

Odmah zatim, kao utiha, rezignacija, tuga – nekarakteristični za rugalicu, ali i za himnu, slijede sirot osmijeh, patnički pogled i suza. I na kraju ta divna posljednja rima: blista/ Krista.

U svom predsmrtnom intervjuu Radovanu Popoviću, čiji izlazak nije ni dočekao, Hamza Humo “Fratra Andriju” navodi kao jednu od najboljih svojih pjesama: “Ostala mi je ta vizija iz djetinjstva: ljeti, kao dijete, sjedio sam ispred kuće i posmatrao kako kršom ide fratar Andrija…”

Svega je u tom pogledu bilo, što se u pjesmi nepogrešivo čuje, i pizme, i zločestoće, i divljenja, i uzvišenosti. I velikoga pjesničkog dara i silne imaginacije. Hamza Humo nesumnjivo je bio jedan od najdarovitijih bosanskohercegovačkih pisaca, ali lišen velikih ambicija, ustrašen nad svojim životom, rad u kafani, oprezan i lišen svake osobne uznositosti i taštine. Zato što nije bio tašt vjerojatno i nije postao ono što su bili Andrić, Selimović, Mak Dizdar… Dar mu je ostao veći od ostvarenog djela, koje je, opet, jedno od najznačajnijih u našoj iščezloj, ugašenoj književnosti.

Srpska književnost Hamzu Humu, kao svoga pitomca, skoro da je i zaboravila. Bošnjačka ga uzima kao svog, ali joj i nije pretjerano važan. U hrvatskoj je književnosti odavno zaboravljen.

A fratri u svim stoljećima svoje bosanske povijesti ljepšu pjesmu nisu zaslužili, niti im je ljepšu pjesmu imao tko napisati. Između rugalice i himne stao je život fratra Andrije, kao mitskoga lika i kao stvarne osobe, sa životnim razlozima, sudbinom i zemaljskom misijom.

Jedni imaju dara da to čuju i pročitaju, drugi dara nemaju.

“Bilo je oko te pjesme i gužve: negdje su se fratri bunili, a negdje su me častili vinom i palačincima.” – govorio je Hamza Humo.

Neobična pjesma, kao što je neobičan i taj spoj: vino i palačinci.