Jučer je u oceanskim vodama konačno otvoren Museo Atlantico, novi, ali već i najznamenitiji projekt kipara Jasona deCairesa Taylora.

Ovaj akademski kipar i keramičar, rodom iz Dovera, sin Engleza i Gvajanke, desetak se godina bavi podvodnom skulpturom. Rad i izlaganje pod morem omogućava mu specifičnu atmosferu, drukčije svjetlo, sudjelovanje prirodnih činitelja u dorađivanju djela – tako da se ovo nipošto ne bi smjelo doživjeti kao još jedan ekscentrični hir suvremenog umjetnika. Jedino što, zbilja, jest ekscentrično činjenica je da biste trebali proći tečaj ronjenja da se kvalificirate za publiku DeCairesa Taylora. Ali ni to nije nužno tako, budući da je, uz podmorje, još jedan medij izlaganja ovih skulptura: fotografija.

Najimpresivniji rad Muzeja Atlantik je “Splav Lampeduse”, koji prikazuje skupinu ljudi, etiopskih, eritrejskih, možda nubijskih fizionomija, kako u gumenjaku prelaze veliko more. Umjesto nad morem, mirnih lica, pomirenih sudbina, u zaustavljenom prizoru muke koja se nikoga ne tiče, poput davnih potonulih galija, poput eksponata davne maritimne arheologije, počivaju ispod mora. Šutljiv i potresan, “Splav

Lampeduse” dvostruko je konotativan. S jedne je strane riječ o posveti Géricaultovom “Splavu Meduze”, koji je, međutim, i glasan i vapijući, ekstrovertan u zbiljskom i u simboličkom smislu riječi; s druge strane “Splav Lampeduse” posveta je desecima tisuća afričkih i bliskoističnih izbjeglica koje se utapaju u Mediteranu, u pokušaju da se dokopaju slobode i sigurnosti.

Više skulptura nosi zajednički naziv “Rubikon”. Europljani, moderno obučeni ljudi s mobilnim telefonima, okidaju selfieje, glupiraju se, prave budale od sebe, lakomisleni, površni, besmisleni, kreću se prema kapiji koja ih vodi u drugi svijet i u ništa.

Kojekako možemo tumačiti “Rubikon” Jasona deCairesa Taylora. Najlakše je ono angažirano tumačenje: ti blesani zagađuju podmorje, uništavajući prirodu uništavaju sebe same i prolaze kroz portu koja ih vodi u čisto more i u ništa…

Drugo se tumačenje tiče iskustva dvadesetog stoljeća: ti ljudi moraju podsjetiti na sudbinu Židova u Auschwitzu. Ovo je njihov put, samo što su se u međuvremenu pojavili mobiteli i fotoaparati.

Treće tumačenje obuhvaća prethodna tumačenja, a s njima i sva koja nam mogu na um pasti: “Rubikon” je naprosto život. Čovjek je biće blesavosti

Imaginarni prijatelj/8

Ćelav, ružan i sredovječan, Gustav (ili Gusztáv) pojavio se u našim životima kratko nakon Titove smrti. Stari momak i usidjelac, inferiorni muž strašne debele žene, zaludni ljubavnik koji nikada neće preći prag vlastitog spola, Gustav je iz večeri u večer i iz epizode u epizodu mijenjao uloge, ili je mijenjao modele jednoga istog gubitnika, čije je gubitništvo uveseljavalo radne ljude i građane na madžarskoj državnoj televiziji šezdesetih godina, da bi se onda iznebuha pojavio i u jugoslavenskoj televizijskoj šemi, vjerojatno otkupljen u paketu s igranim remek-djelima madžarskih filmskih klasika, da popunjava rupe u programu i posluži umjesto intermezza. Crtani film za odrasle! To se na onim televizijama nije pokazivalo. Pa još iz zemlje realnog socijalizma. Tko bi takvo što htio gledati? I tko bi svoj život mjerio Gustavovim mjerilima?

Činovnik u velikoj tvrtki s mnogo zaposlenih. Još jedan u dugome nizu birokrata, ismijavanih u filmskim i književnim komedijama europskoga istoka, polovinom dvadesetog stoljeća. Poltron, slabić, uplašeni mali čovjek koji nastoji ostati nevidljiv pred direktorom, krupnim očalinkom u crnome odijelu, ali mu to ne polazi za rukom. Razotkriju ga i narugaju mu se ili sam pred sobom ispadne jadan i bijedan. Gustav nikad ne pobjeđuje. Njegovo je gubitništvo viteško i vječno. Postoji da bi gubio. Takva mu je uloga, a on je igra s onom besmrtnom vedrinom junaka crtanog filma koji svoju egzistenciju svakoga dana započinje ispočetka, kao da onoga prije nije bilo. Gustav se ničega ne sjeća. Njegov život bio bi pakao kada bi se čega sjećao.

Imali smo četrnaest, petnaest, šesnaest godina. Opasno vrijeme, kada se formiraju cjeloživotni stavovi, mišljenja i predrasude. Gustav je djelovao subverzivno na nas. Taman smo bili spremni povjerovati da je prava zabava samo na Zapadu. I da je društvena kritika samo na Zapadu. Uskoro će nam Kafka biti lektirni pisac. Prvo lektirni, pa onda kultni. Na njega će nas pripremiti Gustav. Isti je to svijet, isti smisao za humor. Srednjoeuropski svjetovi načinjeni od gorčine.

Sjećam li se toga dobro, je li stvarno tako bilo ili je opet nešto krivotvoreno u sjećanju, ali u jednoj je epizodi, čini mi se, Gustavu kaplja tinte kanula na pod. Pokušao ju je obrisati, ali tinta se razmazala. Kada mrlju nije mogao obrisati, Gustav ju je pokušao dopuniti, docrniti, tako da više ne bude mrlja, nego cjelovit oblik. I tako je zacrnjivao i zacrnjivao, sve dok nije zacrnio cijeli svijet. A sve je krenulo od jedne crne kapi i jedne sasvim male mrlje.

U drugoj epizodi, koje se još mutnije sjećam, jer mi je bila još važnija, pa sam je se češće sjećao, tako da ju je moja mašta mogla češće prepravljati, Gustava muči kompleks manje vrijednosti. Taj danas zaboravljeni kompleks – pregažen i ukinut superiornim američkim chinese smileom – šezdesetih i sedamdestih bio je moderan među Europljanima, pa tako i onima s istoka. Kompleks manje vrijednosti dobro se slagao s filozofijom egzistencijalizma u književnosti i na filmu.

Iskompleksirani Gustav ranim jutrom očajan šeće ispod svoje komode, malen kao mali miš. Poslije debeloj strašnoj ženi donosi doručak u postelju, šeni kao psić, moli kolačić. Onda posluži kao stalak za poslužavnik. Zatim izađe iz kuće, ponizno pozdravlja susjednovog psa, sklanja se s puta čistačici. Pobjegne mu autobus dok ispred sebe pušta sve koji žele ući… I tako do isteka dugih pet minuta. To je život s kompleksom manje vrijednosti. Pakao u pet minuta.

Gustav se sporazumijeva mrmljanjem. U stotinjak epizoda on izgovori samo jednu razumljivu riječ: taksi. Madžarski jezik: gluh i sam među jezicima. Samo taksi je taksi.

на Зеленом венцу купим
дугоноги ружин пупољак

код куће му поткратим дршку
и ставим га у вазу с водом

пупољак се развије у ружу
и наглас пева са стола

трећег дана ружа прецветава
и латице
једна
по
једна

падају

кад пружим руку да дотакнем ружу
више од половине их полети

и ружну ружу неружу
морам да бацим
далеко

1981.

MILANKOVIĆ – KROZ VASIONU I VEKOVE

Ko ili šta obilježava jedan prostor, grad, recimo, ili region? Po čemu ili po kome je on poznat u bližem ili daljem svijetu? Odgovor je vrlo jednostavan – istaknuti pojedinci. Nije Andrić svjetski poznat zato što je iz Bosne, nego obrnuto, Andrićevo djelo je „skrenulo pažnju na Bosnu“. Teslino na Liku. Dučićevo na Trebinje. Ujevićevo na Imotski. I tako redom, mogli bismo da nabrajamo u nedogled. To nabrajanje prekidam ili zaključujem prezimenom Milanković, imenom Milutin. Rođen u Dalju kod Osijeka, a onim što je postigao i načinom na koji je to uspio, učinili su ga građaninom svijeta, i, da kažem i tu frazu, šire, jer je jedan krater na nama nevidljivoj strani Mjeseca nazvan Krater Milanković. Poslije njega Dalj je upisan na svjetsku mapu poznatih naselja ili varošica. Ne iznenađuje činjenica da je njegova posljednja volja bila da se sahrani pokraj svojih predaka u Dalju. Razmišljajući o Milankoviću, uvijek razmišljam o sebi. Ili je možda bolje i tačnije reći da razmišljajući o sebi ja razmišljam i o blagotvornom uticaju Milankovića na moj razvoj, što znači i na cijeli život. Od jednostavnih pitanja, do složenih, odgovore uvijek nalazim sjećajući se svojih direktnih ili posrednih učitelja, onih, dakle, koji su i sami odgovarali na slična pitanja i svoje odgovore ugradili u svije djelo.

Ko sam? Gdje sam? Šta sam? Baš ovdje, završio treći razred gimnazije “Uroš Predić”, Pančevo, 1961. godina, juni je mjesec. Šta radim u tom dalekom i za moje Kostajničance nepoznatom banatskom gradu? Gledam knjigu koja mi je uručena na kraju tećeg razreda gimnazije. Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove. To je prvo izdanje poslije Drugog svjetskog rata, izdavač Tehnička knjiga, Beograd, 1952. godine. Prva knjiga buduće edicije Nauka i tehnika. Sve se to u mene upija, pogotovo što je knjiga meni poklonjena. Poklonodavac je direktor Gimnazije Uroš Predić, Pančevo, Živko Jordanović, takođe matematičar, pred kojim ću na kraju četvrtog razreda polagati završni ispit braneći svoj rad o nejednakostima u matematici. Obrazloženje poklona, odnosno, pohvale, ispisano je na predlistu. 

Nastavničko veće gimnazije “Uroš Predić” nagrađuje ovom knjigom R. R-a, učenika trećeg tri razreda, za rad u naučnoj grupi za hemiju, za učestovanje u srednjoškolskom takmičenju iz matematike, za rad u matematičkoj grupi i kao reprezentativca u gimnastici.

Moja naknadna pamet sada mudruje o ondašnjem tinejdžeru, bosanskom ijekavcu, čija će ijekavica biti slomljena tek u četvrtom razredu gimnazije, a kojoj ću se vratiti tek s trećom pjesničkom zbirkom. Potrajaće tokom studija u Sarajevu, ali ću je napustiti kada se konačno skućim u Banjaluci. Iako sam bio veoma aktivan, lap srednjoškolac, član radio-amatera, šahista, gimnastičar, stonoteniser, u suštini osjećao sam se izvan onih koji su osnovnu školu završili u Pančevu ili u okolnim velikim selima (Crepaji, Bavaništu, Debeljači, Kačarevu, Dolovu…). Sličan osjećaj proganjaće me tokom studija u Sarajevu, koje je znalo, sasvim sebično, da svakom došljaku postavi neprelaznu prepreku koja se zvala raja. Nisam volio ni taj izraz, kamoli diobu građana po tom kriterijumu koji su nametali oni što nikada ništa značajno ne stvoriše nego su bili i ostali samo masa. Raja si mogao biti samo ako si odrastao tu, u gradu koji pripada samo rođenim, iliti izvornim Sarajlijama. Naravno, podjelu koju sam ja pretpostavljao ovoj, nametao sam svojim skromnim udjelom u onome što je grad činilo gradom.

Kao provincijalac, ja sam tada bio prilično izgubljen u dalekom stranom gradu. Toliko stranom da me se kasnije nisu sjećali čak ni kao gimnazijalca. Ali, neobično je bilo to da se ja uopšte nikada i nigdje, osim ona tri razreda osnovne škole u Zagrebu, nisam osjećao kao provincijalac. Upravo su me ta tri razreda prebacila iz krda koje nadire iz sela u grad, među one koji hoće da unaprede grad jer negdje u sebi pamte mnogo značajnije mjesto od toga u kojem sam se našao. To će ići tim redom i kasnije, rastući sa željom da putujem, da budem u velikim svjetskim centrima, na prvom mjestu u Parizu. Poslije Pariza više se nikada i nigdje nisam osjećao kao provincijalac. Tek mnogo kasnije, postaće mi jasno da starosjedioce ne zanima kako se ti osjećaš i ko si, ti si za njih onaj koji dolazi iz manjeg, svim i svačim siromašnijeg mjesta u njihovo, da tu nešto postigneš, postaneš dostojan uvažavanja i, ne daj bože, arbiter elegantiae.

Ovo pripovijedno razmatranje treba sada da ide drugim putem, ne da ispituje sadašnje, nego nekadašnje odnose i moje odrastanje, biranje, odbacivanje, promašaje i sitne dobitke. Pitanje je: Odakle ta naizgled svestranost, koja je u stvari rasutost? Uopšte nije bipolarnost, jer nema književnosti prema kojoj ću kasnije odlutati. Zašto i kako? Vjerovatno stoga što sam bio zanemario srpsko-hrvatski jezik kao predmet. Iako sam i dalje pisao najbolje slobodne sastave, lektiru sam jedva čitao, ništa me u njoj nije više privlačilo, ponajmanje domaća književnost. Kao osnovac sve sam bio pročitao, dobro pamćenje pomagalo mi je da se nekako izvučem kada bi me profesorica pitala o nekoj knjizi koju već godinama nisam imao u rukama. Moja radoznalost išla je dalje, tražila je nove izazove, a to su bile knjige kojih u Kostajnici nije bilo, uglavnom iz tehnike, ali i kriminalistički romani. Njih sam nalazio u šahovskom klubu gdje sam takođe učestvovao u takmičenjima, postigavši i određeni uspjeh. Kasnije ću ostaviti šah zbog nesnosnog pušenja koje je bilo toliko da su se kroz duvanski dim jedva vidjeli igrači. A gimnastika? E, to je bitna priča u mom odrastanju. U prvom razredu gimnazije zaključio sam da slabe građe kakvu sam imao neću bogami privući nijednu djevojku da se zabavlja sa mnom. A bilo mi je, da budem otvoren i iskren, nekako stalo do toga. Šta da radim? Jedino da se posvetim malo više tijelu, a duh pustim da se provjetri, govorilo mi je nešto iz tamne strane moga bića. Tako je i bilo. Igrao sam stolni tenis i dva puta sedmično išao u gimnastičku salu na vježbe na sparavama. Osim toga, napravio sam utege, od cigli i štapa koji je bio između, da u slobodno vrijeme jačam mišiće. Bile su dovoljne dvije godine da se vidi značajan napredak. Mada one koje sam simpatisao to nisu baš ni cijenile. Ili nisu vidjele, što mi se činilo manje vjerovatno. Kasnije ću otkriti da među nama ništa nije, kako se, koliko se sjećam, kaže sarajevski, više posprdno nego tačno, ferceralo. Taj mangupski germanizam nije bio bez šarma.

Moja misao stalno meandrira, tražeći ono što budi iz letargije ispisivanja uobičajenog, bježi od ličnog koje nikako neću potpuno napustiti, kao da se stidi mojih emocija. Želi da se, koristeći priliku, kaže nešto i o onome što je u pozadini, recimo, profesionalnog angažovanja, ali i odrastanja onih koji su nam putokazi, putovođe, svjetionici. U gimnazijskim godinama oni su najpotrebniji. Obično se ide od profesora prema velikim imenima. Ako ih trenutno u profesorskom kolektivu nema, pogledajmo ko je sve išao u ovu školu i sjedio u istim učionicama. Na primjer, Mihajlo Pupin je išao u pančevačku gimnaziju dva razreda, dok ga nisu izbacili jer je učestvovao u dočeku Miletića. Eto, odmah naletim na revolucionarnu omladinu. Tu je, naravno, i Crnjanski, jednako nezgodan kao učenik i kao profesor, između ostalih predmeta gimnastika. Stojan Trumić, profesor crtanja u naše vrijeme, živio je u svom svijetu, konstatujući samo na početku i na kraju časa, gdje je i sa kim je. Mi smo čitali Apolo ili pokušavali da nacrtamo gipsani model, što je na kraju školske godine izlagano u hodniku.

Godinama razmišljajući o različitom doživljaju ovog svijeta, od čovjeka do čovjeka, napustio sam definitivno nemireći stav s postojećim poretkom, on me počeo da plaši, shvatio sam nesreću zvanu revolucija (bez kojih se ne može). Šta je njihov pokretač, generator? To ŠTA ubrzo se premetne u KO, pa taj KO oblikuje i ŠTA. Tako razaranje postaje u njegovom tumačenju stvaranje, početak izgradnje novog koje će biti bolje od prethodnog, koje u sebi ništa pozivitno i nije imalo. Krećemo od nule, proklamuje KO. A, recimo, robovanje, dobija samo različita imena, dok se suština samog tog odnosa potlačenih i onih koji ga tlače ne mijenja. Najblji aforizam banjalučkog aforističara Slobodana Jankovića glasi: Najlakše ti se popnu na glavu oni koji su ti bili na čelu.

Zašto sam ovo napisao? Iz suštinskog razloga, kao problematizovanje već otrcanih školskih definicija, na primjer, patriotizma. Recimo, naši nakadašnji studenti u Beču, šta su oni bili, samim tim što su prihvatili carstvujušću Vijenu za grad svoga usavršavanja, patriote ili izdajnici? Prihvatili besplatno školovanje, gdje se izučavala i slavistika. Ali i prirodne nauke. Tako imamo na jednoj strani one koji su, kao Kočić recimo, studirali slavistiku i maštali o uništavanju Austrougarske, i, na drugom kraju, studente prirodno-matematičkih predmeta, kao što je bio Milanković, koji su se prirodno integrisali u tadašnje bečko društvo. Dok je prvi sav svoj talenat dao na književni i patriotski rad, drugi je koristio pruženu priliku da se što bolje osposobi za budući rad, za struku, pod tim podrazumijevajući prihvatanje svih kulturnih i naučnih darova koje je mogao dobiti u ovom gradu. Kočić za sve to nije mario. On je svoje ljudsko poslanje vidio kao „služenje narodu“, u kojem je bilo upisano i književno djelo, ne kao samostalno, od tog služenja odjelito, nego kao njegovo temeljno ostvarenje. Potpuno gluv na savjete ondašnjih književnih autoriteta, da se okane politike, on je išao usamljeničkom, patničkom i stradalničkom stazom koja će ga prečicom odvesti u propast, a da to u krajnjem nije morao, bar ne na takav način. Nije li slično bilo sa Vasom Pelagićem, kome su ondašnje turske vlasti nudile da bude vladika, samo da se okane svojih “ludosti“, što je ovaj raspop odbio, pa i onda kada mu je to savjetovao mudri fra Grga Martić. Na kraju, Pelagić se nije mogao zaustaviti u svojoj revolucionarnosti – protjeran i iz Beograda, on skončava u požarevačkom zatvoru a Kočić u beogradskoj duševnoj bolnici.

Milanković je studirao na Tehničkom fakultetu u Beču, gdje je i doktorirao kao građevinac. Ali on je u duši bio matematičar praktičar, onaj što stvara koristeći matematiku kao najbolji alat za to stvaranje. Kasnije će se okrenuti izučavanju geologije i klimatologije, stvarajući najpoznatiju teoriju ledenih doba kao posljedicu različitog osunčanja Zemlje. U toj oblasti on je u svijetu još uvijek neprikosnoven. Upravo zahvaljujući matematici uspio je da stvori jednu konzistentnu teoriju kakva do njega nije postojala. Malo je kod nas, posmatrajući cijeli prostor nekadašnje nam zajedničke države, naučnika koji su stigli do tog nivoa svjetskog uvažavanja. Znamo Getaldića, Boškovića, Milankovića i reklo bi se više nikoga. Ostali su bili veliki praktičari, ali ne i teoretičari kao što je ova velika trojka. Tesla je, naravno, izvan ovog razmišljanja, mada njegovo traganje za mjestom gdje može ostvariti svoje genijalne zamisli, govori posebno o prirodi same genijalnosti.

