MESIJA

Niko se nije pitao:
nigdje se nijesu pitali;
ništa ih nije probudilo –
dok je ležao s njima.

Nakon svega
sjetili su se
kako dobro im je bilo
dok nijesu pominjali ime Božje.

Ti opet blistaš.

1. maj 2017.

ĐURĐEVDAN

Osunčano čelo.
Korak nešto hitriji.
Divlje dijete igra se na rijeci.
Krik sove budi rijeku.

Zimogožljive duše
koje su se bile pritajile
ulaze kroz prozor:
“Dobro jutro, Đurđevdane”.

6. maj 2017.

KUJA

Laje kuja.
Cakli lavež kao svila.
U vijuge moždane joj
Vaš se crna ukotila.

Laje kuja…

Pa nek laje
Kuja kad je.

OČI

___________Redžepu Nuroviću, pjesniku

Otkud znaš da tek sad
Nisi progledao
I iz dubine svojih zjenica
Ugledao Nebo.

Nebo koje se tušti
I onda kada ga,
Skriveni u svoje haljine,
Prizivamo,
Strepeći za svoju nejač
I ono što se iz duše naše ispililo,
Ili će.

Evo noćas dok oči svoje
Ne skidam sa bjeline plafona
Na koji padaju svjetla grada
Vidim Homera u bijelim haljinama
Kako sa panja sred Rogozne tvoje
Doziva Odiseja i pjeva.

Njegov pomućeni vid preskaču srne
Koje četvoronoški uskaču u tamu
Koja ih skriva od puščane cijevi.
O, ljepotice, čiste ko suze djeteta
Koje doziva majku koje nema.

Redžepe brate, dolazi juni,
Tada miriše lipa cvat
I znam da vidiš svaki list
I laticu svaku koja odbacuje mirise –
Uzdaha naših slast.

Otkud znaš
Da tek sad nisi progledao
I dalo ti se vidjeti
Ono što nikom nije.

O, pjesmo moja,
Prišapni pjesniku da sam nije
I da me čak u daljini ovoj
Pogled njegov
Iz nevidjela grije.

Imaginarni prijatelj/53

Dylan Dog tipičan je izdanak talijanskoga kreativnog genija. Poput junaka špageti vesterna, pop i rock zvijezda iz San Rema, svih onih nevjerojatnih talijanskih imitatora angloameričke mitologije i kulture, i on je spoj niza različitih fikcionalnih likova, a njegov je londonski život – Dylan je, naime, prirođeni Londončanin, bivši detektiv Scotland Yarda, koji se nakon godina službe pod nerazjašnjenim okolnostima povukao među privatne istražitelje i svojevrsne disidente u obrani pravne države – također svojevrsna paklena mješavina žanrova i životnih okolnosti prethodno sintetiziranih u britanskim i američkim filmovima, roto romanima i stripovima. Čak ni fizička pojava Dylana Doga nije originalna: iako nekoga, možda, podsjeti na Corta Maltesea, nacrtan je prema liku britanskoga glumca Ruperta Everetta. Bilo je to 1986, kada je Everettu bilo dvadeset i pet. Trideset godina kasnije, glumac je već u zrelim muškim godinama, a Dylan Dog jednako je mlad. Iako je strip narativni žanr, a svaka se naracija odvija u određenom vremenskom odsječku, iako se i u stripu izmjenjuju noći i dani, i katkad prođu mjeseci i godine, životno je vrijeme u stripu zaustavljeno.

Kao privatni istražitelj, on je specijaliziran za paranormalne pojave. Bavi se detekcijom noćnih mora, provalama snova u stvarnost, urocima, avetima, priviđenjima i halucinacijama. Polje njegova profesionalnog djelovanja nevjerojatno je široko, scenarist Tiziano Sclavi i crtač Angelo Stano investirali su u njega grdnu i golemu maštu, udijevajući u priču nečuvenu količinu kulturnih, književnih i povijesnih referenci. Dylan Dog je načela postmodernizma doveo do krajnosti i do paroksizma. Ono što je u Cortu Malteseu stil, u Dylanu Dogu je kič.

Ali zašto ne voljeti kič? U nas je Dylan Dog krajem osamdesetih objavljivan u jeftinim roto izdanjima, pored Zagora Teneja, Bleka Stene i Kita Telera, pojavio se u isto vrijeme kad i Marti Misterija, i generacijama omogućio pomalo iznenađujući prijelaz iz trivijalne u visoku kulturu i strip imaginaciju.

Junaci stripova rijetko se presvlače. Još od najranijih vremena ove umjetnosti neskloni su promjeni mondure. Dylan Dog od toga je načinio životni stil. Nosi isključivo traperice, crvenu košulju i crni sako. Kaže da ima dvanaest kompleta istoga kostima. Vozi Volkswagenovu bubu, koju je dobio umjesto honorara za jedan od prvih riješenih slučajeva. Dylan, naravno, ima i pomoćnika, koji se pojavljuje samo kad mu je nužan. Zove se Groucho, i naravno da je nacrtan prema liku Groucha Marxa. Tip je obješenjaka, lude i jurodivog, lišen ljudskih osobina, oslobođen od sudbine. Groucho je čuvar Dylanove apsolutne samoće i izoliranosti.

Dylan Dog preosjetljiv je na život. Anđeo nesavršenstva. Po tome je drukčiji od svojih velikih uzora i proto-persona i likova prema kojima je stvoren. Njegova genijalnost proizlazi iz sve samih nedostataka. Fobičan je, tako da iz epizode u epizodu saznajemo za nove i nove Dylanove strahove. Plaši se visine, zatvorenih prostora i šišmiša. Zazire od djece i od ljubavnih veza. Njegov je život strah. U tom se životu nižu najčudnovatije avanture i onostrani kriminalni slučajevi i zločini.

Dylan Dog vrlo je ozbiljan lik, nastao iz krajnje neozbiljnih pobuda i u neozbiljnim okolnostima talijanske strip konfekcije.

___________________ Ja sam vojnik jedne male zemlje
____________________Nikita Stanesku

Ti si vojnik ove male zemlje
i vodiš dokone razgovore s mrtvima
koji su zapravo još za života umrli.
Ti si čovjek ove tijesne zemlje
i svoja široka pleća
podmećeš pod golem oblak.
Lice ti je žbunoliko
oči su boje lišća
a lice snažno kao u tegleće životinje.

Velike stvari dešavaju se mimo tebe
a ti si naredan
i u mrtvom središtu zime
kad se mrak lijepi za prozore
s čijih okana bliješte  ordeni
poput krljušti krapa –
ispljunuti u noć:
“Za mnom Velestovci”

29. april 2017.

Govor na dodjeli nagrade Prozart u Skopju 30. maja 2017.

Prije nekoliko su tjedana ovdje u Skopju neki ljudi tukli druge ljude. Mi smo to gledali na televiziji. Bila je noć, kada se čovjeku razne loše misli vrzmaju po glavi, pa smo mislili da možda nećemo moći da dođemo. Mislili smo da možda nećemo moći da putujemo u Skopje, jer će biti zatvoreni aerodromi, bit će zatvorene granice, zato što su neki ljudi tukli druge ljude.

Moja strepnja nije bila bez osnova. Imam iskustvo s tim stvarima. Još od onoga proljeća prije tačno dvadeset i pet godina, kada je nakon događaja ispred Skupštine Bosne i Hercegovine započela opsada Sarajeva i jedan strašni rat.

Istina, tada nitko nikoga nije tukao, ali prizori su bili vrlo slični. A slični su bili i razlozi. Jednoga dana samo je zatvoren aerodrom, autobusi više nisu polazili s autobuskog kolodvora, zapaljivim minama spaljeni su vozovi na sarajevskoj željezničkoj stanici.

Uplašili smo se te večeri da bi se sve to moglo ponoviti.

Srećom, nije se ponovilo.

I to je razlog za slavlje.

To je prvi i osnovni razlog da ja danas u Skopju budem sretan.

Postoji i drugi razlog. Nalazim se među ljudima koji čitaju. Oni će spasiti svijet.

Svijet će spasiti svaki Makedonac koji je na svejedno kojem jeziku čitao genijalne romane Ismaila Kadarea. Spasit će ga svaki onaj Albanac koji je čitao Vladu Uroševića, i koji bi baš kao Albanac bio siromašniji, nepotpuniji, necjelovitiji da nije čitao Vladu Uroševića.

To je, što se mene tiče, ta dvojezičnost. To je taj Ustav i zakon. To je ta tiranska, skopska, tetovska, kumanovska i struška platforma. To je ono što jesmo i što jedino možemo biti. Mi koji čitamo.

Sve drugo je iluzija. Krvava, ali vječna iluzija da će naši ljudi pretući i nadjačati njihove ljude. Da ćemo biti jači na pesnicama.

A zatim i da ćemo imati bolje puške, topove i tenkove.

I da će na našoj strani biti jači i moćniji saveznici: Amerikanci, Rusi, Turci.

S tom krvavom iluzijom započinju ratovi. Koji se završavaju kada i posljednji domoljubni idealist shvati da je to bila samo iluzija. I da se svi tako započeti ratovi završavaju bez pobjednika. I da se sa svakim na takav način izgubljenim ratom gubi i po nekoliko novih, još uvijek nezapočetih ratova, koji će se u ime krvave iluzije povesti da bismo osvetili sve naše nevine žrtve. I svaki od tih nezapočetih ratova bit će izgubljen.

Ovaj svijet neće spasiti ratni heroji. Neće ga spasiti veliki generali.

Spasit će ga Makedonac koji čita “Generala mrtve vojske” Ismaila Kadarea.

Spasit će ga Albanac koji čita “Moju rođaku Emiliju” Vlade Uroševića.

Nije ovo pjesnička figura. Razumijevanje drugog ne može biti pjesnička figura, iako se od razumijevanja drugog može stvarati velika poezija. Ovo je hladna realnost. I jedini naš spas.

Svijet će biti spašen kada Ismail Kadare postane makedonski pisac.

Svijet će biti spašen kada Vlada Urošević postane albanski pisac.

lancuni se na radijatorima
suše, zrak nabijen košmarima
izbijen iz grudi u melodični hroptaj pasjeg buđenja
trljam oči od sebe otrgnutim prstima
a nad zagrebom korov i gusto raslinje
raštika mi raste pod noktima
ružinom vodicom ispirem pazuha
među zubima valjam domaća jaja i kefir
dvije tri kapi da preliju čašu
dvije tri najviše šest
preko noći gigantske babure
nikle po šibenskim vrtlima
moj dida u stotom okruženju
srče bijelu kavu sa skorupom koji pluta po površini
njegov bariton bio je snažniji od tenora
pokojnog livakovića u klubu penzionera
a ruke mu čvrsto stisnute
u zavezanom bijesu
čekić i brukva smokve i hljeb
lupne šakom o stol
svakog petka post i nemrs
post i nemrs
čela jedva orošenog uvijek čistog ovratnika
koji datum uklesati u tektonsku ploču
ako ispred i iza crtice
znamenke ne prkose
životni vijek je tlapnja nad tlapnjama
prolomit će se urlik alejom viktora bubnja
da sina za ruku vodi, samo jednom samo jednom
i nadjene mu ime
otkad je ovuda prošla domobranska četa
čeka da mu se javi
Rafo, rođeni brat njegov
ima tome pedeset šutnjom zapetih godina
i tri kćeri
nimalo nalik sinu jedna drugoj
od svih najprgavija je moja mater
koja voli tagoru i šipak u kristalnoj zdjeli
a crna joj kosa pada niz leđa u sjajnom slapu
dok je svakog jutra gledam kako odlazi odlazi
nikad neću saznati je li bila sretna

Između dva rata je u Čilipima živio čovjek koji je bio dobar sa zmijama. Zvali su ga Balunče, svugdje je išao u konavoskoj nošnji i opancima; nikada nije obukao gradsko odijelo. Nitko se ne sjeća priče o tome kako se Balunče sprijateljio sa zmijama, ali se u Konavlima i danas pamti da bi znao izliječiti svakoga kojeg zmija ugrize. Liječio je travama i mastima, a kad ne bi moglo drukčije, znao bi izliječiti i riječju. Vele da je nekima pomogao i na daljinu. U ta vremena Konavljani su bili sigurni od zmija, kojih u tim stijenama, brdima, poljima i dolcima ima na sve strane, i skoro da ne bi prošlo tjedna da nekoga ne bi ugrizla, upekla ili pecnula riđovka ili poskok. Trebalo je samo dozvati Balunča, pa bi on riješio stvar. Pomagao je siromašnima i bogatima, djeci, odraslima, muškima i ženskima, i nije tražio novac, niti je očekivao zahvalnost.

Kad ljude ne bi liječio od ugriza, Balunče ih je učio suživotu sa zmijama. Govorio bi im da su to dobra, ali plaha Božja stvorenja, i korisna za mnogo toga. Govorio bi im kako zmija napada samo kada joj se učini da je napadnuta, a da bi se inače čovjek od zmije mogao učiti miroljubivosti. Zmija donosi mir ljudima dobre volje. Grehota ju je ubijati, a ludo ju je mrziti. Toliko je zla na svijetu da bi ljudi smjeli mrziti zmije.

Eto, tako je nekako poučavao Balunče, a ljudi u Konavlima mu se nisu smijali, jer su znali da bi im kad tad mogao zatrebati. Nisu mu se smijali zbog još nečega: čovjek je sklon vjerovati u čuda. A ono što je Balunče činio i govorio bilo je čudo, jer da nije, valjda bi se njegovo ime odavno zaboravilo. Ucrtao bi štapom krug, a zmije bi izmilile iz grmlja i stijenja i okupile se u tom krugu. Ne zna se kako je s njima razgovarao, ali se zna da su ga zmije razumjele i da su ga na svoj zmijski način poštovale. Poskoka je stavljao u njedra, da pokaže koliko je poskok dobar.

Kada se Balunče smrtno razbolio, a umro je kao relativno mlad čovjek, trebalo je nekome ostaviti znanje o zmijama. Imao je kćeri i sinova, ali nijedno nije bilo prikladno. Ni na jedno se ne bi primilo Balunčevo znanje, niti bi ga zmije prihvatile. Zašto? Pa zato što su svi bjestimali, muški više, a ženske manje, ali nije imao poroda, a da ne bjestima. Čudili su se ljudi, uvjeravali su Balunča da popusti, i nisu vjerovali kad bi im govorio kako se tu ne radi o njegovoj pizmi, nego se radi o zmijama. One neće s nekim tko psuje.

Na kraju je svoja znanja prenio na jednu svoju snahu, jer je vjerovao da ona nikada nije izgovorila nikakvu bjestimju. Kada je umro ona je na sebe preuzela zadaću posrednika između ljudi i zmija. Liječila je Konavljane od ugriza, uvjeravala ih da su zmije dobre i poštene, ali u njezin krug iscrtan štapom u prašini nikada se zmija ne bi okupilo kao u Balunča. Tko zna, možda ju je koja od njih čula da psuje. A uskoro su došla i moderna vremena, seruma protiv riđovkinog i poskokovog otrova već ima u svakoj seoskoj ambulanti, pa više nikome ne trebaju njezina zmijska znanja. Za razliku od Balunča, njegova snaha nije ušla u konavosku legendu.

Evo, već nekoliko godina, svakoga ljeta i proljeća, te u jesen kada dozrije grožđe, dolazim na Mrcine (ili službeno – Dubravku), selo podno tromeđe Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, i čim se u nekom razgovoru spomene zmija, krene se pričati o Baldu Radoviću zvanom Balunče, iz Čilipa. I svaki put ista se priča ispriča, bez novih pojedinosti i dodataka, a ja tu priču slušam, premda sam je već toliko puta čuo, kao što je oni pričaju, premda dobro pamte da su mi je toliko puta ispričali. Tako se legende prenose iz vremena u vrijeme i s naraštaja na naraštaj. Legenda je priča koja se više puta priča istome slušatelju, a on se pravi da je prvi puta čuje. Važno je upamtiti svaku riječ. I važno je znati tko je bio Balunče.

Ne trebam vam napominjati kako nisam Konavljanin i kako ovu legendu pripovijedam kao netko sa strane. Ne kanim je nikome oteti, a opet je smatram svojom. Iako, kako kažem, nisam Konavljanin i nisu me peckale i grizle konavoske zmije, vjerujem da je Balunče liječio ljude od otrova i mirio ih sa zmijama. Neusporedivo više je onih koje je izliječio, nego onih koje je pomirio. Samo budala bi vjerovala kako je moguće pomiriti čovjeka i zmiju, ali je vrijedilo potrošiti život pokušavajući to.

Osim što nisam Konavljanin, nisam ni osobito sklon gmazovima. Ništa me ne fascinira u kobri i udavu, u riđovki i poskoku. Svakodnevno psujem, a ne znam ni zašto bih crtao krugove u prašini i u njima okupljao zmije. Nikada mi one neće biti prijatelji, ali sam, ipak, zahvalan Balunču što je ljude pokušao osloboditi jednog straha i jedne mržnje. Rado se identificiram s onima koje je oslobađao, pa onda i sebe vidim među njima, u konavoskoj nošnji u kojoj svaki muškarac izgleda puno deblji nego što jest, kako se trideset i neke mirim sa zmijama. Ljudska i zmijska sreća je u oslobađanju od strahova i mržnji. Prvo od međusobnih, a onda i od ostalih.

Možda ste se upitali što mi je danas da pričam o ljudima i zmijama, pa pomišljate kako je to neka alegorija, nekakva nerazumljiva metafora, nešto što nisam htio reći direktno, pa sad govorim ovako. Niste u pravu. Ono što sam rekao, to sam, kao i obično, i mislio. Baldo Radović, zvani Balunče, bio je veliki čovjek. Zato se i danas o njemu priča. Da je bio budala, o njemu bi se već odavno šutjelo. Da je bio ljudska nakaza, iznutra i izvana, ne bi ga do dana današnjega pamtili, nego bi jedva dočekali da ga zaborave, pogotovo nakon što je serum s protuotrovom već svakome dostupan, i Balunčovo znanje više nema nikakvoga praktičnog smisla. Najviše što se o njemu zna jest da ljude nije trovao mržnjom.

Prvi put objavljeno u kolovozu 2006.

Imaginarni prijatelj/52

U mjesecima prve izbjegličke krize, dok se u Europljana još moglo sresti one elementarne ljudskosti, i dok su neljudi bili samo izuzetak, na um mi je često padala dvadesetšestogodišnja djevojka imena Modesty Blaise. Njezin se rani život sveo na legendu – kako to često biva s djecom koja su gubljena na putevima velikih migracija i bježanija – tako da se ne zna njezino pravo ime, a ni podrijetlo. Godina je 1945. kada bježi iz izbjegličkog logora Kaliros u Grčkoj. Ne pamti ništa od svoje prošlosti ni kratkoga djetinjstva, ne zna tko je, nego se s hordama sličnih sebi, preteklih europskih Židova, ratnih zločinaca, ljudi bez sudbine i poludjelih megalomana, psihopata, kriminalaca i nesretnika, potuca po Bliskom istoku, sjevernoj Africi i arabijskom poluotoku. Odrasta kao besprizorno čeljade, bez škole, nade i saznanja da postoji neki drukčiji svijet. Ime Modesty Blaise nadijeva joj jedan madžarski Židov, izbjegli znanstvenik tajnovite prošlosti, kojega zovu Lob. On joj pruža temeljno obrazovanje, uči je slova i razvija u njezinoj glavi sliku svijeta. Lob je uvodi u kriminal.

Središte njihove velike bande je u Tangeru. Savršeno je kosmopolitska i prostire se duž cijeloga zemaljskog šara. Banda se zove Mreža, Net, Network… Rana su poslijeratna vremena, kada se Europa i svijet konstituiraju na antifašističkoj, kosmopolitičkoj paradigmi, svježa su sjećanja na veliko zlo etnonacionalizma, nacizma i fašizma, ali nijedan kosmopolitizam nije tako ubojito efikasan kao onaj kriminalni.

Kada je već postala valjda i najmoćnija kriminalka slobodnog svijeta, Modesty upoznaje čovjeka koji će joj promijeniti život. Ime mu je Willie Garvin, i ubrzo postaje njezina desna ruka u Mreži. Nikada njih dvoje neće preći granicu tjelesnog dodira. Između dva tijela, ženskog i muškog, ostat će tajna koja nikada neće biti razriješena. Samo je Willieju Garvinu dopušteno da je zove – Princeza.

S alkoholom, drogom i kriminalom, kao i s revolucijom i književnošću, čovjek mora da zna kad je vrijeme da se zaustavi. Po tome se veliki razlikuju od malih. Kada je već stekla materijalno bogatstvo, i kada je avantura izgubila smisao, Modesty Blaise je odlučila da je to kraj, i da je vrijeme za penziju. Naravno, Willie je vjerno pošao za njom.

Ali ni to ne traje dugo. Sir Gerald Tarant, šef britanske tajne službe, zove je da radi za njega. Modesty prihvaća, dijelom iz dosade, dijelom iz moralnih obzira. Ne želi da je život upamti kao razbojnika. Makar i prvorazrednog, ali, ipak, samo razbojnika. I tek tada započinje velika priča Modesty Blaise.

Dugonoga i crnokosa, krupnih plavih očiju, s držanjem dominantne žene u jednome postapokaliptičnom svijetu, Modesty Blaise prijateljica je mog života. Jednom davno, bio sam gimnazijalac, kada sam se u izlogu sarajevske slastičarnice Oloman povjerio prijateljici koja je nešto petljala s budizmom: povjerujem li ikad u reinkarnaciju, bit će to zato da u sljedećoj inkarnaciji postanem Modesty Blaise.

Strip o Modesty nije američki, nego je britanski. Ona će skoro pa zauvijek imati dvadeset i šest godina. Tek će joj u jednoj nakladnoj epizodi, kada je legenda već stigla svome kraju, imati četrdeset. Početkom prosinca 2012. noćio sam u jednoj lijepoj, u bijelo uređenoj sobi, s njezinim portretom razvijenim preko namještaja. Zazvonio je telefon, glas iz Sarajeva javio je da mi je umrla majka. Digao sam pogled prema Modesty, ona je već sve znala.

Na polovini vremena
sažvakujemo bljutave otpatke bijesa
jer su nam nade bile neizmjerne:
jer ljudi ispod starog drveća
u neboderima, na korzu, u bolnici
nestaju kao sitne kišne kapi u predvečerje.
Jer, pijani od govora
i slijepi od gledanja
govorimo o propastima
i šansama koje nijesmo ostvarili.

Na kraju vremena
(sad smo na sredini vremena)
nikoga ne pogađaju poređenja
i niko se ne pita:
“Jesam li mogao krenuti ispočetka”.
Ili zašto ruke ljubavnika
koje premošćuju noć
podsjećaju na krila anđela.

28. april 2017.