Pišem ovo osluškujući kako zemlja podrhtava i kako svagdan diše, u raskoraku zbilje i sna. Trebalo je dugo da dođem do spoznaje ali danas znam – sačinjeni smo od vremena – ograničenog, kako bi pružali ljubav – neiscrpnu.

Ne ubiti, ne uništiti drugog, uživati odvojenost, dodir i vrijeme između, ne mrziti pojedinca, prezirati masu, slušati srce, ne plašiti se ničega i nikoga. Promatrati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam malen i ništavan te istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje koliko sam ljubavi sposoban da pružim. Kloniti se mase, suočiti sa samoćom i ne pokleknuti pred zovom krda već uspravno ušetati u tek rođen, sunčan, novi dan. Upravo zato što, htjeli ili ne, smrt ionako nosimo zaključanu u kostima.

Trebalo je proći dosta vremena, promišljati i osjećati svijet iz vlastite i tuđe perspektive, trebalo je proživjeti svašta i pročitati mnoge knjige da bih sada i ovdje, decidirano mogao ustvrditi: Sačinjeni smo od vremena da pružamo ljubav. Ne znam koliko nam je vremena dano. Ali ljubavlju raspolažemo – sami. Kada izdahnemo posljednji put iza nas ostaje samo naše drhtavo biće sklonjeno u svijesti i sjećanju onih koji su nas voljeli, čiju smo ljubav možda zaslužili u vrijeme koje smo proveli na ovom ubogom planetu što svemirom kruži. I na kraju – ono najmanje važno – krvavi trag naše ruke u Altamiri, trag koji smo uspjeli iza sebe ostaviti. Živimo kroz one koji nas se sjećaju, kroz one kojima smo nešto za života značili i kroz nespretna, nemušta djela koja smo stvorili (jer njih netko, ako opstanu, može i za stotinu ili tisuću godina proučiti, gledati ili čitati, te uz pomoć tih krhotina ono što smo o životu, svijetu, suncu i zvijezdama sumnjali i razmišljali rekonstruirati u daleki eho našeg odavno tminom i tišinom obavijenog bića). I na kraju će ono što smo bili najtrajnije preživjeti u rečenici ili slici, detalju ili totalu, misli ili ideji koje smo kao dokaz da smo postojali iza sebe ostavili. Zato je svaka rečenica i svaka riječ, svaki kadar, svaka slika samo jedna mala urna u kojoj nastavljamo trajati. One postaju ruka kojom mašemo iz nepojmljive daljine.

Mislim da je nepotrebno naglasiti da sve što Vešović i Mehmedinović pišu predstavlja poklon čovječanstvu. Oni od sebe otkidaju kako bi nekolicina vjernih čitatelja mogla da uživa, crpi snagu za novi sudar sa svijetom, osnažuje vjeru u ljudsku dobrotu i bazično dostojanstvo. Iako je Borges bio u pravu još tijekom 70-ih kada je tvrdio da na svijetu ima manje dobrih čitatelja nego dobrih pisaca, a u kontekstu tehnološkog razvoja, u vremenu kada svi pišu, komentiraju, objavljuju, i potencijala za distrakciju ovo je moj nezgrapan pokušaj da se zahvalim Marku i Semezdinu što postoje, što pišu i objavljuju, ali još više da se do poda naklonim Gordani i Sanji, ženama koje su u mnogo čemu omogućile da pjesnici čine ono što moraju. Navoditi dalje razloge smatram suvišnim.

Otvoriti se svijetu, preobraziti vlastitu patnju u čitateljski užitak moguće je samo kada se čovjek oslobodi straha i pomiri dva suprotstavljena osjećaja – vlastitu taštinu i gotovo apsolutno poništenje srama. Oboje proizlaze iz naše projekcije kako nas drugi vide i doživljavaju. Kada misao – „što će svet da kaže“ odleti kroz prozor i kada zaboraviš na sebe dok istovremeno zaranjaš u svoj jad, čemer i bol, a čitatelj osjeti iskrenost koju je nemoguće falsificirati i njegova se samoća sa samoćom pjesnikovom sretne i tako olakša još jedan okret planeta – to je jedino čudo u koje vjerujem. I znam da se događa.

Cvetajeva spominje stanje stvaralaštva kao stanje sna, u kome odjednom, povinujući se nepoznatoj nužnosti, zapališ kuću ili gurneš prijatelja u provaliju. Je li to tvoj postupak? Nesumnjivo da jest (ti spavaš, ti sanjaš). Postupak tebe u punoj slobodi, tebe bez savjesti, tebe – prirode. A istinsko umjetničko djelo ne razlikuje se od djela prirode, od drveta ili cvijeta. „Tko bi znao kojim putem – truda i čuda – tek, ono postoji.“ Umjetničko je stvaralaštvo u pojedinim slučajevima atrofija savjesti, neophodna atrofija, onaj moralni nedostatak bez kojeg ne može postojati. Da bi bila „dobra“ umjetnost bi se morala odreći polovice sebe same. Jedini način da umjetnost bude apsolutno dobra je da – ne postoji. Kako to povezujem sa vjerom da će umjetnost spasiti svijet? Lako. Stvaralačka volja je strpljenje. Umjetnost nije sinonimna već, u najboljem slučaju, paralelna sa historijom. Načinom njenog postojanja stvara se svaki put nova estetska stvarnost. Svaka nova estetska realnost utvrđuje za čovjeka njegovu etičku realnost. Jer estetika je majka etike i pojmovi „dobro“ i „loše“ prije svega su estetički pojmovi koji anticipiraju kategorije „dobra“ i „zla“. Dijete koje uz suze gura od sebe nepoznatog ili mu naprotiv pruža ruke u zagrljaj instinktivno vrši estetski a ne moralni izbor. Vjerujem da postoji direktna veza između zdravog, tolerantnog, suosjećajnog društva i čitanja odnosno nečitanja knjiga. Zanemarivanje literature antropološki je zločin koji čovjek plaća čitavim svojim životom. Smatram, kao i Brodski koji je o tome govorio 1987. primajući Nobelovu nagradu, da je čovjeku koji je pročitao Dickensa, Balzaca ili Dostojevskog teže da utamani drugo ljudsko biće. Svaki put kada otvaramo knjigu – u rasponu od znanstvene literature do vrhunaca fikcije – mi prešutno pristajemo i ulažemo napor da svijet promotrimo, doživimo i osjetimo iz perspektive drugog čovjeka. Pokušaj da se stvarnost sagleda sa nečije druge točke gledišta, čak ako je taj netko u krivu, širi naše znanje što znači biti čovjek. Postojanje društvenog ugovora odnosno implicitnog sporazuma da u svrhu zajedničkih sloboda i prava građani ograniče vlastite interese dok im država zauzvrat garantira besplatno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i zakone. Ugovor o solidarnosti. Da bi se ovo ostvarilo u djeci bi od malih nogu trebalo da se potiče suosjećanje. A znanstveno je dokazano kako ništa tako ne pospješuje razvitak empatije nego čitanje. No u kapitalističkom društvu kojim vladaju „mistični“ zakoni slobodnog tržišta utjelovljeni u „nevidljivoj ruci“ Adama Smitha i gdje se ljude od malena uči sebičnosti pod krinkom individualnosti, gdje je ljudsko biće pretvoreno u ekonomsku jedinicu koja proizvodi profit ili odumire, u društvu podijeljenom na „pobjednike“ i „gubitnike“ – a onaj tko ne priznaje takvu podjelu automatski sam sebe svrstava među gubitnike, u društvu gdje 1 posto posjeduje više nego ostatak društva – zajedno, u kojem se kao magla prodaje san o „uspjehu“ (poznat diljem svijeta kao američki san čiji je post-mortem obavio Hunter S. Thompson knjigom Strah i prijezir u Las Vegasu ) a zapravo vodi katkad otvoren a katkad prikriven ali perpetualan rat protiv siromašnih, čitanje postaje suvišno, ometa okrutnost, indiferentnost i samoću, potvrđujući očitu istinu da nas puno toga više veže nego što nas razdvaja te potičući duboku, primordijalnu potrebu za interakcijom, zajednicom, altruizmom koja je skrivena na otvorenom – u svakome od nas i potrebno je samo na trenutak stati i ušutkati površinsku buku i rafale slika što nas ciljaju sa svakog ekrana i zavodljivo šapuću a zapravo naređuju – kupi! Kupi! Kupi! U vrijeme kada je prosječnom ljudskom biću na dohvat ruke više informacija o svijetu, nama samima i drugim ljudima neoliberalni je kapitalizam, posebno od kraja 70-ih i pakta Thatcher-Reagan, stvorio kulturu u kojoj uspijevaju ljudi čiji je nedostatak suosjećanja tako ekstreman da postaje psihopatološki poremećaj. U ovom trenutku ljudske povijesti izostanak suosjećanja postaje prevladavajuća karakteristika i preduvjet da se uzrokuje stravičnu patnju i u tome uživa kao u potvrdi pojedinčeve nadmoći i bezvrijednosti drugih koji postoje samo kao sredstvo da se na njima demonstrira moć odabranih. Moć pobjednika.

Moja je generacija uspjela da barem na tren doživi drugačije društvo, taman toliko da znamo kako je ono moguće i tada su nam zalupljena vrata pa smo djetinjstvo proveli tijekom krvave državne dezintegracije, pljačke društvenog dobra i stravičnog rata, sazrijevali smo u opljačkanom i nacionalizmom pozvjerenom društvu u kojem su ratni zločinci stupovi društva, a na pragu zrelosti dočekao nas je na volej globalni financijski slom koji je, kada se stvar svede na suštinu, zapravo otvorena pljačka čitavog čovječanstva, a kao šlag na sva sranja koja smo prošli većina nas je svjesna da smo nadomak klimatskom armagedonu prema kojem kao vrsta slijepo jurimo, dok na lokalnom nivou živimo u palanačkim državicama, disfunkcionalnim, korumpiranim, trulim iznutra jer su na zločinu – imovinskom i ratnom – nastale i sada životarimo jer smo davno zaboravili kako je moguće da se život – živi a ne da ga se – trpi. Andrej Nikolaidis sasvim je u pravu kada piše da rat nije prestao potpisima na „mirovnim ugovorima“. Svi stanovnici bivše Jugoslavije – izuzevši manjinu ratnih profitera i zločinaca, naših jednopostotnih – više od četvrt stoljeća bore se u ratu koji protiv njih vode lokalni harambaše i globalni financijaši. To je rat protiv siromašnih. I ne nazire mu se kraj. I zato za kraj – Jugoslavija.

„Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama ali ni tu vam ne bih mogao biti od pomoći jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gdje sam živeo u djetinjstvu, jedva da znam na kojem sam jeziku govorio. Ono što pamtim jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negdje kraj nekog mora. Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-ten-tina, ti-raka, tina…“

Danilo Kiš, fragment nedovršene priče Apatrid

Ovo je dio iz priče preostale iz ostavštine koju je objavio Feral Tribune, Danilo Kiš, pisac kojeg mi je umirući otkrila mama u vrijeme kada sam imao petnaest godina, a zemlja koju i danas smatram svojom domovinom (iako ne osjećam nikakav patriotizam niti me ideja da volim mjesto gdje sam se igrom slučaja rodio ikada privlačila) postala je mjesto gdje se čisti etnički, gdje se otvaraju logori i gdje se genocid smatrao političkim programom. Jugoslavija – uz to što je kao države više nema, predstavlja ideju, rijedak trenutak u historiji balkanskih plemena kada je palanačku uskogrudnost i nacionalističku mržnju zamijenila stilska polifonija, a balkanska krčma postala mjesto znatiželje i kulturne razmjene, miješanja, tolerancije.

Vjera u Jugoslaviju za mene jednaka je vjeri u umjetnost, vjeri da iz estetike proizlazi etika, vjeri u nemoguće, vjeri uzaludnoj i baš zato toliko važnoj. Vjera da će umjetnost spasiti svijet i vjera u izgubljeno vrijeme kada smo živjeli u višejezičnoj, viševjerskoj i višekulturnoj zajednici. Ovo je vjera koju dijelim s Vešovićem i Mehmedinovićem. Središnji dio Semezdinove knjige u kojoj se obraća sinu čitao sam kao da je i meni samom upućen. I ja pripadam jednoj od posljednjih generacija primljenih u pionire. Još uvijek čuvam fotografiju razreda u pionirskim uniformama i svoju crvenu knjižicu.

