Zapis uz jednu fotografiju sarajevskog groblja Lav iz godina opkoljenog Sarajeva, autor fotografije je Milomir Kovačević Strašni

Gledam ovu fotografiju  iz kamere Milomira Kovačevića Strašnog. I usput se prisjećam: Otkriće groba možda je jedno od najvećih izuma čovjekovih. Prema Kur’anu (5:27. i dalje) čovjeka je, da dođe do izuma groba i mezara, podučila jedna crna krilata životinja – gurab ili gavran.  Prvi ubica Kabil/Kajin digao je ruku na svoga brata Habila/Abela. Gledao je ubica kako krv umorenog brata ponire  u zemlju, a onda, iznenada, oslovi ga pitanje: Šta ću ja sa ovim lijesom mrtvoga brata?! U taj čas sleti jedan gavran (gurab) i ubicu Kabila/Kajina poduči  kako se mrtvo tijelo treba zakopati u zemlju, zagrnuti u onaj prah. I tako, sve od praskozorja čovječanstva, i diljem zemljinih strana koje je obilježio čovjek, grob je dio ispraćajnog i tužnog obreda, vjerskog ili svjetovnog, kako god – dio  je ceremonijala kojim se  ispraća mrtve na Daleki Put. To će reći – groblja  su jedna velika civilizacijska tekovina. K tome, grob je i znak dostojanstva. Jer, ko nam podari ili dozvoli grob, pa makar taj bio i naš ubica, još uvijek nas štuje, brine se da naš prah pređe u miru u cjelinu Zemljinu, da u dostojanstvu uraste u cjelinu Kosmosa i u njoj nestane.

Bez riječi i sa velikim štovanjem, u tišini dostojanstva, treba stajati pred fotografijama grobalja i mezarja datiranih iz kataklizme opkoljenog Sarajeva 1992.-1995., načinjenih  umjetnošću  gledanja Milomira Kovačevića Strašnog  i visprenošću njegovih potraga za trenucima koje su od rijeke vremena odvojili objektivi njegovih kamera.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog opominju, ova napose. Ona obznanjuje: Evo u mnogim smrtima usnuloga mnoštva. Ona pokazuje: Groblje je nastalo brzo i okrutnom silom, tek ubijeni ljudi su u svježim grobovima. Ona poručuje: Brzo se ginulo u Ljeta Gospodnja 1992.-1995., zato je i ovo groblje jedna svježa cjelina, velika i prostrana,  nastala sijanjem smrtnoga sjemena niz ovu zaravan. Napokon, fotografija šapće: Dugo se ginulo, zato prizorni okvir fotografije ne obuhvata grobljanske krajeve koji se gube u omaglici ovog zimskoga dana, krajeve koje će popunjavati  smrtno mnoštvo koje dolazi, koje će doći. Vidimo jasno: Ovo u smrti usnulo mnoštvo pritisla je zima, svuda je ona tu i unaokolo, i  u srcu živih ljudi, naravno. A iznad ovog u smrti usnulog mnoštva nema nikakve nade, samo snijeg, magla, kiša, niski oblaci – kako bi kazao Meša Selimović. Ipak, grobovi se jasno vide, jedan je kraj drugog, drugi je kraj trećeg, treći je kraj četvrtog…  Svaki grob ima svoje sopstvo;  pa ipak, to se sopstvo  zaludu otima prahu koji će sve uskoro zaravnati i obezličiti.

Treba odlaziti na groblja i mezarja koja je uslikao veliki umjetnik Milomir Kovačević Strašni u godinama kataklizme 1992.-1995. Treba odlaziti i slušati priče mnoštva usnulog u smrti. I zamišljati prve prizore Sudnjega Dana, kad će ovo smrti predano mnoštvo biti proživljeno, kad će se pomaljati na licu Zemlje,  ustajati iz svojih grobova i stresati sa sebe grobnu prašinu.

