U vrijeme srpske opsade Sarajeva, prije dvadeset godina, u jesen 1993, umrla je u Beogradu Bahrija Nuri Hadžić (rođena 1904). Njezin otac Osman Nuri Hadžić, profesor šerijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bečkim i zagrebačkim studijem, bio je član Državnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je pripovijetke, četveroručno s Ivanom Miličevićem, pod pseudonimom Aziz Osman.
Bahrija je jedna od četiri Osmanove kćeri. U rodnome Sarajevu otac ju je, uz mekteb, dao i na djevojačku školu kod časnih sestara te na učenje klavira i violine. Poslije Prvoga svjetskog rata sele se u Beograd – grad u kojem je, kako je govorila, majka zauvijek skinula zar i feredžu, i koji će Bahriju trajno i formativno odrediti. U Beogradu je počela učiti pjevanje, ubrzo je primijećen njezin iznimni talent, pa je 1923. poslana u Beč, gdje je primljena na studij pjevanja na Muzičkoj akademiju. Pet godina kasnije je, po završetku studija, primljena u stalni angažman u bernskoj operi. U Bernu je ostala tri godine, pjevala je dvadeset tri premijere, između ostaloga glavnu ulogu Salome, u istoimenoj operi Richarda Straussa, koja će ju proslaviti. Čuvši je, Lovro Matačić rekao je da se njezino pjevanje “ne sluša uhom nego kičmenom moždinom”.
Godine 1931. vraća se na velika vrata u Beograd, gdje ponovo pjeva Salome, i – kako piše u tadašnjoj Politici – izaziva moralnu sablazan, naročito u crkvenim krugovima. Među publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u kazalište, bila je slavljena kao velika zvijezda. Ticalo se to Bahrijinog pjevanja, ali i njezine iznimne fizičke ljepote, skladne, izdužene figure i neke rijetke prirođene elegancije. Po fotografijama se to može vidjeti: izgledala je onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice, koje povremeno minu i zagrebačkim pozornicama. U stranome tisku, koji ni onda nije vladao znanjima o lokalnim prilikama, naravima i običajima, najavljivana je “lijepa kao slika Turkinja”. Ona je to znala opovrgnuti čak i preko diplomatskih poslanstava, insistirajući da “ona jest muslimanka ali da nije Turkinja”.
Dvije godine nakon tragične smrti velikana ekspresionističkoga glazbenog teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca), drugoga travnja 1937. u Zürichu održana je premijera njegove nedovršene opere “Lulu”, po libretu Franka Wedekinda. Glavnu ulogu pjevala je Bahrija Nuri Hadžić, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad Beck, Pietro Mascagni… Tako je u jednome od rodnih mjesta europske avangarde, u Zürichu, na događaju koji će biti upisan u povijest suvremene glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduševljeni publikum klicao jednoj beogradskoj muslimanki, rođenoj u Sarajevu, od hercegovačke loze… U toj i takvoj identitetskoj mješavini rađala se, istovremeno, europska avangarda, ali i tisuću i jedna čudesna i nevjerojatna bosanska biografija. U brojnim budućim premijernim afišama, knjižicama i najavama Bergove “Lulu”, širom Europe, sve do današnjih dana, spominjat će se ta prva, Bahrijina izvedba.
Dvije godine kasnije, opet u Zürichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset petoga rođendana Richarda Straussa. Svečanom izvedbom dirigirao je sam kompozitor, koji je poslije izjavio da je ovo “Salome koju je čekao trideset pet godina”.
Ubrzo je došao rat, a Bahrija Nuri Hadžić je prestala pjevati. Nije bila navršila ni četrdeset, omela su je povijesne okolnosti, ali mnogo više od toga, nešto što se ticalo njezine naravi. Udala se za poznatoga beogradskog kirurga, koji nije bio voljan da mu se žena bavi pjevanjem. Kažu da je desetak godina gajila piliće i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u beogradskome Narodnom pozorištu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa. Govorila je da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku. Nije to bio njezin svijet. O Bahriji Nuri Hadžić nedavno je pisala Tanja Miletić Oručević, mostarska kazališna redateljica i izvanredna prevoditeljica Gombrowiczeve knjige priča “Bakakaj”, koju je prije nekoliko godina objavila zaprešićka Fraktura.
Previše bi jednostavno bilo optužiti jednoga anonimnog kirurga za prekid velike umjetničke karijere. Mogla je Bahrija sve, i otići u Ameriku sa svojim partnerom i učiteljem Walterom Herbertom, koji je kao Židov bježao pred holokaustom, ali rođena u maloj, provincijalnoj kulturi, bila je samoj sebi jedini motiv i pokretač. U Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu, svejedno, bila bi sama. Trebala je otići sasvim, odreći se, ciljano, jezika, kulture i podrijetla, zaboraviti sve to, i biti samo Bergova Lulu i Straussova Salome. Njoj se, međutim, nije dalo. Nije to bio moralni, ni kulturni izbor, nego samo život, u kojem umjetnost ne vrijedi uvijek onoliko koliko se nama čini.
Da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i postaviti kazališnu predstavu o Bahriji Nuri Hadžić. Prepuštam to onome tko bude imao vremena, strpljenja i novca, i tko razumije o čemu Bahrijin život govori. Nigdje na svijetu ne postoji tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen.