U zadnjem balkanskom pomračenju, fizičkom i posljedično pljačkaškom, genocid je proveden i možda baš nad Jugoslavenima. Bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku razliku među žrtvama. Većina njih niti ne bi pristala da ih svrstam u tu kategoriju. Ali svi su ti ljudi bili građani iste zemlje. Četrdeset i pet godina. A sada svako pleme u svojoj palanci, traumatizirano i ratom oštećeno opet je kolonija Zweigovog „jučerašnjeg svijeta“. Baš kako je i bila pred dva svjetska rata.

„Srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčećki

Srce se piše kredom na tarabe
A može i na zidu kod šporeta
Srce moje i tvoje

Srce je mnogo lomljiva stvar
Pa moraš ponovo da oštriš olovku“
Olovka piše srcem

Objavljeno 13. 04. 1998.

Bog je kod nas nekada dobro živio. Jest da je bilo malo svijeta u crkvama i džamijama, pa se svako malo s pragova hrama morala brisati prašina, ali se zato duh njegov mogao prošetati svijetom, nije mu bilo tijesno i nije se morao u svete kuće zatvarati. Eto, recimo, šta je sve u ono vrijeme bilo bogovsko: bogovski su bili nedjeljni ručkovi, bogovska je bila Prva savezna nogometna liga, bogovski su bili vikendi u Dubrovniku, pa drugarske večeri Službe društvenog knjigovodstva, Privredne banke ili Unioninvesta, organizirane povodom Osmoga marta ili Dana radne organizacije.

E, zaustavimo se baš kod drugarskih večeri. Bolje stojeće firme vodile su svoje radnike negdje izvan grada, recimo u Neum ili u Makarsku, a one obične organizacije udruženog rada zakupljivale su neku birtiju ili – još češće – salu doma kulture i priređivale nezaboravne derneke o kojima se i danas priča i kojih se naše majke i očevi sjete kad god im je teško, jer ne znaju na šta su potrošili mladost. Poslije im bude lakše jer su te drugarske večeri bile bogovske, jer ih danas više nema, jer se Bog u većini slučajeva povukao u džamiju i crkvu pa odatle ne izlazi da ne vidi bijedu svoje zemlje.

Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu dvorane priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo U. Ono je prekriveno bijelim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova U je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Ili jednostavnije: “Služba društvenog knjigovodstva garant je urednog financijskoga poslovanja – E. Kardelj.”

Duž slova U će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce s kolom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.

U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti (osim Albanaca – njihove pjesme niko nije pjevao). A onda bi uslijedio ples. Referent Smajo ili portir Zoran uključivao je gramofon Tosca 15, pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.

Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.

Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga. Bilo je to vrijeme kada je on bio tu i kada su svi, pa i budući zločinci, bili nevini. Nigdje kao u smiraju drugarske večeri nije tako lijepo i prirodno nalijegao stih Nikole Šopa:

“O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati… I koji put, kad magla bude sniježno sipila, sipila na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol koji ti je pao na jedno uho.”

Upravo zato što su obojica prevashodno pjesnici, Mehmedinović i Vešović pišu prozu kao da pišu poeziju. I zato je njihova proza samo nastavljanje poezije  ali drugim sredstvima. Svuda – u proznim fragmentima,  dnevničkim zapisima, polemikama, esejima o književnosti (i svemu tome zajedno u isto vrijeme ) – susrećemo se upravo s prenošenjem metodologije pjesničkog mišljenja u prozni tekst, s projekcijom poezije u prozu. Forma je u poeziji manje odjeljiva od sadržaja nego tijelo od duha. „Čemu poezija uči proznog pisca? Uči ga da specifična težina riječi zavisi od konteksta, uči ga sažetom mišljenju, izostavljanju onoga što se samo po sebi razumije, opasnostima koje se kriju u uzvišenom usmjerenju misli.“  Tako – Brodski.

„Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo – rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustva ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.“  Ovako – Mehmedinović.

Nisam profesor književnosti i ovo nije ozbiljna, stručna studija već rezultat odluke da slijedim intuiciju koja mi grčevima u utrobi signalizira da Semezdinov „Me’med, crvena bandana i pahuljica“  i još nezavršen i neobjavljen Vešovićev  „Život bez Gordane“,  ma koliko se o različitim poetikama i temperamentima radilo, izviru na istom mjestu. Negdje u dubinama ambisa koji spominje Bolaño, ambisa u koji padaju i iz kojeg nam se javljaju. Obojica pišu o ljubavi, o dvije žene, jednoj mrtvoj, drugoj bolesnoj. Obojici je svijet izvaljen iz ležišta, izmješten, iščašen, nepovratno promijenjen. I to po drugi put. Sada ih ambis zaziva rečenicama kao kada se dan nakon infarkta Semezdin prisjeća „rudimentarnog“ stiha „zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića: „Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.“

Jedan je zauvijek izgubio sidrište i balans, osobu koja je njegov svijet upotpunjavala, obogaćivala i održavala. Ženu koja ga je činila boljim „čoekom“. I boljim pjesnikom. Što je po mom mišljenju ista stvar. „Čak sam ponekad prozirao da me voli ‘kao dijete paralizirano od rođenja’, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.“ Vešović može samo da prihvati, zagrli, udahne bol. Da se prepusti tmini i da nam reportaže iz bezdana šalje. Kao po ideji Archibalda MacLeisha. „Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem.“

Mehmedinovićev je najveći strah – da ga ona ne zaboravi. Pa tako jedan paragraf započinje objašnjavajući da čitav život svoje ime nosi kao teret bez značenja. I zatim objašnjava kako je „tek danas, u 56. godini“ potpuno izmiren i poistovjećen sa svojim imenom. Razlog? Doktor Sanju ispituje koja je godina, koji je mjesec ( „april je najsuroviji mjesec“) i zatim pokaže na njega i pita – tko je ovo? A Mehmedinović se smrzne. Učini mu se da ona kroz njega gleda i studen počinje da ga preplavljuje. Ali tada primjećuje da se Sanjin izraz lica mijenja, da ga gleda „kao da me spasila iz nepostojanja, izrazom najčistije ljubavi“ i odgovara: „Semezdin, moj.“

Nakon što ga je prepoznala, Semezdin Mehmedinović shvaća da: „I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“ Samo najveći majstori mogu da ovako sabiju povijest i intenzitet jedne ljubavi, da sažmu nekoliko desetljeća zajedničkog života, od onog trenutka kada ju je sa prozora svoje studentske sobe vidio, u te dvije riječi: „Semezdin, moj.“ Dvije riječi dovoljne da ti rasparaju srce. Ali ga istovremeno ispune nadom i vjerom u ljubav, čovječanstvo i pisanu riječ.

Obojica osjećaju krivnju prema svojim ženama. Vešović, koji je svojim verbalnim i polemičkim umijećem poništio, rasturio, izdevetao kao dječurliju i rastavio na proste faktore mnoge od zločinačkih kreatura koje je porodila balkanska stvarnost u posljednjih četvrt stoljeća i onih što su nakon godine nulte otkrili svoju pravu prirodu i pozvjerili pa je trebalo da ih se kao zvijeri razotkrije, nastavlja plemenitu tradiciju Krleže i Kiša čiji su „Moj obračun s njima“ i „Čas anatomije“ vrhunci ovog drevnog žanra zvanog polemika što dolazi od polemos, starogrčke riječi za rat. Takvih šampiona pameti, morala, branitelja zdravog razuma i dobrote uvijek je na Balkanu bilo malo, uvijek su stajali nasuprot gomili, ali su nam spašavali obraz razarajući laž, dvoličnost, zloću i glupost, zločinačku i pljačkašku narav vremena u kojem smo živjeli i živimo dok nam ta ista bagra koju su kirurški precizno rasporili i trulež, gnjilu savjest i slijepu ambiciju urbi et orbi prokazali i dan, danas kao jedinu moguću stvarnost prodaju.

Ali ni prema kome oštriji Marko Vešović nije nego prema samom sebi, zarivajući svoj ogledni skalpel tamo gdje najviše boli, proganjan sjećanjima na situacije kada nije reagirao – a trebao je, opisujući trenutke kada je svoju Gordanu zatajio. U tim trenucima osjećam divljenje pred hrabrošću da se ovako pred svima rasprostre vlastita intima no istovremeno dijelim Vešovićev stid.

Mehmedinović pak o svojoj Sanji – koja je stala između njega i napunjenog kalašnjikova u rukama ubojice – piše: „Tvoje tijelo sam godinama transformirao u tekst. I to je moja izdaja.“ Obojica su najstroži prema sebi. Obojica sebi – ne praštaju.

Iako bi se razlike mogle nabrajati i valjano argumentirati a površinske sličnosti gomilati i činiti se uvjerljivima, uvjeren sam kako je ono što ova dva pjesnika neraskidivo veže upravo odnos prema književnosti, razlog zbog kojeg pišu – jedini ispravan razlog: jer ne mogu da ne pišu. Na pitanje o cilju oni odgovaraju o uzroku jer drugog odgovora ne može biti. „Stvar, putem mene, sama sebe piše.“ Pjesnik je sredstvo postojanja jezika. „Herostrat da proslavi svoje ime, spaljuje hram. Pjesnik, da bi proslavio hram, spaljuje sebe.“

U suvremenom društvu, u 21. stoljeću, pisati poeziju znači stati dijametralno suprotno u odnosu na ono što se ljudima pokušava prikazati kao najvažnije. U svijetu gdje si ono što imaš, gdje si važniji što više posjeduješ, u svijetu koji te uvjerava da je zgrtanje para – svim domišljenim sredstvima, pa i preko grobova, posebno preko grobova – ultimativni smisao ljudskog života, biti pjesnik znači živjeti mimo svijeta, odbaciti sveprisutne i dominantne vrijednosti i pišući pokušati, ma koliko uzaludno bilo, da spasiš svijet. Makar je taj svijet zatvoren u krhku krletku tvoga tijela i sačinjen od sjećanja i zaborava, ljubavi i tuge. Kao u staroj židovskoj – ako spasiš jedan život, spasio si čitavo čovječanstvo.

Zahvaljujući i usprkos nasumičnim udarcima indiferentnog univerzuma nastaju knjige Vešovića i Mehmedinovića. Za Marka Darinkinog siguran sam da je ljubav i vjeru u poeziju baštinio od Rusa, od Mandeljštama, Baratinskog, Ahmatove, Brodskog i Cvetajeve koja je ispisala ne samo neke od najljepših stihova dvadesetog vijeka nego je i vanredno lucidno pisala o pjesničkom pozivu. I ona se pitala čemu trud. Biti čovjek važnije je zato što je potrebnije. Doktor je također važniji jer je potrebniji društvu. „Izuzev parazita – sve je važnije od nas (pjesnika)“ piše Cvetajeva (ne mogu da ne spomenem kako je Josif Brodski osuđen zbog društvenog parazitizma na prisilan rad a sama Marina prala je u jednom trenutku stubišta Ruskog društva pisaca) i nastavlja: „I znajući to, počevši o tome da pišem bistra uma i dobrog pamćenja, ništa manje bistra i sigurna tvrdim da se ni za koji drugi posao mijenjala ne bih. Znajući više, činim manje. Zato mi oproštaja nema. Samo će takvi kao ja biti pozvani pred Strašni sud savjesti. Ali ako postoji Strašni sud riječi – pred njim sam čista.“

Taj Strašni sud riječi poznaju i Vešović i Mehmedinović. Njihova djela materijalni su svjedoci. „Poljska konjica“ i „Smrt je majstor iz Sarajeva“. „Sarajevo blues“. I smiješ se „zato što  ovo mjesto zoveš paklom i bježiš odavde uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“ A kad smo kod vjere u poeziju, Marko Vešović sigurno je jedan od njenih najboljih tumača i najvećih vjernika o čemu svjedoči i anegdota „koju sam načuo prolazeći kraj svojih studenata: ‘Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?’ – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje. ‘Ne’, odgovorio je moj student. ‘Marko Vešović ovdje drži službu božju!’“

Za Mehmedinovića je dovoljno reći kako on lakonski, decidirano i blago objašnjava da piše za sebe – jer mu prija. Na jednom mjestu ovako  pojašnjava stvaralački proces: „Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.“

Nisu traume koje trpi moj pjesnički tandem po ničemu posebne. U pitanju su bolest i smrt – životni suputnici svakoga od nas. Niti je njihova bol, patnja i ljubav važnija, intenzivnija i drugačija – vrednija od bilo kojeg od milijardi ljudi. Ne, posebna je samo sposobnost da svoju traumu pretvore u literaturu najvišeg reda, univerzalno iskustvo u kojem će se svako moći prepoznati. Ako nismo sposobni pretvoriti agoniju vlastitih života u pogonsko gorivo, što ćemo s njom? Dopustiti joj da truje sve naše odnose, slučajne poglede, susrete, razgovore, bliskost i samoću? Agonija i ekstaza potencijal su za djela kojima ćemo se iskupiti za slučajnost rođenja, za svaki dah i zraku sunca koja nam obasjava lice, stišće zjenice i olakšava trajanje u svijetu tjerajući nas da ne odustanemo od njega; da ne odustanemo od – sebe. „Život je željeznička stanica. A kada odlazim – to vam neću reći.“

Danilo Kiš ponosno je izjavljivao kako je njegovih čitatelja malo i uz to su mu nalik. Čitanje je, ne smije se zaboraviti, oblik stvaralaštva. U svom je debitantskom romanu opisao stakleno zvono pod kojim njegov junak čuva svoje najvažnije knjige. Zvono svoju praktičnu svrhu i višestruk metaforički potencijal ostvaruje kao sklonište (od štakora) i templ pisanoj riječi. Ispod staklene stjenke, kako bi ih zaštitio od štakora i vlage, Kišov junak čuva “Spinozinu Etiku na latinskom, Sveto pismo na hebrejskom, Don Kihota, Marks-Engelsov Manifest, Bretonov Drugi manifest, Priručnik o dijetalnoj ishrani, Misli jednog biologa od Žana Rostana, Jogi za svakog, Džinsavu knjigu o zvezdama, Remboovu Une saison en enfer (moj prvi pjesnički heroj i knjiga koja mi je neusporedivo draža od Pijanog broda), Stendalovu Knjigu o ljubavi, Vajningerov Pol i karakter (izuzetno zanimljiva knjiga koju sam pronašao u obiteljskoj biblioteci i pročitao upravo jer je ovdje spomenuta), jedno džepno izdanje Van Gogovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje.” Spomenut na kraju, gotovo nehajno, Internacionalni red vožnje sigurno je piscu/liku (linije koje ih razdvajaju su gotovo nevidljive) najvažnija od navedenih knjiga. Autor je njegov otac. U toj knjizi, u tom dokumentu Kiš će prepoznati temelj svoje po-etike i istjerati svoju vjeru do kraja izjavom: “Ja ne umijem da izmišljam.” Internacionalni red vožnje  prototip je onog opsesivnog ideala o kojem piše u eseju “Skladište”. Kao što Apollinaire kaže da je čitav svijet knjiga, slijepi argentinski bibliotekar – i jedan od najvećih pisaca ne samo dvadesetog vijeka – inspiriran talmudskim učenjem tvrdi kako čitav svemir može biti sadržan u jednom slovu. László Krasznahorkai vjeruje kako zarez pripada čovjeku dok je točka – božja. Tu je i nabrajanje, kao stilska figura i intelektualni koncept. Ako je uistinu, kao što je Apollinaire tvrdio, svijet zapravo knjiga, tada današnje čovječanstvo gubi vezu sa svijetom. Riječi blijede. Poglavlja su ispreturana. Pa ipak sretan i pažljiv čitatelj ponekad biva nagrađen kada naiđe na nekoliko riječi nakon kojih čitav univerzum- barem na trenutak-poprima neporeciv smisao.

Internacionalni red vožnje Eduarda Kiša – uz nešto kasnije pronađeno pismo – iskra je pred kojom se povlači tama i rađa pjesnički kozmos Danila Kiša. Postoji židovska izreka koja glasi: Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija. Knjiga koju je napisao, sastavio i uredio željeznički činovnik Eduard Kiš postat će Internacionalni red vožnje kojom se putovalo u smrt. Uputa ubojicama njegovog vlastitog naroda kako da zauvijek zatru čitave svjetove jedinstvenih, “običnih” i neponovljivih ljudi. Njihova će melodija utihnuti na istoku, u malim poljskim gradovima čija će nježna slavenska imena postati sinonimi užasa i u kojima će ih dočekati SS, njemački ovčari, bodljikava žica, arbitrarni metak u potiljak, prisilni rad, glad, blato, bolest, krematorij i masovna grobnica u “vazduhu”.

Ulazeći nesigurnim i drhtavim korakom, širokih i znatiželjnih očiju u prostranstva literature, grčevito stišćući maminu ruku i slušajući njen glas u strahu da se ne izgubim, preda mnom se otvarao svijet iz kojeg, sada to znam sigurno, nikada neću izaći. Ali nisam mogao predvidjeti da će meni najbliža i intimno najvažnija književnost 20. stoljeća biti baš literatura egzila, “hibridnih identiteta” i drugosti i kako se moj “jugoslavenski” život počeo odražavati u prvim važnim knjigama i prije nego što sam se usudio dublje zaći u njene labirinte tako da danas ne mogu da razdvojim uplašenog, sumnjom prožetog dvanaestogodišnjeg Jugoslavena i riječi u koje sam tada počeo da se maskiram i skrivam, uživam i otkrivam. Ništa tada nisam mogao znati o načinu na koji će se moja današnja unutrašnja emigracija, osjećaj nepripadanja i bezdomništvo preklapati i provlačiti u meni najvažnijim i najbližim književnim djelima prožetim temama poput egzila – fizičkog i psihičkog i posebno “drugosti” jer sam kao krvno koktelizirani etnički mješanac čitavim svojim bićem već četvrt stoljeća onaj “drugi” a u famoznoj opreci “mi i oni” na kojoj počivaju patološki bolesna društva nastala dezintegracijom zemlje u kojoj sam rođen od samog početka bio i ostao ovo drugo.

Tako kuću mojeg bića opsjedaju stihovi Marine Cvetajeve i rečenice Brune Schulza, uspravnom drže zagonetke i talmuske mudrolije tuberana Franza Kafke i iz “to se desi, desi u Odesi” rođenog Isaka Babelja i „Crvene konjice“, uređena je neurastenijama „Zastava“, „Na rubu pameti“, lažnošću kokošara glembajevskih (o kako je Krleža stotinu godina ranije u žilu pogodio današnju “elitu” post- balkanskog klanja, sve Todoriće, Sanadere, Čermake, itd-ITD. – prvi grijeh, pljačka i umorstvo) i hipersenzibilnošću Prousta – Mehmedinović opisuje kako je Marcel Proust jednom iznajmio četiri sobe u hotelu kako bi mogao iskusiti tišinu prožet silinom uvjerenja da je prostor manje važniji od vremena. Prostor je stvar. Vrijeme je misao o stvari. Kuća mog bića ukrašena je “Sasvim običnim besmislicama” ostraciranog, gulagiziranog i ubijenog – između ostalog i dječjeg pisca – Daniila Ivanoviča Harmsa i zabavljana Obiteljski cirkusom Danila Kiša. Nad njenim krovom leluja violinist, kraj njega držeći se za ruke lebdi tek vjenčani par, mjesec je nalik srpu i stidljivo viri iza oblaka dok se iz daljine čuje Majakovski: “Pogledaj tišinu kako svijetom romoni/ Noć obloži nebo zvezdama što zvone/ U taj čas ti ustaješ i govoriš/ Stoljećima povijesti i vasioni”.

Znam – stalno ponavljam koliko je važna uzaludnost. Već spomenuti Bolaño izvanredno je pronicljivo primijetio kako su pisci austro-ugarskog carstva na izdahu – Musil, Döblin, Kraus – pisali kao da šeću obručem ambisa znatiželjno zavirujući preko ruba. I pohvalio ih zbog hrabrosti. No kada se njihovo djelo usporedi sa onim Franza Kafke, pažljiv čitatelj primijetit će ogromnu razliku jer Kafka je pisao iz samog ambisa. Točnije, pisao je padajući.

A moj pjesnički tandem prije četvrt je stoljeća po prvi puta u taj ambis – gurnut. I padajući kroz bezdan počeo da stvara književnost najvišeg reda. Taj se ambis inače naziva opsadom Sarajeva. U trenucima kada im je svaki dah mogao da bude posljednji oni su pretvarali svoj stravični svagdan u naš čitateljski užitak (riječ užitak, moram napomenuti, ovdje obuhvaća sve ono zbog čega je život vrijedan življenja). I nakon što je rat završio i u njihovim je životima zavladao „mir“ kakav postoji samo među razvalinama uništenog svijeta, iskustvo ambisa nisu zaboravili. Ono ih je zauvijek obilježilo. I njih i ono što pišu, zašto pišu i kako pišu.

Sve ovo spominjem jer pišem o dvojici pjesnika, meni najvažnijih što su iz balkanskog ratnog kotla proizašli a čija su djela u vrhu svega što živi ljudi diljem svijeta danas pišu. Obojica u posljednje vrijeme primaju udarce od kojih svaki čini život još malo uzaludnijim, udarce koje svako jedinstveno, neponovljivo i banalno ljudsko biće  nemilice mora da trpi, ali kada udare „tajne zakonodavce svijeta“ tada strašni udarci postaju prvorazredna poezija. Što manje im preostaje da izgube tako ono što s nama dijele postaje istinitije, rigoroznije i uzaludnije i samim time kao čitatelji osjećamo kako nas se uz sav respekt „ignorira“, a ono što čitamo moralo je da bude napisano jer su obojica iscrpli sve razloge zašto da ne bude pa pred nama ostaje magična mogućnost da vodimo apsolutno iskren imaginarni dijalog, da izađemo iz sebe ( ek-starogrč.: van; statis-sebe) i da se potpuno izgubimo u životnim tragedijama preobraženim u esenciju kronične neprilagođenosti ljudskog bića na postojanje i da se konačno, bar na tren, izašavši iz sebe osjećamo malo, bar malo manje sami.

No, jedan od njih stalno ponavlja – nema li tužnije stvari od nikada pročitane knjige. Teksta? Pjesme? „Čemu umnažati samoću na svijetu?“

Obojica su pisci obilježeni opsadom Sarajeva, no sasvim različitih generacija, etnije i vjeroispovijesti (zapravo mislim da dijele specifičnu vrstu „jugoslavenskog“ ateizma) – ovo navodim u ograničenom i stupidnom, palanačkom smislu kako naša plemena jedna druga gledaju. Njih zapravo najviše i čitam. Jer ljubav prema određenim knjigama jednaka je zaljubljenosti i još važnije – ljubavi. I kako su to kod ljudi feromoni, odnosno ogromna baza genetskih, psiholoških i ostalih podataka uz pomoć kojih tijelo zna da je zaljubljeno puno prije nego se svijest priključi vjerujem da je tako s određenim knjigama i pjesnicima. Zato nikada ne odlučujemo u koga ćemo se zaljubiti već se naprotiv uhvatimo – zaljubljeni. Ljubav ne znači – „želim biti sa…“  već – „ne mogu bez…“ Tako je i sa literaturom, stihovima, rečenicama, čitavom autorskom vasionom koja raste, razvija se, živi i stari s nama. Otkako sam ih otkrio, ja bez onoga što gospoda Vešović i Mehmedinović pišu – ne mogu. Jer volim.
Obojica pišu za sebe. Obojica su preživjela opsadu Sarajeva, a jedan od njih – i uz to stariji – kaže da su ga tek Karadžićeve granate naučile da piše. Nakon što je ostao bez Gordane – ovo će pretpostavljam znati ljudi iz piščevog uskog kruga i oni koji prate njegove zapise, prijevode, eseje i polemike – Vešović nenametljivo, u svome kutu Ajfelovog mosta  objavljuje neke od najljepših rečenica što su o ljubavi napisane. Na bilo kojem jeziku. Bilo kada. On nema – osim kćeri, što naglašava – više što da izgubi. Knjiga koju piše nosi naslov – Život bez Gordane.

Raspon emocija između ljepote kakvu samo umjetnost može da pruži i osjećaja apsolutnog beznađa -„Okle u paklu rosa?“ pita se misleći na planet „radostima ubog nešto“ – koji proživljavam dok u mislima, utrobi i srcu pratim Marka Vešovića na groblje Sv. Josipa otkako je ostao bez sidrišta i balansa, osobe koja je svojom pažnjom, ljubavlju i samom prisutnošću omogućavala i olakšavala da on svojim djelima uljepšava i dariva svijet, osoba čija ga je smrt slomila kako čak ni opsada, Karadžićevi i Mladićevi došupnici sa svojom dnevnom opskrbom smrtoljubljivih projektila – nije uspjela. No u onom trenutku kada su ambulantna kola sa Gordanom Vešović tog kobnog 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta izgubila razlog da i dalje žure prema onkologiji na Koševu, pa su stala negdje na sarajevskim ulicama – točno gdje, ne sjeća se ni on – ona je nastavila da živi u Marku, u njegovom pregolemom jadu, osjećanju krivnje i bogatstvu sjećanja kakvo ostaje nakon tolikih godina ljubavi. Umrla je Markova duša. „Kuku mene.“ ponovio je dva puta, a zatim rekao: „Što ću sad bez duše na zemlji.“

Za tragediju sam saznao kada su se počeli pojavljivati tekstovi pod naslovom „Život bez Gordane“. Kakvi tekstovi, kakva bol, kakva tmina, ljubav i majstorstvo. Gordana sada živi u njemu. I u njegovim tekstovima. Tu su njena i Markova duša. Neposredno nakon Gordanine smrti Marko mrmlja „umrla, umrla“ citirajući Brodskog, hvatajući se za jedini preostali svijet, svijet stiha, poezije i vjere da uzaludnost ipak i usprkos svemu nešto znači.
Kada bi me kao adolescenta pitali da opišem pjesnika – opisao bih mladića koji nakon nekoliko pjesnički epohalnih djela postaje trgovac oružjem i umire gangrenozan u pustinjskom šatoru nakon neuspjele avanture trgovinom oružja. Ili bih im spomenuo Majakovskog i “Stisni/ na grkljanu svijeta/ proletarijata prste!”.

Danas bih ispričao kako sjedokosa figura šeće ulicama grada čitajući knjigu. Nešto mu se zaplete oko nogu, čovjek se okrene i nastavi hodati u suprotnom smjeru ne skidajući pogled sa otvorene knjige u ruci. Taj čovjek je Marko Vešović. I on je – pjesnik. Sposoban da ti istovremeno slomi srce i puni ga do vrha tek nabrajajući kako ga je umrla žena nekoć zvala: „blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.“

I u isto si vrijeme zaprepašten, zadivljen i uplašen kada pomisliš iz kakvog ambisa ti stihovi stižu i kroz Marka prolaze.  A zatim, opisujući još jedan posjet grobu svoje mile i znajući da „bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće.“, sjeda da popuši obaveznu cigaretu, prisjeti se vlastitih stihova kako –  „ne valja da išta visoko raste nad grobom.“ – pa nastavlja: „Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“

„Ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“ I tu me satre.

Ko je odšel Dražen, je bolelo, ker je osvojil vse, a smo vedeli, da bi lahko še več. Veliko več. Lahko bi osvojil še Ameriko, ki jo je ravnokar začel osvajati. Za njim je bila prva vrhunska NBA sezona, v kateri je vsem pokazal, da lahko. Lahko bi, vedeli smo, v dresu hrvaške reprezentance osvajal zlate kolajne na evropskih in svetovnih prvenstvih, saj je hrvaškim košarkarjem, tako se je zdelo, le Dražen manjkal do popolnosti. Lahko bi, a je odšel in vsega tega, kar bi Dražen lahko, njegovi navijači nismo nikdar zares preboleli. Nikoli nismo preboleli prihodnosti, ki smo si jo z njim zamišljali, prihodnosti, ki nikoli ni prišla.

Tudi Jernej je osvojil vse, a mi, ki smo ga gledali na odrih in filmskih platnih, vemo, da bi lahko še več. Veliko več. Videli smo prihodnost, ki ne bo nikdar prišla; prihodnost, v kateri je Jernej še vrsto let eno za drugo nizal velike, neponovljive vloge na odru Drame in nas vedno znova presenečal z brezmejnostjo svojega talenta; prihodnost, v kateri se je naposled zgodil tudi film, ki je bil velik kot Jernej, film, v katerem je, tako kot Dražen v olimpijskem finalu proti Dream Teamu, tudi Jernej pokazal, da lahko osvoji svet. Nekateri so videli prihodnosti, v kateri Jernej postane novi Gerard Depardieu evropskega filma, drugi prihodnost, v kateri zaigra v filmu Quentina Tarantina ali v filmu Mikea Leighja. Neverjetne prihodnosti smo videli, ker je bil Jernej tako zelo neverjeten, najbolj neverjeten igralec, kar smo jih kdaj srečali.

Tudi sam sem videl prihodnost polno njegovega smeha. Pisal sem vlogo zanj in že med pisanjem sem se smehljal ob misli, kako bo iz mojih pozabljivih besed Jernej ustvaril nekaj nepozabnega, kako bo abstraktna črnina na belini z njegovo pomočjo nekoč hipnotizirala dvorano, kako bo iz strogih obrazov pod odrom izvabila gostilniški krohot.

Že vnaprej sem užival v njegovi igralski predstavi, še bolj pa sem užival ob misli, da ga bom lahko zopet videl na bralni vaji sedeti za tisto dolgo mizo na levem odru Drame, obkroženega s kolegi, tako sproščenega in tako posvečenega hkrati. In videl sem sebe, kako z najstniško nestrpnostjo pričakujem, da pridemo do njegovega prizora, kako kar ne morem dočakati, da začne brati. Videl sem ga, kako z vsako prebrano besedo vse bolj tone v nek namišljeni svet in kako ta namišljeni svet z vsako besedo, ki jo Jernej izgovori, postaja bolj resničen, dokler v nekem trenutku igralci, dramaturgi in režiserji posedeni za mizo postanejo le še privid in ostane resničen le glas, ki prihaja iz Jerneja. Videl sem, kako njegov glas oblači gole stene, kako ljudem okoli sebe nadeva kostume in kako naposled on sam postane le še glas, videl sem, kako mi Jernej izgine izpred oči, kako dobi drug obraz, drugo telo.

In zdaj sem lahko le hvaležen za to, da sem imel to srečo, to izjemno srečo, da sem vse to nekoč doživel, da sem z Jernejem dvakrat sodeloval pri filmu in še enkrat v gledališču in bil priča njegovi veličini, veličini, ki se ni nikdar, niti v enem samem, nepozornem trenutku, povzdignila nad nikogar, veličini, ki je bila vsa v tem, da je bil ljudem Jernej vselej blizu, da jim je gledal v oči, se jezil, jokal in se smejal skupaj z njimi. In vsakič, kadar se je zasmejal, se je iz njegovega velikega telesa oglasil majhen, hudomušen in igriv otrok. Otrok, ki bo za hec, vsak čas zlil solze po njegovem obrazu. Velik igralec je bil Jernej. Največji. In bil je skrajno nezaigran človek.

Zato njegov odhod tako zelo boli. Ker je to odhod bližnjega. To je odhod bližnjega tudi za nas, ki nismo bili Jernejevi bližnji, ki smo le neskončno radi sodelovali z njim pri filmu ali v gledališču, ki smo z veseljem odšli z njim na kakšno košarkarsko tekmo. Njegov odhod je odhod bližnjega celo za mnoge, ki so Jerneja po vseh teh letih še vedno poznali le s televizijskega ekrana, za tiste, za katere je Jernej bil in ostal Veso. Tudi oni so ga imeli resnično radi.

Ker edino, kar je bilo večje od igralca Jerneja Šugmana, je bil Jernej sam. Zato je skoraj nemogoče reči, ali sem se v tisti prihodnosti, ki ne bo prišla, veselil dela z njim zaradi njegove igralske genialnosti ali zavoljo tega, ker je bil tako prisrčen, tako topel, tako iskren, tako duhovit. In vem, da bom Jernejevo odsotnost čutil na vsakem odru, na vsakem platnu, a še veliko bolj mi bo manjkal v zaodrju, med premori na snemalnem mestu. Na vsakem snemanju ga bom videl, vem, kako med postavljanjem luči leži na kavču in bere Vojno in mir, se pripravlja na naslednjo predstavo v Drami, videl ga bom, kako odkima, ko ga vprašajo, ali kaj potrebuje, videl ga bom, kako ga pokličejo pred kamero in on vstane s kavča in že ni več Jernej, temveč nekdo, ki ni Jerneju niti najmanj podoben.

Ne, nikoli ne bo nehalo boleti. Kakor tudi za Draženom nikoli ni. Jernej bo, tudi to vem, odhajal vsakič znova, kadarkoli bom vstopil v gledališče ali v kino, odhajal bo vsakokrat, ko bom sedel k računalniku in začel pisati filmski scenarij ali besedilo za gledališko predstavo.

Ker zares veliki in bližnji nam ljudje odhajajo od nas vse do takrat, dokler tudi sami ne odidemo za njimi.

Sve što pišem uvijek je igra na granici sna i jave. Tipkam i tapkam u mraku. Tako je i sa tekstom koji slijedi. Započinjao sam ga i odustajao puno puta. Uvijek bih pronašao razlog – ili bi razlog pronašao mene – zašto da ga ne napišem. Osjećao sam kako se misli i rečenice, riječi i slova mrve pod vršcima prstiju i kako ih zatim strelice i meci hirovite sudbine otpuhuju kao vjetar dozrela mliječno-bijela polja maslačaka. Sama činjenica da ovaj tekst postoji znak je vjere. Jedine vjere koju poznajem. Vjere u literaturu.

Neposredni povod proizlazi iz spoznaje da su dva pjesnika, ljudi koje volim – iako jednog uopće ne poznajem (ali sam s njim mnogo čitajući razgovarao), dok sam drugog jednom vidio uživo i imao čast da mu stisnem ruku ali smo često izmjenjivali pisma/mejlove i kojeg smatram prijateljem (i s njim sam čitajući vodio duge razgovore) – u proteklih nekoliko godina doživjeli najnovije od mnogih strašnih udaraca koje im je namijenila nasumična okrutnost indiferentnog univerzuma, univerzuma protiv kojeg su iz prkosa, moralnog integriteta i hrabrosti nakon svakog od udaraca ustajali,  još više isturali bradu i uzvraćali riječima sposobnim i dovoljno moćnim da ga rasture u paramparčad istovremeno svjesni da će, prije ili poslije, stići posljednji i neobranjiv aperkat sudbine, slučaja ili ljudske zloće kao osveta onog nepostojećeg svemogućnika što se iza pozornice kozmosa tako uspješno skriva.

A kako sam uz djela tih ljudi bezbroj puta proživljavao neke od najljepših (čitateljskih) trenutaka – osim kad je u pitanju odnos s vlastitom kćeri i članovima obitelji ne pravim razliku između odnosa sa svijetom, stvarnošću i prijateljima od krvi i mesa i onima od papira i tinte – osjećao sam te tragične događaje kao dio vlastitog života. No nisu me strašni udarci i tužne okolnosti navele da budem ovako drzak pa da pišem o njima. Želja se kao i uvijek kada su u pitanju literatura i njeni tvorci pojavila nakon što je jedan od pjesnika objavio novu knjigu o kojoj sam ionako namjeravao da pišem, no tek kada su se na Ajfelovom mostu – mojoj najdražoj literarnoj promenadi – pojavili zapisi otkinuti od tmine u koju je drugi zašao 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta negdje na sarajevskim ulicama, shvatio sam kako ne mogu da pišem o prvom bez da pišem o drugom i u tekst utisnem vlastito divljenje, suosjećanje i zapanjenost podudarnostima kojim obiluju oba spomenuta djela. Sličnosti su bile prevelike. Slučaj ili sudbina tu nisu igrale nikakvu ulogu. Osjećaj u utrobi je presudio da tekst koji čitaš pokušava da obujmi i zagrli oba autora i njihova djela – jedno napisano i objavljeno, drugo – nedovršeno i u stanju nastajanja. Pjesnici čija sam imena do sada pokušao da ne spomenem su – Semezdin Mehmedinović i Marko Vešović. Knjige – “Me’med, crvena bandana i pahuljica” i “Život bez Gordane”.

Kada sam po prvi put naišao na Vešovićeve zapise o smrti supruge, pomislih: ako taj čovjek može i dalje da bezuvjetno sebe daje, do kraja i bez ostatka, urezujući svu svoju ljubav, tugu, bol i osjećaj krivnje u bijeli ekran i još to čini takvom lakoćom, gracioznošću i majstorstvom kakva se valjda rađa tek nakon što je vlastitu smrtnost i karneval planetarnog svagdana toliko prevazišao da vaseljenoj, sudbini ili slučaju ne preostaje ništa drugo nego da nemoćno posmatraju čekajući da onaj nepoznati, nepostojeći i svemogući šaljivdžija napokon zamahne po posljednji put – najmanje i na žalost jedino što mogu učiniti je da mu na divoti iščupanoj iz strave pokušam zahvaliti sa nekoliko nezgrapnih rečenica .

Što se tiče Semezdinovog veličanstvenog obiteljskog triptiha, knjige koja odzvanja otkucajima njegovog ogromnog, blagog, pjesničkog srca i u kojoj, zahvaljujući akutnoj sposobnosti da uči procjepe u vremenu i neprimjetne događaje koji u njih iščezavaju, kao što atomi tvore sve oko nas tako on atom svoje porodice pokušava da dešifrira, opiše i ono najvažnije-očuva. „Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi.“
Mehmedinovićeva je trilogija kratkih, fragmentarnih i međusobno neraskidivo povezanih priča književni obiteljski triptih – kao za crkveni oltar. Djelo velikog jugoslavenskog majstora: sa lijeve i desne strane zatvoreni, bezlični, hladni prostori bolnica, njegovo srce i njen mozak (2. aprila 2016., nešto manje od mjesec dana nakon što je Vešović izgubio Gordanu, negdje na sarajevskim ulicama), srčano i moždano „udareni“ bračni par (sjajna Sanjina rečenica:” “Harun je dijete ‘udarenih’ roditelja”), majka s jedne, otac sa druge strane nemoćno promatraju dok se u sredini šire otvoreni pustinjski horizonti, ogromno plavo nebo, užarena točka sunca i zvijezdama poprskana nebesa – svijet koji osvaja i u kojem stvara njihov sin. Čitav pjesnikov kozmos stane u ta tri bića – svog sina, suprugu i sebe. Oni su njegova domovina, njegove pobjede, kompromisi i porazi. Oni su sve što je potrebno. Sve-važno.

Semezdinu Mehmedinoviću također ne mogu pomoći osim da mu iz poštovanja, ljubavi i drugarstva zahvalim na svemu što je dao i nastavlja da daje, da uzvratim u skladu sa vlastitim skromnim mogućnostima i onim važnijim – iskrenošću i snagom svoga srca. Mogu samo ponoviti ono što je Vešović rekao svojoj bolesnoj Gordani: „Desetak dana prije njene smrti rekao sam: ‘Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.’“

Radi se dakle o zahvali dvojici pisaca-pjesnika – u čijem sam radu, naporu, talentu i stvorenoj divoti bezbroj puta ne samo uživao već doslovno spašavao glavu u trenucima kada bih pred vlastitim životom – i svijetom u koji je uglavljen – stajao paraliziran kao srndać uhvaćen nasred ceste u farovima nadolazeće katastrofe.

Ovo nije ozbiljna studija ni analiza navedenih pjesnika i njihovog djela – ovo je nespretan i nezgrapan pokušaj da olakšam savjest i vratim metafizički, čitateljski dug iako bi samo rijetki pripadnici naše vrste to kao dug uspjeli da pojme. Podsjetio bih na priču Danila Kiša “Dug” samo kako bih lakše objasnio ono što osjećam i zašto pišem ovo što pišem.

Mehmedinović i Vešović pripadaju među rijetka ljudska bića koja su svojim životima i djelima uljepšala, proširila i obogatila moje (naše) saznanje i osjećanje prividno proste činjenice što to uistinu znači biti živ, kako promatrati svijet oko sebe i u sebi, ljudi koji bez problema prolaze kvalifikacije i ulaze među odabranih trideset i šest talmudskih pravednika što savjest čovječanstva na svojim plećima-metaforički i doslovno – čitavog života ne znajući prte. Oni su Shelleyevi “tajni zakonodavci svijeta”, oni pripadaju rijetkima koji će vaseljenu ostaviti boljom nego što je bila. Boljom i što je možda još važnije – ljepšom. Dostojevski je spomenuo a Brodski citirao kako će ljepota spasiti svijet. Umjetnost a posebno književnost i zatim još intenzivnije i moćnije – a moć dolazi iz uzaludnosti – poezija je jedino što osjećam a da bih mogao imenovati vjerom ni ne pomišljajući da tražim znanstvenu potvrdu. Ja vjerujem da je “noć čudovište sa tisuću očiju” i da je “prašina meso vremena”, vjerujem da je “april najsuroviji mjesec/ što rađa korijenje iz mrtvog tla” a “život i smrt izgovaram sa osmehom/ pritajenim – (…) život i smrt izgovaram sa fusnotom,/zvezdicom” pa tako vjerujem da stih može učiniti više dobra nego što hiljade metaka i granata mogu da prouzroče zla. I usprkos svakodnevnim argumentima da to nije i ne može da bude tako – ja i dalje i sve jače vjerujem da jest. I svakim sam danom, sa svakom pročitanom rečenicom ili stihom – kao recimo ovim Vešovićevim “da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života” – u to sve sigurniji.

Zašto sa tolikim naporom i mukom živimo znajući da ćemo ovdje biti samo jednom uz upisani rok trajanja. Uistinu, Mehmedinović je u pravu – svi ljudi umiru mladi. Prekratko smo tu i nedovršenost – misao zaustavljena na putu iz mozga prema prstima, ideja rasplinuta u zaborav. Hladan dodir smrti i puf! – sve što ostaje je prah. Hladna voda na dnu tek iskopanog groba. Nedovršenost i zaludnost stvaralački su atributi. Jedina izvjesnost u nepredvidljivom vihoru svagdana. No nedovršenost u sebi krije nezanemarivu prednost. Osvijestiti vlastitu privremenost i stvarati tako da sam proces postane svrha. Zarez pripada čovjeku. Točka – univerzumu ili bogu. Sve što u životu radimo je uzaludno. Kratimo vrijeme čekajući smrt. Pisanje poezije vjerojatno je najuzaludnija od svih ljudskih djelatnosti. I baš zbog toga tako prokleto potrebna. Poezija ima smisla baš zato što je gotovo nitko ne čita. A sa svih strana zloguki proroci govore kako je poezija mrtva. No, varaju se. Poeziju pišu diljem planeta – ne zbog novca, niti zbog slave. Pišu jer ne mogu da ne pišu. Pišu jer moraju. Stihije ih tjeraju.

Literatura je najjača kada je uzaludna. I kad od nje nema koristi. Ono bitno: treba pisati kao da te smrt čeka da završiš. Pisati znajući da je uzalud jer “zaludnost je dom čovjekov na zemlji”. Tako pišu Mehmedinović i Vešović i zato ih volim. Zato ih čitam.
Pisanje kao konverzacija sa smrću, kao borba, kao krik što odzvanja ambisom.

“Čemu sve to što jest i što nije (a što bi moglo biti), čemu sve to ako zajedno sa tijelom, sa očima, sa testisima, umire i duh, taj oblak, ta jezgra u srcu umirućeg tijela. Čemu ako ne tome da se nadživi trošni prah tijela, da se u savršenoj kvintesenciji sakupi prošlost, sadašnjost i budućnost, saznanje i slutnje, fini prah i oblak, pepeo svih čula, talog srca i mozga, da se sve to skupi u mali vječni oblak, u paru oblaka, i da nastavi da živi, kao saznanje i kao suština.”

I doista – čemu trud? Živimo u vrijeme kada svatko može objaviti tekst (ovdje ubrajam i sebe), komentirati i razbacivati se vlastitom nepismenošću i riječima – “Čuvaj se suvišnih riječi. Tamani ih kao gamad.” – čiji gubitak vrijednosti podsjeća na inflaciju u Vajmarskoj republici kada je cijena kruha bila apsurdnih milijun maraka. U vrijeme kada se sve više ljudi – najčešće anonimno – usuđuje da svoje zbrkane, mržnjom nabijene i neznanjem oboružane “misli” krijumčari u javni prostor, u vrijeme kada je ozbiljnih čitatelja sve manje, a knjiga u usporedbi s malom blještavom kutijom zvanom mudrofon postaje relikt iščezlog svijeta, ipak i usprkos dominantnim obrascima – socijalnim i kulturnim – postoje pisci za koje objava knjige predstavlja pitanje morala. Takvi su pisci Semezdin i Marko Darinkin. I zato im hvala.

Prije četrdesetak godina Jorge Luis Borges izjavio je kako na svijetu postoji više dobrih pisaca nego čitatelja. Otada broj dobrih pisaca raste a broj dobrih (ikakvih) čitatelja pada.

Čileanski pisac Roberto Bolaño ovako je opisao i na suštinu sveo čin pisanja: “Biti hrabar, znajući da je poraz neizbježan i usprkos tome izaći i boriti se – to je književnost.” Dodao bih – i život. A između života i književnosti odavno stavljam znak jednakosti.

Svako je umjetničko djelo pokušaj da se ukroti kaos univerzuma – onog u nama i onog oko nas. Pokušaj da se osmisli besmisao postojanja, da se kaže neizrecivo, da se suprotstavi sveopćem propadanju i da se dragocjeni trenuci otrgnu zaboravu, zabilježe i opišu prije iščeznuća, nezaustavljive erozije pamćenja i neminovnog pada u bezdan zaborava.

Spomenuo sam i ponavljam – ja vjerujem u riječi i živim čitajući. Jedina domovina koju priznajem – slično su odgovorili i Bolaño i Vešović i Mehmedinović – moja je kćer, obitelj i prijatelji, ljubav koju sam uspio da pružim, talog pročitanih knjiga i umjetničkih djela koja su me dirnula te nekoliko nasumičnih sjećanja koja se ogledaju u onome što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života u sebi izgradio a organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio i kojom danas mogu lutati istražujući razgranate staze vlastitog porijekla i proučavajući kako je nastala, račvala se i rasla, miješala, nadopunjavala i preživljavala ratove, promjene država, selidbe, smrti i porode. Biblioteka sastavljena od knjiga koje i danas osjećam kako u mojoj utrobi, srcu i svijesti pulsiraju, dišu i žive.

Proveo sam dobar dio života, proživio bezbrojne veze sa likovima satkanim od slova i ljudima koji su ih stvorili. Moja je svijest isprepletena mreža riječi koja povezuje ruku s rukom, kost sa koštanom srži, misao sa slikom. Ja sam sačinjen od slova, karakter oblikovan rečenicama, plod mašte i porod literarnog stvaralaštva. Kada razmotrim kratak raspon vlastitog života uraslog u vječnost što ga uokviruje, mali prostor koji zauzimam i koji će jednom nestati u beskrajnim prostranstvima o kojima ne znam ništa i koja ne znaju ništa o meni, ostajem prestravljen i zadivljen činjenicom što sam ovdje i sada a ne tamo i tada ili bilo gdje i bilo kada. Osjećam da postoje bezbrojne knjige koje čekaju baš na mene. Ili preciznije – vrlo rano shvatio sam da knjige biraju čitatelja a ne obrnuto. Svaka koju odlučim pročitati preporučila je jedna od knjiga koju sam prethodno pročitao. Literatura otvara vrata čarobnog “vrta razgranatih staza” i poziva čitatelja na duge šetnje tijekom kojih susreće nepoznate ljude od kojih neke poželi bolje upoznati a kraj nekih prolazi bez pozdrava. Zato je samo ime Jergovićevog onlajn književnog časopisa genijalno. Most spaja. Mjesto je susreta. A jedno je od životnih čuda – susret pravog čitatelja i pravog pisca. Trenutak prepoznavanja. Ajfelovom mostu dugujem veličanstvene autore koje bih možda mimoišao ili nikada ne bih susreo. Među njima je i Marko Vešović. Samo zbog toga moj je dug prema Ani i Miljenku – neprocjenjiv.

Objavljeno 22.06.1998.

Gledao sam dvije ruže, dvije ruže kako venu, vidio sam našu ljubav, vidio sam drugu ženu, pjevao je jedne jeseni, usred smoga i teške sarajevske magle, Mahir Paloš iz japanskog Sanio tranzistora koji je stajao na kuhinjskom prozoru u ulici Miladina Radojevića broj 23. Tranzistor nije imao svoju bateriju, malu četvrtastu od četiri i po volte, nego dvije velike, pljosnate, pričvršćene uz tranzistor gumicom za kosu i povezane s njegovom elektronikom tankim golim žicama. U to neobično vrijeme domaćice su vjerovale u štednju energije, iako su baterije bile jeftinije nego danas i iako štednja baš i nije bila naročita. Da nije bilo tih baterija, te gumice i tih žica, da nije bilo štednje, možda i ne bi bila upamćena i u povijest ubilježena pjesma Mahira Paloša Dvije ruže. A s njom bi bila zaboravljena i jedna od tri slastičarne u Ulici kralja Tomislava, ona koja se nalazila tačno prekoputa Druge gimnazije.

Tu je radio čovjek kojem niko nije znao ime, a svi su ga zvali Komšo jer je on svakom gostu govorio “dobar dan, Komšo”, “prijatno, Komšo” i “doviđenja, Komšo”. Bio je to jedan od onih ljudi kojima ne možes odrediti godine. Svakako stariji od četrdeset pet, a mlađi od sedamdeset pet. Izgledao je kao nečiji dobrodušni amidža koji je prekjučer došao u goste iz Sanskoga Mosta ili Ključa, pa se nije navikao na veliki grad, niti na to da prema svima ne smiješ biti jednako nasmiješen i dobar, niti baš svima s jednakom ljubavlju smiješ nuditi najgore kolače u Sarajevu. Komšo, naravno, nije bio ni iz Sanskog Mosta, ni iz Ključa. Bio je Albanac, negdje s Kosova, ali za razliku od drugih gazda Albanaca, on oko sebe nikada nikoga nije imao, niti ga je ikada iko odmjenjivao u poslu, niti je u slastičarni ikada iko prodavao kolače osim Komše. I ljeti, i zimi, ujutro i navečer, u svako vrijeme od osam ujutro do deset navecčer. Slastičarna se zvala Dvije ruže.

Tu baš nista nije bilo ukusno. Nijedan kolač, nijedna baklava, nijedan figaro. Sve je imalo podjednako loš, kartonast okus. Čak je i Komšina limunada bila kao mlaka vodica u kojoj su danima potopljene ležale kutije za cipele. Poseban slučaj bile su male, bijele okrugle torte sa smeđom glazurom od čokolade. Na te torte Komšo je bio ponosan. “Hoće li djetetu rođendan?”, pitao je, a dijete je iskalo tortu. Bez obzira na rođendan i bez obzira na opiranja ruke u kojoj je bila djetetova ruka. Dijete nije znalo kakvi su Komšini kolači. Zapravo, nije se htjelo sjećati kartonastog okusa jer je sjećanje na tako dobrom mjestu, pred dobrim čovjekom i tortom koja je izgledala kao torta u crno-bijelim televizijskim serijama Televizije Beograd, bilo sasvim nepristojno i jer se od sjećanja u takvim trenucima nije moglo živjeti. Slastičarna Dvije ruže pripadala je sadašnjosti, dragoj kao plišani zec, pa smo zato i išli tamo i zato nam se danas ta sadašnjost čini upravo onakvom kakve su izgledale te male torte. Kao život koji je onakav kakvim treba biti u svim prospektima za život. Komšo je bio njegov dobri duh. Anđeo nad parkom kod Druge gimnazije.

Pedesetak metara niže bila je druga slastičarna. U sjećanju nema njezinog imena. U toj slastičarni okupljali su se lokalni pijanci jer se točio alkohol koji je zbog nižih poreza bio jeftiniji nego u pravim birtijama. Ta slastičarna vonjala je na Badelov konjak, ukiseljene čarape i život koji se spremao na bezuvjetnu kapitulaciju. A bilo je to u Jugoslaviji, zemlji u kojoj niko nije imao pravo potpisati kapitulaciju, nego su se svi, tih ranih sedamdesetih, bili dužni boriti do posljednje kapi. U ovom slučaju, posljednje kapi konjaka koji bi natočila ljutita Anđa koja je, kao kakva socijalistička sado-mazo domina, hodala u bijelim hulahopkama i razgaženim plavim borosanama.

Prekoputa je bila jedina slastičarna u kojoj su se prodavali normalni kolači. Ali kako nisu bili ni jako dobri, ni jako loši, njih i ove slastičarne najmanje je upamćeno u povijesti. Spominju se tek radi preciznosti, iako je njihov utjecaj na tadašnja i buduća zbivanja sasvim neznatan.

Komšo je iščeznuo kada i sve drugo. To znači u vrijeme u kojem je za nekoliko aprilskih dana završen mir. Pjesma Mahira Paloša išla je dalje: Suzama sam htio ruže da u novi život vratim, al’ kad nisam našu ljubav, sada moram sam da patim.

Vjerojatno je Omar Hajam dugo bio najpoznatiji izvan europski pjesnik u europskim zemljama. Njegovo slavljenje vina su u sekularnim sredinama tako shvaćali: kao slavljenje vina. Onda se tome pridružila ozbiljnija, metaforičnom čitanju bliža interpretacija Rubaija, čiji zastupnici dokazuje da je u pitanju slavljenje postojanja, radost života, jedno u biti epikurejsko stajalište. Dva prethodna su opovrgnuli novi, religiji skloni tumači: Hajam, kažu, koristi sliku opijanja kao simboličko kazivanje o višoj stvarnosti i putu ka Bogu samom. Meni se osobno sviđala svaka od ove tri interpretacije, a ova posljednja mi dođe kao odlično opravdanje za neke moje djelatnosti.

VERENICI

Budilnik zazvoni. Podne. Soba neuredna, sa izgužvenom posteljinom na čijem dnu drema mačka (crno-bela, zbog maske na licu zove se Zoro, mada je ženska). Po zidovima fotografije filmskih scena – obavezna Merilin sa podignutom suknjom, “Do poslednjeg daha“ Godara, Deep Blue, “Lepotica dana“. Gospodin A. se na brzinu oblači, uz put slušajući telefonsku sekretaricu:… pip-piip… prijatelj (priča o provodu na sinoćnjoj žurci), … pip-piip… majka (zadnji put si večerao s nama prošlog petka!)… pip-piip… ljubavnica (juče je imala previše posla, te nije mogla da dođe u “Krug” na espresso u 17)… pip-piip…

Žuri koliko brže može, ali… – Kasniš, kasniš – dočekuje ga uzbuđeno gospodin I. – pa autobus nam je otišao, a sledeći je tek u 4… – Pa onda, da sačekamo…

i čekaju, čekaju… gospodin I. kuva kafu, a gospodin A. u svoju šolju dodaje natren, jer se u poslednje vreme bori sa viškom šećera u krvi… obojica srkutaju kafu gledajući podnevni dnevnik na Telma TV: prva vest je o jučerašnjem velikom protesnom mitingu… mesto događaja – Trg… u srcu Skoplja…

na snimku, mnoštvo ljudi, viču, među njima i novinarka…

prelaz iz kolor stvarnosti u crno-beli film događa se u trenutku kada novinarka, privodeći kraju svoj glasni prilog biva nadglasana još glasnijim uzvikom: – Ua vladaa!

Gospodin I. i gospodin A. su se našli ispred neke presušene česme… spomenika sa srpom i čekićem urezanim u kamenu… nisu se našli, već su bili seli jedan drugom okrenutim leđima… kao da su bili namešteni za početnu scenu neke predstave (lutkarske?)… ali ih to uopšte ne uznemirava, naprotiv… takva ukočena poza činila im se čak obredno-svečana… okretali su se sporo… kao u snu… dok se nisu suočili… sa nesentimentalnim objektivom… dok je aparat škljocao, osetili su, nezavisno jedan od drugog… nejasno… nešto se menja… i neće više biti onako kako je bilo… i kada stolice ostanu prazne… onda će da pristignu neki drugi sedači…

Povratak u kolor: na televizoru u stanu gospodina I. daje se vremenska prognoza. Za Skoplje, promenljivo oblačno, sa mogućim popodnevnim pljuskovima i grmljavinom i temperaturom od 4 do 11 stepeni. Najzad, gospodin I. i gospodin A. mogu da otputuju, autobusom, u makedonski gradić u kom nisu bili već jedanaeset godina.

crteži na mestu tri tačke:

časovnici, trudne žene, požuteo list u mokroj travi, poljubac, calendar, nedopušena cigareta, ključ u bravi, salvete, kišobran, mačke, seksualni akt u jašućoj pozi, dlan sa Venerinim brežuljkom koji ima horizontalni ožiljak, pokvarena neonka koja se krckanjem pali i gasi, kuče lutalica koje leži na persijskom tepihu sa glavom na prednjim šapama i vrti repom, medicinska sestra

sa retro kapom i jakim nožnim listovima, devojka buljavih plavih očiju u žutoj muškoj frotirskoj pižami, scena iz autobusa u kome se, zajedno sa gospodinom I. i gospodinom A. voze i jedan ćutljiv otac sa svojom pričljivom devojčicom, koja mu se obraća sa “tatko Ratko”, jedan oznojen biznismen koji neprestano viče u svoj mobilni, naglašavajući da će biti tamo i tamo najkasnije za jedan sat, plus-minus pet minuta, mlada Romkinja koja čas se svađa, čas se smeje: – Ava kari, iteva keraptuke nešto, makelitu manca… , a njen crnomanjasti momak sa zulufima se smeje i grli je.

Gospodin A. gospodinu I., dok autobus prolazi kroz klisuru sa bujnom vegetacijom: – Potpuno te razumem, ljubav nije baš uvek fer prema onima koji vole. Pa, šta i ako je tako?

S makedonskog preveo autor

Matori senilni skriboman ima mali problem, pita se? Uopšte ne zna kako da se izbori sa vremenom, kako da se orijentiše u tekstu, tj. na životnom putu. Ali ko se još izborio sa vremenom!? Malo ono mari za naše časovnike. Postajanje, pretvaranje, nestajanje! A trajanje, šta je? U procepu sam. Protiče sporo, oteže se, pa onda stravično ubrza ili pravi skokove, preskače čitava desetleća. Kao da vreme može da preskače samo sebe? Šta je bilo pre, šta posle? Ipak, uporedno proticanje ili događanje je najprihvatljivije, ta koncepcija je najbliža pameti, iako, naravno, to nije istina vremena, pošto je vreme nepojmljivo. Sve se stalno pomera, čas u levo, čas u desno, čas gore, čas dole, izmešta se, tj. kreće se istovremeno u svim pravcima. Ali vreme nije prostor. Ili ipak jeste? Dakle, umesto kruga uvek imamo spiralu, a spirala je neka vrsta haosa. To su te strune ili špageti o kojima se toliko priča ovih dana. Iako mat sen skriboman zdravorazumski zadrto misli da je vreme nepovratno, srebrenički masakr, koji je neka vrsta crne rupe, zapravo će se tek dogoditi 1961. godine, devetka će se preokrenuti u šesticu, dakle, 34 godine ranije ili kasnije, ali niko o tome neće ništa znati, skrivaće se se to samo od sebe. Igra brojeva? Jedina stvarnost? Ipak, reći da je srebrenički masakr crna rupa,  politički je nekorektno, pošto se tačno zna šta se tamo dogodilo, račun postoji i uvek će postojati, čak i kada sve nestane, ako nestane. Igraš se sa onim sa čim se nije igrati. Šezdeset prva godina i devedeset peta se preklapaju, uporedo traju, jedna pored druge, nema razlike, ili su razlike sasvim male, gotovo neprimetne. U dve hiljade petnaestoj smo godini ali stalno kao da nešto čujemo sa one druge strane okasnelog vremena, neku buku koja nas uznemirava, škrgut zuba, nešto vrlo neprijatno. Zapravo, vreme je zgužvano. Besmisleno je negirati da imam istovremeno i petnaest i sedamdeset godina. Postoji taj ponor sećanja. Kako se ne sećam svog rođenja, tako se ne sećam ni svoje smrti, tj.  sećam ih se kao nečeg što se nikad nije ni dogodilo. Kažu ti: Rodio si se tamo, tad i tad, da im verujem na reč? Jedan te isti trenutak, samo što preti opasnost da se sve zgužva i da se pretvori u košmar. Isto mesto zauzimaju najmanje dve različite stvari, tj. dva slična događaja. To je ta večita dijahronija u životu, odvijanje sadržaja jednog preko drugog. Krečenje, prekrivanje zločina?! S pisanjem je isto. Orijentacija na životnom putu, orijentacija u štofu? Veselje! U štofu sam, u tekstu sam, a možda i u texet-u, živ sam i lutam! U kom pravcu idem, sam bog zna! Da li sam ovde, tj. tamo, već bio? Da li sam zaista bio u istočnoj Bosni? Eto! Kada sam pobegao u Bosnu, 1991. imao sam petnaest godinas, kada se posle četiri godine dogodio srebrenički masakr, imao sam skoro dvadeset, ali tada sam, 1995. imao zapravo pedeset godina, što znači da sam u vreme kada sam pobegao u Bosnu, zaprav, imao 46 godinas. A broj 46 označava godinu moga rođenja u dvadesetom veku. Kao da vidim četrdeset šestogodišnjeg dečaka, tek rođenog, kako beži šumskim puteljkom i vrišti. Petnaest godina sam imao 1961. Sada kada ovo pišem imam sedamdeset, 2015. je godina. Dečak-starec! U mladosti sam bio vižljast ali malo poguren sa sedim pramenom kose koji je povremeno nestajao pa se posle opet pojavljivao. Da li je taj sedi pramen govorio o stanju mojih moždanih vijuga? Pretnja brojeva se pretvorila u rat brojeva. Rat je ostao samo pretnja, nešto moguće.

Opet je Leto, opojno leto. Opasno opojno? Vatra se diže iz vode. Duše, mnogo duša hlapi u rajskom krajoliku istočne Bosne. Ali stabla miruju u akvarijumu vremena. Iako imam sedamdeset godina, osećam se kao da mi je sto. Ali kako to možeš znati? Sit sam ljudi, ali i sebe, iako više nisam ljudsko biće, željan sam još samo sunca, vode i svetlosti. Večnost! Sitnica? Ipak, postoji nešto što bitno kvari ugođaj iako je sve na okupu: petnaest, dvadeset, trideset, sedamdeset, sto. Nikada nećeš imati toliko godina. Samo neko ko će živeti sto godina, pouzdano može da zna i u pedesetoj, kako je to imati sto godina. Kada imaš petnaest, kao što ih još uvek i imaš, radostan si i bezbrižan, jer u tvojoj podsvesti postoji znanje da je još mnogo, mnogo godina pred tobom. Ali kad imaš sedamdeset, u tvojoj podsvesti je samo strepnja, ali i radost koja samo na tren proviri, još uvek si mlad. Nažalost, svi moji neprijatelji su živi. Da li baš svi? U stvari, nema neprijatelja, postoji  samo ne-prijatelj, jedan, ili bolje reći, pre-prijatelj. Kako je to moguće? Zmija sa imenom i prezimenom! Ma ko to bio? Meta-teta! A? Baba Pitonka, proročica! Ipak, treba paziti da za neprijatelja ne steknemo onog čiku odgore čije ime ne znamo i sa kojim se ne može nikako izaći na kraj. Ali šta to znači, kada je neprijatelj, u stvari, pre-prijatelj? Prijatelji su pak davno poumirali, kao da ih nije ni bilo. Izgleda da samo prijatelji umiru. Duše prijatelja lebde u zraku, na zlatnim proplancima istočne Bosne, nad vodama drinskim osveštanim. Sam sam, nigde nikog. Čudo je da sam i ovoliko izdržao. Ponekom mlađem poznaniku uvek govorim, prosipam mudrost dok uveče sedimo u bašti nekog restorana: Pazite da ne steknete ne-prijatelja suviše rano, meni se upravo to desilo. Kada sam imao dvadesetak godina, uleteo sam vrlo nepromišljeno u neke konflikte koji i dan-danas traju: prijatelj se pretvorio u ne-prijatelja, postao je pre-prijatelj. To je neminovnost, jednostavno, zlo je jače, kada vam kažem, a to nam govori i Lao Cu. Šta je zlo? Pa, sve što nije u ličnom interesu, tj. tuđi interes, tuđi interes je zlo. Dakle, i lični interes je zlo, jer lični interes je, u stvari, tuđi interes. Ja sam sam svoj neprijatelj. Večita potreba da se javno ponižavam, da se predstavim kao intelektualna šeprtlja ili čak kao moralna nakaza. Koje uzbuđenje!? Kakva je moja uloga u tzv. sveopštoj istoriji beščašća? Sasvim beznačajna ali utoliko je moja sramota veća. Odgovornost za nečinjenje, za nesuprotstavljanje zlu je mnogo veća, nego za činjenje. Zašto? Zato što je nečinjenje stvar odluke, a činjenje je moranje, teranje. Zapravo, pravi krivci, tj. zločinci su oni koji se nisu suprotstavili zlu. Stara neprijatna istina. Znam da se ovo nekima neće svideti, ali ugodno je biti zločinac-nečinilac, biti moralni ološ, ima u tome najprljavijeg suštinskog užitka, dionizijskog taloga, što bi se reklo. Grižnja savjesti će nas ubiti, jednostavno, poludećemo od toga. A i ludilo je najveća nagrada, najdublje iskustvo za koje ne smemo biti prikraćeni. Ipak, radost življenja, koja je opšti interes, sveukupnost naših života, plaža na kojoj smo okruženi samo prijateljima, prijateljskim dušama koje hlape, koje nestaju, dragim bićima, i gde neprijatelj, nema pristupa, jer, jednostavno, ne-prijatelj ne-postoji. Eto! Ali pijana bakica-ljudožderica je još uvek živa, preciznije rečeno, živ je, pošto je bakica-ljudožderica, u stvari, muško. Ne može više da stoji na nogama (tuđim), ali ima telefon. Doduše, može se stajati i na rukama (sopstvenim) ali ona to nikada nije mogla. Šteta! Ali ona, tj. on nije bitan, bitan je samo ujka Eter, mlakonja koji održava sveprisutnost praznine, nedodirljivost između bića. Zajedljiv si, opet? Ali Sveopšte teranje, bacanje semena, grabež, rat i na kraju pesma i plač. Užas! Prema tomu, svi oni koji nam zadaju bol, naši su pre-prijatelji, to je taj opšti interes, sveukupnost naših života, Radost Večnosti, o čemu sam već nešto natuknuo. Naš zajednički, ali nedostižni cilj jeste skriveni Bog, Deus absconditus. Ipak, postoji nada da je taj skriveni Bog, kao Vrhunsko Biće, čista Muzika u kojoj sudeluju sva pojedinačna bića, ili će sudelovati jednom kada postanu muzikalna. Neće bit većeg u-žitka od pjevanja. Neš mi vjerovat, prijatelju, muzika će postati osnovni oblik komunikacije, svjet će postati basnoslovna opera kako reče Artur Rêmbo, radost će postati sudbina čovječanstva. Radujte se milijuni, milijarde!

Ali ta diskretna romansa sa Abgelindom, kao i sve dobre i okrepljujuće stvari, vrlo brzo je dobila svoju senku, nešto je počelo da kvari ugođaj. Naime, ja sam u domu imao prijatelja koji je bio od mene stariji jednu godinu ili možda dve. Kada sam došao u dom, on mi se nametnuo kao neka vrsta zaštitnika, branio me je u nekim prilikama od drugih pitomaca koji su često znali da budu okrutni. Onako izrastao, mršav i nespretan, bio sam kao stvoren za žrtvu. Vaspitači nisu ništa imali s tim, gledali su svoja posla i od njih nisi mogao da očekuješ nikakvu zaštitu. Taj moj prijatelj bio je ratno siroče. Majka mu je umrla na porođaju, u zatvoru, a otac je poginuo u ratu, zapravo, na samom kraju rata, ali na pogrešnoj strani, kao četnik. Njegov otac kao pripadnik tzv. Ravnogorskog pokreta, moj pak kao pripadnik Ravničarskog. Zašto su to bile pogrešne strane? Valjda zato što su bile ružnije. Lobanja sa ukrštenim kostima ili trorogi šešir s peruškom, naspram petokrake. Crvena zvezda je bila neuporedivo estetičnija, apstraktnija. U stvari, bila je funkcionalnija, brža, modernija, dakle, morala je da pobedi. Prijatelj je stalno kukao za ocem, inače, bio je opsednut patrijarhalnim stereotipima: ratom, nacijom, religijom. Naslušao sam se njegovih priča na te teme da mi je bilo već muka. Ali trpeo sam ga s obzirom da mi je stvarno pomogao u jednom trenutku. Njegova omiljena pesma beše “Ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić…”. Nikada on nije posumnjao u svoje poreklo ili u svoju ličnost, u to da je on možda neko drugi a ne Ljubovir Kurcinak. Kada se Abgelinda pojavila, on je, naravno, vrlo brzo primetio i njenu naklonost prema meni, sve je taj pratio, ništa nije moglo da mu promakne. Ona je inače bila tek koju godinu starija od nas, i to je izgleda počelo da ga muči, raspirilo je njegovu ljubomoru, tako da sam ubrzo počeo da osećam drugu stranu njegovog prijateljstva, naravno, mnogo neprijatniju. Počeo je sve češće da mi prebacuje da sam ohol, da sam se uobrazio, a u stvari ja sam počeo da se sklanjam, da ga izbegavam iz straha, što je u domskim prilikama bilo veoma teško izvodljivo, gotovo nemoguće. Onda sam pokušao da mu objasnim neke stvari, ali ubrzo sam uvideo da je sve to uzaludno, da je on potpuno zaslepljen. U stvari, ovo je sve više ličilo na nešto što se u nekim drugim vremenima obično rešavalo dvobojem. Ipak, da li je u meni bilo dovoljno častoljublja i hrabrosti da bih bio spreman da poginem? Jer drugi ishod obračuna teško da je bio moguć s obzirom na moju urođenu trapavost. On je pak bio grabežljivi pauk, kratkog trupa sa dugačkim nogama i rukama, koje je klatio kao neki lutak, velter kategorija, rođeni udarač. Stalno se tukao, bio je u odličnoj fizičkoj kondiciji. Pokušavao je čak svoja grubijanstva teoretski da opravda pozivajući se na Bušido kodeks, izigravao je usamljenog samuraja, na sve strane je mahao tom knjižicom, koju je ukrao u nekoj antikvarnici. A i inače je krao gde je već šta stigao. Ukrao je čak jedan foto-aparat sa blicem. Ali sve te stvari je morao da krije od vaspitača. Za njega sam bio obična mešina koju je mogao za tren oka da ispraši, da ubije i ono malo boga, tj. života u meni. Međutim, stvar se odvijala u vrlo lošem pravcu. Taj moj nazovi prijatelj počeo je uskoro da se udvara Abgelindi, i to sve otvorenije, a pošto mu ona nije uzvraćala, bivao je iz dana u dan sve drskiji u svojim nasrtajima. Veoma lukavo je pazio da ne prekorači granicu, s obzirom da je ona ipak bila vaspitačica i da ga je mogla optužiti kod domskih vlasti za nedolično ponašanje. Na jedan  uvijen način stalno joj je davao do znanja da želi fizički kontakt s njom, sklanjao joj je kosu sa čela ili bi je hvatao za ruke prilikom razgovora. Ona se izvlačila, ali bila je nemoćna, i s obzirom da nije mogla da ga optuži za nešto konkretno, morala je da trpi njegov bezobrazluk koji je bio neka vrsta perfidnog izvatavanja. Ja sam bespomoćno sve to posmatrao. Opet je počela da me spopada pomisao na bekstvo, drugo rešenje nisam video. Povremeno sam upadao kao u neko bezvremje u kom nisam osećao da sam ja ja, činilo mi se kao sa sam mogao biti bilo ko, što je veoma neprijatno i što mi se povremeno dešavalo i ranije dok sam još živeo sa roditeljima. Pošto je sigurno znala u čemu je problem, Abgelinda je počela prema meni drugačije da se ponaša, zahladnela je i skoro da mi više nije poklanjala nikakvu pažnju, verovatno je na takav način želela da mi pomogne, ali možda je bila i razočarana mojim kukavičlukom. Meni, naravno, nikada nije palo na pamet da bi naš odnos mogao da preraste u nešto konkretnije, nisam to nijednog trenutka poželeo, čak sam naslućivao da bi to srozalo čitavu stvar. Želeo sam samo da očuvamo taj platonski odnos koji je, međutim, sada bio teško narušen ponašanjem mog nazovi prijatelja i koji će uskoro biti definitivno upropašćen postupcima jednog ludaka.

Kada se dogodio taj užas u Srebrenici, u stvari, kada je senilni skriboman video neke snimke na televiziji, bio je u šoku nekoliko dana, plakao je. Doduše, to nije bilo ništa posebno za njega, mislim, to plakanje, pošto je on u životu plakao veoma često, ponekad i zbog nekih sitnica. Ipak, moram reći i da sam se svemu podsmevao. Takav sam bio, površan, vodnjikav, suviše jin, ali to ima opravdanje u činjenici da sam rano ostao bez roditeljske zaštite, nisam imao nikoga da me ohrabri. Dobar deo mladosti sam proplakao u domu. Bio sam najobičnija plačiprička, da izvinete na izrazu, tako su me i zvali. Osećao sam se žalosno zbog raznih stvari i onda je plač bio najbolji ventil, a posle plača, smeh, to je ustvari čista fiziologija, ništa više od toga. Plakao sam zbog nečega, pa bih to zaboravio i onda bih plakao zbog nečeg drugog, pa bih se smejao. Samo se obrišeš, pa teraj dalje. Verovatno je za sve  bio kriv šećer i previše tečnosti. Na pameti su mi uvek bili neki slatkiši za koje nisam imao para. (I dan-danas matori senilni skriboman je siromašan, živi od bedne invalidske penzijice.) Uglavnom, išao sam iz jedne krajnosti u drugu. Toliko bih se rasplinuo da bi u jednom trenutku došlo do spontane kontrakcije, do stravičnog grča, a onda bih pukao i opet se rasuo na sve strane. Starenje nije donelo nikakve promene. Tako je bilo i sada, i u slučaju Srebrenice, posle nekoliko dana zaboravio sam na to i plač su naglo zamenile erupcije smeha. Na ulici bih iznedada počeo tako glasno da se smejem da bi prolaznici ili komšije pomislili da sam poludeo. Ipak, izgleda da je to bilo od radosti. Ali piškarajući, tj. životareći, tj. tumarajući, moja mašta me (posle toliko godina?) dovela na prag tame, na crnu pamparupu. (Opet mat sen skriboman poteže ovu kosmološku metaforu, ona mu izgleda nekako najprikladnija iako ne izražava na najbolji način suštinu srebreničkog slučaja. Crna rupa je singularitet, dakle, nešto nepojmljivo. Kada je pak srebrenički masakr u pitanju, sve je jasno, žrtve su samo žrtve i dželati su samo dželati. Ako je suditi po medijima, zna se tačno ko je počinio zločin a ko je stradao. Zapravo, svaka strana ima svoju istinu.) Danas uopšte ne znam koliko je vremena prošlo između stvarnog događaja i emitovanja tih snimaka na televiziji, ili koliko je vremena prošlo između mog plača povodom tog TV-iskustva i ponovnog susreta sa bolom, sa tim mrakom u meni.  Tek piškaranje me odvelo tamo, kao nevino i naivno tumaranje. Kao što sam kao petnae(sto)godišnjak slučajno zabasao u te predivne krajeve, na čijim je zlatnim proplancima već odjekivala strava, samo ja to onda nisam mogao da čujem, da naslutim, tako sam i danas kao sedamdesetogodišnjak piskarajući zabasao, zalutao sam nekuda gde izgleda nisam imao šta da tražim. Moj bol je smešan naspram užasa žrtava, ili je on čak neka vrsta kvarnog užitka, neka vrsta nekrofilije ili čak maroderstva, pošto nema pisanja bez zadovoljstva, bez uživanja u pljački. Moglo bi se reći da sam ja saučesnik, dželat, otac onog šiljoglavca koji je pokosio rafalom  dečake u onoj jaruzi. Užas! Ma, ne, sve je to samo igra, privid. Jaoj! Rugam se svetinji patnje, svetinji bola. Opet čujem, progoni me glas onog dečaka sa odjavne špice ili čak sa Ajfelovog tornjića u Riterovoj baštici: Upomoć, upomoć! Majčice mila, spasi me!

Najzad, matori senilni skriboman je odlučio da se malo više obavesti o srebreničkoj tragediji, da ipak zaviri u srce tame, makar da pokuša, iako ne zna da li će to biti dobro za njegovo ionako krhko zdravlje. Rado ide Srbin u vojnike, dva ga vuku, a četiri tuku. Lekarska komisija kaže: sposoban za vojnu službu. Dakle, jednog lepog avgustovskog jutra, zaputio sam se u Matičinu biblioteku da potražim pomoć od izvesnog Radivoja Raše Doderovića koga sam znao od ranije i koji mi je pomagao u nekim drugim prilikama kada su mi on i njegova koleginica Jelena Kovaček skidali potrebne podatke sa interneta. Pisao sam tada roman o Urvideku, tj. drugom Novom Sadu, i bili su mi potrebni članci iz štampe o aferama koje su potresale grad sedamdesetih godina prošlog veka. Sada je situacija bila mnogo delikatnija. Ipak, imao sam poverenja u čoveka. Svakako nisam želeo da se pročuje da pišem roman o srebreničkom masakru, pogotovo što mi to uopšte nije bila namera. Za tako nešto nisam apsolutno imao snage. Rekao sam Radivoju da su mi potrebni tekstovi ili čitave knjige koje se bave srebreničkom tragedijom, i da povodom toga događaja pišem nešto o odgovornosti i pravu pisca da se bavi nečim što nije lično iskusio, ili je to iskusio samo preko medija, dakle, ima na svojoj duši samo senku tragedije. Duša umetnika pati, a telo ne. Koliko je to licemerno? Da li je takav umetnik samo lepa duša, tj. gola prička ili gola kita, da izvinete na izrazu? Radivoj mi je odmah skrenuo pažnju da je Kiš-Nađ Daniel u nekim raspravama postavljao sličan problem povodom svoje knjige “Hobotnica za Borisa Daniloviča”. Na žalost, nisam čitao tu knjigu.

Za brisanje: (Svaka čast njegovoj književnosti, ali u životu je bio priličan pozer, mat sen skriboman ga se seća: afro-frizura, u džinsu od glave do pete. Izigravao je frajera a ustvari je štrebao, uvek okružen čoporom ždrebica, kao i celo to njegovo društvo, svi su oni bili tatini sinovi, na platnom spisku. Eto, šta ja mislim o njima, baš lepo! Kako sam zavidljiv? Nedavno sam slušao na radiju jednog pisca iz tog društva, koji se, pošto je počeo rat, preselio u zemlju Mađariju, pljuvao je po savremenoj domaćoj književnosti, navodno, posle njih nije bilo uopšte dobrih pisaca. Možda je i u pravu, ali nije lepo zvučalo. U stvari, ovo moje mišljenje o njima je samo izraz inferiornosti marginalca, uvek sam im zavideo, pakost koja njih uopšte nije doticala, pošto nikada nisu ni čuli za mene.)

Radivoj je seo za kompjuter i brzo ušao u bazu podataka bibliotečkog fonda. Zatim je odštampao šest listova na kojima je bilo stotinak naslova. Pregledali smo zajedno ponudu i izdvojili dva naslova: “Srebrenica, svedočanstvo o jednom zločinu”, dvojice autora, Jana Vilema Honiga i Norberta Bota i “Pokidani pupoljci Podrinja” od Mustafe Salihovića. Posle pola sata knjige su stigle. Radivoj ih je stavio u najlonsku kesu. Sedeli smo još čitav sat i pričali o nekim drugim stvarima. Kada sam došao kući, ostavio sam kesu s knjigama na stočiću pored kauča. Imao sam u planu da ih uveče prelistam, da počnem sa čitanjem, ali uveče sam bio umoran, čak nisam bio u stanju da  knjige izvadim iz kese, pomislio sam: ovo ipak nisu knjige za čitanje pre spavanja, polako, ima vremena. Međutim, ni sutradan nisam pogledao knjige, ni prekosutra, prolazili su dani a knjige su dreždale u kesi na stočiću. Najzad sam shvatio da se izvlačim, da nemam hrabrosti da zavirim u to srce tame. Plašio sam se da se ne zarazim bolom. Šta će mi to? Ali moraš iskusiti sve. Ako ne iskusiš dno pakla, prikraćen si. Patnja se mora podeliti. Ali nije to za decu, za nežne ljude. Ipak, bežati od nečega od čega se ne može pobeći? Dakle, ne treba žuriti. Matori senilni skriboman veruje da je sveukupnost iskustva univerzalija, nešto što pripada svima. Niko nije samo dete, ili nežna biljčica. Zapravo, to je samo jednog trenutka, već sledećeg je, krvoločna zver, Belka-prasožderka, ili Zmija, ili bar pijana bakica-ljudožderica. Patnja kao i radost, ispunjavaju čitav univerzum, postoje nezavisno od pojedinačnih bića i samo povremeno provale u nekog stvora da ga sravne sa zemljom ili da ga podignu u nebesa. To je Pan, to je postojanje. Ipak, mislim da je ovakvo shvatanje samo bekstvo od odgovornosti, neka vrsta apstraktnog imoralizma. Ne može se izjednačavati krvnik sa žrtvom, ma koliko nam to jednog trenutka izgledalo logično, ipak, neko je samo krvnik, a neko samo žrtva, neko samo uživa a neko samo pati. Ta dijalektika, to pretvaranje u prostor-vremenu je privid, nema iskupljenja, patnja je zapravo večna, bol se diže do neba. Patnju možemo deliti, možemo saučestvovati samo kroz grižu savesti, koja je surogat patnje, sasvim razvodnjena patnja, dakle, podnošljiva je. Potrese me, razbije me taj glasić dečaka koji vapi za pomoć, ali brzo ja izađem na kraj s njim, ne dozvoljavam da me progoni, jednostavno, isključim televizor i ne mislim više na njega. Ipak moram da vodim računa o svom zdravlju, sedamdeset godina mi je i još uvek želim da živim. Odvratno!