Objavljeno na portalu Radio Sarajevo

Već dvadesetak godina tokom posljednja dva tjedna prosinca provodim inventuru pročitanih, a ponekad i pregledanih, knjiga u godini na izmaku. Radio sam to po narudžbi, u dva tjednika i jednom dnevnom listu, uz uvjet koji sam stavljao pred svakog urednika: da izbor bude slobodan i subjektivan, oslobođen svih želja i očekivanja, te da obuhvaća izdanja objavljena ne samo u Hrvatskoj – gdje bi izbor po pravilu izlazio – nego i u drugim zemljama, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, čiji jezik (ili jezike) prihvaćamo kroz iskustvo svoga materinjeg jezika. Ovo nisam tražio iz nekih, svejedno kojih i kakvih političkih razloga, pa čak ni zbog toga što jedinstvo kulturnog prostora u našem slučaju proizlazi iz jezičnog jedinstva i međusobnog razumijevanja, nego je razlog opet bio subjektivan, ličan: tokom godine kupujem i čitam knjige objavljene u Zagrebu, Banjoj Luci, Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, Čačku, Podgorici, na Cetinju, zajedno ih slažem po policama kućne biblioteke, a onda i u glavi, pa bi onda bilo krivo da na kraju godine govorim samo o knjigama objavljenim u Zagrebu. Bit će bolje da to radi netko drugi.

U vrijeme kada sam započinjao s ovim čudnim poslom, krajem devedesetih, u Zagrebu je, kao i u Sarajevu i Beogradu, živo djelovala Soroseva fondacija, koja je financijski pomagala ne samo slobodoljubive novine i časopise, nego i knjige, a u sva je tri grada stvarana iluzija multikulturalnosti, međusobnog čitanja i prepoznavanja, među kolumnistima i članovima redakcija vazda bi se našlo pripadnika raznih naroda i narodnosti, da Otvorenom društvu i Sorosu bude potaman. Nakon što je toga nestalo svatko je, manje više, pokazao svoje pravo lice, a knjige su počele zavisiti od entuzijazma onih koji ih pišu i objavljuju, te od povremene milosti državnih struktura.

Početkom novog tisućljeća pojavile su se knjige na kioscima, hrvatski su dnevni listovi krenuli da objavljuju moćne knjiške edicije, zakitivši ih tabloidnim sloganom: “Knjiga je opet u modi!” Pratili su ih, s nešto više ozbiljnosti i odgovornosti, kiosci u Srbiji, a zatim i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i uglavnom samo Ivanu Lovrenoviću, jedna je bosanska kiosk-edicija dorasla do istinskoga kulturnog dobra. Istina, kasnije su, u nekoj tranzicijskoj trgovini, formalni vlasnici skladišta bespravno preprodali ostatke tiraža, pa ih i danas, protivno svim zakonima i pravilima knjižarske struke, nalazimo po regionalnim vašarištima.

Nakon što je knjiga “izašla iz mode” u Hrvatskoj se počelo govoriti o kraju knjige. Naime, sve će se, biva, čitati na struju. Glavni zastupnik takve teze, inače vlasnik izdavačko-knjižarske kuće Algoritam, na kraju je i učinio sve da uništi knjižarstvo u Hrvatskoj. Svojim je programiranim, ortačkim stečajem i bankrotom, u kojem je ostao dužan goleme novce onim preostalim vrijednim hrvatskim nakladnicima, opelješio police zagrebačkih knjižara i pretvorio Hrvatsku u svojevrsnu izdavačko-knjižarsku pustoš. Danas je ovdašnje izdavaštvo svjetlosnim godinama iza izdavaštva u Poljskoj, Madžarskoj, Bugarskoj, ali i u Srbiji. Uz još malo truda i lopovluka, naći će se i iza Bosne i Crne Gore.

U Hrvatskoj više ne postoje novine s kulturnim ili književnim dodatnom. Uglavnom ne postoje ni novinske rubrike kulture. Nijedne dnevne novine nemaju angažiranog književnog kritičara. Ako neki novinar ili kolumnist ima talenta i interesa za književnost, dopustit će mu se da napiše karticu-dvije o knjizi, i to je, uglavnom, sve. Kulturno i književno daleko najrelevantnije štampano glasilo je Express, subotnje izdanje tabloida 24 sata. Hrvatska televizija osim što se po prirodi stvari pretvorila u crkvenu propovjedaonicu i promotora ustaške rekonkviste, ali i čudačkih ultrakonzervativnih pokreta i pojava – recimo, HTV vodi rat protiv Teorije evolucije, u znanstveno-popularnim emisijama iznosi tezu o Zemlji kao ravnoj ploči, ali i, što je, možda, zlokobnije, propagira odbijanje cijepljenja djece – potpuno je oguglala na kulturu i književnosti. Knjigama se na HTV-u bave uglavnom probisvijeti i neznalice.

U Bosni i u Crnoj Gori je, ipak, nešto bolje, dok je u Srbiji, uglavnom, očuvan odnos kakav je u medijima prema knjigama i kulturi postojao u neka bolja vremena. Nije ni čudno kada broj knjižara u Knez Mihajlovoj i u par okolnih uličica nadmašuje broj knjižara u cijeloj Hrvatskoj.

I naravno, kao što se nekad išlo u Trst po traperice, danas se ide u Beograd po knjige. Istina, pokret nije tako masovan, većina se Hrvata lako navikla na život bez knjiga, i radije će biti nepismeni, nego čitati knjige bosanskih, crnogorskih ili, ne daj Bože, srpskih izdavača.

Na kraju, izbor knjiga godine će više govoriti o čitateljskom ukusu i sklonostima onoga koji bira, nego o ičemu drugom. Taj je izbor svojevrsni autoportret jednog čitatelja, kupca, bibliofila, bibliomana… Ako bismo željeli objektivnu sliku stvari trebali bismo nanizati desetak autoportreta različitih čitatelja.

Knjige nižem po asocijacijama, u skladu s dramaturgijom teksta, a ne prema vrijednosnim kriterijima.

1. Olga Tokarčuk: “Knjige Jakovljeve”, Paideia i Službeni glasnik, Beograd 2017.

Tako je ispalo da kao prvu spominjem knjigu koju upravo dočitavam. Roman od osamsto stranica o Jakubu (ili u srpskoj transkripciji Jakovu) Franku, punim imenom Josefu ben Judi Leibu Franku, rabinu, mistiku, trgovcu i mesiji, židovskom heretiku iz osamnaestog stoljeća, vođi sekte frankovaca, koji je odrastao u Rumunjskoj, u Bukovini, kabalu studirao u Turskoj, ženio se u Nikopolju, propovijedao u Solunu i gdje god je stigao, predstavljajući se kao treći po redu mesija. Prvi je bio Šabataj Cvi, drugi Baruhja Ruso. Frankisti su vjerovali da je Jakub Frank onaj konačni mesija, Isus Paraklet, koji će spasiti čovječanstvo, i još su vjerovali da prije spoznanja konačne vjere valja proći kroz sve vjere. Tako je i Šabataj Cvi primio islam, a Jakub Frank se sa skupinom istomišljenika pokrstio.

Olga Tokarčuk poljska je prozaistica i jedan od najznačajnijih pisaca današnjice. “Knjige Jakovljeve” veliki je povijesni i društveni roman, kakvi traže cijelog čitatelja i svo vrijeme ovoga svijeta.

2. Javier Cercas: “Prevarant”, Fraktura, Zaprešić 2017.

Nonfikcionalni roman, dakle roman u kojem ništa nije izmišljeno, o Enricu Marcu, čovjeku koji se predstavljao kao veteran španjolskog republikanskog rata, anarhosindikalist, zatočenik nacističkih koncentracijskih logora. A nije bio ništa od toga. Bio je dobar i požrtvovan čovjek, koji je, međutim, žudio za tim da ga vole i da uvijek bude tamo gdje je većina. Priča o njemu priča je o španjolskoj tranziciji iz fašizma u demokraciju, silno bliska narodima i mentalitetima bivše Jugoslavije, koji, također, bježe od svakog manjinstva, rado se osjećaju žrtvama i spremno lažu o sebi, neprestano prepravljajući vlastitu prošlost i prilagođavajući je potrebama novog vremena.

Javier Cercas, Španjolac i Katalonac, pisac fikcionalnih romana s temama novije španjolske i katalonske povijesti, nakon nonfikcionalnog romana o neuspjelom vojnom udaru u Madridu 1981. i o trojici ljudi koji su Španjolsku preveli preko provalije u demokraciju, napisao je roman o Enricu Marcu, pitajući se na kraju je li i on, Cercas, prevarant i fantast poput Marca. Takvo će si pitanje za sebe samog postavljati i njegov čitatelj.

3. Ivan Hrkaš: “Bamitbah”, Kult B, Sarajevo 2017.

Ovo je fotografska knjiga s malo riječi, o javnoj kuhinji Jevrejske opštine u Sarajevu, ali i – posredno i neizrečeno – o nestajanju zajednice čiji je identitet, čiji je rad i trud u temeljima ovoga grada. Hrkaš je briljantan fotograf, čiji objektiv bilježi jednu živu povijest i naslućuje sve ono što je toj povijesti prethodilo.

