1. Prvo jedna anegdota. U restoranu mog prijatelja Mirze Salčina razgovaraju dvojica ljudi. Mlađi pita: – Radio si u Zavodu za izgradnju, skupa sa Bakirom Izetbegovićem? – Jesam – kaže stariji. – Kakav je Bakirica kao arhitekta? – Nikakav. – A kao čovjek? – Mnogo je bolji kao arhitekta.

I niko da ga pita: đe su, Bakir-beže, one milijarde koje ste krali dok su nas Srbi klali? Ne pita, jer bi im Kirba hitan odgovor dao: kako bih to mogao znati ja kad ništa nije bilo u mojim rukama i kad i Bog i narod znaju da je sve bilo u rukama moga babe?

2. Tačno je da imam svoje Sarajevo, malo kao naprstak, doduše, ali je posve moje, i ne sastoji se samo od mojih prijatelja i dobrih znanaca, ni samo od mojih bivših đaka i studenata, najbolje što mi je ostalo od stare bosanske prestonice. U kojoj mi moja bivša učenica Ferida Duraković kod Tunela spasa kaže: „Čuj vrapca! Jedan je, a kako se čuje! Jedan, a sav prostor je njegov!“ To je i Sarajevo sa hiljadama neznanih mi ljudi koji na ulici imaju potrebu da mi nešto kažu ili ispričaju ili se požale, a jedan je nedavno rekao: „Nije važno, gospodine Vešoviću, kako se zovem, ali milina je proći gradom u kome mogu vas sresti!“ U tom parčencetu Sarajeva ćutim se kao njegov građanin prvoga reda, ali čim iskoračim vani, ugazim u glib Bakirovog Sarajeva, gdje ću, sva je prilika, brzih dana početi da se osjećam kao gico u Teheranu.

Ali do smrti ću voljeti svoje Sarajevce, jer znam da je jedna Ferida, kao ljudsko biće, vrednija od stotinu Bakira, no pošto smo u svijetu koji su pravili muškarci i za muškarce, najvažnije je od svega da je Sin pljunuti Babo. Što znači da od Babe deset puta gori. Jer vrline, ako ih je Aljo imao, zajedno sa čovjekom umru zauvijek, vrline su jedanputašnje, a ponoviti se može jedino ono što u ljudima nije valjalo.

3. Od direktora Toplana Meveldina Bećirevića dobio sam obavijest da mu dugujem ne više osamsto već hiljadu i nešto maraka, a dobiće ih kad Kosovo opet postane Srbija. Isti dan razgovarao sam sa ženom kojoj sam predavao u jezičkoj gimnaziji. Nju su tužile Toplane i sud joj je uručio konačnu presudu plus posljednju opomenu pred pljenidbu, a da nikad nije pozvana u sudnicu kao optuženo lice. Presuđeno joj je u njenom odsustvu, kao pobjeglom kriminalcu. Toplane i Bakirov sud, u četiri oka, dogovorili punovažnu presudu.

Ima tu i nešto dobro, bar za mene: direktor Toplana neće me godinama mrcvariti po sudovima, nego će me tužiti Bakir, otjelovljen u Mevledinu, a konačnu presudu će mi izreći Bakir, otjelovljen u ovom ili onom sudiji ili sutkinji. I fertig.

Jer i vrapci sa grane divdžikaju da se gospođa Pravda kurva s Aljovim sinom, ali je teško reći je li to prostitucija, ili madam Pravda koja je, kako znamo, slijepa, ne vidi kakav ju glupan prca, ili pak Bakir vlada po šerijatu koji mu dopušta da sudske ustanove sebi u ložnicu privodi kao inoče, čak se možda radi o paši koji se okružio haremom. Kako god bilo, kad mi uruče presudu u korist Toplana i bez prva na žalbu, pravljenu meni iza leđa, lupiću petama i reći „rrrazumem“, ali pljenidbe se ne bojim, jer ne posjedujem ništa što bi Mevledin mogao da proda.

Kad je trebalo da preselimo u napokon svoj stan 2013. godine, Gordana je rekla: „Nećemo kupovati ništa novo. Šta će nam išta?“ To je bila moja draga, kakvu znam oduvijek, ali moram dodati: ne možeš sa pjesnikom živjeti skoro pol stoljeća a da ti u naviku ne pređe prijezir spram stvari zbog kojih ljudi ljudima vade oči već stoljećima. Stvari su, kako reče junak jedne moje pjesme, bodljikava žica između nas i Boga. Doduše, to je Bog u čije su ime ljudi činili mnogo veće grozote nego kad su se klali oko stvari.

4. Imam, doduše, odličan pijanino, za koji bi Bećirević dobio hiljadu maraka, pa ću Ivanu, kad opet dođe iz Zagreba, odvesti notaru da joj ga zvanično darujem kako ne bi pao u Mevledinove šape. Isto ću uraditi sa odličnim ležajem u Ivaninoj spavaćoj sobi. Jer su njeni roditelji očekivali da se vrati u Sarajevo. Nije se vratila, Bogu hvala. Sam kao vuk na kijametu, čeznem za svojim djetetom, ali sam srećan od pomisli da Ivana neće živjeti u gradu gdje je vlada baliluk doveden do paroksizma: ti prostaci i primtivci su poazginili od para i moći.

Imam i mašinu za veš, jedinu novu stvar u domaćinstvu, ali, prije no što dođe Mevledinova šikucija, kako je Kočićev David zvao austrougarske otimače posljednje kravice srpskom seljaku, mašinu za veš skloniću iz kuće. Ako me Bećirevićeve haračlije pitaju: „Kako pereš veš?“, snokta su da odvratim: „Na ruke, bezbeli. U čemu sam, mogu vam javiti, vrlo izbirikan: svoj veš i čarape prao sam na ruke od 1963. kad sam se upisao na Filozofski, pa do 1974. kad sam se oženio“.

Sa zidova skinuću i sakriti slike koje su mi poklonili prijatelji slikari, a ostaviću eksere. Ako me šikucija pita: šta će ti ovi ekseri, kazaću da su mi sveti, jer ih je zakucala ruka moje žene. Ako pitaju: šta je na njima bilo obješeno, odvratiću da je o svakom ekseru visila kaligrafski ispisana dalmatinska izreka “O čavlu visit, ma živit“, a pošto moje žene više nema, te levhe sam poskidao, jer mi se više ne živi, ali moram, zbog Ivane.

Dobri su i ormarići viseće kuhinje, njih sedam komada, ali ih ne mogu skloniti, i od njih bi Bećirević mogao imati korist, ne veliku.

5. Dok smo stanovali u Kikićevoj, punica Predraga Fincija, mog prijatelja koji mi je 1992. ostavio stan kad je otišao u Engelsku, došla je i odnijela stilski namještaj, a ostao je u ganjku kredenac koji smo prenijeli u trpezariju novog stana, i meni je drag možda ponajprije zato što je svojom ništavnošću osuđen da ostane zauvijek naš: ne bi ga niko uzeo ni da mu ga džabe daš.

Takav je i Fincijev stočić, čija je bijela farba napol oguljena, na kojem danas, u sobi Gordaninoj, mašinicom motam cigare, što znači da moja žena, koju su ubili cigareta i Karadžić, tridesetak puta na dan, bar u mojim mislima, navrati u svoju spavaću sobu.

U stanu imam bukadar stvari koje će Bećireviću svojom bezvrijedošću kazati jebi se, ali o njima neću, jer mi se iz njih obraća mrtva draga, zato me bole, a svaka od njih, ma koliko ohrdana, budi osjećanje slično onom koje je Ežen Gijvik izrazio u ovoj pjesmi bez naslova:

Tanjiri od izlizanog fajansa
Sa kojih bjelina nestaje
Došli ste novi
Kod nas.

Mnogo smo naučili
Za to vrijeme.

Dodajem: u tim bezvrijednim stvarima, i kad završe na otpadu, živjeće nešto od Gordane i od mene, nešto od njenog znanja o meni, i mog znanja o njoj, nešto što smo naučili jedno od drugog, a čak i kad postanu prah, to će biti prah što se smeši, kako bi rekao Stevan Raičković, a smiješiće se, verujem, pomalo kao Gordana.

Kad nam je stan u Kikićevoj, nakon dolaska Fincijeve tašte, ostao poluprazan, pritekli su nam u pomoć Gordanina rodbina, prijatelji i znanci, i napunili ga poklonjenim namještajem, ali više ne pamtim šta nam je ko dao, izuzimajući kauč.

Danas je u dnevnoj sobi taj veliki kauč kupljen, ne znam tačno kad, ali u prošlom stoljeću, i može na otpad, ali je meni najsvetija od svih stvari u stranu, ne samo zato što je na njemu moja mila bolovala od raka već i zato što me za njega vežu mnoge uspomene.

6. U maju 1992. sa Čengić-vile, iz ulice Džemala Bijedića, pobjegli smo kod moje punice Marije na Kovače, jer smo se bojali da bi se mogli spojiti četnici sa Mosta bratstva i jedinstva i brigada JNA, ojačana artiljerskim divizionom, iz kasarne Maršala Tita, a onda bi Marko Darinkin bio bogin.

Kod Marije, i među Muslimanima, bilo mi je kao u majčinom srcu, kako bi rekla Darinka, ali čovjek je čudna živuljka: jednom je u naše naselje došla cisterna sa vodom i ja sam, sa dva kanistera, stao u red, a jedan balija mi je rekao: „Štaš ti, muhadžiru, ba, kaka voda?“ Ovo nisam zaboravio, a izbrisale su mi se iz glave mnoge divne stvari koje su mi omogućile da zavirim u dušu tom narodu koji je Dabić klao kao stoku.

Možda sam za mnoge od njih bio vlah, ali njihov, i jedna od najdražih uspomena iz 44 mjeseca opsade Sarajeva su riječi koje bih, dok Sarajevom idem, često čuo iza leđa: “Ovo je onaj naš Crnogorac!“, mada sam u te dane bio Crnogorac taman koliko su i oni bili Turci, ali bio sam Crnogorac dovoljno da se stidim onog šta su radili ti potomci vlastele sa Nemanjinog dvora koje je Bog obasuo mnoštvom divnih osebina, ali ih je posve lišio sposobnosti da se stide grozota koje čine.

Dok smo bili kod Marije, spavali smo na tom kauču: Gordana zdesna, ja slijeva, a između nas Ivana, i meni je jedino ostajalo da žudim za svojom ženom u koju sam se treći put zaljubio, pored ostalog i zato što je, u svakovrsnim nevoljama opsade, bila jača, hrabrija, pametnija od mene. Tek u ratu mi se otkrilo koga imam.

Taj kauč, tvrd kao srce majke Jugovića,dala nam je moja svastika Ljilijana, a danas je znamen moje najveće u životu sreće. Nakon odlaska u penziju, imao sam dovoljno vremena da se natenane sjećam svega što Gordana činila za mene, pa sam se zaljubio u nju četvrti put, i htio joj vratiti bar mrvu duga, čak sam postao napasnik: jednom smo se, na tom kauču, voljeli tri noći zaredom, nakon čega je Gordana, sa njenskom ironijom, kazala: „ Ovo je bolest. Potraži pomoć od psihijatra!“ Taj kauč je razvalio stari jarac od sto kila koji se, ni nakon skoro pol stoljeća, nije mogao zasititi svoje žene.

Za moj frižider i električnu peć, vrlo očuvane, ali kupljene prošlom vijeku, Mevledin može dobiti kurac od ovce. Ni ležaji u Gordaninoj i mojoj spavaćoj sobi nisu iz ovog stoleća, ali dobro izgledaju i možda bi se netko mogao prevariti da ih kupi, mada ne vjerujem.

Plakar u kojem držim gaće, majice, košulje, čarape, pidžame, trenerke, pantole i odijela ima jedna vrata odvaljena, ali i da ih popraviš, daj bože da vrijedi više od pedeset maraka. Dva jeftina plakara za drugu robu čitavi su, ali su stari bar petnaest godina. Možda i dvadeset.

Knjige? Prije nego smo preselili u Hrasno, bibiloteci koja se nekad zvala Hasan Kikić poklonio sam, jer tamo rade moji bivši studenti, oko 1 300 knjiga. Od onih što su mi ostale skloniću od šikucije njih stotinjak, ne da ih čitam, jer, ako izuzmem tekstove s interneta, više ne čitam ništa, ali te knjige moram imati, jer, bez njih iza mojih leđa, bojim se, ne bih mogao pisati, a ostale prepuštam Mevledinu, i čikam ga da ih proda u gradu gdje je, u ljudima, bogomdani talenat za nečitanje razvijen nekad i do genijalnosti.

Televizor? Otkako su uvedeni daljinski, postao je sprava kojom ne znam rukovati, i za nju je bila zadužena, bezbeli, Gordana, ali smo ga imali u Kikićevoj ulici, što znači da je star desetak godina, i Bećireviću prepuštam procjenu za šta bi nekome mogao valjati.

Kompjuter? Najnovijeg modela! To je, naime, bio 2005. godine. Ne kompjuter već tendžera. Pa ću kazati šefu šikucije: „Reci tendžera“. „Tendžera“. „Posro te Mevledin s pendžera“.

Tanjiri? Vrhunske su kvalitete, car iz njih da ruča, ali za ovih četrnaest mjeseci, koliko Gordane nema, uspio sam da slomim šest komada, i kad mi Bakir izrekne presudu bez prava na žalbu, teško da će Bećirević radovati njihovoj brojnosti. Lonci, šerpe? Toliko su mi puta ispadali iz ruku da je emajl u mnogim otučen, jedino se tiganji dobro drže, jer se u njima više ne prži ništa.

U dnevnoj sobi imam smeđu komodu od punog drveta, ali je u prvoj fazi raspadanja, a kako naći majstora da poduzme nešto kad je to bio posao moje Gordane koje nema. Skupa s komodom kupljen je niski stolić s nogama krivim kao u bulterijera, najočuvaniji i najljepši komad pokućstva, ali svota koju bi Bećirević mogao za njega dobiti zanemarljiva je.

Okugli trepezarijski stol je dobar, ali od onih koji koštaju sto maraka ili malo više, stolice oko njega lijepo izgledaju, jer su nedavno presvučene, ali su klimavih nogu, za šta je kriva i kilaža moja i moje voljene.

7. Imam i radnu stolicu Jovana Vukovića, mog profesora sintakse, koju sam dobio na poklon od prijatelja Mustafe Đulizarevića, a kako dospjela u njegove ruke više ne mogu reći, znam jedino da je Mujina rodica bila udata za Jovovog rođaka. Tu stolicu Bećirović bi mogao prodati muzeju, ali neće, ne samo zato što smo u Bakirovom gradu gdje je Jovan, koji je umro 1979. godine, zvanično proglašen srpskim nacionalistom, već i zato što ovdje cvjeta džamijokratija, čitaj: islam pretvoren u ideologiju, koji je stavio šapu ne samo na sve pare i sve poluge vlasti i moći, već i na istorijsko pamćenje. Glede Jove, evo jedan odlomak iz moje knjige Tunjo Veliki i u Tunje Mali.

„Gledam kako Tunjo na tv vazi o jezikoslovcu Asimu Peci i mislim: beg je ko tica, ima ga svuda. Potom sam u Oslobođenju pročitao tekst Tunjo astrofizičar u kojem lingvista Midhat Riđanović komentira Tunjinu konferenciju za tisak povodom 80. Pecinog rođendana: ne pamtim da je, u polemici, ikad iko kraćom sabljom likvidirao svog protivnika.

Riđanović veli: Tunjo, poznat ‘kao najveći intelektualni hohštapler koji je ikad šervanio na našim prostorima’, ‘o lingvistici zna isto onoliko koliko ja znam o astrofizici (tj. ništa), ali to njegovom đon obrazu nije smetalo da hvali Pecu na sva usta i dijeli lekcije ostalim našim jezičkim stručnjacima, prišivajući nacionalističke etikete svima onim koji nisu njemu po ćeifu’.

