Do prije samo nekoliko godina morala bi mi poslati mail, a još koju godinu prije toga – pismo, u kojem bi mi podrobno objasnila što joj se dogodilo. Ispričala bi priču, opisala što je vidjela, i samo bi se nadala da je u tome bila dovoljno dobra, pa da ću osjetiti ono što je osjetila ona, dok je šetala po nekom njujorškom parku i srela majku koja je u naručju nosila dijete, a preko ruke torbicu sa zanimljivim natpisom.

Do prije nekoliko godina, otprilike baš do Jedanaestog septembra, O. ne bi uza se nosila fotografski aparat, a ako slučajno i bi, taj aparat ne bi bio digitalni, pa bi fotografiju morala razvijati, i zatim slati poštom, ili je skenirati i poslati mi je brže, mailom, ali i tada bi postojala opasnost da je fotka “preteška”, a moj virtualni poštanski sandučić premalen, pa bi bilo, ipak, jednostavnije da mi ispriča cijelu priču, a fotografiju ću već jednom vidjeti.

Otprilike do Jedanestog septembra, datuma od kojeg je započelo stoljeće koje, sve u svemu, više i nije naše, jer smo predugo bili u onome prošlom i previše smo toga iz prošloga stoljeća naučili, O. bi morala činiti ono što sad ja činim. Morala bi ispričati priču.

Ovako je izvadila mobilni telefon iz džepa i snimila fotografiju u koju je zapravo stalo sve, samo treba dobro gledati.

Ovoga bi, čini mi se, trebalo biti u toj njezinoj priči:

Majka s djetetom usred New Yorka nosi jeftinu žensku torbu, s natpisom koji je nalik desetinama tisuća takvih istih, skoro istovjetnog slogana, s jednakim oblikom slova i dizajnom koji je toliko raširen i banalan, proleterski i švercerski, da već odavno nikome ne pada na pamet da šeta po svijetu i utjeruje autorska prava za to I srce Bankok, I srce New York, I srce Obama, I srce Zagreb, I srce Janica… Valjda nema pijace na zemaljskoj kugli, na kojoj ne postoji tezga s proizvodima na kojima piše I srce nešto.

U jeziku Katoličke crkve bila bi to evangelizacija. Savršena i potpuna evangelizacija.

Cijeli je svijet, sve četiri njegove strane, pozapadnjene su tim šašavim sloganom. I svi znaju što znači to I srce Simpsons, recimo.

Tako je i jedna njujorška majka izvela dijete u park, noseći torbu na kojoj piše I srce islam.

Na prvi dojam, takav natpis djeluje blasfemično. Islam je mlada vjera, koja se još nije samoj sebi narugala, a onda ne može biti ni ironije. A I srce islam zvuči ironično, htjela to ili ne majka s djetetom, u parku.

Nekoliko kilometara dalje, prije devet godina islamski idealisti učinili su strašan zločin, pa su se u zrakoplovima punim bogatih zapadnjaka zabili u nebodere prepune još bogatijih zapadnjaka. Taj događaj izazvao je najveću frustraciju u posljednjem američkom stoljeću, a možda i u cjelokupnoj američkoj povijesti. Izazvao je i kampanju mržnje prema islamu i muslimanima, koja tinja i danas, i poput ruskoga ljetnog požara, zahvatila je cijeli zapadni svijet. U mržnji se dugo i vrlo komotno živi. Mržnja ne poznaje ironiju, kao što ironiju ne poznaje ni ljudska naivnost.

Tako nijedan frustrirani i ojađeni Njurorčanin, ili da pristanemo na omiljenu balkansku funeralnu patetiku – nijedan kojemu je u onim neboderima poginuo netko blizak – u natpisu I srce islam neće vidjeti ništa ironično.

Kao što ni majka s djetetom ne nalazi kako je ironičan natpis kojim ona u sunčan ljetni dan slavi Boga i jedinu pravu vjeru (ova opaska je, naravno, ironična, jer svaka vjera, a ne samo islam, sebe smatra jedinom pravom vjerom), ne vidi ništa ironično u natpisu na svojoj torbi. I ne daj Bože da joj itko to kaže, jer bi ju uvrijedio i jer bi u trenutku ostala dezorijentirana u ovome nepodnošljivom svijetu, u kojem je sve izmiješano i sve može značiti ovo i ono.

Tako se na jednome mjestu, u njujorškome parku, nalaze čovjek koji je frustriran što su mu muslimani usred New Yorka ubili bližnje, i žena koja američkim sloganom slavi “neprijateljskoga” muslimanskog Boga.

Proći će jedno pokraj drugoga i neće se dogoditi ništa.

Zato je Amerika velika zemlja pa je O. dobro postupila što se prije nekoliko tjedana vratila tamo, nakon što je nekoliko godina pokušavala živjeti u Hrvatskoj. Zamislite zagrebačku majku, koja bi izašla u park s torbom na kojoj piše I srce sveti Sava. To nije moguće, pa ljudi u Hrvatskoj nisu u stanju ni misliti o svemu onom o čemu misle frustrirani Amerikanac i američka muslimanka koja mu ide u susret.

Bijela dječja sandala na fotografiji djeluje nekako starinski, kao iz vremena naših socijalističkih djetinjstva. A mahrama, kojoj vidimo samo kraj – jednostavno sintetičko tkanje, protkano sjajnim nitima – podsjeća na specifičnu, vedru vrstu predratne muslimanske sirotinje u Bosni, na seoske vašare, rasprodaje po socijalističkim robnim kućama, na mnogo toga što je čovjeku blisko i poznato.

O. je i pobjegla iz Hrvatske doma jer se nije prilagodila žutotisku i paparaci kulturi. Lijepo je upitala ženu smije li fotografirati njezinu torbu, da fotografiju pošalje prijateljima, jednome paru, u Zagreb.

Žena ju je na to pitala jesmo li nas dvoje muslimani.

Ne znam što joj je odgovorila, ali bi mi drago bilo da je rekla:

Jesu!

Ja imam četiri identiteta: ja sam musliman po vjeri, ja sam Bosanac po naciji, ja sam Bošnjak po etničkom određenju i ja sam Evropljanin po civilizaciji. Mustafa Cerić

O Evropi se kod nas već sasvim uobičajeno govori na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada slušamo gdje jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici…) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.

Način prvi: Evropa je kriva za genocid u Bosni, ona nije učinila ništa da ga spriječi a mogla je, ona je “nas izdala”, izdajući i  vlastite “principe i vrijednosti”, ona, uostalom, i danas igra dvoličnu igru jer nema određenu i konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini te nas ostavlja da se mučimo u nemogućem dejtonskom statusu quo, u stagnaciji, socioekonomskom propadanju i neizvjesnosti u pogledu političke budućnosti zemlje i države. A u vjersko-ideološki zaoštrenom obliku zna se čuti i tumačenje kako je sve to tako zato, što je “Evropa kršćanska” a “u Bosni su muslimani”, pa…

Pošteno je da ne prešutim ni vlastiti “doprinos” takvome gledanju; u ljeto 1992. pisao sam: “Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvicā i gulagā – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad – balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas mrze po evropskim kabinetima! Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo… I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?… Što bismo imali od stopostotnoga solidariziranja sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca – da joj moramo aktivno pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo – nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto! Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Čeka nas, dakle, užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.” (Oslobođenje, 9. 8. 1992)

Danas, još malo pa decenij i po poslije rata i političkoga rješenja kojim je prekinut, takav govor o Evropi još je prisutan, pa ako je onda, usred sarajevske i bosanske kataklizme, za njega još bilo političkog i psihološkog opravdanja, sada je on najčešće samo izraz bespomoćnosti i očaja, i neimanja nikakve konkretnije adrese na koju bi se bespomoćnost i očaj uputili.

Način drugi: jedina mogućnost da se Bosna i Hercegovina spasi sama od sebe, od svojih unutarnjih nepomirljivosti i etničkih razdrtosti, jest integracija u Evropu, u tu nad-zemlju idile i blagostanja, gdje nema granica ni pasoša ni viza, gdje su “svi isti”, i gdje važe pravila i zakoni jednaki za sve, tzv. evropski standardi. U toj vrsti govora o Evropi nikada se ne zaboravi gordo i razmetljivo napomenuti da je Bosna, uostalom, “Evropa oduvijek”, a ako se optika suzi baš samo na muslimane, oni su oduvijek “evropski muslimani” a njihov islam je “evropski islam”. Iz te vrste govora dolazi i gore citirana izjava u kojoj se reis Cerić autoidentificira kao “Evropljanin po civilizaciji”.   

Već i sama ova dvostrukost u “doživljaju” Evrope signalizira da imamo neki svoj unutarnji problem s “Evropom”, zapravo problem sa sobom samima, s vlastitim “civilizacijskim identitetom”: vruće se samoreklamiramo kao “Evropljani” i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drukčije, ali ni sami nismo sigurni što je to. No, zato se u nas i od najliberalnijih intelektualaca, i od najsocijaldemokratskijih političara vrlo često može čuti ogavni samohvalisavi rasistički usklik, uostalom, vrlo sumnjive tačnosti: “nismo mi tamo neka afrička plemena”. Sasvim evropski, nema šta!