Milanković je bio neuporedivi popularizator nauke. Svestrano obrazovan, znao je dobro šta znači za mladu dušu prava riječ u pravo vrijeme. Imao je talenta za pisanje takvih djela, od kojih ovdje govorim o uticaju jednog od njih, mada bih mogao navesti i sva ostala, uključujući i stručna koja će мe na kraju opredijeliti da studiram matematiku. Zanimljiva je činjenica da je Studentska služba u to vrijeme bila na Filozofskom fakultetu, što je ostalo iz prethodnog perioda u kome su matematika i fizika bili dio tog fakulteta, pa je dalje bilo sve do izgradnje zagrade Prirodno-matematičkog fakulteta. Dakle, ja sam bio upisao prvo filozofiju, pa sam tu odluku promijenio poslije jedva mjesec dana i prepisao se na matematiku, a da nisam ni pomišljao da studiram srpsko-hrvatski jezik i književnost. Vraćam se sada knjizi Kroz vasionu i vekove,  da citiram nekoliko posebnih pasusa koji pokazuje način na koji Milanković pristupa popularizaciji nauke.

Riba! Hvala bogu, te me podsetiše. Ta danas je naše ribarsko veče! Svakoga meseca sastajemo se mi, profesori egzaktih nauka, na večerama koje se zovu ribarske. A to zato što se za njihov dnevni red brine od sveg srca naš dragi kolega, slavni matematičar i prvi ribar u celoj našoj zemlji (Mika Petrović, Alas, prim. R.R.). I večeras se drži takva večera, a moje kolege već su okupljene oko bakarnog kazana, u kojem se kuva riblja čorba, puna sadržine. Tu se prže slatke kesege, vitrke kečige, peče široki šaran, sprema sveži ajvar, i hladi smederevsko vino. 

Znanje koje ispoljava u ovoj knjizi Milutin Milanković mene je fasciniralo i potpuno оpredijelilo za prirodne nauke. Ne samo u slučaju ovog velikog čovjeka, nego i mnogim koje ću upoznati, shvatio sam da se čovjek svestrano obrazovan, načitan, koji je pritom znalac i praktikant neke od prirodnih disciplina, može s lakoćom baviti i spisateljskim poslom, ukoliko za to ima dara i potrebe, dok je obrnuto nemoguće. Pisac koji pokušava da pokaže kako poznaje prirodne nauke, koje nije izučavao, samo paradira, dok u stvari ne poznaje predmet o kome toliko želi da govori. Na jednom mjestu on piše o ključnom događaju u svome đačkom životu, dok je pohađao osječku Realku, dolazak velikog čovjeka i profesora, mladog doktora matematike Vladimira Varićaka koji će odmah prepoznati sebi bliskog učenika.

Ali u višim razredima osetismo jednu čvršću ruku. Naš razredni starešina postade jedan mladi doktor matematike koji se Varićak zvao i svoje im u nauci osvetlao. On nas je pratio do mature, a odmah posle toga otišao u Zagreb za profesora Univeziteta.

Varićak je imao na mene najveći uticaj od svih mojih nastavnika. On je pronašao u meni moje stvarne sposobnosti i razvio ih sa puno ljubavi i truda. On me je naučio da cenim knjigu, uputio me kako se iz nje uči i osvedočio me da, kao samouk, laganim, ali temeljitim radom, mogu dalje dospeti nego oslanjajući se na tuđu pomoć. On me je načinio samostalnim i ja sam se, ne obazirući se više na školske programe, razvijao u onom pravcu koji su mi moje sposobnosti određivale, ne prezajući pritom od prvih teškoća.

Biti samostalan i temeljan, to su bile aksiome Milankovićevog učenja. Širiti znanja, ne zadovoljavati se samo jednom naukom, ne biti naučnik jedne dimenzije. Mnogo je mjesta u ovoj popularnoj knjizi posvećeno upravo tome, s namjerom da  uputi mlade kojim putem da idu kroz svijet nauke. U svemu moraju da vide osnovu, temelj, bez kojeg se ne može. 

Pri mojim studijama o aleksandrijskom dobu naišao sam u Plutarhovim životopisima na ovu pričicu. Kada su Aleksandru Velikom vojskovođe njegove donele jedan skupocen kovčežić, najdragoceniji predmet celog persijskog plena, pitao ih je on, koja bi stvar bila najdostojnija da se u njemu čuva. A kad mu oni predložiše jedan ovo, drugi ono, odluči on sam. „Čuvaću u njemu Homerovu Ilijadu!“ 

Da ovoj priči dodam i sljedeće, u aleksandrijskom Muzeju urađena je prva redaktura Homerovih epova. Na tom poslu i kasnijim filološkim radovima kodifikovan je tadašnji lingva franka Mediterana, grčki ili helenski jezik. Po tom nekada najljepšem mediteranskom gradu, koristeći znanje i maštu, koračao je Milanković, susretao velike ljude prošlosti, saznavao njihove tajne, nastavljao misli o vasioni i kalendaru. Tu mu je od najveće pomoći bio sjajni aleksandrijski astronom, Sosigen, koga će sa sobom povesti u Rim Cezareva ljubavnica Kleopatra, da uredi rimski kalendar onako kako je bio uređen staroegipatski, sa 365 dana i jednim dodatim danom svake četvrte godine. Sjaj velikog Julija Cezara učiniće da se taj kalendar vijekovima, evo, zove julijanski, mada su mu tvorci bili daleko od Rima i njihovog imperatora. Tu priču Milanković šalje svojoj da li stvarnoj ili izmišljenoj prijateljici opisujući joj sjaj i znanje velikog grada čiji je tvorac bio Aleksandar Makedonski. Pisac Milanković u svojim opisima ide, reklo bi se, do kraja ondašnjih običaja pristojnosti među naučnicima:

Toplo telo mlade kraljice raznežilo je starog ratnika. Kada je rimska država podrhtavala u svojim temeljima, a njeno krmilo iščekivalo Cezarevu snažnu ruku, on je sa Kleopatrom, zavaljen u meke dušeke kraljevskog svadbenog broda, plovio po drevnom Nilu, praćen od četiri stotine lađica. Njemu se nikako nije odlazilo iz Egipta. nije ni čudo: teško mu je bilo odvojiti se od lepe i mlade Kelopatre, a još teže vratiti se svojoj staroj ženi.

Za mene će upravo to njegovo zalaženje iza zvaničnih biografija biti dragocjeno, jer ću prihvatiti taj način predstavljanja velikih matematičara, kao što ću opise arpskih prostora koristiti da dam dragocjeni kolorit svojoj knjizi  Slavni arapski matematičari. Upravo u priči o razvoju arapske civilizacije klasičnog, velikog doba, koristio sam saznanja koja mi je kao đaku podastro Milanković. Na primjer:

A vi, dragi Aleksandrijevci, i sa vama se opraštam. Cezarov dolazak u Alakesandriju bio je početak vašr propasti. Da je izgore vaš Muzej i njegova biblioteka, kojoj ne beše ravne. Zaludu je Antonius poklonio svojoj obožavanoj Kleopatri bogatu Pergamsku biblioteku, aleksandrijska nauka bila je u opadanju. A kad je Oktavijan, preko leševa Antonija i Kleopatre ušao u Aleksandriju i načinio Egipat rimskom pokajinom, onda ne beše više sloništa grčkome geniju. Aleksandrija je stalno opadala, dok je naposletku ne osvojiše Arapi.

Milanković je tu bio stao, jer mu nastavak priče o Aleksandriji nije bio cilj, nego samo usputna stanica. A priča bi tekla onako kako sam zamišljao da je napišem u knjizi o aleksandrijskim matematičarima. Naime, aleksandrijski hrišćanski sveštenici, patrijarsi, dobivši potpunu vlast od vasileusa iz Carigada, pustili su svojim potčinjenim da šire netoleranciju, potskujući i ona malo helenizma što je ostalo u Serapionovom hramu, nasljedniku Muzeja. Posljednja velika osoba tog perioda je jedna žena, Hipatija, kćerka velikog aleksandrijskog matematičara Teona, nije htjela da se povinuje zahtjevima tadašnjeg patrijrha Kirila da se ostavi bezbožničke nauke i pređe na hrišćanstvo. Kao rezultat bio je nalet nahuškane ulične gomile, koja uvijek odradi prljave poslove vlasti, na Serapionov hram, uništenje i ono malo bibliotečkog fonda i ubistvo Hipatije na nezamislivo grozan način, vjerovatno po uzoru na prethodni period kada se tako rimska vlast obračunavala sa hrišćanima. Sto godina bilo je dovoljno da se progonjeni pretvore u progonioce. Prema njima vrijeme rimske tolerancije i širine ostaće nedosegnuti ideal. Tako je u petom vijeku prestao da postoji i posljednji trag helenizma a nastao je period isključivosti, proganjanja Jevreja, i slobodnomislećeg svijeta. Tako nekih trista godina, kada će Arapi osvojiti Aleksandriju bez borbe. Narod je bio jedva dočekao da se oslobodi nesnosne vlasti Carigrada i crkvenih namjesnika. Aleksandrija je grad koji je najbrže primio islam, onaj izvorni, kada još nije bilo uleme koja će propisivati kako da se tumači kuran časni i kako se trebaju ponašati pravi vjernici. Svi su bili jednaki, opsjednuti građani nisu mogli da vide razliku u toj vojsci koja je mirno čekala da se grad preda pa da krene dalje u osvajanje Mediterana.

I još jedan pasus, o Carigradu, iz novijeg vremena, kada je turska vlast postala svjetovna  a sjaj minulih vijekova gotovo zaboravljen.

U mom dnevniku piše: Stigli u Carigad 2. maja do podne. Nebo oblačno, Mramorno more sivo kao peščar, Stambul prljav, stanica musava. Na njoj ljubazan doček činovništa našeg ovdašnjeg poslanstva. Auto nas vodi u naš hotel u Peri, označen zvezdicom u Bedekeru. On je zaista prvoklasan, osobito što se tiče cena. Više posluge no gostiju. Čim zazvonim ulete njih trojica, jedan preko drugog, u moju sobu: ostali, koji su zadocnili, čekaju uslužno pred vratima.

Bilo je to 1923. godine, kada se u Istanbulu održala konferencija s temom reforme julijanskog kalendara. Glavni čovjek skupa bio je Milanković. Njegov prijedlog dao je bezbolan način da se ujedine dva kalendara, ali od toga će se kasnije odustati. Loptica je bila u Beogradu, i tu i ostala. Nikada nije objašnjeno s najvišeg nivoa zašto se prešlo preko Milankovićevog prijedlog, ako je on sam bio dilegiran s najvišeg nivoa crkvene i svjetovne vlasti tog vrmena. Mislim da je to bila posljednja šansa da se to učini. Zaista šteta.