Bahrija Nuri Hadžić
Sarajevo 1904. – Beograd 1993.
U vrijeme srpske opsade Sarajeva, prije dvadeset godina, u jesen 1993, umrla je u Beogradu Bahrija Nuri Hadžić (rođena 1904). Njezin otac Osman Nuri Hadžić, profesor šerijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bečkim i zagrebačkim studijem, bio je član Državnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je pripovijetke, četveroručno s Ivanom Miličevićem, pod pseudonimom Aziz Osman.
Bahrija je jedna od četiri Osmanove kćeri. U rodnome Sarajevu otac ju je, uz mekteb, dao i na djevojačku školu kod časnih sestara te na učenje klavira i violine. Poslije Prvoga svjetskog rata sele se u Beograd – grad u kojem je, kako je govorila, majka zauvijek skinula zar i feredžu, i koji će Bahriju trajno i formativno odrediti. U Beogradu je počela učiti pjevanje, ubrzo je primijećen njezin iznimni talent, pa je 1923. poslana u Beč, gdje je primljena na studij pjevanja na Muzičkoj akademiju. Pet godina kasnije je, po završetku studija, primljena u stalni angažman u bernskoj operi. U Bernu je ostala tri godine, pjevala je dvadeset tri premijere, između ostaloga glavnu ulogu Salome, u istoimenoj operi Richarda Straussa, koja će ju proslaviti. Čuvši je, Lovro Matačić rekao je da se njezino pjevanje “ne sluša uhom nego kičmenom moždinom”.
Godine 1931. vraća se na velika vrata u Beograd, gdje ponovo pjeva Salome, i – kako piše u tadašnjoj Politici – izaziva moralnu sablazan, naročito u crkvenim krugovima. Među publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u kazalište, bila je slavljena kao velika zvijezda. Ticalo se to Bahrijinog pjevanja, ali i njezine iznimne fizičke ljepote, skladne, izdužene figure i neke rijetke prirođene elegancije. Po fotografijama se to može vidjeti: izgledala je onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice, koje povremeno minu i zagrebačkim pozornicama. U stranome tisku, koji ni onda nije vladao znanjima o lokalnim prilikama, naravima i običajima, najavljivana je “lijepa kao slika Turkinja”. Ona je to znala opovrgnuti čak i preko diplomatskih poslanstava, insistirajući da “ona jest muslimanka ali da nije Turkinja”.
Dvije godine nakon tragične smrti velikana ekspresionističkoga glazbenog teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca), drugoga travnja 1937. u Zürichu održana je premijera njegove nedovršene opere “Lulu”, po libretu Franka Wedekinda. Glavnu ulogu pjevala je Bahrija Nuri Hadžić, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad Beck, Pietro Mascagni… Tako je u jednome od rodnih mjesta europske avangarde, u Zürichu, na događaju koji će biti upisan u povijest suvremene glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduševljeni publikum klicao jednoj beogradskoj muslimanki, rođenoj u Sarajevu, od hercegovačke loze… U toj i takvoj identitetskoj mješavini rađala se, istovremeno, europska avangarda, ali i tisuću i jedna čudesna i nevjerojatna bosanska biografija. U brojnim budućim premijernim afišama, knjižicama i najavama Bergove “Lulu”, širom Europe, sve do današnjih dana, spominjat će se ta prva, Bahrijina izvedba.
Dvije godine kasnije, opet u Zürichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset petoga rođendana Richarda Straussa. Svečanom izvedbom dirigirao je sam kompozitor, koji je poslije izjavio da je ovo “Salome koju je čekao trideset pet godina”.
Ubrzo je došao rat, a Bahrija Nuri Hadžić je prestala pjevati. Nije bila navršila ni četrdeset, omela su je povijesne okolnosti, ali mnogo više od toga, nešto što se ticalo njezine naravi. Udala se za poznatoga beogradskog kirurga, koji nije bio voljan da mu se žena bavi pjevanjem. Kažu da je desetak godina gajila piliće i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u beogradskome Narodnom pozorištu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa. Govorila je da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku. Nije to bio njezin svijet. O Bahriji Nuri Hadžić nedavno je pisala Tanja Miletić Oručević, mostarska kazališna redateljica i izvanredna prevoditeljica Gombrowiczeve knjige priča “Bakakaj”, koju je prije nekoliko godina objavila zaprešićka Fraktura.
Previše bi jednostavno bilo optužiti jednoga anonimnog kirurga za prekid velike umjetničke karijere. Mogla je Bahrija sve, i otići u Ameriku sa svojim partnerom i učiteljem Walterom Herbertom, koji je kao Židov bježao pred holokaustom, ali rođena u maloj, provincijalnoj kulturi, bila je samoj sebi jedini motiv i pokretač. U Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu, svejedno, bila bi sama. Trebala je otići sasvim, odreći se, ciljano, jezika, kulture i podrijetla, zaboraviti sve to, i biti samo Bergova Lulu i Straussova Salome. Njoj se, međutim, nije dalo. Nije to bio moralni, ni kulturni izbor, nego samo život, u kojem umjetnost ne vrijedi uvijek onoliko koliko se nama čini.
Da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i postaviti kazališnu predstavu o Bahriji Nuri Hadžić. Prepuštam to onome tko bude imao vremena, strpljenja i novca, i tko razumije o čemu Bahrijin život govori. Nigdje na svijetu ne postoji tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen.