Imaginarni prijatelj/1

Povremeno bi se, srećom ne prečesto, dogodilo da u sedam i petnaest ne bude pravog crtanog filma, nego se pojavi La Linea. Crtani film za odrasle, intermeco u poluvremenu utakmice, animirani predah, pauza između dvije televizijske emisije… Iz moje perspektive, koja je bila određena činjenicom da mi je bilo osam-devet godina i da sam još uvijek bio sklon klasičnoj naraciji i realističkom prikazu života, La Linea bila je televizijska prevara, čist gubitak vremena.

Danas mi se, međutim, čini da je La Linea život. I da se svaki put, u onih pet minuta, odvio od početka do kraja, od rođenja ili od buđenja svijesti o svijetu, pa sve do smrti, na onoj jednoj jedinoj liniji, na koncu o kojem čovjek visi, dok god ga ima.

Čovječuljak na crti, zapravo, nije imao imena. Iako smo ga mi zvali: La Linea. Što je značilo Crta. Tako da je i on mogao biti, recimo, Crto. Cjelokupna njegova egzistencija svodila se na šetnju s jednoga na drugi kraj crte od koje je bio sačinjen. U grafičkom je pogledu ideja Osvalda Cavandolija – kako se zvao Crtin otac i autor ovoga crtanog filma – bila krajnje jednostavna: ničega osim jedne linije. Ali što je mnogo važnije: nitko tom jednom crtom po kojoj se kreće čovjek nije tako genijalno sažeo i pogodio bit egzistencije i smisao ovoga jedinog nam životića. Sastavljen od te jedne, naoko beskonačne crte, on ne zna ništa osim nje, i ničega osim nje nema. Njegov je život put, i od tog je puta i sam sačinjen. Čovjek kao izbočina na ravnoj cesti. Veseli i budalasti elektrokardiogram.

Crto je vazda veseo, osim kada se nešto naljuti i razbjesni zbog prepreka na putu. Tada psuje i bjesni. Naravno, psuje Boga, jer osim njega nikog i nema. Bog je prikazan u obliku ruke koja drži olovku. Ta ruka se s vremena na vrijeme pojavi da Crti popravi put. Ili da ga uputi u beskraj. I da ga na kraju likvidira, da ga zaboravi.

La Linea je, to sada znamo, bio crtani film koji je problematizirao čovjekov odnos s Bogom. I prikazivao se na komunističkoj televiziji, ne kvareći nikome raspoloženje, osim djeci. Jer djeca ne vole izrazito stilizirane likove. Suprotno mišljenju odraslih, uključujući i ponekog crtača i pripovjedača koji rade za djecu, svijet njihove mašte je realističan. Za odmak od realizma, za metaforu, nužno je iskustvo. Nužno je da ti dodije svijet, onakav kakav on jest.

Crto bi povremeno svom Bogu pokazao bosanski grb. Pokazao bi mu od šake do lakta. To je onaj stadij čovjekova gnjeva kada je u stanju prezreti vlastiti život i svijet kao Božje stvaranje. Naravno, svoj gnjev na takav način može uputiti samo vjernik. Crto je upravo to, vjernik. Bez njegove vjere ne bi bilo ni ovoga crtanog filma. Bez vjere La Linea bila bi ravna crta.

Crto ne govori nijedan jezik. Ili on govori onim jezikom kojim se sporazumijeva samo sa šakom koja drži olovku. U trenucima u kojima joj se ne obraća, opušten, veseo, ne misleći na Svevišnjega, Crto pjeva neku svoju, vazda istu pjesmicu. Ljudi je čuju kao: bajum, bajum. Ja sam je u ono vrijeme čuo kao: bađum, bađum. I nije mi bilo jasno kako drugi prečuju ono đ. Jučer, kada sam nakon četrdesetak godina ponovo gledao La Lineu, našao sam se razočaran i pomalo uplašen. Sada se, doista, čuje: bajum, bajum. Siguran sam da se onda čulo drukčije.

Ako je po Osvaldu Cavandoliju, čovjek je Božja dosjetka. A Bog je umjetnik s olovkom u jednoj i gumicom u drugoj ruci.

Erik Lindegren

Iz “Čovjek bez puta”

VII

ovdje u tišini koja potire granice
između želja živućih mrtvih i mrtvih živućih

dvije se pole sjedinjuju u duplo sljepilo
kako bi bolje čule kako svjetlost pada

polako, varljivo kao da znaju šta hoće
kad noć uhvati i dan je prazan

i misao se naginje sa svog tornja
sa sidžilom jeze da bolje uščuva

u mrklini jednjaka gdje tjelesna straža koplja
zakrčuju sve izlaze za blaženstva potonuća

ovdje u tišini koja potire granice
gdje pada svjetlost i verem sijedi

podmićuje oluja obnove suhu buduću zemlju
dok ruga se sljepilo kroz svoje prozore bez stakla.

XXIV

I ona pita šta si učinio sa nesvjesnom
ljubavlju i sive oči prirode gube svoju

i sve stvari bježe sa tla u ovom
miru gdje rijeke i grobovi bdiju u vječnom snu

i mi sjedeli u sivom svjetlu sve dok nam tijela
nisu postala niska kao zemlja i tiho priječili svaku riječ

kao provalnici u našem pouzdanju sve dok moja riječ
ne pade na zemlju i ona i nebo poviše se

tako da smo bili jednako blizu zemlji i nebu u pouzdanju
tako da više nismo znali gdje počiva tajnovitost

naviše ili naniže jer ne postoji nikakav pravac
o sve je bilo blizu kao što sam znao u snu

sve dok se nisam pojavio s glavom iznad
oblaka i ona se isplakala vidjevši me u prkosu takvom

XXVIII

Ustrijeliti neprijatelja i zaviti cigaretu
plamtjeti i gasiti se kao svjetionik u oluji

sjedeti kao muha u mreži interesa
vjerovati u kob rođenja premda samo rođen

biti funkcija u svemu što ne funkcioniše
biti neko drugi ili uopšte ne biti

kao sivi kamen pristajati u zidini mržnje
o ipak osjećati razumijevanje kamena kao radost vrijesi

osjećati sve zapušteno u dimljivoj kiši
uživati u napetosti u tinjajućoj lomači

sumnjati da to mora biti zadnji put
potvrđivati sve samo da se ne ponavlja

probiti se i dospjeti do vidika
gdje se munje love da osvete čovječanstvo

Nulta tačka

Šta je to što izbija iz mene
i napušta me
poput dima

___Na ovoj ulici sa nepoznatim brojevima
___s kućama na sijedoj površi
___gdje su samo ostavljeni kamen na kamenu

Šta je preostalo od mene
i tone
poput kamena

___Poput kamena kroz kamenje
___kao da je horizont nestao
___ili svu snagu izgubio

I ovdje:
jednom sam nekog vodio
za ruku kao dijete
uvjeren da je to moj život

___I sad:
potanjajući kamen
___kovitlanje dima odlazećeg
___i dijete visočije no brijeg.

Stari indijanac

Da, sjećam se moje mladosti: jedan plamičak u velikom dimu.
Sjećam se sitnog straha: kako se penje i prži
svoju mrezgu: žudeći jedino da raste: da bude krilo
i hrupi pravo u plavi kristal vaseljene.

Sad vidim život se širi
iskusio sam sve njegove okrutnosti.
Izgubljeno gnijezdo kukavice u ognju zalazećeg sunca
dogorijeva u blagosloven pepeo
i znam da krila
nisu radi uspinjanja, već da oči posmatraju
u silnom sažetku, u nemilosrdno jasnom svjetlu
mladosti naše lov i krajolik.

Sa te visine
vidiš kasnije svoju smrt
poslednju
tvoju ulovinu.

Arioso

Negdje u nama uvijek smo zajedno,
negdje u nama naša ljubav ne može pobjeći
negdje
o negdje,
svi vozovi su otišli i svi satovi stali,
negdje u nama uvijek smo prisutni,
uvijek smo blizu miješanja i stapanja
i nenadano smo čudo čuđenja i promjene,
valovlje u lomu, oganj ruže i snijeg.

Negdje u nama gdje kosti svjedoče
o neutaživoj žeđi učenjaka i sumnjalica
za nepriznatom patnjom
za zapečaćenim popuštanjem
o oblak od žeđi!

Negdje u nama
gdje su kosti svjedočile i pričine susretale
ukida daljina sigurnost kao valjanje valova valjanje
ti odražavaš našu daljinu kao zvjezdanu u valjanju
ja odražavam našu blizinu kao zvjezdanu u valjanju
snovi uvijek svlače masku i bivaju ti
što u bolu klizi od mene
da bi se ponovo vratila
da bi se ponovo vratila meni
više i više u nama, više i više ti.

Ikaros

Blijedi sad njegovo sjećanje na labirint.
Jedino u sjećanju: kako se krik i smetenost penju
sve dok se najzad sa zemlje ne vinu.

I kako svi rascjepi što stalno ridaju
sa svojim mostovima i njegovim grudima
lasno se sklapaju, kao kapci,
kako ptice prolijeću, kao čunci ili strelice,
dok se na kraju zadnja ševa, ruku njegovu okrznuvši,
ne obruši kao poj.

Potom slijede labirint vjetrova, sa njihovim slijepim bikovima,
zov svjetlosti i kosine,
sa ubrzanim dahom, kojem se on zadugo
i mučevno opirao,
sve dok nije isponova podigao pogled i bijeg.

Sad se sam uspinje, prema nebu bez oblaka,
beskraju bez ptica među povraćenim povicima…
uspinje se prema sve jasnijem i jasnijem suncu,
koje biva sve svježije i hladnije,
uvis prema svojoj zaleđenoj krvi i odbjeglom
vodopadu duša,
jedan samozatvoreni, u pobjeđujućem liftu,
jedan mjehurić zraka u moru ka maglenoj privlačnoj površi:
prskanje embrionske košuljice, prozirno blizu,
vrtlog znakovlja, mijene plime i oseke, žestoki azur,
stropoštavajući zidovi, nepojamni krik s druge obale.
Ne propast zbilje
već njeno rođenje!

*

U prvim godinama nakon II svjetskog rata, modernizam ozbiljnije potkopava ustaljene oblike pjevanja i nudi nove izazove i puteve na kojima će se vrlo brzo pojaviti osobeni i snažni poetski glasovi. Ovi će rebeli izvršiti prevrat u recepciji poezije i uprkos apstraktnosti, metaforičnosti i “egzistencijalnim mrklinama” koje karakterišu njihove napore, prisiliti čitaoce da im se priklone. Impulsi stižu iz raznih izvora, a ključne su poetike T. S. Eliota, E. Pounda i R. M. Rilkea.

Javljaju se, dakle, autori koji će već prvim zbirkama nadmašati lokalne okvire i približiti se evropskim poetskim visinama. To se odnosi, prije svega na veliku četvorku, koju pored već zrelog Gunara Ekelefa, čine Erik Lindegren, Karl Venberg (Karl Vennberg) i Verner Aspenstrem (Werner Aspentström). Književna kritika će ih podvesti pod pojmom pjesnici četrdesetih, a samu će deceniju proglasiti “prvim zlatnim dobom” švedske književnosti.

Čovjek bez puta (mannen utan väg, 1942), druga zbirka Erika Lindegrena (1910–1968), nastala pod snažnim uticajem francuskih nadrealista i anglosaksonskih pjesnika, prije svega T. S. Eliota, smatra se reprezentativnim pjesničkim djelom švedskog modernizma. Već grafički izgled, upotreba malih slova, odsustvo interpunkcije, apstraktne slike naizgled nabacane bez ikakvog reda, neshvatljiva metaforičnost “trube kušaju slomenji porculan” “umiruća krv” itd., kombinacija iskustava raznih čula pretvorena u zajedničku sliku, jasno su ukazivale estetsku doktrinu koje se Lindegren prihvatio. Ali premda je njegova poezija modernistička – njena temeljna konstrukcija ipak je postavljena na tradicionalnim obrascima, preciznije na formu “prsloga” soneta, bez strogog grupisanja strofa i bez rima.

Lindegren je izvrstan majstor forme i čvrstih šematskih stihovnih struktura. Što čvršći formalni zahtjevi, to bliže muzici – tako bi se mogao izraziti poetski princip po kojem on gradi drugu zbirku Nizovi (Sviter). Već sam naslov zbirke, kao i mnogih pjesma (“Krešendo” “Arioso”, Pastoral-ciklus) preuzeti su iz muzike.

Lindegren će za života objaviti još dvije zbirke poezije koje će ući u kanone švedske književnosti. Značajni su takođe i njegovi esejistički i kritičarki radovi, kao i njegovi mnogobrojni i izvrsni prijevodi (T. S. Eliot, V. Fokner, V. H. Odn, V. Stivens).

Preveo i priredio Refik Ličina

Prošle hefte kad bi’ u Pazar sa Bajrom da dognam sira, b’eše Džuma, petak, pijačni dan. Stao ja nasred čaršije, pazarim se. Kad mi priđe jedan insan te juriš na moje bure.

– Pita me – čije ti je ovo bure?

– Reko’ – vala moje, ako mi ga ko ne uzme!

– Ovo je moje bure – reče on!

– Šta?! – začudi’ se ja.

– Ovo je moje bure i hoću da mi ga daš!

– Sluša’ insanu Božji, ja tebe vidim prvi put u životu. Niti znam ko si, ni šta si, niti me interesuje, a kamoli da uzmem tvoje bure. No mi b’eži sa oči, imam ja drugu muku i bez tebe.

– Da’ mi ti moje bure, pa gleda’ svoju muku.

Pa skoči da mi do’fati bure. Ja ga futan izmako, pa drž’ bre, pa drž’ bre, uvi’ savi’, uvi’ savi’. Inadžija on, inadžija ja. Skolio me Vlah vlaški, hoće džan da mi izvadi za jedno ubazdelo bure, a nisam ni sira nakupov’o, cio mi sir pokupovaše.

Tu se stvori navalica, čudi se narod, hoće da se ukrve ovi hadaljevi za jedno bure, ko zna šta ima u njega? Cijela čaršija se čudom čudi.

Te dade Bog u jedan vakat odnekud izbi Nezir.

– Šta si navalio ko vo u kupus, žmuro žmuravi, nemo’ sad da te nabijem u bure!

– Šta se ti miješaš za moje bure? Pa drž’ bre, pa drž’ bre, uvi’ savi’, uvi’ savi’.

Skupio se džemat, pa ukokotio u mene. A ja futan, niti znam kud ću, ni šta ću. Niti znam šta ću, ni kako ću. Zasrami me pred cijelom čaršijom. Rejće – nije im’o šta pa ukr’o starom čov’eku bure, za više ga i ne basta. O, b’eži, o jadu te Bog ne zabavio! Nezir i hoće i neće, a ja ću danas čudo da napravim, da se čudi cijela čaršija.

– Ada sad i da znam da je tvoje, za injat ti ga dat neću, pa taman puk’o ka’ lješnik.

– Daću ti ga jedino kad lipšeš da te u bure zakopaju um’esto ćefina. Sad ćeš da vidiš čije je bure, kad ti dovedem miliciju.

– Dovedi cio Sandžak ako hoj, bure dobit nej, to nek ti bide na znanje!

– Čeka’ ja miliciju, čeka’… Nit’ ima njega, nit milicije. Šta me danas snađe, ni kriv ni dužan, hoće na pravdi Boga da mi uzme bure, ko da nema drugija buradi. A đavo mu ga zna, možda je baš njegovo? Al’ što bi bilo njegovo, kad je kod mene, Da nije kod mene, ne bi bilo moje. Da je njegovo, bilo bi kod njega. Čim nije kod njega, onda je moje, kad je kod mene, onda nije njegovo, i da nije bilo moje, sad je kod mene, znači nije njegovo, jer je kod mene. Na kraju krajeva, ako je i bure, nije i jedino, Naletosum i bure, ko da je bure najvažnija stvar na svijetu, barem buradi ima koliko hoćeš! Haj sve to, no će sutra neko doj da traži sira na popus’, a ne zna koju sam crnu muku vid’o samo bure da sačuvam.

– Ada, ne zv’o se ja Ramiz ako mu ne nabijem bure na vrh glave!!

Slavi se praznik rođenja. Nije to bila svetkovina.
Rodilja je već nekoliko dana na putovanju, pješice, zimi, od jednog do drugog konačišta.
To je putovanje nalik ciganskome, ali bez pratnje karavane.
Razlijeva se plodna voda pa joj suprug nalazi staju, tek malo više nego kad bi je ostavio na
_________________________________________________________otvorenom,
pod zvijezdama.
Liježe i otkriva stvorenje, bez ičije pomoći.
Ipak joj je to prvi put.
Podvezuje i reže pupkovinu.
Sretno porođenje: da su joj ga poželjeli, isto kao ovo netom obavljeno, odgovorila bi, barem
________________________________________________________________zbog
izjednačenja “Takvo i vama, baš takvo”.
Slavi se praznik darova.
Dar je donijela ona, uspijevši roditi svejedno.
Za nju je ovo noć dovršena djela, nakon munjevita da otprije devet mjeseci.
Ovo je praznik za nju, samo za Mirjam.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Pismo koje je uprava Hrvatskog društva dramskih umjetnika nije htjela proslijediti svojim čjanovima , a poslano im je 3. 12. 2016.

