U neobjavljenu knjigu prepjeva 89 ruskih pjesnika stavio sam šest pjesama Dimitrija Prigova (1940-2007), pjesnika, esejiste i kipara čije prezime na našem jeziku znači Skokov, a duhoviti skokovi mašte i jesu bitan biljeg njegove poezije. Evo jedan:

Milicaner se u sat kasni
Jesenjim parkom šetat krene
I ponad glave pokrivene
Nebo blijedi ko luk uzlazni

I u aleju budućnost svrati
Tako nelažno kad među tim
Ljudima posve razboritim
Njegova dužnost će nestati

Kad neće nužan biti mundir
Ni futrola, ni revolver
Kad postaće braća svi ljudi
I svaki – Milicioner

U mojoj knjizi Špijun iz Priperah možete naći pjesmu Prilog za biografiju nasljednog špijuna Jevrema Brkovića, uz napomenu da je to slobodan prevod pjesme jednog ruskog pjesnika:

Dok u sat kasni, i po tmuši,
Vraćao se iz Udbe parkom,
Ovoj pjesničko-žbirskoj duši
Javila se u svjetlu jarkom

Sjutrašnjica, iz koje stane
Posve nelažni raj da sviti
Kad špijanja će da nestane,
Jer ljudi biće razboriti,

Kad postaće taj zanat hudi
Nepotreban kod vlasti sviju,
Kad braća svi će biti ljudi:
Svak biće špijun.

Ako Batjuškovljevu nenaslovljenu pjesmu Ima uživanja u divljini gore, koja je slobodni prevod 178. i 179. strofe iz IV. pjevanja Bajronovog Čajld-Harolda, danas doživljavamo kao samostalnu, a kritičari su je stavili u mnoge antologije ruske poezije, nema nikakvog razloga da se mojoj pjesmi o Jevremu Brkoviću porekne samostalnost.

Uzgred: sintagma nasljedni špijun pozajmljena je od A. G. Matoša koji je, u jednoj polemici, drao nekoga Nastića, kao ja Jevrema, a obojici naših junaka doušništvo je spadalo u porodičnu tradiciju.

Pjesmu o Jevremu uključio sam i u knjigu Zajebantske pjesme (90 kompjuterskih stranica) koja počinje jednom kratkom pod naslovom Katren nađen u ratnoj bilježnci:

Iako znadem: jesmo svi prašina,
da se dočepam Nogine, milije
bilo bi mi no da u šape Rašina
koža padne mi. Bi, svetog mi Ilije.

Čudna koincidencija: vladika Amfilohije Radović, kolokvijalno Risto Sotona, iza svršetka rata u BiH, Dabića je proglasio Svetim Ilijom. Ali što ne bi kad je SPC beatifikovala Milorada Vukojičića, odmila zvanog pop Maca, a taj nadimak je dobio po macoli, najomiljenijem sredstvu pomoću kojeg je svoje žrtve slao pred lice božje. Pop Maca je zaklao i majku Miše Jankietića, poznatog beogradskog glumca. Ali, to što SPC kaže, mora biti istina pa taman kad bi tice lećele naopačke, kako reče jedan od junaka iz komedije Đetići u parlamentu.

Jezička mašta crnogorskog puka nekad me podsjeti na Borhesa. Koji u knjizi Bestijarij kaže: “Ne zaboravimo ni pticu Gufusa, koji leti naopačke, jer njemu nije važno kamo ide, nego odakle dolazi”.

Ovo je, zapravo, vrlo realistična slika istinskog Montenegrinjca: vikend-četnici, među kojima je bilo i mojkovačkih profesora književnosti, išli su u BiH da se svete za Kosovo, jer su lećeli unatraške, okrenuti ka 1389. godini.

Riječ je o profesorima kakvi su nas, vaktile, gonili da iz Gorskog vijenca napamet učimo stihove kao što je serdar-Jankova izjava: “Kako smrde ove poturice“.

I Novak Kilibarda, profesor književnosti, za vrijeme rata, u Bijelom Polju, gdje muslimana ima nešto manje od polovine, iza govornice je rekao: “Muslimani drukčije mirišu nego mi.”

A ja tvrdim: kad smrde, jer ima i takvih, ne znam koliko, ali ih ima, na primjer Šerbo Rastoder, muslimani smrde uvlas isto kao pravoslavci. Jer mirisi se mijenjaju, smrad je večan, gospodaru, kaže Duško Trifunović. Kilibarda se zaludu naparfimirao “pokajnistvom”: iz njega i dalje bije smrad koji je vječniji u Crnoj Gori nego igdje.

Taj isti Kilibarda, koji je vaktile javno predlagao da se osnuje guslarska akademija u Nikšiću, a kad je bio ministar crnogorske ambasade u Sarajevu i uvlačio se u donje spremište Bošnjacima, svojim jučeranjim žrtvama, na sva zvona je razglašavao da je Gorski vijenac genocidno djelo.

Iz njegovog ugla i jeste: njegovi jurišnici su dolazili u BiH napaljeni njegovim govorima u kojima je replike junaka Gorskog vijenca: “Trijebimo gubu iz torine”, “Udri vraga, ne ostvav’ mu traga” i slično, pretvarao u koljačke lozinke. Danas, kad na njega pomislim, gotovo uvijek se sjetim i tetka-Ljušine kletve: “E, Kilibarda, Kilibarda, na svome se maslu pržio dabogda”.

P.S.

Naslov ovoga zapisa je, kako ste vidjeli, desterački. Jer nitko ne može posve nekažnjeno biti rođen u Crnoj Gori.

Josef da Riva

Prije nego što se spusti u Sarajevo, i lijeno se razlije kotlinom u jedva malo veći potok, Miljacka se načas pokaže kao ozbiljna rijeka. Strm, okomit kanjon, uz koji se kreće tijesan drum, nekadašnja veza s istokom i svijetom sve do Carigrada, djelo je žive, plahovite planinske rječice koja bi se mogla, da je kojim slučajem ne znamo, pretvoriti u neki bosanski Colorado ili barem u Drinu, Taru ili Moraču.

Nakon što je Austrija usjekla trasu uskotračne pruge prema Višegradu, ovaj se kraj otkrio Sarajlijama u svoj njegovoj ljepoti.

Tu se Mošćanica ulijeva u Miljacku.

I tu je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kuću gradio Josef da Riva, Talijan, austrougarski državljanin, koji se u grad doselio odmah po okupaciji, da otvori skladište građevinskog materijala. U to doba nije bilo boljeg biznisa. Svud naokolo se gradilo, nastajalo je ono Sarajevo čiji obrisi i kulise postoje i danas.

Taj osam kilometara dug komad puta prema Kozijoj ćupriji nije imao ime.

Ili mu je ime bilo slabo i lako je nestalo da bi mogao biti nazvan po Talijanu koji se tu doselio i sagradio kuću.

Dariva.

Domaći čovjek ne bi za živu glavu na takvom mjestu, pustom i ukletom, gradio kuću.

Ali ono što je njemu pusto i ukleto, onome tko dođe izdaleka i ne zna za lokalne legende i vjerovanja, raj je na zemlji.

Uskoro je, 1890. ili 1891. Josef da Riva uz kuću podigao i restoran.

U njemu je točio vina dalekih krajeva.

Prokopao je brdo i u brdu prvi vinski podrum u povijesti Sarajeva. Sadio je lozu na obroncima iznad Kozije ćuprije. Nije priznavao sarajevsku zimu.

Na kraju je uredio i izletište na Bentbaši.

Ali sve to nije bilo dosta da se stare Sarajlije prestanu pitati zašto je podigao kuću na tako pustom i ukletom mjestu, daleko od ljudi.

Zaključili su da je Josef da Riva tamo negdje u svojim zavičajima ubio čovjeka, i da je od osvete bježao sve do Sarajeva i do Darive.

U tu sam priču i sam dugo vjerovao.

Ne znam kad sam i kako prestao vjerovati, ali čini mi se da je to bilo nedavno.

Njegov je spomenik neobično uščuvan. Je li razlog tome što je solidno sagrađen i što se zemlja nije pod njim ugibala, ili ga je nakon posljednjeg ukopa u grob – po svoj prilici 1964, kada je ukopan Ivan Ozor, o čijem srodništvu s Josefom da Rivom ne znamo ništa – netko obilazio i održavao?

babuška u podzemnoj čita filipa latinovića
sladoled od vanilije iz robne kuće gum kuglica pet kopejki
cijedi joj se niz poniženu bradu
veliki pozlaćeni samovar iz vremena revolucije
babuška drijema sladoled razgazile gojzerice
ruskog carskog baleta broj tridesetisedam
rastezljiva pljuvačka u kutu usana babuška tiho hrče
crvena ikra zubno meso
listovi raščepljene knjige metu mrvice s dna vagona
maslinasto zeleni šal oko naboranog vrata
steže me taj prikaz svakidašnje bijede
steže me u plućima klaun iz ruskog cirkusa
svojom mi je velikom stražnjicom zajahao grudi
u hotelu peking cigani lete u nebo
boršč se kiseli u porculanskoj zdjeli posutoj azalejama
pod lenjinskim gorama klub jugoslavena
na slici sanjke moj mlađi brat i ja
krznene šubare rumenih obraza
ne volim crni gruzijski žalibože samovara i ale pugačove
sniježi na sokoljnikov park usta od žada ljublju ljublju
noć se vucara u ritmu libertanga bulevarom revolucije
ružičasti klizi kadilak
babuške neće nikagda! zaposjesti tapecirana sjedala
boljšoj teatra iza tame gledaju druga lenjina
balzamirane oči transibirska pruga prevozi stoku
sitnog zuba, boršč s okusom perestrojke
svijet se mijenja na gore
od mrtvih pisaca preferiram one nedavno umrle

Adresa Pantovčak 45, prizemlje, preko puta mene Andrije Maurović, primaliće je 1978. godine.

Primija me u svoju kuću, mene mladoga stripočinjavca. Ferma sam ga prin tega u gradu i zamoli za randevu – ako, ako. Prista je, i sad san tu, u mračnome stančiću koji daje na petrolje i kiselo, zadah samoće i godina. Pokazujen mu svoje prve table stripa “Pučani, plemići, suci” (ovo su neke od tih) šta ga radin u suradnji sa Damiron Šalovin, a on samo vrti glavon.

Pita me – pijen li, jeben li, pušin li.

Na prva dva pitanja odgovoran potvrdno.

Komentira moj strip pa gadi mene i isti. Kopiraš me, kradeš od mene, govori. Ti si još jedan od onih šta se oće ogrebat o mene. Osta sam bez teksta. Ni najmalo pedagoškoga ni bilo u njegoven obraćanju. Još piješ i jebeš, ti si ološ, dodaje. A kad san mu reka kako ne pušin, smirija se pak me isprati ričima, napokon nešto pametno od tebe, mladiću – iako, moram ti to reć, ništa neće biti od tebe.

Ovo je jedini dokaz da su nekada bile nacrtane.

*

*

*

*

Ivan mi je poslao ovaj novinski isječak, njemu ga je poslao Ivica. Tko zna gdje ga je on našao, tko zna zašto je i kako sačuvan. S interesom i pažnjom pročitao sam davni članak. Danas sam više nego dvostruko stariji od onoga kome je posvećen. Na neki način divim se tom mladom čovjeku. Svešta je od njega moglo biti…

1.

Kada mu se majka razbolela od jektike i dopala dispanzera na Hadžetu, Riza je prihvatila hala Naza, koja je stanovala u Ćukovcu.

Tamo, u Ćukovcu, rekla mu je majka, u lijepim starinskim kućama žive pazarski starinci i prviši, potomci aga i begova.

On je tamo drugačiji živalj zatekao.

Od Čavića kuće i Elektrorasa, pa do Stočne pijace (nova autobuska stanica), živi radničke porodice (“Deževa”, “Sloboda”, TK “Raška”) i došljačka bratstva sa Pešteri i Bihora. Od stočne pijace pa naniže, žive gabelji i ostala sirotinja.

Možda je bilo, dole uz jaliju, potomaka aga i begova, ali ih je rijetko ko viđao. Genska im se potka otanjila, napale ih glad i boleštine, pa se kriju i vereme u kućama svojih bivših slugu i čipčija, koji ih hrane rad sadake.

Naza je držala pod kiriju “sobu i mutvače” u jednoj memnoj prizemljuši.

“Nije bilo bašte, ni dvorišta, iskakali smo sa prozora pravo na ulicu. Sirotinjsko lijeglo s mnogo gladne djece i gladnih rođaka. Dovoljno je da se sjetim bilo kojeg člana, pa da mi smjesta po glave osijedi.”

To bi lijeglo pomrlo od gladi da ga nisu spašavale pite – škembićare, koje je mijesila Igbala, Nazina jetrva.

Svake srijede, u pet po podne, Rizo je morao zbog tih pita da silazi do čifutske ćuprije. Odatle su radnici Gradske klanice ručili u rijeku stočne iznutrice-škembad, džigernjake, crijeva. Ta bi škembad – njihovi klobuci – potanjale u jakim strujama, a onda bi, niže, u tihici, izranjala.

U tihici, sa britvama u rukama, čekali su sitni i slabiji. Oni jači prežali su visočije, u brzici i dubljim vodama. Zalazili bi sve do pasa, svadili se i krvili oko krupnijih klobuka. Hvatali su ih čakljama i vukli ih ka obali. Onde bih ih rasparali, istresali izmet i isjekli u komade.

Rizo sprva nije smio da zalazi u maticu. Drhtao bi negdje niže, do pojasa u ledenoj vodi i čekao da se desi čudo i da neko manje škembe promakne očima onih silovina. To se nije dešavalo. Tek bi mu se, i to rijetko, oko nogu obmotalo kakvo crijevo i on ga sakupljao i britvicom s njega loj strugao i kupio.

U ranu će jesen pod ćupriju glad dovesti i Hamea.

Nekoliko dana kvasiće se onde bez ulova. A onda će Hame u Avdovoj pekari naći jednu staru i prostranu jutanu vreću i dovući je na obalu. Izbušiće na njoj povelika okca i provući joj konop kroz krajeve.

I toga će dana Rizo K.  prvi put „cipacijelo škembe“ uhvatiti.

2.

Kad su dognali iznutrice na ćupriju i dole se, “u prvome safu” već tiskala i krvila snažnija fukara, Hame se nije mrdao s obale. Blehnuo je niz brzicu.

– Haj ovamo – rekao je najzad. – Neka čaklje, ne treba ni.

Zašli su u vodu na mjestu gdje se matica otanjila i oni, zagacavši do pojasa, mogli stajati bez napora.

Voda je bila čista kao čelik, ali na nekav čudan način neprozirna i nije se moglo dno vidjeti. Raširili su kanavecu, provjerili kako okca propuštaju vodu.

Rizo je išao na lijevu, dublju stranu (Rizo je visočiji od Hamea) i donji kraj vukao ka dnu, dok mu voda nije došla do ramena. Hame se pljacukao s desne strane. Šljunak im se povlačio ispod nogu, butine kočile, hvatala ih snemoć i mučnina ali kanavecu nisu ispuštali. I onda je udarilo. Tupo kao da je neko u vreću legao.

“Diži!”, viknuo je Hame. Podigli su krajeve iz vode, ali nisu mogli podići sredinu. Vukli su kanavecu polagano ka obali. Kad su zašli u plićak, ulov im se ukazao. Bilo je to veliko, kravlje škembe. Izvukli su ga na obalu.

Odmah su ga rasporili i proprali i zaždili kući bojeći se da ih ne opazi neko od mangaša i otme lovinu.

Docnije će kod Hamea trbušinu i lojne drehice podijeliti na dva jednaka hiseta.

Iste večeri sa Rizovim hisetom Igbala će jufke napuniti.

“Kada pita staše, Igbala je još onako vrelu – sve joj maslo cvrči sa krajeva –  samo spusti među halovine. Ja još nisam ruku ispružio a tepsija gola! Pite nema.”

Tu će večer, ipak, upamtiti po groznici koja će ga uhvatiti.

Čitavu je noć poveo u vatri.

Sjeća se da mu je hala Naza nalivala hašaš, da je pio hašaš i padao u san i nesvese: gacao je, opet, rijeku Rašku čija voda, sada, nije bila neprozirna i ledena, već je bila mlaka i osuta plavim kadom kao šljive u svitanju. Gacao je, tamo, prema drugoj strani. Tamo su bile bašče i vrtovi, pune voća i povrća. Povrće je bilo zlatno, a voće srebrno. On je gacao i gacao. Činilo se da se primiče obali.

U jednoj od bašči (naličnoj Mušovoj), između voćaka, neka se sjena pomjerala. Poznao je majku. Ona mu je, podižući sa naporom ruku, počela mahati.

Rizo je zapinjao iz sve snage da pregaca, matica se nije dala i dno ispod nogu, poput jufke, klizalo se, izmicao.

Majka, tamo, pod krošnjama,  kao da je od maglice, rijedila se, nestajala. Rizo je gledao čas u nju, a čas u maticu koja mu se, uz brujanje, do grla popela. Pokušao je da pomjeri noge, nije bilo nogu, pokušao je da zamahne rukom, nije bilo ruku. Pokušao je da vikne, nije bilo glasa. Tonuo je i svijest mu se, kao tunel, napunila hûkom.

Poslije, kad mu dođe čehre i otvori kapke, opaziće, prvo, jedno grdno lice – raspucalo, mrkožuto, kao da je od johovih kora načinjeno.

Rizo će, ne bez čuda, u to lice zagledati. Pripadalo je krupnoj, sijeroj ženi koju je Naza, Rizova hala, nazivala Salihaginica. I ona je poticala od aga (bila je udovica Salih-age Rasovca). Micala je čini i sihire, salivala stravu, kupila žaluca, pupak savijala.

Rizu je, toga dana, bajanjima i gvozdenim mašicama izvlačila oganj iz damara.

Bajala mu je iznad čela, mašicama čelo doticala, okretala te mašice tri put oko glave i onda ih bacala u lavor na šporetu u kojem je voda tri puta kjučala.

– E, vide l ti, dođe sebet Muša  –  čudila se Naza. –  A da ne bi Muša, jadi naši. Iskopne ni dijete ka grudvica.

Potomke aga i begova Rizo će još jedanput sresti, dvije-tri sedmice nakon ozdravljenja.

Subota je, toplo je i vedro. On ide sa Mušom ka stočnoj pijaci (da za prve lijehe pokupe brabonjaka i konjske balege).

Idu niz puteljak s lijeve strane Raške, zastajkuju ovde onde da gledaju šatke ili da se Mušo pita sa starcima koji uz ivicu puta napasaju krave, vodeći ih na ularu. Starci su sitni i mršavi, a krave su krupne mandovanke.

Kad razminu jednog gnjecavog i podbuhlog starca koji je držao otvorena usta, kao da se zadihao, Mušo će zastati.

– E Vejsele, moj Vejsele…

I onda će nastaviti ćutke. Kad nakupe balegu, kad se vrate i nalože vatru udno bašte da ispeču koji krompir i noge prosuše, Mušo će dodati:  –  Eno, Vejsel. Njegovo je bilo pola Žitnog trga. Imao je, onde, dva žitna dućana, pa ovamo, do Isove kovačnice, jorgandžijsku radnju i sušaru. Pa je imo njive na Hadžetu, pa veliku šumu u Hotkovu….

– Pa šta mu je sa tim bilo?

– A nevera ništa. Zaspo, crnjan, u jednome vaktu, u drugom se probudio. U onome bio pun ko šiše, u ovome, eno, nema ništa.

Zokina mater u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće

Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa

Zato je maramicu ušila
I sakrila u svoju
Zasmrtnu sivu haljinu

Sanjam ga sinoć kako
Zečjoust glođe zvijezde po nebu

Snešen joj u grudni koš

Sveti Mihovil

Koliko prozora gleda na Svetog Mihovila?

I koliko je ljudi iza tih prozora koji barem jednom dnevno pomisle: to je groblje? Pa se malo stresu od jeze ili im mio bude taj mir?

Čovjek se navikava na sliku koju ponovo vidi. I onda je više ne vidi. Tako ni ljudi iza onih prozora odavno više ne vide Svetog Mihovila.

Osim kada im netko dođe u goste, stane kraj prozora, pa kaže: ja lijepa li pogleda!

Tada, samo na trenutak, ponovo vide ono u što gledaju svakoga dana i ne vide ništa.

Na ovom groblju leži tri i pol tisuće ljudi. Tako kažu u Crkvi, a oni bi to najbolje mogli znati, jer je svakog od tih tri i pol tisuće ljudi ispratio barem jedan katolički svećenik. A onda je i tog svećenika na istome Svetom Mihovilu ispraćao drugi svećenik.

U podnevnoj šetnji grobljem ove sam jezike prepoznavao u natpisima na nadgrobnicima: njemački, talijanski, češki, slovenski, latinski i hrvatski.

Čučnuo sam kod ulaza na groblje.

Zatim sam sjeo na popločanu stazu koja vodi prema raspelu, i tako sam sjedeći fotografirao prizor.

U tom je trenutku ulicom iza Isusovih leđa prošao crveni autobus.

U prošlosti je bilo više nakladničkih projekata (historiografskih, leksikografskih, bibliografskih i književnopovijesnih pregleda) koji su istraživali kulturu i pisanu riječ Hrvata Bosne i Hercegovine. Najstariji je onaj fra Filipa Lastrića iz 1776. objavljen u Anconi – “Epitome vetustatum bosnensis provinciae” (“Pregled starina Bosanske provincije”), tiskan u prijevodu u “Veselinu Masleši” tek 1977.). U svesku I. i II. “Bosanskog prijatelja” iz 1850. i 1851. godine nailazimo i na uradak Ivana Franje Jukića. U XIX. stoljeću popise pisanih djela bosanskohercegovačkih franjevaca i drugih prave Jako Matković i Mihael Napotnik, djelomično i Šime Ljubić, a u prvoj polovici XX. stoljeća to čine Hamdija Kreševljaković (“Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni”, Sarajevo, 1912.), Julijan Jelenić (“Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke”, I, Zagreb, 1925.), Safvet-beg Bašagić (“Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci”, Zagreb, 1931.) i Muhamed Hadžijahić (“Hrvatska muslimanska književnost prije 1878.”, Sarajevo, 1938.). U drugoj polovici XX. stoljeća na sličnom zadatku su i Krešimir Georgijević (“Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni”, Zagreb, 1969.), Herta Kuna i skupina autora (“Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija – Starija književnost”, knj. I, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.), Herta Kuna (“Hrestomatija starije bosanske književnosti – Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija”, Svjetlost, 1974.), Veselko Koroman (“Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine”, Život, br.11-12, Sarajevo, 1979.), Ivan Alilović (“Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918”., Zagreb, 1986. i “Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine  između dvaju ratova”, Zagreb, 1989.).

U okviru književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, s atributom bosanskohercegovačka književnost, a pred minuli rat, i u ratu, i s nacionalnom odrednicom, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine do sada je obrađivana u edicijama “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” sarajevskih nakladnika  “Veselin Masleša” i “Svjetlost”.

U prvoj knjizi već spomenute “Bosanskohercegovačke književne hrestomatije – Starija književnost” u svome proslovu Herta Kuna piše o ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, a Petar Pejčinović o bosanskom latinitetu. U poglavlju Srednjovjekovna književnost obrađeni su srednjovjekovni kodeksi, epigrafika, administrativno-pravni spisi, kronike i rodoslovi, a u poglavlju pod naslovom Hrvatska književna tradicija – pisci na narodnom jeziku (Matija Divković, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Lovro Sitović, Filip Lastrić, Jerolim Filipović). Među piscima na latinskom jeziku su: Juraj Dragišić (Dobretić), Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Bakula, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović. Ovo poglavlje ima i svoj pogovor.

U drugoj knjizi “Narodna književnost” iste hrestomatije dr. Hatidža Krnjević, Đenana Buturović i dr. Ljubomir Zuković pišu o lirskim pjesmama, romancama, baladama, epskim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama, zagonetkama i pitalicama. I uvodna riječ i predgovor cjelokupnu narodnu književnost Bosne i Hercegovine razmatraju integralistički, ne raščlanjujući u njoj tradicije koje su je različitošću svoga duha oblikovale na tlu ove zemlje.

U trećoj knjizi Branka Milanovića “Novija književnost” iste hrestomatije nalazimo Ivana Franju Jukića, fra Grgu Martića, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa. Ivan Lovrenović je objavio  “Književnost bosanskih franjevaca – Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti” (Svjetlost, Sarajevo, 1982.), kao i Marko Karamatić: “Bosanski franjevci” (Erasmus naklada, Zagreb,1994.).

U velikom nakladničkom projektu “Svjetlosti” objavljenom 1984/85. “Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga” svoje izbore iz cjelokupnog djela dobili su ovi hrvatski pisci: Ivo Andrić, Novak Simić, Nikola Šop, Vladimir Čerkez, Ilija Jakovljević, Anđelko Vuletić, Ilija Ladin, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Josip Osti, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Ivan Lovrenović, Mile Stojić. Izbori iz djela ovih pisaca popraćeni su proslovima, napomenama i bio-bibliografijama.

U 1984. godini tiskan je separat JLZ za BiH Bosna i Hercegovina, enciklopedija (segment o književnosti naroda BiH), a u 1990. Veselko Koroman objavljuje antologiju (“Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Forum, br.1-2, Zagreb.). Anto Slavko Kovačić 1991. u “Svjetlosti” objavljuje “Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene (prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture)”, iste godine Mile Stojić antologiju “Hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća”, a Josip Lešić dvotomnu “Istoriju dramske književnosti Bosne I Hercegovine”, Zdenko Lešić dvotomnu “Pripovjedačku Bosnu”, u čijim je dvjema knjigama oko 200 stranica teksta posvećeno hrvatskoj pripovjedačkoj tradiciji u Bosni i Hercegovini od početaka do 1918. godine, dok Ljubica Tomić Kovač objavljuje knjigu “Poezija Bosne I Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave”.

Nakon toga Veselko Koroman je autor antologija “Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas” (Mostar, Split, Međugorje, 1995.) i “Hrvatsko pjesništvo Bosne I Hercegovine od Lovre Sitovića do danas” (Split, Mostar, Međugorje, 1996.).

Ranije, izvan Bosne i Hercegovine, u nakladničkom projektu “Pet stoljeća hrvatske književnosti” Matice hrvatske našlo je mjesta i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, kao i u “Povijesti hrvatske književnosti” Ive Frangeša iz 1987. i Dubravka Jelčića iz 1997.

Smatrajući sve navedene projekte znanstvenom predradnjom za ovaj, pionirski, u “Hrvatskoj misli” broj 5 za 1997. godinu, u najgrubljim naznakama, objavio sam prijedlog edicije “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”.[1] Namjera mi je bila, prije svega, skrenuti pozornost na krucijalne vrijednosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje u ovoj zemlji, nažalost, u izdavačkom smislu, nisu niti istražene, niti objedinjene niti kritički valorizirane pod atributom nacionalne književnosti. Želio sam tako, zapravo, javno kazati da se okrenemo izvorima na kojima su naša duhovna uporišta najizrazitija i najčvršća, i s kojima smo se u ovoj zemlji, napokon, uspjeli i održati kao narod. Tri godine kasnije u istome časopisu (broj 14/2000.) objavio sam prvu verziju “Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas”, a 2001. i knjigu s istim naslovom.

Kakvoga smisla imaju ovakvi nacionalni projekti na početku dvadeset prvog stoljeća, i to u oblasti književnog stvaralaštva, u oblasti koja je najosjetljivija, u zemlji koja je višenacionalna? Ovakvim projektima, po meni, samo učvršćujemo multinacionalnost i multikulturalnost Bosne I Hercegovine. Njegujemo njezine različitosti s kojima se dosad održavala u vremenu, spremni da razlike imenujemo i ističemo, a ne prešućujemo i zatiremo. Da upravo na njima gradimo kvalitetu zajedničkog života, a ne na njihovoj ignoranciji, u kojoj se uvijek plodilo zlo, a ne dobro. U oblasti književnosti koja se od prvih pisanih spomenika do danas razvijala u Bosni I Hercegovini ignorancija nam nije potrebna, jer se njome iskazuje nerazumijevanje ukupnosti njezina bića, ali i bića same književnosti. Dvojbe o tome postoji li u Bosni i Hercegovini, zapravo, jedna književnost ili tri uistinu su prevladane. Pregazilo ih je vrijeme u kojemu se Bosna I Hercegovina, kao društveno-politička zajednica, na početku dvadeset prvog stoljeća, nanovo ustrojava i koje zahtijeva da se svemu što je u njoj izvorno dade pravo ime, kako bi se u trećem mileniju živjelo sa što manje polovičnih, neodrživih rješenja.

Ako je temeljna odrednica jedne književnosti jezik kojim je pisana, a jest, onda su sve dvojbe o postojanju hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao zasebne u korpusu matične književnosti, unaprijed lažne. Tako je i sa srpskom i bošnjačkom književnošću, dakako.

Hrvatskim su jezikom, kao i bosanskim i srpskim, ovdje napisana značajna djela, ali, nažalost, čak se i danas dvoji kojim to književnostima ona u ovoj zemlji sada pripadaju. Nacionalnim ili integralnoj? Te dvojbe egzistiraju čak i u vremenu službene uporabe triju jezika u ovoj zemlji (bosanskog, hrvatskog i srpskog), čime je sve zadano, ali i definirano. Pravedno i po slovu povijesti i po slovu struke, može se reći i čista srca i bistra uma. Zašto te razlike ukidati ako su njezina posebnost, od temelja do krova, otkad se održava kao zajednica narodā, u kojoj, istina, i nije baš lako sve imenovati, ali u kojoj je jedino kristalno jasno baš to, kada se i u civiliziranijim društvima posve naravno ispred svakog stvaralačkog sadržaja bez ikakvog sustezanja dodaje nacionalni atribut?

Oko samoga imena književnosti u Bosni i Hercegovini, prisjetimo se i toga u ovoj

prigodi, vodile su se žustre rasprave i u vrijeme totalitarnog sustava u ovoj zemlji, i svele su se, na koncu, samo na jedno od nekoliko mogućih – književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, kao najpravednije. Raščlanimo li ponovno sve supstance toga imena uvjerit ćemo se da je i u njegovoj jezgri nacionalno i da se nacionalno podrazumijeva i u njegovoj integralnosti, kao nešto sasvim naravno. Iako ga integralnost nastoji prešutjeti, ne može ga sasvim izbrisati niti iz jednog nazivlja skrojena više po mjeri političkih potreba te države, nego li po mjeri njezina neotuđivog duha od jezika kojim je pisana i naroda koji tim jezikom govori. Na kakvo god mi ime, dakle, integralnost primarno kompozitne književnosti sveli (bosanska, bosanskohercegovačka ili književnost naroda Bosne i Hercegovine, svejedno), bit ostaje ista: to je književnost jezikā kojima je napisana i narodā koji njima govore.

U svim dosad načinjenim raznoraznim pregledima, antologijama, povijesnim sintezama, izdavačkim projektima, objavljenim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najlošije su prolazili autori hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. (To se, na primjer, u Zagrebu, „gradu svih Hrvata“, događa i danas?!) Njezina ukupnost u ovoj zemlji nije poštovana, a na njezine autore primjenjivani su najrigorozniji kriteriji. Njezino nacionalno ime je izbjegavano i u sintezama koje su njezine vrijednosti sagledavale od vremena nacionalne samoidentifikacije (druga polovica XIX. stoljeća), sve do danas. Iz starijih razdoblja uziman je tek po koji pisac, i to je sve. Nije izučavan kontinuitet te književnosti, niti njezin jezik, niti samosvojnost njezina duha, vitalnost njezinih ideja, njezina žanrovska raznorodnost, tipološka razvedenost, stilistička raznovrsnost, estetska izgrađenost, njezina okrenutost prema novom i gotovo stalna veza s pokretima u europskoj književnosti. U tom smislu, nažalost, do danas nije uvezana ni s matičnom književnošću, čiji je integralni dio, jer je pisana istim jezikom i jer pripada jednome narodu. Nasuprot svemu tome, čemu ne znam odrediti pravo ime, ta književnost se razvijala od srednjovjekovlja do danas. Ona u Bosni i Hercegovini ima svoje kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, testamente, kronike, rodoslove, legende, životopise. Ima svoju narodnu književnost (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice). Ima svoje pisce propovijedi, ljetopisa, zapamćenja, putopisa na narodnom i latinskom jeziku. Ima svoju noviju književnost (poeziju, prozu, esej, kritiku) i ima svoju književnost XX. stoljeća, u svim žanrovima, uvažene autore među kojima je i jedan nobelovac (Andrić). Sve su to odrednice u korist njezina nacionalnog identiteta, usprkos svemu! Edicija ih sagledava u svim povijesnim fazama, i na svim razinama stvaralačke ostvarenosti, kritički dakako, i to prema kronološkom principu.

Edicija, dakle, prikazuje sve vrste književnoga iskaza iz starijega razdoblja, iz razdoblja novije i suvremene književnosti. U njoj će se naći sve vrijednosti hrvatske književnosti Bosne i  Hercegovine, od Humačke ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom,  latinicom).

Apsolutni estetski kriterij nije mogao biti primijenjen niti u izboru autora niti u izboru

djela za ovu ediciju koja prvi put javnosti predstavlja cjelinu nacionalne književnosti. Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti u BiH, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost BiH autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom nastojalo ostvariti cjelovitu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća. Od  fra Bartola Alvernskog rođena oko 1333. godine do najmlađih Josipa Mlakića (rođena 1964.), Miljenka Jergovića (rođena 1966.), Ivice Đikića i Igora Štiksa (1977.).

U ediciju su uvršteni hrvatski književnici rodom iz BiH, kao i oni koji su rođeni izvan nje a u njoj su živjeli i stvarali. U ediciju su uvršteni samo autori s književnim ostvarenjima (pjesnici, romanopisci, pripovjedači, esejisti, književni kritičari, putopisci, dramski pisci, pisci za djecu, ljetopisci, memoaristi, autori književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo oni koji su svoja djela tiskali u knjigama već i oni koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici.

Nakon ove edicije bit će mnogo lakše pisati povijest hrvatske književnosti Bosne i

Hercegovine. Kada svi narodi ove zemlje realiziraju slične projekte, a prvi su ovaj posao započeli Bošnjaci, još u ratu, bit će mnogo lakše pisati i povijest bosanskohercegovačke književnosti. Kroz periodizaciju po pokretima (humanizam, renesansa, reformacija, protureformacija, barok, romantizam, predrealizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, moderni objektivizam I socijalna književnost, druga moderna i postmoderna, na primjer) bit će lakše napisati takve sinteze nacionalnih književnosti, a onda iz njih odabrati ono što je najreprezentativnije za zemlju Bosnu i Hercegovinu.

Utemeljitelj i nakladnik edicije, Matica hrvatska u Sarajevu, više je godina tražila materijalna sredstva za njezinu realizaciju. Projekt edicije Uređivačko vijeće je pripremalo od 1997. do 1999. godine, a početna sredstva za njegovu realizaciju nakladnik je dobio tek 2004. godine od Fondacije za nakladništvo FBiH, zatim i od Ministarstva kulture Republike Hrvatske. (U 2012., 2014., 2015. i 2016. godini, nažalost, Ministarstvo kulture RH, odnosno Središnji državni ured za Hrvate izvan RH na svojim natječajima nije odobravalo sredstva za tisak novih knjiga edicije?!)

Priređivači do sada tiskanih knjiga su naši uvaženi književni povjesničari, jezikoslovci, književni teoretičari i kritičari. Tako će biti i ubuduće.

Sve naslovnice edicije bit će ilustrirane djelima hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine

Koji su u ovoj zemlji djelovali u različitim razdobljima usporedno sa svojim suvremenicima književnicima. Edicija će na ovaj način, eto, predstaviti i stotinu najpoznatijih hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine.

Zaključak

Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, dakle, valorizira pisanu kulturu i književno stvaralaštvo Hrvata Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas. Čini to od razdoblja srednjevjekovnih pisanih spomenika kulture (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, testamenti, kronike, rodoslovi, legende, životopisi: hrvatska srednjovjekovna proza) i razdoblja narodne književnosti (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice), do latiniteta, koje započinje u XIV. stoljeću s fra Bartolom Alvernskim (okolica Alverne, Italija, oko 1333.- Cetina kod Vrlike, 1444.) a nastavlja s fra Jurajem Dragišićem Dobretićem, rođenim u Srebrenici oko 1448. godine (Barleta, Italija, 1520.) i proteže se na pisanu riječ bosanskih franjevaca Bosne Srebrene na narodnom, hrvatskom jeziku, razvijenom u XVII. stoljeću s fra Matijom Divkovićem i prihvaćenom i od autora katehetskih, nabožnih, teoloških, historiografskih i filozofskih tekstova poput onih fra Ivana Bandulavića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića i drugih. Taj se pokret, znamo, završava u XIX. stoljeću s autorima fra Ivanom Franjom Jukićem, fra Grgom Martićem, fra Petrom Bakulom, fra Antom Kneževićem, fra Martinom Nedićem.

Najbogatije i najznačnije razdoblje u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga je razdoblje novije i suvremene hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine u kojemu su ostvarena najzrelija i najreprezentativnija djela istaknutih autora među kojima je najistaknutiji i jedan nobelovac (Ivo Andrić). Njemu su u ovome projektu pripale četiri knjige.

Za hrvatski narod u BiH ovaj nakladnički projekt ima kapitalno značenje, jer, uz ostalo, prikazuje i razvoj njegova jezika i pisane riječi uopće, od Humačke ploče, najstarijeg pisanog spomenika u BiH (X.-XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom), a prvi puta i kontinuitet ove vrste njegova stvaralaštva. Do sada je u ediciji objavljeno 38 knjiga.

(1) Tekst prospekta (vodiča) edicije (uvršteni pisci i struktura knjiga u njoj) koji će biti objavljen i kao predgovor drugoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas prema kojemu je edicija i profilirana kao izdavački projekt.

[1] U toj prvoj verziji edicije Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas bio je na poziciji 100. knjige, ispred njega je na 99. mjestu bila Povijest hrvatske književnosti u BiH (Hrvatska misao broj 5 za 1997., stranica 30). Da nije Josip Baotić predložio na Uređivačkom vijeću da se moj Leksikon, prema kojemu smo profilirali knjige edicije, objavi kao njezina prva pilot knjiga, što su jednoglasno prihvatili svi članovi ovog stručnog tijela, on bi u ovom projektu i ostao kao njegova posljednja 100. knjiga. U razdoblju od 1999. do 2001. godine Uređivačko vijeće edicije utvrđivalo je strukturu knjiga u njoj u ovome sastavu: prof. dr. Josip Baotić, prof. dr. Marko Dragić, filmski i tv redatelj Vlatko Filipović, prof. dr. Marko Karamatić, akademik i književnik Veselko Koroman, prof. dr. Luka Markešić, književnik Mirko Marjanović, književnik i scenograf Radovan Marušić, prof. dr. Šimun Musa, književnik Mile Pešorda, književnik Krešimir Šego, prof. dr. Franjo Topić. U tome razdoblju ta je struktura knjiga u ediciji, nastala na temeljima prvoga izdanja Leksikona hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas, objavljena u njezinome prospektu 2001. godine s potpisima svih navedenih članova Uređivačkog vijeća. Od 2006. godine, kada je HKD Napredak prestao biti sunakladnik ovoga projekta, Uređivačko vijeće je napustio prof. dr. Franjo Topić; od 2007. u Uređivačkom vijeću nije Mile Pešorda, od 2008. smrt je iz njega udaljila Radovana Marušića, a od 2014. u novi sastav nisu ušli Marko Dragić, Vlatko Filipović, Luka Markešić i Šimun Musa. Na sjednici Predsjedništva Matice hrvatske u Sarajevu održanoj 8. svibnja 2014. imenovano je novo Uređivačko vijeće edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, doc. dr. Iva Beljan, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, akademik i književnik Veselko Koroman, član, književnik Ivan Lovrenović, član, književnik Mirko Marjanović, glavni urednik, prof. dr. Perina Meić, član, književnik Krešimir Šego, član. Devetog prosinca 2014. godine iznenada je umro književnik Krešimir Šego, od 2015. godine u Uređivačkom vijeću nisu članovi doc. dr. Iva Beljan, prof. dr. Perina Meić i akademik Veselko Koroman. Od 2016. godine Uređivačko nastavilo je rad u sastavu: prof. dr. Josip Baotić, član, prof. dr. Marko Karamatić, zamjenik glavnog urednika, književnik Ivan Lovrenović, član, i književnik Mirko Marjanović, glavni urednik. Ovome sastavu predložio sam da se iz edicije kao prva pilot knjiga izostavi moj Leksikon, te da se Srednjovjekovnoj prozi (kodeksi, zbornici, epigrafika, povelje, darovnice, oporuke, kronike, rodoslovi, legende, životopisi), koja je do tada u ediciji imala dvije knjige, oduzme jedna knjiga, oduzeta knjiga dodijeli Matiji Divkoviću (1563.-1631.) za izbor iz njegova djela, te da se treća knjiga u ediciji dodijeli Ivanu Frani Jukiću za izbor iz njegova djela. (Uređivačko vijeće u spomenutom sastavu ovaj je moj prijedlog odmah usvojilo.) Predložio sam i novu strukturu knjiga edicije za uvrštene pisce: da se poveća broj knjiga autorima čiji su se opusi u prethodnom razdoblju razvijali (Jergović, Lovrenović, Stojić, Ivanković, Marjanović, Mlakić), da se iz edicije isključe uvršteni autori čiji se opusi nisu razvijali u razdoblju realizacije edicije i zadrže u Leksikonu, te da se kritičari, povjesničari književnosti i esejisti zadrže u jednoj knjizi edicije (antologiji), a na jednak način i pisci za djecu. (Ovaj moj prijedlog još nije usvojen.)