Imaginarni prijatelj/5

Tipični lik partizanskoga borca, puškomitraljesca, diva golubjeg srca, nastao po predlošcima proza Branka Ćopića. Znali su ga i oni koji ovoga pisca nikada nisu čitali, služio je, svih godina jugoslavenskog socijalizma, kao globalna metafora, a poslužit će, uglavnom neznalicama, i nakon što socijalizma više ne bude, uglavnom za diskvalifikaciju onih koji su s Nikoletinom Bursaćem dijelili i dijele pogled na svijet.

Stvarni Nikola Bursać, Ćopićev školski drug iz pučke škole u Hašanima, poginuo je 1943. na Sutjesci. Umjesto da ga preboli, pisac ga je poživio u liku Nikoletine Bursaća, koji dočekuje kraj rata, vraća se u rodno selo, dolazi majci u kuću da je izvijesti da Boga više nema. To je najpoznatija epizoda iz Nikoletinina života, koja živi i danas, uglavnom u pučkoj predaji, tako da već odavno nije u vezi ni sa Ćopićevom pričom ni s Nikoletininim likom.

Osim u “Doživljajima Nikoletine Bursaća”, objavljenim 1956, istoimeni junak pojavljuje se u romanu za odrasle “Ne tuguj bronzana stražo” te u prva dva nastavka pionirske trilogije “Orlovi rano lete” i “Slavno vojevanje”. Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati.

Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima.

U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a od kada ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.

“Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?”, pita majka Nikoletinu.

On joj odgovara da neće nitko, da nam kiša više i ne treba, jer kada dođe oslobođenje kiše neće ni trebati, nego će se njive orati ljudskim karakterom.

Slijedi dijalog sina i matere, uzdiže se i raste do mitskih razmjera i do najljepše i najsadržajnije teološke rasprave u povijesti naših književnosti. Riječ je, naravno, o satiri, a da bi satira bila uspjela, pisac mora stati na stranu slabijega, na onu stranu koja se od njega ne očekuje. Suprotno onome što se misli, što se već šezdesetak godina prenosi kao istina o Nikoletininom obračunu s Bogom, i što je danas dogma u glavama onih koji Ćopića nisu čitali, rasprava je to u korist Boga i vjere. Ili, tačnije rečeno, u korist onih čija je vjera toliko čvrsta da dopušta sumnju kao oblik vlastitog iskazivanja.

Ako više nema Boga, priznaje Nikoletina Bursać, onda više neće biti ni kiše. Jer njemu, prostodušnom ateistu, nezamislivo je da bi kiša mogla padati bez Boga. A kad više ne bude kiše – koje već od sutra neće biti, jer je večeras dohakano Bogu – ljudski će karakter biti sve što nam je dano. Umrijevši, nestavši, Bog je ljudima ostavio karakter. Beskarakterni će svijet na Zemlju navući sušu, glad, bolest i nevolju. I, naravno, neznanje. Bit će to kazna Božje za svijet bez Boga. Svjedoči Nikoletina Bursać.

Mislio sam da me Ivo Brešan odavno zaboravio. Onda me jednom pozdravio preko zajedničkog prijatelja. Mnogo me to obradova, jer sam ja njega pamtio, naročito ono što mi je jedno večer rekao. Iz toga izvukoh životnu poduku. A sjedili smo gotovo svaki dan u betuli u Šibeniku, pričali o svačemu, pili vino, sve dok po Ivu ne bi došla njegova supruga. Čudio sam se njenoj ljubaznosti i blagosti, jer su sve moje bivše na mene uvijek galamile ili barem zvocale kada bih neku popio, a Ivina Jela bi ga samo pitala hoće li doma ili će još ostati. On bi obično ostao, a kada bi odmakao u piću, vjerojatno naviknut na provokatore i doušnike, ponavljao uvijek istu priču. Ja sam ga ipak i uvijek rado slušao. Jednu večer smo pričali o njegovoj slavnoj drami Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, on hvalio sarajevski Kamerni teatar, u kojem je jedino u doba socijalizma igran integralni tekst, bez ikakvog kraćenja i izbacivanja “nepoželjnih mjesta”. Onda ga je upitah pada li mu teško što mu drame zabranjuju, kako to podnosi, slabije od njega slave, njegove drame publika rijetko  može vidjeti. A Ivo će: “Drame sam napisao. Hoće li ih izvoditi ili neće, manje je važno. Ne učestvujem ja u utakmici s piscima”.

p.s.

Nedavno sam napisao tekst o Izboru akademika u selu Mrduša Donja. Obrazlagao zašto nisu izabrani Tolstoj, Kafka, Proust, Borges… Mislio sam naravno i na Ivu Brešana. Sada mi se čini da sam trebao dodati da ni njega nisu izabrali u ovu akademiju, jer je njeno selo opisao.

Sanica ti dadoše ime. Čista izvorska voda teče tvojim venama. Kamen iz kog kulja izvor života buči glasovima pradjedova. Prizor od kog oči zasuze, iako nismo u stanju shvatiti zašto. Stojiš mirno i osjećaš se tako mali gledajući u tu silu koja vjekovima neumorno teče. Pitaš se kad je to počelo i kad će se to završiti. Ta sila je vječna, ti si prolazan, svijest o tome pomalo te uznemirava. Uz buku vode koja se razbija od bijeli kamen osluškuješ jecaje napaćenih duša koje lebde zrakom i njihova patnja odzvanja cijelom kotlinom. Drugi te zvukove ne mogu čuti, oni iz platonove pećine izaći ne mogu. Sve te duše žele se ponovno utjeloviti, a nemaju u koga. Ovi koji sada žive, svakako duše i nemaju, Pakao probali nisu, raj na zemlji im je mrzak. Jednom nogom tamo, jednom nogom vamo, ne znaju u što bi udarili pa udariše na mene ni krivog ni dužnog. Ne bunim se previše, osjećam se ponosno, osjećam se kao Sokrat kojeg stari Atenjani ubiše jer ih je sve htio povesti na svjetlost. Kad takvi na tebe udare, onda znaš da si na pravom putu. Ja ću njih ostaviti u pećini, vatru im nemam namjeru gasiti. Oni će da bulje u sjenke na zidovima, pravu istinu nikad saznati neće jer je nisu niti zasužili.