A ja dodajem: Tunjo se u tome opasno izbirkao u zavodu za prišivanje etiketa zvanom CK gdje je sjedio stoljećima: posebno voli da ih prišiva pokojnicima, obožava polemiku s rahmetlijama, jer među mrtvim nije uobičajeno uzvraćanje udaraca, kako veli Josif Brodski. A Tunjin ćeif nije bilo čiji: to je ćeif beha enciklopediste zaduženog da o svemu kaže potonju riječ.

Tunjo je, kaže Riđanović, ‘proglasio pokojne profesore srpskohrvatskog jezika sa sarajevskog Filozofskog fakulteta, Jovana Vukovića i Svetozara Markovića ‘jezičkim dikatorima’, kojima je, prema Tunji, glavni cilj u životu bio boriti se protiv kroatizama. Ako su oni to zaista radili i uspjeli izbaciti kroatizme iz našeg jezika, zašto danas u govoru nekih bh. ‘hintelektualaca’ ima više kroatizama nego kod istaknutih članova hrvatskog HDZ?! Da poznaje bar elemente elemenata naučne lingvistike, Tunjo bi znao da se jezik širokih masa ne može mijenjati proglasima iz kabineta jezikoslovaca’.

Sudeći po njegovoj knjizi Filozofija jezika, Tunjo zna o jeziku sve, što treba i što ne treba, ali mu je, eto, ostalo trajno nepoznato da se jezik ‘ne može mijenjati proglasima iz kabineta jezikoslovaca’, pa bih se upitao: nije li kasno 78-godišnjaka podučavati ‘elementima elemenata naučne lingvistike’? I kako da iz lingvistike išta zna čeljade u čijim filosofskim i historiografskim tekstovima pravopis i gramatika hramlju kao rimski car Klaudije?

‘Profesor Vuković i Marković’, nastavlja Riđanović, ‘bili su u svoje vrijeme dobri lingvisti. Ja sam bio student pokojnog profesora Markovića i o njemu mogu reći najbolje, i kao čovjeku i kao stručnjaku. Kamo sreće da nam je Tunjo deseti dio prof. Markovića u ljudskom i profesionalnom smislu. Tunjo je, istina, uvijek bio i biće dobar __ista, s tim što u onu crtu ispred – ista stavlja riječ koja mu se najviše isplati u datom režimu: za komunističkog vakta bio je lenjinista i komunista (dobio je nagradu za knjigu o Lenjinu), a danas je bošnjački nacionalista’.

A ja vas, povodom Tunje Iste, podsjećam na vic u kojem gora, kad jedni viknu: ‘Mi smo komunisti’, a drugi viknu: ‘Mi smo nacionalisti’, odjekom odgovara: ‘Isti, isti’.“

8. Takva je sadržina mog stana koji mi kaže: kad dođe u pljenidbu, Mevledin te more uvatit za Crven Ban. Taj stan mi nije dala država, kao što ga je, davnih dana, dala svim piscima moje generacije, nego su ga pravili Marko i Gordana, što kreditima – 17 000 maraka tek treba da vratim – što vlastitim parama, ali drago mi je što navodnoj državi BiH ne dugujem ništa, još draže što sam odbio Šestoaprilsku nagradu, a najdraže što ne smatram da su mi BiH i Sarajevo danas išta dužni. Prvo, zato što su sav dug vratili ljudi najčešće meni neznani, a među njima i jedna nana koja je s balkona doviknula: „Dabogda te sto godina sunce grijalo majci!“ i pobjegla u kuću. A drugo, zato što je paramilitarni hodža Džemaludin Latić bio u pravu kad je rekao: „Nijedna usluga koju je Vešović učinio Bosni i Hercegovini ne može ga oprati do njegovog vlahaluka“. Mada sam očekivao da me balije ostave na miru sad kad sam penziji, kad sam nitko i ništa, ali nije bilo suđeno.

Mevledin Bećirović, jedan od uspješnih direktora u paljčkaško-lupeškoj državi i istaknuti član otimačko-lupeške stranke, ušao je u moju biografiju, što nije malo postignuće, štoga mu čestitam što će biti upamćen kao onaj balija koji je Marka Darinkina proglasio lupežom, ali veća je njegova književna zasluga: svoju knjigu Šest balija dopunio sam sedmim, a pisci su tu da što bolje napišu ono što mogu i potom umru, sve drugo je sporedno.

Nema pravde na svetu. Ni među ljudima, ni među mačkama.

The Early Purges

I was six when I first saw kittens drown.
Dan Taggart pitched them, ‘the scraggy wee shits’,
Into a bucket; a frail metal sound,

Soft paws scraping like mad. But their tiny din
Was soon soused. They were slung on the snout
Of the pump and the water pumped in.

‘Sure, isn’t it better for them now?’ Dan said.
Like wet gloves they bobbed and shone till he sluiced
Them out on the dunghill, glossy and dead.

Suddenly frightened, for days I sadly hung
Round the yard, watching the three sogged remains
Turn mealy and crisp as old summer dung

Until I forgot them. But the fear came back
When Dan trapped big rats, snared rabbits, shot crows
Or, with a sickening tug, pulled old hens’ necks.

Still, living displaces false sentiments
And now, when shrill pups are prodded to drown
I just shrug, ‘Bloody pups’. It makes sense:

‘Prevention of cruelty’ talk cuts ice in town
Where they consider death unnatural
But on well-run farms pests have to be kept down.

____________________Seamus Heaney

—

Rane čistke

K’o šestogodišnjak sam utapanje mačića vidio prvi put.
Den Tegart ih je pohvatao, “mršava mala govna”,
Pa ubacio u kantu; zvuk metalni i tup,

Meke šapice grebu k’o lude. Njihova buka kukavna
Brzo je potopljena. Kanta s mačićima je najprije
Obješena o izlaznu cijev pa je voda upumpana.

Den je rekao: “Ovako je bolje za njih, zar ne?”
Kao mokre rukavice, plutali su i caklili se
Dok ih nije bacio na smetlište, mrtve i sjajne.

Odjednom uplašen, danima sam se prepuštao sjeti
I šetao dvorištem, gledajući tri natopljene lešine
Kako se suše i mrve, k’o stara balega ljeti

Dok ih nisam zaboravio. Ali strah se vraćao znat’
Kad bi Den hvatao miševe, lovio zečeve, pucao na vrane,
Ili kad bi, mučno, starim kvočkama zavrtao vrat.

Ipak, život lažne sentimente uklanja dosta lako
Pa danas, kad cvileće kučiće nose da utope
Slegnem ramenima, “jebo kučiće”. Stvari stoje ovako:

“Sprečavanje okrutnosti” je šuplja priča za gradske strane
Tamo gdje misle da je smrt nešto neprirodno, ali
Na dobro održavanim farmama paraziti se tamane.

_____________________Seamus Heaney

—

Najprije čitajući, a zatim i prevodeći knjigu Marka Thompsona Izvod iz knjige rođenih, osebujnu, atipičnu i originalnu biografiju Danila Kiša, samo na rijetkim mjestima sam nailazio na tvrdnje s kojima nisam mogao da se saglasim. Jedna od takvih tvrdnji tiče se knjige Rani jadi. Thompson doslovno kaže: “Neujednačenost Ranih jada je jedinstvena u Kišovom opusu.“ Od sedamnaest priča iz ove knjige, Thompson samo dvije smatra potpuno uspjelim, a to su, po njegovom mišljenju, Igra  i Pogrom. Kod ostalih kaže da mu najveći problem predstavlja Kišovo “žaljenje prema mlađem sebi“ što je, kako kaže, “ljudski razumljivo, ali je iz umjetničke perspektive ponižavajuće“. Ostale priče su, po Thompsonu, “blijede“ te ih karakteriše “više lažna naiva, nego stvarna naivnost“.

Ima barem još nekoliko priča iz Ranih jada spram kojih je Thompson, rekao bih, nepravedan, ali to se, po mom mišljenju, posebno odnosi na priču Mačke.[1] Ima u toj priči nečeg univerzalnog, nečeg što hvata suštinu specifične dječije okrutnosti, koja, znao sam iz vlastitog iskustva, nadilazi epohe, a preko pjesme Seamusa Heaneya shvatam da nadilazi i podneblja.