Zakleo sam se već odavno sebi da neću više potpisivati peticije, da neću ići na prosvjede niti javno komentirati ništa na što nemam utjecaja. Puno puta sam se lomio i bio na granici da prekršim taj svoj zavjet, ali nisam popustio.

Danas ću svjesno napraviti iznimku i to prekršiti i spreman sam i potpisati peticiju i prosvjedovati jer mi smeta, jer me boli to što znam da stvari nisu takve kakve su prikazane i odgovorno tvrdim da ne odgovaraju istini.

Naš kolega i moj prijatelj Rade Šerbedžija je povod zašto ovo pišem i zašto kršim svoju riječ. Ovo, kako je taj čovjek u zadnjih nekoliko dana izvrgnut progonu i kako si uzimaju pravo ini da govore o njemu, neljudski je, nepošteno, jednostavno strašno.

Svi mi znamo, i ti znaš draga moja Perice, tko je Rade. Svi znamo da je on jedan izuzetno pošten čovjek, čovjek koji neizmjerno poštuje i voli ovu našu zemlju Hrvatsku i odgovorno tvrdim čovjek koji nije nikada ni jednu riječ mržnje izgovorio niti protiv Hrvatske niti protiv hrvatskih branitelja.

HDDU je nemalo puta ustao u obranu svih onih koji su nepravedno prozvani i optuženi za nešto s čim oni nisu imali nikakve veze.

Ja ovim putem ne tražim, niti inzistiram,, jednostavno mislim da bi bilo itekako ljudski da HDDU ustane protiv te falange koja je pokrenuta protiv tog čovjeka i kaže da on to nikako ne zaslužuje.

Najiskrenije.

Dejan Aćimović

Kao odjek na “Konjsko oko” Alema Ćurina, koje podsjeća ništa manje nego na radove Albrechta Dürera   

konjima svakih ratova

toliko vas natjerali u smrt
sasvim nepromišljeno i gotovo prirodno
uopće nije bilo dobro
oprostite molim

(pjesmu “an die pferde aller kriege” iz zbirke “68 plus: Gedichte”, Essen 1994, preveo autor)

Ovo je tužna godina i za vas i za mene. Ja zaista ne znam kako se nastavlja ‘zivot u jednini’ poslije skoro 45 godina zajedničkog življenja.

Želim vama i vasoj kćerci sve najbolje.

Draga moja, idu mi same suze dok ovo pišem, jer nisam znao da je Omer umro, i vjerovao sam, ako ništa drugo, da će se svojoj bolesti opirati duže,

ali svi pravi ljudi koje znam ekspresno napuštaju ovaj svijet da bude što širi nitkovima. Kad mi Ivana dođe iz Zagreba, puna mi je kuća i puna duša,

a kad ode, vraćam se u svoju pustinju. Bukvalnu. Nema utjehe ni za tebe ni za mene, jer samo mi znamo koga smo izgubili, ali ova pjesma koja sam

napravio prema Omerovoj priči neka ti bude kao od brata sestri.

SMRT  ĐORĐA KARANIKOLASA

(Po Omerovoj priči)

                           Treba osamnaest mjeseci bar, vele,
__________Da  svaki od njih sazrije u skelet,
__________Da ih se opere, sklopi i da idu
__________U malu nišu u grobljanskom zidu.
__________W.H. AUDEN Ostrvsko groblje.

Malo sam čime, u predratnom životu,
Bio toliko iznenađen, u stvari poražen,
Kao Đorđevom smrću. Bio sam u Americi.
Sjećam se tri tenora, onih što su se proslavili
Na fudbalskom prvenstvu: do u beskraj sam ih slušao.
Sjećam se cvijeća u prozoru, nalik onom što cvjeta
U januaru. I odjednom nestao Đorđe kao mjehur
Sapunice. A u meni prazno kao u prodavnici
Kroz koju su prohujali branitelji Sarajeva.

__________Bio je stariji od nas desetak godina.
Radio u Feroelektru. Jedan od direktora. Ali je čeznuo
Za oduškom van tog okruženja, daleko od ljudi
S kojim se uglavnom družio. Ginuo za umjetnošću,
Za čitanjem. Volio muziku, išao na koncerte, u operu.
Roditelji mu Grci koji su došli u Sarajevo prije
Onoga rata. Otac, vlasnik pilana, Đorđa je kao dječaka
Slao ljeti po bosanskim planinama da rmba s radnicima
(Uobičajeni odgoj gazdinske djece koji je, izgleda,
Iz današnje Grčke nestao). 

__________Išli smo često na porodične izlete. Na koncerte.
Na putovanja. Jednom u Grčku, na Tasos. Gdje mi je
Pokazao selo odakle su njegovi porijeklom, i groblje
Sa kostima odloženim u šupi, kao u Audenovoj pjesmi,
Onoj čijeg se prevoda ti i ja nećemo stiditi nikad.
Sahrani se čovjek, ali zbog štednje zemljišta, kosti se
Vade nakon godinu-dvije i stavljaju se na raf.
Kao da smrti istekne rok važenja. Sjećam se kukuruznih
Polja uz more, gustog borja u planinskoj jezgri otoka,
I priče o komšiji, ne pamtim ime, bio je neženja,
Pa skuha pijevca, i sa uzvišenja saziva društvo
„Da mu ga pomognu pojesti”. Pamtim i grčki mjesec.
Nigdje više nisam vidio takav. I sad mi se čini da ga se
Može vidjeti samo iz Grčke. 

___________U početku, Đorđe mi je bio pomalo snob
I lažnjak. Takvog su ga vidjeli i nekolicina mojih jarana,
Malo podsmješljivo, pa i bosanski posprdno.
Ali mene, provincijalca iz klasične muslimanske
Porodice i kokuza po definiciji, opčinjavalo  je,
Bar podsvjesno, Đorđevo građansko porijeklo
I način života. Bogat, vazda po inostranstvu,
Donosi poklone, priča o jelima  i pilima koje nikada
Nisi ni čuo, kamoli okusio. Stanovao je na Obali,
Nekoliko metara od Principova mosta. Stan im
Ogroman, starinski, pun slika.

__________Ubrzo sam vidio da je Đorđe
Izuzetan, i ko suncokret u bašči, od svega u njoj drukčiji,
Tačnije, izdvojen. Nagodan u svemu, otvoren i širok,
Pomalo kao Mešin Hasan. Od onih koji u ispunjenju
Tuđih želja nalaze sebe. Bio je odličan za putovanja
I duže zajedničke boravke, gdje se ljudi testiraju,
Vrstan pričalac, znalac svega i svačega,
Sa mnogim modricama iz doba Izgradnje i hajki
Na ljude: kosa mu, kao onom Bajronovom junaku,
Osijedila za noć kad ga je SUP optužio
Za privredni kriminal. Druženje i prijateljstvo s njim,
Otvorilo mi je, kako bi se reklo, nove svjetove. 

__________Umro iznenadno 1990. kad sam bio
Na Fulbrajtovoj stipendiji. Bilo mi neshvatljivo:
Nema više Đorđa! Kako je to moguće? To je skoro
Kao kad bi ti rekli: nema Trebevića. Đorđe umro?
On koji je putovao svijetom kao oblak
Koji nebesima plovi da bi se u svim vodama mogao
Oglednuti. Bio je pravi čovjek, a takvi su rijetki
Kao nesreće u željezničkom prometu, što rekao
Jedan moj prijatelj. Moj otac bi kazao: sudbina.
A ja bih dodao: koja nam se fernandelovski kezi.
I zašto je Đorđe bio pravi? Ni za što. Onako.
I zašto su jedni pravi, a drugi ne? To mi je objasnio
Umberto Saba: ljudi su kao mjehuri sapunice –
Jedan uzleti, drugi ne. 

___________Nikad mi nije iz glave iselio.
Nešto u meni nije dalo da ga zaboravim sasvim.
Voli da mi dođe u noćima kad ne mogu da zaspim.
A kada ga se sjetim, isto kao kad ti se pričuju
Zrikavci u januaru. 

Draga moja,

beskrajno sam tužan. Pored ostalog, i zato što Omer nije stigao da pročita fajl koji ti šaljem. U njemu, sve pjesme koje sam označio plavim, završili smo, napravili konačnu verziju. Ali pjesme koje su označene crnim preveo sam ja, a trebalo je da ih Omer pročita i unese ispravke. Sad ne znam šta ću s njima. Potraži u njegovom kompjuteru taj fajl i vidi da možda nije štogod uradio?

Evo ti još jedna moja pjesma.

DOK SAM PREVODIO S ENGLESKOG SA OMEROM

1.

Dok sam prevodio s engleskog s Omerom
Činilo mi se kašto
Da sam prešao na ti sa Homerom,
Čak da podruku koračamo baštom

Što cvate gdje su jaseni, iz šume
Zavičajne, znali
Ljepše nego krila anđelska da šume
Iznad svakoga međutim i ali. 

A kašto bijah onaj što zanesen
Svirao na violini je
Dok katastrofe svu su jesen
Javljale aviolinije.

Jer mirisao na hljeb je i vino
Mnogi pjesnički dijalog s visinom.

2.

Praviti prepjev – najsmjerniji način
Da nečijoj se veličini diviš.
Tad i sunčev izgrjev najčešće ti znači
Poziv posredstvom drugoga da živiš.  

Potrebna za to strpljivost je jaka.
Gotovo slijepa.
Isto kao kada rukama se hvata
Potočna pastrmka koja ti iz šaka
Isklizne začas. Naposljetku,
Ispadne da si pobješnjela hata
Zauzdavao ispod repa.
Tri promašaja po svakome metkur.
Ne. To su plotuni drvenih pušaka!
I, nadnesen nad svršenim poslom,
Mijenjao bi se, očajan, sa oslom.
Jer uhvaćeni svi smislovi, poput
Rukopisa na kiši, razliti su.
A svekoliki ti besmisao
Tvojih zanosa jasan biva kao
Divokoza na klisu.

Kazao si svakom popu bob
A pop svakom bobu,
I nitko neće izbjeći tu kob.

Tri promašaja po svakome retku.
Nema radosti ni u izuzetku.
Studeno ko da plovi se po Obu.

Ali, ko munja iz pepela, sine
Ona misao koja, sred nigdine,
U nebesa je znala da te vine:
Po naški reći bar trun tajne njine,  
A potom može, kiseli sine,
Spokojnije i da se premine.

Dragi moj Marko,

Skoro sam naivno danas pomislila da sam prolila svaku suzu i da ih više i nema, te da je bol dovoljno otupjela da mogu ponovo funkcionisati kao prividno normalna osoba. A evo me sad, čitam tvoje poruke i suza suzu stiže.

Pogledaću u njegovom kompjuteru, moguće da je radio na vaših osam pjesnika, pa ću poslati sve sto nađem. A možda on nastavlja i dalje da radi, jer svaki put kad mi se pogled ukrade u pravcu njegova stola, vidim njegova pognuta leđa. A nekad čujem i glas i kuckanje tipki na kompjuteru. Ne znam je li se to samo meni dešava, ili to svi koji izgube nekog tako dragog i specijalnog ne mogu da ga puste?

Hvala bogu za naše kćerke. I kod mene je isto, kad dođu, sunce zasija, kad odu, tuga i tišina.

Javiću se sutra nakon što potražim taj fajl, kod nas je sada noć.

Hvala, Marko, jos jednom na toplim riječima i pjesmi o Đorđu i Omeru.

Esma

Ja još čujem Gordanu kad povremeno kašne. Znam da je to neki drugi zvuk, ali znam i da je to njen bolesnički kašalj.

народ су довезли аутобусом
песник је стигао колима

песник и народ стоје лицем у лице
и гледају се разочарано

народ тупо зева и маше за мувама
песник је збуњени чика у изгужваним панталонама

песник кашље у микрофон
и мрси неуверљиве стихове

никад му нису били јаднији ни празнији
његови сонети не одлећу народу у уши
него цуре низ жицу као танки испљувци

песник покушава да дигне глас и проспе поезију
стихови му падају по реверима и ципелама
сав се већ заговнао у лирику

шта овај  сере – пита народ нестрпљиво

и радо би кући да чита новине и гледа телевизију
јер мисли да се у њима дешава живот

песник има преку потребу да се истушира
али су организатори рекли мора бар пола сата