Sljedeći članak objavio sam u Nedjeljnoj Dalmaciji, na dan 19. svibnja 1991. Tih dana govorilo se da Delibašić nije dobro, da je bolestan. Bez Interneta, koji još dugo neće postojati i bez dokumentacije, onako iz glave i po sjećanju svojim sam riječima ispričao njegovu karijeru. Previše je tu djetinjih impresija i opisa, ali i onog danas mi tako iritantnog objašnjavanja svijetu kakvi su to Bosanci ljudi. Ako mi se išta razbilo o glavu, onda je to bila upravo ta generalizacija “bosanskog duha”, te proizvođenje bosanskih tipova i tipologija, što je u ono vrijeme dobro prolazilo i dobro se čitalo u drugim dijelovima Jugoslavije, a ni samim Bosancima nije bilo mrsko da budu tako preformatirani u legendarne junake i likove.

Jezik kojim sam pisao bio je malo drukčiji nego danas, kada zbog nečega insistiram na tački i tačnosti, a tada sam pristajamo uz točku, jer se to smatralo točnim. S deklinacijom Kinđe-Kinđeta imao sam problem kod splitskih urednika i lektora. Oni su zbog nečega insistirali na Kinđe- Kinđi. I poispravljali su u tekstu ono što su smatrali potrebnim. Ali sve drugo je kako sam i napisao.

Danas ne bih napisao ovakvu priču. Sviđa mi se samo prvi odlomak – mislim da je i dalje jako dobar, i ono prepričavanje staroga televizijskog spota s Delibašićem. Zaboravio sam kako je to bilo, a sad mi je izašao pred oči.

Poslije ću napisati još nekoliko članaka o Delibašiću. Jedan za vrijeme opsade i jedan nekrolog… Tokom rata (u vrijeme ovog članka pisao sam – tijekom) malo smo se i družili, razgovarali ili šutjeli u društvu. Bila je zima 1992. na 1993, sipale su mine i granate oko pansiona Monique. Različitim su nam kalibrima čestitali novu godinu, koju smo zajedno dočekivali. Taj doček s Mirzom Delibašićem i još nekim ljudima kojih odavno više nema jedan mi je od ljepših u životu. Danas posve nestvaran, kao i toliko toga drugog.

Iako mi se sadržaj priče, uglavnom, ne sviđa, prija mi ritam rečenica. Mislim da je bio dobar i da ni danas ne pišem bitno drukčije. Osim što sam tad bio mlad pa sam mnogo koristio tačku-zarez kao interpunkciju. Danas puno lakše udaram tačke. 

Takvu scenu često ste viđali na oproštajima asova: zadrigli i prerano ostarjeli majstor ide u svoj posljednji napad, oproštajna je utakmica i protivnički igrači mu se, kako je već red, namjerno razmiču, ali on kada već dolazi pod koš, umjesto da loptu elegantno položi vraća je do svog centra Ratka Radovanovića. Što je ovaj s njom uradio, e to je već otišlo u zaborav, ali je ostalo upamćeno da Mirza Delibašić na svojoj oproštajnoj utakmici nije htio dati počasni koš. Otišao je, a da nijednom nije probacio loptu kroz mrežicu; bio je već suviše bolestan da to čini umijećem, a darove iz samilosti ili poštovanja nije primao. Tako je stavio sasvim logičnu točku na karijeru u kojoj ni jedan jedini promašaj, ni jedna životna greška nisu nadomještani sa strane. U toj priči, kao i u svim drugim velikim gubitničkim pričama, porazi su znali biti veći od pobjede. Ili su se takvima činili samo stotinama tisuća onih koji su se Delibašiću divili iz publike. No, košarka se ionako mjeri najprije po njihovom doživljaju.

Pojava Mirze Delibašića u vrhunskoj košarci poklapa se s ekspanzijom ovoga sporta u Bosni i Hercegovini, koja je simbolički počela lokalnim duelom Mlade Bosne i Željezničara, što je odlučivao o ulasku u prvu ligu, a isto tako simbolički je okončana 1979. u Grenobleu kada je Bosna postala prvakom Europe. U vrijeme okršaja sa Željom Delibašić je, još uvijek, igrao tenis u rodnoj Tuzli i nije razmišljao o velikoj karijeri, dok je za vrijeme slavlja u Francuskoj već bio najveći košarkaš, a možda i sportaš, kojeg je Bosna ikad imala. Sve se to desilo u rasponu koji vremenski nije obuhvaćao ni čitavo desetljeće; bio je to nevjerojatan individualni i klupski uzlet koji se, kao ni sve druge nevjerojatne stvari, vjerojatno nikada neće ponoviti.

Kažu, a priča je opet ilustrativna, da je i sama Kinđina karijera počela netipično. Netko ga je, naime, uvrijedio, nešto mu dobacio ili tomu slično, dok je igrao presudni teniski meč i on je zauvijek odbacio reket i otišao u Sarajevo igrati košarku. Neke stvari su tu sigurno preuveličane, zaboravljeni su, možda, neki vremenski omjeri, ali je sasvim sigurno da je njegova karijera započela na, za jugoslavenske prilike, neobičan način. Došao je u klub u kojemu je još uvijek bilo i onih veterana koji su pamtili trećeligaška natjecanja, ali i mlađih, Kinđinih vršnjaka, kojima se već negdje u glavi gnijezdila priča o Grenobleu. U takvom timu nije prelazio put od mladog i perspektivnog, vječne rezerve, pa do povremenog prvotimca koji na koncu postaje as. Navijačima se danas nekako čini da ne pamte početnička zapinjanja Mirze Delibašića. Od samog početka on je tu bio najbolji.

Delibašić je imao savršeno urođeni osjećaj za vladanje loptom, koji danas, istina je, gledamo svakog tjedna na prijenosima NBA lige, ali koji je na terenima tek izgrađene Skenderije tih ranih sedamdesetih bio uzrokom pravih delirija. Delibašić je loptom činio sve ono što su tada još neiskusni gledatelji mogli zamisliti u svojim glavama; da se bude veći, da se bude bolji, da se protivnik ostavi, ako je to moguće, sto vrsta iza sebe. U Sarajevu nikada nije bilo dovoljno, to je Mirza shvatio od početka, samo pobijediti: taj grad je zahtijevao da se pobjeda tri puta ponovi. Golovi koje je sarajevska publika najviše voljela padali su tako što bi Sušić izdriblao svu jedanaestoricu protivničkih igrača, došao na gol-liniju i pored ležećeg golmana blago ćušnuo loptu; koševi koje su zahtijevali od Delibašića morali su uslijediti nekom košarkaškom “pasjaluku” koji je trebao potvrditi nemoć protivnika. Omiljena finta, koju nitko nikada nije pročitao, bio je takozvani roling sa šutom. Protivnik bi pošao na jednu stranu, Kinđe na drugu, a lopta u koš. Stvar bi se obično odigravala kod aut-linije, a kako još uvijek nisu postojale trice, jedino je umjetnički dojam publike svjedočio da je učinjeno baš nešto izuzetno. Ti rolinzi ostat će konstantom Delibašićeve karijere, ponavljat će ih sve do početka osamdesetih i posljednjih utakmica za madridski Real kao neku vrstu simboličkog izraza igračke superiornosti. Kao kakav junak francuskog filmskog “crnog vala”, on je imao neprestanu potrebu da dokazuje da je velik, ne važući značenje utakmice, ne padajući u kraljevske depresije, ne ponašajući se kao zvijezda; Delibašić je jednako sjajno igrao i protiv valjevskog Metalca i protiv Makabija. Katkad je ta njegova pravocrtna ideologija najvećeg i najboljeg znala dobiti i pomalo groteskne razmjere, no vrijeme koje je rekapituliralo jednu karijeru dalo mu je na neki način za pravo. Barem po tome što se u Kinđinoj odluci (ali i predispoziciji) da bude veliki čitalo i svo njegovo gubitništvo.

I pored toga što je sedamdestih godina harao jugoslavenskim košarkaškim terenima i što je u mnogim anketama proglašavan najboljim domaćim bekom Delibašić u reprezentaciji nije postizao isto. Obično je malo igrao, o čemu se govorilo još od Olimpijade u Montrealu 1976, a i kad bi zaigrao, to nije bilo to. Razlog je bio u tome što je Kićanović zajedno sa Slavnićem činio najveći bekovski par koji je Europa zapamtila. Tu za Mirzu Delibašića nije bilo mjesta, pa se u reprezentaciji nikada nije odmakao dalje od nadomještanja ove dvojice. A svaki će vam Bosnin navijač i danas nabrojiti tisuću prigoda u kojima je dokazao da je veći od njih, i nećete mu baš moći zamjeriti pristranost.

A da će se Delibašić ipak izvući iz sjene najboljega bekovskog para u Europi obećavano je neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Manili 1978. Tada je bio na vrhuncu karijere, utreniran, jak, samopouzdan i razorno točan. To se još, da sreća bude veća, poklopilo s lošom Mokinom i Kićinom sezonom, pa nije bilo nikakve sumnje da će Delibašić napokon i u Jugoslaviji biti ono što je u Bosni. Najbolji, najtočniji, najveći. Međutim, savršeno u skladu s tokom njegove karijere, Delibašića neposredno pred Manilu počinje mučiti nekakva čudna ozljeda lumbalnog živca zbog koje je rukovodstvo reprezentacije angažiralo i nekakvog Kineza koji je bio zadužen ozdraviti Mirzu. To mu je u tijeku prvenstva nekako i uspijevalo, ali je Delibašiću na koncu pobjeglo samopouzdanje; na nekim uvodnim utakmicama znao je zgromiti protivnike, ali u presudnim je opet bio negdje iza. A sve mu je zapravo trebalo ići u prilog, uključujući i prisutnost drugog velikog gubitnika domaće košarke Petera Vilfana, s kojim je tog prvenstva odigrao i nekoliko desetaka minuta. Bio je to bekovski dvojac potpuno netipičan: dva velika talenta koja su često išla i protiv sebe i protiv okolnosti. Međutim, njihov susret i zajednička igra ostat će zauvijek marginalni, tek kao kuriozitet.

Koliko je Aco Nikolić, naš veliki košarkaški stručnjak, vjerovao Delibašiću, potvrđuje i činjenica da mu je povjerio posljednji šut u regularnom toku finalne utakmice protiv Sovjeta. Delibašić se elegantno izdvojio na lijevu stranu, fintirao jednog igrača, skočio i – promašio cijeli koš. Kasnije se pričalo da je u tom trenutku osjetio jaku bol u leđima, međutim, pažljivom gledatelju ipak je ostao drugi utisak. Naime, Mirzi na njegov skok nije odgovorio Sergej Belov, njegov uporni čuvar, već je jednostavno ostao stajati ispred njega. Delibašić s tim nije računao, ostao je iznenađen “visjeti” u zraku i nije pogodio. Rus ga je pobijedio s jedinom stvari koju je protiv Mirze imao u tom trenutku – psihologijom. Jer da je skočio, desetak centimetara niži od našeg igrača, teško bi ga mogao dokučiti, a mogu se kladiti da bi tada Delibašić pogodio. U produžecima ga više nije bilo, tako da je definitivno propala prilika da Delibašić pređe taj jedan korak koji ga je dijelio od najvećeg košarkaša kojeg je Bosna imala do čovjeka po kojemu će se pamtiti jugoslavenska reprezentacija u Manili.