Pjesma The Early Purges objavljena je 1966. godine u Heaneyovoj prvoj “pravoj“ knjizi Death of a Naturalist (nekoliko mjeseci ranije objavio je svojevrsnu brošuru 11 pjesama). 1966. Heaney je dvadesetsedmogodišnjak koji osim što objavljuje prvu knjigu odmah dočekanu hvalospjevima postaje takođe otac te dobiva posao predavača engleske književnosti na Univerzitetu u Belfastu.

Pedeset godina kasnije, Heaney je mrtvi nobelovac konsenzusom prepoznat kao jedan od maksimalno pet najvećih pjesnika engleskog jezika nakon Drugog svjetskog rata, one epohe u kojoj je, prema famoznom Adornovom diktumu, nedopustivo pisati poeziju, Ne pominjem ovdje Adorna ni slučajno ni po inerciji, kao što ni sam Heaney u kontekstu mačaka ne pominje ni slučajno ni po inerciji riječ “čistke“ (“purges“). Upravo ta riječ kontekstualizuje likvidaciju mačića unutar cjeline morbidne istorije dvadesetog vijeka. Ta riječ povezuje prisjećanja na beslovesno djetinjstvo i kasniju artikulisanu interpretaciju djetinjskih doživljaja.

Pjesma je na dobar način narativna, funkcioniše skoro kao kratka priča, sa sve dijalozima, opisima, unutrašnjim monolozima, lakonskim esejizacijama (“život lažne sentimente uklanja dosta lako“) i efektnom poentom, a opet sve vrijeme ostaje pjesma, i po formi i po intonaciji. Sudar dječije nevinosti i skoro rutinskog cinizma odrasle osobe je vješto naznačen i tjera na razmišljanje. Psiholozi kažu da se empatija uči, ali iskustvo pokazuje da empatija može i da se potisne, zaboravi, racionalizuje. U završnom stihu “Na dobro održavanim farmama paraziti se tamane“ ima nečega što je zajednička crta skoro svih političkih projekata koji su želeći mijenjati svijet svejednako činili zlo, gotovo kao u karikaturi najslavnijeg Goetheovog stiha. Ne pominje pjesnik slučajno na početku mačke, a na kraju pse: bilo ko može biti proglašen parazitom, bilo ko može da postane žrtvom čistke. I što je možda još i gore, ako ne može svako nužno da čistkom prlja ruke, svako može da čistki da manje ili više “filozofsko“ opravdanje.

Poznavaoci pjesnikove biografije otkrivaju nam i da je pjesma bazirana na autentičnom Heaneyevom dječačkom otkriću razlike u doživljaju životu u gradu i na selu. Iluzija gradskog svijeta o “neprirodnosti smrti“ percipira se kao naivna i sentimentalna. Podsjeća to pomalo i na završetak Mehmedinovićeve pjesme Leš sa onom “divljom željom“ da se sa smijehom gleda na onoga koji mjesto puno smrti zove paklom i bježi “uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“

“Nema pravde na svetu. Ni među ljudima ni među mačkama“, kaže Andreas Sam iz Ranih jada. Elektricitet te knjige pulsira upravo u kontinuitetu onog dječačkog “ja“ što je ostalo živo i u odraslom piscu koji dolazi na hodočašće u Ulicu divljih kestenova. Sličan elektricitet pulsira i u sedam strofa i dvadeset jednom stihu Heaneyeve pjesme Rane čistke. A Early Purges mogli bi biti i Rani pogromi, da ne kažem baš Rani jadi.

[1] “U jorgovanu iza kuće dečak je pronašao četiri slepa mačeta. Mada je po njihovom cviljenju shvatio da ih je neko odvojio od njihove majke, koja ih sada sigurno traži na drugom kraju sela, plačući po krovovima, ipak se ponadao da će ih prisvojiti neka druga mačka, neka mačka usedelica, ili neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca.

Treba priznati: dečak je ušao u baštu da krade ribizle. Ležao je poleđuške ispod žbuna i razgrtao lišće. Crveni su grozdovi visili nad njegovom glavom kao minđuše. Pri dnu su bili poprskani sitnim kapljicama blata – sinoć je padala kiša. Ribizla se nalazila odmah uz živicu od jorgovana.

Mačkicama se učinilo, mada ga nisu mogle videti, da im se to bliži neki ogroman mačor. Nisu znale da dečak krade ribizle i da usput uhodi ptice. Pištale su kao sasvim mala deca.

Dečak utrča u kuću i stavi u limenku malo hleba i mleka, zatim tutnu redom mačje njuškice u limenku. One su samo pištale bespomoćno, naprežući svoje krmeljive kapke.

To je bilo pred veče.

Ujutro rano, pre nego što je krenuo da istera krave gospodina Molnara, dakle vrlo rano, pođe u baštu iza kuće da proveri šta je s njegovim mačićima, nije li ih prekonoć usvojila neka mačka usedelica, neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca. Drhtali su na rosi, bez drugog znaka života.

Limenka je stajala kraj njih, nedirnuta. Samo je hleb bio nabubreo, upivši mleko.

“Nema pravde na svetu”, reče dečak u sebi. “Ni među ljudima, ni među mačkama!”

Onda ugleda kraj sebe jedan velik kamen, podiže ga i spusti naglo.

Jedno mače ciknu kao gumena igračka, a glava mu osta pod kamenom.

Samo su mu se šapice istezale i grčile. Među kandžama bi se tada pojavila ružičasta lepeza. Kada podiže kamen, on ugleda mačkinu glavu umrljanu krvlju i jedno zlatnozeleno oko ispod napuklih kapaka. Dečak ciknu i ponovo podiže kamen.

Bio mu je potreban čitav sat dok ih je sve pobio.

(Videći ga tako zajapurenog i prestravljenog kako drhteći stoji pred njim, kao da mu je pozlilo, gospodin Molnar mu nije rekao ništa.)

Sahranio ih je tek uveče, kraj živice od jorgovana. Zajedno s mačkama zakopao je i kamen. Nije stavio nikakav znak.”

Imaginarni prijatelj/49

Dvojici bi pisaca bosanski franjevci trebali posvetiti makar po jednu svoju dnevnu molitvu: Ivi Andriću na početku i po sredini dvadesetog stoljeća, Ivanu Lovrenoviću na kraju istoga stoljeća. Dva su Ivana o njima sačinili i ispisali legendu čiju širinu i dubinu redovnici Bosne Srebrene teško mogu ispuniti. Ali pustimo sad pisce, žive ljude. Važniji su oni imaginarni. Prvi među Andrićevim fratrima je fra Marko Krneta. Javlja se u četiri njegove pripovijetke: “U musafirhani”, “U zindanu”, “Ispovijed” i “Kod kazana”. Fra Marko je, najavljuje pisac u prvoj pripovijetki, napisanoj 1923, sestrić fra Marijana Bogdanovića, inače stvarne, povijesne osobe, ljetopisca kreševskog samostana. Bio je jedini u roditelja, pa ga je ujak uzeo kod sebe u manastir, da ga obrazuje i sačuva od svega onog što bi ga moglo zadesiti u nevoljama bosanskoga vijeka. (Zanimljiv obrat u odnosu na ono što će u kasnijemu svijetu biti uobičajeno: sin jedinac umjesto da nastavi lozu odlazi u redovnike da bi spasio dušu.) Ali dječak će uzrasti u fratra koji će biti sasvim na svoju ruku. “Nit utjera račvast kolac u zemlju, ni tvog fra Marka u sveti red”, govori biskup fra Marijanu Bogdanoviću.

Svojeglav je, tvrdoglav i na svoju ruku, ima ih koji misle i da je tup, Bog mu nije dao ni glasa ni sluha, a ni dara za život u zajednici. Više je seljak, koji gleda kako da poradi oko kuće i živine, da otrese šljivu i ispeče rakiju, nego što se snalazi u manastirskim ceremonijalima i životu na Božju slavu. A kako baš nije ni omiljen među redovnicima vazda spremnim na priču i na nadgornjavanje u stvarima duha i uma, oslobodili su ga većine obaveza. Ne mora se moliti s njima, ne mora objedovati s njima, nego neka se brine o kući i o namirnicama, ali i o musafirhani pri samostanu. Naime, po turskome zakonu uz samostan mora biti i gostionica za putnike namjernike, gdje će pojesti i prespavati. To fratre odvajkada uznemirava, niti se vole miješati s Turcima, niti umiju biti gostioničari, pa im dođe idealno da se fra Marko Krneta bavi s njima.

“U musafirhani” jedna je od najboljih, ujedno i najkarakterističnijih Andrićevih priča. Onima koji nisu pročitali ništa od ovoga pisca, a vole da o njemu govore, najbolje bi bilo pročitati baš ovu priču. U njoj bi na vrhuncu njegove životne uloge sreli fra Marka Krnetu, koji njeguje teško bolesnog Turčina, sve čini da bi ga spasio i izliječio, a svaki put kad mu se učini da Turčin odlazi Bogu na istinu, na uho mu šapuće: “Negom, što se ti, bolan Osmo, ne bi pokrstio? Pa ako si za umiranje, da umreš ko kršteno čeljade, a ako ostaneš živ, da živiš kao čovjek, a ne kao nerazumna živina.” Kad u strahu od Osmine smrti bolesniku prinese usnama križ, i kada ovaj posljednjim životnim snagama bijesno pljune na njegov križ, fra Marko promišlja svoju jednostavnu teologiju, i Bogu se obraća ovim riječima: “Ako ko i pljuje na tvoj krst, to je samo kao kad čovjek ružno usnije. Opet na Tvojoj lađi ima mjesta za sve.”

Fra Marko Krneta je cijeli čovjek. Bosanski seljak, tvrda glava, račvast kolac što ga je nemoguće utjerati u sveti red. Njegova vjera najpotpunija je kršćanska vjera u našoj književnosti. Mnogi bi živi današnji fratar poželio u očima drugih biti fra Marko Krneta. Može, ako je u stanju da čista srca kaže i povjeruje kako na Njegovoj lađi ima mjesta za sve. Ali baš za sve.

Deset godina nijesam napisao pjesmu:
deset godina je na mom radnom stolu
bijeli list hartije
kao drvenoglinasti jezik
kao usta oslobođena jezika
kao isprani izglancani čaršaf
kao svjetlost zasićena sjenkama.

Ko želi svjetlost
mora se povući u sjenku.

26. april 2017.

Imaginarni prijatelj/48

Barbara, ona prva, bje ljepotica iz Nikomedije, slavoga, prijestolnog grada u Maloj Aziji. Njezin otac Dioskorus, da bi kćer sačuvao za dobra zeta, zatvori je u kulu s dva prozorčića. A onda ode na dugi put, do grada Tira u Libanonu, gdje se tkala najbolja purpurna tkanina u carstvu, kojom je on kao trgovac purpurom trgovao. Kada se vratio, na kuli su bila tri prozora, a na pragu znak križa. Dioskorus je pobjesnio, jer on bje rimski plemić i paganin, pa pokuša utjerati Barbaru u red i vratiti je carskoj vjeri. Ali uzalud. Umjesto da mu se podčini, još ga je pokušavala prevjeriti, prezrevši njegov očinski autoritet, bez straha od njegove fizičke sile. Htio ju je odmah ubiti, ali djevojka pobježe. Dugo se skrivala po planini, dok je nisu odali pastiri. Bi osuđena na smrt tako da joj, po presudi suda, rođeni otac odsiječe glavu. Kad to Dioskorus učini, pogodi ga grom. (Ovo je, međutim, ispravnije shvatiti kao metaforu: nije oca pogodio grom, nego mu se dogodilo ono što se događa ocu koji iz političkih razloga odrubi kćeri glavu. A vjera je u ta doba bila jedina politika.)

Barbara je jedna među četrnaest svetaca koji pomažu u nevoljama. Njezine relikvije čuvaju se u crkvi svetog Vladimira u Kijevu. Zaštitnica je rudara. Može ju se često sresti u Rusiji.

Druga Barbara je ona francuskog pjesnika Jacquesa Préverta, iz pjesme koja je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila silno popularna širom svijeta. Pjesma govori o kišnom danu u Brestu, glasom muškarca bez kišobrana, koji traži zaklon pod trijemovima i pretrčava s jedne na drugu stranu ulice, i tako mu se, u prolazu, osmijeh sretne s jednim ženskim osmijehom. I u tom trenutku netko doviknu – Barbara, a ona se okrenu i pođe prema njemu. To je, zapravo, sve. Dogodilo se davno, davno je padala ta kiša nad Brestom, ali čovjek je pamti, i nikako da zaboravi tu Barbaru, koja mu je zašla u život, pa iz njega neće da izađe. Prévertova “Barbara” silno je utjecala na sentimente i imaginarije našega svijeta, ali i tolikih naših pjesnika. Naročito onih s gitarom.

Na Ivana Slamniga nije, međutim, utjecala, iako joj se on, makar i nehotice, narugao. Njegova je, naime, treća Barbara. Podnaslovljena kao “Večernja ćakula barba Nike”, pjesma od desetak strofa, koja o barki pjeva kao o ženi. Ustvari, tek u trećoj strofi i saznajemo da je tu riječ o brodu. Ako je riječ o brodu i ako barba Niko pjevajući o brodu kao o ženi u svojoj pjesmi nema još jedno dno, pa je to pjesma o ženi koja je kao brod koji je kao žena. Njegova Barbara nije fragilna poput Prévertove, niti je od čvrste vjere sačinjena kao ona prva. Barba Nikina, ustvari Slamnigova, Barbara, široka je boka i sva u paradoksima, ona je “spora ko kornjača, spora ko kobra”, ona je svojeglava i ona je dobra. Tko god bila ova Barbara, bila žena ili bila brod, pjesma o njoj je među najljepšim ljubavnim pjesmama mog jezika.

Zbog sumnje u povijesnost njezine osobe, sveta Barbara uklonjena je 1969. iz vatikanskog kalendara svetaca, ali ne i s popisa svetaca Katoličke crkve. Ova činjenica, međutim, nije važna ni za jednu od tri Barbare. Svaka od njih je, naime, rod i porod ljudske imaginacije, a ona, za razliku od povijesti, nije podčinjena zbilji. U njoj ni svi živi nisu morali jednom biti rođeni.

Учествујући на једној дебати о (пре)често разматраној теми о другости, сетио сам се Тарзана. Људског бића које је још од најранијих дана свог живота принуђено да преживее, расте и формира се у непознатом, другачијем свету од човечијег – у ризичном простору џунгле и међу хиерархијски подређеној мајмунској дружини. Омиљени лик моје дечије лектире, који се од романа Едгара Рајса Бароуз несметано преселио у многобројне стрипове и филмове које сам прелиставао и гледао са страстном радозналошћу. Као и много дечака из моје генерације, постао сам тарзанофил.

Малецки Тарзан, за разлику од других људских младунаца, који уче у школама, уз учитеље, уџбенике, путем сабраног, појмовно класификованог и у научне дисциплине утврђеног знања, своје животно умеће стиче на мајмунском језику, углавном од негове мајке мајмунице и другара мајмунчића. Најважније фазе психолошког и мисаоног развоја – детињство, дечаштво, пубертет. – совлађује без присуства другог човека, у џунгли где свакодневно вребају разнородне опасности и упади у ризичне ситуације.

Све до једног дана, каде се тамо, у срцу џунгле, младић-мајмун не суочава са госпођицом Џејн Портер, младом, едуцираном и згодном Американком, самоуверенијом и откаченијом са сваком новом филмском реинтерпретацијом. Ћерка познатог и, за разлику од Тарзана, физички неспретног и неспремног професора Архимеда (није случајно му избрано име), за Џејн Тарзан, и поред свог њеног претходног знања наученог од книга је – право чудо! Вероватно се слично догађа и код Тарзана, и за нега ја Џејн – чудо!. При том не треба занемарити и ону природну међуполову логику меѓусобне привлечности. Због свакодневних физичких напора и чистог ваздуха, Тарзан је израстао у привлачног момка, правог атлету из џунгле, осим тога прилично разголићеног, сосвим другачијег од младе уштогљене господа која су јој се удварала у њујоршким круговима. Ипак, не би требало заборавити да је Тарзан, однегован мајчински од мајмунице Кале, ѕаправо потомок британске лордовске лозе Грејсток и да је та аристократска генетска нит, по Бароуза, сачувана у његовој природној господствености.

Али при њиховом упознавању и првим сусретима, Тарзан је за Џејн потпуни дивљак, ван људског друштва, демон из џунгле, недефинисана (можда) човеколика природа. Отуда, и у првој реченици коју ће разменати – „Јас Џејн, ти Тарзан“ (и обрнуто) – открива се, и поред очигледне узајамне знатижеље и жеља за (некаквим) дијалогом, њихов почетни импулс за разликувањем, за посебност идентитетите „ја“ и „ти“. Али и свест о сопственом сопству.

Сада бих се навратио на једну другачију људску индивидуу, са сасвим различитом судбином од оне Тарзанове. Претходно искусивши прмамљиве аспекте на социјалног успеха – у образовању, во каријери, пријатељствима, патовањима – овај човек се усељава у радну самоћу породичне куле у Перигору. Интензивне контакте са људима и политичким функционерима замењује непрестаним дружењем са књигама и са самим собом. Ради се о Мишелу Екему де Монтењу, творцу есеја.

„Que sais-je?“, пита се он у 12 -тој глави друге книге „Есеја“. – Што ја знам? – скептик Монтењ (или „пиронијац“, како се назива према старогрчком филозофу Пирону) тражи, кроз слојеве слободне мисли подкрепљене

асоцијацијама, цитатима, примерима из живота, одговор на суштинско питање које га, после више од четрдесет година веома активног животног искуства, дубоко провоцирало. Толико да га је Монтењ чак урезао у медаљу коју је носио са собом. Како су се множили „Огледи“, аутор, далеко од помисли да ствара нов књижевни жанр (што је нама данас општепознато), трудио се да га уклопи у слободну форму размишљања, трагања за сврхом постојања и деловања појединца, како тај појединац функционира со другима, дали при том разуме себе самог, дали је самом себи е јасан?

Да покушам да заокружим овој свој кратки есејистички ѕапис о другости: док се код Тарзана и Џејн десио сусрет „ја“ и „ти“, код Монтења се дешава сусрет „ја“ са „ја“. Са другим, загонетним „ја“. Не ради се о другом који живи негде далеко, говори туђим језиком, који долази од некуд или смо ми отишли таму, па сме се срели са њим, него је тај други у нама. Унутрашње „ја“. Које нас непрестано наводи на дијалог, провоцира, а од нас зависи колико ћемо тај дијалог да прихватимо. Понекогаш је можда и превише упорено, чак досадно и мучно, али често, то унутрашње „ја“, као код Монтења, пружа нам таква сознања до којих прво „ја“ не може да достигне.

Imaginarni prijatelj 47

Rodion Romanovič Raskoljnikov ambiciozni je, a čini se i talentirani, student prava. Ta se okolnost zbog nečega obično ostavlja po strani, pa se publika, naročito ona većinska, koji bi da govori o “Zločinu i kazni” a da knjigu nije čitala, nego se o njoj informirala preko internetskih foruma i iz školskih bilješki, zapravo više i ne sjeća da je Raskoljnikov bio perspektivni jurist. Pamte da je ubio babu, staru lihvarku Aljonu Ivanovnu, ima ih koji se sjete i da je ubio babinu sestru Lizavetu, ali to da je ubijajući nastupao s visokim kompetencijama nekako se u međuvremenu izgubilo. Vjerojatno zato što se ono što je Dostojevski htio ispričati u “Zločinu i kazni” u međuvremenu izgubilo u bespućima legendi i tračeva i u neprohodnom gustišu školskih lektira. Osim toga, ljudima je nekako bliže zamišljati nekakvog sirotana, može biti studenta prometnih znanosti, mladog bogoslova ili neostvarenog inženjera šumarstva, kako zamahuje sjekirom na jednu zapravo posve odvratnu ljudsku egzistenciju. Ozbiljna moralna pitanja, a Dostojevski se takvima uglavnom bavi, ono su čime se naš svijet rado baš i ne bavi. “Obični ljudi” u naše se doba ne bave moralnim pitanjima, dok onih drugih, koji bi obične vodili i usmjeravali – kako je to vjerovao sam Raskoljnikov – kao da više i ne postoje.

Zašto je on, dakle, ubio Aljonu Ivanovnu? Zato što mu je bilo hladno, bio je gladan i bez novaca, i sve se činilo bezizglednim. Ali i zato što je u njemu klijala neka bolesna ideja o podjeli svijeta na manjinu onih koji vode, i na golemu većinu vođenih. Samim tim što mu je takvo što na um palo jasno je da je sebe zamišljao među vođama. A vođe lako podižu ruku na vođene, na niže i bjednije od sebe, pogotovu ako su moralno inferiorni poput stare lihvarke. Raskoljnikov ju je ubio na mah, ne misleći previše o svom postupku. Istovremeno, nije taj njegov čin bio sasvim neplaniran. Kako ubojstvo može biti na mah, a ipak planirano? Ovo je među važnijim pitanjima romana. A možda i našega zločinačkog vijeka.

Raskoljnikov je obožavao Napoleona. To iz ruske perspektive, makar i kraja devetnaestog stoljeća, nije jednostavna stvar. Bi li bilo pretjerano reći da bi neki današnji Raskoljnikov, u Petrogradu, Beču, Parizu ili bilo kojem drugom gradu, tako mislio o Hitleru? Vjerojatno i bi. Trebalo bi naći nekoga drugog vođu, karizmatika krvavih ruku. Ali ne, nije Napoleon inspirirao studenta prava da ubija babe, on je samo zaslužan za njegov osjećaj nadmoći. Koji, opet, ne bi presudio zločinu da nije bilo njegova očaja, gladi i zime. (Ili se čitatelju samo čini, možda je samo umislio, da je Raskoljnikov bio gladan, da mu je bilo zima i da je tih dana bio i nešto gripozan?)

Raskoljnikov je od onih književnih likova čiji se razvoj nastavlja i nakon što pročitamo zadnju stranicu i za njom zaklopimo knjigu. Tako da ponekad i nije jasno što je napisao Dostojevski, a što je dopisala čitateljeva mašta. Raskoljnikov se uvlači u naše živote, nastavlja da u njima muči svoju muku, da djeluje i da ga grize njegova izmrcvarena duša. Razlog tome je zastrašujući, kao što je i sam roman upravo po tome strašan: svaki čovjek, ako ima zrno mašte i pameti, bezbroj se puta u životu našao korak od prilike da ubije babu i provede moralni prevrat u svome životu. Samo nas je dobar slučaj spasio od takve bijede i propasti. Raskoljnikov je svatković, i u svakome od nas krije se mali fašist koji vjeruje da postoje vođe i vođeni…

__________________________Saši

__________________prolaznost grabi
__________________smeteno kroz nas
_______________________Pol Celan

Isto je bilo i u minulim vječnostima:
pili smo malvaziju
ti si govorila o junačkoj smrti plesača Luja Daviča
Njegoševom opčinjenošću Rafaelovim Preobraženjem
Vergilijevom grobu u podnožju brda Posilipo
i Bajronovom spjevu o Marinu Falijeriju
nesrećnom duxu venetarumu
čija se odrubljena glava skotrljala
niz stubište Duždeve palate.
Ja sam cijelo vrijeme gledao tvoje ruke
prizivajući se Rafaelove Katarine Aleksandrijske.
Onda sam počeo tlapiti da se prošlo i buduće
množi sa zaboravom
jer se obični svijet širi bezgranično
pretjerano  pogledujuću natrag
premda je preostalo vrijeme  prekratko:
i k tome još skriveno i okrutno
kao dželatov pribor.

Još si kazala da od Crnogoraca dobijaš samo dobro
a ja sam primijetio da su
potomci gordih glavosjeka
umišljenih čuvara nacionalnog zavjeta
vojnika svjetske revolucije
u međuvremenu postali
bezopasna i prolazna bića:
portiri, pozornici, posteljoizdvci –
i potom zamislio rimskog pretora Maksimina Daja
kako čežnjivo gleda ruke Katarine Aleksandrijske
dok zaštitnica branitelja vjere
biblioteka, studenata  i izdavača knjiga
ubjeđuje njegovih pedeset filozofa
da su Otac, Sin i Duh Sveti
nezbunjiva tajna:
i kako gordi Rimljanin naređuje
da joj lijepe ruke
sasijeku na točku sa bodežima.

Ko to još zbori?
Jesi li ti ili ja?
Bez riječi.
Je li instikt koji je stigao prekasno
sad iskrsava?

24. april 2017.

ANNE SEXTON (1928 – 1974)

Preveo Marko Vešović

O MARIJO, KRHKA MAJKO

O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada
iako ne znam tvoje riječi.
Crna krunica s njenim srebrnim Kristom
leži neblagoslovljena u mojoj ruci
jer sam nevjernik.
Svako zrno je okruglo i tvrdo među mojim prstima,
mali crni anđeo.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

O Marijo, dopusti mi tu milost,
to nadilaženje,
premda sam ružna,
uronjena u svoju vlastitu prošlost
i svoje vlastito ludilo.
Iako postoje stolice,
ležim na podu.
Samo su moje ruke žive,
dok dodiruju zrna.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

Riječ po riječ posrćem.
Početnik, osjećam da tvoja usta dotiču moja.
Računam zrna kao valove,
zabijaju se u mene.
Zlo mi je od njihovog broja,
bolesna u ljetnjoj vrućini
i prozor iznad mene
moj jedini je slušatelj,
veliki uzimalac, ublažitelj,
davalac daha,
izdiše svojim širokim plućima kao ogromna riba.

Bliže i bliže
dolazi čas moje smrti
U umu je tanka/neznatna uličica zvana smrt
i ja se krećem kroz nju kao
kroz vodu.
Moje tijelo je beskorisno /neupotrebljivo.
Leži, sklupčano kao pas na tepihu.
Ono se predalo/ono je napušteno.

Marija, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

MLADA

Hiljadu vrata ranije
kad sam bila samotno jare
u velikoj kući sa četiri
garaže i bilo je ljeto
koliko se mogu sjetiti,
ležala sam na travnjaku noću,
djetelina naborana nada mnom
mudre zvijezde u krevet smještene nada mnom,
porozor moje majke dimnjak
iz kojeg žuta toplina istječe,
prozor mog oca, napol zatvoren,
oko kojim spavači prolaze
a drvene ploče kuće
bile su glatke i bijele kao vosak
i vjerojatno milion listova je
jedrio na svojim čudnim stapkama
kada zrikavci tikaju skupa
i ja sam, u baklji svog novog tijela
koje još nije bilo žensko ipak,
kazivala zvijezdama moja pitanja
misleći da zbilja može božja moć
vidjeti vrućinu i bojena svjetla,
laktove, koljena, snove, lakunoć.

BIJES

Ja nisam lijena.
Ja sam na amfetaminu duše.
Ja sam, svaki dan,
ispadala van Boga
moj pisaći stroj vjeruje u njega.
Vrlo brza. Vrlo strastvena,
kao vuk na srcu živome.
Ne lijena.
Kad lijen čovjek, kažu,
gleda prema nebu,
anđeli zatvore prozore.

Oh anđeli,
držite otvorene prozore
tako da mogu posegnuti unutra
i ukrasti svaki predmet,
predmete koji mi kažu da more ne umire
predmete koji mi kažu da kal ima želju da živi,
da Krist koji je hodao za mene
išao je po istinskom tlu
i da će ovaj bijes,
što poput pčele bode srce cijelo jutro,
zadržati anđele
na njihovim prozorima otvorenim,
širokim kao engleska kada.

MUZIKA PLIVA NATRAG KA MENI

Čekaj Gospodine. Koji put je kući?
Isključili su svjetlo
i tama se miče u kutu.
Nema putokaza u ovoj sobi,
četiri žene, preko osamdeset,
u trokutastim pelenama svaka od njih.
La la la, Oh muzika pliva natrag k meni
i ja mogu osjetiti napjev koji su svirali
u noći u kojoj su me ostavili
u ovoj privatnoj ustanovi na brdu.

Zamisli to.  Radio svira
i svi su ovdje bili ludi.
Svidjelo mi se i plesala sam ukrug.
Muzika se preliva preko uma.
i na neki čudan način
muzika vidi više nego ja,
mislim da se sjeća bolje;
sjeća se prve noći ovdje.
Bila je novembarska studen što guši;
čak zvijezde vezane remenjem na nebu
i taj mjesec presjajni
kao vile kroz rešetke da probode mene
s pjevanjem u glavi.

Zaboravila sam sve ostalo.
Zaključali su me u ovoj stolici u 08:00
i nema znakova da kazuju put,
samo je radio tukao sam sebe
i pjesma koja pamti
više nego ja. O, la la la,
ta muzika pliva natrag na meni.
Noć je došla kad sam plesala ukrug
a nisam se bojala.
Gospodine?

BAJONET

*
Šta mogu učiniti s ovim bajonetom?
Napraviti grm ruža od njega?
Zabosti ga u mjesec?
Obrijati noge njegovim srebrom?
Nabosti zlatnu ribicu?
Ne. Ne.

Izrađen je
u mome snu
za tebe.
Moje oči su bile sklopljene.
Bila sam svijena kao fetus
a ipak sam držala bajonet
koji je bio za zemlju tvog stomaka.
Pupak je pjevao svoju zagonetku.
Crijeva su vijugala kao alpske ceste.
Izrađen je da uđe u tebe
kao što si ti ušao u mene
i da siječe dnevnom svjetlošću u tebi
i oslobodi tvoju sahranjenu Zemlju srca,
da oslobodi kašiku kojom hraniš me,
da oslobodi pticu koje je rekla jebi se,
da njim izdubim/izrezbarim kip dok ne bude bijel
te ga mogu staviti na policu,
predmet bez misli kao kamen,
ali sa svim vibracijama
raspeća.

DRUŽENJE S ANĐELIMA

Umorih se biti žena,
umorih  se od žlice i pošte,
umori od svojih usta i svojih grudi,
umorih se od kozmetike i svile.
Bilo je još ljudi koji su sjedjeli za mojim stolom,
kružili oko zdjele koju sam im ponudila.
Posuda se napuni purpurnim grožđem
i muhe su s vrzle u njoj zbog mirisa
čak i moj otac je došao sa svojom bijelom kosti.
Ali ja sam bila umorna od stvari spola.

Sinoć sam usnila san
i rekla ga njemu …
“Ti si odgovor.

Ti ćeš nadživjeti mog supruga i oca. ”
U tom snu je bio grad napravljen od lanaca
gdje je Joana pogubljena u muškoj odjeći
i priroda anđela ostala neobjašnjiva,
ne postoje dva napravljena u istoj vrsti,
jedan s nosom, jedan s uhom u svojoj ruci,
jedan je žvakao  zvijezdu i bilježio joj orbitu,
svaki od njih kao pjesma se pokoravao sam sebi,
obavljajući Božje dužnosti,
ljudima napose

“Ti si odgovor, ‘
Rekla sam i ušla,
liježući na kapijama grada.
Onda su lanci  bili pričvršćeni oko mene
i ja sam izgubila običan spol i svoj konačni izgled.
Adam je bio lijevo od mene
a Eva desno od mene,
oboje u temeljitom neskladu sa svijetom razuma.
Mi smo spleli naše ruke
I vozili se pod suncem.
Nisam bila nikoja žena više,
Niti ovo ni drugo.

O kćeri jerusalimske,
Kralj me je uveo u svoju odaju.
Ja sam crna i ja sam lijepa.
Bila sam otvorena i razodjenuta.
Nemam ruke ni noge.
Bila sva jedna koža poput ribe.
Ja nisam više žena
nego što Krist bješe čovjek.

*
UROKLJIVO OKO

Ono dolazi probijajući
iz cvijeća u noći,
dolazi iz kiše
ako zmija gleda ka nebu,
izađe iz stolica i stolova
ako ne upozoravaš na njih i ne govoriš njina imena.
Ono ulazi u usta dok vi spavate,
ugura se kao ručnik.
Oprez. Oprez.

Ako se sretneš sa škiljavom osobom
moraš uroniti u travu,
uz hladne mrave,
pipati kroz zelenilo noktima
i ustati s četvorolisnom djetelinom
ili će ti se krv slediti/zgrušati
ko hladni sok od pečenja.

Ako naiđeš na potkovicu,
prolazniče,
stani, izvadi ruke iz džepova
i prebroj nokte
kao što brojiš svoju djecu
ili svoj novac.
Inače će ti pješčana buha/mušica upuzati u uho
i uletjeti u mozak
i jedini način da ne siđeš s uma
jeste udarati čekićem svakog sata.

Ako je Grbavac u liftu s tobom
ne okreći se od njega,
odmah dotakni njegovu grbu
jer njegovo dijete će biti rođeno iz njegovih leđa sjutra
a ako on odmah odgrize nokte bebe
(da ne postane lopov)
to dijete će biti sveto,
a ti, bezazlena ptica koja jesi,
možeš ići na letenje.

Kad kucaš u drvo,
i to činiš,
ti kucaš u krst,
i Isus ti daje odlomak svog tijela
i razbija jaje u tvome toaletu,
odustajući od jednog života
zbog  jednog života.

DUHOVI

Neki duhovi su žene,
ni apstraktne niti blijede,
njine grudi su mlitave kao ubijene ribe.
Ne vještice, nego duhovi
koji dolaze mičući beskorisnim rukama
kao ostavljene sluge.

Nisu svi duhovi žene,
vidio sam druge;
debeli, s bijeli trbuhom muškarci,
što nose svoje genitalije ko stare dronjke.
Ne đavoli, nego duhovi.
Onaj jedan trupće bosim nogama, naglo se naginje
nad mojim krevetom.

Ali to nije sve.
Neki duhovi su djeca.
Nisu anđeli, nego duhovi;
kovrdžaju se kao ružičasta šolja čaja
na bilo kojem jastuku, ili se ritaju,
pokazujući svoje nevine zadnjice, tugujući
za Luciferom.

PALI ANĐELI

Oni dolaze na moj čisti
list papira i ostave Rorschachovu mrlju.
Oni to ne čine što su zločesti,
oni to čine da mi daju znak
da me žele, kao što Aubrey Beardsli jednom reče,
vodati dok se nešto ne desi.
Nespretna kakva jesam,
ja to radim.
jer ja sam poput njih –
i spasena i izgubljena,
padajući dolje kao Humpty Dumpty
s abecede.

Svako jutro tjeram ih sa svog kreveta
a kada uđu u salatu
valjaju se u njoj kao pas,
izvlačim svakog od njih,
upravo tako moja kći
izvlači sardele.
U maju plešu na narcisima,
zamaraući svoje nožne prste,
smijući se kao ribe.
U novembru, groznome mjesecu,
sisaju djetinjstvo iz bobica
i pretvaraju ih u kisele i nejestive.

Ipak, oni mi prave društvo.
Vijugaju po životu.
Oni dijele svoje mađije
kao Izabrani Spasioci Života.
Oni idu sa mnom zubaru
i štite me od bušilice.
U isto vrijeme,
idu u razred sa mnom
i lažu mojim studentima.

O pali anđele,
pratioče u meni,
šapni nešto sveto
prije nego što me gurneš
u grob.

UBICA

Ispravna smrt je upisana.
Ja ću učiniti neophodno.
Moj luk je tvrd.
Moj luk je u pripravnosti.
Ja sam metak i kuka.
Ja sam napeta i posve spremna.
Svojim pogledima ga vajam
kao kipar. Oblikujem
njegov posljednji pogled na sve.
Prenosim njegove oči i njegovu
koštanu srž na svako mjesto.
Znam njegov muški ud i išla sam
preko njega kažiprstom.
Njegova usta i njegov anus jedno su.
Ja sam u središtu osjećanja.

Podzemni vlak
putuje kroz moj samostrel.
Imam krvavu strijelu
i učinila sam je svojom.
Sa ovim čovjekom uzimam u ruke
njegovu sudbinu i sa ovim pištoljem
uzimam u ruke novine i
svojom vrelinom ću ga savladati.
On će se sagnuti prema meni
i njegove vene će razbjeći na sve strane
kao djeca … Daj mi
njegovu zastavu i njegovo oko.
Daj mi njegov tvrdi oklop i usnu.
On je moj đavo i moja jabuka i
Ja ću ga vidjeti doma.

ZAKLJUČANA VRATA

*
Za anđele koji nastanjuju ovaj grad,
mada se  njihov oblik stalno mijenja,
svaku noć ostavimo nešto hladnih krompira
i zdjelu mlijeka na prozorskoj dasci.
Obično oni nastanjuju nebesa gdje,
usput rečeno, nisu suze dopuštene.
Oni guraju mjesec okolo kao
kuhani slatki krompir.
Mliječna staza je njihova kvočka
sa svojih mnogo djece.
Kad je noć, krave liježu
ali mjesec, taj velika bik,
ustaje.

Međutim, ima zaključana soba tamo gore
željeznih vrata koja se ne mogu otvoriti.
Ona ima sve tvoje loše snove u sebi.
To je pakao.
Neki kažu da đavo zaključava vrata
iznutra.
Neki kažu da ih anđeli zaključavaju izvana.
Ljudi unutra nemaju vode
i nikada se ne smiju doticati.
Oni su ispucali poput makadama.
Oni su nijemi.
Oni ne viču pomoć
osim iznutra
gdje su njihova srca prekrivena ličinkama.

Želim otključati ta vrata,
okrenuti zahrđali ključ
i držati svakog  palog u svojim rukama
ali ne mogu, ne mogu.
Mogu samo sjediti ovdje na zemlji
na svome  mjestu za stolom.

Napomena

Sa Omerom Hadžiselimovićem preveo sam osam tomova anglosaksonske poezije, a objavili smo jedino Audenove pjesme pod naslovom Nek mi povijest sudi. Jednom sam poživčanio i u mejlu mu rekao da prekidam ovaj posao, jer „dojadilo mi je praviti se da znam jezik koji ne znam“. O čemu se radilo?
Imao sam mnogo više vremena od Omera. Koji je radio na koledžu u Čikagu gdje je bio obavezan pet dana tjedno boraviti na radnom mjestu od osam ujutru do, ako se dobro sjećam, četiri popodne, a ja sam u Sarajevu, na Filozofskom, triput nedjeljno držao časove, plus sjednice Odsjeka. Omer nije imao kad da sjedne i prevede pjesme koje ću urimovati, a ja sam bio veoma nestrpljiv, jer sam se, nakon infarkta, prije devetnaest godina, trkao sa smrću , i u toj trci napisao 17 knjiga pjesama od po sto strana, i preveo, sam i u duetu, 30 tomova poezije sa pet jezika. Stoga bih, često, čitajući na internetu Amerikance i Engleze, preveo pjesmu koju bih razumio i slao je Omeru, da ispravi greške, kojih, s ponosom kažem, nikad nije bilo mnogo , potom bih je, ako je u vezanom stihu, urimiovao. Stotine prepjeva smo uradili tako. Eto zašto sam rekao: dojadilo je praviti se da znam engleski koji ne znam. Otpisao mi je: „Tvoju odluku, naravno, moram poštovati, ali si zaboravio da si mi poslao desetine pjesama prevedenih bez greške “. Dakako, posao smo nastavili.

Ali u našim fajlovima nije mali broj mojih prepjeva koje Omer nije pročitao i ispravio, jer se razbolio od raka na prostati, i vrlo brzo nakon toga umro, a sada, rekao sam u u mejlu njegovoj ženi Esmi, ne znam šta ću s tim prepjevima, ne znam ima li u njima grešaka, ni koliko. Mada se nadam da nisu kardinalne. Ni ove pjesme Ane Sekston Omer nije stigao pročitati. Ostavio sam i duple prevode: „Ono se predalo/ ono je napušteno“, jer nisam znao šta je tačno.