Na knjigu sam slučajno naišao, u knjižari Svjetlosti, nekada slavnoj Stipinoj knjižari, na Titovoj ulici, i ponio je sa sobom kao živu dragocjenost. Da sam bogati mecena, pa da imam svoju godišnju nagradu za dobre knjige, pjesme, filmove, slike, koncerte, izložbe i restorane što sam ih tokom godine pročitao, vidio, čuo, doživio i posjetio, nagradio bih “Bamitbah”.

4. Mark Mazover: “Solun grad duhova, hrišćani, muslimani i jevreji 1430-1950.”, Boš, Dosije studio, Beograd 2017.

“U Solunu dinar – somun. Do Soluna sto somuna!” Tako je govorila stara uzrečica, koja je zaboravljena kao i sve drugo što je otišlo s jučerašnjim svijetom. Solun je nekad bio grad u kojem su se govorili svi jezici Levanta i u kojem se usporedno rađala velika kršćanska, muslimanska i židovska kultura, trgovački grad koji je istovremeno bio središte kulture i duhovnosti različitih identiteta. Mark Mazower, britanski povjesničar i najveći živi poznavatelj i povjesničar Balkana, napisao je knjigu o nastanku i nestanku Soluna, koja se istodobno može čitati s mišlju na sve druge iščezle balkanske i istočnoeuropske višenacionalne i multikonfesijske gradove, koji su se rađali u interakciji različitih identiteta, e da bi danas postali gradovi duhova.

5. Igor Mandić: “Predsmrtni dnevnik”, VBZ, Zagreb 2017.

Još malo pa osamdesetogodišnjak, sam sa ženom i s malom penzijom, kći jedinica im se ubila, ima tome i deset godina, socijalno deklasiran, umjereno progonjen od vladajućeg režima, u svojim zapisima svakodnevno meditira o svojoj što skorijoj smrti. Eto, na to bi se, otprilike, mogla svesti ovogodišnja Mandićeva knjiga. Ali pogriješit će svatko tko od ove knjige pobjegne iz uvjerenja da je mračna, depresivna, okrenuta protiv života. Upravo suprotno, Mandić je vedar, drzak, provokativan i životan. “Predsmrtni dnevnik” valjda je i najživahnija hrvatska knjiga ove godine.

6. Almin Kaplan: “Trganje”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2017.

Pjesnik i prozaist s Dubravske visoravni Almin Kaplan nesumnjivi je dobitak svome čitatelju, odakle god da je, samo da razumije i da kao svoj čita ovaj jezik. Pisac neke druge Hercegovine, a ne one za koju se znalo po vinu, suncu i kamenu, i po snažnim egzaltacijama provincijskih bardova, Kaplan nailazi poslije Dretelja i Heliodroma, kolektivne viktimizacijske autohipnoze i nacionalizma kao jedinog općeprihvaćenog identiteta. Tih i precizan pisac, jedan od onih koji su istodobno i kovačevskog i kiševskog roda, toliko tih da su ga rado i spremno prečuli i previdjeli, pa ga onda nisu ni čitali. Za Almina Kaplana to, međutim, nije ni važno. On je pisac koji neće ovisiti od interesa publike, od telala i od telalbaša, koji će, prolazeći čaršijom, oglašavati tko je ove godine naš najbolji književnik. “Trganje” je roman o samoći i o odrastanju, o tranziciji, o ratu i o nacionalizmu. A zapravo ne, to je roman o ovome: “U našoj kući nikada nije svirala muzika. Otac i majka su bili šutljivi i na muziku su gledali kao na nešto neozbiljno – čemu se nemaju pravo prepuštati. Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.”

Zbog rečenice “Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.” vrijedi pisati i čitati. Ta rečenica potvrđuje kakve su hablečine takvi koji misle da je sve već rečeno.

7. Vislava Šimborska: “Pohvala lošeg mišljenja o sebi”, Kuća poezije, Banja Luka 2017.

Kuća poezije nije među većim izdavačima u Bosni i Hercegovini, ali je, sasvim sigurno, izdavač s najsolidnije izrađenim i odštampanim knjigama, na dobrom papiru, sa čvrstim i pažljivo obrađenim koricama, briljantnim tiskom i prelomom.

Knjiga izabranih pjesama Wisławe Szymborske, u prijevodu dvoje velikih beogradskih polonista, Petra Vujičića i Biserke Rajčić, trebala bi biti veliki događaj za bosanskohercegovačku kulturnu javnost. O njoj bi se trebale raspisati banjalučke Nezavisne, Oslobođenje bi im trebalo posvetiti temat, a Televizija Bosne i Hercegovine specijalnu emisiju, sve s uključenjima iz Beograda i Zagreba. Zainteresirana bi čitateljska javnost, koju ne sačinjavaju samo ljubitelji poezije, budući da Szymborska nije tek tako pjesnikinja, nego je i šire i više od toga, trebali bi opsjedati izdavača, koji bi zatim bio primoran primjerke knjige prodavati na aukciji, budući da je “Pohvala lošeg mišljenja o sebi” tiskana u samo tristo primjeraka.

Kako god bilo, vrlo sam zadovoljan što je jedan primjerak kod mene, kupio sam ga u Beogradu, i nikom ga ne bih posuđivao.

8. Lucia Berlin: Priručnik za spremačice, OceanMore, Zagreb 2017.

Ne, nisam baš ponosan na to, pače zabrinut sam: evo još jedne knjige koju sam, po njezinu izlasku, otkrivao hrvatskoj i široj jugoslavenskoj (regionalnoj) javnosti. Više bih volio da je to učinio netko drugi, jer bi u tom slučaju ja bio primatelj, a ne odašiljatelj poruke. Čitatelju je, naime, mnogo draže da mu nešto bude otkriveno, nego da on bude otkrivač.

Lucia Berlin bila je samozatajna autorica kratkih priča, kakvih u Americi, valjda, ima na tisuće. Izdvajala se samo po tome što je bila još i – genijalna. Njezine priče pripadaju samom vrhu žanra, ona je otkriće ravno otkriću Raymonda Carvera. Amerikanci su svega toga postali svjesni kada je Lucia već bila mrtva, tek tada objavljene su njezine sabrane priče, koje su odmah zatim postale bestseler i svojevrsno književno čudo.

Najsnažnija priča u knjizi, u kojoj se sabralo i pripovjedačko umijeće i sav užas našeg vijeka i ženskosti u njemu, ima naslov “Ugrizi tigra”. Govori o ženi koja prelazi Rio Grande, odlazi u Meksiko, gdje je abortus legalan, da pobaci neželjeni plod. Priča se većim dijelom odvije u klinici, u tom sumornom centru za abortivni turizam, i nema sretan kraj. Priče Lucije Berlin općenito nemaju sretan kraj. Proteku onako kako protekne život, odlazeći u fade out.

9. Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica, Fraktura, Zagreb 2017.

Općenito govoreći, nije ni najpristojnija ni najprimjerenija stvar vrijednosno uspoređivati knjige. Mogu se uspoređivati estetike, misaoni tokovi, linije naracije, delte niz koje se fantazija razlijeva u priču, ali dvije knjige, to ne. Ako su obje dobre, usporedba je suvišna i nemoguća. Ako je jedna loša, usporedba je besmislena. Ali ako bi se netko, recimo neki pisac, već htio porediti, bilo bi važno da pristane ne samo na knjigu naspram koje se suparnički postavlja, nego i na život koji je do te knjige doveo. Dakle, ako biste da se nadgornjavate s Mehmedinovićem, onda se nadgornjavajte i s njegovim životom. Ili s onim dijelom života od kojeg je načinjena ova knjiga.

Da, bezbeli da ima i težih i gorih stvari. Nije o tome riječ. Nego je riječ o pisanju o onome o čemu je nemoguće pisati. A o čemu opet jedino i ima smisla pisati. “Me’med, crvena bandana i pahuljica” knjiga je s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.

10. Darko Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme, Zenica 2017.

Pisac koji iskupljuje grijehe svijeta. Pisac koji iskupljuje grijehe našega svijeta u onom ratu što je započeo 1992, a na različite načine traje i danas. Pisac koji se bavi poslom koji je još od vremena Isusa Krista najuzaludniji posao na Zemlji, ali od baš tog posla ništa nije književnije ni pjesničkije. “Ježene kožice” knjiga je pjesama i kratkih pjesničkih proza, još jedna kojoj je zajamčena apsolutna samoća. Knjigu otvara pjesma “Zakopavanje sestre”, koju na kraju 2017. vrijedi u cijelosti citirati:

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

11. Amila Kahrović Posavljak: Smrtova djeca, Buybook, Sarajevo 2017.

Još jedna knjiga o djetinjstvu? Zapravo, da. O nesretnom i mračnom djetinjstvu? I to. Samo što u ovoj knjizi nije ponovljeno ništa od onoga što je pročitano u prethodnim knjigama, i sve se događa ispočetka, još jednom i još jednom i još jednom, kao da se događa prvi put. Knjiga pisana s mnogo rizika, s najvećim uloženim egzistencijalnim zalogom, bez ičega sporednog i izvanknjiževnog, bez ispomoći u ideologijama, niti bježanja u rodne, manjinske ili stilsko-estetske torove, ladice, zabrane… Iako sam puno stariji od Amile Kahrović Posavljak i odrastao sam u nekom sada već vrlo davnom Sarajevu, iako sam opsadu, kao i ono što je došlo poslije, doživio kao odrastao čovjek, nešto kao da je i moje od atmosfere njezinih betonskih zavičaja. Dijelom, to je efekt Sarajeva u književnosti, ali, što je važnije i veće, to je i efekt književnosti same. Dobro ispričana priča slušatelja ili čitatelja dovodi u bludnju i pomisao da je i sam nekako u njoj sudjelovao.