Za razliku od npr. Petera Vilfana, koji je po darovitosti možda bio blizu Delibašiću, Bosnin as nije bio hirovit igrač. Miran u igri, nesklon bilo kakvim nekošarkaškim sukobima, odmjeren i pravi starinski sportist Delibašić je među sportskim gubitnicima bio posve atipičan slučaj. Naime, neprestano je čovjek imao dojam da mu okolnosti nisu išle na ruku, a da je on uvijek činio sve da ih pobijedi. Tu se, opet, neodoljivo rađaju paralele s nekim junacima iz fikcije, Bogartom u Casablanci, recimo, koji je izgubio samo jedan meč, a to je onaj sa sudbinom.

Kada je okončao karijeru, Delibašić je bio u godinama koje danas ima Dražen Petrović, dakle igrač u punom naponu snage. Upravo je bio došao u Real, tamo odigrao desetak jako važnih utakmica, blistao po naslovnim stranicama, svi su govorili o njegovom basnoslovnom transferu, i odjednom – sve je puklo. Doživio je lakši moždani udar, dovoljno jak da više nikad ne zaigra. Iz Španjolske su ga ispratili sa svim pohvalama i počastima, ne zaboravljajući doći ni na oproštajnu utakmicu. Onu na kojoj Kinđe nije htio dati koš.

Tek nakon Delibašićeva oproštaja počelo se govoriti o njegovu poročnom životu, o kockanju, alkoholu i svemu onom što se uz sport baš i nije moglo vezivati. Nađeni su i razlozi bolesti, ali nikada se o njima nije govorilo sa zluradošću; naime, koliko god Mirza padao sa onu stranu sportske karijere, nije bilo ljudi među Bosancima koji će ga osporavati. Po svojim uspjesima on je za njih bio i ostao veliki, a u padovima – baksuz. Da je u svemu bilo njegove krivnje, to nitko neće dopustiti.

S prelaženjem priče o Delibašiću u mit o sjajnoj i slavnoj prošlosti započeo je i pad bosanskohercegovačke košarke u prosječnost. Njemu je Mirza svjedočio i kao direktor kluba i kao član uprave, a jedno vrijeme čak i kao trener. Za to vrijeme kroz Sarajevo su na putu k slavi proputovali Paspalj, Divac, Savić, a da košarkaški funkcionari u Bosni ne pokažu interesa za njih. Stasali su prosječni i nedorečeni igrači, nedokazani talenti, potkupljivi i razmaženi (poput Danilovića), koji su Bosnu doveli u red prosječnih ligaških ekipa. Neki govore da u tome ima i Mirzine krivnje. Priča se, naime, da je baš on bio taj koji nije bio zadovoljan Savićem i kojemu je Paspalj pobjegao ispred nosa, ali izgleda ipak da se i u ovom slučaju velika krivica pokušava prebaciti na velikog čovjeka. Koji je u košarci, i to je istina, najbolje znao biti – igrač. Funkcionare i trenere trebalo je tražiti među drugima.

S vremena na vrijeme reaktualizira se i priča o Mirzinoj bolesti, s vremena na vrijeme zapada u krize iz kojih uvijek jedva izvuče živu glavu. Onda mu se Sarajlije raduju kao ponovo rođenom čovjeku. U tom odnosu ima nešto od najbanalnije patetike američkih filmskih limunada, ali samo ako ne shvatite da je i to neka vrsta poklonjenja veličini kakvih je Bosna imala malo. Delibašić je naime za Bosance bio izuzetak od pravila da iz Bosne i Hercegovine moraš otići negdje drugdje da bi postao velik; ostajući on je za njih dodatno potvrdio svoju veličinu. U krajnjem ishodu ona je možda ispunjena tugom, sličnom onoj ostarjelog Muhameda Alija, ali takva tuga je karakteristična za današnju Bosnu i Hercegovinu, i općenito za doživljaj ove zemlje o čijoj se veličini uvijek govori – iz prošlog vremena.

O Mirzi Delibašiću je u jednoj emisiji iz kulture snimljen i televizijski spot: Gledamo dječaka koji uz neku strmu sarajevsku ulicu vodi košarkašku loptu. Onda pred njega izlazi Mirza i dječak zadivljen ispušta loptu koja se počinje kotrljati nizbrdo. Ta lopta se do dana današnjeg nije zaustavila do dna, kako vele, ima još, a Mirza je, kako se priča, ovih dana rekao da je od svega ipak najvažnije biti živ. Živa legenda.

U prilog mitu ide i činjenica da je aktualni vođa bosanskohercegovačkih Hrvata i član Predsjedništva ove republike Stjepan Kljuić svoj posljednji objavljeni novinski tekst kao profesionalni novinar posvetio baš Delibašiću. Bila je to jedna fina patetična storija pod naslovom: “Ne daj se Mirza!” U njoj se jedan čovjek divio drugom čovjeku. Kladim se da je isto divljenje ostalo i nakon što je Kljuić nominalno postao važniji od Kinđe. Jer i ono je, da zloupotrijebim termin Muhameda Filipovića, izraz bosanskog duha. Divljenje nekomu tko nije imao potrebe davati počasne koševe.

Dva sarajevska dana, putopis (peti dio)

Petrakijina ulica nekad se zvala Nikole Tesle, ali to ime nikad nije zaživjelo, a ni ulica nije tako položena da bi je se često po imenu zvalo. Jedino što je tu postojalo, u tih dvjestotinjak koraka od Muzičke akademije do Olimpijskog muzeja i onih nekoliko vila preko puta restorana Lovac, meni najljepših u cijelom Sarajevu, bila je pekara kod Jerlagića, u kojoj su se godinama u kasna noćna doba kupovale kifle. Pa se onda i Teslina ulica orijentirala prema Jerlagićevoj pekari, i govorilo bi se, ako se ulica već morala spomenuti, da je nešto s lijeve ili je s desne strane, preko puta ili vizavi (vis a vis) pekare kod Jerlagića. Samo su stare žene, među njima i Nona, govorile Petrakijina ulica, a pekaru su zvale samo pekara, kao da ih se Jerlagić nije ticao, kao da je i on još jedna od novotarija u imenovanjima i preimenovanjima ovoga vazda višeimenoga grada.

Kadikad bih se, u ona vremena, penjao Petrakijinom kada bih se vraćao iz škole ili iz grada i kad mi se ne bi išlo uz Dalmatinsku, ali mi ta ulica nikada nije bila važna – osim Jerlagića pekare i onih vila koje su mi dolazile u san. Nakon rata, kada se na sve strane već išlo taksijem, često bih se provezao uz Hamam bar, današnju zadužbinu Adila Zulfikarpašića, pa pokraj akademije naglo ulijevo, i uz Petrakijinu, prema Banjskom brijegu, Mejtašu i Sepetarevcu. Taj mi se doživljaj utisnuo upravo zbog toga naglog skretanja ulijevo i naslijepo, jer mi se svaki put učini da će auto u kojem se vozim pregaziti mačku ili pješaka.

Nekoliko sati pred odlazak, u završnoj šetnji gradom, krećemo uz Petrakijinu, dvadesetak koraka od akademije, do trgovine čajevima Franz und Sophie. To mjesto mi je prije nekoliko mjeseci Ivan spomenuo, kaže otvorilo se nakon što si ti prestao dolaziti, tu kupuje crni čaj za ujutro. Čaj za progledati. Ali nije do čaja, kaže, nego je mjesto kakvoga nigdje okolo nema. Upamtio sam to, ili mi je još koji put spomenuo Franz und Sophie, a onda sam jučer, dok smo se vozili taksijem, ugledao tablu s natpisom, i pomislio sam da bismo mogli navratiti. Poslije me je nešto odgonilo da ne navraćamo. Pa sam rekao sebi da ovo, ipak, nema previše smisla, da nemaju smisla pokušaji da odvraćam glavu od svega što je u Sarajevu novo, a što bi mi se moglo svidjeti. Kao zaliječeni heroinist u strahu da se ponovo ne navuče na drogu, tako već drugi-treći dan izbjegavam gledati.

Dočekuje nas mali pas. Ljubazan i vrlo rječit, ne bježi od dodira ljudskih ruku, ne plaši se kada čovjek čučne, pa se nadnese nad njega i, onako prevelik, zakloni mu svod i svijet, kao što se većinom plaše mali psi. Pogledom iz čučnja obilazim prostoriju. Ispred pulta mala je čajdžinica od dva-tri stola, po kojima je svega i svačega – novine, časopisi, nečije naočale, rasuti predmeti, nered živoga mjesta – a iza pulta čovjek srednjih godina, profinjene fizionomije alkemičara ili mikrobiologa iz Praga u sedamnaestom stoljeću ili iz Aucklanda u dvadeset i prvom, opasan pregačom traži način da mi se obrati.

Ona izgovara rečenicu-dvije o psu. Šali se da ćemo ga povesti sa sobom. Ubila bi me žena kad bi se to dogodilo, kaže. I prenosi neku poveliku jutenu vreću – ili nije bila od jute? – u kojoj je, pretpostavljam, čaj. Dižem se i iza pulta vidim još takvih vreća. Sarajevo je nekada brojalo četiristotinjak tisuća stanovnika, jer su u sastav grada ulazile i općine koje mu nipočemu nisu pripadale, okolna planinska mjesta, sela i zaseoci u kojima su ljudi živjeli u sretnome suživotu s vukovima i mrkim medvjedima. Takvo definiranje grada bilo je motivirano optimizmom epohe, snovima o razvoju, napretku i rastu. Jednom će, vjerovalo se, Sarajevo biti milijunski grad. A da se nitko, zapravo, nije pitao o smislu takvih snova. Ono što je doista bilo grad, i što se prostiralo od Baščaršije do Ilidže, vjerojatno je brojalo dvjestotinjak, možda dvjesto i pedeset tisuća stanovnika. Danas jedva da ih je malo manje. I dok gledam te vreće sa čajem, preračunavam brojeve ove i one, pa mislim tko li će, Bože, i kako, nakuhati i popiti sav taj čaj.

Ali upravo u tom prividnom nesrazmjeru između Sarajeva, ovolikog koliko ono jest, i vreća sa čajem, u jednom dućanu u Petrakijinoj ulici, u kojoj jedva da je i prije bilo dućana, izuzme li se, naravno, pekara kod Jerlagića, mogući je početak priče o ovome mjestu. Ono što je naizgled pretjerano, ono što se čini nemogućim i neostvarivim, a što je ugrađeno u trgovinu čajem koja se otvorila u gradu u kojem je sve prolazno osim vozova – koji kroz Sarajevo ne prolaze, nego se zaustavljaju na čeonim peronima, kao da su stigli na sam kraj ili na početak svijeta, ili u prijestolnicu planete, oblik je nekoga višeg sklada, oblik žudnje za mjestom na kojemu će se svakodnevica svakodnevno rađati iz čuda.

Vlasnik je ustvari liječnik, ali je u neka doba u životu odustao od medicine. Ne bi bilo dobro upitati ga zašto je odustao. Osim što su takva pitanja indiskretna, ona priču lišavaju onoga začudnog. Bira mi crni čaj, koji ću nositi u Zagreb na dar. Pita me o daroprimcu, kakav mu je ćeif za čaj, što voli. Odgovaram mu tako što prvi put i mislim o onom što me pita. Zapravo bih samo crni čaj – znam da ga čovjek voli. Ali znam da to nema smisla, i da bi sad trebalo načiniti portret, psihorobot, otisak pupoljaka s vrha jezika, hologram njegovih čula, zbirku sjećanja iz kojih se rodilo ono što danas voli i što ne voli, pa da na takav način meštar od čaja pokuša pronaći idealan crni čaj za daroprimca. I onda izgovorim tih nekoliko rečenica, možda dvije-tri, u kojima se najednom javlja nešto što prethodno nisam znao da znam. Dok govorim kakav bi crni čaj volio moj prijatelj, kao da se mnogo bolje upoznajem s njim. Iako se znamo skoro i dvadeset godina.

