An Jederlund

(Ann Jäderlund)

Razgovor

Igram se u škrinji
sa „a“ i „k“
To je petnaest, devetnaest
jedanaest

Čovjek ima dva vokala, mi ih
oblazimo
To je isti zbir. To je možda
tri

Držim se za njega

i smijao se
Bio je tako zdrav i crven
nikakvih osnova nije bilo za
nagađanje

I kad je on
na primjer gledao
u vrane, oponošao ih je
doduše na jedan drugi način

Coda

Sve stvari su danas
krasne
ogrebotine
Sunce otvara ruku

Ona je otvorena
Poput jata, i širi se
u gomilu slijepih

Himna

Mačka jede pticu
To je mala ptica s nožicama
plavosvijetla, raščupana

sad je gvožđe
u kiselom mesu

Metafore

Srce. Komad
narezanog mesa

Odvajam mišiće
prstima. Ništa
tu ja nemam.

Djetinjstvo

Piskav kikot. U travi stepenica
s pticama
nekoliko ljudi okružuju
grad

Često smo visoko
iznad krajolika

Ai to je igračka:
konj koji se prevreće. Žene
u stolicama za ljuljanje.

Napuštena bašta

Danas bije hladno sunce
Iznad bašte
Jedna je žena mrtva
Njene male noge i sitnice
Leže rasturene
U travi

I onda zapuha
I njena haljina
Stoji
U svjetlu

Lucija –
Votka klizi kao
Bijeli bijeli bijeli
konac
unutra
U mozak
I ondje se kupa
U svom
filmu

Djevojčica se mora ubiti
I sašiti
ponovo kao kad se
skrši zdjela
o zid –
kućni

Jesi li se uplašio
Kad nisam čula
Čula kad sam
Samo
Vidjela kad
Si mi
Zaklonio
Pogledom
Mrklinu
Ne
Pitaj sebe
Ne odgovaraj
Odgovaraj
Iznutra kao
Krv
U drugom
Pitanju
Pitanju

Miješati
Svoje lice sa
Svojom
Seksulnošću
Gdje
Vjetar je
Na maloj
Prevlaci
Gdje će bijelo
Tijelo
Prevrtati
Sa svojim
Pastel –
Dubokim
Koljenima
I jezik
U poljupcu
Je li bilo
Meso
Ili

Geni-
Talije i
Stopalo
Izvan
Je li bilo
Od
Kože

*

Dvije velike epohe u švedskoj poeziji u zadnjem stoljeću bile su 40-te godine, sa potpunom pobjedom modernizma, i 80-te, sa pojavom jedne grupe pjesnikinja, prije svih An Jederlund (Ann Jäderlund), Katarine Frostenson i Birgite Lilperš (Birgitta Lillpers), koje će odbiti da se prilagode vladajućim pjesničkim obrascima već će zasjeći u dubinu jezičkog tkiva kako bi otvorile nova, do tad nečuvena sazvučja i nove (jezički) puteve.

*

„Ova tri (ženska) autora“, veli H. Bravinger (Sarajevske sveske, br. 10) „uspjela su natjerati više kritičara (uglavnom muških) da ih izjednače u jednoj najblaže rečeno bizarnoj, neshvatljivoj debati. To što su ih kritičari držali neshvatljivim jedna je stvar, ali to da su ih izjednačili istinski je van pameti, budući da one stvaraju sasvim različitu vrstu poezije (…)“

*

Muška kritika s prva nije mogla objasniti ovakvu vrstu poezije. Ređale su se debate i raspre, vođene najžešće polemike u ovdašnjoj književnosti (glasaovita Jäderlunddebatten), nova, posmodernistička ženska lirika smatrana je nerazumljivom, praznom i izvještačenom. „Poezija An Jederlund“, pisao je T. O., kritičar uglednong Dagens nyhetera „govori o srcu, ali ga plasira na svim mogućim mjestima, osim onog pravoga. Njena poezija može biti interesentna i elegantna, ali je lišena života.“ Drugi njenu poeziju upoređuje sa „artificijelnom, umjetnošću nalivenom ledinom sa jarko obojenim cvijećem: bizarni gramatički hibridi halucinativna polja maka i antropomorfnih biljčica“. Ova poezija nije, dakle, ispunjavala konvencionalne zahtjeve, nije bila, ”senzualna i ženstvena”, a ako je i pjevala o tradicionalnim temama, činila je to na nečuven i nehvatljiv način.

*

Pjesnički  svijet A. Jederlund rađa se u obilju simbola i slika prirode, napunjenih snažnim erotskim nabojem. Elemeniti prirode uzimaju mjesto subjekta; iskustvo žene iznosi se i/ili pronalazi u vegetativnim fondovima, intenzivira naboj između spoljneg i unutarnjeg haosa.

Njena osobene, zvučne pjesme, bogatog jezika, često aludiraju na narodnu poeziju, balade, šlagerske teskobe, sa sugestivnim ritmom bajalica, mantri. Žena u njenim pjesmama razapeta je između uloge žrtve do ponosnog subjekta i teško je razlučiti šta je bitnije. U poslednjim zbirkama, ublažila je ženski pjesnički subjekt, koji je i dalje progonjena djevica ali i neobično svjesna žrtva.

*

Bravinger: „Poezija Ann Jäderlund posjeduje intuitivnu draž koja djeluje na različitim nivoima, gdje se javljaju višeslojna sazvučja rima, polurima, ritma. Malo je pjesnika koji su poput nje uticali na dolazeće generacije.“

Sakloni nas

Kuge gladi rata Gospode Bože sakloni
Ako je kuga tvoja volja neka po našoj
A ne po njihovoj zemlji mori ako je tvoje gladi
Da bude neka naši a ne njihovi ambari gore

Ali ako nas od rata Gospode ti ne spasi
Sakloni nas od pobjede u ratu sakloni
Od slave i od junaštva od smućene pameti
Pobjednika od praznih im srca sakloni

Gospode daj nam da triput dušmanin
Pregazi zemlju našu triput je spali
I pomori pobjeda njegova vazda da bude

Daj nam da smo triput i stoput za svaki rat krivi
Na našemu rodu da je trostruki žig sramote
Samo pobjede u ratu Gospode Bože Sakloni