U ladice je trpala sve i svašta, ne vodeći računa o tome što će joj kad zatrebati i gdje je čemu mjesto. Predmete od vrijednosti, papiriće s telefonskim brojevima, recepte koje je izrezivala iz novina, liječničke nalaze, stvari za koje bi, dok ih je odlagala u ladicu, znala čemu služe, a poslije više nisu ničemu služile, niti bi ih se ikad više sjetila, i gomile smeća ili – bolje opisano – stvarčica za koje u trenutku dok ih je spremala u ladicu nije bila sigurna jesu li ili nisu smeće. Pet godina kasnije – nakon što je posljednju stvar gurnula u ladicu, a zatim se nasmrt razboljela, ili deset, petnaest, dvadeset ili cijelih četrdeset i sedam godina kasnije, sve što je ostavila u ladici pretvaralo se, po nekome neutvrđenom redu i pravilu, u smeće ili u dragocjenost, u prvorazredni povijesni, obiteljski i emocionalni dokument, ponekad vredniji od svega vidljivog i otkrivenog, svega izvan ladica, što je iza nje ostalo.

Kako bi koju ladicu do vrha natrpala, majka bi je zatvarala i prelazila na drugu. Ladicu koju jednom tako zatvori, jer se u nju više ne može ništa nagurati i natrpati, majka je zauvijek napuštala. Istina, njoj se nije činilo da je to zauvijek: ni 1969, kada smo se doselili na Sepetarevac i kada je bila dvadesetsedmogodišnjakinja, ni 1992, kada je bila vršnjakinja ovoj ruci i glavi koja o njoj upravo piše, do kraja je denuncira, razotkriva i sramoti pred svijetom, ni devetnaest godina kasnije, kada je, zdrava kao dren, luda i nesretna, govorila da će živjeti najmanje devedeset i devet godina.

Te, zauvijek zatvorene ladice nikada nije otvarala.

U dvoipolsobnom stanu, u šezdesetak četvornih metara Sepetarevca, ukupno je tridesetak ladica. Četiri su na ormariću s televizorom, u dnevnom boravku, koji je tu – mislim na ormarić – od 1969. Dvije od te četiri ladice Nona je održavala sve do smrti – u lipnju 1986 – dok su druge dvije, njezine, stajale kao zapečaćene od početka sedamdesetih. U njima su, vjerojatno, i najstarije stvari u stanu.

U dnevnom boravku je i moj stolić-ormarić za učenje, što ga je 1977. sagradio nepoznati stolar, a koji mi, naravno, nikad nije koristio za učenje. Bio je premalen, mjesto za sjedenje preusko, a “radna ploha” od prvog je dana bila zatrpana koječime. U tom je stoliću još jedna ladica. U njoj sam godinama prikupljao svoje sitnice – od klikera i minijaturnih šrafcigera do olovaka, penkala, flomastera i rizli za džointe – a napustio sam je u proljeće 1992, kada smo se pod granatama selili u podrum. Za razliku od drugih mojih ladica, ormara i tajnih loga, koje je godinama sistematski čistila od moga prisustva, preraspoređujući moje stvari tamo gdje me ranije nije bilo, ovu je ladicu ostavila onakvom kakva je bila, samo je dotrpavši do vrha.

Namještaj u sobama je nekoliko puta mijenjala i selila, pa je praznila tamošnje ladice, tako da više nijedna nije bila iz prošlog stoljeća. Oko nekih bi se još i pobrinula, pa bi probirala ono što je za baciti – i često bacala nešto što nije za bacanje – dok bi većinu, bez puno zagledanja, jednostavno preselila iz starih u nove ladice.

Regal iz hodnika, kupljen na kredit 1975. godine, jedva da je od tada mijenjao sadržaj i namjenu. Na regalu je osam ladica. Dvije su bile moje, i ona ih je ispraznila nakon rata, e da bi u njih pospremila stare singl ploče i koješta drugo, sve do starih novina i novinskih isječaka kojima je zapečatila njihov sadržaj. U ostalim ladicama njezine su stvari. Neke su vrlo bizarne: u ladici s viklerima, plastičnim (takozvanim vodenim, koji bi se kuhali u loncu, pa bi se na njih vruće namotavala kosa) i metalnim, našle su se i dvije pumpice: jedna za klistiranje i druga za izdojavanje. Prvoj još i mogu naslutiti svrhu – majka je cijeloga života patila od teških opstipacija – drugu sam dugo gledao, premještao je iz ruke u ruku, malo i njuškao – vonjala je na prastaru gumu, jer nikako da dokonam kako se pumpica za izdojavanje zatekla tu, kada ju je i zašto nabavila.

Bila je bez mlijeka kad me je rodila, a već se sljedećih nekoliko dana teško razboljela. Nepažnjom liječnika u utrobi joj je ostao komad placente, tako da zamalo nije dobila sepsu. Odvojili su je od mene, ili su mene odvojili od nje, bila je na intenzivnoj njezi, a mene je dojila žena iz sobe. (Umrla je godinu prije nego što će se majka razboljeti. Nazvala me je da mi to kaže. Rastužio sam se, iako ženu, zapravo, nikada nisam ni vidio. Ali sam, eto, izrastao zadojen njenim majčinim mlijekom. U nekom drugom svijetu ne bi ni to bilo važno, ali meni je drago reći – žena koja me dojila bila je muslimanskog imena i prezimena.)

Kada je, nekoliko tjedana kasnije, dugo se krećući po rubu života i smrti, majka ipak ozdravila, ja sam već bio kući. To je nisam pitao, ali mislim da me, u onih dan ili dva koliko smo kao majka i dijete bili zajedno u porodilištu na Jezeru, nijednom nije podojila. Pumpicu iza izdojavanje vjerojatno je kupila dok je bila trudna, za zlu ne trebalo. Tako je mnoge stvari, uglavnom bespotrebne sitnice i predmete koji ničemu i ne služe, dovlačila u kuću. Sve je u njezinu životu bilo za zlu ne trebalo i za neka buduća vremena, koja nikada neće doći. Ili nikada nisu došla, iako ih je ona strpljivo čekala i pripremala se za njih.

Među predmetima iz ladica ima onih koji kao da izrone iz podsvijesti ili iz onog skladišta – a sad već dobro znam da takvo skladište postoji – u kojem leži pohranjeno, arhivirano, zavedeno u protokole i registre, sve ono što sam u ovih petnaest godina zaboravio.

U ladici ispod televizora, jednoj od onih koju je zatrpavala nakon Nonine smrti, mala baterijska svjetiljka koja je Nonetu u Drveniku stajala pokraj uzglavlja, a ujutru bi je uzimao sa sobom, nosio u Donju Valu i Zaostrog, držao je u džepu svoga sivog džempera na kopčanje, i pored fotelje, tako da mu nikad ne bude daleko od ruke kada nestane struje ili se iz nekoga drugog razloga zatekne u mraku. Ta je svjetiljka bila izraz njegova životnog opreza, urednosti i praktičnosti, obavezna kao nalivpero, tintnblaj olovčica i Lipa blok, te crveno-bijela, prugasta kutijica s mentol bombonima.

Ona je, tako mi se danas čini, jedan od prvih predmeta koje sam u životu zapamtio. Vezao sam se za nju, fascinirala me je svojim oblicima, mirisom metala, glatkoćom stakla, crnom i srebrenom bojom, otponcem kojim se palila i gasila. Ta je svjetiljka bila jedna od onih stvari, prizora, oblika i slika, kao Biokovo, ulični sat ispred Narodnog pozorišta, Punta i Puntin, ručka na poluautomatskoj vešmašini, ukrasna ribarska mreža razapeta na zidu u konobi, koje su, svaka za sebe, činile moj svijet.

I onda u ladici nađem svjetiljku koja je moj svijet. To što je u međuvremenu bila zaboravljena, i što na nju nisam pomislio, niti mi je pred oči došla, barem dvadeset i pet godina, uopće nije važno. U trenutku u kojem se pojavila zajedno s njom je odnekud izronilo, vratilo se i sve ono što je zajedno s njom bilo zaboravljeno.

Uzeo sam je – manju nego što je nekada bila – gurnuo otponac, ali se, naravno, nije upalila. Zgrabio sam njezinu crnu glavu, ostakljenu ravnim, okruglim staklom, odvrnuo je i skinuo. Mogao sam imati četiri ili pet godina kada sam prvi put nasamo ostao s njom, i kada sam prvi put proučavao njezino funkcioniranje, pa sam joj tako skinuo glavu i vrhom prsta dodirivao žaruljicu koja se mogla zamijeniti, što je i bio razlog za skidanje te savršeno oblikovane, valjkasto-pljosnate glave.

Svjetiljka može stajati položena, onako kako sam je našao u ladici.

Može stajati naglavce, na svome svjetlećem licu.

A može stajati i uspravno, ali tako je najnestabilnija.

Dolje je poklopac, nalik čepu od one stare litrene coca-cole koja je bila od stakla, a ne od plastike.

Na poklopcu je, s unutrašnje strane opruga koja potiskuje bateriju. Opruga je bakrene boje, sjećam se i prije nego što ću je vidjeti.

U času kad odvrćem poklopac na um mi pada da će se sad čuti struganje, zvuk hrđe, od razjedenosti zbog davno razlivene baterijske kiseline. Ali začudo, poklopac se lako odvrne, a ja pomislim kako, začudo, u svjetiljci nije stara baterija. Prvi put je, povjerujem, učinila nešto takvo: izvadila je staru bateriju iz uređaja… Ili je to Nona učinila. Ali zašto nije stavila novu?

I onda iz svjetiljke klizne kao nova, savršeno čista i sačuvana, duguljasta okrugla baterija od 3 volte. Croatia u smeđim i crvenim bojama. Oznaka standardizacije: JUS N.J2.070. I ispod: Made in Yugoslavia. I krupnim crnim slovima na smeđoj pozadini: standard, a ispod, crvenim, 2R40.

Posljednja takva baterija proizvedena je u prošlom stoljeću.

Na poklopcu je u lim utisnuta osmokraka zvijezda. U njoj je krug, u kojem piše Croatia.

Svjetiljka je stara koliko i ja. Ili koju godinu, možda i cijelo desetljeće starija. Nono je volio solidne stvari, koje se ne kvare i koje traju. U njegovome svijetu i u svijetu njegovih prijatelja stari je sat vrijedio mnogo više od novoga sata. Bili su to ljudi koji su se hvalili predratnim kaputima i nalivperima. Kupovao je skupe stvari, ali samo nakon što bi se one prethodne nepopravljivo pokvarile. Takva je, vjerujem, bila i ova svjetiljka, koja ga je nadživjela, selila se s nama iz Sarajeva u Drvenik, i nazad u Sarajevo, i svijetlila oko nas, a da se ne pokvari, još sljedećih petnaestak godina, sve do Nonine smrti.

Ostala je u ladici, zatrpana gomilom smeća, sve dok se i sama nije pretvorila u smeće. Ili nije tako. Možda je ovo jedini način da ostanu sačuvane neke zbilja stare stvari, sitnice, predmeti svakodnevne upotrebe, koji postaju vrijedni tek nakon što godinama i desetljećima leže zaboravljeni. Da nije bilo njene neurednosti, svjetiljka bi, možda, odavno nestala iz naše kuće.

Ona više nikada neće svijetliti. Baterijski umetak od 3 volta, okrugli duguljasti, nigdje se više ne može naći. Nema ga, jer više nema stvari, uređaja, igračaka, svjetiljki, radio aparata, koje je pokretao.

Ali kako baciti predmet, makar on bio neživa stvar, samo zato što više nema baterije koja ga je pokretala, a bio je tako dobar, nikad se nije kvario, nikad nije izdao, uvijek je bio pri ruci? Iako više ne svijetli, jer nema načina da se za nju nađe izvor energije, ta je svjetiljka bolja od svih baterijskih svjetiljki koje sam imao u životu ili koje se danas mogu kupiti po dućanima.

Od duga vremena upisujem u internetski pretraživač “baterijska svjetiljka Croatia”, tražim slike, i među desetinama različitih fotografija pojavljuje se i ona. Izvor: Digitalni repozitorij Muzeja za umjetnost i obrt. Uz moju baterijsku svjetiljku – koja je, očito, muzejski eksponat – pojavljuje se, uz inventarnu oznaku i naziv zbirke u kojoj se nalazi (“Produkt dizajn”), i kratak opis predmeta: “Ručna svjetiljka tipa “baklje”, cilindrično kućište. Duž stijenke uzorak linija. Na dnu kućišta utisnut logotip Croatia baterije. Dno i glava baterije obojani u zeleno.” To je, dakle, razlika: dno i glava moje svjetiljke – ili “baterije” kako se nekad govorilo i kako je, jezikom puka, progovorio i nepoznati kustos – obojani su u crno.

Godina nastanka me iznenadila: “oko 1930.”

Svjetiljčica, dakle, jer je visoka samo jedanaest centimetara, u glavi promjera dva i pol centimetra, nije mojih godina, kao što sam do maloprije mislio, nego je desetak godina starija od moje pokojne majke, jedva koju godinu mlađa od moga pokojnog oca. Kada ju je kupio – jer je sad već prilično izvjesno da ju je on kupio – Nono još nije navršio ni trideset i petu.

To znači da je životopis ove “baterije” obuhvatniji nego što sam ikad pomišljao, i da je ona u našoj kući, i u našim domovima, kako su se kretali i premještali, proboravila i služila puno duže vrijeme, a na svijet je dočekala i s ovog je svijeta ispratila barem još dvije generacije.

“Oko 1930.” živjeli smo već u Sarajevu, nakon što smo prošli sve svoje Doboje, Usore i Kaknje, i nauživali se Bosne duž željezničkih pruga. Svjetiljka je kupljena za stan u zgradi gospođe Heim. S njom je Nono išao na tavan i u podrum. Ona mu je svijetlila kada je odlazio po ćumur, koji će, barem dvaput dnevno, u dvije kante uznositi na peti kat. Kasnije su, kada su poodrasli, taj posao obavljali Mladen, pa Dragan. S desetak bi godina dječak postajao dovoljno jak za takav posao. Mladenu je to vrijeme došlo u zimu 1933. na 1934. Tada je, dakle, svjetiljka bivala u njegovu džepu. Dragan ga je, vjerujem, zamjenjivao zime 1936. na 1937. Kakve su bile te dvije zime? Na internetu, vjerujem, postoje i takvi kalendari iz kojih bi se moglo pročitati koliki su bili minusi i koliko je bilo snijega u Sarajevu tih godina. Na osnovu tih podataka moglo bi se procijeniti i koliko bi se puta tokom zimskih mjeseci otišlo u podrum po ugljen za dvije peći u stanu za petom katu.

Dječaci su se oduvijek voljeli igrati baterijskim svjetiljkama. Paligasit ih iz zabave i obijesti. Vrijeme u djetinjstvu prolazi sporo. Ovo je način da ga se ubrza.

Tako sam se i ja, čim bih ostao sam, igrao tom svjetiljkom. Osim što sam je paligasio, stavio bi je pred oko, naslonio njezino hladno staklo na trepavice, i uključio je: osjetio bih bljesak bola, svjetlo koje bi se istoga trenutka pretvorilo u oblake mraka, pa u niz sivih obrisa, koji su mijenjali oblike, uobličavali se u slike, lica i predjele koje prethodno nisam imao pred očima. Pred tim se jednim zaslijepljenim okom – drugo bih zatvorio – pojavio neki prethodno neosmotreni, neviđeni i nepristuni svijet, svijet u kojem ranije nisam bio, ali me je privlačio svojom asocijativnošću, time što nijedna stvar u njemu nije postojala sve dok joj ja ne bih dao smisao, ime i konačan oblik.

Ne znam koliko sam često igrao tu igru zasljepljivanja, ali mi se čini da sam zbog nje poslije slabije vidio na lijevo oko. I danas malo slabije vidim na lijevo oko. Kad zatvorim oba oka, i duboko se zamislim, opet mi zaigraju oni crni oblaci mraka, koji se pretvaraju u sive konjanike i kolone automobila, u krive tornjeve u Pizi i u nešto čemu ne znam imena ni svrhe, ali znam da takvo postoji.

Tokom prvih aprilskih bombardiranja 1941. u zgradi, kao i u većem dijelu grada, nestalo je struje. Svjetiljka je radila. Kako su se u to vrijeme kupovale baterije? (Baterijski ulošci, kako se službeno govorilo.) Bila je tu i onih dana, rane jeseni 1943, kada je stigla vijest o Mladenovoj smrti. Ne vjerujem da je svijetlila. Nije bilo baterija.

Vjerojatno ih nije bilo ni u prvim poslijeratnim godinama. Čuvali su svjetiljku za bolja vremena, Nono ju je čuvao kao jedan od onih važnih predmeta, i nije kupio novu, kada su se, početkom pedesetih, pojavile prve poslijeratne baterijske svjetiljke, a ubrzo zatim se razvio kult kvaliteta prijeratnih proizvoda, satova, štofova, krombi kaputa, pa tako i baterijskih svjetiljki. Nije je čuvao radi tog kulta, još i manje što bi vjerovao da je prije rata sve bilo bolje. Ta je svjetiljka, ta “baterija”, naprosto bila dobra, ispravna i pouzdana stvar, koju nipošto ne treba zamjenjivati drugom, ne samo zato što će ona najvjerojatnije biti loša, što će se kvariti kad bude najpotrebnija i što će naprosto biti nepouzdana, nego je treba čuvati i zato što samo nepouzdani i slabi karakteri tako odbacuju i mijenjaju stvari koje im dobro služe. Kada čovjek ima jedan sat, jedno pero i jedno odijelo od dobroga engleskog štofa, kada ima dobar šešir i – što je možda i najvažnije – solidne i čvrste cipele, koje godinama ne gube oblik, nego im samo jednom godišnje treba mijenjati gumu na peti, tada može biti i siguran u sebe. Vanjska postojanost za Noneta je bila garancija unutrašnje postojanosti. Ako izgubiš nalivpero ili maramicu, onu koju imaš godinama, jednu od tri što ti ih žena svaki treći dan pere, u opasnosti si da izgubiš unutrašnju ravnotežu i stabilnost. Da se izvrneš na leđa kao kegla u kuglani.

Tako je on mislio, u to je vjerovao. I otud baterijska svjetiljka Croatia.

Poslije je došla Staljinova smrt, zaboravilo se na rat i živjelo bolje.

Poslije je Nono opet išao u podrum po ćumur, jer je Dragan bio na studijima u Ljubljani, a Mladen je ležao kao jedan od pet neprijateljskih grobova, na groblju u Andrijevcima.

Poslije je Javorka donosila ćumur u one dvije kante, i njoj bi nakratko pripala svjetiljka. Je li  i ona iz obijesti i dosade paligasila “bateriju”? Rade li djevojčice takve stvari.

Pa se u nekoliko godina izdogađalo puno toga: završila je gimnaziju, upisala ekonomiju, pa je odustala i upisala medicinu, pobjegla od kuće i udala se za M.T.-a, pa pobjegla od njega, vratila se kuću, prvi se put razvela, ponovo uznosila ćumur iz podruma, pošla za mojim ocem, opet se udala, zanijela me, pobjegla od njega, napustila medicinu, vratila se na ekonomiju…

A mene su s navršenih sedam mjeseci odnijeli u Drvenik da tamo budem s Nonom i Nonetom. S nama je išla i baterijska svjetiljka Croatia.

Sljedećih šest godina, na koje još uvijek otpada pola moga dosadašnjeg života, toliko je dugo tih šest godina trajalo, ta mi je svjetiljka bila jedna od najvažnijih stvari. Bila mi je jedan svijet. U njoj sam se ogledao, ona me je vajala i uobličavala.

Prve četiri godine u drveničkoj kući nismo imali unutrašnje stepenice, nego se na kat išlo vanjskim skalinama, pa preko tarace kod Postnikovih, do naše tarace, i u kuću, kroz jednu sobu, pa do druge sobe u kojoj smo spavali Nona i ja.

Bila bi noć, bura s Biokova ili jugo s mora, što je nanosilo kišu na nas, Nona me je držala na desnoj ruci, u lijevoj je svijetlila svjetiljkom, jer je bio mrkli mrak i još u Drveniku nije postojala vanjska rasvjeta, a ja sam vikao – neću šlafen, neću šlafen! I s tom jednom riječju njemački je postajao i prestajao biti moj materinji jezik. Na njoj je moje nijemstvo počinjalo i završavalo. Na mome očajničkom opiranju snu. I na snu.

A onda je prošla još jedna godina, i još jedna, sagrađene su unutrašnje stepenice, koje više nisu bile skaline, jer su skaline u mojoj imaginaciji morale biti od kamena ili od cimente, i morale su biti vani. Od tog vremena unutra su – stepenice. Ili basamaci. Nono ih je tako zvao, jer su bili od sjanoga lakiranog drveta.

Ali je i dalje nestajalo struje. I onda bi on palio baterijsku svjetiljku Croatia, a Nona išla po petrolejku.

U rujnu sam krenuo u školu.

Nekoliko dana ranije Nono je otišao u Sarajevo da umre.

Prvo je bio u Domu penzionera na Trebeviću, da ga zrak oporavi.

Onda je bio u bolnici.

Pa su ga vratili kući da umre u mojoj sobi na Sepetarevcu. U sobi koja će jednom tek postati moja.

Uza se nije imao svjetiljku. Ostala je u Drveniku, jer mu nije trebala za umiranje. Umire se i kada nestane struje. Za smrt ne treba svjetla.

Išao sam u školu na dan njegove smrti. Tetka Lola je došla iz Dubrovnika da me čuva. Nije mi baš dala da puno jedem. Mislila je da sam debeo.

Nona se vratila treći dan nakon sprovoda. U crnini.

Zna li mali da mu je umra did?

Ljudi su pitali Nonu, a ja sam se pravio da ne čujem.

Te zime i proljeća nestajalo je struje, svjetlila je svjetiljka, teklo je vrijeme do kraja školske godine.

Prošao sam vrlodobrim. Učiteljica Nada Kostanić rekla je da je to zbog onih u Sarajevu, da ne misle da je malom netko poklanjao ocjene.

Turisti su dolazili na more, a po nas je došao barba Naci. Njegovim spačekom selili smo se u Sarajevo. U taj je autić stalo sve ono što smo nas troje – Nono kojeg više nije bilo, Nona i ja – bili u Drveniku. Ni veće selidbe, ni manje stvari. Svaka sljedeća selidba u životu, uključujući i onu, manje ili više prisilnu, ratnu, iz Sarajeva preko Splita u Zagreb, manja je od te iz lipnja 1973, kada sam između dva identiteta s kojima sam živio, sarajevskim i drveničkim, bosanskim i dalmatinskim, jednim za nekoliko ljetnih mjeseci, drugim za jesen, zimu i proljeće, okolnošću selidbe morao biti sveden na jedan identitet. Tog ranoljetnog dana, kojeg se sjećam do u miris znoja, do u šutnju i pogled na ljude s plaže, do u ukrcavanje u spačeka, koji će se zaljuljati niz obalu, prema izlazu na magistralu, u tom se sivom autiću selilo najviše što se uopće može seliti.

I među to malo stvari koje ćemo ponijeti bila je i baterijska svjetiljka Croatia.

Bio je to, sad vidim, kritičan trenutak njezina postojanja, da ne kažem egzistencije. Naime, taj sitni predmet svakodnevice, “baterija” koja je već tada očito bila demodirana i zastarjela, Noni nije značio ono što je značio Nonetu. Nju stvari nisu obavezivale, niti se vezivala za njih. Za razliku od njega, nije posjedovala ništa što bi prenosila s mjesta na mjesto i iz vremena u vrijeme, i što bi joj pružalo unutrašnju stabilnost i vjeru da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote. Bila je jaka i opasna žena, zagledana u svoj mrak. I nije joj trebalo ništa što bi njezinu moć svodilo na metaforu. Od svih s kojima sam u životu bio i koje sam volio, Nona je bila najmanje vezana za sitnice i simbole. Ona baš nimalo nije bila praznovjerna. Posvađana s Bogom nije više ni u što vjerovala. Pa ni u satove, svjetiljke i nalivpera. Pogotovu ne u to.

I onda, kako je svjetiljka ipak pošla sa nama?

Kao i njezine stare nožice, makaze koje je ponijela još iz svoga dubrovačkog doma, kada je Karlo Stubler 1921. protjerivan iz Grada.

Kao i vjenčani prsten, žutu glatku alkicu na domalom prstu lijeve ruke.

Prsten, dva prstena, Nonetov i njezin, bili su simbolička veza s prošlošću. I nisu mogli bez tog prstenja, kao ni jedno bez drugog.

Nožice su naprosto bile najbolje nožice koje je u životu držala u rukama, pa bi bilo šteta ostati bez njih. (Te sam nožice Javorki ukrao pred nosom, sa Sepetarevca, još 1997. ili 1998, i ponio ih sa sobom u Zagreb, gdje sam ih uspio sačuvati u svojim bezdomništvima, raskidima, selidbama i kućenjima, a da nikada ništa nisam s tim nožicama prerezao…)

A svjetiljka, zašto je ponijela nju? Zašto je nije ostavila u Drveniku, kao i mnoge druge naše stvari, da služe teti Violi i barba Draganu, kad su na godišnjem odmoru, ali i nama kad opet, ovoga puta kao turisti, dođemo u Drvenik?

Ne znam. A volio bih znati.

Možda ga se toliko nagledala s tom svjetiljkom koja mu je uz fotelju čekala da nestane struje da je više nije mogla ostaviti.

Ili se, možda vjerojatnije, svjetiljka slučajno našla u onoj jednoj torbi i jednom koferu za selidbu. (Koliko li je samo u međuvremenu zaboravljenih stvari tada ostalo u Drveniku? Koliko onih koji bi me sad svojom pojavom preobrazile, kao što me najednom preobražava baterijska svjetiljka Croatia?)

Od tog dana, pa do sredine studenog 2016, kada sam, za drugog selidbenog posjeta Sarajevu, otvorio ladicu ispod televizora, i u njoj pronašao baterijsku svjetiljku Croatia, bila je relativno zaštićena na Sepetarevcu. Nona bi je povremeno koristila, bila je praktična, mogla joj je stati u svaki džep, za razliku od ovih novih, skupih i modernih “baterija”, a majka je nije ni primjećivala. Nikad joj ništa nije značila. Ona nije ni vidjela takve predmete. Voljela je veće i sve novije i novije stvari. Srećom, ili nesrećom, kako kad i kako iz koje perspektive, stare u pravilu nije bacala, nego ih je naguravala po ladicama, ormarima, tavanu i podrumu, nadograđujući tako kaos i nered svoga života – o čemu sam pisao, sa čime se ponavljam i ponavljat ću se, vjerujem, dok budem pisao.

Kad bi se noćas – 16. je prosinac 2016. – digla iz svoga pustog groba na Barama, koji nisam obišao otkako je umrla, i kad bi mi došla u san da mi pomogne oko ove priče, a počela mi je, nesretnica, pomagati oko priča nakon što se razboljela, i kad bi joj u svom snu pokazao baterijsku svjetiljku Croatia, vjerojatno je ne bi prepoznala. Ili bi mi se čudila da tom predmetu najednom pridajem takvu važnost. On je bio tek jedna od stvari, od predmeta, papira, otpadaka, olovaka, spajalica, maramica, sasušenih boja za šminkanje očiju s ogledalom i četkicom, mrtvih lisica, kuna i lasica koje se ugrizu za rep i pretvaraju u elegantne kragne zimskih kaputa, šalova, natučenih džezvi i lončića, neraspakiranih kompleta od dvanaest noževa, vilica i kašika, jeftinih, iz samoposluge, kutija sa šibicama, starih po trideset, četrdeset godina, salveta, kuhinjskih krpa, spužvica za postavljanje naramenica na ženskim sakoima, ženskih sakoa, sintetičkog ženskog rublja, načetih pakiranja uložaka na kojima piše Made in Yugoslavia, neispisanih razglednica Sarajeva, neotvorenih boca sa sredstvom za čišćenje parketa, krpica za naočale, naočala, sunčanih i dioptrijskih, Nonetovih, Noninih i njezinih, platnenih vrećica na kojima piše faks helizim, sasušenih flomastera, papira za pisaću mašinu, ukrasnih zidnih tanjura iz Rusije, jeftinih porculanskih figurica, katoličkih molitvenika, plastičnih podmetača za cvijeće i jedno pozlaćeno plastično sidro u čijem je središtu minijaturna razglednica Drvenika s kraja šezdesetih, na kojoj se vidi stari kamp i u njemu dva šatora, uvala u daljini i u toj uvali zamišljena tačka naše kuće, one u kojoj sam ja tada živio i u kojoj sam možda bio kada je fotograf snimio tu sliku.

I još tisuću hiljada stvari koje su se njezinom smrću pretvorile u smeće.

I među njima baterijska svjetiljka Croatia.

Podatak o njezinoj stvarnoj starosti, prepisan s liste eksponata Muzeja za umjetnost i obrt, objavljene na internetu, važan je zato što objašnjava način na koji sam progledao u svijet. Ta baterija – neka joj prestanem dodavati navodnike – baterijica, još uvijek dvostruko veća od moje šake, koju prvi put držim u ruci 1968. ili 1969, kada mi je Nono oduzima – jer to nije za igru – i koju viđam, gledam, dodirujem pravilne žlijebove njezina tijela, “uzorak linija”, kako to piše u kustoskom opisu predmeta, zašla je u moj pogled, u opip i u miris svijeta. Tako je izgledao svijet, tako su izgledale stvari, kada sam se ja pojavio.

Ali godina nije bila 1968. ili 1969, nego je bila “oko 1930.” I ja sam se, na neki način, rodio oko 1930, i odživio sam, a da to nisam ni znao, život svjetiljke u tih trideset i nekoliko godina prije moga rođenja.

Naravno da je neću baciti.

Spremam je među stvari koje odmah nosim u Zagreb.

A onda u Pulu.

Pa opet u Zagreb.

U velikom je crveno-bijelom cekeru kupljenom u IKEA-i, koji je sličan onim jeftinim izbjegličkim cekerima s početka devedesetih. Prenosim u njemu stvari, fascikle, predmete, pisma, redove vožnje, dokumente, o kojima će dalje biti riječi u ovoj Selidbi.

Popisati, inventarisati, dokumentirati.

To je cilj i smisao Selidbe.

A zatim svakom predmetu, dokumentu, knjizi naći njezino mjesto.

Kako je i zašto ljudima na um palo da obične predmete, one koji nisu umjetnička djela, niti su načinjeni od plemenitih metala, dragulja ili svile, sakupljaju za muzejske zbirke? I kakva je razlika između baterijske svjetiljke Croatia iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt i baterijske svjetiljke Croatia koju sam iskopao iz kaosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala? Osim u tome što su glava i poklopac baterije u jednom slučaju zelene, a u drugom crne boje?

Razlika je u priči koja ih prati. Ona prva, muzejska baterija anonimna je, lišena biografije, povijesti, identiteta. Slobodna je pod djelovodnim i inventarnim brojem, i svedena na vlastiti izgled, oblik i dizajn. Ne može ju se čak ni ponjušiti.

To je bila prva stvar koju sam učinio kad sam je ponovo našao: mahinalno sam je prinio nosu. Pomirisao sam onaj isti metal koji sam jednom davno mirisao. Jesam li se sjećao tog mirisa? Mislim da jesam, iako to može biti naknadno učitavanje iskustava, može to biti još jedno od fantomskih sjećanja kojima je ispunjeno svako naše traganje za izgubljenom prošlošću. (Izgubljena je ona prošlost sa čijim tragovima više nemamo izravan dodir, ne možemo ih onjušiti, opipati, jezikom liznuti, jer između tih tragova i nas postoji ne samo prostorni nego i emocionalni diskontinuitet i prekid…)

Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim.

Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi.

A prsti još neko vrijeme vonjaju na nju.

U osamdeset i pet godina koliko je, kažu, stara, nijedan njezin dio, glavu, tijelo, poklopac, nije načela hrđa. Nešto je utješno u vremenu kada bi mrtvi predmeti nadživjeli čovjeka.

Marija Ludvigovna Moravska, porijeklom Poljakinja, rođena u Varšavi 1889. godine, iz Petrograda, u kojem je do svoje 18. objavila šest knjiga poezije, emigrirala je 1917. u SAD, gdje pisala isključivo prozu, što je objasnila u inervuju jednoj od majamskih novina: „Pitali su me o mojoj profesiji, i ja sam im rekla da sam bila pjesnik. Po izrazu lica oko mene shvatila sam da je u Americi poezija neunosno zanimanje, i zatim riješila pisati prozu“.

A u pismu Ilji Erenburgu 1946. kaže: „Ja, Marija Moravska, bila sam pjesnik u Rusiji, a sad sam se gotovo odučila govoriti ruski. Pišem isključivo engleski… Živim kao mrtva, mrtva za poeziju, zato što ovdje ne vrijedi pisati stihove.“

Ta rafinirana petrogradska vlastelinska kći, pjesnikinja i prevoditeljica, prijateljica čuvenih pjesnika, među kojim je bila cijenjena, i stalna posjetiteljka književno-umjetničkog kabarea “Pas lutalica” (“Бродячaя собакa”) koji je bio jedan od kulturnih centara Srebrnog vijeka, 1950-tih godina udala se u Čileu za poštara i živjela s njim do svoje smrti, čija godina nije pouzdano utvrđena, ali ne prije 1957.

MARIJA MORAVSKA (1889 – 1957)

VOZOVI KOJI ODLAZE

Tu mutnu maglu ponad grada
Ko oblak sparan i trajan vidim.
Na stanicu ću poći sada
Tim što odlaze da zavidim.

Opraštanja žurna slušati.
Signale kroz maglu pratiće zena,
I šapatom ću opetovati
Najdaljih zemalja imena.

I bljesnuti će signal zeleni,
Ko južnoj zvijezdi sjaj mu jak…
Na stanicu je sad poći meni
Da volim svaki u odlasku vlak.

U KRILATOM VIJEKU

Do starosti ću, možda, doživjeti
Aeroplansku ne taknuv papuču,
Kao da neću nikad proživjeti
Svoj dan pobjede te teže zemljine!
Do starosti ću, možda, doživjeti
Ni jednu kulu ne vidjev s visine.

Zemlja iz oka bježati ne mora,
Nit srce kucat u taktu motora,
Nadoblačnog neću vidjeti obzora,
Ni tren se neću zemlji otrgnuti…
Kakvu tugu, Bože, kakvu tugu ćutim!

ZAPRAŠENA SANJA

Ja sam ogrtač putnički kupila,
I k tom plavetni od sukna kačket i
Da beskrajna ću, tako jesam snila,
Beskrajna mora i stepe vidjeti!

Ali, prašina dok na njega pada,
Visi moj kačket o ramu zrcalnom,
No zamrli su i studeni sada
Svi moji sni o putovanju daljnom.

Zar sam predugo nemoćna maštala,
Zar sam postala izdajnik prostora?
Sa zida kačket –  na nj prašina pala –
Gleda u mene sa puno ukora…

PISMO   

Htjedoh na stanci pismo da napišem –
Jer sam na Sjeveru moj drug ostao je.
Prodavci hartije kraj ulaza stoje,
S korpom pod voštanim platno, ispod kiše.

Sive su koverte, hartija svlažena,
Ko da na olujni dan pismo miriši…
Dobro je otići od maja maglena,
Teško je poslati pismo po toj kiši.

Svako slovo ko da razlile su suze,
Zakletve rastanka – svaka je jalova…
Posta srce hladno, kao da vlak ovaj
Ka Sjeveru nježnost svu sa sobom uze.

ZAROBLJENIK

Od jutra bio doma je blagdanom,
Na okovani sanduk kada sjedne
Žalio se da ovdje je sve znano:
Kuće i grane sa skvera dojedne…

Otišao je daleko uskoro:
U Sibiru će kožom trgovati…
I kad po platnu veze šare sporo,
Podrugljivo se smiješila mati.

Za koljena smo njemu se kvačili…
Ah, mnogo ruku, čvrste i malene.
On je ćutao, dok polako čili
Žar u njegovoj muštikli od pjene…

I svi smo znali: tata s nama biće,
Mi tuđem kraju nećemo ga dati.
A on očima tužnim nastaviće
Taj kržljav kaktus prozorski gledati.

<1914.>

***

Samo zbog zaborava trebam tvoje usne i oči
Kojima dna nije.
Ljubav ne ljubim, u vjerolomstvo vazda kroči,
Na nevjerstvo misli uvijek.

Ljubav ne ljubim – vječno drže u ropstvu ljubljeni,
Slobodu ljubavnu tek za sebe žudeći.
No svake godine zimi takve su studeni…
I ja se grijem – poljupcima dušu mrveći.

<1915.>

BIJELA NOĆ

Ponajbliskija zdanja
Postala magleno-dalekima,
Ponajjasnije kule
Postale oblačno-krhkima.
I najcrnjemu kamenju
Velika milost je darivana –
Biti prosvijetljeno-plavima,
Lako se slivati s nebom.

Tamo, na onoj obali
Kuće su, crkve, fabrika
Ili niz ljubičnih planina?
Istina? Lilave planine
S letom grimizno-plavkastim
S vrhovim čudno-škrbavim,
Neznani kraj čuvaju.

Neva, proširena maglom,
Postala ogromnim morem.
Veliko nevsko more je
Van granice i van države.
Grimizno-plavkasto more,
Dimno, blijedo, sneno,
Pojavilo se kao kratko čudo
U bijeloj noći.

Vazdušasto tanki tornjići
Čudno istočnjačkog hrama,
I uski tornji-džamije
I zvjezdana kupola.
Tajanstveni sjeverni zamak
I stara siva tvrđava
I šiljak, što leti u nebo
Ko ružičasta tanka strijela.

Kraj sivih stepenica prirečnih
Vječno, vječno vlažnih,
Nježne mrgodne sfinge
Iz daleke, bezvodne pustinje.
Njima, starim, više nije tužno
Stajati na tuđoj zemlji,
Njih, stare uljuljkava
Irisno-plavkasta magla.

1916.

Preveo Marko Vešović

(Iz neobjavljene knjige prepjeva “69 ruskih pjesnika”.)

Imaginarni prijatelj/7

Možda s njime u Bosni započinje tradicija narodnih mudraca, čaršijskih luda i ubogih beslovesnika koji izgovaraju one konačne istine i koji žive životima svetaca i evlija, tako da je svaki njihov dan u životu jedna gotova anegdota. S Nasredin hodžom, možda, započinje tradicija u kojoj sve ono što je poučno mora biti i smiješno. Ili su te tradicije i od njega starije.

Došao je s Turcima, kao njihov imaginarni junak. U to vrijeme već odavno mrtav. Lik iz vječno daleke prošlosti, živio je, kažu, u trinaestom stoljeću. Rodom od Eskišehira, sa zapada Turske, putovao je na svom magarcu, savjetovao ljude, bio na glasu kao šašavi Sufija.

Legenda o njemu se prenosila iz pokrajine u pokrajinu, a kako je došlo vrijeme velike otomanske moći – imperij se širio prema istoku i jugu, onda i prema zapadu – Nasredin hodža zalazio je u nove kulture, ucjepljivao se u njih, katkad mijenjao ime, ali ne i identitet, i postajao ona važna identitetska figura, koju će ljudi smatrati svojom i koja se nikada neće identificirati sa zavojevačima i njihovom kulturom.

Jedna od jednostavnijih, a ovom čitatelju dražih, pripovijesti o Nasredinu hodži je ona o carinicima. Naime, volio tako Nasredin da na svom magarčiću putuje iz Turske u Perziju. Kad god bi ga zaustavilo i priupitalo šta to radi, gdje je to pošao, on im sve isto odgovara: ama, evo me, nešto malo švercujem! Graničari kad bi to čuli, krenuli bi da ga pretresaju, najprije njega, a onda i onih stotinu zavežljaja što bi ih privezao na magarca. I kako god bi tražili, ništa nisu nalazili. U zavežljajima sve neka sirotinja koju se nije moglo ocariniti. A sam Nasredin hodža više gol i bos, nego što je je imao nešto na sebi i pri sebi. I tako ga puste da ide, misle lud. Kadli, sljedeći put opet: pitaju carinici gdje si pošao, kakvim ćeš poslom, a on im isto odgovara: ama ništa, evo me, nasitno švercujem! Oni ga opet krenu pretresati i, naravno, ne nađu ništa. Prođu tako godine, promijene se vremena, a tako i čovjekove navike, Nasredin hodža se naseli u Konji i prestade putovati, kad ga jednom prilikom slučajno srete jedan od onih carinika, pa ga priupita: a je li hodža, vjere ti, bi li mi sad rekao, šta si ti ono onda švercovao na onim magarcima? Kako šta, začudi se Nasredin, pa magarce!