Bilo bi zanimljivo da tako izaberem čajeve za sve ljude kojih se uspijem sjetiti. One koji su mi dragi, ali i one koje ne volim, koje očima ne bih gledao i ne bih im ništa donosio s puta. Ali koji bi crni čaj bio za kojeg od njih? Vremena su teška, međuratna, i među nama nema više dragosti ni povjerenja. Noći su duge, smrkava se oko pet, tad onemoćamo, obuzme nas tupost, i do odlaska u postelju svašta nam se vrti po glavi. Onda san, plitak i isprekidan, i buđenje, isto plitko, tako da se san uglavnom ne razlikuje od budnosti.

Crni čaj, težak kao more ispod kaića neplivača, duboki mrak tamo kod Biševa, bistri misli i oštri njuh. I tako svakoga jutra. Ali ja ne pijem crni čaj.

Za sebe tražim zeleni. I bijeli. Postoji kod nekih vrsta zelenog čaja trenutak kada se iz vrele tekućine osjeti neki vrlo snažan vonj. Njegove tragove zatim lovim u okusu čaja, ali ih rijetko ulovim. Taj vonj zelenih čajeva nenaviknut bi netko nazvao smradom – kao što smrde bakalar, tartuf, sir, suha jaretina – ali kako se mirisi i okusi tiču iskustva, i nastaju samo iz iskustva, pa se kroz iskustvo dijele na ugodne i neugodne, tako su i smradovi zelenog čaja i bakalara među najdražim mojim mirisima. Kad god vidim psa koji se, na užas svoje gazdarice, nasred parka, livade, vrbika valja u govnima drugoga psa, ili još bolje – u životinjskoj strvini, ne bi li se njome namirisao, pomislim kako između njega i mene razlike, zapravo, nema. Tako bih se ja namirisao zelenim čajem i bakalarom. Ali ne u isto vrijeme.

Ne spominjem mu taj vonj. Iako poslije mislim da sam ga, ipak, trebao spomenuti. Na osnovu onog što sam mu rekao, on mi sprema dva paketića različitih zelenih čajeva. Nutka me da jednu vrstu opipam prstima –  savršeno svileno tkanje, čaj od kojeg bi se Pepeljugi mogla sašiti haljina za pretponoćni bal.

Bijeli čaj načelna je suprotnost zelenom. On ne vonja, njegova aroma u dalekoj je slutnji. Za dane je koji nisu od zelenog čaja. Čaj pijem bez šećera i bilo kakvih dodataka – što je jedan od razloga zbog kojih niti ne pijem crne čajeve – tako da pokušavam izabrati onu vrstu čiji se okus lako razabire.

Ali ni to mu ne govorim.

U međuvremenu ulaze neki klinci, jedva da im je preko dvadeset, cura i dvojica mladića, sjedaju za stol, razgovaraju na engleskom. Gledam ih krajem oka, tko su oni? Tako dok stojim, leđima okrenut prema izlogu i prema Petrakijinoj ulici, i dok gledam gazdu koji otvara novu vreću čaja, a ta djeca brbljaju na svom jeziku, čini mi se da bi se ova scena mogla odigravati na bilo kojoj tački svijeta, u bilo kojoj metropoli, od Buenos Airesa 1941. do Aucklanda 2016. – da spomenem samo gradove u koje, vjerojatno, neću ići, niti sam u njima bio. Iako mi je najlakše zamisliti ovo mjesto, i ovakvu Petrakijinu ulicu, u Krakovu i Lavovu, dva možda i najdraža grada u koja stižem kao stranac.

Ali da bi u gradu postojala ovakva trgovina čaja, s malom čajdžinicom od dva-tri stola, grad mora biti metropola. U gradovima koji to nisu, ovakvi dućani jednostavno nisu mogući, jer nisu ni zamislivi. Grad ima svoju imaginaciju, koja je, kao i kod svakog čovjeka, individualna, različita i raznorodna. Poljski gradovi imaju imaginaciju svojih bivših stanovnika, njihovih nestalih kultura. Njihova podsvijest je moćna, rasprostire se preko svijeta, govori jezikom Talmuda i Kabale, mrtvih njemačkih filozofa, fragilnih dama i njihovih malih sinova, rođenih sadista, violinističkih genija, budućih američkih pjesnika. U poljskim je gradovima moguće sve, i sve se da zamisliti. Tamo u Krakovu, na sto metara udaljenosti su “sarajevska” ćevabžinica, u kojoj se nude ćevapi s ajvarom i ostali “jugoslavenski” specijaliteti, gruzijska trgovina vinom i minijaturna knjižara s knjigama o jevrejskoj historiji grada. Takvo što moguće je samo u metropoli u kojoj mrtvi nisu ništa manje živi od živih, a živi se svakodnevno pune smrću, dok gledaju te ljude i izloge.

U Sarajevu su moguća ovakva čudna mjesta, koja kao da su signal nekoga velikog i starog grada. U ona davna doba, prije trideset i pet godina takvo je mjesto, recimo, bio Kogo. S prvim hamburgerima u povijesti grada i s nekim neobičnim metropolskim duhom, koji bi se rađao na ulazu i iščezavao na izlazu iz Koga. Trajalo je to sezonu ili dvije, a onda je zauvijek nestalo. Poslije se više nikome nije ni moglo objasniti čega je bilo u tom Kogu. Franz und Sophie takvo je mjesto, nastalo ni iz čega i ni zbog čega, ili zato što se neki liječnik odlučio ostaviti medicine i uhvatiti čajeva – ali ne travarstva, nadriliječništva ili bilo kakvog čudotvorstva, jer u trgovini čajem nema ničega životvornog i ljekovitog, upravo suprotno, čaj je izraz mirenja i rezignacije.

Dvije su, možda već i tri godine, otkako sam prestao piti kavu. Tako ja zovem espresso: kava. Za tursku, koju u Beogradu zovu srpska, u Sarajevu već dvadeset i koju godinu bosanska kafa, dok je u Zagrebu uopće nema pa za nju ne moraju ni imati imena, govorim samo – kafa. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovome jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.

Prestao sam, dakle, piti kavu, a kafe više nije ni bilo, premda bih prestao piti i nju. U isto vrijeme, mjesec ili dva kasnije, nisam više pio ni pivo. I prestao sam piti coca-colu. Pa sve gazirane i voćne sokove, osim onih ručno cijeđenih.

Loš espresso me je protjerivao, što nije bilo ugodno, jer bi me gonilo po kojekvim tuđim zahodima. Mislim da svaki čovjek ima samo jedan, svoj zahod. Od piva mi se spavalo. Kada bih se probudio, bilo bi mi mutno u glavi, i teško bih uspostavljao granicu između sna i budnosti. Coca-cola mi je najednom bila preslatka. Sokovi imali su prejake okuse. I sve ono što mi je kroz život prijalo, barem kada je o okusima pića riječ, i što me je gonilo da odrastam, i čemu sam se odrastao veselio, jer sam ga mogao piti koliko sam htio, sve mi je to već postalo pretjerano, jako, intenzivno i – što je najgore – umjetno, onako kao što su umjetni okusi gumenih bombona i sirupa protiv kašlja.

I tako sam počeo piti čaj, koji nikada ranije nisam pio. Najprije jedva zaslađen, onda bez ikakvih sladila. Tako da osjetim jasan prelaz od vode do aroma biljke čaj. Čaj je tekućina, čaj je piće jasne imaginacije. On zadržava sjećanje na vodu, vruću vodu, koja se pretvorila u nešto drugo.

Strani su mi čajni ceremonijali. Ne razumijem Japan i nemam želje ni vremena da ga počnem razumijevati. Ni Engleze popodne u pet također ne razumijem. Čaj bih pio sam.

Posljednja šetnja gradom. Ispred tržnice prodaju šipke. Melju ih u jarko crveni, gorkast sok. Bili su tu i prije tri godine, kad smo prošli put dolazili. Tada smo kupili dvije boce. Jednu popili na putu prema Konavlima, druga nam se do Zagreba uskiselila. Ovaj put ne kupujemo ništa.

Gledam ženu koja žuri od Ekonomskog fakulteta prema gradu. U ruci joj ceker, u cekeru kancelarijski registrator zeleno-crnih korica. Šezdesetih je godina, u zelenom šanel kostimu. Kosa mišje siva, bez ijedne sijede. Zagledam je, ona prolazi bez prepoznavanja.

Mislim o onome jednom trenu kada sam u njoj vodio Javorku. Nema među njima vidljive fizičke sličnosti, ali to zeleno moher odijelo – tako specifično za nekadašnje sarajevske mode, boja kose, a naročito registrator u cekeru. Moja majka bila je kancelarijski registrator u cekeru moje majke koja u ruci nosi ceker i u njemu kancelarijski registrator koji je moja majka… Čvor bez početka i kraja. Detalj prepoznavanja.

Zato je to što me nakon njene smrti nema u Sarajevu. Još nisam obišao ove ulice s mišlju da je mrtva. I onda na Sarajevo gledam onim očima koje još uvijek nisu naviknute da je nema. A žene k’o žene, generacija na izmaku radnoga vijeka, dobrodržeće gospođe kojima je rat počeo u ranim četrdesetim, po gradu danas raznose svoj predratni šarm i običaje. Njihovo vrijeme je odavno minulo. Kao što je, na neki drukčiji način, minulo i moje vrijeme.

Znam, kada se ovih ulica nagledam, više je neću prepoznavati u drugima. U kancelarijskom registratoru u cekeru. I to će onda biti ta konačna smrt. Tek tada u Sarajevu više neću imati nikoga svog. Zanimljivo je, međutim, to što protok vremena ne znači ništa. Prošle su tri godine kako me ovdje nije bilo, i skoro još godina otkako je umrla, a moje oči još uvijek na svijet gledaju s mogućnošću da im se ona pojavi na vidiku. Vrijeme u toj stvari ne znači ništa. Sve dok se čovjek ne nagleda mjesta na kojemu pokojnika više nema.

 1.

U maju mesecu 1942. godine Hanefija Pelin prima se dužnosti ekonoma bolnice u Novom Pazaru. Bolnica je pod upravom Okružnog načelstva u Kosovskoj Mitrovici. Zvaničan naziv na pečatu glasi: “Spital i Shtetit i RI – Okružna bolnica Novi Pazar”.

Zgrada bolnice (vakufska kuća na dva boja), veličine 60 x 15 metara, nalazi se ispod Hendeka, u Domskom sokaku. Ima jedanaest prostorija, jedno kupatilo i tri nužnika, dva obična i jedan viseći. Četiri veće i dve manje prostorije služe za smeštaj bolesnika, kapaciteta 45 do 50 kreveta. Tri prostorije, veličine 5 x 3 m, služe kao: ambulanta, kancelarija za lekara i ekonomat.

U ambulanti se vrše sve lekarske intervencije. Na sredini ambulante nalazi se ginekološki sto, sa strane otoman i pokretni stočić (doktora Benčana). Uza zid stoji vitrina s malo zavojnog materijala, hirurških instrumenata i lekova[1].

