1. Razgovaram sa prijateljem o našem kokuzluku. A stranci se, veli mi, čude kako su naši kafići, kafane i restorani vazda krcati radnim danom. To su, kažem im, oni koji ništa ne rade, a imaju para, mnogi ne znaju šta će s njima, jer su se nakrali i napljačkali i za praunuče. Oni se javno isjeđavaju kako bi im kokuzi mogli zavidjeti na uspjehu. Radnim danom robovi, bezbeli, rintaju.

A ja sjetih Talijanke Lidije koja je, kad je Đan Vitorio Baldi snimao film o ratnom Sarajevu, dolazila u njegovoj ekipi i rekla mi, dok smo šetali gradom, da su Sarajke ljepše obučene nego Rimljanke. To su, kažem joj, onih pet, najviše desetak posto žena koje imaju love, jer su se dobro udale, ili su im očevi parajlije, i izlaze na korzo da to i pokažu. Izlažu sebe kao eksponate. Vi sada, Lidija, gledate reklamno Sarajevo. Ogromnu većinu Sarajki nećete vidjeti na korzu. Ako i izađu, obuku ono malo najbolje robice što imaju. Da se ne brukaju.

Jedan od novih bogataša ponosno se žalio: “Moja žena zna samo dvije riječi iz talijanskog, ali sa te dvije riječi u stanju da potroši čitavu moju platu za dan. U Rimu upre prstom u predmet i pita: ‘Questo?’ (Koliko),  a zatim  kaže: ‘Grazie’ (Hvala). ”

Potom pređosmo na prosjakinje. Imam, velim, jarana Omera, sjajan tip, čiji je brat bio čivija u Alijinoj vlasti, i često su se prepirali oko predsjednika. Ma šta ti meni imaš pričati, kaže mu Omer. Sarajke nisu prosile ni pod sultanom, ni pod Franjom Josipom, ni pod Karadorđevićima, ni pod Titom, a pod Izetbegovićem, spasiteljem i usrećiteljem Bošnjaka, ima prosjakinja koliko voliš.

“Šta mu je brat na to kazao?”

“Zaboravio sam. Ali Rita, školska kolegica i prijateljica moje pokojne Gordane, Omeru bi rekla: ih, što te slatko ne čuje.”

A ja, kaže prijatelj, kod prođem kraj prosjakinje koja moljaka sadaku, često pomislim: nek ti dadne Bakir. Uoči nedavnih izbora za predsjednika, pitali su jednog stranca: ko će pobijediti? Naravno, Izetbegović, odgovorio je. Jer čovjek sa devet milijardi, a stranci ne pričaju na osnovu vijesti sa radio-mileve, bio bi ozbiljan kandidat za predsjednika u svakoj zemlji Evropske Unije. Neka ti sadaku, mislim se, dadne Bakir, on ima okle.

I lako smo se složili da je osmanski feudalizam bio je napredno, čak možda i avangardno društvo u poredbi sa robovlasništvom koje su ovdje zaveli trojica etnokrata. A u poredbi sa osionošću balijske vladavine nad Bošnjcima, priča  o turskim zulumima nad rajom danas može plašiti samo malu djecu.

2. Prijatelj me pita: “Šta je sa tvojim sedmim balijom?”

I ja mu detaljno pričam. Kako su mi 3. maja 2017. pozvonili na vrata dva Bećirevićeva tehničara: jedan, stariji, bio je visočiji od drugog, mlađeg, a podsjetili su me na K-ove pomoćnike iz Kafkinog romana Zamak. Jer sam u godinama kad pročitano sve ćešće daje, ili pokušava dati, makar i prividan, smisao ne ljudima nego čovjekolikim oblicima života koji su uzjahali kobilu i ne misle s nje sići do Rozi Mahšera.

Za one koji nisu, kao Marko Darinkin, bili Aljovi janjičari: tako se u islamskoj predaji zove Sudnji dan.

Jedan od te dvojice, ne sjećam se koji, ili je jedan počeo a drugi dočeo, ili su možda skupa, kao na pozornici, izrecitirali pitanje: hoćete li da vam isključimo grijanje? Odvratio sam da su mi već dolazili dva Toplanina tehničara i upitali me to isto, pa ću i vama kazati što i njima: radite šta znate, ja se ne mogu složiti da mi se isključi grijanje, jer se nikad nisam složio da ga uključite.

Dečki su se uljudno izvinili i otišili. Očito, bili su instruirani da budu naglašeno uštivni, jer sam tekstove, objavljene na Ajfelovom mostu, direktoru Toplana slao ekspres preporučeno, a u jednome od njih sam obesmrtio Bećirevićevog Picopevca, kako sam nazvao starijeg tehničara, ništicu u sebe zaljubljenu do ušiju.

Da sarajevske Toplane nisu zavrle, kao sivonja u plast, da mi otmu pare, teško da bih ikad sreo dvonošca koji, mada je u ljudskom rodu ono što je u dominama duplo golo, sebe toliko obožava. Malo je reći da je taj kokotić gledao sebe kao Bakirovi direktori Aljovu sliku na zidu svoga kabineta.

Stoga sam Mevledinu (kad se prevede na srpskohrvatski jezik, ovo znači Rođendanko), prinuđen oprostiti što me terorizao slanjem računa o fiktivnim dugovima, jer mi je, zauzvrat, trajno obogatio uspomene likom koji se, preda mnom i Šekijem Radončićem, najmanje pola ure, svojom vlastitom ništavnoću razmetao, kao da je biti nula najviše do čega se pošten čovjek može vinuti u Bakirovom Sarajevu. A docnije, kad mi iziđe pred oči taj ne insan već sjenka koju Bećirović baca, pitao sam se: je li moguće da TO zbilja postoji? Ili se radi o njuški iz mog sna? Ili pak o utvari pobjegloj iz Kafkinog romana?

Dečki su potom, očito, telefonirali svome gazdi, koji im je je dao nov nalog, i visočiji tehničar se, otprilike nakon po sata, vratio, pozvonio mi na vrata i obavijestio me da će presjeći cijevi. Što je i učinio. Za sve ovo imam svjedoka.

Unatoč tomu što su 3. maja prerezali cijevi, Mevledin Bećirović mi  je 31. maja 2017. uredno poslao račun – i pokazujem ga prijatelju – za taj mjesec u kojemu se kaže da mu sad ukupno “dugujem“ 1. 113, 42 maraka.