Ljeti sam uranjao u tvoje vene, hladnoća vode bi mi skidala oklop ljudske prljavštine koja bi se danima nakupljala na mojoj dječačkoj koži. Oduvijek si bila raj nastanjen vragovima i to su ti paradoksi koje ljudi objasniti ne mogu. Mnogo oni toga ne mogu objasniti mada se prave da sve znaju. Svaki izlazak iz vode i drhtaj mog tijela bi bilo jedno novo rođenje. Bio sam poskok koji u jednom potezu skida svoju kožu, ostaje bez otrova i roga na glavi. Katarza kakvu samo priroda može pokloniti. Ta voda me spašavala i omogućila mi da bi danas mogao postati ovo što jesam. Mene zaprljati nisu mogli, mada su pokušavali. Sve te malene ribice u akvariju koje žive i ne znajući zašto žive, a kad ih slušaš pomislio bi da su proživjeli stotinu života.

Bilo nam je lijepo, dani su bili vreli, noći hladne, a ljeta kraja nemaju kad ih promatraš kroz sanjarske dječačke oči. Postala si mi tijesna i ja sam te napustiti morao. Nemoj biti uvrijeđena, meni je cijela planeta tijesna. Nemiran je moj duh, neukrotivo sam biće, bacio sam se na tebe i tvoje vodene vene koje vjekovima nitko ukrotiti ne može. Šaraju oni tvoje tlo kako im se prohtije, mijenjaju smjerove, a na ljudima je da samo to promatraju i da se dive. Navraćat ću često, ali ne da bi vadio mast sirotinji svojim papirićima, već da bi te slavio i veličao kao tvoje dijete. Majka si mi, ništa manje nego ona koja me rodila. Upijat ću tvoj slatkasti zrak kroz svoje nosnice kojeg drugi ljudi osjetiti ne mogu koliko god se upinjali iz petnih žila. Kad se pluća sa tim zrakom napune, duša postane sita.

Danas si raspeta kao Isus na križu, danas te ismijavaju. Na tvojoj muci liječe svoju jad i bijedu. Ti si svakako vječna, a oni su prolazni. Ne boj se, za svako zlo ima neko dobro. Dobila si svog prvog velikog pisca, moje rečenice će ti udariti spomenik kakav nitko drugi prije mene u stanju nije bio podignuti. Bit će to stećak sa epitafima o tvojoj ljepoti, iskonskoj ljepoti podarenoj sa neba kao dokaz da više sile postoje. Ljudi me u svemu tome ne zanimaju, svoju umjetnost i ljepotu rečenica posvećenih tebi ja prljati neću njihovim prisustvom. Oni su svakako nebitni u cijeloj to priči, slučajni prolaznici koji su se tu zatekli ne svojom voljom. Bojim se da za tebe budućnosti nema, postat ćeš jedan veliki abez. Zemlja će te uzeti sebi kao što te je dala. Svemu dođe kraj, ali ja ću da uživam dok traje, kraju svakako u ovom životu svjedočiti neću. Nitko tu nije kriv, sve je to tako moralo biti, netko je to već zapisao. Svi smo mi lutke na koncu, dana nam je mrvica slobode i svijest, biće nam onako kako iskoristimo to što nam je dano. U svakom slučaju sjećanja nitko prebrisati ne može. Ona će da se javljaju sa svakim treptajem oka i budit će te opet iz mrtvih. U ta sjećanja ću da bježim kad mi ponestane volje za disanjem i bivanjem, ona će da me liječe i iscjeljuju. Riječi zapisane na papiru ostaju za vječnost i kad god ti netko spomene ime uvijek ćeš biti živa.

Godina je 2001, eno nas u kupeu vlaka Zagreb-Beograd, koji je jednom davno nosio Matoševo ime, kako se vozimo na književnu priredbu u Beograd, ispraćeni pogrdama i proklinjanjima komunističkog ministra kulture Antuna Vujića, koji je u svemu tome vidio antipatriotski čin.

Na središnjem mjestu, leđima oslonjen na zapad, licem okrenut prema istoku, sjedi Ivo Brešan i pripovijeda nam kako je to bilo s autorskim pravima i tantijemima za predstave njegovih komada, postavljane po DDR-u i drugdje po istočnoj Europi. Još uvijek ima stanovito nepovjerenje prema našoj mladosti – po svemu, osim po biologiji, lažnoj i krivotvorenoj mladosti! – plaši se da ga ne krenemo zafrkavati, da ovo sve, ipak, nije neka namještaljka, jer zašto bismo njega, starca, vodili sa sobom na jedno ovakvo književno putovanje? Možda to tako njemu izgleda, ali nama je, suprotno tomu, Ivo Brešan živo i životvorno čudo. Ako ga budemo dovoljno dugo gledali i slušali, možda ćemo otkriti tajnu njegova teksta, za koju on tvrdi i da ne postoji, nego da je on samo bio revni srednjoškolski nastavnik, koji se, eto, usput bavio i pisanjem drama. A te bi mu se drame onda, i mimo njegove volje, omaknule u komedije i farse, koje su onda izazvale stanovit interes.

Tako je postao cijenjeni dramski pisac, a da nije prestao biti srednjoškolski nastavnik. I da, usput je postao i alkoholičar. I onda, već negdje oko Vinkovaca, započinje tu priču, strašnu i veličanstvenu, kao da ju je napisao Fjodor Mihailovič Dostojevski, a ne da se dogodila živu čovjeku, o tome kako je doživio delirium tremens, što je u tim trenucima vidio i kako ga je to nešto zauvijek odvratilo od alkohola i učinio teškim trezvenjakom. I onda, kada je s tom pričom došao kraju, prije samog ulaska u Beograd, usred onih favela, ciganskih potleušica i beskrajnog šarenila balkanske bijede, usred naše zajedničke šutnje, i pogleda na istu stranu, kroz isti prozor, pred oči su nam došli starci, četvorica-petorica njih, kako po kvrgavoj, ćelavoj ledini bacaju boće.

– Eno ih, moji ljudi! – živnuo je, i odmah potonuo.

Pa smo dugih minut-dva šutjeli, misleći svatko za sebe o tom fenomenu ljudi, rođenih Dalmatinaca koji negdje u sremskim bespućima, nad spaljenom kukuruzovinom pred oranje, igraju na boće. A vlak stoji i već sat vremena čeka da se upali zeleni signal i da svatko nastavi svojim putem.