(Zapisano u ponedjeljak, 15. augusta 2016.)

ivanlovrenovic.com

Imaginarni prijatelj/51     

Junački se borio protiv nekrsta. Njegove avanture bijahu nadaleko poznate, o njima pjevahu najvažniji pjesnici onoga vijeka što je nastupio nakon što nekrst bi protjeran, pobijeđen i odbačen daleko od naših granica, a talijanski renesansni pjesnik Ludovico Ariosto početkom šesnaestog stoljeća, kad već nastupi renesansno doba, sroči o njemu viteški ep “Bijesni Orlando”. Srednji vijek davnim se već činio, davni bjehu križarski ratovi, minuše s njima i provale Barbara u Europu, s istoka se, negdje od balkanskih strana, tek slutihu novi, tursko-seldžučki neprijatelji i nekrsti, pa se Ariosto, opušten time što krv davno minu, prepustio šalama i veselju, čistoj i vedroj radosti viteškog bojevanja. Sav ušas Orlandov ostao je negdje duboko u mraku davnina. Renesansa ga obasja humorom epohe.

Orlando nije bio od onih koji su osvajali Jeruzalem, preotimali ga od jeruzalemskih starosjedilaca, od onih koji su Jeruzalem preoteli od još starijih starosjedilaca, nego je bio među vitezovima koji su branili Pariz od Saracena. Okupio ih je Karlo Veliki, pod znamenjem svetoga križa, da u ime Gospodinovo kolju Arape. Istini za volju, oni su se, Arapi, pod nekim drugim znamenjem i u ime istoga, premda drukčije imenovanog Boga, okupili da kolju kršćane. U tom sveopćem klanju pobjednik neće biti onaj na čijoj se strani nađu junačniji vitezovi, nego onaj na čijoj će strani biti rječitiji pjesnici. Pobijedit će onaj koji osmisli takav epski stih koji će moći da podnese teret vjekova. Arapi, vazda skloniji lirici, ostat će tu bez ikakvih šansi. A bez početne snage epike, bez ratničkog marša deseteraca i dvanaesteraca, nema ni humora koji se stoljećima kasnije javi, nakon što se ratnička srca ohlade i okamene. A bez humora nema ni Orlanda

On se, pak, nesretnik, zagledao u princezu Angeliku, ali viteške su ga dužnosti spriječile da joj to na vrijeme stavi do znanja, te je ona pošla za drugoga. I to za neprijatelja, za običnoga saracenskog vojnika Medora. Orlando je sišao s uma od ljubomore i nemoćnog bijesa. To što mu je crni Arapin preoteo ljubu za njega bi i teži poraz od sveg što ga je moglo zadesiti na bojnome bolju. A nije ga tamo zadesilo ništa. U ratovima i viteškim obračunima Orlando je bio pobjednik. U ljubavi, međutim, i u poeziji, još od srednjega vijeka pobjeđuju gubitnici.

Moj Orlando nije, međutim, Ariostov. Nije ni onaj Virginije Woolf, koji u trenutku mijenja spol. Moj je Orlando onaj dubrovački. Godine su 1969, 1970. i 1971, pa još nekoliko godina zatim, sve do smrti tetke Lole, kada smo za duga vremena prestali odlaziti u Dubrovnik. Vrtio sam se tada oko njega, sve se saplićući o golubove – koji tada nisu bili doživljavani kao štakori potkrovlja, nego kao ukras bijeloga grada – a Orlando mi je bio kao da će svakog trenutka oživjeti. Žalobni smiješak na njegovu licu djelovao je tako kao da mu kamen brani da ne progovori. U rukama je držao metalni mač. Zašto i mač nije od kamena? I kako je kameni kip uspio ugrabiti metalni mač, kada takve mačeve drže samo živi ljudi?