SRCE JOŠ DA KLIČE, DA ŽURI, DA ŽURI

Sada je svejedno
Mrlje na podu pučke kuhinje ili praporak
Na šamanskom tirzosu

Počneš
Zapuštati rukopisanje

Pod tušem shvatiš
Da su ti i testisi sijedi

Grč nečije donje usne u publici
Neprecizan i mokar kao posljednji Dan republike

U limfovode više ne zalazi sumnja
Sve više o nebu mislim
Praznoruk i u pidžami

Meka okovratna lisica bez utrobe

SJEVDALINKA

Otpiljena šapa lavice
S ulaza u pogođen muzej

Izdahtat će cijelu šumu
Istrčali kneginjin hrt

Reveruju se svatovi
Tetovirnom ružom

Stvari
Koje ničemu ne služe
Uđu mi najzad u sobu

Opis nečijeg umiranja
U posuđenoj knjizi
Neotvoren grize korice

LOV, RUBLJOV

veli prebij ih, i dao mi veliku dudovu palicu i polomim ih, tek mi poslije rekli da su bili otac i sin, nisu puno ni vikali nekih jedanaest udaraca, i odnijeli ih s hrpom, vidio sam im mater i sestre u hagu, u sudnici, pred sebe gledale, samo najmlađa iznad mene gledala. sad pravim ikone, služim drugu trećinu, dobro se vladam, čistim, sredim ujutro posteljinu, slikam svece prodajem, svi kupuju – stražari, žene im, i neki sudija, publika, pa otadžbina. prošle noći s ikone mi neosušene sišao mlad svetac, i sjeo do prozora u ćeliji, na krevet i gleda me, gleda, kako ćeš mi vratiti lazara veli, kojeg lazara, kojeg hoćeš od njih dvojice s hrpe, oca sina, sina oca, palaca ti palaca palica uz ikone.

Kad nešto nestane, onda se to osjeti naročito bolno znatno kasnije, pogled sam traži nestali objekat, kuću koju smo znali, izloge, stepenice, ulazna vrata, napokon i ljude pred njom, naročito trgovca koji je znao sam da rano ujutro izađe s brezovom metlom i počisti ispred svoje radnje, zimi snijeg, ljeti prašinu koju bi prvo poprskao vodom tako što bi u kantu umakao metlu i otresao je preko te prašine.

Objekta nema, ljudi nema, ali su slike tu. I pitanje, stalno i isto: Je li ovo još isti grad?

Sada, ne u stvarnosti nego u mislima, jer sve je ovo samo u mislima mojim, dok od Palasa gledam prema toj kući. Nema je. Kao što su nestali njeni stanovnici, nasilno, i ona je srušena na isti način. A sve je bilo sasvim drugačije. Zapravo, to su dva objekta kojih više nema, jedan je preko ulice, sada Maršala Tita, a drugi, s lijeve strane našeg stola i hotela. Dvije lijepe kuće dvojice braće Poljokan. Između glavna ulica kojoj su u svim vremenima i režimima uvijek namijenjena imena vladara. Dok se ovo dešava ona je Aleksandrova ulica, tu negdje do hotela Bosna, odakle dalje ide prema sjeveru kao Kralja Petra drum, a od džamije Ferhadije, na jug, kao Karađorđev drum, čime je cijela aktuelna dinastija iscrpljena. Ali ne potpuno, paralelno je Kneza Arsena ulica, što je za građane sasvim nepoznato ime.

Šta vidim kroz vrijeme, ako me noćas, u mjesečarenju po gradu u koji sam se vratio, prate stare slike građevina i ljudi?

Ta lipa, njen hlad i miris, kao da je obuhvatala sve, muslimane koji su se tu skupljali idući u malu džamiju, nas koji smo išli u gimnaziju i, naravno, Židove koji su dolazili gazdi Poljokanu. On je podigao lijepu kuću, na dobrom mjestu, ne baš uz samu Crkvenu, da je ništa ne može da poplavi, ne baš uz Bezistan, ali pored svega, kao što su i oni, Jevreji banjalučki, bili pored svega i svih. Bio je nevjerovatan prizor, tu, pod lipom, muslimana koji idu na hadž. Natovareni svim i svačim, opraštaju se s porodicama, privremeno ali kao da bi moglo biti i konačno, ako se ne vrate, otišli su u vječne vrtove dženetske, ako se vrate, više neće biti isti, ovi koji sada odlaze. Peru ruke na česmi pred džamijom, čisti da krenu. Čisti od ovdašnjeg svijeta, života, opačine kojom su oblijepljeni. Vratiće se čisti, Takav je hadž, mijenja, čisti ljude i njihove porodice.

Isak Poljokan, sin Isak, ili Rafo, i kćerka Mela, gledaju kroz zavjese sa sprata, da li putnicima još nešto treba. Ako trenutno nemaju para, ako su ih ostavili kod kuće, zna se da u putu dukati vrijede, papirne dinare možda još samo u Solunu primaju, eto, neka uzmu šta im treba, platiće kada se vrate. Od kada su došli u Banjaluku, Poljokani su tako radili. U poslu sa svim mušterijama, u kući samo sa svojima. Niti su koga od inovjeraca zvali, niti im je ko od takvih dolazio od svoje volje. Takav je bio nepisani gradski red i oni su ga se držali kao zakona.

Srpski ih trgovci, pa i moji roditelji, nisu voljeli, bili su im prejaka konkurencija. Ali, to raspoloženje bilo je malo dublje od same konkurentnosti kojoj nisu mogli da se suprotstave na uobičajen način. Činilo ih je zlovoljenim. Ljubaznost jevrejskih trgovaca tumačili su kao snishodljivost i orijentalnu udvornost koja ne dolazi iz srca i duše. Rano sam se pitao da li to znači da naša neljubaznost i tvrdoća dolaze iz duše i srca. Ako dolaze, nastavljao se kratki lanac mojih pred drugima neizrečenih pitanja, kakvi su nam duša i srce?

Je li svijet oko nas ogledalo u kome se ogledamo bolje nego u stvarno špiglo koje je iz hotela Balkan bilo premješteno u dubinu hodnika u našoj kući u Pelagićevoj ulici? I kada se upali sijalica nasred tog hodničića, ona ne osvjetljava osobu što se ogleda u špiglu, nego sve djeluje u kontralihtu, pa se pitaš koja je svrha tog ogledala. Tako i svijet oko nas, svaki pojedinac, ali i grupe stvarane po raznim osnovama, vjerskim, nacionalnim, socijalnim, kriminalnim i svim onim koje um može da smisli, ne mogu ih sve ni nabrojati. U svakoj toj grupi ima malo i mene, čim to primijetim pokušavam da je iz sebe izbacim, ili da se iz nje izvučem.

To što je preko puta samo smeta, sasvim voljno, onome što bih vidio i u sebi ako i kada bih pogledao lijevo, gdje je uz hotel Palas, što je sagrađen trideset i treće na mjestu one drvene džamije, na vakufskom zemljištu i pripadao je islamskoj zajednici, lijepa spratnica drugog Poljokana, čija se tragedija u meni splela sa tragedijom svih ljudi koje sam susretao, pozdravljao, svirao im na njihovim svečanostima, ili samo javno, kada su oni bili prisutni a koji mi se noćas priviđaju.