Iz ovakvih slika nastaje književnost. Da bi ih se vidjelo i razabralo među svim onim slikama koje se neprestano izmjenjuju u prozoru vlaka, kao na platnu nekoga starog kina, i bivaju zaboravljene nakon što su jedan jedini put viđene, valjalo je putovati s Ivom Brešanom. A prije toga gledati predstave i filmove, čitati njegove dramske komade. Osim što nam je bio drug iz vlaka, cijenjeni stariji pisac kojemu nije bilo mrsko ni ići ministru uz nos pa s mlađarijom putovati u Beograd, Brešan je bio jedan od onih formativnih pisaca našeg naraštaja, čije smo riječi upijali s televizijskih ekrana, pozornica i kinematografa barem onoliko, ili mnogo više, nego što smo ih čitali sa stranica knjiga. Ivo Brešan bio je u onom nizu koji je započinjao s Brankom Ćopićem, a završavao s Dušanom Kovačevićem, pisaca koji su svojim djelima uspješno transcendirali medij knjige i akt čitanja, a onda i samu književnost. Uvijek je, kao i danas, većina bila nečitajućih i protivnih svemu što je knjiga i što je tekst. Ali ni takvi nisu odolijevali Kovačeviću, Branku Ćopiću i Ivi Brešanu. Ono što je Brešan u to vrijeme radio, nadilazilo je književnost. Bila je to umjetnost sačinjena od života i od mašte, od društvenopolitičkih okolnosti naše tadašnje današnjice i od povijesti. Sve to danas, uz fatalno zakašnjenje i oglupljenje, uz kriminalnu nekulturu sjećanja, uz ideološku lobotomiju i ugodan zaborav u nepismenosti, djeluje i tako daleko i tako nekako nemoguće. Dobri, dragi šjor Ivo, dobri dragi barba naše najintimnije književnosti, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća našega boljeg jezika, sad nas je ostavio. Tko će sutra s nama putovati u Helsinki i Stockholm, da nam se srca mrznu od bjeline i tuge!

Vinku je napisao samo dva filma. Kažem samo dva, jer su se savršeno našli i pogodili, kao da niti nisu bili otac i sin, nego kao da su bili rođena braća, prijatelji iz školske klupe, zem­ljaci iz Šibenika, i kao da je iz njih potekla ista zavičajna priča, ista ludost odrastanja. Prvi, “Kako je počeo rat na mom otoku”, snimljen za neku siću, valjda je i najgledaniji hrvatski film od samostalnosti. Drugi, “Maršal”, remek-djelce koje će zreti u olovnim godinama, pa ćemo ga, možda, otkrivati u nekoj dalekoj budućnosti. Od oba filma ostale su u sjećanju glumačke vinjetice: lice Matije Prskalo dok doziva svoga fanatičnog muža, pa Ljubo Kerekeš i Predrag Vušović, koji su se preko Brešana upisali u naše podsvijesti i u neku zamišljenu i kratkotrajnu vječnost jednoga ljudskog života.

Samo dva filma, kažem, snimili su njih dvojica, jer ih je, zapravo, trebalo biti mnogo više. Pa kao što braća Coen nastupaju zajedno, tako su otac i sin Brešan, ne pitajući nikoga za blagoslov i dopuštenje, trebali nastupati zajedno i raditi svoje filmove, pa neka im budale govore da su ti filmovi isti, da se ponavljaju. Litaniju treba ponavljati. Fugu treba ponavljati. Genijalnu priču treba ponavljati. I to da nam je otišao, da je mrtav, da ga više nema, dobri, dragi naš šjor Ivo, barba svih budućih književnih baraba, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća jednog od najboljih među svim dobrim hrvatskim jezicima. I kako ćemo sada mi bez njega? Kako će naš jezik?

Susretali smo se, uglavnom, slučajno. Ili kad bih ga nazvao da mu hvalim posljednji roman. U zadnje vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pisao je romane, i napisao ih je, bogme, puno. Dvanaest, ako sam dobro izbrojao. Bio je fantastičar, samozadati žanrovac, pisac horrora u pokušaju, šibensko-dalmatinski Stephen King. I to ga je silno radovalo. A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti. Ali zašto bi genijalni dramski pisac i komediograf, zašto bi čovjek od scene pisao romane? Ili tačnije rečeno: zašto bi napisao više od jednog romana? Ili dva?

Ispitivao sam ga o tome, i to ne jednom, da bi mi on svaki put ponovio istu priču. Rezignirao je, kaže, došla su neka nova vremena, novi ljudi, nova kazališta, a ono što on piše, i što jedino zna pisati, više naprosto nije in, ne nosi se, nije u modi. Mislio sam da se šali, ili da se radi o taštini, da mu treba da ga se hvali i nagovara, pa sam ga hvalio i nagovarao. Ali ništa od toga. Izgleda da je stvarno tako, i da stvarno više nikome ne trebaju dramski komadi Ive Brešana. Našeg dragog dobrog šjor Ive, Vinkovog ćaće i moćnog pokrovitelja svih koji se čista srca i dobre duše umiju narugati. Došla su tako neka vremena kada su ruganja postala ružna.

Ivo Brešan naravno nije bio hrvatski akademik. Pitao sam ga jednom i o tome, mislio sam da će se našaliti. A, bogami nije to za šalu, dobar je to dodatak na mirovinu! Imao je divnu i plahu ženu, gospođu Jelu, koja je prije tri i pol mjeseca minula svijetom. Tako je lijepo o njoj pričao na povratku iz Beograda. Nikada nisam čuo da netko ima toliko anegdota o vlastitoj ženi, smiješnih, zabavnih, apsurdnih. Od nje je stvorio lik, koji neće ući u roman ili u dramu. Lik od života i za život. Za priču u vlaku koji će ga na kraju odvesti k njoj.

Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zimsko doba. Suhi snijeg pokrio je ono malo livada među brdima u zapadnoj Bosni, kao da je htio da smanji razliku između njih i brda, ali nije uspio. Brda su postala još veća, a doline preko dana zavijene u maglu, kao da su se pomirile sa sudbinom, da nikada neće porasti više od brda.

Stari ljudi su danima sjedili pored prozora i gledali kako snijeg pada i pada.  A djeca k’o djeca, jedva čekaju da završe sa onim poslovima što im se odredi kad dođu iz škole, pa pograbe one sirotinjske skije ili sanke, napravljene iz bukovog ili kestenovog drveta, pa da se otisnu po susjednom brežuljku, generacijama već omiljenom terenu za zimske sportove i dječje radosti.

