Ivan i Marija Peserle

Grob na samom ulazu u groblje.

U njemu leži Ivan Peserle, direktor i osnivač Jugoslavenskog lista, koji poživi jedva pedeset, i umrje u ljeto 1932.

I žena mu, Marija Peserle, koja ga nadživi trideset i koju, pa umrje 1965, godinu prije nego što će se roditi onaj koji ovo piše, a kojeg prvih dana lipnja 1966. doniješe u stan u JNA ulici broj 22, peti kat nacionalizirane zgrade koja je prije rata pripadala gospođi Heim i njezinoj sestri.

Kuću su gradili Ivan i Marija, njegovim poduzetničkim novcem.

Ustvari, gradila ju je ona, s mišlju da su novine nesiguran posao, da ovdje propadaju države, a s njihovom propašću prva stradaju glasila i njihovi glasnici.

Zato je bolje imati kuću i u kući stanove za izdavanje.

Gospođa Marija Heim udata Peserle zamišljala je kako će po propasti kraljevine u kojoj je Ivan izdavao novine živjeti mirno i tiho u toj kući.

Zamišljala je da će ih zaštititi kuća.

Vjerovala je da se u kući može živjeti mimo države.

I onda su došli komunisti i oduzeli joj kuću, ali Ivanov grob joj nisu mogli oduzeti da u njega pokopaju neku drugu ženu.

1.

Ranije se u Batal mahali šatke nisu mnogo ni držale. Imao ih je samo rahmetli Bejto, otac Feha knjižara, pa Dervo i Zaim Hadrović, bojadžije, pa onamo, do ćuprije, Slavo Janković, Nezir Pepić i pokojni Šišman i još, čini mi se, oni Varcari, kovači. Sredinom 60-ih, kad doniješe zakon da se u čaršiji ne smije držati stoka, ni krupna ni sitna, a udari nemaština, poče svijet gajiti živinu. Nije bilo avlije u kojoj se nije pečio pijetao. Držale su se sitne kokoške nosilje, a u jedno doba stadoše se dobavljati bijele, mesnate kokoške, tamo negdje iz Srbije. Toga pisa, mili brate. Utovi se, oguli, useri čitavu avliju. Ali, mesa – četiri-pet kila!

Kad popusti bijeda i čaršija malo živnu i progleda na oči, počeše se opet ljudi prihvaćati dokonluka. Poleteše nad mahalom prva jata golubija, avlije se napuniše kokotanjem kikireza i crcova.

Prvi šatkari viđeni su na rijeci Trnavici, pa za njima oni na rijeci Rašci i na Jošanici.   

Mušo Čajlak veli kako je Slavo zarazio Avda sa šatkama. Kako mu je Slavo poklonio jednog mladog šatka, a on, Mušo, nekoliko šatki. Kako su ga podučili u šta da ih drži, kako da ih hrani i kad da ih na vodu izgoni. Omašuje Mušo, nije bilo tako. Da je rekao kako su ga naučili na Granatu i na vinjak i rakiju, pa bezbeli, da mu vjerujemo.  

Avdo, u to vrijeme, nije mogao držati ni tahtabu u duvaru.

Vlasti su mu bile vratile pekaru, pa se Avdo sa njom satirao.

Sručio je u nju, uz to malo svoje crkavice, i Vasvinu svaku platu i još povrh dva kredita, koje joj je, dok je bio pri vlasti i snazi, Hanefija namakao.

Krajem 1963. godine, počeo je da vadi hljebove. Imao je jednog radnika, Haka, Haka Milevu, sa Jermiša. Vadili su samo dvije furune, jednu izjutra i jednu po podne. Hljeb se slabo kupovao a i ono mušterija što se za njega držalo, selilo se za Tursku, matufilo, umiralo. U Batal mahali nema više od desetak starinaca, ova sila i grdoba skrhala se skoro, sa Pešteri i Bihora.

Nakon pet-šest jalovih godina, Avdo se počeo otimati.

Spasile su ga ramazanske pitice. Za vrijeme ramazana pred njegovom pekarom dreždi u redu po čaršije. U pravljenju tih pitica, Avdo nema premca. Ostalo mu umijeće (i pouk za maju) od oca Arslana, a ovome od njegovog oca Zama, dobjeglice iz Užica.

Prvi je počeo i vekne vaditi. Mazao im je koru žumancetom, te bi kora bila slatka i hrskava, a sredina rastresita, bez prijesnih guka. Bile su više i upola jeftinije od običnog somuna pa su ih kupovali oni sa potanjim džepom, najviše radnici.  

Govori se da je pazarski hljeb, zbog ovdašnje vode, najbolji na svijetu. Voda za mešek uzimala se iz rijeke Raške, sve do 1966. godine, kad je dograđen gradski vodovod. Mnogi su pekari odbijali da uvedu vodu u pekaru. Među njima pronijela se priča kako se u državnu vodu, koja je, takođe bila s Raške i to sa samog izvora, dosipa i miješa “svakojaki prašak”, kako od nje brašno poplavi i hjlebovi ispadnu gnjecavi. Avdo Lađar uveo je vodu u pekaru, ali je nije koristio.

On je vodu dovlačio iz Mušovog bunara.

2.

Mušo Čajlak imao je malu bašču ispod čifutske ćurpije, s one uže, desne strane, koja vuče ka Podbijelju i Svojboru. Tu je bilo još sitnih, lijepo uređenih bašči i vrtova, a držali su ih, uglavnom, stariji ljudi, zanatlije. Ranije je svaka bašča imala svoj bunar. Ovi su bunarovi zatrpani kad je Republička sanitarna inspekcija u vodi otkrila štetne materije i bakterije fekalnog porijekla, te je zabranila njenu upotrebu za pripremanje hrane i za piće.

Mušo je Čajlak svoj bunar sačuvao.  

– Kake klice, kake bajdarije – tafrio se. – Eno uzmi kofu, pa zafati. Voda čista ka gledence. Popij gutljaj –  ne bidne li has pazarska, a ti me sijeci gdje sam najtanji. Kada ono izbi Inspekcija pa mi turi zabranu u šake, ja pravo kod Feha. Tako i tako moj Feho. Ako mi ti ne spasiš, neće, beli, niko. Dobro Mušo, veli Feho, dođi u petak, po akšamu. I ponesi čizme i topliju paltu.

Feho ga je, da mi ovdje malo prikratimo, poveo uz Suhu ćupriju, na gornji tok rijeke Ljudske. Ušli su u vodu kod staroga dubrovačkog hana u sedam uveče, a izašli kod Bijelih voda, u sedam izjutra.

U tri sata po podne, Mušo će ući u Dautovu kahvu, sa limenim burilom (koji mu je napravio Iso Bace) punim neobičnih, rijetkih riba.  

Docnije će ribe spustiti u bunar, proučiti, po spuštanju, dvije dove i pokriti okno na bunaru mladom vrbovinom i repuhom.

I onda će zarediti po čaršiji da se hvali vodom iz bunara, koju mu je divljakuša, riba s Ljudske, očistila te je “sadek ljekovita i lezetna baš ko ona hadžijska, sa Ćabe”.

Jedne ljetnje večeri (1977 godine) zapiće se s nekim komšijama, šatkarima i izvući iz bunara jednu od svojih riba-čistačica  a oni se, užasnuti, dati u bijeg i kuknjavu. Riba je bila ogromna, krastava hrbata i blijedožute trbušine, imala ja krupne i zerdave oči kao u smorenih ili preklanih volova, a „ona joj usta ovolika i stoji ih cmáka, čini ti se – sad će prozboriti“. Suntala se u velikoj kanaveci i lupala repom ko lopatom.   

Kad Avdo prvi put vidi jednu od tih riba, neće se straviti, niti će se začuditi. On je, braniće se ispred Muša, za druge robije viđao i više. Ima, tako, tvrdio je, u  Moravi riba po imenu som, koja nije manja od bivola.  Živi u dubini, i dok nije gladna, ne pomjera iz rječnoga mulja. Kad ogladni, jede šta uhvati. „ Pričo mi je neki Jezdo Mrvljević  kako oni, ti somovi, napadaju i odvlače u dubine djecu koja se pljacukaju uz obalu. Pa imaju neke štuke. One su manje od somova,  ali su gori katili. Jednu sam svojim očima vidio. Bio  Prvi maj, pa je donijeli da je ispečemo upravniku zatvora i njegovim gostima. Dala je mesa za petnaest ljudi. Pa ti, eto, vidi kolika je. “

Avdo je na bunar dolazio s Hazimom, hamalom.

Hazim se bojao Mušovog bunara, pa je Avdo izvlačio vodu, a Hazim je prelivao u burila.  Od bunarskog poklopca do vodne površi, imalo je oko tri metra, a od vodne površi do dna, po Mušovj tvrdnji, imalo je „ ja l pet, ja l šes metara. Ima vode, moj Hazime, za po dunjaluka!”

– Ne šteti čovjeka –  ljutio se Avdo. –  Viš kako se prenemogo, ko da stoji ispred džehenema.     

Sedam-osam godina docnije, Rajica Ilić, direktor Komunalnog, izmeriće, uz svjedoke Adema, Moma i Hamea, visinu i dubinu Mušovog bunara.  

– Ama, ljudi – čudiće se, – Mušo se za malo prevario. Dubina je malo jača od četiri i po metra. Prava džomba, a ne bunar. Trebalo bi da uđe na spisak dobara pod zašitom države.

I voda mu je, otkriće se potom, bila kvalitetna.

– Ala bi se Mušo radovao –  šalio se Adem sa Hameom. –   Ih što nije ovdje da nam prospe malo tafre…

Avdo bi se dizao prije bijelih zora, kašljucao u mutvaku i psovao i “vijek i nafaku”,  ogrtao kaput, nazuvao kaljače i izlazio u avliju.  

Ranije bi svratio kod Dauta, popio čaj i kahvu, a od kad se “rota” u ljude uvukla, išao je pravo u pekaru.

Prvo bi skolio Haka i Selima, (“korio nas i piš’o se i u naše znanje i u naš posao”) , pa tek onda sijedao za banak, zavirivao u teftere s imenima mušterija, svadio se sam sa sobom i drijemao.  U sedam bi Hako izvadio kifle i ćahije i prvi se đaci naređali ispred banka. I Avdo se budio.

Otvorio bi prozorče, proturio nekoliko kiflica, otvarao čekmedže sa novcem, preturao sitnež po rukama sve dok se ne bi zabrojio i vikunuo  “Hako, hod’ ovamo”. Smjenio bi onda Haka na mešeku, a Hako njega na prodaji.

Malko bi se zabavio tijestom za pitice, malko oko čarka – volio je da metlicom skida brašno sa rijetkoga i čestoga sita,  a kad ne bi znao šta će, prskao bi vodom kamenu podnicu da pokupi prah i “blato koje li je Selim iz Jaklje svukao”.

U podne bi se zadihao i smorio, izlazio iz pekare u ulazio u avliju.

Ako nikog onde ne bi zatekao, iznio bi pustećiju, širio je ispod hlada, obalio i kunjao.

Tako bi ga Vasva zaticala.

Ne bi ga odmah probudila. Prvo bi se preobukla i skuhala kahvu u kovanoj džezvi od po litra.

Vasva je bila trinaest godina mlađa od Avda, ali je izgledala starije od njega. Rano je posijedela, oslabila na očima. Dok je radila kao čistačica, držala se na nogama, a kad su je prebacili na mašinu dugmetaru i na normu, savila se i strošila.

Adem je ocu govorio: –  Zabušavaš, stari. Neka ti fabrike. No ti vidi tvoju huju i tvoju pekaru. To će majku u grob oterati.

– Pa ja velim da prodamo, ali ona ne da živa – branio se Avdo. – Davo mi je Idriz Nokić pedeset hiljada maraka. A šta veli tvoja majčetina? Ha, šta veli?  Je l paćaro, veli, da bi li paćaro, pa da ih propiješ. Da propiješ pare s Mušom i sa Slavom. Da mi dijete osramotiš, da mi ga brez išta ostaviš. Tako, eto, ona veli. Eno ti je za šporetom, pa je pitaj.

I Avdo bi izašao u avliju, odvojio mlađe šatkove i šatke, izvodio ih na Jošanicu, pratio ih niz obalu do sastavka (s rijekom Raškom), a odatle do virova uz Mušovu bašču.

Mušo bi ga čekao sa sakarom i ćumurom za sakaru.

Avdo bi prvo umiješao šatke s drugim šatkarima, odvajao mlađe, slabije šatkove i gonio da se uhvate za vratove, a onda se maskario i svadio s drugim šatkarima koji bi se, kao i on, borbom zapalili.

Kad na vodi ne bi bilo drugih šatki i šatkara, ili kad se slabi šatkovi ne bi boja prihvatili, Avdo bi se sjeo uz sakaru, prevrtao mašicama bubrežnjake i paprike, a Mušo bi iz bunara izvlačio bostan i bocu s rakijom.

Ne bi dugo meračili sami.

Prvo bi im se Rizo pridružio. Stizao bi iz Stanice oko pet po podne već dobro „podmašćen“. Mušo Čajlak volio je Riza, hvalio se kako mu je „još od šeset treće bio babo mesto baba“, a Rizo mu uzvraćao istom mjerom i od svake plate kupovao kilo kahve Santos, kilo krupnoga šećera i tri šteke žute, kumanovske „Drave“. (Kad je Rizo lani umro od moždanog udara, Mušo Čajlak se uzeo od sebe i zapao u ljut verem i Hame ga je pozadugo čuvao u kući kako ne bi neki belaj napravio.)  

Iza Riza stizao bi Hame. Malo bi se šegačio s njima, pa bježao u čaršiju da pričeka Zumku pred Radnički i odvuče je „na drpanje“ u Avdovu oputaru.

A siroti Adem nije s volje dolazio.

“Došao bih na zôr ( A, Ademe, a potrči sine, vidi šta je s onom dalgovinom. A ene ih šatke, vratile se same u avliju); da ugasim vatru, da pokrijem bunar i zabravim vrata na čatmari; da zaredim, onda, od kafane do kafane i kupim budale”.  

Imaginarni prijatelj/56

U jesen 1976. počinje izlaziti SN revija, najbolje uređivani i pisani novinski proizvod u povijesti hrvatskoga i jugoslavenskog sportskog novinarstva. Negdje pri kraju magazina, na vertikalnoj polovici desne stranice objavljivan je strip Ivice Bednjanca. Glavni junak, imena Nježni, prethodno se, u ulozi sitnog kriminalca i bivšeg robijaša, pojavio u Modroj lasti, a 1975. i u satiričnim novinama Kerempuh. Ali tek je u SN reviji Nježni dobio vlastitu legendu, u kojoj će se razvijati, živjeti i trajati, a svome autoru priskrbiti jednu od markantnijih uloga u povijesti hrvatskog stripa.

Lako je pretpostaviti da je urednik Bednjanca motivirao da svakoga tjedna – SN revija izlazila je petkom – crta strip-komentar aktualnih sportskih zbivanja, s Nježnim u glavnoj ulozi. Među živim i mrtvim majstorima stripa malo bi se našlo takvih koji bi pristali na takav posao. A nikoga tko bi to radio uvjerljivo, pametno i umjetnički sugestivno kao Bednjanec. Taj bi svakoga tjedna napisao savršen humoristički scenarij po stvarnome događaju, i realizirao ga na jednoj tabli i u petnaestak sličica, s uvijek istim finalnim gegom.

Nježni je, dakle, junak koji spaja fikciju i fakciju, visoko stilizirani žanr čaplinovske komedije prenesene u strip s dokumentarnom stvarnošću domaćeg sporta s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. On je bio univerzalni sportski djelatnik, natjecatelj, aktivist i gledatelj. Bio je sve: nastupao je u svim pojedinačnim i kolektivnim sportavima, od plivanja i atletike do vječnog nogometa, košarke i vaterpola. Bio je nogometni menadžer, sudjelovao u namještanju utakmica, pregovarao oko domaćinstva velikih sportskih natjecanja…

Istinska, nikad dovoljno naglašena, genijalnost njegova tvorca sastojala se u tome što je iz tjedna u tjedan i iz epizode u epizodu Nježnoga stavljao u različite, međusobno nespojive uloge, ali je vodio računa o tome da koherentnim sačuva njegov karakter. Nježni je i Svatković, i Čovjek bez osobina, i vojnik Švejk u domaćemu sportu. U ono vrijeme je bio smiješan i zabavan, generacije je učio stripu i satiri, ali danas djeluje impresivno, kao junak jedne od rijetkih dovršenih umjetnina u inače bogatoj povijesti hrvatskoga stripa, ispunjenoj, uglavnom, nedovršenim pričama i sudbinama, započetim djelima čiji autori nisu našli razlog da ih dovrše.

Svaki bi put, na kraju balade, Nježni dobio nogom u tur. I izletio bi iz priče i iz stripa, s novinske stranice i iz života. I u život bi se vraćao sljedećeg petka, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da je Nježni vječna figura jugoslavenskoga sporta.

U njegovoj je sveprisutnosti bilo neke više istine. Nježni je u sebi sabirao, i još i danas sabire, sve one uzaludnike, diletante i nevoljnike oko sportskih terena, koji žude za uspjehom i slavom, prelaze iz sporta u sport, idu od igrališta do igrališta, i uvijek jednako tragično završe. Na njihovoj se sveprisutnosti, međutim, i zasnivaju sve sportske igre, od pikada do Lige prvaka u nogometu, ali im to nikada nitko neće priznati. Da nema Nježnog, ne bi bilo ni sporta.

Današnji je sport dušu dao za jednoga takvog junaka. Ali nema više takvih novina, nema SN revije. A što je važnije od svega, nema Ivice Bednjanca. I to je onda paradoks imaginarnih prijatelja i velikih književnih junaka: Nježni je živ, a mrtvi smo mi, jer je mrtav onaj koji ga je stvorio. Kuži li se što sam htio reći?   

stoji na sredini sobe
s bocom vinskog octa u ruci
zalila je ekran televizora
kutiju sa zlatnim nakitom i sliku svetog Ante
iz ormara je izvukla odijela od
pokojnog oca i putni neseser
kad sam je pitala šta radiš? rekla je čistim
izbalansiranim glasom
i svi su odmah povikali mater je luda
bilo mi je nepodnošljivo
izgurala sam glavu kroz prozor i urlikala
dok se glas nije prolomio do Petropavlovska
Mater je mjesecima slagala čašice od jogurta
jednu u drugu, jednu u drugu pokraj bračnog kreveta
i nitko nije primijetio
dok se nad strop nije nadvio plastični stup
obložen čipkom od paučine
svi su odmah povikali mater je pukla
meni je to bilo nepojmljivo
nazvala sam sestru u Miyake-jimi
ona je rekla ne mogu govoriti preko gas maske
nemam zraka nemam zraka
Mater je plesala gola u haustoru
pod staljinističkim okom sigurnosne kamere
dizala je ruke iznad glave
samo su joj oči bile andaluzijski plave
susjedi su spremno povikali mater se makla
pitala sam je šta radi
rekla je gledam malu židovku sa sramotnim nasljeđem
Maju Pliseckaju umirućeg labuda
meni je to bilo pre…pre… tužno
kakvi bakrači kakav poetski realizam
nazvala sam drugu sestru u Fucking
ona je bila u srcu turističke sezone
nazvala sam treću sreću u Elistu
ona je gubila meč protiv Anatolija Karpova
i nije bila raspoložena za razgovor o majci
zatim sam nazvala četvrtu sestru koja je živjela
u pripizdini bez imena na području bez signala
i onda sam zaplakala
a mater? Mater se pravila da je sve uredu
obukla je čistu spavaćicu i nestala u sumrak

a ja? ne zovem više nikoga sipam jogurt u čašice,
kvasinom čistim narukvice, čekam da se vrati

Imaginarni prijatelj/55

Kraj ljeta je i nadoknađuje se šteta s ljetovanja. U prodavaonicu ulazi muškarac srednjih godina, vidi se da nije bogat, i pita trgovca može li se što učiniti nakon što mu je iphone pao u more. Trgovac žalostivo odmahuje glavom, ali čovjek nastavlja priču: nije mu iphone tek tako ispao u more, nego je nečije dijete s mula palo u more, pa je on onako obučen i ne misleći skočio za njim. Znate kako je, ne gledaš u tom trenutku što ti je po džepovima. Spasio je dječaka, da nije on, učinio bi to netko drugi, a poslije je iphone pokušao natapati u slatkoj vodi, u koju je potopio rižu. Riža izvlači sol. Ali nije pomoglo. A ne zna ni ime onom dječaku.

Izašao sam iz dućana i rekao sebi: to je bio Šimun Cirenac! Iako mi ni sad nije do kraja jasno zašto sam pomislio na Šimuna. Kad sravnjujem dvije priče, ovu iz svakodnevice i onu iz evanđelja, u mnogome se razlikuju. Ali svejedno, vjerujem da je to bio on.

Šimun Cirenac bio je, kako to stoji u enciklopediji, helenizirani Židov. Naselio se u Jeruzalem i živio vrlo skromno, sa ženom i dvojicom sinova, Aleksandrom i Rufom. Jednom je tako sa svojim magarčićem krenuo da oposli neki dnevni posao, kadli je odnekud naišla poveća kolona, praćena glasnim dobacivanjem svjetine. Na čelu kolone bi nesretnik koji je posrtao pod drvenim križem.

Nije se Šimun ni snašao, nije stigao pobjeći negdje u stranu, skloniti se od velike priče, od povijesti i od tuđe nesretne sudbine, kad su ga spopali rimski vojnici. Jedan mu je istrgao ular iz ruke i bacio ga, drugi mu je naređivao da se prihvati križa, jer bi im razbojnik mogao svisnuti a da ga ne raspnu. Što, opet, nije ni po pravilima, ni po zakonu.

Šimun Cirenac se opirao, govorio ljudi, ali ja sam pošao…, a oni ni da ga saslušaju gdje je to pošao. Možda bi Šimun da je bio rječitiji, da se glasnije opirao i borio za svoja prava, drukčije prošao, ali ovako mu već dvije tisuće godina piše da je na petoj postaji križnoga puta Isusu Kristu ponio križ.

O čemu je mislio Šimun Cirenac dok je pomagao Isusu? Propovjednici će reći da je doživio prosvjetljenje. Ali to niti je vjerojatno, niti je vjerodostojno. Šimun je, bit će, mislio o svom odlutalom magarcu i o tome što bi mu se sve moglo dogoditi. Usred opće katastrofe i nesreće, dok se na neviđeno rađala naša civilizacija, Šimun je, kao što je i prirodno, mislio o svojoj maloj nesreći i katastrofi. Kako obrazložiti njegovo mjesto u Evanđeljima (osim u Ivanovu, gdje ga niti nema)? Tako što nisu svi veliki ni važni. Novi i Stari zavjet puni su malih ljudi, sitnih sudbina, veličanstvenih epizodista. Šimun Cirenac jedan je među njima.

Iz Novoga i Starog zavjeta rađala se, pored ostalog, i civilizacija trača. Tako je trač i to da je Šimun bio potajni Kristov sljedbenik i da se sam poturio da nosi križ. Ogovarači ne podnose slučaj, niti sitne sudbine u velikoj priči. Književnost je suprotna traču. Što je sudbina sitnija, to je priča veća.

O Šimunu Cirencu pjesmu je napisao dragi naronski pjesnik Vladimir Pavlović. Bio je, a da to malobrojni znaju, jedan od najostvarenijih hrvatskih pjesnika. Živio je i umro poluanoniman. Umnogome sličan Šimunu, koji je pomogao bratu čovjeku i sinu Božjemu, a da mu to, zapravo, i nije bila namjera. Pomagao je jer mu je to bilo u naravi.  

Pismo pročitano na zagrebačkoj promociji romana “Ervehe”

Cijenjeni ilirski brate, sa ruba “zapadnoslavenskih Empireja” (Vasilij Aksjonov), pišem pismo, jer žao mi je da nisam danas u Zagrebu. Tvoja majka Ervehe, moja majka Duša, majke u ratu, fašisti od njihove djece, od nas, prave “classe di ferro”, željeznu generaciju, a mi bježimo u egzil u azil, preko ovih naših sumornih balkanskih i mediteranskih granica. Preko kojih iz jada i nevolje opet bježe naša braća iz Azije i Afrike. A mi se te granice utvrđujemo žicom. I u toj žici trpimo mržnju u koju nas, opet, trpaju naši Najbolji Sinovi, u ime Nacije, u ime Boga. Ali sjećamo se svih naših Erveha i Duša, i tvrdokorno mrzimo mržnju, trseći se preobraziti je u ljubav: nije lako, no druge nam nema!

I sada, kada tvome narodu sviće zora, nakon stoljeća osmanlijskog i slavenskog i helenskoga jarma, u pamet mi, nepirmjereno zacijelo, dolazi dragi prijatelj Bekim Fehmiu, istinski heroj potonjih balkanskih ratova, traged koji puca u sebe, a ne u druge, čekam kad ćemo ga odliti u bronzi, u Prištini, jer je Albanac, u Beogradu kojem je toliko dao, u Zagrebu jer mu je žena Hrvatica. I dolazi mi pred oči, dovraga i pjesničke asocijacije, vitraj s turskim generalom u katoličkoj crkvi u Skadru, i drevna freska u samostanu u Beratu na kojoj iza Gospe stoji minaret: jesmo li kadri humanizirati sebe same, to je majka svih pitanja balkanskih danas…

Veliki istarski pisac Fulvio Tomizza rekao je jednom “identificiram se s granicom”, i rekao je da odbija od sebe dilemu aut-aut, i bira krilaticu et-et! Veliki dalmatinski pisac Enzo Bettiza pak još je jasniji: ne, nisam ja ni Hrvat ni Talijan, ja sam PONOSNI BASTARD! Eto, tako, dobar je ovo dan, kad čitamo uzvišenu bespomoćnost Ervehe, te pramajke balkanske, te mutter courage, koja svoju djecu skriva pod skutima i odgaja i uzvisuje do spoznaje da čovjek ne može biti samo on sam, nego da mora nastojati biti i onaj drugi, drukčiji: isti kao on…

Ivan Ozor

Internet je izokrenuta metafora groblja.

Na groblju svi su mrtvi ili naginju smrti, a na internetu svega je živog, o živima i o mrtvima.

Zato pitanja o grobljima vrijedi postavljati na internetu.

Pitao sam za Ivana Ozora, posljednjega u grobu Jozefa da Rive, a Milo Jukić, Kreševljak, istraživač zavičajnih i inih srednjobosanskih arhiva, kao odgovor mi je našao ovo:

“U maticama župe Kreševo prezime Ozor se spominje 1917. godine, kada je krštena Ana Marija Franciska Ozor, kći Ivana i Julije, rođ. da Riva, nastanjenih u Kiseljaku. Ivan je obavljao dužnost ‘financialnog priglednika’, a bio je podrijetlom iz Dobromila u Galiciji (teško je odrediti koji Dobromil je u pitanju, pošto mjesta s tim imenom postoje i u ukrajinskom i u poljskom dijelu Galicije). U sarajevskim maticama do 1878. godine Ozori se ne spominju, bit će da su doselili kasnije.”

Ivan Ozor bio je, dakle, zet Jozefa da Rive, muž najmlađe od triju njegovih kćeri, Julije Ozor, rođene Da Riva, čije je ime posljednje bilo upisano u dnu spomenika, tamo gdje su ga već isprale kapi kiše i kamenac tvrdih sarajevskih voda. I uz to ime datum je Julijina rođenja: 29. svibanj 1891, ali se ne vidi više datum njezine smrti.

Nakon što umru, ljudi nastave postojati na grobljima.

Kada im se izbrišu imena na nadgrobnicima ili im netko poravna grob, prestaju postojati i na grobljima.

Milo Jukić vratio je Juliju Ozor iz nepostojanja, a njezinog je muža našao u Kreševu, na mjestu “financialnog priglednika”. Što bi to moglo biti, porezni inspektor? Kontrolor, revizor?

Budem li opet putovao u Galiciju, u Poljsku ili u Ukrajinu, mjerit ću kilometre do oba Dobromila i u mislima biti s Ivanom Ozorom, koji se otamo doselio da službuje u Kreševu i da gazdi Da Rivi bude zet.

Jesu li kćeri Josefa i Franciskine matere Franciske također imale djece? A sin Albert, je li se ženio, je li i on imao djece?

Gdje su ta djeca i koliko im je, njima ili njihovim grobovima, daleko Sarajevo?

Pitam ja, priglednik groblja.

Kako mrziti Slovence, priručnik za Hrvate

Željeli biste mrziti Slovence, ali vam to nikako ne uspijeva? Tolerantan ste čovjek, nenaviknut na mržnju i razjeda vas sumnja u njen smisao? Čini vam se da vaša mržnja nema dovoljno domoljubne oštrine koju zahtjeva ovaj sudbonosni trenutak? Slijedite donjim uputstvima i ubrzo ćete mrziti Slovence kao što nikad niste mrzili Srbe.

1. Mržnja je krajnje jednostavna. Ne zahtijeva mnogo misaonog napora, nikakav prirođen dar, a ni određene fizičke predispozicije pa je stoga primjerena za svakoga. Za penzionere, trudnice i za ljude sa posebnim potrebama. Učenje mržnje obično se odvija brzo i bez problema. I u slučaju da ste mrzitelj početnik, za samo nekoliko tjedana uz redovitu vježbu bit ćete pravi profesionalci i na vašoj će vam mržnji zavidjeti najponosniji članovi Hrvatske stranke prava. Uz malo truda moći ćete mrziti koga god poželite, od voditelja jutarnjeg programa do literarnih kritičara, jer kad jednom savladate tehniku, vi svoju mržnju možete bez problema preusmjeravati sa jedne na drugu skupinu ljudi.

2. Za početak morate mržnju prihvatiti (ako već imate iskustva sa mržnjom i ako ste već mrzili cigane, muslimane ili pedere, možete nastaviti s točkom četiri) i pomiriti se s njom. Trebate znati da je mržnja osjećanje poput svih drugih osjećanja, a u ovom emotivno ispražnjenom svijetu svako je osjećanje dragocjeno. Mrziti je ljudski, zato ne smijete zbog toga imati grižnju savjesti. To je naročito važno, jer vam savjest može spriječiti da zamrzite onako silno kako biste željeli.

3. Nadalje, potrebno je znati da je mržnja ponekad nužna. Vjerujem da je mnogima teško ne voljeti narod koji je svijetu dao argeta paštetu i voćne sokove u suradnji s prirodom, ali ponekad treba nadići i samoga sebe. Potlačiti morate svoje mladalačke simpatije do Anje Rupel i utišati u sebi šarmantni glas Zorana Predina, jer vjerujem da ne želite postati prvi narod u povijesti čovječanstva koji je svoju zemlju predao sa osmijehom na licu i sa ljubavlju u očima. Zato svaka dva sata pomislite na slovenske ribare koji neometano izvlače hrvatske brancine iz Savudrijske vale, a svaka tri na Joška Jorasa kako po umaškim zidovima piše Tudi tukaj je Slovenija! (u koliko to ne bi djelovalo, možete si pomoći čitanjem portala Dnevno.hr, slušanjem govora Tomislava Karamarka ili odlaskom na Thompsonov koncert, ali se prije toga obavezno posavjetujte sa liječnikom ili farmaceutom).

4. Kad budete spremni, zatvorite oči i pomislite na Slovenca koji vas je u zadnje vrijeme iznervirao. Ako već duže vrijeme niste bili u kontaktu sa Slovencima, možete zamisliti neku slovensku povijesnu ličnost ili estradnu zvijezdu koja vam je istinski antipatična (meni, recimo, na pamet padaju Edvard Kardelj i Borut Pahor, ali sve ovisi o vašem ukusu pa možete zamisliti i Janeza Janšu i Zmagu Jelinčiča), ali je najbolje da zamislite Slovenca kojeg ste osobno upoznali. Na primjer, gosta u porečkom kampu koji je uporno naručivao piće na vama nerazumljivom slovenskom jeziku, kao da sjedi usred Celja.

5. Zamislite si, dakle, tog ignoranta, nacrtajte si pred očima njegovo arogantno lice i pomnožite ga u mislima sa dva miliona. Dobićete dva miliona napuhanih, oholih idiota, dobit ćete Slovence koji vas mole da ih mrzite, dobit ćete narod koji bi da ljetuje u Hrvatskoj, a koji ne želi govoriti ni riječi Hrvatskog jezika, krajnje posesivan narod koji bi se svakoga ljeta naseljavao na vašoj obali kao da je njegova. Dobit ćete hate-friendly Slovence slične Bosancima, biciklistima, židovima, socijalistima i komunistima.

6. Ali pažnja! Vrlo je važno da u toku tog procesa ne pomislite na Slovenca koji vam je možda simpatičan. Znam da je vjerojatnost za nešto takvo stvarno mala, ali ako ste kojim slučajem otvorena i tolerantna osoba, puna ljubavi, ili imate neku drugu manu, može vam se čak i neki Slovenac zavući pod kožu.

Ako vam se, dakle, u misli prikrade pokojni osvajač hrvatskog olimpijskog zlata, Iztok Puc, morate ga u istom trenu izbaciti iz stvorene mase omraženih Slovenaca. Ako ste, recimo, pomislili na velikog slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, vi se odmah prisjetite da je on rođen u Zagrebu, da je obični purger, a ako ste pak pomislili na Vladu Kreslina, ni on nije Slovenac, nego Prekmurec, što mu ga dođe skoro Mađar. Magnifico je, znamo to, čefur, Srečko Katanec je Međimurec, a Goran Dragić i Samir Handanović su Bosanci. A Đuro je ostao preduhovit da bi mogao postati Slovenac.

7. Kad vam pred očima ostane samo dva miliona arogantnih gostiju porečkog kampa, treba vam još samo nekoliko jednostavnih i nepobitnih činjenica. Recimo ona, da Slovenci mogu svakog ljeta baš svi doći na more u Hrvatsku, a Hrvati ne mogu ni svake zime, a kamo li svi na skijanje u Sloveniju. Ili to da su suci devedesetih godina na utakmicama RK Celja i RK Zagreba uvijek sudili u korist Slovenaca. Ili to da Slovenci nikada ne bi uveli vinjete za manje od pola godine da to od njih nije zahtijevao Bruxelles.

8. Na kraju, treba svoju mržnju samo još pretvoriti u riječi i zapisati na Facebooku ili Twitteru. Sa zapisivanjem emocije učvrstimo, i ako zapišemo Slovenci su gnjide ili Slovenci su alpski Srbi, mržnju ćemo u sebi još jače osjetiti. Štoviše, vašu će mržnju polajkati ili je retvitati mnogi ugledni digitalni intelektualci, poslanici i ministri, i tako vašoj mržnji dati značenje, a vama pomoći da se srastete sa njom. Uz sve to postati ćete i dio mase koja dijeli jedno mišljenje i nikada više nećete biti usamljeni.

Ako ste slijedili upute, spremni ste za ozbiljnu borbu za arbitražnu pravdu. U ime vala, nasipa i Svete Gere vi ćete bojkotirati Gorenje i svoj veš iz inata prati na ruke, a možda ćete i odlomiti koji brisač na golfu mariborske registracije. Pa iako na kraju izgubite cijelu Savudrijsku valu i pola Istre, barem ćete znati da se niste predali bez borbe.

Kako sovražiti Hrvate?

Izpostavljena misel: Verjamem, da je težko ne ljubiti naroda, ki je svetu dal gavrilovićev mesni doručak, a včasih je treba preko sebe.

Si želite sovražiti Hrvate, a vam to nikakor ne uspe? Ste strpen človek nevajen sovraštva in vas razjeda dvom o njegovi smotrnosti? Se vam zdi, da vaše sovraštvo ne premore dovolj domoljubne ostrine, ki jo zahteva usodni trenutek? Sledite navodilom in sovražili boste Hrvate kot bi bili komunajzarji.

1. Sovraštvo je preprosto. Ne zahteva veliko miselnega napora, prirojene nadarjenosti ali določenih fizičnih predispozicij, zato je primerno za vsakogar, tudi za upokojence, nosečnice in ljudi s posebnimi potrebami. Učenje sovraštva ponavadi poteka hitro in brez težav. Tudi če ste sovražitelj začetnik, boste ob redni vadbi že v nekaj tednih postali profesionalci in vam bodo vaše sovraštvo zavidali celo člani Odbora 2014. Z malo truda vam bo uspelo sovražiti kogar boste želeli, od voditeljev jutranjega programa do literarnih kritikov, saj lahko enkrat, ko se priučite osnovne tehnike, sovraštvo brez težav preusmerjate z ene na drugo skupino.

2. Za začetek je potrebno sovraštvo sprejeti (če že imate izkušnje s sovraženjem in ste že uspešno sovražili cigane, čefurje ali pedre, potem lahko nadaljujete s četrto točko) in se pomiriti z njim. Sovraštvo je čustvo kot vsako drugo, v čustveno izpraznjenem svetu pa je vsako čustvo dragoceno. Sovražiti je človeško, zato ne smete imeti slabe vesti. To je še posebej pomembno, saj vas lahko vest pri sovraženju ovira.

3. Potrebno se je tudi zavedati, da je sovraštvo včasih nujno. Verjamem, da je za marsikoga težko ne ljubiti naroda, ki je svetu dal gavrilovićev mesni doručak in zvezda majonezo, a včasih je treba preko sebe. Potlačiti je treba svoje simpatije do Jelene Rozge in utišati v sebi glas Tonyja Cetinskega, saj si najbrž ne želite, da bi Slovenci postali prvi narod v zgodovini človeštva, ki je svoje ozemlje predal z nasmeškom na obrazu in ljubeznijo v očeh. Zato si vsaki dve uri zamislite na polovico prerezan Piranski zaliv, z državno mejo sredi portoroške plaže, vsake tri ure pa hišo Joška Jorasa na kateri piše I ovde je Hrvatska (v kolikor to ne bi delovalo, si lahko pomagate s prebiranjem Reporterja in tviti duhovnika Janeza Turineka, a se pred tem obvezno posvetujte z zdravnikom ali farmacevtom).

4. Ko ste pripravljeni, zaprite oči in pomislite na Hrvata, ki vas je v zadnjem času najbolj razjezil. Če že dalj časa niste imeli stikov s Hrvati, lahko pomislite tudi na hrvaško zgodovinsko osebnost ali estradnika, ki vam je izrazito antipatičen (meni, recimo, padeta na pamet Franjo Tuđman in Tomislav Karamarko, a vse je odvisno od vašega okusa, zato lahko poskusite tudi s Titom in Thompsonom), a najbolje je, če si predstavljate Hrvata, ki ste ga osebno spoznali. Na primer natakarja, ki v lokalu poreškega kampa ni želel razumeti vašega naročila v Slovenščini in se je pretvarjal, da prvič sliši za radensko in kratko kavo.

5. Zamislite si torej tega brezobzirneža, narišite si pred očmi njegov ignorantski obraz in ga v mislih pomnožite s štiri in pol milijoni. Dobili boste štiri in pol milijonov osornih, neprijaznih idiotov, dobili boste Hrvate, ki vas prosijo, da jih sovražite, pohlepen narod, ki bi rad pobral ves vaš denar brez kančka truda in gostoljubnosti. Dobili boste hate-friendly Hrvate, podobne Bosancem, kolesarjem, Židom in socialistom.

6. A pozor! Zelo pomembno je, da v toku tega procesa ne pomislite na Hrvata, ki vam je morebiti simpatičen. Verjetnost je seveda majhna, a če ste ljubeča, odprta in strpna oseba, ali imate kakšno drugo pomanjkljivost, vam lahko celo kakšen Hrvat zleze pod kožo.

Če se vam torej v misli prikrade, recimo, Goran Ivanišević, ga morate iz ustvarjene množice osovraženih Hrvatov v hipu izločiti. Če ste pomislili na Miljenka Jergovića, si takoj recite, da on sploh ni Hrvat, ampak Bosanec. Nikola Tesla in Rade Šerbedžija sta Srba, tako kot tudi Severina, Arsen Dedić in Dražen Petrović. Boris Dežulović in Ante Tomić sta preveč duhovita, da bi bila lahko Hrvata. Luka Modrić in Ivan Rakitić pa sta izven nacionalnih kategorij, ker sta Real in Barcelona večja od Hrvaške.

7. Ko imate enkrat pred očmi štiri in pol milijonov neprijaznih natakarjev, je vse kar potrebujete nekaj preprostih in nespornih dejstev. Recimo to, da imajo Hrvati nekaj tisoč kilometrov obale, mi pa samo štirideset. Ali to, da so sodniki na tekmah med RK Celjem in RK Zagrebom v devetdesetih vedno sodili v korist hrvaških prvakov. Ali to, da ima Jasmin Stavros letno sto sedemnajst koncertov v Sloveniji, Tomaž Domicelj pa niti enega na Hrvaškem.

8. Na koncu morate sovraštvo le še pretvoriti v besede in ga zapisati na Facebooku ali Tviterju. Z ubesedenjem čustev le ta utrjujemo in če napišemo Hrvati so gnide ali Hrvati so severni Srbi, bomo to v sebi še močneje začutili. Še več, vaše sovraštvo bodo polajkali in ritvitali digitalni intelektualci, poslanci in ministri, in s tem vašemu sovraštvu dali veljavo, vam pa pomagali, da ga dokončno ponotranjite. Za nameček boste postali še del množice enako mislečih in nikoli več se ne boste počutili osamljenega.

Če ste sledili navodilom, ste pripravljeni na resen boj za arbitražno pravico. Za dostop do odprtega morja ste zmožni bojkotirati cedevito in odlomiti brisalec na golfu karlovških registracij. In četudi na koncu izgubimo Piranski zaliv in pol Primorske, boste vi vsaj vedeli, da južne meje niste predali brez boja.

Plakat koji nije plakat