Kada ovo govorim, mislim na kuću Salomona Haima Poljokana, jednako dobrog trgovca kao i svi ostali Poljokani. Pored njega tu su živjeli njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Uvijek me je privlačilo mjesto na kome je ta kuća podignuta, iznad potoka Crkvene, kao da se propela na prste da gleda preko ostalih kuća koje se sasvim lagano spuštaju prema potoku i lijevo prema Bezistanu i marvenoj pijaci. Oko te kuće, ali i oko hotela Palas, čak ispred njega, što smo naročito ljeti voljeli, uvijek je provjetravanje, struji vazduh kao da pada s neba prema nama, da nas osvježi, podigne iz ljetnjeg mrtvila i oživi. Eh, nevoljno, dođoh do glagola koji ovdje ne vrijedi, mrtvi se oživaljavaju samo u snovima i mjesečarenju.

Bio je divan taj oktobar 1940. godine, kao da je Gospod htio da ljudima pokaže kako život može biti jednako lijep, ali da čovjek to ne zaslužuje, bar ne ovakav kakav je sada, nesposoban za mir, željan krvi i zla. Onog najstarijeg zla, u kome je sve đavolsko smješteno u tog čovjeka koji navodi druge na ubijanje u kome će, prije ili kasnije, i oni sami biti ubijeni.

Cijena mira, ako je to mir, bila je istaknuta u Službenim novinama, obaveznom podlistku Vrbaskih novina koje su i postojale uglavnom zbog tog podlistka i kroz njega, br. 229 od 5. oktobra, kao Uredba o upisu lica jevrejskog porijekla za učenike univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola.

To znači, gospodo, mirno je rekao Gaković istog tog jutra, da su Jevreji postali moneta kojom se plaća mir.

Kakav mir, Gak, kakav mir?, odgovorio mu je nervozno Vuk Milovac, klasičnim pitanjem u kome umjesto odgovora slijedi napad na onoga što pita.

Nikakav, Vuče. Sve je to već viđeno na širokim rusko-austrougarskim prostorima, te razne mjere kojima se ograničava život i djelovanje nesrećnih Jevreja.

Na šta misliš?

Uredbu koja se zove: O mjerama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnje sa predmetima ljudske ishrane. Odakle sada to postade problem za bilo koju državu?

Na šta misliš?

Znaš ti to dobro, Vuče, da će se prema Jevrejima okrenuti sada sve narodne frustracije koje ovi nisu izazvali jer ih nisu ni mogli izazvati. I ko sada predvodi te orkestrirane, kako se to kaže, napade na Jevreje? Na to ti ja pitanje neću odgovoriti. Gledaj samo ko ulazi u ovaj hutel uveče, noću, izlazi ujutro, šta piše u knjizi gostiju. Sve svjetski probisvijet, od zla oca i od gore matere. A mi ovdje mirno pijemo kafu i jebe nam se šta ti ljudi rade.

Naravno, Gače, to je demokratija. Država ima svoje organe i načine da sazna o čemu se radi kad je u pitanju svaki pojedinačno od tih nazovigostiju. Samo u Njemačkoj se uključio i narod, ili opet nazovinarod. Sve radikalne partije to vole, jer time šire strah. Bez straha nema apsolutne vlasti. Reći ću vam, ovaj Stojadinović je preispoljni gad, ali ko će da ga zamijeni? Ti si, Vuče, dopisnik veliki novina, Ribnikarovih i državnih, pa nam to reci.

Vuk je ćutao, ja sam ćutao, Puco je ćutao, iako bi kao pravnik mogao da odgovori na to pitanje. Ali on nikada nije odgovarao ni na jedno pitanje.

Šta kaže naš Vagner? okrenuo se Vuk prema meni.

A ne, otac je pristalica Vagnera, a sin zmijanjskog pjevanja.

Gdje nas to vodi?

Da svako radi svoj posao najbolje što može, rekoh im ne razmišljajući, nerado, ali sasvim zadovoljan što sam rekao nešto i što to nešto nije bilo šta već suština mog odnosa prema svemu o čemu su oni govorili a što samo naizgled nema veze sa muzikom. Spomenuti Nijemce znači misliti i na muziku bez koje oni ne mogu.

Samo jedan dan poslije ove uredbe, o kojoj smo tako žučno raspravljali, slijedi, za mene sasvim neočekivano, za one koji su više pratili politička i društvena zbivanja možda normalno, na naslovnoj stranici Vrbaskih novina vijest o kažnjavanju Poljokana zbog spekulacija sa cijenama robe. Vijest je sročena tako da se ureže u svijest onoga koji je čita, njeno mjesto u novinama daje joj poseban značaj.

Rat je bio na našem pragu, trebalo je odlučiti na koju će se stranu. Jugoslavija je okružena pronjemački i proitalijanski raspoloženim zemljama. U Rumuniju dolaze njemački vojni instruktori, ne jedan ili dva, nego cijela vojna jedinica. Bugari samo čekaju trenutak da se okrenu svojim starim prijateljima, Nijemcima. Na Mađare ne treba trošiti riječi. Gdje će Grci, ako neće Italijanima? Smiju li da se izjasne za Engleze koji su u ratu sa silama Osovine?

Cijene robe počele su da divljaju, dolaze nestašice, pored zvaničnog tržišta otvara se crno, tajno, gdje je odnos ponude i potražnje potpuno hirovit. U toj nemirnoj vodi najbolje plove i plivaju iskusni.

Ipak, novinski naslov je jasan: Osude po uredbi o suzbijanju skupoće. Kao da je antisemitski duh Njemačke došao u redakciju Vrbaskih novina, da pokaže kakvi su to Jevreji u teškim trenucima za narod koji pati. Njima je važan samo profit. Oni se bogate na strahu i nesreći. Čitali smo ćutke:

U sreskom sudu, pred sudijom g. A. Jokanovićem, održano je skuđenje Salamonu i Rafaelu Poljokanu, vlasnicima manufakturne trgovine i njihovom pomoćniku Albertu Leviu. U prijavi je navedeno da je Poljokan na tekstilnoj i manufakturnoj robi zarađivao i preko 80 posto, iako je kao maksimalna zarada označena 25 posto. U utorak u podne g. Jokanović je izrekao presudu kojom su Salamon Hajn, Rafael Poljokan i Albert Levi osuđeni svaki na po tri mjeseca zatvora i po 30.000 dinara novačne kazne. Istovremeno upravnik policije g. dr. Todosić kaznio je Salamon Hajna Poljokana na 2 mjeseca prinudnog boravka u Vučitrnu, u Moravskoj banovini.

Uprava policije kaznila je još nekoliko banjalučkih trgovaca novčano i zatvorom, jer se nisu pridržavali propisa Uredbe o suzbijanju skupoće i nesavesne spekulacije.

Uprava policije, očigledno, ne želi da se na naslovnoj stranici zvaničnih novina Banovine pojavljuje tih još nekoliko lica, jer ne odgovaraju profilu onih koji snimljeni u izobličenoj filmskoj optici sa njemačkih žurnala govore o narodu krivom za sva zla ovoga svijeta.