Svaki dan su se na tom brdu vidjela radosna djeca, kako se sanjkaju, prevrću, skijaju i takmiče, tko će prvi sići do seoskog puta stotinjak metara niže, i uspjeti se zaustaviti na samoj ivici iznad, a da ne padne. Posebno veselo bi bilo, kada bi netko zbog velike brzine ili slabog upravljanja sanjkama ili skijama, završio na putu.

Jedan od desetine dječaka bio je Seno. Zapravo, njegovo pravo ime je bilo Senad, ali, kao što je to u tim krajevima bio običaj,  svatko bi već od malena dobio neki nadimak, pa je tako Senad postao i ostao Seno.

Tog dana, dok je vjetar nosio nove naslage suhog snijega na njihovu već uređenu trasu i pravio zamete, nije bilo puno djeca. Došli su oni najhrabriji. Bio je tu i Seno. U jednom trenutku, kada je ležeći sa sanjkama jurio niz strminu, krajičkom desnog oka opazio je u snijegu tamnu mrlju, koje tamo malo prije nije bilo. Zaustavio se je i pogledao nazad.

Nekoliko desetaka metara u snijegu se je koprcalo nešto malo – živo, pokušavajući se iskopati iz snijega. U prvom trenutku je pomislio da je to ptica. Pustio je sanjke i pohitao prema tamnoj mrlji, koja je svakim njegovim korakom postajala sve veća. Prije nego što je zakoračio u snijeg, već je vidio, da to nije ptica, nego mali pas. Štene. Žutosmeđe boje. Gazeći po snijegu skoro do pasa, došao je do psića, koji je cvililo i drhtao od hladnoće i od straha. Uzeo ga je u naručje pokušavajući da ga zagrije, a onda ga podvukao pod svoju debelu bundu. 

Želio je što prije kući, da nađe nešto toplo za psića, koji se je pod njegovom bundom već malo smirio. Nije više drhtao i cvilio. A onda se je sjetio, da mu to njegov otac –  bábo, kako ga je zvao, neće dozvoliti.

Prije nekoliko godina su oni imali psa, Seninog ljubimca. Ali, imali su i mačka. Jednom su se ta dvojica posvađali, čak i potukli i kao što to obično biva, mačak je u toj bitki izgubio. A bio je miljenik Seninog bábe. Tada su morali psa otjerati od kuće a otac je rekao, da u njegovoj kući, nikada više neće pas zalajati.  

Sve je to Seno znao, ali je želja ipak bila veća. Nadao se da će se otac omekšati kad mu kaže da će na polugodištu biti odličan, jer već sada ima sve petice. Ušao je u kuću i već sa vrata ocu veselo saopćio, da u školi ima dobre ocjene.  Otac se je razveselio, ustao sa kauča pored prozora i zagrlio ga. A onda je malo odskočio jer je na Seninim prsima osjetio neko micanje.

Kada mu je Seno objasnio što ima pod bundom i želju da zadrži psa, očevo se raspoloženje promijenilo. “Pas mora iz kuće!” bio je odlučan. Nisu pomogle Senine suze, majčina molba, a niti bakine primjedbe na veliki grijeh, da se tako malo živo biće, koje je bog stvorio, u tako teškoj zimi prepusti prirodi. Na kraju je pala odluka, da tu noć pas ostane u kući, neka ga Seno nahrani i utopli, ali sutra mora iz kuće.

Tako bi priča oko Žuće bila završena, da baš to večer nisu u posjetu, kao što se to zimi po tim selima događalo, došle komšije iz kuće nakraju sela, na brdu. Dvoje starih ljudi, nikada nisu imali djece, zato su bili veseli svakog druženja sa djecom. A djeca kao djeca, rado su ih posjećivala, jer su uvijek od starih susjeda dobivali koji poklon; slatkiše, jabuke, a ponekad čak i bananu, koja je za njih bila nešto posebno rijetko i cijenjeno.

Sjedilo se te večeri, pričalo već mnogo puta ispričane priče, da bi u jednom trenutku komšija vidio Senu, kako u ćošku sjedi, šuti i gleda u neku točku pred sobom. I ubrzo su komšije saznale za današnje novosti i razlog Senine žalosti.

Komšija, gledajući Senine uplakane oči, u jednom je trenutku, baš kao Einstein kada je otkrio čarobnu formulu, uzviknuo:  “Pa uopće nema problema, uzet ćemo mi psića, a ti Seno, kad god hoćeš dođi kod nas, pa se igraj sa njim.” Senine oči konačno su zasjale od sreće, skočio je i počeo grliti komšiju i njegovu ženu.  

“Eeeee …  sada kad smo se to dogovorili,” nastavio je komšija”, moramo mu naći ime. Što kažeš ti Seno?” upitao ga je tako ozbiljno, da se je Seno za trenutak uplašio njegovog pogleda.

“Žućo, Žućo,” odgovorio je Seno, i s tim je priča oko malog psića, koji je u jednoj korpi u ćošku susjedne prostorije slušao kako drugi određuju njegovu sudbinu, bila završena.

Tako je počelo dugogodišnje prijateljstvo između dječaka i psića. Susjed je za njega napravio veliku kućicu, čak sa dva kata. “Neka ima dole dnevni prostor, gore pa neka spava”, govorio je više puta, kada su ga začuđene komšije pitali što to radi. Mnogi su klimali glavama i mislili da sa njim nije baš sve u redu. Ali komšija i njegova žena su izgleda odlučili da svu svoju ljubav posvete tom žutosmeđem psu.

Seno je redovno obilazio svog prijatelja na vrhu brda, igrao se sa njim po brdima i dolinama u okolini sela. Toliko su se sprijateljili da svaki put kada bi Seno ispred kuće uzviknuo “Žućo, Žućo” pas bi počeo da skače i komšija je morao da ga što prije pusti, jer bi sigurno potrgao lanac, sa kojim je bio privezan za kućicu.

Zanimljivo ih je bilo gledati zimi, po snijegu, kada bi se pas s brijega munjevitom brzinom uputio u smjeru povika “Žućo”, skačući po suhom snijegu, koji je prštao za njim, ostavljajući snježni oblak kao u crtanim filmovima o Tomu i Džeriju.