Kada smo u drugom ili trećem razredu gimnazije, na satovima kazališne umjetnosti, iščitavali Ionesca i Becketta, mlad i nadobudan, hiperhormoniziran kasnim dječaštvom, uzviknuo sam, e ne bi li nasekirao profesoricu: meni je ovo isto kao Nasredin hodža! Pokušala se, nesretnica, izvući primjedbom na moju nedoučenost, načitanost i prirodnu glupost, ali bilo je uzalud. Već je pola razreda puklo u smijeh. Jednima sam bio glup, drugima sam bio faca, ali im je svima, možda i profesorici, bilo blisko ono što sam izvalio. Doista, Nasredin hodža je praotac drame i komedije apsurda. Sve je u njegovim avanturama bilo paradoksalno, sve osim paradoksa.

Jednom je Nasredina napao pas lutalica. On zgrabio sjekiru i nesretnoj životinji raskolio glavu. Pa zašto, bolan hodža, nisi mlatnuo cuku držalom sjekire nego odmah oštricom, pitali ga ljudi. A zašto on mene nije ujeo repom nego zubima?

Imaginarni prijatelj/6

Marko Kraljević je, bez ikakve konkurencije, najveći mitski junak među južnim Slavenima i još nekoliko obližnjih naroda koji su se sa njima miješali. U stvarnosti – koja u priči o njemu i nije previše važna, premda je i ova, kao i svaka druga legenda, iz nekakve stvarnosti morala poteći – zvao se Marko Mrnjavčević, sin Vukašinov, i bio je srpski kralj. Vladao je teritorijem koji je zahvaćao veći dio Makedonije, sjevernu Grčku i istočnu Albaniju. Nije bio diplomatski okretan, pa nije širio svoje zemlje, niti je bio lukav, pa da se nakon smrti srpskoga cara Uroša nametne kao vladar svih srpskih zemalja. Bio je ženjen Jelenom i zapravo je bio prilično miroljubiv čovjek, koji se trudio biti o svom i pri svom, nikome na putu, ni sa kim u ratu. Takav, Marko Mrnjavčević pristao je biti u vazalskom odnosu prema Turcima – što i nije bio neki loš odnos: kao naš današnji prema Amerikancima. Izbjegao je bitku na Marici (1371.), a kobajagi je zakasnio u bitku na Kosovu. Reklo bi se da je sve učinio da zakasni. Na kraju je, međutim, poginuo 1395, tukući se na otomanskoj strani protiv kršćanskih, vlaških vojski.

Ali čim pogibe, pa stoljećima kasnije, krenu se rađati veliki Markov mit. U srpskoj interpretaciji, u genijalnim epskim deseteračkim i dvanaesteračkim pjesmama nepoznatih autora, te u narodnim pričama i predajama, Marko je čovjek nečuvene snage i izuzetne moralne čvrstine. Iz suhe drenovine on cijedi vodu, a neprijatelja tuče topuzinom u kojoj je blizu stotinu kila. I žali Marko kad ubije od sebe boljega junaka, žali ga makar je junak inovjerac i od plemena prezrenoga. Zanimljivo je kako ova crta srpske narodne epike – koja je i vrlo uočljiva, i ne baš tako rijetka – ne ostavlja posljedica u životu, u društvenom svjetonazoru i u ratovima i načinu ratovanja u protekla dva stoljeća. Kraljević Marko, da ga je bilo po pjesmama oživjeti, u Vukovaru, u Srebrenici ili nad Sarajevom pouzdano ne bi bio na strani onih koji su se na njegova junaštva pozivali i njegove pjesme izgovarali.

Među Hrvatima Marko se pojavio iznimno rano. Eno ga 1556. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju”, gdje ga Hvaranin Petar Hektorović drugoga dana čuje u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu. U toj divnoj, pomalo i melankoličnoj pjesmi potegnu Marko sablju na Andrijaša, pa mu je protjera kroz grudi, a Andrijaš mu govoraše: “Ja da mi te mogu, mili brate, umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajene, dok ti ne naručam do dvi i do tri beside.” Pa mu onda govori neka majci slučajno ne govori da je brata rođenoga smaknuo. Lijepa, mračna i neutješna, velika, a sasvim hrvatska, pjesma o Kraljeviću Marku. U jeziku koji je sav zaboravljen, a gibak je i današnji.

Teško je u malim narodima podnositi velike junake. Prosto zato što su preveliki, i što su nastali iz nekoga otužnog, višestoljetnog kompleksa manje vrijednosti, iz žudnje za veličinom. I onda junak nadraste zajednicu, koja bi onda da se s junakom obračunava. Tako se već stotinjak godina, naročito u Srba, pišu rugalice na račun Marka Kraljevića. Tako se od junaka stvara povijesna luda. Što je također zamaman književni postupak, kojemu čitatelj teško odolijeva. Iako mu na kraju ostaje to vječno i neriješeno pitanje: kako je oprezni i plašljivi Marko Mrnjavčević na kraju postao Kraljević Marko?

Lesi

Zapisujem još jednu priču, ili bolje rečeno, pismo o ljubavi. Kraj mene, nabreklo kube Daut-pašinog amama prepunilo takoreći ceo prozor. A u restoranu, na četvrtom spratu: koliko su naspram ove kamene dojke svi ovi ljudi oko stolova sa zamašćenim čaršavima magloviti. Ipak, ovo je jedina prostorija u zgradi koja nije prazna. Sva četiri sprata su gluva, sa prašnjavim salama i kancelarijama, sa prašnjavim fotografijama počivšeg predsednika, nastradalim u nejasnom zrakoplovnom incidentu. Kažu, tu su nekad radili ljudi. Ja nikoga ne vidim. Slomljena stakla na vratima prekrivena su starim novinama. Cepam ih: na stolu pepljara, u njoj pikavci. I sve drugo – uredno povezani dokumenti na policama, po fotelji, tepihu. Samo što su posuti malterom, kako posle bombardovanja ili zemljotresa.

Za susedni sto sedaju trojica, robusnih, zgodnih, sa kosama skupljenih u repove. Ubrzo me napada njihov mrmor, propraćen muzikom spiralno zavijajućeg zvuka. Pokušavam da im se osmehnem, ne uzvraćaju mi. Eto i ljubaznog Arapina – na metalnom poslužavniku mi prinosi šolju vrućeg, tamnog, gustog čaja. Pa ipak, nije tako loše: mogu da pišem, okrepljujući se s vremena na vreme toplim napitkom i pogledom na amam. A na susednom prozoru – kameni most. Prolaznici smenjuju lica. Samo dugodlaki škotski ovčar ostaje isti. Uvek, čim odozgo pogledam, kuče je tamo – negovano, lako se provlači kroz gužvu. Lesi liči na jednog od onih porculanskih suvenira, a gledan sa četvrtog sprata, još je krhkiji. Kao da je stigao iz one francuske dečje pesmice: “Un petit chien, dans la vitrine, av, av, un tout petit chien, a l’oreille blanche, av, av“. Ta figurica, tako gorda i bez straha šeta, te ne izdržah i namćorastim momcima predlažem da je vide. Jedan jedva podiže glavu, lenjo procedivši: – Ma otkud ti pas u onoj gužvi…

Jasno, momak nije sposoban da vidi. Lesi mi se dešava kao i sve vidljive pojave: arapski restoran na četvrtom spratu ispražnjene zgrade, gutljaji toplog napitka iz šarene šolje na prljavom kafanskom čaršavu, ona žena u braon sakou, sa dugim belim šalom oko vrata, koja upija svoje dete u sebe sred uličnog meteža, okrugla kupola amama, zaustavljena za tren pred potresom. Sve je onako kao što se mora desiti, i moje učešće je vrlo predvidljivo: ostajem za stolom, pišem pismo o ljubavi, a prolazim onuda, gerilac umanjen na veličinu figurice od porcelana, razliven kroz desetine prizmatičnih ogledala.

Orman

Pomažući Šukriju da prenese orman niz stepenice, pomislih – ne treba se čuditi što sam sanjao Majku.

San je išao svojim tekom: prvo stepenice, drvene, u staroj kući, pa se kroz tesno predsoblje, ulazi u kujnu sa stolom, postavljenim kao za ručak, sa šarenim, uštirkanim, ručno izvezenim čaršavom, solarnikom na sredini i sa četiri tanjira uokolo, onda na desno, prema sobi u kojoj sam spavao sa Majkom. Tu, ona – leži u krevetu, do pola prekrivena jambolijom pod kojom se nazire volume njenog krupnog tela.

Pa ipak, možda su oni u pravu – prostorija bi mogla da se iskoristi kao dečija ili dnevna (Šukri tovari orman na bicikl sa prikolicom), zidove ćemo ponovo okrečiti (Šukri odlazi, gledam u noge kako okreću pedale, koliko puta će mu trebati do ugla?), a na mestu ormana smestićemo sofu ili nešto slično za sedenje (samo 17 ili 18, meni je izgledalo mnogo dalje), nešto komforno, elegantno, a praktično.

Ključaonica

Kad bi je nacrtali, ključaonica liči na platnenu dečiju lutku bez ruku i nogu. Zvirkalo, nagnut, sa izbečenim levim, a sklopljenim desnim okom, iščekuje pred prozirnim telom ključaonice-lutke i adolescentno ispunjava delimični prizor sa nasladom. Posle desetak minuta, možda i pola časa, Zvirkalo se ispravlja i umesto ključa, njegov rastreperen penis penetrira u ključaonicu.

Nacrtana, ključaonica liči na šahovskog piona. Poslednji pion na table, stiže na sedmo polje, treba mu još samo korak do veličanstvenog preobražaja u crnu kraljicu.

Nacrtana kao deo brave, ključaonica liči na dobroćudna usta (gornji štrafovi na oči, donji na rupicu na bradi, kvaka na Pikasov nos), uvek spremna, poluzinuta u O.

S makedonskog preveo autor