Jeste li pročitali ovu vijest?, priupitao sam Vuka i Gakovića, a tu se bio našao kao slučajno i Lazar Delić. Sudiju Puvačića, mog najboljeg druga Pucu, koji se obično pridruži nama sasvim kratko, praveći pauzu u svojim sudskim poslovima, ovdje ne računam, jer on nikada ne komentariše ništa od naših razgovora, bar ne javno. Tek kada se nađemo nas trojica, on Ilija Kecmanović i ja, tada smo slobodni da govorimo o svemu, ali to sve se na kraju svede na djevojke kojih smo bili željni sva trojica. Svaki na svoj način, čekajući valjda da nam se sam od sebe ukaže put prema njima. To je, naravno, bilo ranije, dok u vrijeme ove priče, ili u vrijeme u kome se odvija događaj koji sada vlada u mojoj glavi dok gledam Palas, mi smo smireni, poženili se, pomalo gledamo i druge poslove.

Ništa nije slučajno, odgovorio je mrzovoljno Vuk. Naslovnu stranicu državnih novina uređuje Vlada, lokalno i centralno, svejedno. Dakle, i policija. Obratite pažnju na vijest koja je navodno demantovana, da Jugoslavija vodi separatne razgovore sa Englezima, Sovjetima, Turcima i Grcima oko udruživanja protiv sila Osovine. Znate li zašto se to čini?

Reci, Vuče, odgovori jedino Gak, nisi pitijska proročica.

Znaš ti to dobro, druže moj, vode se dugi i teški razgovori između Beograda i Berlina o paktu.

O čemu? iznenadi se Lazar.

O paktu, Lazare. Cvetković i princ Pavle ne žele rat, a on izgleda tako neizbježan da ga osjećam dok se brijem, kao da me umjesto ove moje njuške gleda Firer iz ogledala. Evo ga, samo što nije ušao u moj stan.

Da, stvari dobijaju filmsko ubrzanje. Već krajem mjeseca obuzeti smo istinskim zlom, pobijena je cijela mala porodica Poljokan. Salamon Haim, njegova supruga Micika i sin Isak Rafael. Način na koji je to urađeno govori o surovosti izvršilaca koji nikada neće biti otkriveni. Ništa nije ukradeno iz kuće u koju su upali preko visokog zida na koji su naslonili dasku da bi prešli i pobili u stanu naglo probuđene ljude u gluvo doba noći. Da sve ostane tako gluvo, u kojoj gluvoći niko nije kriv za zlo koje je došlo u naš grad da ga ne napusti sljedećih godina, sve do… kog trenutka? hajde, neka bude ovog, a svako može slobodno da odredi na koji se to datum odnosi.

Čekali smo tog jutra da nam Vuk kaže ono što niko osim njega ne zna, ali on nije došao, tek dan poslije, kada se vijest, ili bolje rečeno njegov tekst, štampan, i u beogradskoj Politici, pojavio se neispavan i zlovoljan. Ćutali smo i pili. Niko nije imao želju da komentariše. U neko vrijeme pridružio nam se doktor Bukinac, primakavši jednu stolicu i ne govoreći zašto to čini, on koji obično ne sjedi pred Palasom nego pred Bosnom. Videći nas, priključio nam se i upravnik bolnice, doktor Muškatirović, da bi nam rekao, kao najužoj svojti, da je Gaković loše i da se boji da neće još dugo biti u životu ako nastavi da pije. Ćutali smo. Poslije nekog vremena jedan po jedan razišli smo se, kao da je vrijeme da svako gleda kako će preživjeti dane što dolaze. Nije bilo nikakve sumnje da ti dani neće biti nikome laki.

Oktobar mjesec, uz septembar, najplodniji ljudski mjesec, u kome je sve u izobilju, pokazao je svoje naličje, kao i sve ljudsko, što me je držalo danima, tražeći da sa horom uvježbam neke teže crkvene kompozicije. A u pozorištu, ili od pozorišta, tražili su sasvim suprotno, da uradimo nešto zabavno, da bismo narod razonodili i oraspoložili u vrijeme koje tome nije sklono. Možda vrijeme nije, ali ljudi jesu, u svakom vremenu – onih koji sve tjeraju na šalu i zajebanciju, kao što i u najzabavnijim vremenima ima onih koji poput Cigana koji plaču kad je lijepo vrijeme zato što će sutra biti ružno, vide oko sebe samo crno da crnje ne može biti.

Izvukli su Ajkine jade Milorada Kostića, tražeći od mene da napišem muziku na pjesme koje je uvrstio pisac, u stvari agronom sklon pisanju, još jedan od povremenih pridruženih članova našeg društvanca pred Palasom. Napisaću, sve je to bilo u meni, sav ta sevdah-štimung, samo što se nekadašnje društvo sevdalija moglo da prepusti pjesmi jedino kad se malo ponapije, bez toga je sve bilo jalovo.

Čime će nas sada napiti eda bismo zapjevali? Na koje vrijeme mislim? Baš u oktobru mjesecu 1940. godine Vrbaske novine javljaju, opet na prvoj stranici koja je tako zanimljiva za moju priču, da je zagrebački kipar Antun Augustinčić započeo sa montiranjem spomenika kralja Petra Oslobodioca u Sarajevu. Spomenik će biti visok 18 metara, a stajaće na postamentu od granita.

Eto ga, vječno narodno piće – spomenik omiljenom vladaru. Kome nije omiljen, postaće, ili… promijeniće dinastiju. Nijedna nije vječna.

Bože, šta je i mene uhvatilo noćas?! Nije vrag da će potrajati.

(Iz romana Beskućnik, u rukopisu.)

Kako umije gaće vezat?

Darinka Vešović, djevojačko Tapušković, umrla je u 73. godini života, prije 33 godine, u beogradskoj bolnici za bubrege, ne pamtim kako se zvala, gdje je u te dane ležala i sarajevska pjesnikinja Dara Sekulić, a ja mislio: jedna od dvije Dare neće odavde živa izići. Sekulićevu sam nedavno sreo i obradovao se što njoj, rođenoj 1931. godine, mozak još radi ko sat.

Kazali su joj: “Majko, došao Marko iz Sarajeva.” Otvorila je sitne oči, koje mi je ostavila u nasljeđe, ali znam da me nije mogla vidjeti, jer su joj zjenice bile zamagljene, i osmjehnula se, od čega joj se lice razlilo u sto zrakastih bora. Da živim hiljadu godina, ne bih mogao zaboraviti njen pokušaj da se, već sa onog svijeta, osmjehne svome devetom po redu djetetu koje je najviše žalila, jer je bilo najnesposobnije za život.

Dok sam bio mali, govorila je: “Ne znam, obraza mi, kako ovo dijete umije gaće vezat.” Nakon što sam odrastao, porodično vijeće je, jedared, predložilo da me se pošalje ne znam gdje po ne znam kakvom poslu, a Darinka je rekla: “Koji Marko? On ne bi umio nać ni zemlje na oranju.”