12. Dejan Jović: Rat i mit, Fraktura, Zaprešić 2017.

I još jedan žestoko prokazani i umjereno progonjeni autor iz Hrvatske. Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, politolog i povjesničar, široj javnosti poznat uglavnom po potjernicama koje za njim izdaju režimski i klerofašistički mediji, te po tome što ga je Ivo Josipović, popustivši pritisku ekstremne desnice, svojevremeno smijenio s položaja glavnog analitičara u predsjedničkom uredu. Knjiga “Rat i mit”, podnaslova “Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj”, osim što rekonstruira javnu legendu, iliti narativ, na kojemu počiva današnja Hrvatska, predstavlja i krajnje artikuliran pokušaj da se ispripovijeda ono što se u proteklih četvrt stoljeća s ovom zemljom dogodilo, te da se pokaže kako je stvoren vladajući mit i što su njegove posljedice. “Rat i mit” dobro je i jasno napisana knjiga, jedno od onih u nas iznimnih znanstvenih dijela pisanih na literarno uzoran način, koja onda mogu čitati i takvi čitatelji koji nemaju užih specijalističkih interesa za znanstveno polje kojim se knjiga bavi. S obzirom na Jovićevu temu knjigu bi mogli, a vjerojatno i trebali, čitati svi pismeni građani.

13. “Između dvije imperije, Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. – 1919.”, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine 2017.

Posljednjeg dana jednog od svojih ovozimskih boravaka u Sarajevu nabasao sam u Collegium Artisticum, na Zimski salon knjige. Jedno je to od onih otužnih vašarišta, kakvih je danas u svim jugoslavenskim metropolama, a cilj im je da nekako nadomjeste nedostatak pravih knjižara, a onda i pravih sajmova knjiga. (Samo jedan je, na žalost, i pravi i veliki – onaj beogradski.) Ne znam zašto sam ušao, jer sam od ulaska bio više nego siguran da tu nema knjiga koje me zanimaju, a da ih već nisam nabavio. A ne znam ni što me je to privuklo štandu Zemaljskog muzeja – jer kakvo bi to izdavaštvo danas mogao imati taj veličanstveni relikt nekoga boljeg, jučerašnjeg svijeta, čiji se radnici junački bore da ga sačuvaju, makar i samo kao relikt – sve dok na tom štandu nisam ugledao ovu knjigu. Načinjena od najboljeg papira i kartona, otisnuta onako kako se – usudimo se i to reći – knjige u Bosni i Hercegovini nisu mogle, tojest nisu imale gdje, štampati ni u najbolja i najbogatija vremena, s fotografijama koje su obrađene i pripremljene za štampu kako bi se to učinilo bilo gdje u onom knjiški vrlo bogatom i razvijenom svijetu, u Njemačkoj ili u Poljskoj recimo, knjiga fotografija jednoga davnašnjeg djelatnika Zemaljskog muzeja, Čeha i kuferaša Františeka Topiča, na kojoj gledamo slike onodobne Bosne i Sarajeva, neočekivan je i u svakom pogledu neobičan predmet. Ne samo da ovakvu knjigu nismo očekivali od Zemaljskog muzeja, onakvog u kakvom je stanju danas, nego bismo teško mogli zamisliti da je ona u današnjoj Bosni, među postojećim izdavačima i u aktualnom sustavu financiranja kulture moguća.

Važno je napomenuti, a po mogućnosti i opjevati, da je knjiga proizvedena u Grafotisku iz Gruda, jednoj od očito najboljih tiskara u ovom dijelu svijeta, kao i da je njeno izdavanje pomogla Lutrija Bosne i Hercegovine. Knjiga košta koliko košta. Vrijedi svake marke.

14. Vladimir Pištalo: “Sunce ovog dana”, Agora, Zrenjanin 2017.   

Knjiga obraćanja, fiktivnih pisama Ivi Andriću, a možda i svojevrsna Pištalova ljubavna knjiga o Andriću. U vrijeme kada su mondene i moderne potjernice za najvećim piscem ovoga jezika, bilo da ih pišu oni koji bi u ime naroda da mrtvom i nepročitanom Andriću zabiju glogov kolac u grudi, bilo da ih pišu akademici u specijalnoj vojno-redarstvenoj akciji dokazivanja kako je Andrić, makar bio i izdajnik i izopćenik, potekao iz njihova naroda, pa se onda i njegova Nobelova nagrada ima smatrati njihovom, Vladimir Pištalo je, glasom i manirom velikoga srpskog pisca, poteklog iz Sarajeva i iz Hercegovine, napisao nešto što ima neusporedivo manje ambicije, a veći doseg. Osim što je napisao dobru i važnu knjigu, time je i sebe, i nas kao Andrićeve čitatelje, preporučio za potjernicu.

15. Goran Babić: “Čađ”, samizdat

Ovo je i najneobičnija knjiga s kojom sam se susreo ove godine. Nije registrirana niti u jednoj nacionalnoj biblioteci svijeta, nema cijenu, nije u prodaji, te samim tim i nije knjiga, iako je lijepo dizajnirana. Oblikovao ju je i izradio Dragoljub Teofilović, objavio pisac Babić u 150 primjeraka, 75 ćirilicom, 75 latinicom. Mene je, po kriteriju slučaja, dopao latinični primjerak. “Čađ” je knjiga pjesama, Babić je veliki pjesnik. Ali čemu i to ponavljati.

Za oproštaj s 2017, iz Čađi evo pjesme “Rad na čovjeku”, napisane 30. decembra 2000.:

Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.

Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.

Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?

Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.

Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.

I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?

Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.

Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

Nekoliko jesenskih dana ove godine proveo sam u kraju gdje sam se rodio, prohodao, naučio prva slova… Malo selo na zapadu Bosne, još manji zaseok, jedva desetak kuća, poslaganih između jedne doline i malo većeg brdašca, ali ipak većeg od nekoliko ostalih, tako da se sa njega u lijepa vremena mogu vidjeti okolni brežuljci kilometrima daleko. Rođene kuće više nema. Srušena, pa napravljena nova. Nema ni drugih kuća u selu, koje su ostale negdje u sjećanju na dane odrastanja.

Poslije kasnog doručka, sa čovjekom koji mi mnogo znači, krenemo kroz selo prema vrhu brda, u namjeri da protegnemo noge do obližnje šume, a i da mi moj prijatelj pokaže “liniju odbrane”, koja je prije nešto više od dvadesetak godina bila neka zamišljena granica između dojučerašnjih komšija i onih drugih, opet komšija. Bila su to vremena, kada su se izmišljale neke krajine, kojih danas uglavnom nema, iako su mnoge rane i ideje još prisutne.   

Prolazimo pored komšija, koji nas zovu, na kahvu, rakiju, pastrmu. Rijetko, prerijetko viđam te drage ljude koji me pamte, “po dobrome”, kažu.

Uvijek ali baš uvijek, kada dolazim u ove krajeve već desetke godina, prate me stihovi dragog Branka Ćopića. Pa tako i ovaj put.

Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi… Potok i njive…
Voljeni zavičaj…

Nekoliko koraka za nama, prati nas jedan pas. Crno bijele dlake, onako išaran, kao da gledaš zemlju iz svemira, pa vidiš oceane i kontinente. E baš tako taj Šarov – tako mu je ime – kaže mi moj suputnik, izgleda. Pred jednom kućom još jedan pas crne boje, sa jednim bijelim krugom oko desnog oka. Leži i grije kosti na jesenskom suncu, koje se je nakon dužeg perioda hladnih i kišovitih dana, opet pokazalo iza oblaka kao da želi da kaže, da zime još nema na vidiku.

 Pitam svog pratioca, čiji su to psi. Znam da u “moja vremena”, u selu nije bilo pasa. Možda jedan ili dva, za sve godine moje preobrazbe iz djeteta u dječarca.  

“Ničiji i svačiji”, kaže on i nastavlja: “Ovaj što ide za nama, je uglavnom kod mene. Nemam pojma otkud je došo. Leži pred kućom i čeka da mu nešto damo za pojesti. Kad neko dođe u posjetu, on leži pored ulaza i samo gleda prema gostu. Ali ako neko prođe putem i nasloni se na ogradu, onda on ustaje, leno dolazi do ograde i kao da pita onog, kuda je naumio. Tako već nekoliko godina.”

“A ovaj Crni, nastavlja on”, pokazujući rukom unazad, na psa koji je ležao pored puta, “taj je lutalica. Ode, nema ga dva tri dana pa opet dođe u selo, obično šepajući ili izgreben, krvav … što znači, da je negdje “fasovo”. Ide od kuće do kuće i čeka, hoće li šta pasti, za pod zub. Svako ga hrani a niko neće da ga prisvoji, da ga sveže pred kuću. A kada naiđu oni što hvataju i odvode pse lutalice, ova dvojica se sakriju, da ni Bog ne zna gdje su.”

Slušam ga ja dok polako izlazimo na vrh brda, u pratnji onog šarenog psa, desetak metara za nama.

“A što je interesantno”, nastavlja on, “ova dva psa se nikako ne vole. Ne druže i kao da imaju podijeljeno selo. Onaj Crni “kontrolira” gornji dio sela, prema brdu, a ovaj moj, donji dio.

Hodamo brdom, gdje mi suputnik pokazuje tragove nekada iskopanog jarka, odnosno zadnje linije obrane, kako on to naziva. Pitam ga ja – iako znam nešto o tome – pred kojom vojskom su se branili.

“Pa onom, odozgo.”

“Pa koje bio gore?” opet ja.

“Pa ko … naši”, kaže on i nastavlja:

“Ma nije su tu pucalo da se ubije. Kako ćeš pucati, gore su bili opet naši, koji su postali njihovi. Gore otišlo po sela, a vamo, ostalo po sela. Kako ćeš pucati na brata, rođaka. Ne možeš, nejde“, kaže on.

Gledam ga ja sa strane, i opet mi dođe Branko Ćopić:

“sjećam se dobro garavog Brane, bio je srce viteško…”,

i odlutah za trenutak u neka vremena, kada su tu ljudi sretno živjeli, i ono svoje malo sirotinje dijelili sa komšijama, prijateljima i rođacima, koji su se rastezali do šestog koljena.

A onda dođe “demokracija” i ljudi postaš’e nešto drugo.

… opet Branko:

Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.

“… tako ti je to bilo”, čujem zadnje riječi svog prijatelja, i kao da bi se probudio iz nekog sna, vratih se posramljen, jer ne znam što mi je sve pričao. Sram me priznati, da ne znam o čemu je govorio, pa samo klimnuh glavom, zagledan prema drugom brdu i nekolicini kuća, kojih u “moja vremena” nije bilo.

Približavamo se manjem šumarku, iz kojeg dopire lavež pasa. Mora ih biti više, zaključismo. Ne vidimo što se skriva u šumi i savjetujem prijatelju da dođemo do šume, ali da ne idemo dalje. Sram me priznati da mi je malo neugodno, čak i strah ulaziti u šumu, jer tamo ne znaš što te čeka. Ali on predlaže da bar malo zavirimo među bukve i kestene,

“možda ćemo naći koju pečurku, jer su ove godine rodile, kao nikada do sada”, kaže on.

Ali onda iz šume istrčaše tri crna psa i pojuriše prema našem Šarovu. Ovaj je ubrzo shvatio da je bolje da se povuče iz te neravnopravne borbe, i počeo bježati prema selu.

Vikali smo na napadače, ali oni ne obazirući se na nas, nastaviše trčati za Šarovom, a onda se  poslije stotinjak metara kao na neku komandu zaustaviše, kao da bi se htjeli dogovoriti što da čine? Da li da trče za Šarovom, koji je bio u dobroj trkačkoj kondiciji, ili se vrate u šumu?

Naš pas, pedesetak metara udaljen od njih je stao, i okrenut prema njima počeo bijesno lajati.

A onda, kao u nekom filmu, zagledasmo onog drugog seoskog psa, Crnog, kako samo na tri noge, lajući, trči prema nama. Četvrta, visi i poskakuje na njemu, očigledno ranjena ili slomljena u nekom od zadnjih lutanja, nekoj neravnopravnoj pasjoj borbi, ili možda čak od nekog štapa domaćina, koji ne voli pse.

Psi napadači stoje i gledaju Šarova, pa onda drugog psa, napola invalida, kako trči prema njima.Šarov gleda neprijatelje, pa se malo okrene i gleda Crnog, kao da bi ga htio upitati, otkud sad on?

Projuri Crni pored Šarova, ne ustavljajući se i krenu prema trojici, naočigled većih pasa s očitom namjerom da ih napadne. Odmah za njim potrči i Šarov, i ubrzo ga preteča, što kod trojice napadača stvori paniku, jer se istovremeno okrenuše i podvijenih repova, panično lajući pobjegoše u šumu.

U glavi opet Branko Ćopić:

… Na kraju piše:
“Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te”.

Stojimo, ja i moj prijatelj i ne možemo vjerovati, što smo upravo doživjeli. Pas iz sela je, sa povrijeđenom nogom čuo ili vidio, da neko napada njegovog “poznanika”, moglo bi se reći pasjeg komšiju, ili je možda mislio da napadaju nas dvojicu, ili čak selo. Ranjen je, i na tri noge pretrčao približno pola kilometra i sve nas “obranio” pred napadačkim psima.

Vraćamo se prema selu, pred nama Šarov, a za nama šepajući i Crni. Njih dvojica se nisu niti pogledali

“E, vidiš ovo, da smo mi uz rat imali istog neprijatelja i ovako surađivali, nas ne bi pobijedila ni Amerika”, kaže moj prijatelj i opet počne sa pričom, za koju bi bilo bolje da je nikad ne bi bilo.

Ulomak iz knjige Rod

Na Staru godinu zove me majka iz Sarajeva. Kaže – imam priču za tebe, božićnu priču. Ona tako, kad joj se nešto zanimljivo dogodi, netko joj usput nešto ispriča, ili – što je najčešće – sjeti se nečega iz vremena djetinjstva, ili još bolje, iz vremena kada se nije ni rodila, nazove me, pa pripovijeda. Uživa u tome i ponekad je šteta što ne snimam te telefonske razgovore. Ponešto iz tih njezinih priča iskoristim, ali većina ostane između nas, samo da bude upamćeno.

Evo, dakle, što mi je ispričala na Staru godinu.

Njezin brat, moj ujak Dragan, odmah je nakon rata u Ljubljani studirao metalurgiju. Čim je diplomirao, vratio se u Bosnu, u Zenicu, gdje se na temeljima koje je postavila Austro-Ugarska gradila jugoslavenska teška metalurgija. Zeničkim čelikom armirat će se svi ti beogradi i zagrebi, njime će se rješavati hrvatsko-srpsko pitanje, na njemu će biti zasnovana slavna jugoslavenska brodogradnja, od njega će biti načinjeni svi oni vitki željeznički mostovi preko planinskih rijeka i klisura jedne lijepe i proklete zemlje, od tog čelika će, napokon, biti iskovana oružja i oruđa koja će srušiti Jugoslaviju i najprije ubijati Vukovar, a zatim ubiti cijelu Bosnu. Mome ujaku nije nedostajalo zanosa za tako velike poslove i ideje, iako je po prirodi više bio znatiželjni hedonist, nego vjernik i misionar bolje budućnosti. T. S. Eliot rekao je da se tradicija ne nasljeđuje, nego se stječe, a tradicija koju je on stekao u obiteljskome domu nekako nije bila ispunjena vjerom da bi jednom moglo biti bolje.

Zenica je krajem četrdesetih i pedesetih godina bila grad u kojem su se živo miješali došljaci iz raznih vremena i carstava, poljski i češki činovnici i učitelji, njemački inženjeri, austrijski kovači i radnici na visokim pećima, pokoji Mađar i preživjeli Jevrejin, s domaćim, izrazito orijentalnim muslimanskim, katoličkim i pravoslavnim elementom. Većina tog šarenog svijeta vrtjela se oko Željezare i obližnjih srednjobosanskih rudnika, ili je radila u njima ili je od njih zavisila, tako da je grad, bez obzira na sve razlike u obrazovanju i statusu, bio izrazito proleteriziran. Svi su tu bili radnička klasa, što se i dan danas vidi na licu i razglednici Zenice, puno više nego na ljudima koji tamo žive. To zeničko proleterstvo djelovalo je katkad neobično u spoju s građanskom tradicijom koju su sa sobom donosili, i generacijama je čuvali, svi ti francjozefovski kuferaši, od Sjevernoga mora, Krakowa, Galicije i Praga, do Beča, Graza i Ljubljane.

Možda je i u tome Partija nanjušila neku opasnost, a možda joj se, ipak, ne treba učitavati takva kulturološko-idejna pronicavost, ali činjenica jest da se društvena stega koja je vladala u Zenici skoro i do naših dana teško mogla porediti s onim što se događalo u drugim bosanskim i jugoslavenskim gradovima. Naprosto, u Zenici se puno lakše išlo u zatvor, koji još od austrijskoga doba nije bio daleko. Eno ga i danas, skoro pa u centru grada. U ono vrijeme još uvijek je bio pun ustaša i četnika, dužnosnika, činovnika i štovatelja Nezavisne Države Hrvatske, a u Zenici su, malo prije nego što će se moj ujak Dragan vratiti iz Ljubljane, robijali i neki moji bliski srodnici s očeve strane. Tako im se, eto, bilo potrefilo da prevelika ljubav prema jednome carstvu bude kažnjiva u drugome carstvu.

U identitetskome i tradicijskome smislu, a ne samo profesionalno, Zenica je za Dragana morala biti idealno mjesto. Podrijetlom je bio kuferaško-domorodačka mješavina oca poluslovenca, polubosanca, majke polušvabice, a drugom polovicom tajanstveno izmiješane podjednakim udjelima Mediterana, Orijenta i onoga što provincijalci iz malih zemalja s oduševljenjem nazivaju Mitteleuropom. Kako mu je otac, moj djed Franjo, bio željezničar, Dragan se rodio, živio i rastao u malim gradićima uz prugu, sve dok nije stigao u Sarajevo. Imao je djeda koji je inzistirao na tome da se doma govori njemački, oca kojemu je bilo silno stalo da mu djeca znaju slovenski i da budu svjesna toga da im je prazavičaj u Kneži kod Tolmina, a kako u pučkoj školi koju je pohađao nije bilo katoličkog vjeroučitelja, da se ne bi odvajao od druge djece, suobraćanju s Bogom učio se u muslimanskome mejtefu (kako se iskvareno nazivao mekteb). Na kraju, stvarno kao da ga je Bog i načinio maksuz za Zenicu.

Iz Sarajeva je doveo svoju mladu suprugu, ujnu Violu, najljepšu ženu moga djetinjstva, koja ni u kasnim i teškim godinama neće gubiti od svoje ljepote. Ona je također bila iz građanske, kuferaško-domorodačke obitelji. Otac joj je pod starost, za svoju dušu, slikao morske i bosanske pejzaže. Bio je sitan, drag i topao starac, kao i toliki kuferaši njegove generacije fasciniran zemljama Bosnom i Dalmacijom, tim predjelima kojima ga je sudbina podarila. Violin brat Robert je kao napredni sarajevski srednjoškolac završio u Jasenovcu. Uspio je preživjeti, ali logor ga je obilježio. Pamtim ga kao povučenog, izrazito apolitičnog i vlastitom odlukom nekako sasvim skrajnutog čovjeka. Kada pomislim na koncentracijske logore, ja se najprije sjetim njega.

Ali mora da je to bila velika ljubav, kada je Viola u ta vremena, u žaru obnove i izgradnje, pristala s Draganom poći u Zenicu. Jest da je to samo osamdeset kilometara od Sarajeva, ali osamdeset jako dugih i dalekih kilometara, koji se u ono vrijeme nisu prelazili često i bez jasne potrebe. No, Dragan je, kao što se i moglo očekivati, brzo napredovao, pa je već pedeset i neke postao direktor Visokih peći. Bila je to vrlo visoka funkcija, jedna od viših u cjelokupnoj jugoslavenskoj crnoj metalurgiji, na koju se, pogotovo u ta doba, nije mogao ispeti netko tko nije na sve načine potvrđen. Naravno da je Dragan već tada bio član partije, smiješno je i pomisliti da bi bez toga mogao doći na čelo Visokih peći, ali ipak će biti da se za to mjesto više gledala stručnost. Ideje su jedno, ali ideje ne tope čelik. Ono što ga topi ipak je drugo nego ideje. Ovo govorim zato što je Dragan imao nasljedni aferim, koji bi ga u većini drugih poslova i okolnosti limitirao u karijeri, pogotovu političkoj i partijskoj: brata koji je poginuo kao neprijateljski vojnik. Dogodilo se to jedva desetak-petnaest godina ranije. U svakom slučaju, morao je jako paziti na vlastito “držanje”, što mu, kao što rekoh, nije lako padalo, jer je kao dobroćudni hedonist bio idejno slab. Kada bi drug Tito dolazio u Zenicu, i kad bi preventivno pohapsilo sve sumnjivce, crkvenjake, bivše pavelićevce i bivše uzornije cvjećke hrvatskoga naroda, moj bi ga ujak vodio u obilazak pogona. Negdje u kući, u nepreglednom kaosu relikvija prošlih života, još uvijek bi trebala biti fotografija izrezana iz novina, na kojoj

Dragan pokazuje Maršalu usijani inferno visoke peći.

Jedne od njegovih direktorskih godina, možda baš prve, došao je Božić, a Violi je vazda bilo stalo da se jelka okiti baš pred Božić, a ne pred Novu godinu kako je nalagala nepisana partijska disciplina. Tako su ga i te godine lijepo okitili pred Badnju večer, ali se onda dogodilo nešto strašno: drugarica Saveta Jaroš najavila se da će im doći u posjetu. Njih dvoje su se uspaničili, gdje će što će, nego Dragan ugrabi jelku i strpa je onako nakićenu u kupaonicu, u kadu. Vjerojatno su tek kada je drugarica Saveta pozvonila na vrata shvatili što bi se moglo dogoditi. U kupaonici je, naime, bila i zahodska školjka.

Čedo i Saveta Jaroš bili su, a to će i ostati, najbolji Draganovi i Violini prijatelji iz zeničkih dana. Čedo je bio porijeklom Čeh, a Saveta bosanska Srpkinja, svojedobno skojevka, u to vrijeme članica zeničkoga gradskog partijskog komiteta. Možda će to danas nekome zvučati strašno ili barem ideološki toliko impregnirano da je daleko od stvarnoga života, ali u svome stvarnom životu Viola i Dragan vrlo su se lijepo družili s drugaricom Savetom, razgovarali su sasvim slobodno o svemu i svačemu, osim o onome o čemu se s drugim ljudima ne razgovara. U današnje vrijeme se s kućnim prijateljima ne razgovara o seksu, pogotovo analnom, a u ono vrijeme nije se, recimo, razgovaralo o bratu koji je stradao kao neprijateljski vojnik i o kićenju jelke za Božić. Zašto bi se o tome s bilo kime i razgovaralo, prije nego što prođe vrijeme, a naši se životi pretvore u priče, u kojima smo svi dobri i dragi, osim ako nismo bili zli i naopaki. Ako smo bili takvi, onda nas ionako zaborave.

Elem, ili se drugarica Saveta taj dan dobrano nasjedila kod Rejcovih, ili su se drug Dragan i drugarica Viola toliko nastrahovali straha da im je svaka minuta njezinog sjedenja bila kao godina, a svaki put kada bi Saveta gucnula soka od ruža, hladan znoj bi ih oblio, jer bi svakim gutljajem bila bliže mjestu na koje nije smjela otići. Tko zna o čemu su pričali, to se istoga dana zaboravilo pa se ne pamti ni pedesetak godina kasnije, i tko zna je li Saveti bilo nešto sumnjivo u njihovom držanju – ako i jest, do danas je to zaboravila – ali na kraju se sve sretno završilo, jer gošća nije otišla na zahod i nije se suočila s idejnim zastranjenjem moga ujaka Dragana Rejca, direktora Visokih peći, tog ponosa zeničke i jugoslavenske metalurgije.
Majka me na Staru godinu nazvala da mi ispriča ovaj događaj, koji se godinama u obitelji prepričavao, istina ispotiha, da ne čuje tko ne bi smio čuti ili da ne stigne do Jaroša, pa da se ljudi ne naljute, ali je i mene priča nekako zaobišla. Na kraju se pokazalo da je to dobro, i to iz dramaturških razloga, jer je dobila i svoj nastavak.

Moja majka počesto odlazi kod svoga liječnika Šerkana Talića, zna se s njime već dugo, a to je i svijet u kojem se puno pripovijeda, pa tako oni jedno drugome svaki put ponešto ispričaju. Doktor Talić je, kao i svi liječnici obiteljske medicine, povlašten stotinama priča, svakakvih ljudskih sudbina, nesreća i sreća, čudesa od tuđih i bliskih života, tako da bi, kad bi mu se dalo i kad ne bi bio vjernik samo svoga posla, mogao biti sarajevski kroničar, ili barem kroničar nekoliko sarajevskih kvartova i mahala u kojima ordinira i iz kojih mu dolazi razni svijet. Ali naravno, kako to već jest s onom posvećenom vrstom doktora, koji svoj posao svećenički doživljavaju, a zdravlje prenose kao misionari vjeru, doktor Talić kontrolira i obilazi i ljude iz zgrade u kojoj živi.

Priča on, tako, kako je na ovaj Božić išao svojim komšijama, starome bračnom paru, njemu je osamdeset sedam, a njoj tek koja manje, neki strašno fini ljudi, prava ona starinska birvaktilska gospoda, dobrodržeća i čistih glava. Gospodin je i pobolijevao, ali nije se bolesti dao, pa ga bolest nije ni urušila. Najdraže mu je ovo božićno doba, šteta što je samo jednom godišnje, jer tada njih dvoje u kuću donose jelku, a on je kiti nakitom koji je naslijedio od roditelja, mora da je taj nakit stariji od stoljeća, nitko nije vidio ljepšega, takav se danas ni za kraljeve ne proizvodi. Grane dokićuje onim bombonama u reckavom sjajnom papiru, sjećate ih se, prodavale su se još prije pedesetak godina, u vrijeme kada nije bilo za kupiti pravog nakita i bilo se sirotinja pa je djeci nešto značilo ubrati taj ukrasni bombon s jelke. Na kraju, divan bude taj njegov bor, da u cijelom Sarajevu nema ljepšeg. I kako se u svakoj priči moraju znati imena, tako će doktor Talić reći kako se zovu njegovi komšije: gospodin Čedo i gospođa Saveta Jaroš.

Eto, to je cijela priča koju mi je majka ispričala telefonom, i što jest jest, sasvim je božićna, kao da ju je ugađao Frank Capra, kada je, umjesto da krene prema Hollywoodu, završio u Zenici i Sarajevu. Danas se gospođa Saveta sigurno neće ljutiti kada sazna da su joj Rejcovi iza leđa, u banji, u kadi, sakrivali moralnopolitički nepodobnu božićnu jelku. Takvo je bilo vrijeme i takvi su bili običaji. Nezdravo je ponositi se svojom obitelji i širom familijom, jer je to korak do toga da se čovjek počne ponositi i svojom nacijom – što je već teška, prezira vrijedna i mahom neizlječiva bolest – ali nekako sam, ipak, malo ponosan što se i ova božićna priča u obitelji pričala s humorom i autoironijom, kao šala na vlastiti račun i na račun svojih danas smiješnih strahova i kukavičluka. Dok je 1998. ležao u zeničkoj bolnici, moj ujak Dragan, kojega sam zvao barba Dragan, poželio me je još jednom vidjeti. Bila je zima, iz Zagreba sam putovao autobusom, sva je Bosna bila u magli, snijegu i blatu, Zenica je vonjala na teški ugljeni dim, Željezara nije radila. Bolnica je bila kao i sve bolnice na svijetu, tu se nema što opisivati. Njemu je bolest iskrivila jednu stranu lica pa me je pitao: jesam li ti sad kao Tuđman?

Oj, Andrija oči, najmilije

POTKIVAČ

Dosadilo mu da potkiva konje, magarce, mazge i mule, plašio se da na potkovicama koje im je prikivao na kopita i njegov život raznose prašnjavim drumovima i vrletnim puteljcima kroz šimski gustiš, pa se manuo posla koji je naslijedio od oca, očevog oca i oca očevog oca.

Od tada je povazdan sjedio ispred potkivačnice po kojoj se već počela hvatati paučina. Kada bi vidio nekoga da mu prilazi vodeći konja za ular, pokazivao je rukom da ga zaobiđe u širokom luku.

Sjedio i razmišljao.

Onda potkivaču jednom pade na um misao da bi bilo dobro da potkovicom zaštiti tabane sreće, ako jednom i ona slučajno naiđe kraj njegove potkivačnice.

Ko zna kada će ona naići? Do tada bi njegova misao o potkivanju sreće mogla da se izgubi u prašini, ili da zagazi u drač, pa da tamo njena osjetljiva stopala ostanu na oštricama trnja.

Uplašen, brzo skoči, odreza komadić nebeskog plavetnila i poče da potkiva svoju misao.

Objavljevo krajem devedesetih

Kišni dan, s jeseni 1996., do Boga se nad Zagrebom smrklo, i nema onoga koji će suzu pustiti kad nas sutra više ne bude. Došao sam u židovski starački dom Lavoslav Schwartz, u posjetu poznaniku, starome sarajevskom advokatu i Rasimovom liberalu, koji tu provodi mjesece u nadi da će se vratiti kući. Da ne bude nesporazuma, stari se uskoro i vratio kući, ali nisam tada znao da će tako biti, pa me je stislo već na kapiji, jer mi se činilo da sam pred grobnicom ljudi, koji igrom slučaja još nisu umrli, i samo se čeka kad će, a mi im dolazimo, smijemo se i donosimo kilu naranči, pa se pravimo da su svi oni baš jako živi.

U prizemlju, tamo gdje su društvene prostorije, kuhinja i trpezarija, za dugim konferencijskim stolom prekrivenim bijelom plahtom, onim istim za kojim se, barem prema renesansnim slikarskim prikazima, prije dvije tisuće godina Isus Krist opraštao od svojih učenika, i uz posljednju večeru čekao onoga koji će ga prijaviti policiji, za istim takvim stolom sjedila je veća grupa sarajevskih Jevreja, bivših liječnika i direktora, finih dama iz Narodnog pozorišta, partizana sa Sutjeske i Neretve, sve Bošnjo do Bošnje, po čehri im znaš iz kojega su svijeta, pa piju Fructalove sokove i meze zdenka sir, a oči im pune suze dok pjevaju. Na središnjem mjestu stola, onom na kojem je Leonardo naslikao Krista, sjedi najslavnija operna pjevačica u bosanskoj povijesti, ona ista koja je svojedobno u euforiju bacila sve svjetske publike, dok je na najvažnijim europskim i svjetskim pozornicama pjevala uloge žena koje su odredile identitet naše civilizacije.

Tog kišnog popodneva, pod mrklim nebom bijeloga Zagreb grada, Ljiljana Molnar-Talajić starim je sarajevskim Jevrejima, kojima je suđeno da vazda umiru u nekakvoj tuđini, pjevala pjesmu Ismeta Alajbegovića Šerbe i Nikole Škrbe Tebi, majko, misli lete. Nipošto je nije pjevala na način Madame Butterfly, onako kako bi to čuo maestro Puccini, niti onako kako se uopće i mora pjevati u jednom dovršenom svijetu, koji je svakoj riječi, ali i glasu koji tu riječ izgovara, dao njezin konačni smisao. Pjevala je gospođa Ljiljana onako kako bi to nekih ranijih godina činila kafanska pjevačica u nekakvom jugoslavenskom radničkom klubu u Frankfurtu, da svako uho koje je čuje u pjesmi prepozna vlastitu nesreću. Smjerno kao čistačica u osnovnoj školi na periferiji Zenice i Kaknja, naivno kao Silvana Armenulić, moćno kao Safet Isović pred butum bošnjačkim narodom, predavala je istinu na dušu ljudima koji su, bolje od svih drugih u tom času, znali koja je tuga i kakva je nesreća biti ono što jesi, a ne imati snage i vjere, ne imati nade, da postaneš nešto drugo.

Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina…” Majke tih ljudi u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu, odavno su bile sahranjene na koševskome groblju, ili na Barama, njihova tijela otišla su u dim negdje na granici Poljske i Njemačke, plavila ih je nabujala Sava negdje kod Jasenovca, imena njihovih majki upisana su na spomen grobnicu na Vracama, one su iščezle jednom davno, prije nego što smo se mi rodili. Njihovo iščeznuće bilo je u povijest upisano još onoga dana kada su ih silni kršćanski kralj i njegova fragilna kraljica potjerali prema istoku, da u nekoj Turskoj budu izbrisani, kao što jednom iz ljudskoga pamćenja biva izbrisano sve što je korijen pustilo istočno od opere.

Međutim, stari sarajevski Jevreji ipak su plakali pjevajući. Na koga li su, dragi Bože, oni mislili u pjesmi Tebi, majko, misli lete? Na vlastite majke vjerojatno nisu. Misao na njih puno je starija od te pjesme, i nisu joj trebali Šerbo i Škrba. Mislili su na isto ono na šta je mislila operna primadona kada je zapjevala glasom koji nije scenski, i nije za bolje prilike i za europsku publiku. Mislili su na svoja tijela koja već počivaju na tuđoj zemlji i u tuđemu svijetu, na iskorijenjenost koja je metafora jevrejske sudbine, ali je u ovome slučaju dvostruka. Ti su ljudi, ti divni pregaoci socijalističke obnove i izgradnje, stroge liječnice i zajebani direktori velikih preduzeća, kojima je Bog dao da umiru u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz, imali po dvije tuge, po dva Jeruzalema i po dvije iste, dvaput protjerane duše.

Pjesma Tebi, majko, misli lete ušla je, valjda zbog mjere bola koji u sebi nosi, u standardni repertoar sevdalinki, premda, i po vremenu nastanka i poetikom, sevdalinkama ne pripada, nego uskom graničnom području klasičnih kafanskih pjesama i novokomponovane narodne muzike. Je li stari Nikola Škrba, sarajevski radijski novinar i humorist, namjenski pisao tekst, jesu li mu na umu bili naši “radnici na privremenom radu u inostranstvu”, Jugošvabe i gastarbajteri, to danas ne znamo, niti nam je važno, ali činjenica je da tačnije i tom svijetu bliže riječi nisu napisane. Šerbo im je pridodao melankoličnu melodiju, blisku narodnome uhu, ali i estradi svoga vremena, tako da je nastala odlična pjesma, veliki narodnjački evergrin. Ono što joj je, na žalost, dalo na socijalnoj važnosti i trajanju, bio je rat, surgum i muhadžirluk, izbjeglištvo i neka nova bosanska dijaspora, koja s gastarbajterskom nesrećom nije imala veze. Gastarbajteri se uvijek imaju kamo vratiti, a muhadžiri svake vjere ostaju sami na svijetu. Jedni ih potjeraše, a drugi ih ne žele razumjeti. Biva, izvukli su živu glavu i primaju bogatu socijalnu pomoć. Jest, vala, baš je tako. Pjesma Tebi, majko, misli lete je pjesma o tihom umiranju u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu.

Uđem u radnju, prodaje jedan, nasmijan. U autobusu isti. U drugoj radnji opet. Konobar isto takav. Izgovaraju iste riječi, malo drugačije raspoređene, sa istim smislom. Odem do lokalnog biroa, pitam na šalteru informacija kako to da su u ovom kraju svi isti. “Ujednačili smo proizvodnju” – kaže mi onaj prodavač vozač konobar ili je možda sada službenik.

02.02.2001.

Kad bi ušli u neke godine i postali očevi odrasle djece, prestali ići na utakmice, postali veterani u radničkim savjetima svojih preduzeća i prestali planirati godine koje dolaze, kad bi se sasvim uozbiljili, pustili stomake i počeli ih nazivati bojlerima, kad se više nisu brijali vikendom i kad bi im iz ušiju i noseva izrasle debele crne dlake, očevi su jednoga dana Oslobođenje pošli čitati od predzadnje stranice. Ne znajući, tada su ušli u svijet mrtvih, iz kojega će izaći tek onoga dana kada ih više ne bude i kada se njihova stroga i ozbiljna lica pojave na predzadnjoj stranici, tamo gdje se počiva samo jedan dan, ali je taj počinak, pokoj i rahmet, najvažniji detalj svake posmrtne biografije. Sve što nakon toga slijedi je dugo ponavljanje, pravilno ritmizirana mantra sjećanja, pretvaranje tuge u dosadu i zaborav. Predzadnja stranica bila je mjesto na kojem su se posljednji put sretali stari poznanici. Viđali su se tamo školski drugovi, oni koji su bivali izgubljeni po četrdeset godina, a onda jednoga dana vidiš da su sve vrijeme živjeli u ovom gradu, da su vam se putovi svakodnevno presijecali, dugo ste se mimoilazili, sve dok se na kraju niste našli: jedan mrtav, a drugi živ. Otpuhivali su na takve scene očevi, palili novu cigaretu, govorili – eh, što ti je život! Nitko ih nije shvaćao, jer im nitko u tom času nije mogao biti dovoljno blizak. Do nekih godina ne znaš kakva je zapravo smrt, sve dok predzadnjom stranicom ne počne u dugoj koloni stupati tvoja raja.

Rođeni šezdesetih tu su stranicu čitali iz čiste zajebancije. Zbog one naivne posthumne poezije, primijenjenih stihova koji su trebali dočarati najdublju tugu, a besramnoj mladosti bili su smiješni. Tako je teško naučiti riječi da se ponašaju tužno, poučavala je predzadnja stranica, ali nije bilo onih koji bi bili poučeni. Očevi su otpuhivali lamente nad životom, sinovi su se smijali, a jedinom novinskom stranicom koja je tiho slavila anonimnost promicala su lica Sarajlija i Sarajki, prevarenih ljudi koji su se jednog sasvim običnog dana slikali za ličnu kartu ili pasoš, ne znajući da će te fotografije biti predočene svekolikom građanstvu kao nedvosmisleni dokaz njihovih smrti. Da su znali da se slikaju za vječnost, vjerojatno bi složili drugačije izraze lica, ozbiljnije, odgovornije, bez nade i velikih očekivanja, izraze lica namijenjene Bogu.

Jednoga dana, na opće zaprepaštenje građanstva i užas očeva, na predzadnjoj stranici pojavilo se lice široko osmijehnutog čovjeka, očito posvećenika dobre kapljice, koji je u desnici, poput trofeja, držao visoko uzdignuti pileći batak. Proći će godine i nitko nam neće vjerovati, rekao je netko od onih iz šezdeset i neke, izrezao obavijest o smrti nasmijanog bekrije s batakom i spremio je u novčanik. Iz perspektive ove povijesti, bio je to historijski dokument prve kategorije.

Svašta se taj dan pričalo po gradu. Te kakva je to familija koja je svoga mrtvaca mogla tako osramotiti, te kakvo je to Oslobođenje kad takve stvari uopće dopušta, te kako li se samo osjećaju porodice mrtvaca koje su u prvom novinskom susjedstvu s tim batakom, te u šta se to svijet pretvorio kad nas s novinskih stranica gledaju vampiri… Ali već nakon sedam dana nitko se, osim onih koji su se smijali, nije sjećao čovjeka koji nas je o svojoj smrti s fotografije izvijestio u najboljem mogućem raspoloženju. Smijači su ga pamtili, ponavljali njegovo ime i slavili kao građanina kojem se omaklo da u smrti postane veliki.

Je li se omaklo njemu ili njegovoj ožalošćenoj familiji? Na to pitanje, naravno, nećemo pronaći odgovor, ali je lijepo i utješno vjerovati da je neki Sarajlija, shvativši kako mu se bliži smrtni čas, naredio svojima da vascijeli dunjaluk o tom događaju, čim za njega dođe vrijeme, izvijeste onom najljepšom, najdražom i najnasmijanijom slikom. Slikom potpune i nepomućene sreće, da ga se po njoj pamti i da se ne zaboravi kako je bio dobar za društvo i prijatelje, od teferiča vremena nije imao niti da pomisli kome zlo, pa evo i pred Boga ide prostodušan i čist, skupa sa svojim najdražim batakom, pa neka mu Bog milostiv bude i razabere životnu vrlinu među svim tim sitnim grijesima.

Teško je i nakon tolikih godina posumnjati da je čovjek s batakom bio jako grješan.

odlomak iz romana

“Dođi ovamo da te poljubim”, veoma ugledne flamanske (belgijske) spisateljice srednje generacije Griet Op de Beeck, roman je o Moni, i to kao djetetu, pa kao dvadesetčetvorogodišnjoj djevojci i, na koncu, kao tridesetpetogodišnjakinji. To je priča o tome zašto postajemo onakvi kakvi jesmo, napisana sa dosta humora, oštrine i beskompromisne iskrenosti. O roditeljima i djeci. O uništenim ljudima i o tome kako oni, ne želeći, uništavaju i tuđe živote. O tome gdje završava odgovornost, a počinje krivica. O tajnama i usamljenosti. O bolesti i ćutanju. O opasnostima koje vrebaju kad si jak. O zaboravu i nemogućnosti zaboravljanja. O kuraži da spasiš samoga sebe. I, naravno, o ljubavi. Stoga što je to sve što imamo, ili skoro sve.

 *

Stanem kod zadnjih vrata, pogledam, niko me ne gleda. Zatvorim vrata, trčim ka garaži, zgrabim bicikl i odoh ja.

Mislim da mi do tamo treba petnaestak minuta. Dan je lijep: plavo nebo, tu i tamo zgodan oblačić, baš puno ptica. Odozdo sve ptice izgledaju crne, dok izbliza uopšte nisu takve, većina nije. Crna vrana, ona jeste, kos isto tako, muški svakako. Na engleskom ga čak i zovu “blackbird”, to sam naučila od tate.

Mislim: Vožnja biciklom mi se sviđa, posebno kad sija sunce i vjetar donosi topli zrak. To mi se mota po glavi. Dobro je kad se razmišlja o finim stvarima.

Na biciklu prolazim pokraj pekara, tamo gdje od žene za pultom katkad dobijem bombonu, skroz za džabe. Kad joj onda kažem “hvala puno, gospođo”, pristojno, jer to uvijek dobro dođe u životu, veli mama, žena se nasmiješi, a kad se smije, vidi joj se zlatan zub. To mi je malo strašno, ali kako znam da ga, u stvari, ne želim vidjeti, još upadljivije zurim u njega. To je kao kad probaš ne misliti na čips koji nije zdrav, a od toga te samo spopadne još jača želja za njim.

Vozim se kraj Sofijine kuće, fina je ona, ali malo smrdi. Smrdi na malo otpada u kanti za smeće, usred ljeta, a ponekad i na davno napušten tavan. Kad nas je učiteljica prošle školske godine stavila da sjednemo jedna pored druge, zbog toga sam ipak bila malčice nesretna. Ali ujko Tur tvrdi da se čovjek nakon sto osamdeset sekundi dubokog udisanja lošeg mirisa navikne na smrad i s tim više nema problema, tako kaže nauka. Ne znam je li to saznao baš iz nauke, ili je to rekao tek tako, da me utješi, ali mi je ipak pomoglo. Svakog dana kad počne čas, ja se skroz približim Sofiji, i onda brojim do sto osamdeset, ne prebrzo, i duboko udišem, kroz nos. I onda to bolje podnosim. Pitam se do koga ću sjediti naredne školske godine. Koja uskoro već počinje. Nadam se kraj Elen. Elen mi je najbolja prijateljica, a i ja njoj. Ima averziju na komarce, pčele i muhe i sve igre s kartama, voli zelenu boju i sladolede, čak i  zimi, a ako mora kihnuti to uvijek, baš uvijek, radi najmanje tri puta, a nekad i mnogo češće.

Dolazim do raskršća, crveno svjetlo. Nema puno auta zato što je nedjelja. Većinom su plava, primjećujem. Naše je zeleno. Zelena od bazenčića u kojima se ogleda sunce. Kad ga je otac prvi put dovezao, ima tome oko četiri godine, ta mi se boja ništa nije sviđala. Bila sam razočarana što nije izabrao crvenu, ili, u krajnjem slučaju, žutu. Ali to je Citroen DS, reče otac ponosito, stari auto, mnogo ljepši nego ovi danas. U tome mu moram dati za pravo. Farovi mu liče na oči, kao da nije mašina, nego čovjek, to mi je baš šega. Kupio ga od jednog pacijenta, reče, a tada nema biranja. To mogu da shvatim.

Ali mi se ne sviđa kad nema biranja. Kao u školi, gdje učiteljica uvijek određuje šta treba da radimo. Ponekad poželim da nikad ni ne moram u školu. Ali onda pomislim na vječiti raspust, pa više nisam baš sigurna da li bi tada bilo puno bolje.

Skoro sam stigla. Znam gdje je groblje auta, kraj njega uvijek prolazimo kad idemo k baki. Sreća da je tako. Sunce mi udara u oči, ali to dobro podnosim. Dobro je kad možeš svašta podnijeti u životu, kaže moja mama. Još malo, i eto me. Silazim, stavljam bicikl na metalnu nožicu, i obilazim zgradu. Ružni sivi pravougaonik s vratima, nekoliko prozora, kućetina velikom kapijom i ravnim krovom. Sve zatvoreno, naravno, i treba tako, zato sam i čekala do nedjelje. Ne trebaju mi kibiceri. I, znala sam da mogu lako ući na taj teren, sa strane su samo niski stubovi koji služe da ne možeš tek tako ukrasti auto, njih sam već vidjela.

Olupine stoje pozadi, na dijelu terena s jablanovima. Tvrdo, pjeskovito i prašnjavo tlo, dugo nije bilo kiše, i puno kamenčića, onih malih, oštrih. Jedan mi se već našao u sandali, ali nije to ništa. Ako zastanem da ga izbacim, garantovano će za deset koraka novi naći unutra. Nastavljam i pažljivo motrim naokolo. Kakav haos: svuda olupine i razbacani auto-dijelovi, a u uglu čudna hrpa auta koje su bez reda naslagali jedne na druge, kao lego-kocke.

Najednom ga ugledam, lijevo od one crne rđotine: naš vodozeleni Citroën DS. Prvo se držim na odstojanju, pokušavam prizor upiti u sebe. Brojim do šezdeset, to je dovoljno. Kako je samo izlupan!. Skinuta dva lijeva točka, nestao prednji branik, a cijela hauba ulubljena. Nema prozora, naravski, nedostaje i dio krova, najviše onaj sa suvozačeve strane. Priđem mu bliže, pa još bliže. Hoću da virnem u auto. Na tatinoj strani se nema bogznašta vidjeti, osim da je sve uništeno, i prljavo, samo je volan još čitav. Onda idem da vidim maminu stranu, ona ipak izgleda drugačije. Ima sasušene krvi na čudnoj štangi iznad dashboarda, i na sjedištu. Puno kvi. Krv na presvlaki nije crvena, više je smeđa. Prilazim skroz blizu, glava mi skoro u autu. Smrdi na benzin i zagorene kotletiće i boju. Gledam još bolje i vidim komade kože. I kose. Mamine plave kose. Ostanem tako. Dugo. Naprosto gledam. Ponekad moraš dobro gledati.

Kad nas je baka juče probudila, usred noći, normalno da smo znali da nešto nije u redu, Aleksander i ja. Mi smo djeca, a njih valjda ne budiš bezveze u dvanaest do pet. Baka nas nije ni pogledala, rekla je samo da moramo sići u prizemlje, da će tata odmah doći, i potom sišla niz stepenice. Aleksander i ja za njom. Žedan je, rekao je. Baka će nam nešto donijeti, i moramo sjesti na sofu, tata će odmah doći. Potpuno ista rečenica, što mi je bilo čudno. Aleksander dobija colu, odmah sam zažalila što i ja nisam tražila nešto za piće. Colu smo pili samo u svečanim trenucima. Sad je prekasno, nisam mogla baku još jednom poslati u kuhinju, to bi bilo nepristojno.

Činilo se da traje čitavu vječnost, to bakino “odmah”. Pogledala sam fotografiju na televizoru, ona na kojoj smo ja i Aleksander, u plastičnom bazenčiću u vrtu. On je tada još bio beba, a ja mala djevojčica. Usiljeno se smiješim, poziram. Po mami, malo čudno stojim, čula sam je kako to kaže ujka Turu, i mislim da je u pravu, “ali Aleksander, on je sladak da ga pojedeš”! Tako je rekla: “Da ga pojedeš.” Pomislila sam na veliko čudovište koje jede djecu, a onda brzo na nešto drugo.

Najednom se stvorio tata. Došao je iz vrta, mislim. Na sebi ima lijepo odijelo, jer su te večeri bili u restoranu. Uprljano je, to sam odmah vidjela. To se mami sigurno ne bi svidjelo. Na čelu mu je neki ogroman flaster, vidim ga kako gleda svoju košulju, kao da mi je pogodio misli. “Odmah ću se vratiti”, rekao je, i nestao na spratu. Da, da, odmah, znam ja to, i namah se osjetila loše zbog te ružne misli. Tata nas nije tek tako, iz zabave, usred noći izvukao iz kreveta, sigurno da ima dobar razlog da ode malo gore u spavaću sobu.

Aleksander u međuvremenu vozika crveni autić oko nogu salonskog stola, kao da je na autoputu. Zar još nije primijetio da nešto nije u redu? Možda je savršeno zadovoljan colom i mečboksom. Ako je tako, to mi je u redu, jer ima tek šest godina. Kad je meni bilo šest, ipak sam, vjerujem, bila malo jača, ali to je stoga što je on mlađi, kaže mama. Po njoj, mlađe dijete može malo zaostati u rastu.

Mi nikad nismo smjeli u restoran, jer je to za odrasle, veli mama. A kad tamo oni idu, uvijek oblače najljepšu odjeću, mama nosi naušnice koje je dobila od bake, neka vrsta bijelih dragulja u obliku velike kaplje. i onda se sprema, i toliko našprica kosu da cijela kuhinja smrdi na kiselo i na sapun.

Kad se tata vratio, na sebi je imao drugu odjeću. Ova nije bila prljava. Tata se znojio po čelu, što mu se ljeti češće dešavalo, ali sad je noć i nije toliko toplo. Sjeo je između mene i Aleksandera i rekao: “Sad morate dobro slušati, jer tata ima nešto da vam kaže.” A onda je zašutio. Veoma dugo. Čak je i Aleksander prestao da se igra i pogledao u tatinom pravcu, baš kao i ja. Nismo se usudili ništa reći, ili ga upitati za taj flaster na čelu. Tata je i dalje zurio u daljinu, kao da je zaboravio da se od njega nešto očekuje. Jednu ruku je stegnuo u pesnicu.

Baka uze stolicu i donese je kod nas u salon. “Pa, hajde”, reče. Pogledala sam baku, izgledala je siva, sad, odjednom, u licu. Učini mi se da je plakala, jer je na vratu i licu imala crvene fleke. Njih je i mama uvijek dobijala kad zaplače, ali to se skoro nikad nije dešavalo. Mama je žena koja puno toga može podnijeti, to nekad kaže i tati. “Ah, učini što moraš, Vinsent, ja sve mogu podnijeti.” Mami uopšte nije lako, s nama, sigurno.

Čula sam tatu kako duboko udiše. “Dječaci”, to uvijek kaže: dječaci, iako sam ja ipak neka djevojčica, “imam lošu vijest: dogodila se nesreća, noćas, i ništa ne valja.” Potom je opet zašutio. Baka poče naglas da plače, da suzi i slini. Otišla je negdje, vjerovatno da uzme maramicu, jer to stvarno nije lijepo, kad ti slina curi iz nosa. Na to i Aleksander poče da plače, možda zato što nije navikao da to vidi od bake. Stavih tati ruku na mišicu, možda će mu to pomoći da završi priču. Čini se da nije ni primijetio. I dalje je vladala mrtva tišina.

Kad se baka vratila iz kuhinje, prestala je da plače, i opet izgledala sasvim pristojno, i na koncu kazala: “Vaša mama se nije izvukla.” Kako niko nije reagovao, dodala je: “Umrla je.”

Aleksander je šmrcao i hvatao zraka: “Je li mrtva? Je li mama mrtva?”

“Da”, reče tata. Samo “da”, više ništa. Nastavio je da zuri u zid kraj vrata, kao da se tamo ima šta vidjeti.

Nisam počela plakati, što mi je bilo malo neugodno. Pokušala sam da nekako natjeram suze na oči, ali me nisu poslušale. Onda pogledah dolje, kao prema pupku, brada skoro na prsima, kao što se radi kad si tužan. Baka se nije ni pomjerila, tata je ustao, krenuo ka ordinaciji i zatvorio vrata za sobom.

Tako smo, dakle, tamo sjedili, baka, Aleksander i ja. Vani ni pokreta. A ni unutra, takođe. Bilo je tiho. Čula sam zvuk frižidera, tiho zujanje. I otkucaje zidnog sata. I Aleksanderovo šmrcanje. Mislila na mamu, i kako je rekla prije odlaska: “Budite dobri, kod bake, ako čujem da je niste slušali znate šta će vam se desiti.” U stvari je već unaprijed bila malo ljuta, iako smo kod bake skoro uvijek bili dobri. Nakon svega moram pomisliti i na crnu odjeću koju je imala na sebi: crnu suknju s crvenim kaišem i crnu bluzicu. Divno joj je stajalo. Kazala sam joj to dok je silazila niz stepenice, a ona se nasmješila. Mama je voljela komplimente u vezi sa odjećom. Ćutila sam se sretnom dok se smijala. Da li je ista odjeća još uvijek na njoj? Da li se i ona zaprljala? Vjerovatno da jeste, baš kao i tatino odijelo. Da li će ih neko oprati prije sahrane, ili će dobiti drugu odjeću za sanduk? Ona bi sigurno voljela imati to crno, znam sto posto. Možda bih to morala reći tati, mislim se. Jer tata, taj ti nema pojma o odjeći. To je i mama uvijek govorila. Pitam se na šta li misli Aleksander. Sjedi sklupčan na tepihu, uplakanog lica, okrenut ka dnevnom boravku. Rado bih mu nešto rekla, ali ne znam šta. Pa tako ostajem gdje jesam.  Ipak mi najbolje izgleda tako.

Dok tako stojim tamo, kraj onoga što je neka bio naš citroen DS, sjetim se da tati još ništa nisam rekla o maminoj odjeći. Moram se vratiti kući. Uskoro će biti kasno, za tu odjeću.

Ne smijem to nikome kazati, o ovome što sam ovdje vidjela, jer Aleksander je za to još suviše mali, a svi ti odrasli se mogu samo naljutiti jer sam uradila nešto što se zapravo ne smije.

S holandskog preveo: Goran Sarić