Seno je rastao i razvijao se u zgodnog mladića i završio zanat za električara. Kod kuće i u selu je pomagao svima u poslovima, popravljao mašine i alate, kojih za istinu nije bilo mnogo, ali to što je bilo, Seno je popravljao. “Ima zlatne ruke“, govorile su seoske žene.

Ali sretne godine, u kojima se je po tradiciji za takvog momka tražila cura, a za Senu bi se moglo reći da su se otimale, prekinute su početkom devedesetih, kada je i te krajeve zahvatilo ratno bjesnilo. Rat, koji je došao kao nešto slučajno, neočekivano i kao neki čudni snovi, koji znaju velike priče ispričati u kratkom vremenu. Počelo se je odlaziti na bojišnicu, i vraćati u sanduku ili ako si imao sreće, bez ruku ili nogu.

Da bi nesreća bila još veća, u tim krajevima se je zaratilo sa svojima. Tada je već bilo “normalno” da ratuju jedni narodi sa drugima, jedne vjere sa drugim vjerama, ali da ratuje jedan narod, jedna vjera između sebe, to do sada u historiji nije mnogo puta zabilježeno.

Nisu bili rijetki primjeri da je na jednoj strani bojišnice bio jedan brat, a na drugoj drugi. Na jednoj otac, na drugoj sin. Ipak, na sreću, ako se tako može u takva vremena kazati, u tom selu su svi bili na istoj strani, a to je značilo da se bar između sebe neće ubijati.

Prije tih sukoba nekima se pred odlaskom na bojišnicu uspjelo skloniti u koju od sigurnih država, dok bi oni koji nisu imali nikoga u tim sigurnim zemljama, iz dan u dan čekali poziv za vojsku. Među njima je bio i Seno.

Jedne subote, nešto poslije podne, na njihovom se dvorištu zaustavio terenski auto vojnih oznaka sa pozivnicom za Senu. Već sutradan ga je desetine ljudi ispraćalo, kada je s malom torbom preko ramena odlazio iz sela, ne gledajući uplakanu majku, baku, oca, sestru i brata, koji su stali u dvorištu i gledali kako se pozdravlja sa svima susjedima, i na kraju sa svojim prijateljem Žućom.

Tužno je bilo gledati čovjeka kako u naručju drži psa, i kako obojica plaču. Pogled na njih je rasplakao sve koji su to gledali. A onda je Seno spustio psa i brzim korakom, ne osvrćući se, ubrzo izgubio u polju kukuruza, kroz koje je vodila mala staza. Malo kasnije se je njegova figura pokazala na seoskoj cesti. Ubrzo je već bio na glavnoj cesti, na kojoj ga je već čekao vojnički kombi.

Nekoliko mjeseci nisu ništa čuli o njemu. Život u selu je zamro. Ljudi su samo slušali vijesti, gledali televiziju i preko dana komentirali zbivanja u novonastalim državama i žalujući za svojim rođacima koji su umirali a nisu ni počeli da žive. Umirali za nečije ideje, koje uglavnom nisu ni razumjeli.

A onda je Seno iznenada došao kući. Dobio je dopust. Kada je sa dvorišta, još prije nego što je ušao u kuću i pozdravio majku, uzviknuo: “Žućo”, pred kućom na vrhu brda je do tada miran pas, za koga su već mislili da je bolestan i da je njegovo vrijeme isteklo, tako snažno poskočio u smjeru glasa da je prekinuo lanac kojim je bio privezan i za nekoliko trenutaka sa komadom lanca oko vrata bio na dvorištu Senine kuće. Skočio je na Senu i počeo da ga liže po licu, a ovaj ga je kao dijete stiskao u naručju.

Dopust je Seno provodio sa psom, koji ga je pratio svuda, kad je obilazio rođake i prijatelje po okolnim selima, u kojima nije bilo ratnih zbivanja. A onda je došao dan rastanka. A rastanci nikada nisu bili veseli, još tužniji su u ratnim vremenima, kada baš svi koji se rastaju razmišljaju da li će se ikada više vidjeti.

Nakon što se je Seno vratio na bojišnicu, pas je ponovo pao u neko čudno stanje, u kojem se je nalazio i prije Seninog povratka. A i stanovnici sela su se opet vratili svakodnevnim obavezama i diskusijama o ratnim zbivanjima, koje je svatko doživljavao po svoje. Najveća neizvjesnost i strepnja je bila kada su udaljenom cestom prolazila vozila sa sirenama, bila to sanitetska, vozila policije ili vojske. Znali su, da to ne donosi ništa dobro. A kada bi koje takvo vozilo skrenula sa glavne ceste i krenulo u smjeru njihovog sela, tada je majkama koje su imale nekoga u ratu stisnulo grudi i zastao dah. Ako je vozilo prošlo pored raskršća sa kojeg se je skretalo do njihovih kuća i nastavilo vožnju po dolini, tek tada su odahnule. Svi su znali da ta vozila dolaze samo tada kada dovoze mrtve ili teško ranjene ratnike. 

Jednoga dana, bilo je to početkom osmog mjeseca. Negdje u daljini su se čuli tužni zvuci sirene. Kao po običaju, svi iz sela su se skupili na mjestu odakle se je najbolje vidjela cesta u daljini, i pratili zvuk, a malo kasnije i vidjeli kombi, sa oznakom crvenog krsta i upaljenim rotirajućim svijetlima. Kombi je sa glavne ceste skrenuo u dolinu što je značilo da dolazi u njihovo selo.

Među okupljenim komšijama zavladala je tišina ali ipak još jedan tračak nade da će kombi proći njihovu raskrsnicu i produžiti dalje. Ali ovaj put, kombi je skrenuo udesno i uskoro se ustavio pred Seninom kućom. Svima je zastao dah, a kada su dvojica vojnika otvorila zadnja vrata i na dvorište spustili nosila pokrivena bijelom plahtom, svi su znali što to znači. Senina mama nije stigla do kuće, jer se je nekoliko koraka pred kućom srušila i ostala da leži na zaprašenom putu. Među mještanima je polako počelo tiho jecanje, a onda glasan plač.