Doista, što je to “evropska civilizacija” kojoj bi mnogi našijenac, skupa se reis-efendijom, tako žarko želio pripadati i još više od nje steći priznanje da joj pripada?

Najprije, to s civilizacijama! Jedno od najnejasnijih pojmovnih određenja, s tisuću i jednim tumačenjem, od kojih se mnoga između sebe toliko ne slažu, da su zapravo suprotstavljena. Mnogi poluinteligenti i autodidakti na Balkanu, naročito s muslimanskim backgroundom ali i mnogi drugi, silno su, recimo, skloni još i danas oduševljavati se Oswaldom Spenglerom i njegovom Propašću Zapada u kojoj se s mračnom nasladom, punom opskurnoga intelektualnog desničarenja, proriče kraj zapadne civilizacije, iako je Spenglerove “vizije” znanstveno i intelektualno superiorno pobio Johan Huizinga odmah čim su postale popularne početkom dvadesetih godina XX vijeka. U naše vrijeme planetarnu glasovitost stekao je Samuel Huntington, koji je Globus podijelio na osam civilizacija (zapadnu, islamsku, latinoameričku, afričku, japansku, konfučijansku, slavensko-pravoslavnu i hinduističku), najavljujući nailazak epohe koju će obilježavati njihovo sukobljavanje. Fernand Braudel, veliki povjesničar civilizacija, podsjeća kako je pojam i termin civilizacija prvi upotrijebio Mirabeau otac u djelu Rasprava o stanovništvu (1756),  govoreći o njoj kao o izvjesnoj vrijednosti povezanoj s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao o skupu ustanova i tehnika, te kao o kritici sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima svijeta…

Svoje monumentalno djelo Civilizacija klasične Evrope Pierre Chaunu počinje rečenicom: “Historija civilizacije nije splet zbivanja što se vezuje za dan i trenutak nekoga događaja (…) Njen izbor je drukčiji. Ona pamti 1915. zbog teorije relativiteta, 1637. zbog Rasprave o metodi.” Doista, ima li od Descartesa i njegove ideje o metodičkoj sumnji kao početku svake čovjekove mogućnosti da spozna svijet i sebe u njemu ičega što bi se s većim razlogom uzelo kao movens i početak moderne evropske civilizacije! Blaisea Pascala maksima “Čovjek je (…) trska koja misli” i Descartesov “Cogito ergo sum”, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, presudno leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: “Evropa”. Antropocentrična umjesto teocentrične slike svijeta i društva; znanstveni namjesto religioznoga pogleda na svijet; ukidanje nositelja političke vlasti kao pomazanika božijih i njezino predavanje u ruke predstavnika izabranih od građana;  posvemašnja matematizacija čovjekovoga svijeta; sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; intelektualno detroniziranje autoriteta, te kritika i kritičnost kao djelatnost individualnog uma i društvene prakse od koje ništa nije i ne može biti izuzeto; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; konačni prodor ideje o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, uz načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti – to su neke od glavnih vrijednosti što obilježavaju modernu evropsku civilizaciju.

Što smo od svega toga mi (mi: u Bosni i Hercegovini, mi: na cijelome Balkanu, mi: građani pojedinci, mi: pripadnici vjersko-etničkih grupa…) usvojili i načinili standardiziranim oblikom svojega ponašanja u mjeri u kojoj bismo – bili reisu-l-ulema ili obični, anonimni građani – mogli za se reći da smo “Evropljani po civilizaciji”? Nismo mnogo, a i ono što jesmo, primilo se toliko plitko i neuvjereno, da kada među nama vidite nekoga tko po nabrojanim i drugim osobinama doista jest Evropljanin, taj se doima bizarno, društveno iščašeno – smiješan i zapravo nepoželjan…  

Promatrano sa stanovišta historijsko-političkog razvoja, sve je to lako objašnjivo. Ako se ne računa daleka prošlost, kada je srednjovjekovna bosanska država i kultura, do svoje propasti u osmanlijskoj okupaciji u XV vijeku, bila organskim dijelom tadašnje evropske civilizacije, Bosna i Hercegovina se ponovo uključuje u evropski svijet tek s austrougarskom okupacijom 1878. Nota bene: i tada nasilno, kao što je nasilno iz njega bila isključena četiri stoljeća ranije i priključena drugoj civilizaciji, islamsko-osmanskoj. Tada i nastaje ono što otomansku Bosnu tako slikovito karakterizira, i sa čime se inače  volimo dičiti: tzv. susret različitih civilizacija. Po recentnoj shemi američkoga lingvista  Riccarda Pichija: slavia romana i slavia ortodoxa, uz koje valja dodati specifičnu bosansku inovaciju, slavia othomano-islamica – tri civilizacije zasnovane na trima vjerama i vjerskim kulturama a s jednim vernakularom, pučkim jezikom. Konzekvencije koje iz toga izlaze u kulturološkom i političkom pogledu do danas nismo osvijestili ni osvijetlili. Razdoblje provedeno u političkim tvorbama stare Jugoslavije i Endehazije teško je, osim s krajnjim cinizmom, tretirati kao “evropsko”. Život u Titovoj Jugoslaviji jest, osobito pri njezinu kraju, poprimio mnoge manifestne zapadnoevropske karakteristike, ali po onoj glavnoj još uvijek je bio s druge, tamne strane Mjeseca: sama ideja građanstva i građanina, naime, u tom je ideološkom sistemu i političkom režimu bila proskribirana kao “reakcionarno naslijeđe prošlosti”, a načelo individualnosti sistemski podređeno načelu kolektivnoga, klasnog. Po toj fundamentalnoj političkoj, pa baš i civilizacijskoj crti, za Jugoslaviju se može reći da nije bila dubinski prožeta modernizacijom, tim procesom što je bitno determinirao suvremenu Evropu. Ukupno, to obuhvaća gotovo cijelo naše XX stoljeće. Tek pri njegovu kraju Bosna i Hercegovina se formalno politički pluralizira i demokratizira, a odmah potom tone u krvavi rat, te poslije njega u ovaj nepodnošljivi politički provizorij, u kojemu su etnoreligijske, partitokratske i tajkunsko-interesne strukture uzurpirale sav tobožnji demokratski život i proces. Procijeni sam, dragi štioče, ima li tu ičega od prvobitne Mirabeauove civilizacije iz XVII stoljeća shvaćene kao “izvjesna vrijednost povezana s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao skup ustanova i tehnika, te kao kritika sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima”. Da ne govorimo o gore nabrojanim temeljnim vrijednostima suvremene evropske civilizacije. Posluživši se tom ljestvicom, simbolički primijenjenom na dvije trenutno najistaknutije i najglasnije figure bosanskohercegovačkoga javnog prostora (s vrlo značajnim “prelijevanjem” na čitav regionalni kontekst), mogli bismo se upitati: kako su, koliko su uistinu “Evropljani po civilizaciji” – Milorad Dodik i reis Mustafa Cerić? Dodik, koji po vlastitom priznanju zastupa kao svoju najvišu vrijednost frapantno antievropsku ideju tribalizma, prenoseći je u čitav politički život Republike Srpske: “Za mene je najviša vrijednost što sam Srbin!” Cerić, koji zastupa i prakticira posve antievropsku težnju za teokratizacijom politike, i za podlaganjem cjelokupnoga života nacije autoritetu (svoje) vjerske funkcije. Odgovori su više nego jasni i – porazni. A Dodik i Cerić nisu nikakvi izuzeci, oni samo na najjasniji način pokazuju koliko smo tragično daleko od toga da budemo “Evropljani po civilizaciji”.

Cijela ova priča o Evropi ima, naravno, i naličje. Kao sve velike civilizacije, i evropska (zapadna) puna je vlastitih kontroverzija, mračnih strana. Svima je negdje u nazivniku – neodoljivost teritorijalne i političke ekspanzije, uvijek obrazlagana nekom velikom ideologijom a realizirana ubojstvima genocidnih razmjera, masovnim deportacijama, istrebljivanjima i rijekama ljudske krvi (Aleksandrov helenizam, rimska ideja rimskoga mira i svjetskog građanstva kao rimskog, prva muslimanska osvajanja kao i potonja osmanlijska, s islamom kao sredstvom i ideološkom armaturom, velika evropska “otkrića” i kolonizacija/kristijanizacija “trećega svijeta”…) Isti Huntington, koji je u našim krajevima, gdje se sve čita vruće glave i s vrlo kratkim fitiljem, stekao “slavu” isključivo kao huškač, inspirator sukoba, malne kao Karadžićev duhovni guru, napisao je i ovo: “Zapad nije osvojio svijet superiornošću ideja, sistema vrijednosti i religije, nego superiornošću organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”

I to je Evropa. Ona o kojoj je Krleža, bez premca najautentičniji Evropljanin ali i najžešći euroskeptik svih naših književnosti, pisao još 1933: “Kao što je Tula potkovala srebrnu buhu, tako je Evropa danas potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća, stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge, pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za razonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope. Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.” (Evropa danas, 1933)

Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da “nam je Evropa jedina šansa” – ako bi nas ona “ostavila”, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu “demokratsku” verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, nama mjesto u Evropi zato što to zaslužujemo jer smo “Evropa oduvijek”, nego zato što nam je – biti ili ne biti. Pa kada je tako, da barem znamo o čemu govorimo kad govorimo o sebi i o Evropi. To bismo od sebe trebali zahtijevati zbog minimuma vlastitog dostojanstva.

