Словенијо, језером се звала

Umro je Aharon Apelfeld, treći u nizu velikih izraelskih prozaista današnjice. Za razliku od Amosa Oza i Davida Grossmana, do kraja uronjenih u život i u stvarnu stvarnost, Apelfeld pisac je parabole, metafore, skrivene figure i alegorije.

Za razliku od njih, zvonkih i glasnih, on je tih i gotovo neprisutan. Živio je u Izraelu, pisao jezikom koji je učio u skoro odraslim godinama, ali je u sebi vrijedno čuvao i uzgajao jezike ponesene iz djetinjstva – njemački, jidiš, ruski, ukrajinski, rumunjski. Pisao je gotovo isključivo o prošlom vremenu i o nestalom svijetu.

Rođen u gradiću Jadova ili Žadova, blizu Černovaca, u Bukovini, nekad u Rumunjskoj, danas u Ukrajini, na granici i presjecištu svjetova, s devet je godina izgubio majku. Ubili su je rumunjski sljedbenici Adolfa Hitlera i nacionalsocijalizma. Njega i oca mu strpali su u koncentracijski logor, iz kojeg je čudom uspio pobjeći. Skrivao se po šumama, živio kao progonjena zvjerčica, sve dok se 1944. nije pridružio Crvenoj armiji. Služio je kao kuhar, da bi po dolasku slobode odlučio da nastavi svojim putem, daleko od Sovjetskog Saveza i od zavičaja. Mjesecima je živio u logoru za raseljena lica negdje na sjeveru Italije, blizu naših granica, sve više uvjeren da mu je otac mrtav i da mu nikad neće saznati za grob. Međutim, i on je preživio. Susreli su se u Izraelu, mnogo kasnije.

Aharon Apelfeld o najdramatičnijim trenucima svoga života nije pisao. Ili je pisao alegorično, pokušavajući da se zaštiti od bola pred kojim zaštite ni obrane nema. Golema je bila njegova patnja, čudesan život. Čudesna samoća.

Aharona Apelfelda u Hrvatskoj je objavila Naklada OceanMore. Zahvaljujući Gordani Farkaš Sfeci prevedena su i tiskana dva njegova romana: “Životna priča” i “Ljubav odjednom”. Knjige osjetljivog svijeta, vrlo nježne, žalim što nikad o njima nisam pisao.

Desanka Vitas

Bila u Sarajevu Ulica Jelene Vitas.

Kao sedmogodišnji dječak svakog sam dana prolazio Ulicom Jelene Vitas, na putu prema Očnoj klinici, gdje sam liječio zrikavost, vježbao pogled na svijet tako što sam papagaja uvodio u kavez. Vježba bi trajala četrdeset i pet minuta, a onda bih se istim putem vraćao kući. Ulicom Jelene Vitas.

Mlada sarajevska namještenica, zatočena zbog suradnje s komunistima, posljednji put iz Jasenovca se pismom javila 10. listopada 1944.

4. siječnja 2017. prolazeći Grobljem svetoga Marka naišao sam na grob na kojem ispod zvijezde petokrake ovako piše:

Desanka Vitas

1887 – 1955

majka

Jelene, Milana i Branka

palih boraca NOB-a 1941 – 45.

za čije se grobove ne zna.

Nije se često  dešavalo da me roditelji ostave samog kući, a ne znam ni gdje su tada mogla biti braća. Uglavnom sam ponekad ostajao sam, a tad bih se najčešće dokopao makaza i papira pa bih sjeo na pod i počeo praviti rezance. U špajzu je stajao čitav bunt bijelog papira iz prodavaonice, pošto je samo takav, prethodno premazan tankim slojem svinjske masti, stavljan na prsa djece koju zadese štokakve bolešćice, uglavnom nastale od neslušanja roditelja. Rezao bih tako sve dok se odnekud ne bi pojavili roditelji, a onda bih zbog nečega prestajao, obećavajući sebi da ću jednom napraviti toliko rezanaca da će se kroz hrpu moći napraviti tunel za koji ću samo ja znati i samo ja ga koristiti kad se sa braćom budem igrao sakrive.

Na pravljenje rezanaca zaboravio sam nakon što sam naučio prva slova, a desilo se to kad smo za Božić dobili čestitku od kuma Iveše iz Njemačke. Mama ju je pročitala naglas i blago naglasila kraj teksta, a završavao je sa „želi vam vaš kum“. Ne sjećam se jesam li znao sva slova, ali su me jednog dana, mora da je bila nedjelja pa su otišli na misu, opet ostavili samog. Ne znam ni jesam li plan smislio prije ili je došlo u trenu, sam od sebe, ali sam se zavukao pod krevet, dobavio i teškom mukom izvukao željezni kofer s tatinim dokumentima i iz njega izvadio žutu kutiju na kojoj je pisalo „kodak“. Fotografija nije bilo mnogo, možda stotinjak, i sve sam ih znao napamet, najbolje onu što su mi na njoj iz nogavica hlača virile duge gaće i onu gdje je fotograf Karlo braću i mene postrojio uza zid i naredio da ne mrdamo pa mi se, jer ga nisam poslušao, vidjela samo jedna strana lica.

Mora da je to tada bila jedina kemijska olovka u kući, čim se znalo da stoji na prozoru, uz teku u kojoj su mama i tata bilježili ko koga zabroji i pobijedi kad igraju domina. Uzeo sam je i, s nekakvom drhtavicom, kao da će na vrata iznenada banuti strašni džin iz bajke nekog lošeg pisca i jednom rukom mi zgrabiti sve slike, žutu kutiju i mene, mene za vrat, pa će s nama uraditi nešto toliko naopako da takvo što niko nikad nije stavio ni u jednu bajku. Vrata je, međutim, otvorio meni nepoznati dobroćudni brkajlija, ali je dotad prošlo puno vremena i ja sam na dvadesetak fotografija stigao napisati ŽELI VAM VAŠ KUM.

Mama i tata su došli malo nakon njega i uopće nisu, kao brkajlija, bili oduševljeni što sam naučio pisati, i to po obiteljskim fotografijama. Brkajlija me je hvalio, „čet’ri godine djetetu, a već zna pisat’, bi’će od njega inženjer ili doktor, možda postane i fratar“, a mama mi je, kad je otišao, tonom koji nije dozvoljavao nikakva pitanja, strogo zaprijetila „da me više vrag nije navratio da šaram po slikama“.

Brkajlijino ime, a zvao se Ivo Đugum, puno godina kasnije sam zapazio na ploči postavljenoj na zid ispred ulaza u crkvu svetog Stjepana Prvomučenika u zauvijek napuštenim Donjim Bardacima, na kojoj su bile fotografije svih poginulih iz tog sela. S table su gledali u žive kao mrtva publika koja se gospodski i dostojanstveno čudi nesputanoj graji, divljenju memli daleko negdje oplakane djedovine, zavičaju u proputovanju što se najednom predstavlja kao počelo svega i jedini zamislivi kraj. Pakao je uvijek mnogo bliže nego što je plitkom ljudskom umu dano zamisliti. Nedostajala je samo njegova, Đugumova slika, a iznad imena je stajao samo prazan bijeli četverokut, tužan u svojoj samoći. „Zaklalo ga, prijatelju“, dodao je gotovo veselo postariji krezubi čovjek u brižno ispeglanom odijelu, kao da je kroz moje oči vidio u koji dio ploče gledam. Možda ipak nije ni mislio na Đuguma, a ja nisam rekao ništa već ga samo pogledao i otišao dalje pa tako opet nisam pravo znao kako je završio moj nekadašnji susjed.

Pričalo se i kasnije u našoj kući o tome kako sam išarao fotografije, a Đugum nam je uskoro postao prvi susjed: dobio je posao u rudniku pa se sa ženom i djecom smjestio u praznu kuću strica Mije. Vječito je bio veseo i pjevušio sevdalinke, najčešće Zelen lišće goru kiti i Djevojka sokolu zulum učinila, a ja sam bio siguran da ću, kad odrastem, i ja pustiti brkove, još veće od Đugumovih, biti veseo i pjevati sevdalinke. Meni je, malo nakon što su doselili, kad se jednom ispred kuće malo zapio s tatom, iz novčanika koji mi je izgledao pun kao hambar u jesen, izvadio i tutnuo u ruku stoju, a iz džepa radne bluze, da niko ne vidi, suučesnički i bez riječi, dodao kalendarčić s kojeg me je gledala oskudno obučena plavuša, nasmijana i grudi bujnih kao mješine u kojima je baba Ruška cijedila sir. Upitno sam pogledao u novog susjeda, a on je, kikoćući se, dometnuo da je to njegova žena kad je bila mlada. Sigurno sam se zacrvenio kao gvardijanovo ruho na velikoj misi za Duhove čim sam uspio samo otrčati u kuću. Da nisam, izgledalo mi je, potrošio bih sav svoj stid, namijenjen da traje čitavog života, i odjednom se pretvorio u starkelju koji upravo zakoračuje u mrtvački sanduk. Kalendarčić sam sakrio u najdalji kut ispod kreveta i ponekad ga, kad bih ostao sam, vadio i pogledao, a jednom sam plavušu, triput se uvjerivši da u blizini nema nikog, i poljubio. U neko vrijeme mi je u glavu došlo da siđem ispod kuće, na zaravan gdje sam se svaki dan igrao s drugom djecom, pa da, koliko me grlo nosi, viknem „Đugumova žena slikala se gola!“, da svi, čitavo selo i cijeli svijet, čuju i svi znaju. Ipak, Đugum je bio dobar čovjek, i kasnije bi mi znao pokloniti poneku sitnicu, recimo šaku oraha ili jabuku, a plavuša s kalendara mi nije nimalo sličila na Đugumovcu, kako su je kasnije svi zvali, suhonjavu šutljivu ženu vječito podbulih očiju, samo što tad nisam puno znao o vjerovanju i nevjerovanju, ali bi neko mogao tražiti da dokažem to što sam viknuo.

Ipak sam ponajviše odustao zbog toga što mi je Đugum jednog dana donio sliku, svoju, i rekao da po njoj smijem pisati što god želim. Sjedio je u čamcu, tamo negdje u svom bivšem zavičaju u Hercegovini, puno mlađi nego je to bio u stvarnom životu, onom mom životu četverogodišnjaka, jedinom za koji sam znao da postoji. Mama i tata su se nasmijali, što je značilo da stvarno smijem pisati po poleđini fotografije. Nisam to uradio odmah već kad sam prvi put nakon toga ostao sam. Đugum Jukić, napisao sam, pošto sam mislio da se valjda svi ljudi na svijetu prezivaju Jukić, a da je Đugum ime našeg susjeda, malo čudno, jer ga nema niko u selu, ali njegovo jedino.

Ni ne znam točno kad su naši susjedi odlučili vratiti se u svoj kraj; možda sam bio kod tetke u susjednom selu, k njoj sam odlazio rado i na duže vrijeme, a možda i kući, djetinje ozbiljno se pozdravivši s njima; uglavnom je onaj moćni pauk jednog dana neprimjetno prošao i u mojim sjećanjima potpuno, kao da ih nikad nije bilo, zbrisao sve vezano za Đugume. Čak i kalendarčić, koji je mama, za proljetnog spremanja kuće, vjerojatno našla i bacila u vatru. Sjećam se samo da mi je Đugum jednom došao na san, ali u nekoj sasvim sporednoj ulozi, širokim zaveslajima pokrećući plitki čamac sa fotografije. Ne sjećam se ni jesu li mi uopće nekad kasnije došli u misli, sve do onog dana kad sam na zidu ispred crkve primijetio poznato prezime.

Možda su mi kroz glavu proletjeli nakon što je izbio rat, a ljudi, natjerani nevoljom, postali mravi čiju kuću savjesni domaćin razbuca tako temeljito da joj se sljedećeg dana ne zna ni za trag, ali su ti proleti bili tako kratki da se čovjek koju sekundu kasnije ne bi znao sjetiti ko se sve izredao na prašnjavoj cesti sjećanja. Ljudski mravi svakodnevno su gnječeni čizmama rata i ko bi našao vremena vraćati se rakovski unatraške kroz misli, pogotovo što je svaki pokušaj micanja od stvarnosti naknadno izgledao nalik pisanju bajke koja će kad-tad doći do svog kraja.

Zaboravio sam, odavno svezan šavovima odraslosti i navodne zrelosti, i na stare fotografije, sve dok jednog dana – godina je prošlo toliko da sam zaboravio i da je bilo rata i da smo morali bježati iz vlastite kuće – nije došla rođaka Ivka i donijela plastičnu vrećicu nečega. „E, sa’ćete se iznenadit’“, rekla je čim je sjela, i dalje čvrsto držeći vrećicu, kao da u njoj skriva tajnu stvaranja svijeta i sad će je od svih živih i mrtvih ljudi na tom istom svijetu pokazati samo nama. Tajna u svakom receptu, osim svega ostalog, sadrži i začin od dobro odmjerene i brižljivo napete tišine. Onda je bez riječi posklanjala višak stvari na stolu i iz vrećice pažljivo, kao da će se ono unutra usprotiviti ako ne bude nježna, izvadila smotuljak u bijeloj računskoj dvolisnici iz školske teke na kojoj su stajala imena mojih roditelja.

Neka njena predratna prijateljica iz drugog grada slučajno je, na divljem smetljištu pored seoske ceste, primijetila njeno lice, sagnula se, pogledala bolje i uvjerila se da je sa fotografije doista gleda Ivka. Pokupila je sve što je našla na gomilici i prvom prilikom joj to uručila, valjda isto ovako tajnovito kako se Ivka sve to sprema pokazati nama. Već je odvojila svoje i uspomene svoje obitelji, a nama donijela naše: moje i pohvalnice braći iz osnovne s doktorski nečitkim potpisom učitelja Đoke Kasalice, tatine potvrde o plaćanju poreza i uvjerenja o radnom stažu te razni drugi papiri. I fotografije, očito ne sve, ali mnogo njih.

Kao kad u neko pretpovijesno naselje preko noći padne kiša sideritnih meteorita pa se izjutra, nakon prvog iznenađenja, iz kućica od ilovače i pruća izmili sve živo sakupljati komadiće i nositi ih kovaču da im napravi noževe, tako smo i mi koji čas zašutjeli, a onda navalili na doneseno, najviše na fotografije. „Želi vam vaš kum“, nasmijala se mama kad je naišla na prvu od onih koje sam išarao prije više od četrdeset godina.

Đugumova fotografija također je bila tu, s ostalim, kao da se stvarno zvao Đugum Jukić i bio dio naše obitelji. Mada bih se, jer sam davno nekad fotografiju gledao bezbroj puta, smio kladiti da je na njoj ozbiljan i blago zabrinut, Đugum nas je sada gledao nasmiješen, zeru otvorenih usta, kao da će se ovog časa iz fotografije, njegovim glasom, izletjeti slika kako onaj sokol iz pjesme, dok mu iz već pomalo sparušenih krila frca plamen, gasi vatru u gnijezdu i sokolići kako pište sekundu prije smrti, a mi ćemo bez ijedne riječi briznuti u plač. Ne bi me čudilo da mi je na licu, po obrazima ili između trepavica, ostao ožiljak od njegovog pogleda. Po širini je fotografija napukla točno tamo gdje se sastavljaju ramena i vrat pa ju je u komadu držala samo neka jedva vidljiva nit fotografskog papira, onog starog, kakav se više nigdje ne pravi. Proizvođači fotografskog papira, iako su znali sve o njemu, nikad nisu ni pomislili da se jedna nit u papiru zove sjećanje. Sad mi je ipak bilo jasno kako je umro Ivo Đugum.

Objavljeno 24.11.2000.

U ova nova vremena čovjek samoću lako podnosi. Stvari su tako postavljene, tako se priča u filmovima i takav je osjećaj koji nas vodi kroz godine i gradove, da više nije problem biti sam, ostati sam i u samoći provesti cijeli svoj život. Međutim, krajem šezdesetih, u vrijeme hipika i seksualne revolucije, usamljenost je bila planetarna sramota. Nitko tko je držao do sebe nije ostajao sam, a ako bi ga samog ostavilo, tada bi se objesio na tavanu, ispalio si metak u čelo ili prerezao vene u kadi punoj vruće vode, pa bi tako opet ostajao u trendu jer su uz hipike sasvim fino išli i Sartre, Camus i egzistencijalizam. U tom vremenu totalnog zajedništva Sarajevo je bilo zadnje mjesto na kojem bi čovjek samovao. Najprije zato što je to bio mali grad u kojem su se ljudi poznavali i sve se o svakome znalo, a onda i zato što nije volio usamljenike, ni tada, ni svih prethodnih stoljeća. Kad bi se zavukli u dubinu Bosne, u njezin najmekši trbuh, u grad zbog kojeg je morao biti izmišljen telegraf da bi konačno postao glavni, usamljenici su bivali krajnje sumnjivi. Stoljećima se mislilo da su to špijuni stranih i mračnih sila, mračnjaci koji vjeruju u pogrešnog boga, ubojice koji bježe od osvete i na kraju – iz prilično nejasnog razloga – homoseksualci. Muškarac koji je stalno sam je iz sarajevske perspektive garant bio peder.

Po jednom usamljeniku, nekom Talijanu, ime je dobila Dariva. On je na tom mjestu valjda bio otvorio mehanu, nikom ne govoreći zašto je s toplog juga pobjegao u srce Istoka i islama, u Tursku, koja se iz europske perspektive tada doimala kao nešto primitivno, divlje, moćno i perverzno privlačno. Pričalo se da je ubio nekoga, pa sad bježi od vlastite sudbine, ali kako god da je bilo, taj Dariva bio je od onih usamljenika koji se tajnom odjeljuju od ostatka svijeta. Samo po takvom mogao je ime dobiti najtajanstveniji i najzloslutniji ulaz u Sarajevo, onaj s kojega grad izgleda najljepše i to iz prostog razloga što se svoga straha nastrahuješ prije nego što ga ugledaš.

Ali ako je Talijan još i imao pravo na tajnu i na svoju samoću, krajem šezdesetih i niz cijele sedamdesete nikome to pravo nije bilo dato. Kult zajedništva vladao je na svakoj razini društvene zajednice i nikad nisi smio ostajati baš sasvim sam. Nisi smio, ali život te ne pita šta da radi od tebe, pa se ljudima tako događalo, čak i u Sarajevu, da u sedam dana razbiju prijateljstva, ostanu bez žena ili muževa i nađu se na onom mjestu s kojega se život čini najjednostavnijim. To mjesto zove se očaj, a kada si očajan, trebaš uraditi samo jedno: Sakriti vlastiti život od pogleda znatiželjnika.

Ti očaji i te nenadane samoće su, kao za vraga, ljude obično stizali baš negdje oko Nove godine, u vrijeme kada je čovjeku najteže sakriti se i od drugih i od samoga sebe. Kada naiđe užas trideset prvog decembra, tada ti nema spasa nego da kupiš kartu za doček Nove godine u kinu Partizan, Radnik, Dubrovnik ili Romanija, okružiš se sličnima sebi, sve samim očajnicima, sretan što u dvorani vidiš i zaljubljene parove koje tek čeka veliki životni poraz i jedna strašna samoća. Šta misliti o frajeru koji nije smislio ništa pametnije nego je koku doveo u kino da tu dočekaju Novu godinu? Taj je rođeni gubitnik i samo je pitanje načina na koji će mu gubitak biti ispostavljen. Napokon, ima li veće ženske sreće nego kada u društvu čovjeka svog života pomisli kako ju je onaj prošli vodio u kino na doček Nove godine.

Tako bi se odvrtila tri bezvezna filma: Belmondo, Burt Reynolds i Bud Spencer skratili bi ti muke najduže noći. Izvlačila bi se i neka tombola, sretnici su kući odlazili s plišanim medvjedima u rukama ili s lusterima od lažnog kristala ili s potvrdom da u Šipadu mogu podići glavni dobitak: regal Tutankamon. A možda bi te zapala i plastična čaša bakarske vodice, tog socijalističkog samoupravnog šampanjca čiji će te nezaboravni okus pratiti cijeloga života, pa čak i onda kada shvatiš kako samoća nije zabranjena i više nije sramotna. Čak ni u Sarajevu, gradu u kojem nekad ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da ostane sam.

Matori, hoćeš da umireš, hoćeš da stradaš? Opet je na red došla ona knjiga. Stajao sam pred njom kao pred nekakvim vratima i nisam imao hrabrosti da spustim ruku na tešku kvaku, da ih otvorim, da stupim u taj prostor užasa, kao u sam Pakao. Ali nisam video ni čuvara, nekog ko propušta ili ne propušta, sa kim bih eventualno mogao malo porazgovarati. A možda sam ja sam čuvar? Pitao sam se da li da je uzmem ujutro, pa da mi ceo dan bude loše? Ili da je čitam uveče, pa da posle ne mogu celu noć oka da sklopim? Bolje nemoj uopšte da je uzimaš u ruke. Ipak, da li me na to tera savest, ili ludilo oholosti? Da li sam ja moralno biće, ili sam ja samo dobra duša, ali bez morala, rečju, plačiprička? Zašto ne sedneš u auto i ponovo odeš u te krajeve? Pokušaj da nađeš onog čoveka čije si svinje kao dečak čuvao u rajskim predelima istočne Bosne. Da li je on uopšte živ? Možda otkriješ nešto, možda sretneš sebe kao petnaestogodišnjaka kako ideš kroz šumu za svinjama i vrištiš. Smrtotiha vika sigurno još odjekuje proplancima, sada post mortem, bez šale, to su fakta, neizbrisive činjenice života i smrti. Šta, da idem da tumaram po tim predelima, nekog da pitam nešto, da nađem nekoga ko je preživeo masakr, da mi taj hebe mater i oca? Mogu da pomisle ono: zločinac se vratio na mesto zločina, pa da me očas srede, da me pretvore u mrtvaka. Bosanska apokalipsa, veseli Bosanci! A? Ne verujem, ti ljudi su to pregrmeli, praštanje je sad na redu. Bol ih je strahovito povredio i preobrazio. Misliš? Ma, mislim da bi trebali da me ubiju kao psa, to sam zaslužio. Iako, ne sećam se da sam tamo nakog ubio, ali ne znači da neću nekog ubiti kao pre-prijatelj, kao Zver. Sećanje je nepouzdano. Ali kako da odem tamo, sa svojih sedamdeset godina, sa svim svojim bolovima i bolestima, da umrem tamo. A ha! Bojiš se? Ionako si se naživeo, vek je prošao. Da odem tamo i da se ubijem, bez ikakve najave, bez pompe? Ne moram da se ubijem, mogu samo da legnem ispod neke bukve i da ležim dok ne umrem, dok se ne ugasim sa zlaćanim zracima zalazećeg sunca. Ipak, nisam spreman na to. Opet praviš od toga idilu, bajku. Nije to u redu. Kakvi zlaćani zraci zalazećeg sunca, kakve orgulje? Samo strava, nešto apsolutno neprihvatljivo i nepredstavljivo. Postoji samo jedna reč, jedno ime: Pan! Leš Boga koji se raspada i širi  nepodnošljivi vonj užasa.

On kao…

Pojavljuje se opet onaj tamagoči-mladić, tj. ja. Nahranio sam ga i napojio, tj. on je mene nahranio i napojio. Namiren, zadovoljan, u parku na klupi drži ofis, tako je najjeftinije, ne plaća zakup. Tableta, pardon, tablet je tu. Trguje preko interneta, jeftino kupuje, skuplje prodaje. Šta? Pa, knjige i još ponešto. Knjige se još uvek traže, ljudi ne mogu bez knjiga, bez kartona i hartije. Dok bude šuma, biće i knjiga. Kao i katedrala i orgulja. Kao i rata i pisanja. Ipak, ne može se sve naći u elektronskom formatu. A i mnogi ljudi ne vole da čitaju sa ekrana, zadovoljstvo je držati knjigu u ruci, ući u crkvu, čuti zvuk orgulja, pucati. Ali i ubiti, nekima je to stvarno zadovoljstvo. Ali kako ti to znaš? Prostor, ništa bez prostora, putanja metka je zakrivljena blizinom nečije tvrde šiljate glave! Već je kraj oktobra, hladno je i vlažno, ali on je još uvek u parku na klupi. Da li on uopšte ima kuću, stan? Kako trguje bez adrese? Ima poštanski fah, dakle, stara pošta još uvek funkcioniše, kada su materjalne stvari u pitanju, ona je nezamenjiva, biće je uvek. Pogotovo, takozvana brza pošta. Za to mu nije potreban poštanski fah, čak nije potrebna ni kućna adresa, poštar zna gde će da ga nađe. Kombi se zaustavlja na tom mestu tačno u petnaest do pet kada se pije čaj, kada počinje masakr. On je sam, iako ima i ženu i dečicu, batu i seku, nema nikakvih problema u životu, njegova stazica se ne ukršta sa drugim stazama. Ali šumski puteljci? Park postaje šuma jednog trenutka. Ipak, u šumi, tj. u parku se može nabasati na neko Čudovište, na primer, na pijanu baku-ljudožderku. I šta onda? Ljudožderica na sirotog strip crtača. Apage Ahasverus! Da li to može pomoći? Ali ne zna on za te magijske formule, neobrazovan je. Ali ima ženu koja je mnogo inteligentnija i obrazovanija od njega. Ipak, šanse da naleti na pijanu baku ljudožderku su minimalne, iako ona skoro svaki dan prolazi pored parka na povratku svojoj kući. Međutim, šanse da sretne Ljuba Džavola su velike, s obzirom na Ljubove česte kaznene ekspedicije protiv pedera koji se skupljaju upravo u Futoškom parku. Jednog lepog oktobarskog poslepodneva tamagoči-mladić je sedeo na klupi, pakovao je knjigu “Maldororova pevanja”, čekajući da se pojavi brzi poštar. Baš je upisivao adresu na pošiljku, kupac je bio izvesni Slobo Čabarkapa, kada je osetio da neko stoji pred njim, zapravo, nečija senka. Podigao je pogled: vučja njuška Ljuba Džavola mu se gadno cerila. Tamagoči je bio zbunjen, ali Ljubo mu se odmah obratio bezobraznim rečima: Šta radiš tu, pederu, a? Čekaš mladoženju, mamicu ti pešikansku, sad ćeš ti da vidiš Boga istinoga. Odjednom je iza leđa izvukao katanu, samurajski mač, i počeo pljoštimice da udara tamagočija po nogama. Ovaj je poskočio. Ali čuo se neki zveket, kao da je mač dobovao po praznom loncu, što se Ljubu učini čudno. Istog trena začu se vriska nevidljive dece, bate i seke, na šta Ljubo poče da se osvrće, ništa mu nije bilo jasno. Međutim, nastavio je da šopa tamagočija, koji od jednog udarca polete uvis i zakači se jednom nogom o najnižu granu kestena. Drugu nogu je presamitio u kolenu tako da su noge činile znak krsta. Dole na klupi pred Ljubom sada je sedela tamagoči-devojka koja je povikala: Apage Ahasverus! Ljubo je spustio pogled na svoje ruke koje su bile umrljane krvlju, zapravo, crvenom bojom i to apsolutnom crvenom. Ispustio je mač, tresao se u panici a zatim se okrenuo i počeo da beži prema kapiji parka. 

Koje bledilo!? On je sasvim bez veze, kome je potreban tamagoči-mladić? Matorom senilnom skribomanu? Posle ručka je zazvonio telefon, fiksni, mobilni nemam. Pomislio sam da nije onaj bledi Gajto Gospodinov? Ali javio se neki živ čovek, kaže da se bavi elektronskim izdavaštvom, objavljuje romane u elektronskom formatu. Zainteresovan je za moj roman “Grozota ili…”, kaže da će mi dati za potpisivanje ugovora trista evra i četrdeset posto od prodaje. Video je na internetu u časopisu “Književni magazin” odlomak koji  mu se veoma svideo. Pristanem. Pitam ga koja mu je adresa, gde mu je firma. Nema adrese. Firma se nalazi u Futoškom parku. Znači to je on, tj. ja. Više ne prodaje knjige, karton i hartiju, nema ništa sa starom poštom. Samo elektronika. Dakle, ništa prostor. Ali nešto sam načuo o D3 tehnologiji. A? Da li to može imati neke veze sa sajber kriminalom? Nemam pojma. Verovatno je to samo neka vrsta kompjuterske igrice. Dogovorimo se da se ipak vidimo, da se nađemo sutra u podne na ulazu u park, na prvoj klupi ispred Jodne banje. Ne mogu da kažem da nisam osetio malo uzbuđenje, čekao me je, sedi na klupi sa prekrštenim nogama, one najki patike šljašte fluorescent zelenom bojom. Prilazim i sedam na drugi kraj klupe, gledam ga. Jeste, to sam ja, osećam se vrlo čudno. On ništa ne kapira, naravno, ne prepoznaje me. A i kako bi me prepoznao, potpuno je slep za ono što je pred njim, što će tek doživeti. Bez snova je, bez podsvesti. Možda on nikad i ne spava. Dvodimenzionalan je, čista površina, panel-ploča. Ipak, bezbrižan je, neka lakoća se oseća i u samom načinu na koji sedi na klupi. Izgleda kao neko ko ne brine da li će sutra imati šta da jede ili gde će da prenoći. Pitam ga šta mu se sviđa u tom odlomku. To je onaj deo o srebreničkoj tragediji. Kaže: Haos! Sviđa mu se haos, samo to, ne saoseća sa žrtvama masakra, misli da je to iluzorno. Pa, naravno, da je iluzorno, to i ja znam. Ali gde je on to u onom odlomku u “Književnom magazinu” pronašao, taj haos, nije mi uopšte jasno. O samoj tragediji, o činjenicama, matori senilni skriboman nije napisao još ni jednu reč. Pomislim: Možda on zna nešto o čemu ja pojma nemam? Podsećam ga da roman nije završen, napravićemo predugovor, mora se malo strpiti. Osim toga, ja hoću da ga objavim i na hartiji. Ali to ga ne intresuje, mogu da radim s romanom šta mi je volja: čitanje knjige na klozetskoj šolji ili u ketedrali, uz zvuke orgulja. Sakralni prostor, uneti književni patos tamo i preobraziti ga, ako ništa, bar pokušati. Naravno, sve je to neka vrsta sebičnosti. Pišući ugađam sam sebi. Blažim gorčinu. Gorčinom na gorčinu, kao falusom na golu dušu, da ne rečem nešto bezobraznije. Dobar je to ukus, tako okrepljujući. Što je gorče, to je bolje. Zaboravio sam na crnu kafu, možda je taj ritual pristupanja suštini i konkretniji i jednostavniji. Jebeš čaj!

(odlomak iz neobjavljenog romana “Grozota ili…)

 U mom sjećanju ponekad povežem apotekara, mladog glumca, lirskog pjesnika, prevoditelja i komunizam. Nije riječ o „magičnom realizmu“, ni o nadrealizmu, nego o onome što mi se samom dogodilo. Dugo sam dolazio u istu ljekarnu u londonskom kraju u kojem sam tada stanovao, ponekad bih razmijenio neku riječ sa osobljem i jedan dan zapazih na zidu neku diplomu vlasnika te radnje: „Hikmet? Isto je“, rekoh mu, „bilo i prezime jednog poznatog turskog pjesnika“. „Rođak, rođak“, smješkao se apotekar, ali brzo doda, kao da se pravda, da ništa njegovo nije čitao. Hikmet je bio uistinu mnogima „rođak“ (roditelji su mu bili iz „mješovitih brakova“), bio u srodstvu s ljudima iz raznih zemalja, od Grčke do Francuske, a jedan od Hikmetovih srodnika je bio i Omer paša. Ja sam pak za tog pisca, pjesnika i redatelja prvi put čuo kada smo u tadašnjoj sarajevskoj amaterskoj družini pripremali neki recital, pa moj drug Brane Ličen zvonko recitirao Pismo za Taranta Babu, poemu o istoimenom etiopskom stradalniku. Mnogo godina kasnije jedan mi australski gospodin, koji je bio član istog londonskog udruženja pisaca-emigranata kao i ja, reče da je on to djelo preveo, a poznavao je, reče, osobno i pjesnika, išao ga posjetiti u Rusiji, kada je ovaj „romantični komunist“ konačno bio pušten iz zatvora, u kojem je bio više puta „zbog svojih aktivnosti“. U Rusiji je ovaj najviše prevođeni turski pjesnik i sahranjen. Tada mi najednom sinu zašto je Nazim Hikmet bio slavljen u mojoj socijalističkoj domovini, a danas ga, iako ništa slabiji kao pjesnik nije, nitko više ni ne spominje. Mene osobno raduje da je meni vjerojatno najdraži, a po nagradama i kritikama jedan od najboljih animiranih filmova Bajka nad bajkama (redatelj Jurij Norstein, 1979.) inspiriran Hikmetovim djelom. Stvarnost novih zemalja je zaboravila pjesnika, ali je on postao duh bajke, jedne od najljepših. Nikako drukčije nije ni mogao završiti „romantični komunist“.

Kreševska familija Karivan – o kojoj u romanu “Rod” Miljenko Jergović piše da su njeni članovi, osim kovača, bili i rudari i uglavnom, dok god su bili u Kreševu, “njihov se život generacijama možda i stotinama godina, vrtio oko rude, oko ugljena i željeza” – razišli su se po Bosni pa i po Europi. Jedan od njih imena Ilija, rođen u Kreševu oko 1874. godine, stigao je zaobilazno (preko Zenice) u rudarski Kakanj prvih godina 20. stoljeća. Nakon što se 1894. u Kreševu vjenčao sa Ivkom Tiješo, pa onda krenuo u potragu za poslom u Zenicu, gdje mu se rodilo petero djece: Mare (1895. godine), Anto, Jozo, Ivan (1903.) i Anđa (1905.), a potom se oko 1906. odselio u Kakanj i zaposlio u Rudniku uglja dobivši sa Ivkom još dva sina: Matu (1907.) i Augusta (1910. godine).

Ovako je hronološkim redoslijedom, prema više izvora, vjerovatno izgledala obitelj Ilije Karivana. Zašto vjerovatno? Jednostavno što se u matičnim knjigama općine Zenica i Kakanj pomenuti vode kao djeca Ilije i Ivke, ali za neke njih – osim njihovog imena  i imena roditelja – u zvaničnim knjigama nema (za neke) ni godina rođenja a za sve, osim najmlađeg Augusta, ni godina smrti. Neosporno je da su oni djeca Ilije i Ivke Karivan, ali bez potpunih podataka o datumu rođenja i smrti.

A kad je tako, onda je za očekivati da bi ti podaci trebali biti ispisani na njihovom grobu koji se nalazi u starom Gradskom groblju u Kaknju. Ali za čudo, ni tamo ih nema. Kao da su misteriozni pa su postali neka vrsta fikcije. A da je to baš tako, evo kao  potvrde i nadgrobne ploče obitelji Ilije Karivana.

Načinjena od crnog mermera, a također crnim, nešto osjenčenim, slovima, i ona je pomalo misteriozna, jer – ne samo da je zbog crnila teže čitljiva, nego na njoj nema ni godina rođenja ni smrti? Zar to nije neobično?

U toj porodičnoj grobnici nije sahranjena ni polovina članova familije Karivan. Osim roditelja, u njoj “počivaju u miru božjem” samo troje Ilijine i Ivkine djece: sinovi Jozo i Anto te kći Anđa.

Gdje počiva ostalih četvero njihove djece? Možda u svojim porodičnim grobnicama van Kaknja? Jedino je pouzdano da je August sahranjen na novom Gradskom groblju u Kaknju 1986. godine, kad je i umro, a ostalima ovaj istraživač nije ušao u trag.

Nadgrobna ploča obitelji Ilije Karivana u starom Gradskom groblju u Kaknju

Vjenčani list Ilije Karivan i Ivke Tiješo

Stare, neobjavljene marginalije na zbirku „Od neba naovamo“, Ilije Kozića Ladina, Sarajevo, 1973.

Nešto neobično, čudnovato i lijepo, zaogrće već pjesničku figuru Ilije Ladina. On koji je prihvatio nadimak od oca Lade, Ladin, zagledan u svoje ispise, u hartije na kojima je njegov bojažljivi rukopis ostavio sasvim nesvakidašnje stihove, pojavom ne baš naočit, dok čita svoje pjesme preobražava se pred očima slušalaca, te se od skeptičnog početka prikrada trijumfalnom kraju. Nema ničeg oprečnijeg nego što su poezija Ilije Ladina i njegova svakodnevna pojava. A, opet, kad upoznaš i jedno i drugo, dvije se slike stapaju u jednu, a punctum contra punctum daje melodiju neuobičajenog sjaja i ljepote. Od neba naovamo putuje Ladin, da kao jevanđelista navijesti ljudima događaje, koji se inače zbivaju svakodnevno i obično, ali u njegovoj riječi odjednom su sasvim oneobičeni i izgledaju kao da ih je samo on ne samo vidio nego i stvorio. U njegovim stihovima ima odlučnosti posvećenog, pa tako i u naslovima zbirki. Prva je došla kao tvrdnja koja ne ostavlja nikakve dileme o mišljenju pjesnika o sopstveno poeziji: Prije tebe ničega. Imenovanje svakog predmeta jeste novo stvaranje. Dijete ne uči tako što samo ponavlja iskustvo prethodnika, njegovo iskustvo sasvim je novo, prije njega nije bilo ničega, stvari nastaju onda kada ih ono uoči i imenuje. Pjesnički rast Ladina je čovjekov život, bogatstvo njegovih pjesama jeste bogatstvo svakodnevlja. Ako vam vaša svakodnevica izgleda siromašna, ne optužujte je. Optužujte sebe samoga, jer niste dovoljno pjesnik da biste uočili sve njene raskoši. Tako je poručio Rilke mladom Kapustu. U prihvatanju svakodnevice i otkrivanju njene raskoši nalazi se tajna Ladinovih stihova. Jer on je upravo stoga pjesnik što vidi poetsku materiju tamo gdje ostali ne vide ništa, osim možda, i najčešće, muku i jalovi trud.

Okotivši se tako on je bio go
ko spuž golać
Onda se sklonio u ljušturu svoju
Ali je opet bio go
go spuž golać…

A sve je bilo polizano
osim jezika mu
hrapavog!
Trag njegov o kakav sjaj!

Citirao sam nekoliko stihova iz pjesme Ružan san jednog spuža golaća da bih došao do završnog stiha koji predstavlja poetiku Ilije Kozića pjesnika Ladina. On izučava „tragove“ onih koji lagano, bez žurbe, sa u sebe posuvraćenim pogledima, prolaze prirodom. Spuž njegov jeste i neki kamen, i neko drvo, jeste njegovo nebo koje takođe klizi, a trag predstavlja pogled drugog bića koji tako stupa u odnose sa onim što prolazi. Bez toga vlada potpuna usamljenost. Prvi stepen bilo kakvog uzajamnog odnosa jeste uočavanje traga, a pjesnički odnos je prihvatanje da taj trag posjeduje o kakav sjaj. Da bi se došlo do ovog usklika, sličnog po nečemu, možda po prihvatanju prirode kao stvari po sebi, japanskim pjesnicima koji fiksiraju, uočavaju, i u tome je cjelokupno njihovo prihvatanje. U tom divljenju. Jer, kada na kraju haiku pjesme Bašo usklikne kana, onda je taj isklik nešto kao sjaj u pjesmi našeg Ladina, ili obrnuto, svakako. U tome se krije neobičnost poezije našeg pjesnika. On ide sam zemljom koju ne poznaje, ne osvrće se da bi utvrdio da li ga neko slijedi, njegov put je suviše uvis, ljestvicama duha, kao u pjesmi „Ševa“:

To zemlja se uzdiže
sama
uvis
pjevajući 

To zemlja se uzdiže
u zavojima cvrkutavim! 

A putnik
oči
sklapa! 

On ne vidi
on ne čuje
on ne zna: 

kad već mrtva umorna
ona se
na njega stušti!

Poezija I. K. Ladina, poezija je usamljenika što prihvata svoju usamljenost. Sve što on radi, dešava se „naporedo“ u odnosu na druge svjetove i živote, u onosu na druga činodejstovanija. Kao u romanu „Tunel“, E. Sabata, ljudi se vide samo kroz stijenke tunelske, ali ne mogu da stegnu jedan drugome ruku. Ima tu svojevrsne gorčine, od koje se pjesnik spasava prefinjenom ironijom. Svjestan da je ironija ipak površinski sloj poetskog, on se spušta dublje i, kao u temi sa varijacijama, razbija direktnost ironičnog koncentričnim poetskim premisama. Conclusio poezije jeste u čitaocu, ne u pjesmi i pjesniku. Mnoge pjesme on okončava upitnikom, kako ne bi ostavljao mjesta dvojbi:

Iz koje dubine
slavuj? 

I ako se podsmijava svom orlovskom duhu, Ladin se nada da nije sve izgubio. Kada o sebi govori, onda je on bivša ličnost, neko tijelo iz koga je pjesnik sunuo, kao nematerijalnost, ideja, duh, sunuo u ispisane redove stvorivši tako causa sui jedinstva u protivnosti. Jesam li taj čovjek sa tim i tim licem, ili je i ono nestalo, izgubilo se, zajedno sa češljem, kosom i ostalim? Šta sam, na tom prvom listu knjige? Mogu li konačno da raskrstim sa tim pitanjem? Možda neko nebo, neka gora, neki uzlet? Šta, dakle? Ništa osim glasa, ništa osim one dva puta ponovljene riječi na kraju

Velim
Velim… 

Poput pjesnika biblijskih poslanica, Ladin se obraća otpadnicima od ŽIVOTA, nevjernicima POEZIJE, podijeljenim ličnostima profesora šizofrenije. Njegov riječi klize proplancima duha kao kosački povici u rodnoj Stratinskoj, pokušavajući da bilo šta napokon učvrsti:

IDEŠ LI drao sam se kao da me deru
majko oprosti: tako sam te zvao sam!
Zvao! 

1974.