Drugi dan je već bila sahrana, uređena po običajima tih krajeva, gdje se pred kućom na posebnu drvenu dasku položi tijelo mrtvog čovjeka zavijeno u bijelu tkaninu. Na sahranu su  došlo mnogi i iz okolnih sela, da se zadnji put oproste od  čovjeka koga su svi poštovali. Samo njegova mama to nije mogla vidjeti, jer je još uvijek bila bez svijesti i svi su bili uvjereni da je i njoj došao kraj. Kada su Senu ponijeli ispred kuće, nitko tada nije primijetio psa koji je ležao u blizini, glave naslonjene na prednje šape i cvilio. Da je neko bolje pogledao, vidio bi da pas plače.

Prolazili su dani, prolazili mjeseci, ljudi su pričali ponekad i izmišljene priče, komentirali ratna zbivanja, i svoja sjéla skoro svaki put završavali sjećanjem na Senu i njegovog prijatelja. Žućo se od onog dana kada su Senu odnijeli nije micao ispred njegove kuće. Ležao je na istom onom mjestu kao na dan sahrane. Ponekad bi lijeno prošetao okolo, otišao do susjeda na vrh brda, ali bi se uvijek vratio i legao na isto mjesto. Nikome nije dopustio da ga pogladi ili odvede ne neko skrovito mjesto, čak ni za vrijeme nevremena.

Pao je snijeg, a on je ležao tamo, i samo ponekad ustao ili se za vrijeme najvećih hladnoća negdje sklonio. To je najviše žalostilo Seninu majku, koja je tek nakon tri mjeseca došla k sebi i nekoliko se oporavila. Kada bi kroz prozor ugledala psa kako leži glavom naslonjenom na šape i gleda prema prozoru, ona bi zaplakala i tako više puta dočekala završetak dana.

Dolazilo je proljeće, pa je snježni pokrivač na brežuljcima i sunčanim stranama svakim danom bivao manji i tanji. U selu su se već počeli praviti planovi što će se na kojoj njivi sijati ove godine, u kojoj bi se i taj besmisleni rat trebao završiti. Opet je neko u priči  spomenuo Senu, i Žuću. Ali nitko se nije mogao sjetiti kad je psa zadnji put vidio. Nisu ni opazili da ga nema i svi su mislili da se preko zime skrivao kod nekoga drugog. Pregledali su skrivena mjesta, gdje bi se on po njihovom mišljenju mogao zavući, ali bez uspjeha. Tako su polako zaboravili na njega i svoje misli usmjerili na svakidašnje obaveze.

Tako je jednog dana Senina sestra odlučila da uredi bratov grob. Ponijela je sa sobom malu motiku, jednu kanticu sa vodom i u plastičnoj vreći, zamotano nekoliko sadnica različitog cvijeća, čiji korijeni su bili obloženi skoro crnom zemljom i zavijeni u papir. Između mnogih starih obilježja, došla je do mjesta na kojem je bilo nekoliko svježih grobnica. Kada se je približila mjestu, gdje je vječno počivao njen brat, krv se joj je sledila u žilama. Na još vlažnoj hrpi zemlje ugledala je raspadajuće tijelo psa, žuto smeđe boje.

שיחה עם בת שש

אבא
כן נונה
ופה היו הסרבים?
כן.
וירו לשמה ?
כן נונה.
ואמא, היא גם סרבית ?
כן.
וגם יהודיה ?
כן.
וגם בוסנית?
כן.
בגלל זה עכשיו באוטו היא בוכה?

Razgovor sa 6-godišnjakinjom

Tata
Da Nona,
Jesu li ovdje bili Srbi?
Jesu.
I pucali su na ove dole?
Da, Nona.
A mama, je li ona Srpkinja?
Jeste.
I Jevrejka?
Da.
A je li Bosanka?
Jeste.
I zato sada plače u autu?

S hebrejskog prevela Berta Belson

____________B. Timotiću

S mosta na rijeci Waal,
Nebo u daljini
Ima boju guste,
Mlade, krvi.

Tek što je svanulo.
Dolje,
Na vodi,
Tiho prolaze brodovi-tegljači,
I stari brodar,
Dobro ušuškan,
Puši na palubi,
Zagledan u nebo,
Tamno i glatko poput stakla.

Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,
Jednom od najboljih,
Ali se ruci, u džepu,
ne dâ na studen.
Ukočena.

(Sjećam se, davno jednom smo,
Oba ”friški” azilanti,
Po kiši i vjetru
Kod mene pravili neku ogradu.
Jednog je jutra malo odocnio,
A kad ga upitah zašto,
Samo mi pokaza nabrekle šake:
“Vidi!”
Palcu, kažiprstu i onom najvažnijem
Zglobovi poput paradajzića!
I ode da radi,
Sabur,
Kao da mi je upravo podnio
Meteorološki izvještaj.)

Polako, s mukom,
Vadim ruku iz džepa,
Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,
Da ih,
Skočanjene,
Kaznim
Za
Lijeni
Neposluh.

*

II (petak, trinaesti)

U petak me nazvao posljednji put.
Kolega i ja u kancelariji:
“Odlazim. Ne mogu više.”
Muk. I,
kao od jake kiše,
zvuk tastature,
u gluhom prostoru.

“Volio bih te vidjet’,
još jednom.
Ima li smisla da dođem?”, pitam,
a sopstveni glas,
smrz’o,
ne prepoznajem.

“Nemoj, stari. Ne bi me, možda,
ni prepozn’o.
A nemam ti više,
ni mrvu,
kuveta.
U ponedjeljak će mi javiti
kad će me,
iglom,
uspavati.”

I to je bilo to,
zanavijek i zavazda.

Stigoh mu, tog petka,
trinaestog,
još samo poslat’
početak
ove kuse pjesme.

*

III (burek, miješani)

A kad mu,
priča mi Jagoda,
njegovo Šumsko voće,
početkom hefte,
hećimi doista javiše
tačan dan i čas,
njemu laknulo!
Živnuo, naglo,
k’o na lijepu vijest,
udobar čas,

“Deder mi, Jago,
brzo pitu zgotovi,
burek,
miješani.”

“Zaboliće te stomak,
moj Brančilo?”

“Ko ga jebe,
mila!”
veli moj jaci Timotić.
“Kad, i ako zaboli,
ja ću već biti Onamo.”

I ode, tako,
puna stomaka,
vedar i izdovoljen,
kao da ga mutna voda odnese.