Zgrada je to iz devetnaestog stoljeća. Posve je normalno da nema dovoljno parkirnih mjesta, nitko tada nije mogao predvidjeti ovo. Ljudi su dolazili kočijom, ili pješice, vjerojatnije. Tko je imao kočiju? Je li bilo zaprežnih tramvaja, možda i je, ali ovo je sam rub grada. Mislim, više nije, ali tada je bio, u devetnaestom stoljeću. Nešto taman za gubave, ili jako bolesne, u svakom slučaju, periferne.
– Ništa, ti izađi, a ja ću kružiti dok ne pronađem mjesto, pa ću te potražiti.
– Ok.

Ima taj jedan sporedni ulaz, prolazi se pored kuhinje. U sedam ujutro dvije kuharice stoje na stepenicama ispred, kiša se cijedi s dotrajale zelene nadstrešnice, one se smiju, gorko. Hvatam.
– Jebate bog – kaže jedna.
– Pa kaj sam ja svoju rit na cesti našla?
O čemu su mogle razgovarati. O muževima. Ruku u vatru.

Smrdi kiselo zelje. Zelje s krpicama ili sarma, u svakom slučaju, četvrtak, dan za zelje. I taj je četvrtak, jedan, onda bilo zelje, iako su sestre s odjela rekle, ne. To napuhuje. Ali tako su dali. Sreća pa je bilo čokoladnih keksa, treba jesti slatko, tada. To je dobro.
Ali danas nema mučnine. Nestala je. Misteriozno. Možda je i drugo nestalo.
Kad pogledaju, reći će, pa što je vama, tu nema ničeg, tko vam je to rekao? Ništa se ne vidi. I stvarno, baš se ne vidi.

Čekaonica je puna. Ima svakavih žena, starih, mladih i pokoji muškarac. Razni problemi. Kako to ide, prvo čekanje. To sigurno. Jedna tamo uza zid je baš lijepa, ono, moderna je, ima uske traperice, ne haljinu ovako, mada se sigurno skidaš do kraja, ništa nisu rekli. Nikad ništa ne kažu.
– Pričekajte. Dajte krvnu grupu.
– 0 pozitivna.
– Papir trebam.
– Nemam papir.
– Jeste vi pali s Marsa?
– Nisam – iako je očito, treba nešto odgovoriti osoblju.
– A bože, pa ne dolazite zub vaditi.
Ali Marina je rekla baš tako: – Pa daj, ne šizi toliko, to je ništa, nema ničeg, ne vidi se, mrvica.
Mala mrvica.
– Nisu mi rekli.
– Dobili ste papir kad ste plaćali.
– Nisam dobila ništa. 
Treba li reći da je okrenula očima.
– Dolje u podrum, u ambulantu, ravno pa desno, soba 308, izvaditi krvnu grupu, pa dođite ovamo, uvest ću vas. Naravno, to još morate platiti. Naravno. Platit ću. Neću valjda besplatno.
Ar i es pi i si ti, zapjeva Aretta iz mobitela, a onda:
– E, nema ni jednog jedinog mjesta, da poludiš.
– Neka, ne moraš dolaziti, uskoro će me uvesti. Zvat ću kad budem gotova.
– Drži se.
– Držim se.  

U sobi su već tri. Ona Lijepa je tamo, na krevetu do praznog. Ima svileni kimono i kosu je podigla u rep. Njezina blizina umiruje. I lijepim ljudima se događa. Jedna Mala Debela je do zida, a između njih je Bosanka. To se čuje već po: – Dobar dan.
U spavaćicama su.
– Rekli su vam da ponesete spavaćice? – pitam.
– Jesu, bona, tebi nisu? – pita Bosanka.
– Nisu.
– A vala su neki, a dat će ti nešto, pitaj.
Mala Debela kaže: – Ja sam mislila da bum bila sama, kaj to ovak ide, ko po traci?
Proplamsaj konverzacije. Ulazi sestra, mlada, nježna.
– Oprostite, ja nemam ništa…
– A vi ste ona bez krvne grupe?
– Da.
– Odite sa mnom.
Ima mala kupaonica u toj sobi s četiri kreveta. S velikog kupa neraspoznatljivih zelenih tkanina vadi ogromni odjevni premet. S prorezom na leđima i mašnicama.
– Evo, nije baš nešto, ali poslužit će.
Pored Lijepe izgledam jadno, lijepi ljudi ne dobivaju takve spavaćice. Šutimo.
– Jel to boli? – pita u jednom trenutku.
– Ah, boli. Boli pa prođe, ko i sve drugo – kaže Bosanka.
– Ja sam čula da jako boli – kaže Mala Debela.
– A šta možemo, nitko ne želi biti ovdje – izgovara netko s mog kreveta.
Ja to nikad ne bih rekla, ali pritisak grupe, valjda.
– Sad sam dobila posao – kaže Lijepa. – Šefica ima povjerenja u mene.
– Ja kad sam htela nis mogla, a sad ne mrem, gradimo kuću – kaže Mala Debela.
– Ja ne mogu četvrto, vala ne mogu.
Na mene je red, rekla bih. Ali nemam što, pa Bosanka nastavlja i spašava me.
– Znaš kolki mi je zadnji bio, ogroman, to nisi još vidio. Baba je rekla, dobro si se ti od njega oprostila, a da nisi nastradala. Mnoge tako nastradaju.
– Kad bi čovjek znao gdje će pasti, sjeo bi, rekla bi moja baba.
Opet netko izgovara s mog kreveta.
– Valjda ne boli toliko – kaže Lijepa.
Iz sobe jedna vrata vode u ambulantu, a druga u još jednu prostoriju. Tamo povremeno sestra uvede još ponekog. Ušle su dvije starice. Mislim, ono, ne  baš starice, ali blizu šezdeset. One to rade… Daj, prestani.

Čekamo. To se vidi po tome kako smo na početku sjedile na krevetima uspravno, prekriženih nogu, golih, počele su se hladiti pa smo ih malo zavukle pod deku, a sada već ležimo, duboko zavaljene u jastuke, pokrivene do vrata. Nije toplo.
– Pa kad oni misle, zakaj su nam rekli da dojdemo u osam.
Mala Debela je takva, ona se stalno nešto buni i ništa joj nije pravo, izašla bi zapaliti cigaretu. Bosanka, ona je glas razuma. Onog zdravog, narodnog.
Lijepa je, pa ono, stvarno je lijepa i najviše se brine da li boli. I zato što dečko mora platiti cijeli dan parkiranja u centru jer je stao tamo gdje radi i mislio je da će brzo po nju. Sada je već stvarno nervozan. Zvao je četvrti put.
Ja sam ja.
Napokon, prozivaju Malu Debelu.
Svi smo živnuli, kraj se nazire. Utvrdili smo vrijeme, pa sad da vidimo, koliko to zapravo traje.
– Ma petnaest minuta – procijeni Bosanka.
– Treba malo više, da anestezija počne djelovati – to sam rekla ja, negdje sam pročitala.
– Ja ću tražiti opću – kaže Lijepa.
Ne želim ju plašiti, ali to ne ide tako. Znam i ja ponešto.
Upućeni smo na vrata, nema puno drugih misli. Osim poneke. Gdje je sad prokleta mučnina, možda je stvarno zabuna.
Četrdest i pet minuta. Na vratima, napokon ugledamo Malu, iz podsvijesti isplivava scena iz partizanskih filmova, kad god vidim nekog tako obješenog o nečija ramena, blijedog, ranjenog.
Mala Debela je ušuškana, voljela bih ju poljubiti u čelo. Pristojno čekamo da pokaže znakove svijesti pa da nešto saznamo. Bosanka već odlazi unutra, a Mala Debela tiho stenje.
– Joj, joooj… – je sve što se čuje ispod pokrivača.
Ponovo, jedan školski sat. Tri sata, sve skupa, ako u međuvremenu ne uvedu neku od ovih starijih žena. Hrvatski, likovni, tjelesni, ni ne okreneš se. Ili možda, matematika, fizika, kemija, to traje. Ovo traje još duže. Mala Debela dolazi k sebi, sestra uvodi u sobu izmijenjenu Bosanku, a Lijepa me još jednom dugo pogleda, pridigne se, ali joj sestra kaže:
– Vi pričekajte još malo.
Starija gospođa prolazi kroz našu sobu, kroči hrabro, ne baš hrabro, nego onako, zna više.
Pola-pola je riješeno.

– Misliš da ću moći u ponedjeljak na posao? – pita me Lijepa.
– Hoćeš sigurno – odgovaram.
– A ti ne radiš?
– Ne.
Ne mogu joj ništa dati. Ne mogu ništa uzeti. Ne smije ostati ni jedno jedino uporište među nama, ako se sretnemo u ovom gradu, ne smije ostati mjesta ni za kakvo pitanje. Ne smijemo znati ništa jedna o drugoj. Zavjera šutnje. Ako se prepoznamo, to će biti to. Već znam previše. Da se boji boli. Ona o meni ne zna gotovo pa ništa. Ništa nisam rekla. Iako znamo to, što ne znaju ni naše majke, samo muškarci koji troše novce na plaćanje parkirališta.
Starija žena se vraća. Kao da ništa nije bilo. Kao zub.
– Boli, ne daju opću.
Mala Debela je zla. Zna da se Lijepa boji, i svejedno to govori. Ili je možda samo jadna zbog svega. Ili možda stvarno boli.
Za dva sata, sve će biti gotovo.
Kad se budeš udavala, nećeš se ni sjećati. Tako je govorila mama kad sam bila mala, za sve. Kad se budeš udavala. Lijepa je uskoro gotova. Već znam kako će izgledati kad je uvedu. Evo, točno tako.
Dolazi red na mene.
Unutra su svi mladi. Cijeli život je ispred njih. Sestre, doktorice, anesteziologinje. Uspješne su, i nemaju prigovor savjesti. Nemam ni ja.
Svi su jako ljubazni. Ne postavljaju više neugodna pitanja.
I ne boli uopće toliko.
Cijeli život, preda mnom.

u šumama ljudi pucaju na jelene
prospu mozak jelenu
istope u salo

u šumama ljudi jedu žive jelene
puši se iz jelena
jelenkrv

u šumama ljudi na jelena vješaju
svoje jakne i svoje zube
zabiju u jelena
žvaču jelena

uzmu malo jelena
pa bace mačkama

u šumama ljudi uče svoju djecu
da režu uši jelenima
i kako se jelenu izvadi bubreg

u šumama ljudi, u šumama jeleni
njihovo potomstvo grize

U svakom porodičnom albumu, kutiji za cipele ili kutiji od bombonijere, punoj fotografija svih bližnjih, mrtvih i živih, postoji pokoja slika na kojoj su oni koje više nitko ne prepoznaje.

Neka nasmijana obitelj, otac, majka i dijete, šetaju glavnom ulicom. Slikao ih je fotograf, čije je prezime ispisano na bijelom nazubljenom rubu u dnu fotografije. Mladići u školskoj učionici. Portret odrasloga muškarca, načinjen kao za sliku na kakvom svečanom tablou, u izlogu radne organizacije. Tko su svi ti nepoznati ljudi, koji se uvuku u porodične albume?

U prvo vrijeme se takve slike čuvaju, kada u goste dođe netko stariji, da ga se upita. Katkad se na takvo pitanje dobije odgovor, slika biva spašena, svi znaju tko je na njoj, i vraćena među druge poznate, mrtve i žive. Ali češće, nitko ne prepozna te ljude, čija su lica izgubljena u vremenu otkada ih je nečija ruka ugradila u album.

Neki se na kraju odvaže poderati i baciti takvu fotografiju.

Drugi je čuvaju, u strahu da bi nekome, nikad se neće otkriti kome, mogli učiniti strašnu nepravdu ukoliko je bace. I tako fotografije sa zaboravljenim licima traju, sve do dana kada se ni lica s onih drugih slika nitko neće sjećati, i neće biti porodice čiji je to bio album.

Na ovoj slici su nepoznati ljudi.

Slika je pronađena u porodičnom albumu moga pradjeda Karla Stublera, sačuvanom u njegovome domu na Ilidži. Ljude s ove slike rođaci o čijem je albumu riječ vidjeli su bezbroj puta, kad god bi listali album i podsjećali se svojih mrtvih i živih. I uvijek bi se s dužnom pažnjom zagledali u ta dva staračka lica, iza čijih je leđa, prekrivajući, valjda, vlažni zid kakve prizemne uđerice, ćilim istkan u Tkaonici ćilima Sarajevo, jedne od godina s početka našega vijeka.

Postojalo je vrijeme kada su se znala imena dvoje ljudi sa slike, ali od tada je prošlo barem pedesetak godina.

Ali svejedno, slika se ne baca, nego se čuva, i sve se jednako gleda, pa sam ju i ja, da ovdje gdje jesam imam neki svoj stari porodični album, skenirao i pohranio na kompakt disk i u memorije svojih kompjutera, da ju s vremena na vrijeme gledam.

Gledanje ove slike je ceremonijal koji moji stari nisu imali potrebu objašnjavati, a ni osvješćivati. Gledali su je, pa bi rekli:

Emigranti.

Stari Rus i Ruskinja, čijih se imena nitko ne sjeća, i vjerojatno na cijelome svijetu odavno nema čovjeka kojemu bi njihova imena nešto značila, živjeli su kao huda sirotinja na Ilidži. Svijet im je pomagao, hranio ih, pomagao da prežive još koji dan, mjesec i godinu, iako njihovo preživljavanje odavno nije imalo nikakvog smisla.

Na njegovom licu se vidi nekadašnje dostojanstvo. Ima bradu kakva se u ono vrijeme nije nosila u našim krajevima. Ta brada bila je znak onoga što više nije postojalo. To lice više nije bilo dio nijednoga albuma, nikakve porodice ili kolektiviteta, naroda i identiteta. Bio je čovjek pretopljen u jedninu.

Lica starca i starice odaju savršenu ravnodušnost, kakvu je mogla pružiti samo senilnost. I to ih je činilo savršenim osamljenicima, među svijetom koji je sav nekome pripadao i koji je bio premrežen stotinama veza, čija su metafora i ti albumi porodičnih fotografija.

Emigranti su slika svijeta koji je s druge strane, kojem je sve suprotno svemu našem. Zato smo ih, možda, udomili u našem albumu.

I nikad nam ne bi na um palo da će i naša lica jednom netko gledati onako kao što smo mi gledali njihova, kao lica svijeta kojeg više nema.

Iz Dnevnika

         *

Otišli smo do rijeke i sjeli na klupu. S. je mrvila begel pačjem bračnom paru, mužjak je puštao ženku da jede. Onda je iz rijeke došla druga ženka, kljunom i krilom napala suparnicu, ali je mužjak branio svoju pticu i uljez se udaljio. Došao je potom iz rijeke drugi patak, nasrnuo na ženku, a suprug je štitio svoju pticu vrlo agresivno, tako da se stranac, nemajući izbora, odgegao do vode i nestao između čamaca. U tišini, S. i ja smo pažljivo pratili cijeli događaj. Gledajući muku ptičijeg zajedničkog života, počeo sam spuštati ruku na njeno rame da je ogradim od svijeta, naglo sam postao blag i bolji.  

      *

M. putuje u Disney World. Ima putničku groznicu. Razlog: njegova djevojka radi u Disney Worldu kao Snjeguljica. Ujutro obuče bijelu haljinu Disneyeve nacrtane junakinje i cijeli dan pušta radoznaloj djeci da se o nju kače i da se slikaju s njom. Zanimljiv posao, kažem. “Da, ali ona meni zabranjuje da drugima otkrivam šta radi i zahtijeva da tu informaciju čuvam za sebe kao najveću tajnu,” kaže M. Zato me on moli da ovaj razgovor ne prenosim drugima. Ako bi poslodavci iz Disney Worlda saznali da njen posao nije tajna, otpustili bi je, zato što djeca vjeruju da je ona stvarna Snjeguljica. Ako bi to vjerovanje bilo narušeno – nestala bi čarolija. “To bi temelje korporacije poljuljalo, baš kao što bi religiju dovelo u pitanje, recimo, da neki veseli arheolog neoprezno nabasa na Kristov grob,” kaže M. Nisam imao izbora. Spustio sam ruku na prsa, tamo blizu srca, i rekao: “Čuvat ću tajnu.”

      *

Šetao sam do knjižare. Prvo su padale rijetke kapi kiše, a onda se otvorilo nebo. Nikakve koristi od kišobrana. U jednom trenutku pogledam u svoju košulju i vidim pjenu. Kapi kiše iz mog tijela istjeruju bijelu pjenu. Onda sam shvatio da je to do američkih veš-mašina koje ne isperu deterdžent iz košulje. Ali, slika je svejedno uznemirujuća, kao da je u stvarnost iskočila iz podsvijesti, ili iz sna. U knjižaru uđem samo da nazovem taksi, a kad sam stigao kući, utrčao sam pod tuš da čim prije sperem pjenu s epiderma.

      *

Pjesma Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama (“crvenim ciglama…/ a bio je pitom, i pitom”), jedna je od onih kojih se najčešće sjetim. Razlog za to je život i stvarnost koja se vidi. Previše je dana koji se mogu opisati Slamnigovom pjesmom. – Nakon što je potpisana reforma Zakona o zdravstvu, radikalni američki nezadovoljnici su danas ciglama nasrnuli na prozore nekih demokrata. – U Bangladešu je prije tri dana ubijen čovjek. Razlog: vlasnici lokalne ciglane vjeruju da će njihove cigle biti crvenije ako Bogu prinesu ljudsku žrtvu…  Ne znam kako će izgledati arhitektura budućnosti, ali ova koja određuje naše egzistencije ima boju cigle. Cigla je naš sublimni izraz. Ako bi trebalo smisliti zastavu naše vrste, ona bi morala biti u boji cigle.

      *

O., posvećen svome profesorskom poslu, mnogo je truda uložio u obrazovanje svojih studenata, a kruna njegovog učenja je K.: ona je sada izvrstan poznavalac arapske kulture i jezika, sljedećeg mjeseca završava školu, i već se prijavila za posao – u CIA!, a od svog mentora tim povodom traži pismo preporuke. Njegova profesorska obaveza je svojim studentima napisati pismo preporuke, a O. vjeruje da je raditi za CIA moralno upitno. S druge strane, on svoju poziciju vidi unaprijed kompromitiranom. Nezavisno od njegovog pisma preporuke, K. će se zaposliti u CIA, a to znači da ju je on, prenoseći na nju svoja znanja, spremao za to. Gledam ga. Nemam ni jedan savjet koji bi razriješio njegovu moralnu dilemu.

      *

A. je imao promociju knjige u Georgetownu; pojavilo se nekoliko profesora i dvoje, troje studenata. U prostoriji za dugim stolom svi se od ranije poznajemo, sam ritual promocije knjige podrazumijeva zvanični ton, ali ovdje je granica između autora i publike iščezla, pa se prelazak iz javnog u privatni govor događao u okviru iste izjave. Potom smo otišli na večeru kod R., ušli u prelijepi stan, ali uređen tako da ničim ne podsjeća na svog stanara, ili bi tačnije bilo reći: ne podsjeća na njegovu javnu sliku. On je tipični profesor književnosti, u razgovoru pokazuje znake rasijanosti, pa izgleda kao neko ko u prelasku iz dvije prostorije obavezno zaboravi torbu ili kišobran. U stanu nema ni jednog suvišnog predmeta, sve je kontrolirano i s namjerom raspoređeno u prostoru, a ja sam očekivao goli parket sa stubovima knjiga po kojim pada prašina. Njegovo javno i privatno lice su dva različita čovjeka. Pred ponoć, M. nudi da nas preveze kući, a onda se vozimo izdrndanim golfom na kojem se s mukom otvaraju vrata. M. je s Jamaice, pjesnik s rastafari frizurom, predavač na uticajnom univerzitetu, ali on ne krije svoj otpor prema svemu što je akademsko, razbarušen je, glasan i vozi prilično divlje. Prošli smo Capitol, zaustavili se ispred njegove kuće, nakratko ušli da nam potpiše novu knjigu pjesama. U njegovoj radnoj sobi sve je uredno i pod kontrolom, a na polici su knjige abecedno poredane. Ja sam bibliotekar, a nikada knjige u svojoj sobi nisam nizao u strogu abecedu. Kad smo se vratili na ulicu, ušli smo u novi BMW. Znači, njegova javna slika je izdrndani VW, a njegova privatna slika novi BMW. Za razliku od kulture iz koje ja dolazim, ljudi ovdje neusporedivo više pažnje poklanjaju svom privatnom licu, nego onom koje pokazuju u javnosti. Prešli smo rijeku, ušli u Alexandriju, i već je bila ponoć.

      *

Profesor s Cornella je obznanio svoju teoriju o uvećavanju hrane ispred Isusa u toku zadnje večere; prema njegovom objašnjenju, radi se o jednoj tendenciji na slikama nastalim u milenijumskom rasponu (od prije Da Vincija, do danas), koje se bave motivom zadnje večere. Koristeći se grafičkim kompjuterskim programom, profesor je uspoređujući Isusovu glavu i kruh na stolu, došao do zaključka koji je jutros postao planetarna vijest: kruh se u vremenu (na slikama) uvećava. Ali, ja radim u videoarhivi i vijesti poput ove donose obavezni zahtjev za arhivskim snimcima. Poznato je da su novinari uglavnom neobrazovan svijet i da, izvještavajući o događajima, umnožavaju nesporazume u svijetu koji je i bez njih dovoljno košmaran. Jutrošnji nesporazum je zanimljiv. Nekoliko producenata iz različitih televizijskih kompanija zove i traži Da Vincijevu Zadnju večeru „iz Louvrea“. Objašnjenje da je Da Vincijeva Zadnja večera na zidu crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu, samo je donijela novi nesporazum, jer producente “ta Zadnja večera” ne zanima, već samo “ona iz Louvrea”. Podatak da su tri producenta iz dva grada, iz dvije kulture i dva jezika, došli s istim pogrešnim predubjeđenjem, govori o subliminalnom efektu koji je prouzrokovao grešku u našem novijem kolektivnom sjećanju. Leonardo je poistovjećen sa muzejem, i tako sveden na parišku adresu svoga najčuvenijeg djela. Da Vinci je tamo gdje je Mona Lisa. 

      *

H. se javlja na Google chatu, piše: “Upravo sam ušao u jednu zanimljivu kafanu koja se zove Teaism.” Pitam: “Šta si naručio da piješ?” On odgovara: “http://en.wikipedia.org/wiki/Bubble_tea.”

      *

E., stručnjak za arapsku književnost, prevodilac i romanopisac, kaže da je 1989. godine bio u Sarajevu, i da se grada i ljudi sjeća po dobru. Dva su ga tamošnja poznanika odvela da proba njihove šljivovice, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Prvi je, kaže, otvorio bocu s rakijom, ponosom svoje katoličke porodice iz srednje Bosne, a s ponosom je i drugi, inače – musliman, ponudio svoju šljivovicu. Tako je E. upamtio Sarajevo po etničkom uspoređivanju rakija. Događaj je opisao s nekom vrstom sakralnog ushićenja, kao da pripovijeda zaboravljeni balkanski mit, ali ja moram priznati da sam se osjećao kao da priča vic o dvojici Bosanaca. Njemu to nisam mogao reći, zato što je njegovo sjećanje definitivno, i ono što su njegove oči vidjele u jednom događaju predstavlja čisto spiritualno iskustvo: u gondoli uspinjače popeo se na brdo iznad grada, a odozgo je, između rijetkih kuća, silazio pješice, prolazeći kroz vrtove u kojima su tada beharale šljive.

      *

Dok smo bili na poslu, majstori su ušli u naš stan i očistili tepih. Sada je u zraku jaki miris hemijskih sredstava i držimo sve prozore otvorene da se čim prije izrače sobe. Vraćajući predmete koje smo sinoć sklonili da čistačima ne budu na putu, obratio sam pažnju na to: u našem stanu više nema ni jedne biljke. A sjećam se kad ih je bilo toliko da sam se osjećao kao da živim u botaničkoj bašti. Kako je moguće da se iščezavanje biljki dogodilo a da to nisam ni primijetio? S. kaže da je odustala, “jer prije ili kasnije biljke umru” i da mi u našem stanu nemamo osnovne uslove za život biljki, “zato što biljke traže mir”. U njenom objašnjenju se bespogovorno tvrdi da biljke imaju svijest. Kažem da isto misli i filozof iz San Francisca, Jonathon Keats, koji proizvodi televizijski program za biljke. Snimao je porno filmove za biljke (prizori pčela koje oprašuju rododendrone u Californiji), a sada snima putničke reportaže za biljke. On kaže da za puni turistički doživljaj biljkama prizor pariškog Eiffelovog tornja ništa ne znači, ali da snimak talijanskog neba na televizorskom ekranu u prostoriji s biljkama proizvodi konkretan efekat. On ovih dana biljkama pokazuje talijansko nebo. S. gleda u mene u nevjerici, i traži da joj pomognem na svoje mjesto vratiti televizor koji, inače, rijetko palim. A držao bih ga upaljenog, ako bi sve vrijeme na ekranu išla živa slika neba nad Toscanom. 

      *

B. je umjetnik. Radimo skupa. U toku radnog vremena on se rado sjeća Sarajeva. Na pitanje: “Planiraš li da se vratiš?”, kaže: “Ne. Moj jastuk je meni jedina domovina.”

      *

B., opet… Najveći njegov san: otići na jug Francuske, useliti se u staru kuću koja traži brigu i, ispred nje, svakoga dana, polako, godinama graditi kameni zid. Svaki kamen premetati dovoljno dugo u ruci da ga dlan zapamti, a onda naći ono mjesto u zidu koje mu po obliku, to jest po sudbini pripada. Takav zid nikada ne bi bio dovršen, jer njegova svrha nije da bude zid, već da bude zidan.

      *

N., rođak Gavrila Principa, istražujući porijeklo svoje porodice, u bečkim arhivama je pronašao dokaze da su Principi na Balkan stigli iz područja Austrije, da su u srodstvu s Habsburzima, i da je Princip pucajući u austrijskog princa Ferdinanda, u neznanju ubio (može se tako reći) svoga brata. 

      *

Prije nekoliko godina, A. je kao mlada televizijska zvijezda iz Australije doselila u D.C. Znam to zbog toga što sam, ne tako davno, pomagao da editira malu video cjelinu s njenim reporterskim pojavljivanjima pred kamerom, a raspon je impresivan: u džinsu je dok izvještava iz Gracelanda u Tennesseeju, u maskirnoj uniformi se javlja iz rata u Bagdadu, u žutoj kabanici, udarana kišom i vjetrom tajfuna u Jakarti… Ona je uspješna, mlada i lijepa djevojka. Upravo zbog tog sam se iznenadio kad sam na naslovnoj stranici Yahooa danas vidio njenu sliku. Fotografija je link za neku lokalnu stranicu za usamljenike koji preko interneta traže partnere za stabilnu vezu. Sada istražujem stranicu i ništa ne razumijem. Kako je moguće da ona muškarca traži preko interneta? Ili tu ima nešto što je meni nepoznato? Možda je to danas način na koji mladi ljudi nalaze partnere? Ali zar na taj način njihova privatnost ne postane odviše javna? Kad je ovih dana sretnem, mogao bih je pitati, ali se plašim da bi to bilo grubo uplitanje u njenu privatnost. A da uzvratim na njen oglas i tako se obavijestim o njenim razlozima – ne mogu, jer prema opisu muškarca kojeg A. traži ja ne zadovoljavam ni jedan uslov.

      *

E., novinarka (nekada se profesionalno bavila kikboksom, dobijala je internacionalne mečeve u Madison Square Gardenu), obratila se za pomoć J. (koji radi kao stručnjak za tehniku) u trenutku dok je ovaj obavljao važan telefonski razgovor. Kako on nije spuštao slušalicu, ona je onda insistirala da prekine razgovor “i radi posao za koji je plaćen”, a kad je ovaj to na kraju učinio, pozvao ju je da nesporazum razriješe fizičkim putem. Rekao je: “Hajdemo napolje nas dvoje, da ovo riješimo.”

      *

Odvikavam se od tableta za spavanje, a to znači da se iscrpljujem nespavanjem. Neke ljude pokreće snaga ljubavi, a neke ljude pokreće snaga volje. S. kaže da imam „ediktivnu prirodu“, što je vjerovatno tačno. Ona kaže: “Ti imaš manjak volje.” A ja kažem: “To je zbog viška ljubavi.” Ona sad spava, a ja sam budan cijelu noć bdio nad njenim snom. Osobi iscrpljenoj nespavanjem ne pada na um da se pita: ko sam? Upravo si onakav kakvim se u snu pokazuješ. Koliko dugo se može živjeti bez sna? Ako poželim, mogao bih postati ovisnik o budnosti. Forma se još nije otvorila i zbog svjetla u prostoriji staklo prozora ispred mene se ponaša kao ogledalo u kojem vidim svoje lice. Iza mog lica je grad. Upravo je proradio metro. Pogledom pratim vagone dok ne iščeznu u tunelu. Vidim pospane putnike u osvijetljenim prozorima voza koji se pokreće brzo kao traka filma u projektoru. A već sljedećeg trenutka sjećam se figura putnika u prozorima. Na aerodromsku pistu naglo se spušta avion Alaska Airlinesa na čijem repu je nacrtan portret Eskima. Svijet se toliko približio da mi istiskuje dah. Glasovi ljudi na ulici. Miris kafe.

      *

T. je u toku vikenda, u potrazi za zabavom, stigla u Brooklyn. Prilično uplašena, nazvala je jutros da kaže kako joj vlasnik kuće u koju je zalutala na divlji party, zabranjuje da izađe. Zarobljena tu, ona ne zna adresu, niti poznaje kvart grada u kojem se zatekla. Zabrinut za nju, V. se obratio policiji za pomoć, izdiktirao broj njenog telefona, a ovi su je brzo pronašli zahvaljujući satelitu koji obavlja transmisiju svakog njenog telefonskog poziva. To je sva priča. Večeras, služeći se istim telefonom, još jednom se javila da kaže, na putu je kući. 

      *

Nakon večere kod Ch., kad smo već bili na vratima, V. je obratio pažnju na sliku oslonjenu uz zid u hodniku i rekao: “Ja imam istu reprodukciju!” Onda se pažljivo zagleda i kaže: “Ovo je original…” Osmatrali smo Chagallovu sliku i razgovarali o njoj desetak minuta. U jednom trenutku Ch. je pitao: “A zašto šapćemo?”

      *

P. je uznemiren: hladno je, a dimnjak u njegovoj kući je disfunkcionalan. Majstori su danas pregledali dimnjak i kažu da ga iznova treba izgraditi. Objašnjenje: cigle su, za sve ove godine koliko dimnjak postoji, izgorjele. I šta ćeš sada? Ništa. Tek sljedeće godine ide u penziju. Ima kancer. Mjesecima gledam kako se njegovo tijelo smanjuje u Harley-Davidson jakni. Planira da se odseli na jug Arizone. Tamo je klima takva da kuće ne trebaju dimnjake. Kaže da mu se sviđa ideja da u Arizoni još jednom krene iz početka. 

      *

U Guardianu je objavljen tekst o pedesetogodišnjici izlaženja časopisa New Left Review; tekstu je priključena fotografija koja pokazuje neki javni londonski skup iz 1973., ulične proteste, i u prvom planu T. A.; on gleda pobunjeničkim pogledom negdje ispred, pretpostavljam prema „čuvarima javnog reda i mira“, jer je u prednjem planu, izvan fokusa, zamagljena figura policajca. Iza A. su demonstranti, a ispod ruke ga drži jedna lijepa djevojka. On je blago nagnut prema njoj i ramenom je štiti od onog što je ispred njih, tako da je cijelo njegovo tijelo zauzelo položaj u odnosu na njeno prisustvo, a ne u odnosu na ono što je ispred njega, prema čemu, navodno, izražava aktivan odnos. Gledam fotografiju i mislim: to je to! Iza svega je bila žena, a priča o idejama, o slobodi, postoji samo iz potrebe da se mladosti da “ozbiljan” izraz. To je, u stvari, povijest? Sjena koju baca muško rame…

      *

V. zove iz Bethlehema. Sudeći po njegovom glasu, on je zadovoljan otkada živi u Jeruzalemu. A sjećam se studene jeseni 2004. godine, kad  je V. doselio u Washington. S njim je iz Singapura doputovala cijela porodica, supruga i dvije kćerke, dvije lijepe djevojčice koje su u međuvremenu postale djevojke. P. je crvenokosa i nepunu godinu starija od L. koja je tamnoputa. Već prve godine, između njih dvije se dogodilo malo socijalno razdvajanje. P. se počela družiti s vršnjacima iz bogatih bijelih porodica koje žive u Georgetownu, a L. se družila uglavnom s emigrantima. V. je to, naravno, odmah uočio. S tugom onoga koji je zatečen u novoj kulturnoj sredini, on se pitao: da li je moguće da se okolina prema njegovim djevojčicama odnosi na osnovu njihovog fizičkog izgleda i onda ih prema boji razdvaja u različite socijalne krugove? Pet godina su živjeli u Americi, a onda odselili u Jeruzalem. Ovih dana je kupio vinograd (ili zemlju za vinograd?) u okolini Bethlehema, s namjerom da pravi vino koje će prodavati turistima. Udružio se s jednim kršćaninom iz Gaze i liberalnim Jevrejem iz Tel Aviva. Kaže: “Znam da moj tim nije kompletan, ali ja ipak nemam šarm koji bi alkohol prodao jednom muslimanu.”

Za samo nekoliko koraka pobjegao nam je brod za kopno. Da sam mahnuo mornarima, možda bi nas sačekali. Ali ja ne volim mahati. Zapravo, ne volim biti onaj koji je mahao da ga sačekaju, a oni ga potom nisu sačekali.

Sjedimo na taraci ispred hotela Neptun, gledamo prema lučici i molu na koji su prije pola stoljeća silazili Richard Burton i Elizabeth Taylor. Za stolom iza nas sjedi mlada žena s dvoje djece.

Dječak se na podu igra plastičnim kockama. Baca ih što dalje od sebe, a djevojčica okolo trči i skuplja ih. Kada mu to dosadi, grabi sa stola tanjurić od kave i njime struže po kamenim pločama. Zvuk je strašan, ali kada se osvrnem, vidim ženu koja se smije, kao da je sve normalno.

Zar vam smeta? – pita me, i ne vidim smisla u takvom pitanju.

Ne, zašto bi mi smetalo – smijem se.

I u taj čas prvi put ugledam dječakovo lice. Gleda u mome pravcu, ali kroz kroz mene, kao da iza mojih leđa vidi nešto strašno. Kao u Goetheovoj pjesmi o Kralju Vilenjaku, onako kako ju je preveo Danilo Kiš.

Malo kasnije stiže druga žena. Iz razgovora shvaćamo da je ona dječakova majka. Kada dječak ponovo počne bacati plasične kocke, a djevojčica potrči da ih donosi, ona joj kaže – nemoj K, nikad ne služi muškarca! – pa se nasmije.

Ona govori ekavski, a oko vrata nosi mali zlatni križić, nalik na one s ruskih pravoslavnih crkava.

Druga žena, djevojčicina majka, iz Zagreba je.

Čini se da su se sprijateljile na ljetovanju, da se ranije nisu znale.

Dječak baca tanjurić, tanjurić se razbije, a keramički komadići razlete se po terasi.

Na tresak dotrčava konobar, i bez riječi ih kupi. Kao da se to već događalo.

Dječak plače, a majka ga, zajedno s drugom mladom ženom, pokušava utješiti. Govori mu da je sve prošlo. Ne obraća mu se na način na koji majke razgovaraju s djecom kada nešto razbiju.

Pokušavam se sjetiti. Da, ona mu se obraća poput spasitelja koji, nakon što je protutnjao strašan potres, spašavaju preživjele ispod ruševina.

Ali on i dalje jednako plače.

Ponovo se osvrćem i ponovo osjetim da je iza mene nešto strašno. Nasmiješim se ženama i dječaku. I djevojčici se nasmiješim. Na kraju, šta bi čovjek, nego da viče ili da se smiješi.

Onda se dječak smiruje. Preživjeli su spašeni ispod ruševina, mrtvi se po redu sahranjuju, ali iza naših leđa i dalje je nešto strašno. Nestaje kada se za njim osvrnemo.

Konobar mete one najsitnije i najoštrije komadiće, na koje bi netko mogao bos stati i ubosti se. Ne pogledava u dječakovom pravcu, ne zanima ga njegovo lice. Za njega on je defektan, i nema se tu što misliti i gledati.

Dječak vidi ono što mi ne vidimo.

Uskoro pristaje brod i mi odlazimo na kopno. I to bi uglavnom bilo sve.

Ove dvije slike dio su ciklusa Neplodna tla, zagrebačke fotografkinje Sandre Vitaljić. Na gornjoj slici je Uvala Slana, na otoku Pagu, mjesto ustaškoga koncentracijskog logora. Na donjoj je Dotršćina, komadić zelenila nedaleko od središta Zagreba, gdje je za Drugoga svjetskog rata strijeljano oko sedam tisuća protivnika režima i pripadnika drugih vjera i nacija. Cilus Neplodna tla prikazuje bivša stratišta, onako kako danas izgledaju. Žrtve, kao i počinitelji, različiti su. Različite su i ideje u ime kojih su djelovali. (mj)

Umro je prije trideset godina, prije skoro dvadeset neslavno je propala država koju nazivaju  njegovim imenom, a Tito, Josip Broz, ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za života u Jugoslaviji jest bio predmet kulta ličnosti, ali, kako je primjetila historičarka Latinka Perović (i sama svojevremeno, kao političarka, žrtva toga kulta): “Danas nema kulta, ali je ostala ličnost koja intrigira, polarizuje, zahteva istraživanje”. Što god rekli o Titu – a o njemu se može reći baš sve, i uvijek parcijalno biti u pravu – samo se s uistinu velikim i važnim povijesnim ličnostima može dogoditi to: da ostanu ličnosti i kad nestane njihove države i kulta.

Jugoslaviju Tito nije napravio, on je učinio nešto još veće i teže: uskrsnuo ju je i ponovo sastavio nakon što je u monarhijskoj verziji (1918-1941) bila iznutra temeljito kompromitirana, pa politički uništena u okupaciji 1941, te užasno zakrvljena i razorena u Drugome svjetskom ratu. Tu svoju i našu zemlju i njezine građane uveo je u svijet i načinio subjektom svjetske politike kao nitko do tada u našoj historiji. Odisejski domišljato bordižajući u bipolarnom svijetu između Scile Istoka i Haribde Zapada, do toplih luka “trećega svijeta”, Tito je od Jugoslavije napravio jedinstvenu političku i ideološku strukturu i mjesto življenja: istočnjacima bila je istovremeno ideološki trn u oku i predmet žudnje, zapadnjacima bila je po volji kao napuklina u sovjetskom monolitu (između ostaloga: nečlanica Varšavskoga pakta!) i tolerabilna slika “meke diktature”, “socijalizma s ljudskim licem”…

Iz perspektive današnje atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te strukturalne bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – Titova epoha doista se može doimati kao neko mitsko zlatno doba, i to sve više i sve bajkovitije, što se više od njega vremenski odmičemo, a u svome, realnom vremenu sve više propadamo. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost koju je Tito, nakon strašnih dana poslijeratne političke i ekonomske drame, uspio namaknuti svojoj zemlji i ljudima u njoj. Cinici će reći: panem et circenses, i možda Titova formula doista nije bila drugo nego sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, no, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada bilo išta važnije od toga? I nije li to u zemlji kakvom je vladao Tito zapravo najviši mogući i ostvarivi ideal! Cjelokupno naše iskustvo od 1990. do danas o tome najbolje svjedoči, na negativan način.

Otuda, vjerojatno, i onaj fenomen svojevrsne titolatrije u Sarajevu i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, koji kao da se opire ocjeni Latinke Perović o nestanku kulta. Ipak, ovdje valja pažljivo razdvajati dvije razine: privatno-individualnu od političke. O prvoj, osim već rečenoga što se mahom odnosi na starije generacije, koje su Titovo doba upamtile kao vlastiti bolji život, može se još dodati da Tito u percepciji novih generacija živi na način vječno mladoga strip-junaka, shematizirane mitske figure nepobjedivoga borca za slobodu, pravo i pravdu, dakle, kao tipičan lik iz supkulturnoga repertoara, za kakvim uvijek postoji nasušna potreba, a Tito je upravo idealan prototip za nj.

Drugu, posve drukčiju razinu predstavlja političko oživljavanje, idealiziranje i aktualiziranje Tita malne kao inspiracije i uzora za rješavanje naših današnjih političkih problema, što se zna čuti iz nekih stranačko-političkih foruma, esdepeovskih prije svega, i općenito iz javnosti koja sebe doživljava kao patriotsku. To, zapravo, govori o pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih, da se sa svojim vremenom suočava hrabro, kreativno i odgovorno, s njemu primjerenim i iz njega iznađenim idejama i solucijama (baš onako kako je radio Tito u svojim najlucidnijim trenucima, i po čemu je bio veliki), napokon, to govori o kroničnom pomanjkanju ličnosti koje bi se na taj način znale suočavati s vlastitom stvarnošću. Reanimirani Tito tu ništa ne može pomoći, makar ga dozivali na spiritističkim seansama, na što ponekad, uistinu, znaju sličiti prigodni partijsko-politički govori o Titu i povodom Tita.

Takva zakašnjela idealizacija, to posmrtno produžavanje kulta ličnosti znači, osim toga, i stvaranje javne klime u kojoj biva nepoželjno i omraženo kritičko i istraživačko preispitivanje procesa, događaja i ličnosti. A takvo preispitivanje, kojemu su jednako strani i divlji revizionizam, i sheme naslijeđene iz službene jugo-historiografije, nasušno nam je potrebno. Kod autora koji njeguju takav pristup otvara se mnogo aspekata u kojima se Titova ličnost, njegovi postupci i odluke, ukazuju kao etički problematične i politički regresivne. Pri tome ne radi se o nacionalistički ostrašćenim i ideološki apriorno antititovski nabrijanim autorima, nego o istraživačima i piscima kojima je glavni cilj objektivnost i širina povijesne slike i konteksta, a spram Tita, kao svjetske ličnosti, i Jugoslavije imaju generalno blagonaklon odnos.

U upravo objavljenoj monumentalnoj knjizi američkog historičara Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija (završenoj 1994, a objavljenoj nedavno u Americi, skoro istovremeno s ovim zagrebačkim izdanjem) čitalac će na hiljadu stranica, koje se čitaju u dahu, naći – u našoj historiografiji doskora sasvim nepoznatu – znanstvenu iscrpnost, akribičnost i sveobuhvatnost u istraživanju. Zajedno s monografijom o četnicima istoga autora (objavljenom još 1979. u zagrebačkom Liberu), ova knjiga je jedan ljekovito deideologiziran pogled na Drugi svjetski rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao službenu verziju historije rata, NOB-a i revolucije. Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupacijskog pokreta i uloga Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

A Slavko Goldstein, Titov partizan, potonji publicist i legendarni zagrebački urednik i izdavač, u svojoj kapitalnoj memoarskoj knjizi 1941 – godina koja se vraća iznijet će cijeli katalog izvanredno artikuliranih i sumiranih glavnih grijeha Titovoga jugoslavenskog režima, među koje spadaju i masivni zločini počinjeni nad pobijeđenim kvislinškim vojnicima, ali i običnim građanima 1945. godine (kao i kasniji progoni Talijana u Istri, folksdojčera i Madžara u Vojvodini, itd.), krvava represija nad vlastitim otpadnicima (šifra: Goli Otok), te “teror jednoumlja” nakon rata kada su “pobjedničkim osvetništvom” i “sistematskom političkom represijom” za samo nekoliko godina “nanesene štete od kojih se narod i zemlja neće sasvim izbaviti ni narednih četrdeset godina”. Što se pak tiče Titove lične odgovornosti za spomenute zločine, čije se žrtve broje na stotine hiljada, danas, kada imamo iskustvo haških optužnica po konceptu zapovjedne odgovornosti, moglo bi se s nešto sarkazma zaključiti da je dobro prošao… Goldstein resko zaključuje: “Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.”

Goldstein s jednako izoštrenim refleksom za pronicanje u historijsko-političke procese piše i o možda najfatalnijem Titovom koraku – sprečavanju liberalizacije i demokratizacije jugoslavenskoga društva početkom sedamdesetih godina. “Pojavili su se – piše Goldstein – hrvatski proljećari, srpski liberali, slovenski ‘cestari’, pristaše reforme i liberalizacije i u drugim republikama SR Jugoslavije. Otvoreno su zagovarali ustavne reforme, unapređivanje građanskih prava, daljnju demokratizaciju javnoga života. Zaustavio ih je i onemogućio Josip Broz Tito uz pomoć okoštalih dogmatičara i režimskih poslušnika. Time je propala posljednja šansa da se pod egidom komunističke vlasti provedu reforme koje bi preduhitrile ratna stradanja 1991-95. godine i vjerojatno omogućile sporazume o mirnome razlazu ili zajedničkom ulasku u demokratsku Europu, u društvu s prvim zemljama bivšega komunizma, a ne s posljednjima. Nereformirani jugoslavenski komu­nizam, nesposoban da preživi nadolazeću krizu, pao je u beznadnu agoniju osamdesetih godina. Svojim neuspjesima u višenacionalnoj SR Hrvatskoj i SR Jugoslaviji otvorio je put nacionalizmima, sa svim posljedicama koje su iz toga uslijedile.”

Mogli bismo ovome dodati i činjenicu da su glavne, par excellence nedemokratske poluge vlasti kroz cijelo trajanje Titove Jugoslavije bile – strogi jednopartijski sistem, policija (posebno ona “tajna”: UDBA, kasnije SDB) i vojska, JNA, kojoj je Tito do smrti bio “vrhovni komandant”. Podruku s time išlo je sistemsko proizvođenje neprijatelja, kao demonske figure bez koje nijedan ideološki režim ovakvoga tipa (bio on “meki” ili “tvrdi”, sasvim svejedno) ne može postojati ni opstajati. Konkretni, pak, pojedinci i njihove obitelji, koji su na svojoj sudbini iskusili tako napakovani status neprijatelja, znali su dobro kako se ne radi ni o kakvim apstrakcijama… Strukture o kojima govorimo bile su u velikoj mjeri parazitske, s tajnim ili netransparentnim budžetima, s ogromnom društvenom i političkom moći i privilegijama, izvan kontrole demokratskih institucija. JNA je čak i u partijsko-organizacijskom smislu bila sistem za sebe, “država u državi”. Treba li podsjećati u što se je sve to izrodilo 1991-92. godine! A izrodilo se zakonomjerno.

Pa i pored svega toga, u historiji naših zemalja razdoblje Titove Jugoslavije ostat će kao vrijeme sistematske modernizacije društva, uvođenja u civilizirani svijet, a proboj iz sovjetskoga monolita koji je Tito napravio 1948. godine, kaže Latinka Perović, “bio je izuzetno važan trenutak koji je celu Jugoslaviju deprovincijalizovao, otvorio je prema svetu i na neki način je humanizovao u realsocijalističkom svetu. Tito je čovek balansa u jednoj zemlji ekonomskih i socijalnih protivrečnosti, nacionalno heteregenoj, multireligijskoj, u zemlji između dva bloka i uz to čovek jakog instinkta vlasti. Sve je to kondenzovano u njegovoj ličnosti i zato se on otima svakoj banalizaciji”.

Britanski historičar Allan John Percival Taylor u svojoj knjizi o dinastiji Habsburga (Habsburška Monarhija 1809-1918. Povijest Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske), objavljenoj u drugome izdanju još 1948. godine, na izuzetno je zanimljiv način politički stilizirao pojavu Tita kao “posljednjega Habsburgovca”, te na još zanimljiviji način postavio pitanje  o budućnosti (s kojim knjigu i završava): “U prvom njemačkom ratu Česi i Slovaci borili su se rame uz rame u Čehoslovačkoj legiji, dok su se Srbi i Hrvati borili jedni protiv drugih. U drugom njemačkom ratu malo se Slovaka uopće borilo, a rame uz rame sa Česima ni jedan. Srbi i Hrvati borili su se zajedno u velikom partizanskom ratu, i to je stvorilo Jugoslaviju, kao što je rat s Francuskom 1870. stvorio Njemačku. Demokratska Federativna Jugoslavija je u praksu pretvorila onu veliku ‘možebitnost’ habsburške povije­sti. Maršal Tito bio je posljednji Habsburgovac: vlada­jući s osam različitih naroda, dao im je ‘kulturnu auto­nomiju’ i obuzdao njihove nacionalističke antagoniz­me. Stara Jugoslavija htjela je biti srpska nacionalna država; u novoj Jugoslaviji Srbi su dobili samo nacional­nu ravnopravnost, pa su naginjali tome da se smatraju potlačenima. Više nije bilo ‘državnog naroda’; novi su upravljači bili ljudi bilo koje narodnosti koji prihvaćaju komunističku ideju. Od Habsburgovaca se više od sto godina tražilo da pođu takvom linijom: Metternicha su u Galiciji 1846. optuživali za komunizam, a Bacha 1850. za ‘nešto još gore od komunizma’. Nakon Josipa II nijedan Habsburgovac nije preuzeo taj rizik; lojalnost dinastiji bila je preslaba snaga da bi se upustila u takvu suradnju. A maršal Tito, sretnije ruke od Habsburgova­ca, našao je ‘ideju’. Samo će vrijeme pokazati hoće li socijalna revolucija i ekonomski napredak izgladiti međunacionalne suprotnosti, i hoće li marksizam dati Srednjoj Evropi onaj smisao za zajedništvo koji mu kontrarevolucionarni monarhizam nije mogao dati.”

Mi znamo ono što A. J. P. Taylor 1948. godine nije mogao znati: nama je vrijeme pokazalo!

Naš stan je postao pretijesan, zbog knjiga. Kad su se napunile police, počeo sam ih odlagati posvuda, a sad se čini da je i to posvuda zakrčeno. S. je zahtijevala da napravim izbor, a ona će sve knjige koje kao višak izdvojim, pokloniti nekoj biblioteci. Ona ima i prijedlog kako da napravim izbor; rekla je: “Odvoji one knjige kojima se do kraja života više nećeš vraćati.” 

Poslušno sam pristupio poslu, trudeći se da zanemarim činjenicu da je njen prijedlog u bezazlenu kućnu radnju uključio i moju smrt, i ponašajući se u skladu s uputama, odvajao sam knjige za koje sam procjenjivao da im se “do kraja života više neću vraćati”. Tako sam otkrio da bih se većine mogao odreći, jer im se godinama ne vraćam, a ima onih koje sam posljednji put otvarao dalekih osamdesetih. Upravo to je ličnu biblioteku, koja bi trebala biti ogledalo privatnosti, pretvorilo u neistraženi teritorij.  

Recimo, sklanjajući suvišne knjige sinoć sam našao četiri s posvetom, ali ne s posvetom meni, nego Vasiliju Aksjonovu. Nekada, na nekom od čitanja, ruski pjesnici/emigranti su mi prilazili zanimajući se manje za ono što pišem, a više privučeni podatkom da živim u Washingtonu (gdje i ruski pisac), pa su molili da ponesem njihove knjige za Aksjonova. Kad sam se vratio, nisam potražio pisca, ili je on već bio odselio iz grada. Ne sjećam se više. Nikada ga nisam sreo, ali sam čuo puno emigrantskih priča o Aksjonovu. Na Glas Amerike je dolazio da čita odlomke iz svog novog rukopisa, a tvrde da ga je u Rusiji tada slušalo nekoliko miliona njegovih čitalaca. Onda se vratio u Moskvu, pa su ga s Glasa Amerike molili za intervju. U prvom pitanju, novinar je od njega tražio da usporedi Washington i Moskvu, a pisac je odgovorio da je razlika velika: u Washingtonu ne čitaju. U program su se potom uključivali slušaoci i jedna Ruskinja koja živi ovdje, rekla je da se ne slaže s tvrdnjom da u Washingtonu ljudi ne čitaju, da je upravo bila kod zubara, a na stolu u njegovoj ordinaciji vidjela je knjigu Vasilija Aksjonova! Pisac je u svom kratkom odgovoru izdiktirao ime i adresu svog zubara u Washingtonu, i rekao: “On ima moju knjigu, zato što sam mu je poklonio.” Aksjonov je u međuvremenu umro; i kad bih htio, sad mu ove knjige ne mogu uručiti. Ali sam gledajući u nečitko ispisane posvete osjetio veliku naklonost prema tom čovjeku kojeg, kažem, nisam poznavao, niti sam pročitao i jednu njegovu knjigu. 

Ali, sve ovo pišem zbog sljedećeg: istražujući svoje police, u Ključu za gljive Ivana Fochta našao sam između stranica zadjenuto pismo požutjelo od vremena, a moje iznenađenje je bilo veliko, zato što pismo nije otvoreno. Dvadeset pet godina, možda više, ono je tu, nepročitano. Razgledao sam pismo sa zanimanjem. Sat vremena sam odgađao da ga otvorim. A onda sam odustao. – Ne znam šta je sadržaj pisma, zato što sam ga ostavio neotvorenog u knjizi koju sam vratio na policu. Ako je više od dvadesetipet godina bilo neotvoreno, sadržaj ne može biti toliko zanimljiv koliko je zanimljivo znati da na polici, između stranica jedne knjige, postoji pismo koje  “do kraja svog života” neću otvoriti i pročitati.