Istinabog, svi beha nacoši gaje “nehajan odnos prema činjenicama”, kako bi rekao Krleža, ali ovo što radi Izetbegovićev balija ipak je preko jego. Tim računom za grijanje, u čijoj rubrici “Korisnik isključen” verzalom piše NE, zapravo mi je poručio: radim šta mi je kurcu ćeif, i jebem ja mater svakome ko misli da mi išta može! Samo mi je Bakirov pijun čije osjećanje moći dovedeno do bjesnila mogao poslati fiktivni račun za utrošak energije iako mi je prepilio cijevi.

Nikola Tesla je sanjao o bežičnom prenosu električne energije, a Mevledin će na Bakirovom sudu jamačno dokazati da u Sarajevu postoji bescijevni prijenos toplotne energije. Ili ta tri topla majska dana računa kao sam se cio mjesec grijao? Kad ovo radi meni, mada nisam nitko i ništa u Sarajevu, ili bar do nedavno to nisam bio, i zna da će sve biti objavljeno, a potom u knjigu Sedam balija stavljeno, mogu onda misliti šta Bećirević radi svojim anonimnim žrtvama iste vjere, Bakirovim podanicima među kojim se mnogi ulitaju čim vlast neđe rokne. Kažem rokne, kao da govorim o krmku, jer balije na vlasti ponašaju se kao da su detaljno proučili Karlajlovu Filozfiju svinje.

Mevledin mi je poslao i račun od 17,31 maraka, jer su “odlukom Vlade Kantona Sarajevo br. 02-05 od 31. 5. 2017. godine utvrđene nove cijene centralnog grijanja (cijena je povećana za 8,3%) sa primjenom od 01.04. 2017. za sve kategorije korisnika. Uz račun za mjesec maj 2017. godine Vam, istovremeno, dostavljamo knjižno zaduženja april 2017. godine za obračunatu razliku u cijeni.”

Kako vidite, moćnici  iz Kantona donijeli su odluku sa retroaktivim važenjem, što danas po zakonu može, jer balije su zakone krojili, a četiri godine su ih krojili pred mojim očima, ne za Bošnjake, već po mjeri vlastitog prkna, pa što mi onda ne bi Bećirović poslao račun za mjesec maj, jer za ovog natražnjaka vrijeme je retroakivno, misli da smo u aprilu.

Zli jezici tvrde da Bećirević nije musliman već paganin: ulazi kod Bakira hodajući unatraške, kao predislamski Arapi u šatore svojih poglavica. Što je razumljivo: jednom će u enciklopedijama pisati da su Bakir Izetbegović i njegovi mameluci Bošnjacima vladali unutraške, na prijelazu iz 21. u 18. stoljeće.

I ne bi me čudilo ako parlamenat BiH izglasa zakon kojim se retroaktivno stavlja van snage narodnooslobodilačka borba iz drugog svjetskog rata koja je ionako postala isprazan pojam, jer su njene tečevine beha nacoši davno uništili.

3. U Sarajevu, baliluku nigdje kraja nema, rekla bi narodna pjesma. Baliluku ili rahatluku, ne sjećam se tačno, a nije osobito ni važno, jer to je isto: balije su se danas obreli u rahatluku u kakvom nisu živjeli nikad u istoriji tog naroda, jer sad važi pravilo: što si gori to si bolji.

Danas, rekao je moj prijatelj, na vlasti je ono najgore od najgoreg, od zla oca i gore matere, ali ja sam kazao da pripisivanje bilo čijih ličnih zasluga njegovim roditeljima meni nije po ukusu. Jer niko ih nije mogao naučiti onome što danas čine. Niko. Svaki je od njih svoj vlastiti predak.

Prijatelj mi je uzgred napomenuo da u ovom sporu ne računam na svoje stare zasluge.

Bezbeli da ne računam. Sinan Gudžević mi je rekao: balijama je danas draža cipela Novaka Kilibarde nego ti čitav. A u jednoj Zogovićevoj pjesmi, pisanoj na temelju i jezikom dokumenata iz kancelarije Miloša Obrenovića, Pavla Radaka, turskog špijuna nakon sloma prvog srpskog ustanka, potkazivača Karađorđevih ratnika, knez svojom Milošću oslobađa svake krivice:

Ne! Zasluge stare, sve te, sve šire, priče naše,
ne važe više. Ni grijesi stari. – Novi! Nove!
I Pavle nek tekovinu teče. Oružje paše. Konja jaše.
Podanim Mojim nek se podanas časno zove.

Jer nađeno je, od negubljena, Nami draže…

Prijatelj je dodao i da je moja vjera u Vrhovni sud Federacije BiH možda pretjerana. Ne sumnja da tamo ima sudija koje Bakir ne može ni da kupi ni  da ustraši, ali zaboravljam da pokvarenost, koja je glupacima, kakav je Bakir, zamjena za pamet, danas u BiH može sve. Uz to, mom prijatelju je teško vjerovati da u ovoj državi, bolesnoj na svim razinama, jedino Vrhovni sud puca od zdravlja.

“Možda ti je sve to istina, ali se crni insan, dok je živ, mora u nešto, ako i zalud, uzdati, inače bi mu sarajevska kasaba bila džehenem. Pakao mi je i ovako i onako, ali ne svuda i ne uvijek: kad sjedim ili šetam i pričam s dragim ljudima, kao da vjetar odnekud nanosi kadove izgubljenog raja.”

“Svi rajevi koje su ljudi stvorili, ili izmislili, unaprijed su bili izgubljeni.”

“Ta ti valja. Njome će završiti svoj peti zapis o sedmom baliji.”

KRLEŽA – ESEJI, I

Iz Goyinih bakroreza osjeća se kategorički imperativ: sve to treba naslikati da još generacije i generacije mogu da vide, kako je izgledao španjolski dvor u Madridu, kada je na njemu slikao gosopodin  Goya kao dvorski slikar. Goya udara svoje modele nožem u leđa, on kolje svoja vlastita lica, i golema elementarna mržnja bije iz njegovih portreta na ove kraljice, na ovu dvorsku gospodu, kardinale, generale i princeze. On je gledao tu svijetlu svitu u intimnom zakulisnom životu, kada i kraljevi kopaju po nosu, i sve te podlosti, laži, podmuklosti i korupcije, podvale, umorstva, skandali, prelomljeni karakteri, zgažene sudbine, silovane žene, sva ta piramida zla i gadosti, požara i nesreće, vješala i strijeljanja, sav taj kaos zločina, kriminala i smrada, sve je to stajalo pred njim kao živ model punih pedeset godina…Đavo je razdirao toga Don Quijoteova zemljaka noći i noći, i zidovi njegove radionice bili su poprskani njegovom vlastitom krvlju i mesom, te je taj prostor više naličio na klaonicu nego na slikarski atelijer.

(M. Krleža, Francisco José de Goya y Lucientes)

Od svih dosadašnjih izdanja Krležinih djela, meni je najbliže ono Zorino  iz šezdesetih godina, a ovom prilikom posebno prva knjiga eseja, objavljena 1961. godine. To je Svezak osamnaesti iz SABRANIH DJELA MIROSLAVA KRLEŽE.

Sadrži trinaest kapitalnih eseja, redom: Rainer Maria Rilke, O Marcelu Proustu, Madžarski lirik Andrija Ady, O nemirima današnje njemačke lirike, Hofmannsthal, Karl Kraus o ratnim stvarima, Uspomeni Karla Krausa, George Bernard Shaw, Thomas Mann u Parizu, O tendenciji u umjetnosti, Francisco José de Goya y Lucientes , O njemačkom slikaru Georgeu Groszu, O Erazmu Rotterdamskom.  

U eseju o Rilkeu, savršeno dubinskom i otkrivajućem, Krleža stalno poredi, prvo Rilkea i njegove savremenike, prije svih Stefana Georgea, ali potom svog pjesničkog džokera, Karla Krausa i Rilkea, na kraju, u jednoj fusnoti otkriva kako je na njega uticao ovaj veliki njemački liričar:

Neki kritik, govoreći o mojoj lirici, spomenuo je povodom moga prikaza Adyjeve lirike, kako bi bilo potrebno proučiti eventualni upliv Adyja na moj lirski razvoj. Ady na mene nije djelovao nikada i nikako. Adyja sam upoznao zapravo vrlo kasno; oko dvadeset i druge. Ali zato moj „Michelangelo“ i „Pjesme II i III stoje pod jakim i vidljivim uticajem Rilkeove „Knjige o satovima“.

Kada sam prvi put pročitao ovaj esej o Rilkeu, bio sam zatečen njegovom dubokom iskrenošću, doživljajem kakvog kod nas do tada nisam čitao ni kod jednog našeg pjesnika. Pa ni stranog. Tu se Krleža potpuno otvara, pokazujući kako on čita, ne samo knjige, ne samo cjelokupnu umjetnost, nego uopšte svijet, ne kao nešto muzejski mrtvo, nego neprekidno u pokretu. Jer kretanje je definicija života. Ono što se ne kreće je mrtvo. Povezujući Rilkea sa Stefanom Georgeom, koji je, opet, bio veza sa Bodlerom, Krleža mi je otkrio ono što se naziva kontinuitet. Jeste da umjetnost ne napreduje, ali se kreće, čak i gordi samotnici, kakav je bio Rilke, imaju prethodnike i savremenike. Naknadno se sjećam Krležinih riječi pred smrt, punih teškog krležijanskog pesimizma, da se ništa nije učinilo i da je ljudska glupost vječna. Baš tako on završava, u punoj snazi, svoj izvrsni esej o svome Rilkeu, jer baš takvog sam ga doživljavao kasnije, zahvaljujući i Krležinoj razornoj otvorenosti.

Bio sam impresioniran načinom na koji Krleža prelazi i prolazi kroz evropsku umjetnost kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, ustanovljavajući repere koji su bitni za shvatanje vremena i događaja koji nailaze strašnom neumitnošću. Iz svojih eseja Krleža mi je poručivao da su imena koja navodi moja obavezna lektira i da bez poznavanja njihovih opusa nisam nigdje prispio.

Da se ide pod živo meso, to je za Krležu imperativ. Takav umjetničkii imperativ on traži kod svih umjetnika. Ako ga ne vidi, može da oćuti, može da hladno analitički govori, ali njegovo srce nije na toj (desnoj) strani. On dobro zna da je svijet različit i da umjetnici nisu nužno i revolucionari, ali im to ne odobrava. Takav odnos prema svijetu, pun kompromisa, jednak je izdaji umjetnosti. Jer, koja korist od kastrirane umjetnosti? pita nas Krleža.

Krleža se divi ovdje pobrojanim piscima zbog njihovog dara, a koji ih čini velikim. Način na koji oni pišu, njihova nesvakidašnja akribija, pogled unazad i u savremenost, sve je to iznad savremenika. Tako o Prustu, očiglednom svom favoritu u prozi:

…Marcel Proust – u odnosu spram suvremene feilletonističke sveznadarske kuge – čovjek, koji piše s dosadnom akribijom jednog Joycea. Kada Proust govori o gotici ili o antici ili glazbi, on je flaubertovski precizan, snabdjeven ozbiljnim dokazima za svoje burckhardtovske izlete u kultnohistorijske teme. Te proustovske konverzacije nisu namješteno kuriozne ni paradoksalne, one imaju svoju obrazloženu trodimenzionalnost: to su obično male seminarske varijacije na razne teme.

Da ponovim još jednom i nikad dovoljno puta, Krleža kao da me vodi kroz djelo koje ne čita, nego secira. I ja se sjetim prvog telefoniranja Prustovog junaka, otkrivanja tajne, otvaranja neznanog prostora. Prustovo sjećanje iz bolesničkog kreveta toliko je precizno da mu naprosto nema premca. I to sjećanje je smisao. Sve ostalo nastaje na tom sjećanju, na tačnosti sjećanja, na tačnosti odnosa.

Ono što Krleža ne može da prećuti tiče se socijalne strane junaka ove književnosti, gospodina Svana, koji je anonimni vlastelin među onih 10.000 koji čije gornji sloj francuskog društva, ali i svih sličnih društava.

…Proust je spram realne ili socijalnodruštvene strane svojih tipova savršeno politički indiferentan, da, upravo više od toga: slijep…

Kad je poezija u pitanju, Krležini su favoriti, pored Rilkea, Kraus i Adi. U jednoj fusnoti eseja o Adiju, on piše:

Tri ingeniozna lirika, tri čovjeka, tri rase, Austrijanac (katolik) Rilke, Židov Kraus i madžarski kalvin Ady, isto stanje centralnoevropskih fakata diferenciraju na tri različita načina. Rilke se slatko rastapa od pomisli na slavenski kvantitet; u njemu se javlja verlaineovska nostalgija za slavenskim daljinama i sve je kod Rilkea polutihi mol. (…)  Dok Rilke ostaje u izolaciji  svog ženskog artizma, Karl Kraus na te iste dodire razvija otpor oštroumnog inkvizitora, koji izriče svoju osudu tvrdo i okrutno. Kod Krausa je sve optužba, puna duboke unutarnje pobune, a kod Adyja je bespomoćan očaj: impotencija i histerično plakanje.

Ako je na ranog Krležu uticao Rilke, a jeste, onda je na onog zrelog najveći uticaj, svojim primjerom, svojom angažovanom lirikom, izvršio Kraus. Ali to je više bratstvo po opredijeljenju, ili krležijanski, po crvenim krvnim zrncima, nego je uticaj.

Ispisujući strasno panegirik Karlu Krausu, Krleža se dotakao meni veoma važne teme tzv. lokalnog u književnosti. Ako sam i sumnjao u površnost naše kritike, ovdje sam dobio potvrdu s visokog mjesta da nijedna relevantna pojava u književnosti ne može biti lokalna ako je napisana kako treba.

Nema ni jedne stvarne književne pojave, koja zapravo ne bi bila lokalna: Čičikov, Nozdrjov, Karamazovi isto su tako lokalne pojave kao Sancho Panza ili bilo koja druga figura u Goldonijevim ili Molièreovim dramama.

U eseju o Šou, čovjeku orijentisanom sasvim lijevo, a piscu izrazitog sarkazma i humora, Krleža iskazuje svoju naklonost ovom neobičnom Ircu. Tu čitamo sasvim jasno, bez ikakvog skrivanja, šta je za Krležu u tom trenutku bitno:

Od Ibsena, pjesnika muzikalnih peergyntovskih štimunga, od Ibsena, dramatičara štimunga na Elgesaeteru ili Rosmersholmu, G.B. Shaw je (negativno) naučio, da je bolje, kad se piše direktno po stvarnom modelu, da na sceni nije važan toliko štimung kao dijalog, i tako se ta ibsenska muzika fantoma, sasvim obratno od Muncha, Przybyszewskoga ili Strindberga, kod G. B. Shawa, mjesto u nordijski magleni lirizam, kristalizira u racionalnu oštrinu, duboku kao zarez anatomskim nožem.

Ako bih određivao omiljenu Krležinu definiciju pisanja kojem on teži, koje voli, i koje se kao takvo prelilo i u druge forme o kojima piše, likovni i dramski, prije svega, onda je to  ova – kao zarez anatomskim nožem. On voli taj hirurški način, tu slikovitost koja je istovremeno nasilna i ozdravljujuća, jer, u skladu sa socijalističkim, odnosno komunističkim opredijeljenjem za proletersku umjetnost, bez krvi nema ulaska u suštinu nego beskrajno obigravanje oko istine, kao što je naveo u svom eseju o Tomasu Manu u Parizu. Kao u školi đacima, Krleža je u svom tekstu pokazao šta je to danas, kad se sprema Hitler i nacizam, građanska umjetnost. Suprotno toj umjetnosti, u eseju pod nazivom Tendencija u umjetnosti, on je direktan da direktniji ne može biti, tražeći od umjetnika da odgovori zahtjevima društva koje će pored novih odnosa između radnika i poslodavaca proizvesti i novu kulturu. Pisan pod stalnim polemikama sa protivnicima socijalne umjetnosti, ovaj tekst je svakako najslabiji u ovoj knjizi i treba ga naprosto zaboraviti.

Zato je tu sjajni Francisco José de Goya y Lucientes , esej koji za mene ide skupa sa Andrićevim  Razgovorom sa Gojom. Ovdje ću se pomalo pozivati i na Andrićev prvi tekst o Goji, iz 1928. godine koji je on napisao u Madridu, oduševljen velikom izložbom u muzeju Prado¸ povodom stogodišnjice njegove smrti koju je veličanstveno proslavila Španija. U tom prvom tekstu Andrić pripovijeda biografiju španskog slikara na svoj suzdržani način, kako je napisao Oto Bihalji-Merin u izvrsnom predgovoru ova dva teksta objavljenim u Matici srpskoj 1961. godine. Moj „susret“ s Krležom i Andrićem pozvao me je da i sam kažem nešto o tome, sebi samome prvenstveno, a potom i čitaocima tadašnjeg časopisa Putevi. Tako je nastao moj tekst Goja, Andrićev i Krležin. Znao sam da kritičari bježe od poređenja ova dva pisca, ali meni se to poređenje samo nametnulo, da bi objasnilo nešto meni a ne da ja pametujem svijetu.

Od Žida sam uzeo moto, rečenicu koja me je i dovela do ovog eseja.

Ma koliko ličio jedan portret on uvek nosi obeležje slikara, i gotovo isto toliko koliko i modela.

Žid je rekao ono što sam ja varirao koristeći citate iz Andrićevog i Krležinog teksta. Pokušao sam da budem sličan Bihalji-Merinu, činilo mi se da je to bliže mojoj prirodi. S jedne strane osjećao sam se socijalistom, s druge, bio sam ipak građanski opredijeljen za društvo koje, ma koliko ga nagonili na revoluciju, mora proći svoje evolucione faze. U samom tekstvu o ova naša dva izuzetna autora, nastojao sam da budem apsolutno neutralan, slijedeći metod pisac njim samim.

Krleža je Goju, u njegovoj posljednjoj fazi, vidio kao pobunjenika poput Tolstoja, kome se sve oko njega zgadilo, a Andrić je svoju priču fokusirao na ono što je temeljno u samom stvaranju, tkanju, koje je isto i kod priproste seljanke i kod velikog slikara. Ali, ukoliko su imali dobrog profesora, to već zna većina srednjoškolskih đaka i ja ovdje o tome neću reći ništa o tom bitnom Andrićevom stavu koji je izgovorio u polutami večeri ostarjeli Goja.  Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve je izgledalo malo drugačije. Nije bilo jednostavno dojučerašnjem Titovom pioniru reći sljedeće riječi koje Andrić daje svom Goji:

Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega.

I u Krležinom eseju o Goji, i u Andrićevoj priči u kojoj je Goja glavni pripovjedač, mi sasvim jasno vidimo dva pogleda na svijet, ne kod Goje, nego kod naših velikih pisaca. Suština je u tome da pišeš o sebi, ispisujući tekst o drugima. Kojem sebi? Ako si mlad, kao što sam ja tada bio, kao što je Krleža bio kad je pisao svoj esej, kao što je Andrić bio, kada je prolazio muzejom Prado, onom sebi kojeg sada otkrivaš mada ti se čini da pišeš o ovome što gledaš. Crtaš drugoga da bi bolje vidio sebe, svoju nutrinu, do koje Krleža dolazi koristeći skalpel duha, a Andrić premećući se u sveznajućeg pripovjedača.

Objavivši svoj tekst, poslao sam časopis Putevi obojici pisaca i uskoro, na moje veliko iznenađenje, dobio odgovor od obojice sa nekoliko prijateljskih rečenica zahvale. U tom trenutku, bilo mi je to veoma značajno. Naročito zato što u njihovim pismima nije bilo nijedne riječi o mome tekstu.

(Predgovor katalogu izložbe grafika i fotografija Josipa Lovrenovića „XII, Session, Mramorovi“, održane u GS-Tvornici mašina Travnik u Docu kod Travnika, početkom svibnja 2017. godine)

Sve što Josip Lovrenović izlaže na ovoj izložbi, s proljeća 2017. u srednjoj Bosni, za temu ima sjećanje. Iako, isto bi se moglo reći za bilo čiju izložbu, bilo čega. Sve što se da izložiti, od razodjevenih konfekcijskih lutki u izlogu na glavnoj sarajevskoj ulici travnja 1992, do crteža Nives Kavurić-Kurtović, u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu lipnja 2016, i još sve ono što je između toga, saksije s kadificama u prozoru jednokatnice, petolitarska tegla sa zaslađenom vodom i ružinim laticama na osunčanom prozoru petoga kata, sve je to, u trenutku kada se izloži, sjećanje. Čovjek ne može o sebi ništa reći što već nije sjećanje. Samo što sjećanja ima osviještenih i neosviještenih, namjernih i nenamjernih. Postoje i ranjena sjećanja: to su ona sjećanja koja nisu izjedena anarhoidnom, ali ipak sustavnom i smislenom snagom zaborava, nego su stradala djelovanjem neke od velikih nepogoda čovjeka i čovječanstva. Dvije najveće nepogode sjećanja su rat i senilnost. Ova druga danas ima modernije ime: Alzheimerova bolest. Rat je Alzheimerova bolest jedne civilizacije. Ono čega se zajednica prisjeti kad nastupi mir nije sjećanje, nego njegov nadomjestak, surogat sjećanja. Poslijeratna vremena su obilježena dugim i mahom uzaludnim pokušajima da se nanovo uspostavi kontinuitet sjećanja. Zato su u poslijeratna vremena pisci, slikari, redatelji, glumci tako živi, aktivni i plodni. Oni stvaraju fikciju koja igra ulogu sjećanja. Hašekov Dobri vojnik Švejk, Renoireova Velika iluzija, Kod nas u Auschwitzu Tadeusza Borowskog zamijenili su sjećanja generacija postradalih i poludjelih, ali su, što je možda i važnije, omogućili „postmemorijska sjećanja”, sjećanja preko groba.

Josip Lovrenović jedan je od poslijeratnih umjetnika. Tako bi trebalo pisati u njegovoj umjetničkog legitimaciji, na njegovoj posjetnici, u najavi ove izložbe… Iako tu nigdje nema prizora s fronta, nema ni opkoljenog grada, masovnih grobnica, njihovih i naših genocida, naših mučeništava a njihovih krvništava, niti sve one poslijeratne bižuterije kojom preživjeli ukrašavaju svoje prazne grobove, rat je središnje mjesto u njegovu sjećanju. Ili, tačnije rečeno, središnja praznina. Tu prazninu valja ispuniti vrlo preciznim – ali time ništa manje uzaludnim – gotovo forenzičkim pokušajem rekonstrukcije izgubljenog svijeta.

U svome diplomskom grafičkom ciklusu od dvanaest listova u dvanaest mapa Lovrenović je tehnikom akvatinte, s doradama, prenosio tipske prizore i znakove sa stećaka, kombinirajući ih s predmetima svakodnevne upotrebe kojima se u protoku vremena izgubila svrha. Tu se nije radilo o osobnom sjećanju, niti o zloduhu kolektivnog ili, ne daj Bože, nacionalnog sjećanja – nacija i sjećanje su u vječnoj kontradikciji – nego o sjećanju na sjećanje. Stećci nisu spremnici zajedničke memorije, ili memorije svijeta, kao što bi voljeli reći nacionalni ili multinacionalni fantasti. Prije bi ih se moglo doživjeti i tumačiti spomenicima zaborava. Ne zna se tko pod njima leži, a vizualne, simboličke poruke na njima su protokom vremena i silom zaborava od vrlo konkretnih, svakodnevnim jezikom sastavljenih izvještaja o minulom životu, postali visokostilizirane vizualne i tekstualne metafore. Kao što su se u svojevrsne metafore pretvorili i alati za koje više nitko ne zna čemu služe. Metaforizacija putem zaborava, ili pretvaranje zbiljskoga svijeta procesom zaboravljanja u metaforu i u znak, samo je po sebi velika tema. U tome je i pripovijest o stećcima, onako kako ih Lovrenović predstavlja.

Godinama kasnije, 2005. u Varšavi, na specijalističkim studijima, nastaje ciklus Session. Dvanaest (opet dvanaest) grafičkih listova monumentalnog formata – najvećega koji je mogao biti tehnički izveden, spojeni čine jednu memorijsku cjelinu. U radu su korištene one obiteljske fotografije koje su slučajno sačuvane tokom ratnih pustošenja, progonstava i nevoljnih selidbi, tako što čine fragment, vizualni i sadržajni, značenjski, unutar šire cjeline jednoga grafičkog lista, koji opet, s preostalih jedanaest čini onu još širu, iako ne i konačnu, cjelinu rada. Session je impresivno djelo, jer demonstrira dva suprotna i suprotstavljena principa stvaranja. Istovremeno, radi se o snažnim, krajnje intimističkim grafičkim minijaturama i o svojevrsnoj grafičkoj freski ili, bolje, ikonostasu. Session jedan je mogući ikonostas sjećanja.

Fotografije što ih je Lovrenović koristio u Sessionu uglavnom su snimane u ona vremena kada je čin fotografiranja podrazumijevao svojevrsni ceremonijal. Budući slikani bi se postrojili ispred objektiva iza kojeg je stajao fotograf – svojevrsni gospodar sjećanja – profesionalac, a tek iza Drugoga svjetskog rata plemeniti diletant – amater kako je moderno reći – i u kratkoj bi izmjeni pogleda, fiksiranju izraza lica, grimasa i gesti, bila ulovljena vječnost. Ili bi, tačnije rečeno, u munjevitom osvjetljenju vječnoga mraka fotografskog filma bila ulovljena smrt. Fotografiranje je svojevrsna vježba za smrtni čas. Takav si na toj slici kakav nikada više nećeš biti. I nikada više nećeš biti.

Većinu ljudi s tih upotrijebljenih fotografija umjetnik ne poznaje. Oni su zaboravljeni, ispali su iz sjećanja, pretvorili se u anonimne svjedoke, u likove i znakove sa stećaka. Poznati su mu tek oni s kojima čini jedno zajedničko generacijsko sjećanje – dakle, otac, majka, djed, baka, možda i pradjed, ako se pradjedovog lika još netko u kući sjeća. Sva čovjekova povijest, obiteljska povijest, a u velikoj mjeri i sva povijest čovječanstva može stati u sjećanja tri generacije: sina, oca i majke, baka i djedova. Odlaskom najstarije generacije iščezava cjelokupno njezino sjećanje. Ostaju samo fragmenti, pretvoreni u predaju, legendu i mit, nepouzdani i prazni. I tako iz stoljeća u stoljeće, povijest obuhvaća između sedamdeset i stodvadeset godina, koliko traju naša i sjećanja naših bližnjih, te njihova sjećanja na sjećanja.

Josip Lovrenović bilježi taj proces, i bilježi sebe unutar tog procesa. Obiteljska povijest njegova je autobiografija. Koristeći fotografije u grafičkom procesu on ih, i mimo vlastite namjere, rekodira, preobražava i pretvara u nešto drugo, kako u vizualnom, tako i u sadržajnom smislu. Ono što je do maloprije bila fotografija, sada je trag na grafičkoj ploči, crtež koji teži apstrakciji, i na kraju – apstrakcija i ništa. Tako jednom snimljena slika prelazi put od vjerne i konkretne slike jednoga svijeta do znaka, simbola, amblema. Riječ je o istom onom putu koji su tokom stoljeća prešli simboli i znakovi sa stećaka. I oni su, u vrlo određenom smislu, jednom jako davno bili – fotografija. U Srednjemu vijeku se za tačniju i istinitiju fotografiju naprosto nije znalo. A naša je iluzija da se od stećaka do digitalne slike na fotoaparatu išta bitno promijenilo. I dalje smo sami sa svojim sjećanjima, i s tri generacije memorijskih svjedoka nakon kojih slijedi zaborav, brisanje ploče, praznina.

Session je, u biti, nedovršeni rad. Ikonostas jedne osobne memorije, jednoga ljudskog sjećanja, komponiran od dvanaest fragmenata. U Varšavi 2005. postavljena je osnova, matična ploča, koja se može beskonačno nadograđivati, mijenjati i brisati. Potencijalno, riječ je o cjeloživotnom procesu, čije je trajanje ograničeno isključivo čovjekovim sjećanjem, a potom i odnosom sjećanja i zaborava. U grafičku ploču sjećanje će ugrebati, upisati, razjesti nove elemente, lica, oblike i predjele, koji će se djelovanjem zaborava pretvoriti u znakove i simbole.

U nastojanju da definira ratnu traumu Aleida Assmann, njemačka kulturologinja i povjesničarka književnosti, ovako sublimira nalaz kliničke psihologije s kraja dvadesetog stoljeća: „Sjećanje koje ne nalazi put do svijesti upisuje se u tijelo.” U posljednjih pola stoljeća, možda i duže, među običnim je svijetom, u svakodnevnom komuniciranju, ustaljeno vjerovanje da su brojne fizičke bolesti izazvane psihičkom traumom, a onda i ratom kao traumom svih trauma. Ali ne mora se aforistično koncizan zaključak o tijelu i sjećanju nužno odnositi na bolesti tijela. I umjetnost je, na kraju krajeva, trauma koja se upisala u tijelo, divlje meso, tumor na duši i memoriji.

Fotografije stećaka naizgled su konvencionalniji dio ove izložbe. U crno-bijeloj tehnici, snimane u maniri Toše Dabca, koji je već prije šezdesetak godina izradio kanoniziranu panoramu svijeta stećaka, ove fotografije predstavljaju golo „stanje stvari”. Lovrenović se ne bavi naknadnim metaforiziranjem svojih kamenova, donosi ih onakve kakvi jesu, ne upisujući u njih ni vlastito iskustvo, ni iskustvo svoje epohe. On ne čini ništa od onoga što je danas u modi, ne nacionalizira stećke, ne čini ih bosanskijim ni svjetskijim nego što sami po sebi jesu, ne rasteže po stećcima vlastitu poetsku žicu, niti ih svodi na naivno-poučni svijet bajki na srednjovjekovne teme, s dobrim Bošnjaninom i zemljom plemenitom kao središnjim motivima. Fotografira ih onakve kakvi jesu, slobodne od ljudi i od života, ali, u najvećoj mjeri, slobodne od vremena koje ih troši, glača i sasipa u prah.

Stećci u Lovrenovićevom radu imaju dvojaku ulogu. Kao skladišnici zaborava, čuvari memorije koja je davno postala ničija, stećci su ono što će jednom postati obiteljske fotografije. Stećci su slike iščezlih obitelji. S druge strane, iako je za razliku od nje trodimenzionalan, stećak je neka vrsta grafičke ploče. U njega je uklesano, ugrebano, upisano ono što bi jednoga dana voljom nekoga svemoćnog nebeskog tiskara, u štampariji za sve formate, moglo biti otisnuto na papir. Nije to Lovrenovićevo otkriće, znali su to grafičari prije njega, stećak je prapočelo umjetnosti multioriginala. Lice stećka žudi da bude odštampano.

Ova izložba ima dobro i tačno mjesto. Istinito mjesto. Osim što su Dolac i Travnik mitska mjesta bosanske priče, bosanskog narativa, umjetničkog koliko i povijesnog, Tvornica mašina i štamparija u sebi nose značenja i simboliku istovremeno bliske Lovrenovićevoj strategiji sjećanja i njegovom beskrajnom i doživotnom Sessionu – jer gdje bi, ako ne u štampariji, bilo mjesto gdje će se do u beskraj prerađivati grafička ploča, matična ploča jednoga sjećanja, koja može biti jednom ili nijednom otisnuta na papir, ili može biti svakodnevno štampana, u vazda različitim varijantama, onako kako to nalažu sjećanja i zaborav. Lijepo je i to zamišljati: grafički listovi koji se svakodnevno štampaju, baš kao dnevne novine, i na kojima izlazi stanje sjećanja jednog umjetnika.

To je Borges u Bosni.

*

*

*

*

*

*

ima trinaest mačaka
sivih, neodgojenih sa žućkastim očima
popnu se na kuhinjska vrata pa pišaju
u tanjur paštefažola
i u ohlađeni čaj od hibiskusa
njeno dobro srce
skuplja ljude s ulice
katkad od mene luđe njeno dobro srce
pa ih ugosti u domu koji nije njezin
uđite! uđite!
otkad joj je francesca, s kojom dijeli
štrik za prostiranje bjankarije,
iz invalidskih kolica nasred chiostra
uručila datum isteka najma nažvrljan
na ceduljici otrgnutoj iz bilježnice s receptima
ona nije probavila rat u jugoslaviji
a dvije kćeri pokopala i razvod pregazila
jabuke majčine
kroz acqua altu
slomljeno njeno srce
uz kanal grande,
na nos joj izašlo
ni oca, visokog dužnosnika u duceovoj vladi
koji je njenu sirotu mater šakama
sa zemljom sastavio
mladu i krezavu učiteljicu
a ona im poslije kosti razdvajala
da joj mater počiva u miru
još nije rat probavila
a kosti u platnenoj krpi skrivala
pod nabranom suknjom u praznom kupeu
vrijeme curi kao med od koprive
uđite slobodno
moje sažaljenje poželjno je samo
za rođendane pa šutim
ptice materine
gledam u bršljan
koji otima prozor nasuprot mom
besramnom porivu da buljim
u tog razgolićenog argentinca
dok mislim na massima troisija
u filmu il postino
na pabla nerudu
čileanska vina
zaboravljene kosti iz vlaka na liniji
venezia-trieste
sumrak krovova u kolovozu

o patria mia
fottuta abbandonata
come una zittela
eri cosi triste
cosi poco mia
ma cosi tanto bella

Moj grad je hljeb, tevsijaš, razlomljen rukama
Seljanke što krsti se i klanja dok mrtvu oplakuje djecu.

Moj grad je raspukli ljutunac u čijem je
Zrnu zatočen bijes onih koji su ga rušili.

Moj grad je rupa od granate, koja,
Za kišnih dana, bude
Puna, puna, puna
Kao tanjir kad ga naspe majka –
Njeno je dno Perunovo žezlo.

Moj grad je kosmos osvijetljen svijećom:
Tu proročica sa dlana čita majci što traži nestalog sina.

Moj grad je jedna velika nedovršena pjesma.
Tamna, tamna, tamna.

Još koju godinu, a možda i decenij, pjevat ću
i zahvaljivat. Još koju godinu, a možda i decenij,
smijat ću se i pričat kako sam živio lijepo, lijepo,
i kako sam tako lako, lako, preživio dva rata
bez ijedne rane.

Još koju zimu nosit ću debelu kapu i čizme,
ovijati šal oko vrata i otimati pahuljice
od ledenog zraka prije pada na zemlju
prekrivenu snijegom. I korakom koji škripi,
ići i ići zasljepljujućom bjelinom, i tjerati ispred
sebe oblačiće toplog zraka iz svojih pluća.

Još koje proljeće pratit ću rast prve travke,
diviti se zumbulu, kaćunu i kukurijeku,
nestajanju bijelog zimskog mantila pod kojim je
i mrzla zemlja kašljucala i usporeno disala,
putovanju prve kapi vode iz barica prema
potočićima i rijekama, morima i oceanima.

Još koje ljeto ležat ću na suncu sve dok se
ne ugasi na mome preplanulom tijelu.
Uvečer ću jesti ribu i piti vino, plesati sve dok
svakim mišićem ne osjetim spremnost za bijeg
u san.

Još koju jesen hodat ću tepihom od lišća,
razmišljati o svemu što je bilo lijepo, lijepo
u mojoj prošlosti koliko i o onome što nikada
neće doživjeti budućnost.

Još koju godinu, a možda i decenij, pjevat ću
i zahvaljivat. Još koju godinu, a možda i decenij,
smijat ću se i pričat kako sam živio lijepo, lijepo,
i kako sam tako lako, lako, preživio dva rata
bez ijedne rane.

(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)

Krajem ljeta 2011. u nastavcima se, tokom nekoliko noći, sanjao ovaj san: veliki je pljusak, a kuća na Sepetarevcu ostala je bez komada krova; stan prokišnjava, kontinenti vlage šire se po stropu, trčim na tavan, razvlačim najlone, s okolnih kuća kradem crijepove, pokušavam nadomjestiti krov, ali uzalud je, kiša sve jače pada, sve je manje crijepova na krovu, sasvim su istrunule krovne grede, i Sepetarevac samo što se ne uruši; majka je nezainteresirana, odmah zatim je sva u suzama, viče, histerizira, optužuje me da sam ja za ovo kriv, jer se nisam brinuo za krov i nisam joj dao hiljadu eura za popravak…

Ne znam što je izazvalo san, odakle je stigao, iz kojeg zakutka stvarnosti i svijesti, ni zašto se nastavljao iz noći u noć, sve dok, onako nedovršen, nije minuo snovitim svijetom ili se zavukao u još dublje pećine svijesti, kao ponornica, gdje se, možda, nastavlja, i dalje teče, ali tako da više na površinu ne izlazi, niti ostavlja tragove u budnome stanju. Možda i dalje svake noći sanjam kako kuća na Sepetarevcu gubi krov, a pljusak je sve jači i jači, ali se ujutro ne sjećam nastavka svoga sna…

U to vrijeme, za tih kolovoških noći, u majci se već začeo, rastao je i jačao beslovesni demjurg smrti, za čije će postojanje saznati u drugome tjednu 2012. godine. Bilo je kasno da se bolest izliječi, da se smakne onaj koji je namjerio smaknuti nju, a jedino što će joj medicina omogućiti bit će produženo umiranje, bez nade i s mnoštvom poniženja.

Bi li išta drukčije bilo da je netko protumačio moj san i da je u to vrijeme dijagnosticirana njezina bolest? Vjerojatno ne bi. Vjerojatno je već tada bilo kasno. Samo bi ranije započelo njezino umiranje i izgubila bi tih nekoliko mjeseci mirnoga i relativno sretnog života tokom jeseni 2011.

Osim toga, taj san, koliko god dugo trajao, nije bio alegoričan.

Kuća je, po Jungu, simbol čovjekove svijesti, njegove psihe, tako da snivajući kuću on sanja sebe samog. San o kući, ovako ili onako, neka je vrsta autorefleksije. A na autorefleksiju, na javi kao i u snu, odvažimo se kada smo ranjeni ili traumatizirani. Dalje, kuća je simbol groba, a prema pučkim vjerovanjima – kojih se praznovjerno plašim, od njih zazirem i nastojim ih izbjeći – kuća koja se ruši, koja gori ili prokišnjava najavljuje bolest, nesreću i smrt.

Ali ja ne vjerujem da sam predosjetio majčinu bolest i smrt.

Ni da sam s njezinim tihim ubojicom bio u nekom dosluhu.

Ni da sam s majkom bio tako duboko povezan da sam znao ono što se ne može znati.

Ni u što od toga ja ne vjerujem, iako znam da bi mi bilo lakše kada bih vjerovao i da bi ova selidba brže tekla, jer bih mogao očekivati pomoć drugih ljudi, onih koji vjeruju u ono u što ja ne vjerujem.

A ne vjerujem zato što znam da sanjajući kuću nisam sanjao ni sebe i svoju svijest, ni majku, njezinu bolest i grob, ni utrobu iz koje sam izašao na svijet – kako bi to Freud želio reći – nego  je kuća u mom snu bila upravo i jedino to – kuća na Sepetarevcu.

Još je trajao rat kada smo prvi put popravljali krov. Popravljala ga je majka – ustvari ni ona, nego majstor, naš dalji komšija, koji je, čini mi se, bio Srbin, po imenu i prezimenu – a ja sam za taj popravak slao novce iz Zagreba. Nije bilo puno: dvjestotinjak njemačkih maraka, ukupno. Ali mene je mučila savjest što nisam tu, baš kao da je postojala mogućnost da se uzverem na krov, mijenjam crijepove, ojačavam potporne grede, malterišem oko dimnjaka…

Majstor Slobodan je – vidim ga kao da sam ga tada gledao – obišao sve četiri vode krova na Sepetarevcu, sagrađenog po modelu muslimanske kuće, jer su u stara vremena kršćanski domovi bili na dvije vode, a muslimanski na četiri, visio je nad ulicom, provjeravao oluk, pa polako prelazio na drugu stranu, onu prema Trebeviću, koja je bila jedva malo oštećena gelerima granate koji su doletjeli s drugoga krova, i tu je, na očigled i na metak svojih sunarodnika, mijenjao crijepove.

Godinama kasnije bilo je još popravaka na krovu i oko krova. S vremena na vrijeme odozgor bi znalo prokapati, ali majka je, barem što se toga tiče, bila agilna, pa bi odmah tražila majstore.

Najprije bi mene zvala, da mi govori da s krovom nešto nije u redu.

I tako se u mene uvlačio strah. To što sam živio daleko samo je povećavalo moju zabrinutost za kuću na Sepetarevcu, koja je nakon njezine smrti već bila poprimila iracionalne razmjere.

Da sam mogao birati, umjesto ove konačne selidbe izabrao bih da mi spale kuću i da to bude taj kraj. Ono što bi u njoj izgorjelo predmet je ove priče. I otišlo bi u pepeo i u zaborav. Mislim da poslije toga o kući više ne bih mislio. I možda bih već zaboravio i san iz 2011.

Sve do rata, i malo poslije rata, kuća je bila ugašene, sivo-crvene boje. Krajem devedesetih naručili smo radove na fasadi, koja je popravljena, i po majčinoj želji obojena u bijelo. Radovi su loše i aljkavo obavljeni, tako da se, petnaestak godina kasnije, odlijepio i otpao jedan manji fragment fasade. Zbilo se to nakon majčine smrti.

Početkom dvijetisućitih zamijenjena je metalna kućna kapija, koja je još prije rata bila prilično trula od hrđe i neodržavanja.

U vrijeme kada smo se doselili bila je svijetlocrvena. Sedamdesetih kapija je bojena u sivo, pa u žuto. Nova je kapija zelena.

Između kapije i kuće zid je, visine od dva i pol do tri metra, uz koji s unutrašnje strane idu stepenice prema vratima našeg stana. Na vrhu, duž cijeloga zida, bila je lijeha sa zemljom, u koju su Nona i majka sadile maćuhice ili neko drugo jednogodišnje cvijeće. Pored cvijeća rasla je čuvarkuća. Uz nju je, kao ukras i amulet, ležala moćna konjska potkovica.

U poslijeratnom popravku zida lijehe sa zemljom je nestalo, pa je zid dalje bio samo zid.

Tu kuću i dalje ponekad sanjam.

Selidba je bijeg iz sna.

Posjeta 

U viziti mi bračni par,
zême iz azilskog centra.
Tada,
prije puno ljeta,
muž – šutljiva momčina,
a ona živahna,
brbljiva i,
nekako po naški,
u svemu,
njemu,
nagodna.

Danas on,
tijelom,
ruina.
Srčani,
moždani,
tlak,
i,
još od rata,
zalutalog metka –
– civil na liniji –
nakrivljen vrat.
I da hoće –
ni da gukne!

A ona,
za svoje godine,
i dalje dobrodržeća.
Komad od žene!

Samo
nije mu više
onako nagodna.

Vidi ga,
dodaje mu čašu s vodom,
i gleda ravno u oči,
gori od djeteta.
Stalno sam uz njega,
a skoknem li do djece,
odmah zove i kuka:
‘Gdje si dosad?I’
Ali, nema toga više:
njemu Bosna,
meni feminizam.

Frtalj života

Iz bolnice,
pravo u auto,
pa žustro nizbrdo.

Nedjelja,
sunčani novembar:
šetači,
samci i zaljubljeni parovi,
cuke,
mace,
i, u parku,
smeđe patkice.

A na uskoj stazi biciklisti,
sve sa šljemovima –
k’o vesele Švabe
u montipajtonima!

Doktorka reče da
nemam rak.
Sretan,
već letim,
i nervira me auto predamnom.
Puž – puž!

Pođem da ga šibnem,
kad mi nasred ulice,
izleti neki staronja
sa psom na uzici.

Izbjegoh,
u posljednji čas!
I lanuh mu, krvavo,
kao da još maločas
ne dobih sudijsku nadoknadu,
bonus
za naredni
frtalj života.

Dorijan Grej 

Na kontrolu, opet.
Ona insistira da skinem trenerku,
i uljudim se.
Velim joj: “Vidiš, bona,
da kopnim!
Pleše mi,
i igra,
učkur oko trbuha.
Od haste, već treća rupica!”

Poslije me sestrić,
osmjeh luna,
a srce tepsija,
šiša u vrtu.

Prûta li, prûta – frcaju lišće i sjedine!,

Na kraju dodaje špiglo.
Lice friškog leša,
a pogled
očerupanog oroza.