Celokupna administracija bolnice odvija se u prostoriji ekonomata, dok dva manja odeljenja služe kao magacini. U prostoriji ekonomata, na betonskom podu, poređani su daščani preseci za hranu (brašno, makarone, grah i drugo). Na zidovima se nalaze rafovi sa opranim vešom, mantilima, posteljinom. Veš i čaršafi su od jeftinog beza, a mantili od parheta. Dušeci su napunjeni morskom travom, a jastuci vunom.

Kuhinja, vešernica i ogrevni materijal nalaze se u omanjoj šupi udaljenoj tridesetak metara od glavne zgrade. Hrana se sprema u kuhinji i deli po odeljenima budući da bolnica nema trpezarije.

Veš se otkuhava u kazanu a pere ručno. U šupi za drva nalazi se bure (vašljar-bure) za pranje posteljnog materijala i za uništavanje vašaka i dugih gamadi.

U dvorištu bolnice nalazi se bunar, dubok oko dvanaest metara. Iz njega se pumpom voda izbacuje pod krov zgrade gde se pune dva rezervoara i odatle razvodi do bolničkih prostorija.

2. Bolničko osoblje

Pelin u bolnici zatiče sledeće osoblje:

– dr Benčan, ginekolog koji je došao po zadatku (ne zna po čijem naređenju) sa porodicom iz Maribora;

– Petar Mihalović, vodi se kao kurir, a radi na odeljenjima kao priučeni bolničar;

– Tihomir Radović, pomoćni radnik koji zbog velike vašljivoti bolesnika (i njihove prisutne rodbine) radi i na pranju i razvašljivanju veša i odeće;

– Džemka Škrijelj, koja radi u vešeraju i

–  Ankica (Cajka), kuharica, čijeg se prezimena ne seća.

3. Tok tekućih problema

“Kad sam (9 maja 1942.) došao u bolnicu, zatekao sam je punu teških ranjenika, uglavnom muslimana. Pored ranjenika tu su bili, kao pratioci, i članovi njihovih porodica.

Doktor Benčan izjutra obavi vizitu i napušta bolnicu. On kreće na praksu po kućama (jer za rad u bolnici ne dobija platu) i nakon toga u Higijenski zavod gdje sa jednim nemačkim lekarom radi mikroskopske preglede obolelih od luesa.

Ranjenike previjaju i hrane članovi njihovih porodica. Stvara se nered i velika gužva. Bolnica liči na pijacu.

Srbi odlaze u Rašku na preglede i lečenje jer se među bolesnicima, posebno ranjenima, prepričavaju međusobni pokolji na Đurđevim stupovima, Šaronjama, Požegi, Lukocrijevu i Šavcima. (Četnici su tri put napadali na grad i tri puta su ih branitelji odbili.).

Svako se svakoga strašio. Svakim danom pristiže sve više obolelog sveta. Najviše je obolelih od gonoreje (lues, sifilis, frenć, francavica, frances beget odujen) te od gube i pegavca. Vašljivost je toliko raširena da se vaši vide na odeći i licima ljudi na ulicama, u dućanima, čajdžinicama i drugim javnim mjestima.

Našao sam se u teškoj i delikatnoj situaciji. Ali sam se smesta uključio u tok tekućih problema.”

4. Južno voće

Sva admnistracija (platni spiskovi i računi) likvidirani su kod Okružnog načelstva u Kosovskoj Mitrovici. Izaslanici Okružnog načelstva iz Kosovske Mitrovice na dan 12. septembra 1943. godine izvršili su detaljan pregled poslovanja u bolnici i napravili zapisnik koji je zaveden pod brojem 674.

Blažo Gvozdenović, ekonom mitrovačke bolnice, pokušava da obodri i poduči svog kolegu. Priča mu kako on namiče novac i hranu od jačih mitrovačkih trgovaca i seljaka. Obija im pragove, vuče ih za rukave pred džamijama i crkvama, ubeđuje kako će im učinjeno dobro biti upisano i u božje i u zemaljske teftere. Priča takođe kako preko Crvenoga krsta dobija južno voće. Predlaže i H. Pelinu da osnuje pododbor Crvenog Krsta u Novom Pazaru.

Pelin prihvata ideju i ide kod sreskog načelnika Ahmeta Dace. Ovaj ga, čuvši predlog, gleda začuđeno: “Čuš šta veli, krst? Ako za to čuje Aćif-efendija obesiće te na prvoj banderi.”

Jedne večeri, H. Pelin svraća u Granatu. Prilazi stolu za kojim sede Vesko Ivković, vlasnik hidorcentrale na Jazu, Arslan Lađar, pekar i Milan Ilić, kazandžija.  U def im bije Šećo Vrca, a peva im Safka Melek iz Čerkez mahale. Sve do nekog doba H. Pelin neće stići (a ni smeti) “ni jednu da lane”. Tek u ponoć, kada Vesko i muzika odu iz kafane, započeće izokola da ište sadaku.

– Dobro, dijete, neka toga – preseći će Milan Kazandžija. – No ti meni reci ovo: a imaš li kojeg vlaha tamo?

– Imam – odgovara H. Pelin.

– A koji su?

– Sirotinja iz Varoš mahale. I neki frndovi sa brda.

– Mašanovi?

– Mašanovi – odgovara H. Pelin.

– Haj sad, vozi govna. Namini se sutra i kod Arslana i kod mene.

Par dana docnije H. Pelin će zapisati u bolničkoj knjizi, pod rubrikom “dobrotvori”:

– g. Vesko Ivković, vlasnik hidorcentrale na Jazu, odlučio je da odvoji 100 kilovata struje mesečno za bolničku rasvetu,

– g. Mile Janković, kazandžija iz Batal mahale, darovaće bolničku kuhinju sa četiri i po tovara krompira, dva tovara crvenog kupusa, tovar i po graha i 70 kg. suvog voća (šljiva i krušaka);

– g. Arslan Lađar, pekar iz Batal mahale, spomagaće bolničku kuhinju dva puta heftično sa pet tahti kukuruznog i tri tahte pšeničnog hleba. Za dane Ramazana i Bajrama dodavaće povrh i 50 pitaljki, 150 ćahija i 150 sitnih somuna, budimaca.

5. Flek fiber

Bolnicu često obilaze i špijaju nemački lekari čije je sedište u Vrnjačkoj Banji. Dovode ili odvode devojke koje su bile u kontaktu sa nemačkim vojnicima.

One se leče u našoj bolnici, u velikoj prostoriji na gornjem boju. Nakon lečenja devojke vode nekud, ali im po neka i pobegne. Ako takvu ponova uhvate, bace je u Tabhanu (bivša austro-ugarska kasarna na Bedemu) i onde streljaju. Nemačke vojnike, međutim, ne dovode ovde na lečenje. (Samo je Karlo Kilo, podoficir feldžandarmerije, koji je ranjen kod Dohovića prilikom povlačenja nemačke vojske, umro u novopazarskoj bolnici i sahranjen negde u glinuši ispod Pašioga guvna).

Nemački lekari, po špijanju, mnoge stvari odnose sa sobom, naročito improvizovane instrumente (klešta, fajcove i čarke koje je pravio Iso baca) i sapun. Da bi sačuvao i onako oskudan inventar, H. Pelin na vratima prostorija sa instrumentima i sanitetskim mateijalom, postavlja natpis “Flek fiber – pegavi tifus”.

6. Doktor Benčan

U centu Novog Pazara, ispred “Šedrvana” bila je postavljena velika karta Evrope, na kojoj je žutom trakom označavana linija Istočnog fronta. Doktor Benčan je svakoga dana stajao pored karte i proveravao nemačko napredovanje. Kad je jednog jutra na karti video da žuta traka označava da je osvojen Staljingrad, dr Benčan, koji je obnoć slušao radio London, svojim je štapom pomerio nazad žutu traku.

Uhapšen je istog toga dana ( 27. VIII. 1942) i u toku noći streljan.

Bolnica u Novom Pazaru ostala je bez lekara.

7.

U zabeleškama H. Pelina (u materijalu koje čuva Adem Lađar, njegov sestrić) nalazimo i ovaj podatak:

“U proljeće 1948. godine premešten sam iz bolnice na dužnost referenta za Narodno zdravlje u srezu Štavičkom. U to vreme zatraženo je iz Beograda da se arhive bez istorijske vrednosti prikupe i pošalju u fabriku za preradu hartije. Nečijom nepažnjom (ili naredbom) prikupljena je i poslana celokupna arhiva bolnice. Uništene su bolesničke istorije, bolesničke knjige i protokoli, evidencija od pre rata i za vreme okupacije. To će biti veliki problem za pojedince koji su lečeni u bolnici i koji nisu mogli dobiti potrebne dokumente i papire. Ista su im izdavana na osnovu  potvrda koje sam im ja (i docnije Valter Švabo) štancovao na osnovu vlastitog sećanja.”

[1] “Ovi su lekovi bajati i opasni. Potiču kao i sav drugi potrošni materijal iz apoteke Dušana Vranića. Apoteka Dušana Vranića oskudna je i veoma skupa, a sam apotekar Dušan Vranić neprijateljski raspoložen prema mesnom stanovništvu.” ( iz zapisa H. P. od 13. V. 1942.)

Logor je oca podijelio na dvoje
Prvi kad jede – ništa se ne čuje

Drugi dok srče – u uši se
Uvlače uholaže; njegovo srce

Ne kuca, već pršće, on kad sjedne
Pršljen mu o pršljen kvrcne

Od kako je izašao iz logora
Otac je u našoj kući sršljen

Njegov san, majčinom je iglom
Ko čarapa krpljen, i trpljen

Milo Jukić, “Od koložega do snežnika”, IK “Planjax”, Tešanj, 2016.

“Sve u nama je odjednom počelo govoriti nekim novim jezikom. Našim.”

To je stih iz pjesme „Ovako je počelo“, spočetka prvog ciklusa. Milo Jukić napisao je knjigu poezije u kojoj gotovo da i nema riječi ljubav (ne znam da li je baš jedini izuzetak pjesma iz koje slijede tri strofe u navodu), ali takođe nema nijedne riječi da iz ljubavi i od ljubavi nije slućena, oslušnuta, dozvana, izgovorena, napisana. Ni u ovom, ni u bilo kom vremenu, ni na ovom, ni na bilo kom drugom mjestu. Od početka, na kom je bilo tako kako je bilo, pa do kraja knjige (knjige, ne stihozbirke!), do te pjesme „Čekajući ponovni susret“:

“Navistivši tri puta u tri svetkovine zapovidne,
po naredbi svete matere Crkve…  Tako bi
nekako dva reda matice vjenčanih
popunjena bila. Bez margina, a i zareze sam
samo zamislio. Da sreli smo se malo prije,
tisućljeća četvrt, dok latinštinu ne nametnuše.

Ne našavši zaprike nikakove, vinčah vas ja,
ozgar rečeni parok… Pa imena, njegovo i naša,
prašnjava, čađava. Ta umrli smo davno
i ne pamti nas niko. Ni orlovi krstaši, ni kornjače
čančare, da bilo ih je u našem kraju…

(…)

Sigurno ne bih pisao pjesme. Ne bih čak znao
ni da se pišu, pjesme su u to doba za pjevanje služile.
A i ko bi imao akči za papir, kalemar pogotovo,
makar i tup. Sad samo još zamišljam groblje naše
i s koliko ljubavi bih te gledao, ma ko od nas dvoje
da je u otvorenom hrastovom kovčegu. Čekajući,
kršćanski smjerno, naš ponovni susret.”