Da parafraziram staru pesmu Smithsa („some girls are bigger than others“), neki Turci su veći od drugih Turaka. Evo, recimo, Orhan Pamuk je veliki Turčin, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, svi ste čuli za njega, a mnogi od vas su ga i čitali. Za razliku od njega, Šenol Buran je jedan onako skroz mali Turčin, anoniman, niste za njega nikada čuli, niti je njegov život bio posvećen tome da se za njega čuje dalje nego što dobacuje mreža njegovih neposrednih ljudskih kontakata, privatnih ili poslovnih. Šenol Buran je, naime, prosto rečeno kafedžija, a Nobelov komitet ne dodeljuje nagrade za kafedžijstvo.

Pa opet, Pamuk i Buran su sugrađani: obojica žive u velikom, impresivnom, velelepnom i opojnom Istanbulu. Pamuk u njemu pamukuje svoj život globalne literarne zvezde, a Buran, eto, poslužuje kafu i čaj i ostalo žednim ljudima, i ne samo ljudima nego i novinarima: vlasnik je (ili „poslovođa“, kako god) kafeterije iliti kantine velikog turskog dnevnog lista Džumhurijet. I da svet nije iskočio iz zgloba, prodeverao bi Buran kroz svoj ne osobito buran život a da se za njega ne sazna izvan matične mu čaršije, ali ne dade mu se: eno ga je uhapsilo, pa će mu se suditi! Da nije proneverio kakve pare ili, daleko bilo, sipao nekome otrov u piće? Jok, nego će mu se suditi za uvredu Njegovog kvazisultanskog veličanstva Redžepa Tajipa Erdogana, jer ga je, naime, zvanični policijski špiclov (!) koji ne krijući se čuči po redakcijskim hodnicima čuo kako kaže da Erdoganu nikada ne bi poslužio čaj. A ne hteti novome sultanu poslužiti čaj i simpatiju, to je u novoj Turskoj ne samo greh, nego i zločin, za kojim sledi kazna.

I tako će se Buran, iako nije novinar nego samo neko ko novinarima poslužuje piće, pridružiti stotinama, zapravo već i hiljadama novinara, pisaca, profesora, sudija i drugih javnih, polujavnih i nejavnih ličnosti koje u Erdoganovoj Turskoj robijaju zbog neke forme verbalnog delikta, ili čak ni toga, nego ‘nako, zato što se neosultanu može i hoće.

Veliki Turčin Orhan Pamuk, možda i najveći među živima, barem onima koji pišu, nema probleme malih ni srednjih Turaka, njega teško da bi uhapsilo taman i kad bi negde sasvim javno, a ne u kakvoj kafeteriji, rekao nešto slično onoj srčanoj izjavi maloga Turčina Burana, na primer, kad bi rekao da Erdoganu nikada ne bi napisao posvetu na primerku svog romana, ili tako nešto. Nije da nisu hajkali razni na Pamuka kroz mnoge godine, nije da nisu hteli i da ga sudski gone, ali sada je i to iza njega, prevelikom je postala njegova aura da bi svakom besnom psu bio na puškometu. Na kraju krajeva, sve i da nije onako kako jeste, postoji i nešto kao moralna obaveza takve figure kakva Pamuk jeste, a jedan Šenol Buran, recimo, nije, pa Šenol Buran može, ako mu se hoće, da gleda svoja kafedžijska posla i da „neće politiku u svoju butigu“, dok sa jednim Pamukom to i nije baš tako, utoliko pre što se ovde i ne radi o „politici“ u bilo kojem trivijalnom smislu reči, onom dakle iznad kojega se pisac sme i može izdići bez štete (štaviše), nego se radi o pitanju tvrdog postavljanja donje crte ličnog dostojanstva i društvene odgovornosti.

Pa dobro, ali odakle Pamuk uopšte u ovoj priči? Bio je čovek pre neki dan u Beogradu i Novom Sadu, došao da obiđe svoje čitaoce kojih nije da nema u zavidnom broju, pa se još i umilostivio da dade nekakav kolektivni intervju za srpske medije, u vidu odgovora na tačno deset pitanja od tačno deset probranih medija, nešto strukturno najsličnije tzv. simultanki, onome kad kakav belosvetski šahovski velemajstor paralelno igra šah protiv deset ili više lokalnih pacera. Pa hajde, može se i to razumeti, zauzet je čovek, i stvarno ima svako pravo – sve i da nije baš Pamuk i sve što uz to ide – da troši beskrajno vreme na svakog nadobudnog „vrlog pitca nekog“. Međutim, tu preduslovljavanjima nije bio kraj: bilo je zabranjeno postavljati bilo kakva pitanja „o politici“, a pogotovo bilo šta u vezi sa aktuelnom situacijom u Pamukovoj domovini, u kojoj njegove manje slavne koleginice i kolege (najpoznatiji je primer darovite i nežne Ašli Erdogan – čitao, prevođena je u Sarajevu – koja trune u zatvoru kao ništa manje nego „simpatizer terorista“!), ali eto bezbeli i kafedžije, hapse zbog nedovoljne ljubavi prema Gospodaru. Pitajte, dakle, šta hoćete, sve dok je „o književnosti“… Izgleda da pitanja o književnicima ne spadaju u pitanja o književnosti. Izgleda da ni pitanja o slobodi ili njenoj suprotnosti ne spadaju u pitanja o književnosti. Može i tako, ali samo po cenu teške povrede dostojanstva – ako ne onoga ko treba da odgovara, onda bar onih koji bi trebalo da pitaju.

Ne bi bilo dobro da bude nesporazuma. Nije Orhan Pamuk politički džuboks u koji ubaciš novčić, pa ti priča o čemu želiš. I sasvim je u pravu da ima svako pravo da se koncentriše na sopstvenu književnost, i da ona bude u fokusu njegovog gostovanja. Ali, postoje načini, brojni i elegantni, kako se može reći ono što elementarna ljudska dužnost nalaže o onome o čemu se ne sme ćutati kao što se o požaru ne ćuti dok kuća gori, i potom jasno staviti do znanja: sad je bilo dosta, dalje govorimo samo o onome zbog čega sam tu. Kada, međutim, unapred, rezolutno, demonstrativno, postavite stvari ovako, kada svako moguće pitanje o onome što je sasvim prirodno (a ne „tabloidno i senzacionalistički“) da i ljude i novinare zanima preventivno kastrirate, ubijete ga u pojam pre mogućeg formiranja kao pojma, tada svaka komunikacia prestaje pre nego što je i, moguće, mogla da započne.