Kad sam se rasplakao, izveli su me iz njene sobe, a uz njen krevet su ostale najstarija snaha Margita i Gordana. Koja mi je rekla: “Kad je umrla, lice joj je naglo pobijeljelo kao da je neko iznutra navukao bijelu zavjesu.” Svagda sam umio “živeti posredstvom drugih”, kako je negdje napisao istoričar Radovan Samardžić, pa je Gordanina uspomena postala skroz moja.

Darinka je danas u meni življa nego ikad, jer je stožer moga svijeta: u njeno ime skrio sam sve što je valjalo u Crnoj Gori odakle sam 1963. zauvijek pobjegao i koju je moja mati kroz suze klela: “Dabogda se ambisala u stotinu sežanja.”

Kuku mene, kuku mene

Gordana Vešović, djevojačko Mikulić, umrla je u 67. godini 2016. godine, 5. marta u 3,10 u kolima za hitnu pomoć, na putu ka onkologiji na Koševu. Gledao sam njen ropac, ali nisam znao da umire, jer smo se oboje bili spremili za dugu borbu, za našu privatnu opsadu Sarajeva. Kad su joj ljekari otkrili rak, rekao sam: “Zajedno smo predurali pakao opsade, i ovaj nam bar neće biti posve nov.” A Sinan Gudžević, dok mi je telefonom izjavljivao saučešće, kazao je: “Kad pomislim šta vas je sve u ratu satiralo, i Gordanu treba brojati u Karadžićeve žrtve.”

U ratu je bila mnogo sabranija, stabilnija i jača od mene paničara, pa sam se, treći put, u nju zaljubio. Doslovce zaljubio. Toliko mi je bila nova da sam joj jednom kazao: “Kao da tebe varam s tobom!”

Nakon posljednjeg krkljaja, povratila je sok od naranče koji sam joj tog jutra iscijedio, a pošto joj je ostao u poluotvorenim ustima, rekao sam stravljen: “Ugušiće se.” Ljekar joj je nagnuo glavu i sok je iscurio, a onda kazao: “Ona umire. Znam kako ljudi dišu u agoniji.” A ja sam ponavljao: “Dušo moja, dušo moja, dušo moja, dušo moja.” Ne znam jesam li imao suze u očima, ali je sigurno da nisam plakao, jer, kad plačem, od grča ne mogu ni jednu da izustim.

Ljekar je rekao da Zumra i ja iziđemo iz kola, valjda je pokušavao da Gordanu oživi, a ja sam, vani, hodao ukrug i mislio: “Umrla moja duša. Šta ću sad bez duše na zemlji?” Darinka je stožer, a Gordana je duša mog svijeta.

I dvaput sam, po crnogorski, rekao: “Kuku mene. Kuku mene”, ali nisam plakao, jer suze su za male jade, rekla bi Darinka. Našto je Zumra, koja je stalno letala oko bolesne Gordane, a danas leta oko svoje bolesne tetke, rekla: “Daće bog da ne umre.” Ja sam kazao: “Zumro, ona je umrla, shvati.” A Zumra Tutić, moja krasna Bjelopoljka, udarila je u teški plač.

Kad su nas pozvali u kola, Gordanino lice je bilo bijelo kao da je neko iznutra navukao zavjesu. Onda sam se okrenuo medicinskoj sestri, ne znam zašto, možda zato što je bila pobuljena, i kazao kivno: “To što je moja žena umrla prije mene, infarktaša starijeg od nje četiri godine, milion i prvi je dokaz da boga nema.” Medsestra me pogledala kao sumasišlog.

Docnije, Zumra pita: “Znaš li đe smo stali kad je Gordana izdisala.” “Pojma nemam. Nisam ništa vidio osim neko drveće, kao da smo u Vilsonovom šetalištu.” “Ne znam ni ja, ali nismo išli kroz Vilsonovo”, rekla je Zumra. I eto, ne pamtim mjesto gdje umrla žena u koju sam se, za 68 godina zajedničkog života, četiri puta zaljubljivao. Doslovce zaljubljivao. Posljednji put toliko snažno da mi je jednom rekla: “Ja se osjećam napadnuta tvojom ljubavlju. Prikoči malo, pusti me da se naviknem.”

“Bomba-terapija“

Vjerovao sam, oduvijek, i umrijeću sa tom vjerom, da su žene bolja i važnija polovina čovječanstva, čak sam negdje napisao da je ljudskom rodu koji plesnim korakom ide u materinu jedina šansa u oslobođenju robovske, to jest ženske polovine, a glavni krivci ove vjere bile su Darinka i Gordana Ali dok je prva, od uremije, umirala u najstrašnijim mukama, mjesecima, i ja 25 dana to gledao, Gordana nije imala bolove od raka, i u kolima hitne pomoći nije znala da umire, što me bar malo tješi.

I prije nego što se razboljela, imala je oslabljeno srce i pila moje lijekove, a pošto citostatici, poznato je, uništavaju i jaka srca, treća tura hemoterapije ju je dokrajčila. Što sam naslutio kad joj je Alma, psihijatar i žena Tvrtka Kulenovića, došla u posjet, a meni u hodniku kazala: “Ovo se zove ‘bomba-terapija'”. Naježio sam se: ove bombe, kao one, Gordana neće preživjeti.

Paralizalizirano dijete

Ni mrvu ne žalim ni sebe, ni njenu i moju šćer Ivanu, ni njene sestre Ljiljanu i Mirjanu, mada je Mirica, kad sam joj javio da Gordane više nema, u telefon dugo skičala od bola. Žalim jedino Gordanu zato što je umrla, i što je umrla kad je bila najbolja i kad sam prema njoj bio bolji nego ikad, i žaliću je dok me ima.

Sjednem na mermerni rub njenoga groba i kažem joj posve trijezno, suhih čiju: “Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem. I treba da me boliš, mila, jer je gora pomisao da te više nikad neću vidjeti, koja me već desetak puta raspamećivala, i od nje bih mogao jednom sići s uma. Treba da me boliš, jer tada znam da si sa mnom.”

Toliko žaljenje osjećao samo samo kad mi je umrla majka. A pošto smo deset godina čekali da se rodi Ivana, prirodno je što Gordani nisam ostao samo muž već postao pomalo i dijete. Čak sam ponekad prozirao da me voli “kao dijete paralizirano od rođenja”, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.

I najmilije mi je od svega bilo kad bi se, uz pripomoć njene majke, moja odrasla Ivana slatko smijala onome što je Gordana zvala “moj blento”, jer sam uporno odbijao da odrastem sasvim, čak znao da to sebi ne smijem dopustiti, jer pjesnik uvijek “kreće od početka, od djeteta”, kako bi rekao Radomir Konstantinović.