Jezik, taj neki novi, o kom govori pjesnički subjekt, najprije bi mogao biti jezik dvojine – a cijeli je svijet tekst koji je pjesnik pregnuo prepjevati na taj jezik: tako je nastala ova knjiga. Valjda tako nastaje svaka knjiga poezije. Bog se na da imenovati, On se daje, kako bismo u svakom imenu, u svakoj riječi, slutili i tražili Njegov dah. Osnovna postavka ateizma ujedno je i jedina, prva i posljednja teodiceja, jedino, prvo i posljednje, opravdanje Božjeg postojanja („Boga nema“): jer, upravo zato, upravo tako On jest. Stoljeća koja protiču ništa ne znače kad je riječ o samoprepoznavanju bića u dvojini, u najjačoj i možda jedinoj nam mogućoj slutnji božanskog u nama: ali, ne govorimo o tom o čemu je riječ, već o tom iz čega je riječ…

U pjesmi „Zarobljen patinom bivšeg“, kao i u mnoštvu drugih iz ove knjige,  Jukić u pjesničkom kriptonarativu manipulira mnoštvom detalja, podataka, toponima, etnoloških i kulturoloških činjenica i artefakata iz nekih drugih, starijih epoha; time on u samoj strukturi i teksturi pjesme priređuje polarizirajuće relacije, situacije i stanja transpovijesnog ili transepohalnog relativiziranja pa i potiranja svih granica: između bilog i budućeg, između živog i mrtvog, između svog i tuđeg, između realnog i imaginarnog… A sve je to zapravo, kad se pjesme iščitavaju u nizu, jedna ista is-povijest naslućene i doživljene dvojine bića, is-povijest ljubavi koja satire i melje volitelja, koja razgrađuje njegovu upojedinjenost i na drastičan način problematizira i iz životne kolotečine izbacuje njegovo postojanje:

“Ne znam jesam li ikada imao vjeru koju sad
izgubio sam nepovratno. Danju stoga s prašinom
pričam. Poneko zrnce, po granici sa onosvjetskim rasuto,
sadrži možda odgovor na pitanje kako da prestanem
osjećati se kao venecijanski novčić s natpisom
Moneta Dalmatie koji, iskovan na obali tvojoj, izgubljen
na Gradini, čvrsto zarobljen patinom bivšeg,
nikada niko naći neće.”

Ovo je povijest ljubavi koja život daje i uzima, izvan koje nema ni početka ni kraja: zato je ovo knjiga poezije. I knjiga je zato što svoju ispisanost (ne samo u sadržajnoj, već i u izražajno-stilističkoj ravni) ne duguje ničem drugom osim tom jednom istom osjećanju i stanju prožetosti Bića samim sobom (ili dvojine), koji zapravo jesu to što pokušavamo imenovati riječju ljubav: 

“Bože, svemogući i milostivi, ne vjerujem da su
meteorolozi i u kakvoj sprezi s Tobom. Ko zna čak
misle li Tvoje ime velikim slovom, ako im u glave uopće dođe.
Uglavnom, za danas najaviše kišu. Mrgud sam odmah,
Bože, mada znam da je bogohulno. Ali Ti, opet, još bolje znaš

koliko rijetko se sretnemo nas dvoje! Uostalom,
ionako o tome odlučuješ Ti, mi samo umišljamo da
dogovaramo susrete! Znaš, dakle, dobro,
a kad već znaš, naredi svom referentu za grmljavinu,
kišu i uopće nevrijeme svake vrste (ne znam baš dobro
sistematizaciju nebeskih radnih mjesta) preraspodjelu
neka napravi pa neka sve to preporučeno šalje

u London ili Tamil Nadu, tamo je niko ni primijetiti neće,
ili u Atacamu i Kalahari, pa neka oči cijelog svijeta tamo
okrenu se. Pa da, dok ne gleda nas niko, u njeno srce
nečujno tajna vrata nađem, podignem nadstrešnicu
bezbolnu, u toplinu da umotam se, i odatle
da sjenku pravim nad licem njenim. Sve dok
mjesečinu ne pojedemo za večeru i mlade zvijezde
za doručak. Mladice dvije u šumi, od korijena do vrha
munjama sreće isprepletene. Srasle. Zauvijek.” 

Eto pjesme: “Molitva suprotiva kiši”. Posljednjih sedam redova podvukao je potpisnik ovog teksta, nemoćan išta drugo uraditi u vezi s tim stihovima, dostojnim najljepših dionica “Pjesme nad pjesmama”. Ili pak ova pjesma, s naslovom “Dok prolazimo”:

“Kako samo okolna brda sretna budu dok prolazimo
mimo njih: smješe se, poneko i naglas, šapuću nešto tiho
jedno drugom ili samima sebi u bradu. Jednom su dva
zapjevala bećarac. Ono manje se iz petnih žila
upinjalo da terca ispadne najbolja što može.

Jezero, uvijek kad naiđemo, kravatu sveže i nabaci šešir.
Blago se nakloni pa na reveru načas mu bljesne
nešto zlatno. Počasni pošalje val i rijeku koja neumorno ga
stvara zagrli čvrsto i poljubi usnama vlažnim. Ako je
sjever puhnuo, pažljivo pokrije otok da nije mu hladno
i obeća mu da će, čim prođemo, prošetati zajedno.

Gradine i duhovi legija koje njima su gazile tiho a žučno
prave plan da, kad naiđemo sljedeći put, za nas samo
prirede rekonstrukciju bitke ključne, da od nje skujemo
legendu. Janjak[1] svaki mašta samo o tome
da pozdravi se s očima tvojim. Ti gledaš me. A ja…
Ja željom glačam bore po licima našim i,
dižući pogled ka suncu, naglas šutim tvoje ime.”

Na drugom polu, naravno, bol: evo ga kako vrhuni u pjesmi “Ni za sjemena da ne ostane”:

“Dati uzbunu opću i sve ove pjesme u stroj.
Bunovne, neobučene, raskopčane,
bez milosti rafalom. Možda bi tako bilo bolje.
Za njih i za nas. Sâm da naredbu izdam
streljačkom vodu. I da ne bude ćoraka.

Ni za sjemena da ne ostane.

Jamu iskopati potom. Što dublje, to bolje.
U mokrom, u pjeskovitom. (Nikako u ilovaču,
u nepropusno! Može neki arheolog ludi nabasati.)
Sarkofag betonski. I opet posuti vapnom, ne štedjeti.
Pa pola planine navaliti na njih.

Ni za sjemena da ne ostane.”

Milo Jukić je ispisao knjigu poezije koju u nekom dalekom budućem vremenu mogu zamisliti kao obaveznu literaturu za istraživače koji se budu bavili fenomenom ljubavi. Ovo je nesumnjivo jedna od najboljih i najcjelovitijih knjiga u novijoj pjesničkoj produkciji na našem jeziku.

 [1] krasuljak, tratinčica

Dispanzer na Hadžetu

1. Rupe i turbani

Dispanzer za plućne bolesnike nalazi se na Hadžetu.

Hadžet je prostrana padina iznad grada sa desetak kuća uz donju ivicu, s kojima se spušta do stambolskog druma i rijeke Jošanice.

S prednje strane, čim se preskoči žičana ograda, leže razbacani, starinski nišani i turbani, krupni i lišajni poput Mušovih misirača, tikava.

U početku leže raštrkani, a kada se uđe malo dublje, skupljeni su u gomile.

Između gomila ima rupa. Neke su gole i duboke, a druge plitke i obrasle travom. One su nastale iza bombi koje su pale za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara, 1944. godine.

U visokoj grobnoj travi ima puno pasa. Ima hadalja i bogalja, ima rospija i prosjaka. Najviše ima bolesnika koji su pobjegli iz bolnice i šire verem i zarazu.

2. Borovi

U prednjem dvorištu Dispanzera rasla su tri bora. Dva, manja, pred ulazom i jedan viši, u dvorištu, ispred klupa na kojima za vedrine sjede tuberani.

Pod njim smo sjedeli ja i majka, dok su je puštali da izlazi.

Dok bih je čekao, često bih taj bor gledao.

Kora mu je ispucala, krošnja prorijeđena, ispucale grane osute crvenkasto-mrkim iglicama. Ovdje-ondje, sa njih vise smotuljci vate i najlona koje bacaju sa prozora.

Ja na volim četinare, a borove mrzim.

Nisam ih mrzeo dok je majka bila zdrava. I dok nisam pitao bolničarku koja je majku pod bor izvodila: kad će mama ozdraviti? a ona mi rekla: Kad i ovo drvo. Kad i ovo drvo počne zeleniti. 

Minjičad

(Rizo K. Pazarski praktikum, 1980.)

Batal mahala je puna minjičadi.

Minjičad su “ženska” paščad – glatke kože, kratke dlake i dugačka kurca. Ostala su iza aga i begova, izgubila adamluk, izdoganila se.

Nose smiješna imena: Kecan, Cukan, Gacan, Cikan, Puce, Guce.

Leže iza šupa, kapidžika i ćenifa. Ona ne laju, ona priježe. I nasrću potajice. Oderu ti nožni list, prekinu tetivu. Okreneš se, nigdje nikog – do lude Ibrime. Šeta sjenku niz avliju, zalijeva kadife. 

Tekne 

Sreski narod. sud u Novom Pazaru kaznio je zbog djela špekulacije slijedeća lica: Lađar Avdija, pekar, iz Novog Pazara, na 3 godine lišenja slobode sa prinudnim radom, na konfiskaciju robe i zabranom vođenja pekarske radnje za 4 godine, zbog toga što je odbio da ispeče tekne prasetine, tvrdeći da ne peče meso, a kada mu je pretražena radnja, nađena je veća količina (23,5 kg) nepečenog jagnjećeg i jarećeg mesa;

Drervišnurović Nazif, obućar, kažnjen je sa 4 mjeseca prindnog rada bez lišenja slobode i 4000 novčano zato što je za jedan par pendžeta naplatio 1000 dinara;

Mušo Čajlak, piljar i nakupac iz N. Pazara, kažnjen je sa 8 mjeseci prinudnog rada  bez lišenja slobode i zabranom prava na vođenju zanata u trajanju od 5 godina, zbog toga što je rasad praziluka otkupljivao po 9 dinara prodavao ih po 12 dinara. 

Bjeluhanke

(Rizo K. Građa za Praktikum)

Odrasle vaši

Dugačke su oko 3,5 – 4,5 mm. Prilikom razkuživanja u muadžirskim zbjegovima na Svojboru i Ciglocrepani (bratstva Pelini, Čajlaci, Varcari), otkriveni su primjerci vaši dugih i do 7,5 mm.

Pancer (poklopac) vaške može biti proziran, bjeličasto-pepeljast ili braon. Boja se prilagođava boji kože ili boji kose. Nakrvljena (nasisana krvlju) bjeluhanka mijenja boju u jarkocrvenu ili narančastu, stoga što se organi za varenje (digestivni trakt) proziru kroz opnu. Omiljena „radna mjesta“ nalaze se na zatioku, na vratu, iza ušiju i na sljepoočnicama. Od svih do sad poznatih parazita, bjeluhanke isisavaju najviše krvi. Dok druge vaši svežu krv sišu na svakih 2 do 4 sata, bjeluhanke pronađene na glavama Čajlaka i Vracara, krv sišu neprestalno.

Bez krvne obroke, obična vaš može preživeti najviše 3 dana. Bjeluhnka može preživeti 25 dana.

Gnjide

Jaja vašiju nazivaju se gnjide. Jedna bjeluhanka polaže između 3 i 18 jaja na dan. Gnjide imaju ovalni, jajčani oblik, sa veličinom 0,4 – 1 mm. One su svijetle boje, izgledaju slično kao perut, ali ne ispadaju sa kose.

Prenošenje

Prenošenje se vrši u prvoj liniji preko direktnog dodira glavama, sa čovjeka na čovjeka. Kako se ovdašnji živalj, kako stajaći tako i pokretni–muadžirski, prilikom svjetovnih i vjerskih obreda često dodiruje glavama, to je put vašima a samim tim i opakoj bolesti (pegavcu) neometan i otvoren.

Edo

(Rizo K. Građa za Praktikum, 1979.)

Edo, Edip Mavrić bio je prvi momak u Batal mahali koji je nosio “tarzanku”. Prvi je obukao farmerice, prvi, na stubištu pred Radničkim, svirao gitaru. Prvi je takođe – i to u po bijela dana –  prošao kroz Pazar zagrljen s devojkom.[1]

Bio je vižljast i povisok, kosa mu je bila plava, tankih i mekanih vlasi. Hodio je gipko, al nekako čudnovato, kao da je ibrik nosio na glavi.

Nije bilo dana a da nismo za njim trčkarali. Ja, najviše. Kad su pred Granatom neki brdarevci htjeli da ga bravljim makazama “ostrižu na nulu”, prišao sam da ga branim i ćutek izio. Izio sam ćutek od cajkana Ćaka Brdarevca i Milića Čume, kada sam im, da Eda izbavim, poštetio vrata na marici.

Edo Mavrić, Rajica Janković i Nerko Maljevac osnovali su prvu rok grupu u Novom Pazaru. Grupa im se zvala VIS „ Beli krinovi“.  Svirali su nekoliko puta u Radničkom i u gimnaziji.

Grupa će se brzo ugasiti, a Edo nestati.

Pojaviće se jednog dana u bunkerima ispod čifutske ćuprije, gdje se kupe kalizi, pijanice i kockari. Kosa mu je još uvijek bila duga, premda prorijeđena, nije više bio vižljast, već opuzao i trbuljat. Svaki se čas dizao sa hasura i išao da mokri u Rašku. – Prokišnjavam, stari – žalio se. – Bubrezi su mi prolupali.

Ja ću zapinjati da ga odande izbavim. I Edo će, u početku, pristajati. Išli smo kod Zena u Radio-stanicu, preslušavali nove ploče i petljali sa novom tehnikom, išli u književni klub „Iskra“, tamo je bilo zgodnih recitatorki, išli na probe hora kod Predraga, kod Hajrana i Raša Šopena. Hame ga je vodio na bilijar u Dom JNA, a Adem, noću, u pekaru.

Ali nije dugo izdržao.

Vratio se u bunkere, kockao se, pio i polako, onde, umirao.

…

( Umro je lani, nešto malo iza Riza. Hame mu je bio na dženazi, a ja nisam. Pala mu je takva kiša, kaže Hame, jedva su ga ukopali. Ko da smo ga, kaže, u bunar bacili.) 

[1] Ona se zvala Vesna Mitić, išla je u drugi razred ekonomske škole,  igrala rukomet i odbojku,  pjevala u KUD-u “Makica Spasojević” i u Predragovom Omladinskom horu. Udaće se, docnije, za Miška Kostića-Glavonju, fudbalera “Sloge” iz Kraljeva.

I

Kada je prije dvije godine umrla Cvija Elaković, majka moga prijatelja Vladana, otišao sam u Beograd na sahranu. On me je sačekao na aerodromu, došavši po mene nekim starim autom koji je pozajmio od Selme, koju sam tada upoznao. Dok smo se vozili prema gradu, Vladan je neprestano pušio, pepeljara u autu bila je prepuna opušaka i ovo me je začudilo; zadnji put kad sam ga vidio uopšte nije pušio, ali se nekako, sad kad mislim o tome, i nisam previše iznenadio. Umrla mu je mati, bila je stara i bolesna, ali mati valjda ne može nikada biti dovoljno stara. Dodatno, godinu dana prije toga, Vladan se vratio u Beograd, on i Biljana su se razišli i bez obzira što to još uvijek nije bila zvanična sudska rastava vidjelo se da nisu više zajedno. To su, mislio sam, vjerovatno neki od razloga zašto se opet propušio.

Bilo mi je drago da ga opet vidim i dok smo se vozili nisam komentarisao ništa u vezi pušenja iako mi je smetao dim cigare. I njemu je bilo drago što sam došao, nije to odmah rekao već je poslije samo kao usput spomenuo. Ovo usput nije bilo u prolazu, bez značenja, već naprotiv, bilo je emotivno i upravo zato je to tako rekao, spomenuvši čini mi se riječ ”poštovanje”. Znao sam ga dobro, nije u ovakvim situacijama bio od poze i foliranja, često ne bi ništa ni rekao, na njegovom licu se moglo vidjeti kad mu je do nečega stalo. Kada se njegov brat Darko pojavio u majčinom stanu, gdje je bila kuća žalosti, rekao mi je ”znaš, veliki si frajer što si došao.” Osjetio sam to jutro u Beogradu specifičan omjer žalosti i radosti, bilo mi je drago da sam tu, a opet, povod je bila smrt. (Ne volim sahrane i dženaze, ima li iko da ih voli, te su ceremonije brutalno sumorne, uvijek me podsjećaju kako ću jednog dana, slično tome, i samom sebi doći na dženazu.)

Sjedili smo u Cvijinom stanu, familija i bliski prijatelji, nije bila prevelika gužva; sjedilo se i pričalo, kako se ljudi u takvim prilikama obično nastoje razgovoriti, želeći time pokazati da je život jači od smrti, neki su jeli, neki pili kafu i rakiju, neki samo sjedili. Imao sam priliku da upoznam članove uže i šire, i ne tako brojne familije Elakovića, koji su živjeli u Hercegovini i Beogradu, a svi bili porijeklom iz sela Uskoplje, iza graničnog prelaza Ivanica. Neka mačka avlijanerka motala se po stanu i Vladan je upitao otkud sad ovdje mačka, a žene uglas rekoše da je ušla sa balkona.

Poslije ceremonije u kapeli Vladan me je odbacio na aerodrom, ali smo se čekajući avion zapričali i mojom krivicom mi je pobjegao poslijepodnevni let za Sarajevo. Nakon burne rasprave na aerodromskom terminalu (Par sati poslije Vladan je prepričavao kako sam se svađao i smijali smo se detaljima; nije to ništa, rekao sam mu, da ti nisi bio sa mnom, ja bih im iskamčio novu kartu besplatno. Kako?!, Znao bih ja kako… reko bih im da oni nisu htjeli da zaustave avion na pisti i puste me unutra samo zato što sam musliman:) kupio sam novu kartu za sutra ujutro i vratio se sa Vladanom nazad u Cvijin stan gdje su se nakon sahrane opet okupili prijatelji i rodbina, za pokoj umrle. Zapravo, to i nije bila sahrana već oproštaj sa Cvijom koja je ležala u kovčegu u kapeli, za poslije je bila dogovorena kremacija. Kada su se u majčinom stanu rodbina i prijatelji razišli, ostali smo Vladan, Darko i ja. Hajde pusti ovu mačku da ide, otvori joj balkon da izađe, rekao je Vladan bratu, a on je na to pripit poluozbiljno odgovorio kako misli da je mačka ustvari duh njihove mrtve majke Cvije. Daj nemoj gluposti da pričaš, otvori joj balkon da izađe, idemo spavati, čovjek mora rano ujutro na avion.

Vratio sam se u Sarajevo, sa sličnim pomiješanim osjećajem radosti i tuge. Darko mi je napisao dug i konfuzan mail gdje je rezimirao naš susret u Beogradu i opet spomenuo mačku, ponovivši kako ga je Vladan otresao u vezi sa njegovim pričama o majčinom duhu.

II

Prije dva mjeseca, u septembru ove godine, otišao sam sa porodicom u Trebinje na duži vikend; plan je bio da se baci roštilj na balkonu, skokne do Dubrovnika, provrti malo po jugu, i nazad u Sarajevo. Bio je petak kada me je telefonom nazvao Vladan rekavši da je na Ivanici, u skoro renoviranoj kući koju je njegov pokojni otac, Dr. Mihajlo Mišo Elaković, napravio u rodnoj grudi prije tridesetak godina a koja je u ratu bila devastirana, i da bi volio da se vidimo nekad, ako dolazimo. Kao da je osjetio da smo u blizini. Svratićemo svakako, rekao sam, tu smo, možda se vidimo u nedjelju ili ponedjeljak. Super!

Već ujutru, u subotu, Sanja, Esma i ja bili smo na putu prema Dubrovniku kada sam na Ivanici skrenuo prema kući Elakovića, na samoj litici. Ispred kuće parkiran je bio isti stari auto kojim je Vladan došao po mene na aerodrom u Beogradu; sada dodatno nije imao staklo na vratima do vozača već je na toj rupi razapet bio najlon. Svirnuo sam kratko, jednom, dvaput, vrata od kuće bila su otvorena, sjedili smo u autu i čekali kada se ukazao Vladan sa neobičnom dugom sijedo-bijelom kosom i brkovima, ličio je na isposnika. Prišao je i pružio ruke prema Esmi koju ranije nije upoznao, podigao je i poljubio. Obišli smo nedavno renoviranu kuću koja je, sagrađena skoro na samom rubu litice sa prednje strane imala zapanjujući pogled prema Župi dubrovačkoj, sve dole do Cavtata. Pozdravili smo se, dogovorali da se opet vidimo i nastavili prema Dubrovniku, a u sebi sam pomislio da bih ga mogao nazvati u ponedjeljak da odemo na kafu.

Sutradan, bila je nedjelja, 11. septembar i Sanjin rođendan, i mi smo se vozili istim putem, taj dan plan je bio da se ide u Zaton na rođendansku večeru. Stotinjak metara prije graničnog prelaza opet smo vidjeli Vladana kako ide rubom ceste sa kesom u ruci, očigledno se vraćao iz obližnje radnje. Stali smo sa strane, pozdravili se ne izlazeći iz auta, a on predloži da svratimo poslije, na povratku. Rekoh mu kako od juče stalno mislim o pogledu koji je pucao ispred kuće, našta je on potvrdno klimnuo glavom; zapamtio sam taj izraz na njegovom licu, bio je potvrda nesvakidašnje ljepote spomenutog pogleda, ali ipak bio nekako čudan i zamišljen izraz. Čujemo se, ostali smo na tome.

U nedjelju, 12. septembra, bio je Bajram, sjedili smo ujutro u kući u Trebinju, svak nadnešen nad svojim telefonom listali smo bajramske čestitke kojih je svakom godinom, na sreću, sve manje. Vidio sam mail od Darka Elakovića, ovo mi sad i on čestita Bajram.

”Vladan je juče iznenada umro na Ivanici. Sinoć oko pola 9. Da li ću ga sahraniti sutra ili prekosutra, ne znam još.”

Pročitao sam nekoliko puta ovaj mail, pokušavajući da ga razumijem. Nije se tu imalo šta nerazumjeti, jasno je bilo kao dan. Nazvao sam Darka, smireno je rekao, da, Vladan je umro. Srce? Da, srce. Onda je vrisnuo i zajaukao, pizda li mu materina mila?! Slušao sam kako ga bol razdire, takav jecaj u tom trenutku nije postojao nigdje drugo na planeti, a onda je nastala tišina, nekoliko dugih sekundi nijemosti. Gdje će biti sahrana, na Ivanici? Da, u Uskoplju. Darko, nemam ti šta reći, vidimo se. Šta ćeš mi reći, vidimo se.

Izašao sam iz kuće, otišao do kafane i počeo drmati duple viskije, smlatio sam desetak duplih za manje od sat. Prijalo mi je, ili mi se bar tako činilo, imao sam osjećaj da će mi glava eksplodirati od misli i emocija.

III

U ponedjeljak sam ”Pod platanima” vidio dvije smrtovnice, jednu od familije i prijatelja, sa fotografijom koju sam znao od prije, i drugu, odmah ispod prve, grafički istu i sa istom fotografijom, osim što je ožalošćena bila samo M. Š. koju sam upoznao u subotu, a koja je već neko vrijeme bila u vezi s Vladanom, živjeli su zajedno. Nisam previše znao o ovoj vezi, nešto sam načuo, ali sve nekako dopola. Uglavnom,  familija će primati saučešće u Gradskoj kapeli od 14:30, a sprovod će odatle krenuti za Uskoplje u 16.

Tu noć nisam mogao zaspati, vrtio sam se u krevetu, a kada sam konačno zaspao, probudio me vrisak sa ulice. Mladi muškarac i žena histerično su se svađali ispred naše kuće u Bregovima, bili su ili pijani ili drogirani, vjerovatno kombinacija. Intenzitet svađe je rastao, izbila je tuče, muškarac je zaurlao, Smiljo, ubiću te, slave mi moje! Srećom ubrzo je došla policija i rastjerala ih.

Srijeda je osvanula pritisnuta teškom ljetnom sparinom ispod oblaka, nebo je bilo crno kao gavranovi iznad žitnog polja, sa istoimene Van Goghove slike; kiša je visila u zraku cijeli dan, a kada je poslijepodne konačno pala, nije donijela priželjkivano olakšanje. Stigao sam pred kapelu, parkirao se i izašao iz auta, odmah tražeći pogledom poznata lica, da se tješimo. Prvo sam spazio Biljanu, došla je na sahranu iz Los Angelesa. Darko je prišao da pozdravi moju mamu, upitao sam se sa Biljanom kratko, bila je blijeda kao zid; iz kapele je izašla i mimo nas prošla njena i Vladanova kćerka Maša, zaustavio sam je. Nisam je vidio četrnaest godina, bila je uplakana, i nebila! Poljubio sam je i zagrlio, nije joj bilo do priče. Ušao sam u kapelu, izjavio saučešće,  dotaknuo kovčeg i izašao.

Ispred kapele, sa strane su bile klupe, prišao sam da sjednem kada neko reče, pazite da ne stanete na macu. Pogledao sam, ispod klupe se motao mačić, mršav i usukan, ali sa podignutim repom, veseo. Tražio je da jede, da se mazi. Opet mačka, rekao sam Darku koji je izašao iz kapele da uzme zraka, on me pogledao, da! Mačić se motao oko naših nogu, poslije je pokušao da uđe u samu kapelu, ali su ga iznijeli vani. Donijeli su mu mlijeko u tetrapaku i nasuli, pio je halapljivo, a neko reče, nemojte hraniti mačku, poslije je nećete moći otjerati.

Pred kapelom se zaustavilo pogrebno vozilo, tipični crni karavan, na vratima je pisalo d. o. o. Flamingo, Pogrebne usluge. Gdje nađoše Flamingo, pomislih u sebi, sad da je Vladan tu, smijali bi se zajedno. Jeste tu, ali nije mu do smijeha.

Vidio sam kako kapeli prilazi Rade Šerbedžija, bio je blizak sa umrlim;  uplakan, na nogama je imao papuče, kao da je istrčao iz kuće i ostavio sve, da stigne danas ovdje. Kada je pop završio svoj dio, Šerbedžija je stao leđima naslonjen na ulaz kapele, jednom nogom unutra, a jednom vani, sačekao sekundu, ljudi se stišali, a onda počeo da recituje, bilo je neočekivano, ali su ljudi to odmah prihvatili, bilo je iskreno:

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad…

Tin Ujević odzvanjao je pred kapelom, stihovi su na trenutak potpuno utišali prisutne. Ja sam bio u nekom stanju bunila, nisam mogao vjerovati da sam tu, taj dan, tim povodom. Nisam svjestan, ili jesam, ali guram sve od sebe, ne plačem i smijem se ptici flamingo kojom će se Vladan uskoro vinuti u visine. Ubrzo smo bili u autima, na putu prema Dubrovniku, odnosno Ivanici. Sahranili smo ga u porodičnoj grobnici Elakovića, u Uskoplju, na kraju sahrane posljednji su se oprostili Biljana i Darko.

Spustio sam se do auta ispod groblja i čekao da se pozdravim, išao sam odmah za Sarajevo. Nećeš u kafanu, da sjednemo, evo tu je odmah, sve je pripremljeno? Neću, idem, moram voziti nazad, a ide mrak. Maša je bila među zadnjim koji su silazili sa brda, nosila je mačića u rukama. Hoćeš da poneseš macu Esmi? Pomilovao sam mačića, neću, nemamo gdje s njim. Zagrlio sam Mašu i još jednom je poljubio, za Vladana.

Vozio sam nazad prema Sarajevu, iza mene je ostajala Hercegovina, bar sam tako mislio.

Dva sarajevska dana, putopis (četvrti dio)

U turskom smo restoranu na Baščaršiji, pod cestom kojom će ljutit proći prestolonasljednik Franjo Ferdinand, na putu prema Vijećnici, nakon što ga promaši Čabrinovićeva bomba. Tiha je i mirna večer. U širokoj ostakljenoj sali s dvadesetak stolova jedva da ima ljudi. Za stolom uz sam izlog veća je obitelj, dvije pokrivene žene, troje djece i krupniji, mlađi muškarac duge riđe brade. Izgledaju kao da su upravo stigli iz Šama, onoga davnašnjeg, mitskog, ali kada progovore iz njih počinju izlaziti riječi ovoga jezika, i naglasci Ilijaša, Kaknja, Breze, tvrdi, kratkih vokala. Ispod oka pogledujem prema njima, i pokušavam da dokučim to čudo nesklada između forme i sadržaja.

Muž spominje nekakvog Salema kojeg je obišao u bolnici – išao ga je prigledati, kako se to kaže u Konavlima – pa govori kakva je Salem budala ako je prenosio vreće sa cementom, nakon što su mu doktori u Sarajevu rekli da ne smije podizati ništa teže od jaja, jer će ostati nepokretan. I sad što?, Salem leži nepokretan, a mi mu bi se svakog popodneva trebali redati pokraj kreveta.

– A fino mu je doktor reko, nema da podiže ništa teže od jaja!

Ponavlja on to, i tek nakon što ponovi, shvaćam i razumijem što je doktor rekao Salemu. Ne smije dizati ništa teže od jajeta, a ne od jaja. Poslije mislim zašto li je, majko mila, doktor zamislio jaje kao mjeru težine. Ili je zamislio nešto drugo – kašiku, recimo, koja se obično kao mjera spominje – ili nije zamislio ništa, nego je riđobradi pridodao usporedbu da njome ukrasi svoju priču.. I onda mu se jaje učinilo mjerom lakoće. Ili mjerom čovjekove slabosti i krhkosti.

Brada mu je crvena od k’ne. Spuštam pogled ispod stola: ne, nisu mu nogavice podrezane. I zar bi vehabija dolazio u restoran, pa još dovodio žene i djecu? A svejedno je bojio bradu. Bit će da bi izgledao strašnije, ili da komšiluk ozbiljnije doživljava ono što on kaže.

Na glavi mu nekakva kapica. Ne skida je ni dok jede. Pokušavam se sjetiti ljudi iz marokanskih i arapskih restorana po Njemačkoj. Jedu li s kapicama? Ne znam. Njih nisam zagledao. Ali ovog zagledam. Koliko god puštao pa onda krio bradu, stavljao pletenu kapicu, koja pomalo nalik na jarmulku, i činio već sve da izgleda kao da nije odavde, nego je iz neke od onih dalekih zemalja bliže središtu njegova zamišljenog svijeta, vjere, svemira, on je, i tako sakriven, netko koga dobro znam i tko mi je na neki tragičan način blizak. Samo što je forma te bliskosti međusobna odbojnost.

Još u ona vremena prije ratova, ili dok smo bili djeca, u Sarajevu je, među ljudima, bila živa potreba narugati se onim sugrađanima, obično Hrvatima i Srbima, koji bi se odrodili čim bi vidjeli Zagreba i Beograda. Ljudi bi tako reagirali na svaku malo hrvatskiju riječ, na neprikladan naglasak, pokupljen s Dnevnika Televizije Zagreb, na ekavicu kojom bi progovorio, ili još češće – propisao, neki iseljeni našijenac. Od djetinjstva si se učio toj navadi, ne razmišljajući o njezinim razlozima niti podrijetlu, i ona ti je, u ovakvom ili onakvom obliku, ostala sve do danas. U tome, recimo, što već dvadeset i tri svoje zagrebačke godine pažljivo čuvaš i kultiviraš svoje sarajevske naglaske – po kojima se razlikuješ od cjelokupne okoline, uključujući i ljude koji su sami nekad bili Sarajlije – nešto je od onoga nametnutog srama i straha da se ne provališ govoreći onako kako se u nas ne govori, ili čak da ne prekršiš zakletvu, ne razvrgneš savez, ne počiniš nepopravljivu izdaju prema onom što ti je upisano u tvoje sarajevske matične knjige. Istovremeno, dok pišeš ovaj sarajevski putopis, ili uopće kad pišeš o Bosni i o Sarajevu, napisat ćeš podrijetlo, a ne porijeklo, sve znajući da ćeš onima koji su te utjerivali u zavičajnu suru tom riječju gurnuti prst u oko. Kao što ćeš u zagrebačkim i hrvatskim tekstovima nizati turcizme i sarajevske lokalizme – sve same provincijalizme i barbarizme – ne bi li opet kome zasmetao. Posljedica je to nepreboljene i neizlječive sarajevske bolesti, kojom si se zarazio one jeseni 1973, kada si, po povratku iz Drvenika, u svojoj novoj školi u Sarajevu izgovarao riječi rajčica, općina, ručnik, što je kod đaka izazvalo urnebesan smijeh, a učiteljica ih je, te riječi, podvlačila crvenom kemijskom, kao neispravne.

Nedavno sam se, nekoliko je godina tome, sjetio toga, i sjetio sam se svoje naopake učiteljice iz drugog osmoljetke Aide A., pa sam o tome napisao nekoliko umetnutih rečenica u priči o jednoj sarajevskoj ulici, u čemu su neki čitatelji, naravno Sarajlije, s još uvijek aktivnim sarajevskim adresama, ali i oni s konvertibilnim prebivalištima u bijelome svijetu, prezirno detektirali moj naglo probuđeni hrvatski nacionalizam, optuživši me s onih već davno napuštenih multikulturalnih bosanskih visina da sam izmislio priču o rajčici, općini i ručniku, e ne bi li se smilio sredini u koju sam se naselio i ne bi li, bezbeli, oklevetao Sarajevo. Kad bi mi i bilo potrebno, ili kad bi mi bilo po volji da omilim Zagrebu, zar bi bilo smisleno da to pokušavam učiniti nakon tolikih godina u tom gradu? Na kraju krajeva, evo moje dosadašnje bilance u godinama, gradovima i selima: u Drveniku sam živio prvih sedam godina života, u Kninu i na Lastovu proveo sam petnaest mjeseci, služeći JNA (sezona 1984/85), u Zagrebu živim već dvadeset i tri godine. Ostaje da sam u Sarajevu proveo – devetnaest godina. Dakle, već sam četiri godine dulje u Zagrebu nego što sam bio u Sarajevu. I zašto bih onda izmišljao učiteljicu kojoj se nisu sviđale hrvatske riječi?

Stvar je u tome što oni kojima je zasmetalo to bezazleno prisjećanje dobro znaju, zapravo osjećaju, da je gola istina to s rajčicom, općinom i ručnikom, jer je i njima, kao i odavno pokojnoj učiteljici, u životu znalo zasmetati kada bi neki rođeni Sarajlija – čuj ti te odrednice i tog priznanja i odlikovanja: “rođeni Sarajlija” – rekao rajčica, općina i ručnik, umjesto paradajz, opština i peškir, jer tako se u Sarajevu govorilo do 1990. A onako kako se u Sarajevu govorilo bilo je mjerom toga kako se u Sarajevu mora govoriti, ili barem kako je u Sarajevu umjesno govoriti. Istina, nakon 1990. vekivečna opština najednom je postala općinom, ali to zbog nečega nikome nije zasmetalo.

Zašto sam se svega toga sjetio, dok sam iz prikrajka, u polupraznom turskom restoranu – inače, jednom od najboljih turskih restorana u kojima sam u životu bio – gledao čovjeka s neidentificiranom orijentalnom kapicom, riđom bradom, s dvije zabrađene žene – čini mi se da su nekakve rodice, i da je jedna spomenula muža koji se treba vratiti s puta u Olovo – i troje rastrčane djece, među kojima je i dvanaestogodišnja, također pokrivena, curica, i zašto su me oni podsjetili na davnu sarajevsku preosjetljivost prema odrođenim sugrađanima koji bi se svojim jezikom, izgledom ili ponašanjem legitimirali kao ljudi iz nekih drugih gradova?

U potrebi da se odmah po dolasku u Zagreb progovori po zagrebački i da se postane Zagrepčaninom, makar i uz čuvanje tajne svoga sarajevskog podrijetla, one tipične i stereotipne bosanske topline i duhovitosti, leži ista identitetska nevolja kao i u naoko suprotnoj potrebi i neodoljivom nagonu da se, dok se u Sarajevu, ruga onim sugrađanima koji iz nekoga svog razloga, potrebe ili sklopa životnih okolnosti govore po zagrebački ili se ponašaju kao Zagrepčani.

Provincija je vazda na svoj folklor ponosna. Kao što je i njime frustrirana. Ponos ili frustracija, što će se kad manifestirati zavisi od društva i od toga s kime ste u većini. Obrambeni refleks provincijalca je da se uvijek bude u većini, nikad u manjini. Biti u manjini znači biti ugrožen, nezaštićen, napadnut. Manjina služi da konstituira većinu. Na manjini većina vježba svoje većinstvo. Manjina je objekt nad kojim većina provodi vojne manevre. Štiteći se od manjinske sudbine svi su u Sarajevu govorili paradajz, opština, peškir. Osim sedmogodišnjeg mene, koji sam u Hrvatskoj završio prvi osnovne, i nisam imao pojma da postoji nekakav problem s rajčicom, općinom i ručnikom.

Ovaj čovjek što ga promatram, njega, djecu mu i žene za stolom, zapravo je tipični Sarajlija. Iako, možda, nije iz Sarajeva, nego je iz sarajevske okolice. Transformirao se po narudžbi sredine i po narudžbi poželjnoga većinstva, isto onako kako bi se preobražavali svi oni iseljeni i raseljeni sarajevski Hrvati i Srbi kojima smo se – da, i ja sam bio među rugačima! – rugali zbog njihova izmijenjenog jezika, novih naglasaka i manira.

Razlika je samo u tome što ovaj, izgleda, nigdje nije ni odlazio, nego mu je k’na obojila bradu, a marokanska kapica legla na veliku bosansku glavu, zato što se butum Sarajevo, sve s Miljackom i okolnim planinama, preselilo negdje gdje ranije nije bilo. Poželjno većinstvo, ili avangarda poželjnoga većinstva postalo je nešto što nije ni nalik onome nekadašnjem Sarajevu.

Prigovaram li ja, možda, tome?

Naravno da ne prigovaram. Tu sam na dva i pol dana, i opet ću doći na dva i pol dana, i dolazit ću dok god tu budem imao nekog posla, a možda ću dolaziti i poslije, opet na dva i pol dana, ako mi se svidi u Sarajevu, ali u tim dolascima neće biti želje ni namjere da se tu ijednim svojim dijelom osjetim domaćim i svojim. Uostalom, zato se i prijavljujem na recepciju, spavam u hotelu, budim se na postelji koja nije moja, s pogledom kroz prozor iza kojega je nešto što ne prepoznajem.

Sarajevo posjećujem, u Sarajevo zalazim kao u vlastitu podsvijest. Sve oko mene već jednom je bilo zaboravljeno. I ovaj čovjek u kojeg ne prestajem gledati jednom je također, tako mi se barem čini, već bio zaboravljen. Znao sam ga u njegovom prethodnom utjelovljenju, ili znam kako bi on izgledao da ne izgleda ovako, da se nije preobrazio i uskladio s nekim drugim svijetom. Vidim ga u yassa trenerci i puma tenisicama kako stoji na kakanjskoj autobuskoj stanici i nekoga čeka. Rumen i krupan, mogao je biti autolakirer i mogao se zvati Armin ili Munib ili Jusko…

Promjena koja se njemu dogodila, koja je preusmjerila njegove životne putove, a možda i sudbinu, možda se i ne razlikuje od promjene koja se meni dogodila. Kao što ni ja, vjerojatno, ne bih živio u Zagrebu da nije bilo rata, ili da se rat nije ovako završio, tako ni on ne bi živio u Sarajevu, ne bi sad bio u turskom restoranu, ne bi danas u bolnici obilazio Salema koji je nosao vreće sa cementom, a doktori su mu lijepo rekli da ne smije dizati ništa teže od jajeta, nego bi sretan i zadovoljan živio u svom Ilijašu, Brezi, Varešu ili Kaknju, nastavljajući lozu svojih oca, djeda i pradjeda, nadovezivao bi se na njihov identitetski kod, a da mu nikakvi identiteti nikad u životu na um na padnu. I da mu je netko takvom rekao da će jednoga dana puštati bradu do grkljana, koju će zatim farbati u crveno, sigurno mu ne bi vjerovao. Ili bi se uplašio i pomislio kako takva najava može značiti samo jedno – smak svijeta.

A jest tako. I njemu je, koliko i meni, smaknut svijet.

Samo što se on svojski potrudio da preobliči svoju pojavu i tako pronađe svoje mjesto među većincima u novome svijetu. U tom je njegovom trudu ganutljiva uzaludnost cijeloga pothvata: nastojeći da bude po mjeri novostvorenoga sarajevskog i muslimansko-bošnjačkog svijeta, tako je sebe dizajnirao da više ne samo što nije samome sebi nalik, nego odudara i od ovoga i ovakvog Sarajeva. A svoje mjesto ne bi mogao naći ni u Maroku, ni u Jemenu, ni u Siriji. Nigdje, osim, možda, u nekoj Njemačkoj ili Holandiji, u Austriji, možda, gdje ljudi ima raznih, ovakvih i onakvih, pa niti se čime može biti mimo svijeta, niti se čime može biti manjinac.

A može biti i da sam sve ovo umislio, da je priča drukčija, i da je ovaj čovjek u kojeg potajice gledam iz neke druge i drukčije priče, i da se u ovome što o njemu govorim zrcali moj, a ne njegov slučaj. Sigurno je tako. O čemu god govorim, u što god da gledam, pričam o sebi i u sebe zurim. Pričam o svojoj nelagodi što sam se najednom ovdje zatekao.

U taj čas dolazi prijateljica s kojom smo se dogovorili naći – kasni barem dvadeset minuta, pa predugo gledam u tog čovjeka i izmišljam njegovu priču – razmjenjujemo onih prvih nekoliko rečenica s kojima ustanovljavamo da je sve dobro, da smo oni isti, da se ništa važno nije promijenilo, da nam se život ne otima iz grudi i glave… Ona je nekoliko godina živjela u Zagrebu, pa se odselila u Sarajevo u kojem nikada ranije nije duže boravila, i sad joj je tu dobro. Ali i u tom je dobru neka projektirana privremenost. Skupa s mužem planira da se jednom, za nekoliko godina, preseli negdje u Istru.

Zabavljeni smo naručivanjem jela. Pijem već treći ili četvrti čaj, gusti i aromatičan, turski, i kao da mi se najednom izoštrava čulo mirisa. Ono što u zraku osjećam smirujuće je i ugodno. Mirišu začini kojima ne znam imena, suhe trave, korjenčići, cvjetovi iz frankfurtskih i minhenskih orijentalnih dućana, u kojima se, kao na cjelodnevnom boravku, okupljaju ljudi koji tamo žive, a da nikada tamo ne pripadnu, niti se srode i s jednim drugim mjestom, osim s tim dućanom. Često sam zalazio na takva mjesta za putovanja po Njemačkoj, i odlazio sretan što sam tu na samo dva-tri dana, i što ću se poslije vratiti kakvoj-takvoj kući.

Priča nam o svojoj svakodnevici. Spominje ljude koje poznajem ili sam ih nekad poznavao. Nižu se događaji, anegdote, crtice – kakvim je odvajkada ispunjen sarajevski život, naročito kada se prepričava nekome tko nije iz Sarajeva. I ja sam tako od anegdota i crtica gradio svoje sarajevstvo, pa ga prenosio i saopćavao drugim ljudima. A oni su, barem ti s kojima sam se družio i koji su me voljeli te 1993. kada sam došao u Zagreb, žudjeli za tim mojim anegdotama i crticama, vjerujući da je u njima istinski život, ali i najteža optužba protiv ljudi koji grad drže pod opsadom, a onda i protiv ravnodušnoga zapadnog svijeta. Možda je ravnodušan zato što mu se ne mogu prevesti crtice iz sarajevskog života? Možda rata ne bi ni bilo, ili bi već u proljeće 1992. nastupila međunarodna intervencija, samo da su se kako dali prevesti vicevi o Sulji i Muji. Vicevi o našem bijedom životu i našoj budućnoj nostalgiji.

Ona je dobra i pametna cura. U razumnoj mjeri prilagodljiva. Sarajevo se na plemenit i fin način naselilo u nju. Možda bih volio, jer bi tako bilo bolje, da se u mene tako naselio Zagreb. Ali nije to išlo. Zbog moje naravi, više nego zbog ičega drugog.

Za onaj stol dolazi još jedan muškarac. Običan, nepamtljiv mladić tridesetih godina, u trapericama i bijelom džemperu. Ni po čemu se ne bi moglo prepoznati da je iz Sarajeva. Ovog ili onog. Rukuje se s riđobradim, klimne prema ženama.

I onda se priča o Salemu ponavlja. Pa kaže:

– Noso on vreće sa cementom, a doktor mu fino reko da ne diže ništa teže od jaja!”

– Ne kaže se, bolan, teže od jaja, nego teže od pera ili teže od jastuka!” – puče jedna žena, ona za koju se čini da je njegova.

On namršti, nije mu jasno što to ona govori:

– Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo?