U novinama u kojima radim postoji i nekakva služba za posebna izdanja. Nisam siguran da se baš tako zovu, zapravo siguran sam da se ne zovu, ali njihov je posao da u suradnji s odjelima promocije i marketinga osmišljavaju razne letke, brošure, knjižice, a katkad i knjige, koje bi se dijelile ili prodavale uz dnevni broj novina i tako im povećavale nakladu. Da bi stvar djelovala profesionalnije i u određenom smislu učenije, sve je to, i još ponešto, obuhvaćeno sintagmom “ekstenzije brenda”.

Tako su došli na ideju da bismo nas četvorica-petorica uglednijih autora, priznatih hrvatskih književnika, mogli načiniti svaki svoju knjižicu od šezdesetak stranica, u koju bi uvrstili kratke priče svojih omiljenih pisaca, ili priče koje su na nas kao pisce izvršile neki utjecaj. Naravno, mi ćemo to učiniti besplatno, a dolaze ljetni mjeseci pa će se zainteresirati publika na dalmatinskim plažama.

Pristao sam, premda mi je nešto govorilo kako od ove ideje ništa neće biti. Između ostaloga i zato što postoje i autorska prava, za koja bi se netko trebao raspitati, a zatim ponešto i platiti. Nakon nekog vremena, urednica me je izvijestila da su nam iz službe sugerirali kako bi bilo dobro da autori priča budu iz devetnaestoga i iz ranijih stoljeća.

Ali, ipak, krenuo sam preturati po knjigama, kombinirati i prisjećati se, a zatim antologizirati i sastavljati nešto za što je već bilo izvjesno da nikada neće izaći. Iako ne volim trošiti vrijeme na uzaludne stvari, odbojna mi je ideja hobija, nisam kolekcionar, nikada nisam igrao kompjuterske igrice, ne volim internetsku komunikaciju, ne tvitam i ne fejsbučim; iako sam, dakle, lijen za dangubu svake vrste, jer mi je ona zamornija i od najtežeg posla, proveo sam nekoliko dana sastavljajući svoju knjižicu načinjenu od tuđih priča. Ali tako da ta knjižica funkcionira kao neka vrsta tajnog romana.

Taj kratki, djetinji užitak, posve nalik Miloszevom okopavanju vrta, bio je neka vrsta dara u ove sparne ljetne dane. Darivali su me svojom idejom meni uglavnom nepoznati ljudi iz službi za posebna izdanja, marketing i promociju. Vjerojatno im ne mogu zahvaliti, jer bih im teško objasnio na čemu zahvaljujem.

Na kraju, nastala je ta virtualna knjižica, koja neće biti objavljena, ali već postoji, jer postoje knjige iz kojih je svaki čitatelj čitanjem po redu u svojoj glavi može sastaviti. I još se nitko ne mora brinuti oko autorskih prava.

Onaj tko je želi pročitati, mora pokraj fotelje ili ležaja staviti pet različitih knjiga, i čitati ovim redom:

Ivo Andrić: Čudo u Olovu

Danilo Kiš: Dug

Isak Samokovlija: Rafina avlija

Mirko Kovač: Dan i noć

Ivan Lovrenović: Zvijezda iznad Betlehema

Škaljić, jedinstven i nezamjenljiv 

Malo je knjiga što ih je proizvela autohtona bosanskohercegovačka znanost i kultura u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, koje se po izvornosti, fundamentalnom kulturnom i znanstvenom značaju, kao i po specifičnoj unutarnjoj ljepoti mogu mjeriti s rječnikom Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića. To je jedna od onih knjiga bez kojih ne možete zamisliti ni najuži izbor iz vlastite kućne biblioteke, onih famoznih deset knjiga “koje biste ponijeli na pusti otok” iz popularnih anketa, i koje u običnom govoru nazivate jednostavno, po imenu autora kao općepoznatoj šifri: Škaljić. Po osnovnoj formi rječnik, Turcizmi Abdulaha Škaljića zamišljeni su i ostvareni kao enciklopedijski arhiv jednoga ogromnog jezičnoga pamćenja, koje se prelijeva na sve aspekte narodnoga života i ukupnoga kulturnopovijesnog pamćenja. Ono se ničim ne ograničava samo na Bosnu i Hercegovinu, nego je relevantno za cijeli slavensko-balkanski prostor koji je u viševjekovnom razdoblju izravno ili posredno bio ozračen islamskim i otomanskim kulturnim, duhovnim, administrativnim, političkim utjecajima. Ta velika geografska i kulturološka perspektiva, a ne nikakva lokalno ograničena vizura, jest kriterij u kojemu se treba dostojno ocjenjivati važnost i veličina Škaljićeva rječnika. Ali, nažalost, i njegova unikatnost; ono, naime, što je Abdulah Škaljić pionirski napravio prvim izdanjem svojega rječnika daleke 1965. godine, nikada nije nastavljeno i obogaćivano kroz sustavne leksikografske projekte, kakve to ogromno jezično blago zahtijeva i zaslužuje. Takvu zamisao, koja je, uz angažman prof. dr. Fehima Nametka, pokrenuta u sarajevskoj “Svjetlosti” krajem osamdesetih godina prošloga vijeka u sklopu projekta velikih leksikografskih izdanja (Leksikon islama Nerkeza Smailagića, Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije Jovana Đ. Markovića, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene Ante Kovačića, itd.), osujetio je rat, a do danas nije se našao nitko ni u institucijama znanosti i kulture, ni u izdavačko-poslovnim krugovima, da potakne i organizira takav poduhvat od primarne kulturne važnosti. Četrdeset i pet godina nakon svojega prvog pojavljivanja, Škaljić i dalje ostaje jedinstven i nezamjenljiv.

Male knjižare se gase. Još uvijek postoji ova koju volim i u koju prilično često dolazim. Smještena je na glavnoj ulici u Georgetownu, odmah do turske kafane. Nakon posjete knjižari, svratim u kafanu. A nekad prvo odem u kafanu, pa onda u knjižaru.

Došao sam jutros tamo zbog knjige Pjesme 1959 – 2009 Fredericka Seidela, ali sam ostao više od pola sata istražujući nove naslove. U jednom trenutku vidio sam oklijevanje kod R. i R. koji ovdje rade, čudno su me zagledali, a onda se ipak obratili.  R. je rekao da su njih dvojica usred rasprave da li bi trebalo, ili ne bi trebalo, u knjižari prodavati Mein Kampf?, pa su riješili da i mene pitaju za mišljenje. Ponudio sam nekoliko razloga za, i nekoliko razloga protiv Hitlerove knjige u javnoj prodaji. Na taj način sam dao za pravo i jednom i drugom, jer pretpostavljam da su R. i R. imali različite odgovore na postavljeno pitanje; da nije tako, između njih ne bi bilo rasprave, pa onda ne bi imali ni razlog da se u povodu tako delikatne knjižarske odluke obraćaju meni.

Govoreći iskreno i bez političkih ograda, ja mislim da to i nije pitanje. Onaj ko želi čitati knjigu Mein Kampf, on će naći načina da do nje dođe. A interes za čitanjem takve knjige nemaju samo oni koji se pozitivno identificiraju s njenim autorom, ili oni koji su u opasnosti da knjigom budu zavedeni, već i oni koji imaju punu kritičku svijest o autoru. Interes za zlo ne dolazi samo iz naklonosti, već i iz potrebe za razumijevanjem zla. Pitanje javnog utjecaja knjige, ili bilo kojeg umjetničkog djela, čini mi se puno kompleksnijim. Zapravo svako djelo, u određenim okolnostima, može biti pretvoreno u instrument zla. U posljednje vrijeme, puno sam čitao o načinima na koje američki vojnici muče zatvorenike u Guantanamu, a jedan od njih je iscrpljivanje nespavanjem, glasnim puštanjem muzike, između ostalih i pjesama Brucea Springsteena. Istina je da bi se vrlo teško mogla naći neka zla misao u tekstovima Brucea Springsteena, njegove pjesme ipak u svijet ljudskih emocija donose sklad i s tom namjerom postoje. A mogu zamisliti kako se osjećao Springsteen nakon što je saznao da su njegove pjesme poslužile kao sredstvo za mučenje.

Međutim, reći R. i R. kako sve knjige na policama njihove knjižare mogu biti instrument zla, bila bi radikalna nepristojnost. Bolje je ovako. Oni su se uljudno zahvalili za moj sud od kojeg pouzdano nisu imali nikakve koristi. Rekao sam da mi je drago što su mi se obratili, jer sam po tome kako me gledaju pomislio da me sumnjiče da želim ukrasti knjigu.

Onda sam s Frederickom Seidelom svratio do turske kafane u kojoj služe kafu s kockom šećera, sa strane.