I tu se onda više ne radi primarno o dostojanstvu pisca, ni njegovih manje istaknutih sunarodnika koji trenutno imaju malo veće brige od radoznalih novinara iz jedne periferne zapadne Otomanske provincije: ne, tada se radi o dostojanstvu onih koji bi uopšte imali nešto da pitaju. Da ovde još ima nekog novinarstva, nekog esnafa, nekih standarda, nekog reda, nekog solidno utemeljenog samopoštovanja, srećni bi se „izabranici“ redom zahvalili na ukazanom poverenju i rekli Nobelovcu da – pod tim uslovima – nemaju baš nikakvih pitanja, i poželeli bi mu prijatan boravak u Beogradu uz prijazan poziv da nas poseti ponovo kad bude od volje da razgovara. A do tada ćemo ga čitati, od pisca je to načelno sasvim dovoljno.

Naravno da nije bilo tako. Naravno da je novinarstvo ovdašnje provincijalno i kolonijalno palo na kolena pred Nobelovcem iz bivše nam prestonice. Naravno da su svi pristali na pravila igre koja ih direktno unižavaju. Valjda polaze od toga da mi ovde „i nismo za bolje“, šta li? A baš tih istih dana, čitam pozamašan Pamukov intervju zagrebačkom Jutarnjem listu. Dakle, jednom listu, ne „kolektivu“! I novinarka je, o da, mrtva ‘ladna postavila „političko“ pitanje, a Pamuk je delom odgovorio a delom izvrdao (kad je pitan o potezima Neosultana lično), što je njegovo pravo, kao što je pravo novinara da pita, a ne da unapred bude ućutkan, pa još i srećan zbog toga.

Nadam se da Ašli Erdogan ima toplu odeću i obuću, a i šta da čita, tamo u kazamatu svog prezimenjaka. Nadam se, daće valjda dobri Bog, da razum nekim čudom prevagne, pa da čestiti kafedžija Šenol Buran ne fasuje dugu robiju zbog svojih ugostiteljskih preferencija. Pamuk? Šta znam, najbolji je, kažu, onaj iz Arilja.

Objavljeno na: www.kaleidoskop-media.com

Imaginarni prijatelj/4

Suljo. Onaj koji nije Mujo. Kao što je i Mujo onaj koji nije Suljo. Ni po čemu drugom se njih dvojica ne razlikuju. Jedan služi da se u njemu zrcali karakter drugog. Tako da govorimo o Sulji, a ne o Muji, samo zato što je Suljo prvi koji je spomenut.

Njih dvojica likovi su – ili tačnije: jedan lik u dvije izvedbe – iz bosanskih viceva, vrlo kratkih priča, crtica s poukom koja izaziva smijeh, rastjeruje brige, pomaže sugovornicima da pobjegnu od onoga o čemu im se ne priča. Bosanski vic jednostavna je forma usmene književnosti, koja ima, ili je imala, značajnu ulogu u komunikaciji među ljudima. Od vica i njegova sadržaja, od onoga što je vicem izrečeno, obično je važnije ono što je, zahvaljujući vicu, moglo biti prešućeno ili zaobiđeno. Izuzetak su politički vicevi, ali u njima se Suljo i Mujo i ne pojavljuju.

Suljo je, kao i Mujo, prirodno glup. Njegova domišljatost, koja ga izvlači iz nevolja, ne proizlazi ni iz lukavosti, ni iz mudrosti ili, ne daj Bože, iz obrazovanja. Paradoksalno, Suljo je domišljat zato što je glup. Njegov životni i narativni okvir nije folklornog karaktera. Suljo nije narodski čovjek, opća narav, jedan od nas… On je specijalni slučaj, onakav kakvi su, recimo, likovi Daniila Harmsa. Ono što mu se događa u pravilu je apsurdno, nemoguće, u realnom životu nevjerojatno. Suljin i Mujin apsurdizam, međutim, uvijek ima neku daleku, ali vrlo prepoznatljivu potku u realnom životu.

Suljo je glup, a Mujo tokom priče ispada za nijansu pametniji. Ili je obrnuto. Kako kad. Ali obojica su jednako glupi. Bez te gluposti ne bi bilo ni vica. Ili bi se pripovijest, ili bi se narativni geg drukčije odvio, i uopće ne bi bio smiješan kad Suljo ne bi bio tako glup. I kad uza se ne bi imao glupog Muju.

Suljin se pojam gluposti razlikuje od Krležinog pojma gluposti. U imaginariju velikog pisca glupost je svakako nešto čega bi se zajednica sramila, e kada bi dospjela na takav stupanj razvoja da postane svjesna gluposti. U Krležinu svijetu smisao prosvjeteljstva i kulture općenito bio bi u stvaranju svijesti o vlastitoj gluposti.

Kod Sulje je stvar obrnuta. On ne samo da je svjestan vlastite gluposti, nego je ona važan, zapravo i najvažniji, čimbenik njegova identiteta. Da nije glup, ne bi ni bio Suljo. I ne bi Bosanci s takvim užitkom prenosili njemu posvećene narativne minijature da se i sami s njim ne identificiraju. Oni, kao i Suljo, glupost drže najvažnijom stavkom svoga mantaliteta, a onda i svojih osobnih identiteta. Da nisi glup, ne bi ni bio Bosanac. Zašto bi se netko, ako već nije glup, rodio kao Bosanac?

U osnovi, Suljo se kreće prema istoj stvari kao i Krleža. Samo što joj prilazi s druge strane i zaobilaznim putem. Svijest o gluposti i njezinom kolosalnom utjecaju na život jednako postoji u vicevima o Suli i Muji, kao i u Krležinim esejima i proznim komadima. Važna razlika je i u tome što je Krleža stvaratelj, a Suljo je protagonist. Oni koji su stvarali viceve o njemu i o Muji, ili su ih samo prenosili, obično nisu bili svjesni o čemu govore kad govore o gluposti. Nisu znali ono što znaju Krleža i Suljo.

Suljo je lik iz prošlosti. Mrtav je kao što je mrtav i Mujo. Bosanci više nisu glupi, nego su žrtve svih ratova i genocida. To je glavno obilježje njihovih identiteta, u sve tri nacionalne varijante. Pametniji su bili dok su bili glupi.