Zavuče se zavičaj pod rebra
Kao buba pod kamen

Kamenčić onaj
Pred zgradom

Neprevrnut

Jutros sam sanjao nešto vrlo onespokojavajuće: Vozim se mojim dvadesetogodišnjim crvenim puntom Bulevarom oslobođenja. Odjednom iz desne trake uleće crni kombi na kom sa strane belim kitnjastim slovima piše: Pogrebno preduzeće, Pantić & sinovi. Kombi me potiskuje savim u levu traku tako da sam prinuđen da se zaustavim da se ne bi sudarili. Šta ovo treba da znači? Inače poznajem čoveka, tog Pantića. U mladosti je svirao bas gitaru u jednom poznatom novotalasnom bendu. Zvali su ga Genije bas gitare. Trenutno je aktuelna dodela Ninove nagrade, ovde u Srbiji a i šire, prate ljudi to i dan-danas i u Hrvatskoj i u Bosni. Iako me čitava ta parada više uopšte ne interesuje, padaju mi neke gluposti na pamet. Činjenica je da je tu uglednu nagradu dobilo mnogo beznačajnih autora, mnogo bezvrednih romana. Inače, ovo je mišljenje i mnogih uglednih knj. kritičara, čak članova Ninovog žirija. Da ne bude zabune, odmah da kažem: Ja sam sam jedan od tih bledih likova, tj. moj lajt romančić Bernardijeva soba koji je ovenčan Ninovom nagradom za 2011. godinu. Ovo nije nikakva lažna skromnost, apsolutno sam ubeđen u to i svejedno mi je. Ipak, dobra strana tog privida književnog uspeha je da sam novcem od nagrade otvorio piljarnicu od koje ja i moja porodica nekako preživljavamo. Naravno, uvek se postavlja pitanje: Da li se nagrada dodeljuje piscu ili knjizi? Najčešće piscu, dakle liku, sam roman je manje bitan, bitna je empatija ili animozitet članova žirija. U mom slučaju je izgleda to presudilo. Poznat sam kao simpatičan čikica, svi me vole. Ako se, ne daj bože, kojim slučajem nađem u društvu nekih pisaca, ili još gore, knj. kritičara, odmah čujem ono: Di si, genije?! (čitaj: Gde si, jadniče?!) Pad kriterijuma posebno je primetan u poslednjih desetak godina. Da bi se sačuvao ugled nagrade, trebalo bi učiniti nešto. Na primer: trebalo bi ustanoviti oduzimanje nagrade pojedinim autorima. Svake godine, osim dodele, žiri treba i da oduzme nagradu nekima od prošlih dobitnika. Evo, mogli bi da počnu od mene. Žiri treba da proceni da li se u poslednjih deset godina neki nagrađeni roman “primio” ili nije. Takođe, da li je taj nagrađeni autor nestao sa književne scene, tj. nije objavio ništa u poslednjih pet godina, tako da ja, recimo, apsolutno ispunjavam uslove da mi se ta nagrada oduzme. Mojih knjiga nema u knjižarama a i nestao sam, jednostavno, nema me nigde, već dugi niz godina nisam objavio ništa. Imam važnija posla za tezgom. Bilo bi veoma korisno pročistiti spisak Ninovih dobitnika. Možda čak odmah početi sa desetak autora koji su dobili nagradu u 21. veku. Kada sam imao promociju povodom te nagrade, u proleće 2012. u mom rodnom mestu Staroj Pazovi, iz publike se javio za reč neki gimnazijski profesor književnosti, rekao je: Pa ovo je sramota, ovu nagradu su dobijali Krleža, Davičo, Crnjanski, a šta je sad ovo, ko je ovaj čovek? I bio je u pravu. Ninova nagrada je mnogo izgubila na značaju raspadom jugoslovenskog kulturnog, tj. književnog prostora. U šali sam jednom rekao: Da se nije raspala Jugoslavija, ja nikada ne bih dobio Ninovu nagradu. Cena mog zadovoljstva je bila opasno skupa. Da me je neko stavio pred izbor: Ninova nagrada ili opstanak Jugoslavije? Ohoho! Ipak, možda bi bio spas njenog ugleda, da postane regionalna nagrada, dakle, da opet pokriva Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Nije bitno kako se zove jezik na kom se pišu knjige, bitno je da nam za čitanje tih knjiga prevodilac nije potreban, makar bile bledunjave i nikakve, makar bile ovenčane i Ninovom nagradom. 

KOKINO, KAZIMIR

Otkada su parkirani automobili zauzeli ionako tesne trotoare po gradu, broj pešaka-žrtava je rastao u korak sa onim pregaženih pasa i mačaka. Sa nestankom poslednje zaštite pred razularenim automobilima-kuršumima, pešaci su se uplašeno razbežali kud koji mili moji pred pretnjom nadolazećeg režanja mašina. Neki od njih bi se sakrili iza karoserije najbližeg parkiranog auta, neki bi se podvukli pod njega, samo da se sakriju od terminatora na četiri točka. Drveće se ne može koristiti kao zaklon, jer je posečeno po naredbi gradskih moćnika da ne bi smetali “slobodnom saobraćaju“.

Trčeći slalom po trotoaru, između brojno dominantnih automobila, gospodin A., sa rukama u džepovima starog, ali dobro očuvanog plavog kaputa, ugleda prijatelja, gospodina I., prilepljenog uz jedan reno, kako proklinje nesavesne šofere: – Ajmo na kafu. – Da požurimo dok nas neki od ovih ludih vozača ne pokosi – odgovara mu ovaj, ubrzanog daha.

Lepota nekog drevnog hrama ne proizlazi od toga što je služio kao azil za određenu sadržinu života, nego od toga što je njegov oblik nastao od čiste percepcije plastičnih odnosa. Ta umetnička percepcija (koja u građi hrama postaje oblik) je skupocena i živa za sve nas, za sva vremena iako sadržaj života u vreme nastanka hrama odavno ne postoji.

Ideja o izletu na Kokino, odakle potiču preci gospodina A. došla je pre nego što je tamo otkrivena megalitska opservatorija (što ga je, svakako, ispunila pionirskom praljudskom gordošću), ali je sve ostalo na kafanskim dogovorima, iako su već počeli da se štampaju kalendari sa drevnim ruševinama u netaknutom prirodnom ambijentu. Ali iskreno rečeno, g-in A. i g-in I. su pravi gnjavatori, kod njih je sve nadugačko i naširoko, a efekat… ispod očekivanja!

Ionako će doći divlji da isteraju pitome. Varvari skrnave svetinje, gnusni na četiri točka eliminišu izgubljene pešake. A onda, kao da se ništa nije dogodilo, posle nekoliko decenija među ruševinama hrama iznikla trava i neki čoban dovodi svoje stado na ispašu, baš tu. Posle par dana, jedan pešak pred naletom besnog automobila skameni se na istom mestu, na istoj zebra gde je bio prignječen penzioner koji je žurio prema obdaništu da sačeka svoju unuku. Na livadi je tiho i momčić poduprt na jednom od razbacanih kamenja nekadašnjeg hrama polako briše oznojeno čelo, dok ovčice unaokolo mirno žvaču travu. Pešak, otkako automobil strelovito protutnja kraj njega, podskoči, pa se zatrča prema trotoaru, skide naočare (dioptrija 4,5), “uh, ludak”, kad – “zdravo, otkud ti tu?” – obraća mu se veseo glas, vraća naočare na čelo i pred sobom vidi najslađe stvorenje u svom dosadašnjem životu. Milo mu je što je tu, pred njim, kao da nisu prošla tolika proleća od onog njihovog. Svaka asocijacija u vezi prethodnog incidenta je izbrisana. Bez straha, bez surovosti.

crni kvadrat = senzibilitet

bela pozadina = ono što je van senzibiliteta

Lepe životinje spavaju u crnom kvadratu. Neugroženi, razumljivi na svim jezicima, očuvani u svom čulnom obliku. Istovremeno i čisti – duhovna higijena, odbacivanje nedostojnih tovara.

Gospodin A. i gospodin I. ponekad umeju da zasednu. Još uvek se nisu dogovorili kada će za Kokino, sutra izjutra, prekosutra izjutra, ili možda najbolje – u nedelju. Jedna trudnica ulazi u kafanu. – Olgina ćerka?… Olga iz naše gimnazije. Olga Janevska. – Moja Olga. Malopre sam je video na ulici. – Ma šta mi reče. Nije moguće.

Nezavisne duše ostavljaju podnapita tela i putuju. Ka crnom kvadratu! Ka crnom kvadratu!

S makedonskog preveo autor

SIGMUND FROJD – UVOD U PSIHOANALIZU

Svaka priča ima svoju logiku i svoju tvrdoglavost. Bitno je da je počnem od bilo koje rečenice. Najbolje je da se odmah radi o jednoj od onih ključnih rečenica od kojih će se razviti priča. Nešto poput  osnovne  ideje. Znam da ću kasnije meandrirati, dodavati, produbljivati. U ovom serijalu, važno mi je da odgovorim na dva pitanja –  kako sam došao do knjige koju spominjem, i šta je ona meni donijela? Ovo donijela znači više uzročno-posljedičnih  veza. Tako biram knjige, tako se i one same trse da mi se nametnu kroz priču što je u svom nukleusu i samom meni još nepoznata. To je istovremeno i ogledalo značaja moje lične biblioteke. Ranko Marinković je govorio da niko ne treba da ima više od 300 knjiga.  Ali, nisu to ove „moje“ knjige. Neka od njih jeste u tih Marinkovićevih 300, ali većina svakako nije. Pored ostalog, ne držim se striktno čiste književnosti, pogotovo ne same beletristike. Ali se i ne  udaljavam suviše daleko od same književnosti, njene tajne i biti. Tako mogu da govorim o Milutinu Milankoviću, ali i Sigmundu Frojdu. Gotovo svi Frojdovi sljedbenici bavili su se književnim tekstovima na svoj način. Bar onoliko koliko je sama književnost pomagala psihoanalitičarima da sami shvate svoje posao.

Idem ovim redom. Moj rođak Branko, brat stričevič, stariji od mene deset godina, učitelj one prve poslijeratne generacije, sa službom po selima oko Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog i Bosanske Dubice, otkrivao mi je mnoge životne tajne koje vjerovatno očevi otkrivaju svojim sinovima. Ovdje neću o tome da skrećem priču, mada ona sama, radoznala kao sve priče, ne drži se strogo teme kojoj je matica. Branko je čitao savremenu književnost, što se ne bi moglo reći za druge tadašnje učitelje, takođe moje rođake. A bogami ni za današnje, ako ne još i manje. Pisao sam o tome u tekstu o Mladenu Oljači i njegovom romanu Molitva za moju braću, kojeg mi je Branko dao na čitanje, da bi kod mene ostao sve do danas. Branko je imao osjećaj za lijepu rečenicu, posebno za njenu melodiju i poetičnost. Poklanjao sam mu svoje knjige, ali nikada o njima nismo razgovarali. I dalje su nas zaokupljale one teme koje su pratile moje odrastanje. Čak i kada sam već stekao svoju porodicu i djecu. Među nama je sve do njegove prerane smrti postojao određeni hijerarhijski odnos.

U odnosu na ostale učitelje, Branko je u svemu odskakao. Kad sam već bio u gimnaziji, on je napokon upisao fakultet. Odlučio se bio za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Samo se jednog dana pojavio kod nas u Pančevu, gdje sam stanovao kod rođaka, otkrivši nam razlog svoga dolaska. I to je bilo sve što sam od njega kasnije čuo o studiranju. Nosio je sa sobom tri knjige, koje je kupio u nekoj beogradskoj knjižari za potrebe studija. Izdavač Kosmos, s velikim K na hrbatu i nazivom biblioteke Karijatide. Kasnije ću otkriti da je riječ o biblioteci koja je nastala još prije Drugog svjetskog rata i u njoj su objavljene neke značajne knjige našeg vremena. Branko je kupio Uvod u psihoanalizu, Sigmnuda Frojda, Poznavanje čoveka, Alfreda Adlera i  Psihološki tipovi, Karla Gustava Junga. Ja ću kasnije dopuniti ovu biblioteku Stvaralačkom evolucijom, Anrija Bergsona, Voljom za moć, Fridriha Ničea i Opštom psihopatologijom, Karla Jaspersa.

Kasnije, naročito me privukla Bergsonova čuvena knjiga, jer je upravo na njegovoj filozofiji doktorirao banjalučki profesor Anđelko Habazin, zanimljiva ličnost naše nauke. Bio je izuzetan znalac filozofije, ali teška saobraćaajna nesreća u kojoj je stradalo, koliko mi je poznato, neko dijete, a on proglašen krivim, uticaće negativno na njegovu karijeru, iako će on kasnije nastaviti da radi na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci i na kraju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Preveo je neke značajne knjige sa francuskog i njemačkog jezika i napisao više radova u kojima se uglavnom bavio istorijom filozofije i modernom estetikom. Bilo mu je veoma blisko učenje Merlo-Pontija i za ovog francuskog filozofa on je svakako kod nas bio ekspert. Za banjalučke Puteve napisao je u vrijeme mog urednikovanja tekst o Tomasu Manu i muzici u njegovom djelu. Bio je u svakom pogledu neobičan intelektualac o kome će se kasnije prepričavati brojne vesele kafanske anegdote. Po tome kao da je bio rođak mnogo mlađem sarajevskom filozofu Spasoju Ćuzulanu.  Uostalom, obojica su se bavili istorijom filozofije i estetikom.

Kao što napisah, Brankovo studiranje bilo je poput neslavnog vojevanja. Gdje si pošao? Nigdje. Šta si uradio? Ništa. Ali, ništa nije bez nešta, kaže neki Kočićev junak. Tako i Brankove kupljene knjige i neuspjeh na studijama koje on naprosto nije mogao da završi vanredno, donio je ipak neku posrednu korist. Meni, naravno.  Završivši gimnaziju, tog ljeta 1962. godine, razmišljao sam šta da studiram, i bio se napokon odlučio za filozofiju u Sarajevu. Počeo sam da čitam sasvim novu literaturu, od one marksističke do psihoanalitičke. Da li odmah, ili kasnije, više se ne sjećam, došle su na red i Brankove knjige i ja sam ih prisvojio.

Uvod u psihoanalizu sam čitao u vrijeme mog studiranja ne samo filozofije, jer je to trajalo nekih tri mjeseca, nego i kasnije matematike, fizike i svega i svačega. Brzo sam shvatio da je zvanično studiranje samo neki temelj na koji je potrebno neprekidno zidati i zidati. Svaku knjigu posmatrao sam kao udžbenik ili kao lektiru, trećeg nije bilo. U tim godinama, ne treba čitati onako, razonode radi. Bukvalno svaku knjigu treba savladati, kao da se spremam za ispit. Moje pamćenje je bilo vizuelno, da bih nešto naučio morao sam stalno da prepisujem, da bilježim svoja zapažanja, da potcrtavam riječi i rečenice. Kasnije će me to proći, kao dječije bolesti, ali u vrijeme čitanja Frojda sve je bilo važno. Način na koji je Frojd izložio svoje gradivo bio je takav da ga je mogao usvajati čitalac bez nekog prethodnog znanja, osim onog srednjoškolskog. Od lekcije do lekcije, otkrivao sam svijet podsvjesnog, svijet omaški, svijet snova, obrađen veoma opširno i za mene izuzetno podsticajno, i na kraju možda najteže poglavlje ali i najproblematičnije, svijet neuroza. U tom posljednjem poglavlju usvaja se nesvjesno, spoznaje otpor i potiskivanje, a potom prelazi na seksualni život i odnos libida i seksualne organizacije. Preda mnom se otkrivao novi pogled na svijet uopšte, pa i na književnost. Sve mi je bilo značajno, posmatranje straha na novi način, na primjer. A strah me je često ispunjavao do kraja, kao voda lončić. Naročito onaj noćni strah, vezan za moju usamljenost.

Tako se desilo da je Uvod u psihoanalizu za mene bio uvod u dalje čitanje Frojdovih djela. Posebno knjige  naslovljene Iz kulture i umetnosti. A moje razmišljanje, možda više stav nego što je to bilo neko dublje razmišljanje, išlo je putem koji je povezao Frojda i Jensena, danskog književnika, autora poznate priče Gradiva. Za mene je Frojdov veliki ogled o Jensenu i Gradivi bio veliko otkriće. U knjizi Iz kulture i umetnosti nalaze se zaista kapitalni tekstovi: Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, Jedna uspomena iz detinjstva Leondarda da Vinčija, Mikelanđelov Mojsije, Dostojevski i oceubistvo i Nelagodnost u kulturi.  Riječ je o knjizi koja je izašla u novosadskoj „Matici srpskoj“, kao peta knjiga Frojdovih izabranih djela. Meni je to bila i ostala dragocjena knjiga koja mi je, pored ostalog, usmjerila pažnju prema psihoanalitičarima kao posebnim čitaocima. Nemoguće je reći ko je više uticao na potonje psihoanalitičari i književnike, psijhoanalitičari na književnike ili obrnuto. U našem izdanju, recimo, o Gradivi je pisao psihoanalitičar Vojin Matić, ali i sjajan kritičar i prevodilac, profesor Miodrag Radović. Frojd je otkrio kod nekih pisaca potvrdu svojim psihoanalitičkim hipotezama, čitajući ih u sasvim novom ključu. Kod nas su tako čitali, na primjer, pored Vojina Matića, Hugo Klajn, Borislav Lorenc, Vladeta Jerotić. Kasniji odnos prema Frojdu se bitno promijenio, danas čak toliko da je psihoanaliza postala kao elitna psihijatrijska usluga, više za dokone Amerikance i ostalu gospodu, nego za istinsku terapiju psihičkih bolesti. Pitao sam nedavno jednog učesnika skupa psihijatara Republike Srpske, da li se na tom skupu govori i o psihoanalizi. Odmahnuo je samo rukom i pokazao prospekte u holu banjalučkog Banskog dvora. Ogroman broj prospekata za lijekove i samo lijekove. Glani sufinansijeri ovakvih skupova su proizvođači lijekova i tu više nema mjesta za klasičnu psihoanalizu. Kome je onda ostao Frojd? Istoričarima psihoanalize i književnicima, uključujući i akademske kritičare. Jung je dao svoj veliki doprinos psihoanalizi, ali on time, kako neki tvrde, nije dokinuo značaj Frojdovog učenja. Uz Adlera svakako, Frojd je udario temelje psihoanalite.

Vrijeme između dva svjetska rata bilo je zlatno doba psihoanalize. O njoj se govorilo čak u banjalučkoj Učiteljskoj školi, a Frojd se obrađivao čak i u književnom kružoku u kome je veoma aktivno sudijelovao i učenik Branko Ćopić. On je jedno svoje izlaganje posvetio Gospodi Glembajevim.

Čitajući Frojdove tekstove o umjetničkim djelima, naročito o književnosti, razmišljao sam o njegovom uticaju na naše književnike. Na prvom mjestu, naravno, Krležu i Andrića. Činilo mi se da postoji veza između, recimo, Frojedovog teksta Sumanutost i snovi u „Gradivi“ V. Jensena, ili same Jensenove priče i nekih Andrićevih kasnijih priča, objavljenih u zbirci Žena na kamenu, 1962. godine. Na prvom mjestu zagonetne priče Jelena žena koje nema. Mada bi se i Žena na kamenu, Igra, Žena od slonove kosti i Bajron u Sintri, mogle donekle  posmatrati na taj način. Andrić je bio veliki čitalac, od djetinjstva, i uticaji lektire nisu zanemarljivi. Ovdje je riječ o nečemu još dubljem, načinu posmatranja, odnosu prema prošlom, sublimaciji doživljenog i naučenog.  Iza ovih priča sigurno se naziru i Jensen i Frojd. Ako se pročitaju na vrijeme, oni ulaze u ljudsku konstituciju, postaju njena svojina, svijest o tome se gubi kasnije potpuno.  

Nedavni moj boravak u Krakovu, kratkotrajan toliko da sam jedva uspio da vidim nešto od grada, iskoristio sam da obiđem čuvenu biblioteku Jagelonskog univerziteta. Kao direktor Narodne i univerzitetske biblioteke RS mogao sam da prođem sve restrikcije i procedure, primio me je lično direktor te ugledne kulutrne institucije prof. dr Zislav Peterzik (Zdzislav Pieterzik), veoma predusretljiv i jednostavan čovjek. Kada je čuo da sam iz Bosne i Hercegovine, odmah je oduševljeno rekao da mu je Bijelo dugme omiljena grupa, a naročito pjesma Selma putuje na fakultet. Tu je naravno, brzo uspostavljena prijateljska veza, naročito kada sam mu ispričao ko je pisac teksta i da baš taj pisac teksta vuče porijeklo s ukrajinske, galicijanske strane. Riječ je, naravno, o Vladi Dijaku. Bio je moj prijatelj, rekao sam mu, rodom je iz Banjaluke. Tu nije bilo kraja njegovom oduševljenju. Pjesnikinja i prevodilac, Anjeska Žuhoska-Arent je prevodila, pomalo zbunjena takvim prijemom, jer pripada mladoj generaciji koja osjeća neku odbojnost prema zvučnim institucijama.

Potom mi je direktor rekao da je napisao tekst o tome ko je Jelena žena koje nema. Naveo je i ime djevojke iz Krakova kod čijih je roditelja u to vrijeme Andrić stanovao. O toj mogućnosti i sam sam napisao ponešto, naročito u drami Snovi i nemiri mladog Andrića, ali o tome nisam govorio mom domaćinu. Otac porodice i vlasnik stana bio je niko drugi nego viši sudski činovnik u Bosni i Hercegovini, Aleksandar Iržikovski. Iržikovski je u vrijeme velikog sudskog procesa tzv. veleizdajnicima bio na odgovornoj dužnosti predsjednika Okružnog suda u Banjaluci. Svojim odnosom prema optuženima on je toliko naljutio vlast da je bio pod hitno smijenjen i penzionisan. Nije mu pomogao ni veliki orden viteza kojim ga je odlikovao lično car Franjo Josip za raniji predani rad za carevinu. Iržikovski je imao dvije kćerke, od kojih je Andriću postala veoma bliska Helena, pijanistkinja u slobodnim časovima, kako je njeno sviranje okarakterisao sjajni Miroslav Karaulac. Karaulac još dodaje da je Andrić naručivao preko prijatelja iz Zagreba note za „Komitske pesme“ i za „Kad ja vidjeh oči tvoje“ i albume srpskih i hrvatskih pesama“. Više sam slušao direktora biblioteke nego što sam ja sam govorio o Andriću i mojem odnosu prema našem Nobelovcu. A o Jeleni, pošto je nema, sigurno će se i dalje ispredati priče i hipoteze, ali odgovor na to pitanje donosiće svaki čitalac divne Andrićeve priče. Tako ona postoji kao naša, čitalačka stvarnost. Sa Frojdom ili bez njega.

Objavljeno u Ninu

Gest godine u 2017. svakako je ostavka Nebojše Stefanovića, ministra unutrašnjih poslova. U kratkom saopštenju za javnost datom poslednjeg dana stare godine, naveo je da je razlog ostavke činjenica da je za poslednjih pet godina od 98 mafijaških likvidacija pravosnažno rešeno svega pet, a da su počinioci ostali nepoznati čak u 73 slučaja.

“U proseku jedno rešeno ubistvo godišnje nije rezultat koji mi daje moralno pravo da i dalje vodim tako važno ministarstvo”, izjavio je sada već bivši ministar.  Na novinarsko pitanje čime će se ubuduće baviti, rekao je da je to oblast teorije ekonomije.

Dr Nebojša Stefanović je pre stupanja na dužnost ministra unutrašnjih poslova bio predavač na Univerzitetu Savamala na kojem je svojevremeno odbranio tezu “Fantomski biznisi srpske ekonomije”.

Gradonačelnik Beograda, dr Siniša Mali, podržao je ostavku dr Nebojše Stefanovića izjavivši da je konačno došlo vreme da i u Srbiji istina bude argument. “Taj gest dr Stefanovića je za primer svima nama koji dobre rezultate svoga rada imamo samo u SNS biltenima, kao što su Informer, Pink, Studio B ili Srpski telegraf. Biću zadovoljan tek kada naša istina bude ozvaničena u Danasu, Vremenu i Ninu“, rezimirao je dr Mali.

Svoju ostavku dr Mali je najavio za mesec limburg ove godine. Odbio je da komentariše zlonamerne insinuacije da je posao sa Arapima na projektu Beograd na vodi samo paravan za pljačku. “Ako je to istina, ona samo potvrđuje kako smo u svemu najbolji, čak i kad krademo. Međutim, narod ume da prepozna one koji mu daruju najveću jelku, najviši jarbol, najlepšu i najraspevaniju fontanu. Sa nama građani Srbije imaju budućnost. Mi ne trčimo na kratke staze, mi trčimo maraton. Samo napred do dna bezdana”, izjavio je, vidno egzaltiran dr Mali.

Ostavku dr Nebojše Stefanovića podržao je i ministar odbrane, Aleksandar Vulin, koji je novogodišnje i božićne praznike proveo kod tetke u Kanadi. U ekskluzivnom intervjuu datom za januarski broj Glasnika Pokreta slobodnih građana, ministar Vulin otkriva da njegova kovertirana ostavka već tri meseca leži u sefu barona Minhauzena. “Jeste Nebojša podneo ostavku, ali ja sam prvi koji je ostavku ponudio, kao što i dolikuje ministru odbrane. A da li će biti prihvaćena, o tome će se tek odlučivati.”

Na pitanje novinara Glasnika da kaže nešto o poslovima nabavke skupih kamera na Kosovu, ministar Vulin decidirano je izjavio kako se ne radi ni o kakvim sumnjivim poslovima kako tvrdi Agencija za borbu protiv korupcije. Reč je o specijalnim napravama, ali je van pameti tvrditi da se te kamere automatski isključuju kada šleperi baronovog brata prelaze administativnu granicu.

“Kod nas je sve transparentno, a ne kao kod naših prethodnika koji su napravili haos od toliko različitih mišljenja. Narod nas podržava, jer je mudra politika našeg barona, bazirana na anesteziji i hipnozi, smanjila nezaposlenost. Mi smo ti koji su uvezali kriminalce u sistem, i na taj način stvorili jedno homogeno i zdravo društvo. Svako je dobio nešto, makar da besplatno vežba u teretani. Tako se to radi u ozbiljnim državama”, objasnio je ministar Vulin.

Povodom najavljenih i podnetih ostavki ministara oglasio se i baron Minhauzen izjavom da nikada pre dolaska naprednjaka na vlast u Srbiji nije bilo toliko odgovornih političara. “Čin podnošenja ostavke je za svako poštovanje. Naravno da mi ne pada na pamet da prihvatim ni najavljene, ni podnete ostavke. Ne dam Malog, ne dam Nebojšu, ne dam Gašu! Ne dam ni Gaju, ni Raju, ni Vlaju! U Srbiji boljih nema! “

Na pitanje beogradskog dopisnika Koha Ditore u čemu je tajna njegove uspešne vladavine, baron Minhauzen je rekao da mu je uzor egipatsko carstvo koje je trajalo tri hiljade godina. “Beograd na vodi su naše piramide. Samo grandiozni  građevinski radovi ukidaju svest o vremenu kod građana i pružaju im osećaj sigurnosti. Kada izbrišete početak, onda kraja ni nema. A recite vi meni, ko je taj ko ne bi voleo da živi u večnosti?”

Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji

Vaše je samo da umrete, ostalo je moja briga – već godinama uporno ponavljam prijateljima velikodušno im nudeći svoje skromne usluge pisca nekrologa. A oni kao da se utrkuju tko će me shvatiti doslovnije, pa odlaze leva-leva. Evo jučer je otišao i Predrag. Da sam morbidan, kao što nisam, rekao bih kako nije otišao prerano nego baš na vrijeme, jer barem neće morati čitati kako se mučim drljajući ovo mucavo posmrtno slovo.

Da je Predrag bio balistička a ne spisateljska činjenica, zvao bi se Gatling. Sjećate li se onih strojnica iz špageti vesterna, koje su se aktivirale potezanjem manice ilitiga kurble, pa bi onda iz nekoliko užarenih cijevi (od šest do deset, zavisno od modela) rigale olovo prema musavim meksičkim desperadosima? Kao što je slavna mašinka ispaljivala puste redenike metaka, tako je i Predrag liferovao dosjetke, rafalno nasmijavao ubitačno preciznim štosovima. Nekrologičarski bonton nalaže mi ispaliti nekoliko počasnih retoričkih plotuna u slavu pokojnika, a ja se, eto, mučim kako prigodnim praskom petarde ili dječjega pištolja na baline biti na visini gromke Galtingove grmljavine.

Predrag Lucić bio je čovjek s viškom talenata, ali i obraza. Vrlo petriotski, jedan od svojih obraza viška devedesetih je godina stavio na raspolaganje ovoj osramoćenoj zemlji. Samo zaslugom Predraga (u paketu, naravno, s Viktorom i Borom, preostalim utemeljiteljima Feral Tribunea) Hrvatska je uspjela sačuvati koliko-toliko dostojanstveno lice. Što Predragu (baš kao ni Viktoru ni Bori) mnogi do danas nisu oprostili.

Višak talenata rasipao je na širokome potezu između novinarstva, književnosti, kazališta… Obrazovanjem redatelj, možda bi i zaglavio isključivo u toj profesiji da se nije formatirao u uzbudljivim vremenima raspadanja jednog gnjilog poretka, grijan nadom cijelog svog naraštaja kako će budućnost, zajamčeno, biti bolja i zaveden činjenicom da su novine u to vrijeme okupljale intelektualce i kreativce svih profila, a ne ih, kao danas, šibom tjerale od sebe. Od kazališne naobrazbe načinio je, međutim, itekako ozbiljan publicistički kapital. Jer, i kad je pisao reportaže s vrućih terena, i kad je komentarima demontirao propagandističke ideološke konstrukte, i kad je štancao otrovnu koliko i smiješnu satiru, uvijek je to činio u suglasju sa zakonima dramaturgije, ispisujući slojevite i začudne, ali zaokružene i koherentne priče.

U petnaest godina koliko je Feral Tribune opstao na tržištu kao samostalno izdanje, naradio se za bataljun ljudi. Nije mu bilo dosta što je svakoga tjedna lopatama plemenite novinske rudače hranio visoku peć rotacije, nego se u jednome trenutku odlučio i ono malo preostale osobne slobode žrtvovati opslužujući istoimenu biblioteku koju je pokrenuo iz čiste radosne obijesti. Iz njegova redakcijskog sobička što ga je dijelio s Borom, tijesne ćibe prekrcane paletama kartušine, izašle su na desetine kapitalnih djela što ih je potpisao kao urednik. Bez Predragova udjela, ma koliko to patetično zvučalo, povijest bi naše pismenosti bila kudikamo siromašnija. Da njegov urednički talent i trud nisu bili zasjenjeni moćnom spisateljskom figurom danas bismo ga na onaj svijet ispraćali frazom kako je otišao jedan od naših najvećih književnih urednika ikada. Tko mu je kriv što je pod egidom „jedan od najvećih ikada“ zaigrao u nekoliko različitih konkurencija, pa se potvrdio kao jedan od najmoćnijih naših reportera, satiričara, pjesnika, kazališnih ljudi, peformera… Just name it.

Njegovi veliki talenti često su se ispostavljali kao barem malešna prokletstva. Tako je, primjerice, opće prihvaćena, aksiomatska činjenica da je bio jedan od najduhovitijih ljudi ne samo našega podneblja nego našega vremena, počesto – u što ćete se osvjedočiti i ovih dana čitajući nekrologe –  zasjenjivala činjenicu kako je od Predragovog smisla za humor veći bio samo njegov osjećaj za tragično. Ne znam ni za jednog novinskog pisca koji je vlastitim čitateljima više puta zagropao grlo gorkom gvaljom ganuća od njega. Ne znam ni ja jednog pjesnika čija je nježnost ostala do te mjere neopažena ili nepročitana, jer ju je nadglasalo njegovo drugo veličanstveno svojstvo, da piše stihove koji imaju svojstvo ubojitog oružja, jer za njima ostaju ožiljci.

Predrag je bio višestruko nagrađivan i, što je još važnije, nagrđivan autor. Naglašavam potonje svojstvo, jer u kulturi kao što je naša baviti se pisanjem, a ne biti obilježen kao nacionalna sramota, znači osramotiti vlastitu djecu. Predrag je svoju kćer i sina ispunio ponosom. Nema tome dugo, manje od godinu dana, na jadnoj je javnoj televiziji u elitnome terminu prokazan kao jugoslavenčina i komunjara. Ta kibla pikseliziranih govana koju je prisavski komentator izlio po Predragovom tjemenu sjajnije blješti od bilo kojeg ordena što ga je mogao dobiti, ali neće, čak ni posthumno.

Budimo iskreni pa priznajmo bjelodano: na sprovodima ne plačemo zbog pokojnika, nego zbog nas samih. I što je naših suza više, što nam je teže kontrolirati jecaje, to se više sažalijevamo, jer nam se čini kako se s gubitkom nećemo znati nositi. Nema nikakve sumnje, de jure za Predragom, a de facto za nama samima, isplakat ćemo cijele rijeke. I nijedan ožalošćeni ne treba se nadati utjesi. Budućnost ćemo moći podnijeti jedino ako ne zaboravimo prošlost, ako se budemo vraćali Predragovim tekstovima. A hvala bogu, imamo čemu. Laku noć, kumpanjo.

GOLO BITI

1.

Mnim, dok lahor, prstima, sred tmice,
Ko slijepac, pipa moje lice:

Sve je tu da kosti ti zamara
I nek možeš serbez da se varaš

Jer  si poput Andrićevog fila:
Sve na zemlji vidiš iz profila.

Feb kroz oblak prosine da jače
Obasja ti mezare, krstače.

Čak i kada pišeš pjesme, ko da
Po tankome ledu noga hoda.

I jedino što znam, grobna tamo:
Još sam ovdje, a nijesam tamo.

2.

Drveće je lišćem zašumilo:
Zaboravi sve što ti se zbilo.

Zaboravi bilo i nebilo.
Zaboravi i mrsko i milo.

Zaboravi da javlja radio:
Srce ti je ko prazan stadion.

I da zuri u stijenje golo
Zjenica ti ko da si geolog.

Na opalom svakom listu osta
Čitko tvoje ime, ko u Frosta.

3.

Ali mila kad, glasom oboe,
Zove da se sjećam za oboje –

Kanda veli zelen huk drveća:
Golo biti istinska je sreća.

A planeta kad postane mora,
Sjeti se da bila je i gora.

Čak pokašto znade za sve nježnost
Probuditi ova beznadežnost.

I ko da mi k duši s  nadnebsja
Pirne miris gorkoga vrijesja.

Povede je na rijeku, u sumrak, govorio djevojka je, a bijaše mladić. Nadao se vitezu, dugo ga čekao, a onda stigli crni konjanici s crnim perjanicama. Htio, umre li, da balkon ostave otvorenim, a izvedoše ga na poljanu, skinuli ga golog, strijeljali. U njegovoj tragičnoj sudbini rečena je bit pjesništva: ljubav, nagost, izloženost, ranjivost i smrt. Sve odjednom, u noći, za koju bi neupućeni rekao da je bila noć lune, lijepa, lirska noć. Ili je baš možda takva poetika: okrutna, prema pjesniku nemilosrdna, a nama nježna, sve dok nas ne dohvati slična sudbina.

Objavljeno 09.07.1999.

Spustila se večer, iz kotline se čuju tramvajska zvona, rijetke automobilske sirene i šum za koji umišljaš da je to šum rijeke, iako si se po stotinu puta uvjerio da je Miljacka tiha voda i da je nikad niko s Mejtaša nije čuo. Neko vrijeme si mislio da je taj šum zapravo romor ljudi i da ih čujes kako govore iza zidova, u svim tim zgradama, kućama i neboderima koji se s tvojih prozora vide, od Čaršije sve do Marijin-Dvora. Govore u isto vrijeme svi ljudi tvoga grada i ne čuju se između sebe, ali ih čuješ ti, gore na brdu, dok kao najmlađe i najdraže Zeusovo dijete toneš u san. I uvijek isto čujes: tramvajska zvona, automobilske sirene i taj šum. Tako je od onog dana u ljeto 1969., kada ste se iz ulice Jugoslavenske narodne armije preselili na Mejtaš. Svijet zrije, raste i mijenja se, ali ti zvukovi ostaju.

Samo po jednoj stvari, dok ležiš zatvorenih očiju, možeš znati koja je godina. Ako oko pola jedanaest tamo od Bistrika čuješ daleki razvučeni tužni pisak ćire, to znači da je tek prošla Olimpijada u Münchenu, još nisi ni u školu pošao i još vozi taj voz uskim kolosijekom prema Višegradu. Tu prugu je, kažu, Austrija sagradila da bi zaratila sa Srbijom i ćirom slala municiju i ratni materijal, ali danas se to čini skroz neuvjerljivim jer je taj pisak zvuk uspavanke i jer je taj voz kojim nikada nisi putovao bio posljednji sakupljač krajolika i posljednja potvrda istine da je čovjek manji od prirode i od tih brda i šuma sve do Drine. Više ništa neće ići tako sporo kao ćiro, a sve što ide brzo, svaki autobus, auto i avion, čovjeku pruža iluziju da je veći od svijeta u kojem živi.

One godine kada je ukinuta uskotračna željeznica prema Višegradu i kada je umrla željeznička stanica na Bistriku, u sarajevskim se poslugama pojavila čokolada Toblerone. To znaš jer su te vodili za ruku preko Bistrika i jer si prvo rebro Tobleronea stavio u usta s pogledom na četvoricu radnika u plavim kombinezonima koji su vadili klinove iz željezničkih pragova. Pitao si kako smiju i kako će sad vozovi ići i bilo ti je baš čudno da više neće biti vozova tamo gdje ih je oduvijek bilo i da se vozovi ukidaju samo zato što su spori. U svakom slučaju, ukidanje posljednje uskotračne pruge koja je Sarajevo spajala sa svijetom imala je okus čokolade sa medom i bademima.

Čokolada Toblerone će svih narednih godina biti najbolja čokolada koja se u našim dućanima mogla kupiti, bolja i od Milke i od Brace i  Seke i od onih groznih čokolada koje je proizvodila “Zora” Sarajevo. Tek puno kasnije, krajem osamdesetih, izgubit će se pojam o Tobleroneu i shvatit ćemo da je svijet u kojem živimo i koji okružuje našu malu nesvrstanu zemlju i u njoj naš još manji grad zapravo prepun čokolada koje su barem ravne Tobleroneu. Ali to više nije bilo vrijeme kada bi čokolade bile važne i povijesne, pa o tome nećemo ni govoriti.

Zato ćemo se opet vratiti nekoliko godina u prošlost, tačnije u 1982. godinu, kada je vlada Milke Planinc nešto petljala s uvozom kakao praha i stranih čokolada i kada smo masovno bili osuđeni na teror šećernih tabli. Te šećerne table su bile tako bljutave i gadne da se čovjek nakon svih godina vise i ne može sjetiti njihovog okusa, a pojavile su se u isto vrijeme kad su zaredale i prve velike nestašice kafe. Komsije su komšijama malo mljevene kafe donosili u salvetama, a onaj vakumirani paketić od dvadeset deka na kojemu je bila slika crnkinje zlatnoga lica bio je vredniji i od uspomene na taj isti paketić.

S tom nestašicom iz 1982. u Sarajevu je gotovo sasvim iščeznuo običaj koji je bio dragocjen kao uskotračna željeznica na liniji Sarajevo – Višegrad, a to je običaj da se kupuje sirova kafa i da se onda prži u rerni ili u onom specijalno konstruisanom šišu. Nakon Milke Planinc ljudi su se masovno navikli na kupovnu prženu kafu, a samo rijetki tradicionalisti i konzervativci i dalje su kupovali sirovu kafu i komšiluk kupali najljepšim predvečernjim mirisom, mirisom kafe koja se prži iza nekih mejtaških prozora.

Eto, tako svijet ostaje siromašniji za svoje spokoje: spokoj ćirinog piska i spokoj predvečernjeg mirisa svježe kafe. Spokoj sluzi tome da se čovjek barem zakratko ne nada nikakvom zlu i nesreći.