Gordanine oči

Ništa od Gordane nisam skrio, ama baš ništa. Kako da išta skrivam od žene čije su mi oči, nakon našeg prvoga susreta i višesatnog sjedenja u kafani, kazale jednom za svagda da njihova vlasnica ne bi mogla nikad nikog ni da uvrijedi, ni na povrijedi, a ovo kaže sin u potoku strijeljanog ibeovca koga je, kao “kopile izdajničko”, do njegove osamnaeste godine, u Crnoj Gori vrijeđao i povređivao ko je htio, kad je htio i koliko je htio.

Niko od onih ko ju je znao ne bi mogao reći da ga je moja Gordana ikad ičim uvrijedila ili povrijedila. I usrećio bi moje oči svaki njen susret sa njenim bivšim đacima: često, kao da su prilazili majci. I kad sam prema Gordani bio crnogorski poludivljak, što se nije dešavalo često, ali se jeste dešavalo, znao sam da su mi njene oči zanavijek suđene.

Njeno Visočanstvo Minđosaveta

Pričao sam joj da sam imao djevojku Ružicu Komar, koja je bila ko avion, ali sam je ostavio nakon otprilike godinu dana, jer mi nije dala, crkla dabogda: vodio sam je kod svoje tetke Milke u Bežaniju, ali zaludu: spavala je kraj mene u hulahopkama, jer se očito držala načela ženi pa jebi.

Od nekih cura doznao sam da je Ružica pred njima plakala: “Marko me ostavio”, a one saosjećale s njom, jer su, pošto sam bio zgodan momak, vjerovale da sam se Ružice najebao, a zatim je nogirao, nisu znale da sam u dvadeset i trećoj godini nevin.

Čak i da je odlučila pustiti me da uđem u “središte njene milosti”, kako bi rekao Ranko Marinković, ko zna da li bih umio obaviti posao, jer nikad nisam vidio Njeno Visočanstvo Minđosavetu, niti znao đe ga treba metnuti, a i Ružica je bila nevina. Kasnije sam čuo da ju je probio bubnjar iz muzičke grupe, više ne pamtim kako se zvala.

Ja izgubio nevinost

Stanovao sam na Grbavici, ne pamtim ni ulicu ni broj, kod Đ. H. to jest kod njenih rodtelja, krasnih ljudi, i njina kćerka, koja je također studirala jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, jednom je oca i majku ispratila na vikend, potom ušla u moju sobu i razdjevičila me. Sutradan sam Gordani, u koju sam bio već zaljubljen, srećan rekao: “Ja izgubio nevinost.” Nikad neću zaboraviti njen mili pogled koji kaže: “Neka si se, blago sestri, toga belaja kurtalisao.”

Ili je bila očarana što je do juče bio nevin i toliko bezazlen momak koji joj se, kako mi je docnije priznala, vrlo sviđao i pozadugo ga je uhodila i često se trudila da se nađe blizu mjesta gdje je njega bilo, uvijek zajedno sa Azrom Kovačević, svojom najboljom drugaricom još iz osnove škole Silvije Strahimir Kranjčević, koja će na vjenčanju biti Gordanina kuma.

Pošto sam se stidio svoje nemuškosti ispoljene u krevetu, branio sam se humorom, zapravo vicem koji sam čuo od Duška Trifunovića: “Jebavao sam tačno trideset minuta i petnaest sekundi.” Gordana je, u neprilici, ćutala i čekala da objasnim.

“Jebavao sam petnaest sekundi i pola sata se izvinjavao.”

Ne sjećam je li se Gordana nasmijala. Jeste se smijala, najviše kad joj sa interneta čitam tekstove Viktora Ivančića, ali nije se smijala dovoljno, i ostao sam zauvijek gladan tog smijeha u kojem se otvarala prava moja žena bez koje ne mogu danas da zamislim svoje gostovanje na zemlji.

Život bez laži

Pošto sam više od svega na svijetu mrzio laž i život u laži i sa lažima, znao sam da je ne smijem pustiti u svoju kuću, jer to bi značilo da je cijela zemaljska kugla otrovana lažju. I dok su moji prijatelji i znanci okolo faćkali sve što su mogli i uvjeravali supruge da ih obožavaju – stizali su sve – ja sam sva švrljanja van braka pričao Gordani koja je to zvala “avanturicama”, pa mi je bila pomalo i sestra koje sve razumije i sve prašta, tim prije što joj nisam krio da se svega toga kao muškarac stidim: ako izuzmem jedan jedini slučaj, mogao sam biti dobar u krevetu jedino sa ženom koju volim, i uz to, pred Gordanom nisam morao da se dokazujem: ako noćas nije ispalo dobro, sigurno će preksjutra, stoga je na samrtnoj postelji mogla biti u jedno sigurna: da je sa mnom živjela život lišen laži.

Kad smo se jednom vratili sa pjesničkoga putovanja, moj prijatelj svojoj ženi je donio tašnu i rukavice, a ja Gordani samo rukavice. “A što ti, Marko, nisi kupio Gordani tašnu?”, pita me njegova žena. “Ja svoju ženu ne varam”, odvratio sam, što je trebalo da bude duhovito, a evo pune istine: i da sam je prevario, sve bi joj kazao i ne bih morao da se iskupljujem tašnama. Htio sam joj kupiti cipele, ali joj nisam znao broj noge, ne znam ga ni danas, a kako ću ga znati kad je Gordana imala hod koji se ne može naučiti, jer se s njim rodiš ili ne rodiš, hod kakav nikad prije nisam sreo, niti ću ga više ikad sresti na zemlji.

Kad sam se prvi put zagledao u njene oči, bilo mi je kao da sam napokon došao kući, a Gordanin hod i držanje bolje će od mene opisati unuka mog pokojnog prijatelja Mustafe Đulizarevića. Njegova kćer Selma, slikarka koja živi u Beogradu, dovela kćerkicu u Sarajevo, i Gordana otišla da se sa njima, ne znam gdje, vidi. Nakon što je Gordana otišla, Selma je nešto popovala kćerkici, a ona je odvratila: “Ali, mama, kraljica Gordana nije tako rekla.” Otkud kćerki kurirke u preduzeću takav hod i držanje, to zna Alah, pod pretpostavkom da ga ima.

Blagosloven taj dan i mjesec i godina

I do smrti je, golim prisustvom u mom životu, pravila od mene čovjeka boljeg no što jesam, pomalo me rađala svaki dan. Ja sam rano, od svoje 19. godine, pristao na sebe kakav jesam, i nikad se pred drugima nisam pravio boljim, ni pametnijim, ni talentiranijim nego što sam, ali sam iza ženidbe znao da bi bilo sramotno pored Gordane ostati crnogorska ćepanica.

Zato mi se, nakon što je umrla, dugo motao po glavi Petrarkin stih: Benedetto sia ‘l giorno e ‘l messe e l’anno. Nikada nisu tuđe riječi toliko potpuno izražavale ono što osjećam. Slično sam joj govorio dok je bila zdrava: “Nek ti je, onog dana na fakultetu, iz ruku ispala tašna, jer je sigurno da, bez tog incidenta, ovog Marka Darinkina danas nigdje ne bi bilo na svijetu.”

I da me nije promiijenila ni u čemu, to što me trpjela cio život bilo bi dovoljno da je blagosiljam. Ne znam šta bi se sa mnom desilo da nju nisam sreo, no sigurno je da pisac sa 30 objavljenih i 30 neobjavljenih knjiga ne bi postojao, ali ne možete zamisliti kako je bilo teško živjeti s takvom osobom. Evo jedan primjer.

Avram i Isak

Prevodim poemu Josifa Brodskog Avram i Isak (oko ili preko 600 rimovanih stihova). Dnevno prevedem oko sto stihova i pušim tri kutije cigara koje ubijaju potenciju i nište svaku želju da “nešto opališ”. Uveče liježem sa mišlju na tu poemu, sanjam kako prevodim tu poemu, ujutru ustajem sa mišlju na tu poemu, za stolom ne znam šta jedem jer mislim na tu poemu, kad idem u obavezne noćne šetnje tražim rime za tu poemu, jer sam umio raditi jedino pod opsesijom. Jednom sam, pod opsesijom, preveo za jedan dan 12 francuskih soneta čije mi je bukvalne prevode slala Sunita Subašić-Thomas, a drugi put sam, pod opsesijom, napisao šest pjesma za 16 sati.

Ne kažem da nisam zamjećivao Gordanu, ne kažem da se nisam smijao nečemu što mi je ispričala, ne kažem da je nisam milovao, čak kušao uraditi i nešto više, a ona uzvraćala: “Ostavi se toga. Znaš da ne možeš.” Ne kažem da je svako jutro nisam ljubio u obraz ili u vrat, našto bi mi ona odvratila “dobrojutro”, glasom maličak djevojački umekšanim, za koji nikad nisam ostajao gluh: u to umekšanje stavljala je svu ljubav za mene. Ne kažem da joj nisam prepričavao poneku zanimljivost vezanu za poemu koju prevodim, ne kažem da je nisam zapitkivao: “Je li do tebe doprla agencijska vijest da te volim?”, ali u čemu je Gordani prošlo tih šest dana, kako ih je provela pored mene a bez mene, pojma nisam imao. Sedmi dan ulazim u kuhinju i gledam je “značajnim pogledom” – često je ironično posezala za ovom frazom iz ljubića – sve dok mi, uz smiješak koji me dopola optužuje, otpola oprašta, Gordana ne kaže: “Ti završio posao i sad bi, jelde, nešto opalio?” Jebeš život s takim čoekom.

Još jedan primjer. Siguran sam da je bar pet puta, a vjerovatno i više, kazala: “Od tvojih pitanja: đe su mi ključevi, đe mi je torba, đe mi je dezodorans, đe su mi naočari za čitanje, đe su mi naočari za daljinu, đe mi je ovo, đe mi je ono, jednom ću skočiti kroz prozor.” Jebo život s takim čoekom.

Koliko sve ovo kuća u Beogradu

Desetak dana prije njene smrti rekao sam: “Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.” “I ja tebe volim”, kazala je, drugi i posljednji put u životu, ako ne računam uobičajene fraze na kraju njenih pisama: “voli te Gordana”. Prvi put, kad sam joj rekao da ću otići od nje zbog žene u koju sam se zaljubio, rekla je. “To je u redu. Ali problem je u tome što ja tebe još volim”, riječi koje su mi prošle kroz samo srce. Nije samo to presudilo da sutradan onoj drugoj kažem: “Ne mogu ostaviti svoju ženu.” Na Gordaninom grobu sam se sjetio kolik me očaj hvatao od pomisli da, ostavim li je, više nikad neću gledati njene oči i hod, i da više nikad neću slušati Gordanin glas. Takav život bio bi mi neizdrživ. A od pomisli da će neko drugi grliti Gordanu, popizdeo sam i kazao: “Ti si još moja žena”, i odveo je u krevet, gdje smo se svunoć voljeli. “Nije baš tako bilo, ali hajde”, kazala je Gordana (koja je sve bolje pamtila od mene), kad smo se toga sjećali iz daljine.

Ipak, nikad nije zaboravila očajno lice koje sam donio kući nakon što sam sa onom drugom raskinuo. A ja nikad nisam zaboravio kako nas je pokojna Mira, žena pokojnog Sekule Banovića, moga kuma na vjenčanju, jednom zaustavila na ulici, da malo popričamo, i nakon nekoliko rekla: “Šta vam je? Ponašate se kao da se opet zaljubljeni!”

Prefinjena Mira je pogodila “u sridu”: kad sam shvatio kolika je sreća ne ostaviti Gordanu, uživao sam beskrajno u toj sreći i drugi put se u nju zaljubio, a ona je davala sve od sebe da što prije zaboravim ženu kojoj je trebalo da odem, zato nam je smetao svatko koga na ulici sretnemo, jer smo žurili da se zaključamo u baraku u Velešićima, gdje smo tada stanovali.

Poslije trideset i kusur godina, pitala me: “Kako se zvala žena zbog koje si me umalo ostavio?” Ja joj kažem. “Šta je to bilo?” Htio sam se poslužiti Darinkinim jezikom: digla me žila na se, a pošto nisam bio siguran zna li da je “žila” naziv za ono malo jada u mojim gaćama, odgovorio sam: “Eksplozija”. Nije dalje raspitivala. Sve joj je bilo jasno.

To dvoje “volim te” nadragocjenije je što mi je od Gordane ostalo. To što je, za 48 godina zajedničkog života, svega dvaput, kad se borila za mene i kad se borila za život, rekla da me voli – bilo je posve njensko, to je bila duboko ona. To je ponekad zvala katoličkim odgojem. Bila je zatvorena i vjerovala da se ljubav podrazumijeva, a ja sam ubijeđen da osjećanje ne postoji dok se ne formulira, što je očito profesionalna deformacija. Pošto “insan” znači zaboravko, stalno sam je podsjećao da je volim, i danas mi se čini da je najljepše od svega što sam joj rekao bila razglednica gdje sam napisao: “Volim te koliko sve ovo kuća u Beogradu” iz vremena kad sam bio na postdiplomskom i kad smo bili razdvojeni dvije godine.

Počela beznjenica

Umrla je kao sirotica: kad je izdisala, nikog na svijetu nije imala, ni majke i oca, ni sestara i braće, ni prijateljica ni prijatelja, ni svog “čoeka“, tako me ponekad po narodski zvala. Ostala bez ikog i, sama-samcata u vaseljeni, stala pod krvnikovu sjekiru. Idu mi suze dok ovo ukucavam u kompjuter, jer kožom osjećam i dušom znam u kakvoj pustinji je umrla, a za mene počela beznjenica, kako je Laza Kostić nazvao život i svijet bez nje, bez umrle drage, u čuvenim stihovima:

Iz beznjenice u raj, u raj,
U raj, u raj, u njezin zagrljaj.

U ovim stihovima beznjenica je antonim raju, kovanica za pakao koja sama po sebi zvuči kao minijaturna pjesma. Pošto neće biti našeg zagrobnog zagrljaja, Bogu ću, ako ga nedabojže onamo bude bilo, kazati:

“Četiri pakla sam na zemlji predeverao: pakao djetinjstva, pakao opsade Sarajeva, pakao Gordaninog mrenja, pakao života bez Gordane, i jebe mi se za tvoj pakao!”

Gola istina

Zašto pišem i objavljujem sve ovo? Zato što je sve gola istina. Ovakvim tekstovima istina nije jedino, ali jeste najviše iskupljenje. Odsad mi je živjeti u goloj istini. O opsadi Sarajeva jednom sam napisao (citiram po sjećanju): “Četrdeset i četiri mjeseca živjeli smo u goloj istini, jer onaj pakao niko ne bi mogao izmisliti.” Kad je otišla pod zemlju, Gordana mi je ostavila golu istinu – pakao iz kojeg ću izići tek kad i ja umrem: kakav će to raj biti, bože blagi!

Ante Tomić

_________________Židov je onaj koji se osjeća Židovom
__________________________Ben Gurion

Jedan je domoljub Domagoj Borna ili je Tomislav bio
Židovu smaknuo šešir s glave dok drugi je domoljub
Domagoj Borna ili je Tomislav bio zamahnuo Židova
Šakom udariti u glavu ali Židov čigra izmače se njemu

Novine javiše potom da su ta dvojica Židova napala
riječju samo a gospoda domoljubi na kavi u gradskoj
kavani Domagoj Borna ili je Tomislav bio kazaše
Da Židov provocira stalno i što će Židovu šešir na glavi

Što će mu šešir dok majke domoljuba naših palih u ratu
Domagoja Borne ili je Tomislav bio sinove oplakuju svoje
Koje pogubiše braća rođaci istokrvnici Židova tog ušeširenog

Što će Židovu šešir na glavi dok sestre domoljupke naše
Domagoje Borne ili je Tomislava bila silovane hode gradom
A šešir im njegov dođe ko obrezana spolovila židovska

grad se dijeli na one koji kolju svinje
i one koji kolju ništa

oni koji kolju ništa ili su za sir
ili im se gubi svaki trag
u ontologiji

oni koji kolju svinje se ne dijele
oni su svi zajedno pod jastukom
drže svetog antuna i radosno
pod plehovima pucketaju prstima

tu se štima rezidba izvode pokreti
uči mudrosti pjesmi običaju
kalibrira na vrhu noža
nicht-ich

svinja drži tercu

Tekst za monografiju ‘Pisma u slikama’

Milomira Kovačevića iz onih predratnih i ranih ratnih vremena vidim u jednome sarajevskom potkrovlju, u improviziranom fotografskom laboratoriju, usred stotina i tisuća negativa, među filmovima koji se suše kao čarape, zakačeni štipaljkom za štrik, kako tone u vonj razvijača, s onim svojim izvinjavajućim smiješkom, dok u jednom uglu prostorije, usred tog nereda koji bilježi našu tadašnju povijest i kroniku naših tada još mladih života, stoji ležaj, ili čak vreća za spavanje, po kojemu je nabacana Milomirova odjeća i uz nju ono malo njegovoga privatnog života.

U ratu sarajevski su se fotografi dijelili u dvije skupine: one koji su bili fotografi i prije rata i one koji su bili dovoljno hrabri da postanu fotografi u ratu. I jedni i drugi radili su za strance. A stranci su, naravno, dobro plaćali. Ruku na srce, imalo se u toj stvari što i naplatiti.

Jedini koji nikada nije radio ni za jednu stranu agenciju, ni za jedan strani list, bio je Milomir Kovačević. To je bio njegov princip.

Što je smisao tog principa?

Najprije to da je fotografija za njega samo fotografija, a ne sredstvo kojim bi se nastojalo stvoriti nešto što nije fotografija. Drugo, Milomiru Kovačeviću je u to vrijeme, kao i danas, bilo potrebno upravo onoliko novca koliko mu je potrebno da bude fotograf. Onoliko koliko je nužno da odjene i nahrani tijelo fotografa. Stranci su nudili bitno više od toga. Nudili su onoliko koliko je čovjeku potrebno da se sredi u životu i da jednoga dana prestane biti – fotograf. Milomiru Kovačeviću to jednostavno nije bio cilj. Zato nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Ratna fotografija je zaseban žanr. Iza ugla, kod glavne sarajevske pošte, u ljeto 1992. fotografi su vrebali ljude koji su pretrčavali most, iščekujući kada će nekoga pogoditi snajper. To je u to vrijeme bila slika za naslovnice svih velikih svjetskih novina. Iako, vjerojatno, nikada nijedan urednik fotografije nije izgovorio da želi sliku čovjeka koji pada mrtav, pogođen u čelo, dok mu iz zatiljka prska mozak, takva je narudžba, makar i neizgovorena, upisana u sam žanr ratne fotografije. Premda je snimio najpotresnije slike sarajevskoga rata, na takvu narudžbu Milomir Kovačević nije htio pristati. I zato on nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Zbog nečega, Sarajlije i petnaest godina nakon rata vjeruju kako imaju moralni kredit u odnosu na sve druge ljude na svijetu. Jedno kraće vrijeme u ratu i nakon rata, taj kredit ticao se moralnoga prava onih koji su bili u Sarajevu i ostali živi. Nakon toga je ta stvar nacionalizirana, pa se danas tiče vjere i nacije većine koja je rat preživjela, ali i onih koji uopće nisu bili u ratu, a pripadaju istoj vjeri i naciji. Sarajevsko stradanje, dakle, kao i stradanje Srebrenice, u tom je svjetonazoru, danas jedinom, moralno vlasništvo svih Bošnjaka, gdje god da su, i svih muslimana svijeta, koje god bili nacije. Tako to, kažem jest, a druga je stvar je li dobro što je tako.

Milomir Kovačević nikada se, riječju, slikom ili smiješkom, nije pozvao na svoje moralno pravo, niti na ono što je u Sarajevu izgubio. Nikoga nije optuživao, niti je od koga tražio da mu vrati ono što se vratiti ne može. On kao da u Sarajevu i nije rođen, kao da tamo nije bio i kao da je samo njegovo oko, oko genijalnog fotografa, snimilo sve te slike, beskrajnu kroniku jednoga grada koji više ne postoji, jer više ne postoji vrijeme u kojemu je takav grad bio moguć. “Pisma u slikama“ neka su vrsta vrlo sažete fotografove biografije, njegove priče o prekinutom životu jednoga Sarajeva i jedne protekle mladosti. “Pisma u slikama“ su, također, svjedočanstvo estetske i etičke vrline velikoga umjetnika. Milomir Kovačević od vas ništa ne traži, niti očekuje. On vam se smiješkom ispričava ako ste slučajno pomislili da on ima nekakvih prohtjeva.