To mi je bilo na umu dok sam proučavao Orlanda. A onda bih ga obišao s leđa i već me je kao trogodišnjaka obuzimala njegova tužna sudbina: on nikada neće vidjeti ono što mu je za leđima. Kameni kip nikad se neće osvrnuti. Od tog saznanja do saznanja o vlastitoj smrtnosti proći će kratko vrijeme.

TAKO SAM SRETNA KAD MI NESREĆU SPREMAŠ

Tako sam sretna kad mi nesreću spremaš,
kad mi i na taj način iskazuješ svoju moć.
Iz nadmenosti kad širiš laž i oholost.
U oholosti kad skrivaš svoju podlost.
Jer ti si tada slab, ja sam tada jaka.
Iz šutnje kao iz golubinjaka
gasim bijes svih divljaka.

Tako sam sretna kad svojom burom čistiš
samoga sebe. Jer ja sam tada priroda koja
svim tvojim i svim svojim zlom
tako suvereno vlada. Jer ja sam tada ada
na kojoj je šutnja i moja armada.

Jer ja sam tada mir u kojem je sav svemir.
Jer ja sam tada vladarica,
i tvome životu brodarica.
Smijehom tad veslam.
Šutnjom tada guslam.

SAMO TIJELO UZ TIJELO, SAMO KOŽA UZ KOŽU

Samo tijelo uz tijelo, samo koža uz kožu govori jedan jezik.
Dodir je njihov upaljač. Svaki pokret razgorijeva njihovu vatru.
Treba poštovati samo njihov jezik. U njemu svakome čovjeku
pripada isto pravo. I bijelom i crnom i žutom. Ista slast
i ista vlast. Isti dobitak i isti gubitak.

I kad je nijema, njihova ljubav nastavlja život u istom jeziku.
U istom pravopisu. Istim izgovorom i istim jezičnim glasovima.
Istim porijeklom riječi. Čiji se oblici mijenjaju u sedam padeža.

Samo s tijelom i s kožom život održava univerzum svoga jezika.
Samo njihov univerzalni jezik izmiruje sve različito
i slavi sve ljudsko. U ljubavi tijela i kože, u ljubavi dodirā
koji razgorijevaju vatru ljudskoga srca i uzdižu dušu
siromaha i bogataša jednako. U strasti časte ljubavlju,
u vatri spaljuju sve neljudsko.

Samo tijelo uz tijelo, samo koža uz kožu
rađaju vječnu ljubav. U jednome jeziku. U jeziku ljubavi.
Oj, tijelo!, oj, kožo! Živite u takvom jeziku vječno!

Ljudi koji stvaraju priče o junacima većim od života ne razlikuju se puno od svojih publike: trpe jednako neuzbudljivu svakodnevicu, rade, spavaju, otplaćuju kredite, podižu djecu, šetaju kućne ljubimce i maštaju. Samo što su oni kadri svoju fantaziju unovčiti.

Tako stvari stoje govorimo li sasvim načelno. Postoje, međutim, i tipovi koji vlastitim biografijama udaraju kontru ovom pravilu. Njihove životne priče svojim dramatičnim zapletima i obratima skoro da napetošću nadmašuju sve pustolovine junaka koje su stvorili za radnim stolom. O dvije takve iznimne persone htio bih vam nešto reći. Zapravo o dvojici njih.

Ne, nisam promašio temu, to vam se samo čini. Ljubazno su me zamolili da prigodnim tekstom najavim izložbu radova Andrije Maurovića, čija nam je sudbina desetljećima bila nepoznata i za koje smo vjerovali kako su nepovratno izgubljeni. Zašto onda govorim o dvojici i inzistiram na množini u prigodi odavanja počasti jednom jedincatom meštru? Zato što znam kako nema bevande bez vina, opere bez libreta ni stripa bez scenarija. Pa tako ni ovih veličanstvenih pasica iz Gospodara zlatnih bregova i Sablasti zelenih močvara ne bi bilo bez Franje Fuisa, pisca, ali, bogami, i akcijskog junaka koji je svog idealnog sidekicka pronašao u osobi Andrije Maurovića.

Taj tandem darovitih momaka i svojom je vanjštinom i svojim karakterima odgovarao raširenoj predodžbi o tome kako trebaju izgledati glavni likovi pustolovnih storija. Jedan je bio naočit i na ono malo sačuvanih fotografija što smo ih imali prilike vidjeti, uglavnom se smiješi. Drugi baš i nije plijenio naročitom privlačnošću, a pred objektiv kamere, koliko se pamti, nikad nije stao veseo. Zgođušni Franjo izgledao je kao zet kojega bi poželjela svaka majka, no imamo ozbiljnih razloga vjerovati kako je vlastitoj roditeljici priuštio puno nevolja i briga. Učio je za limara da bi već u dvanaestoj godini napustio školovanje i pobjegao u cirkus s kojim je proputovao Jugoslaviju, Bugarsku, Tursku i Grčku. Nakon nekoliko godina vratio se u domovinu, kraće vrijeme radio kao činovnik, a onda se pridružio Ratnoj mornarici. U Divuljama pokraj Splita završio je pilotsku školu, a u Šibeniku tečaj za radiotelegrafiste. Naravno, nije postao hrvatskom inačicom Michela Tanguya (stariji stripoljupci zacijelo pamte toga letačkog asa). Vrag mu nije dao mira, pa je odlučio pronaći novo zanimanje, ovaj put u novinama. I prije nego mu je istekao pripravnički staž, stekao je reputaciju ponajboljeg reportera u zemlji. Sintagma investigativno novinarstvo u to doba još nije bila skovana, što Franju nije priječilo da štanca članke koji se i danas doimaju kao ogledni primjeri beskompromisnog istraživačkog žurnalizma. U neko doba s tračnica provjerljivih i neporecivih fakata odlučio se prestrojiti na kolosijek fikcije, pa počeo pisati dramatične, silno napete pustolovne priče koje je tadašnja publika halapljivo gutala, ispunivši tako sve preduvjete da ga urednici konačno unovače za rad na stripu i povežu s beskrajno darovitim, nekoliko godina starijim crtačem Andrijom Maurovićem. Tada, naravno, nije mogao znati da mu je preostalo samo šest godina života, ali ih je iskoristio kao da je slutio kako mu se primiče odjavna špica: danju je neumorno pisao, a noću još neumornije konspirirao kao jedan od najagilnijih zagrebačkih ilegalaca. Poginuo je 1943. godine u avionskoj nesreći, nakon što je s trojicom drugova ustašama maznuo zrakoplov na Borongaju i poletio prema slobodnom, partizanskom teritoriju.

Andrija Maurović nije, poput svoga partnera, u nježnim godinama sekirao svoju brižnu majku, ali joj je zacijelo makar malo zagorčao život čim je otišao na studij u Zagreb. Naime, daroviti polaznik Likovne akademije brzo je shvatio kako svoju crtačku vještinu (koja je išla u paketu sa sprinterskom brzinom) može sjajno unovčiti na novinskome i propagandnom tržištu. Rad za komercijalne naručitelje kosio se, međutim, s nepopustljivim pravilima časne institucije koju je pohađao, pa je vrlo brzo suočen s izborom: hoćete li nastaviti školovanje ili će se potpuno posvetiti ilustratorskom poslu. Maurović se nije nimalo kolebao, jer je u međuvremenu prigrlio stil života koji se nije mogao održavati bez redovita i izdašna financiranja: naime, kad nije crtao, kurvao se i pio.

Čovjek koji je usporedo gradio reputaciju najvećeg primijenjenog umjetnika svoje generacije i korifeja zagrebačke boemske scene, koji je bio jednako doma i u periferijskim pajzlovima baš kao i u otmjenim kavanama, ostao je, međutim, trijezan u vremenu masovne opijenosti, pa je znao izabrati pravu stranu. Za razliku od svoga prijatelja Franje, on se uspio priključiti partizanima i s puškom u ruci dočekati kraj rata. Doživio je duboku starost, toliko dugu da se stigao čak i narugati vlastitoj mladosti: nekadašnji stripaš, pijanac i kurvar nije se pred smrt mogao odlučiti što mu je mrskije: štivo u sličicama, vino ili seks.

I tko mi, poslije svega, može reći kako Franjo i Andrija nisu bili autentični junaci kakve očekujemo vidjeti na stranicama nekoga stripa, a ne na ulici, u stvarnome, dakle, dosadnome životu? Samo dva takva smrtnika bila su kadra stvoriti tri besmrtna junaka: Staroga Mačka, Crnoga Jahača i Polaganu Smrt. Koji su konačno uzjahali svoje vjerne konje, pa se preko Biokova strmopizdili ravno u Galeriju Gojak.

Na dostojan pretisak dvaju klasičnih naslova iz autorske radionice Fuisa i Maurovića morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Do tada, preostaje nam tek strpiti se i radovati pasicama Gospodara i Sablasti bez didaskalija i dijaloga, uživati u slici bez tona, kao da gledamo nijemi film. Toj je odluci, naravno, presudno kumovala nemogućnost priređivanja ovih stripova za ozbiljno, integralno izdanje u roku što ga je nametnuo datum održavanja MaFesta. No, iznuđena nijemost izloženih radova mogla bi se na koncu pokazati dragocjenom za dubinsko razumijevanje neodoljive privlačnosti i šarma ovih stripova.

Teoretičari su davno ustanovili kako se Maurović prilikom rada na stripu izdašno oslanjao na bogata filmska iskustva kadriranja i montaže. Čini mi se važnim toj ocjeni dodati i jednu, bojim se, zanemarenu pojedinost. Stari meštar manje se češao o zvučni, a kudikamo više o nijemi film. Podsjetimo se, Gospodar i Sablast nastali su 1937. godine, dakle, po prilici, u isto vrijeme kad je obitelj Šafranek iz filma Tko pjeva, zlo ne misli, potresla ona dramatična ljubavna afera. Gospođa Ana i njezina sestra Mina na izletu u Samoboru upoznat će naočitog gospodina Ernesta Fulira (prosim lepo, akvizitera, a ne šnelfotografa!) i odmah ga usporediti s Clarkeom Gableom kojega su nedavno gledale u filmu San Francisco. Taj detalj iz filma govori nam kako je kino repertoar u onodobnom Zagrebu bio vrlo ažuran: američki hitovi brzo su prelazili ocean i stizali na uvid našoj publici. Crnomanjasti glumac s neodoljivim zavodničkim brčićima već je bio postao miljenikom Agramera do trenutka kad se u Novostima ukazao jedan drugi markantni brko, Crni Jahač. Potonji, međutim, nije ni najmanje sličio mladoj holivudskoj zvijezdi u usponu, nego ocvalome veteranu čija je slava već bila zgasnula, Douglasu Fairbanksu.

Naravno, činjenica što je jednoga junaka modelirao po demodiranom uzoru sama po sebi ne bi trebala sugerirati zaključak kako je Maurović bio presudno obilježen (mladalačkim) iskustvom gledanja nijemih filmova. No, svaka sličica iz ovih stripova s prenapregnutom facijalnom ekspresijom likova i njihovom melodramatskom gestualnošću doima se kao zamrznuti frame nekoga vremešnog filmskog klasika. Zanimljivo, kad danas gledamo te stare filmove bez tona i najbolji među njima izgledaju nam kao da ih je vrijeme pregazilo, jer svaka scena koju je redatelj izabrao snimiti da nas uplaši ili dirne može nas tek od srca nasmijati. S druge strane, Maurovićevi stripovi savršeno su ostarjeli, pa i u današnjoj publici mogu razgoriti iste one sentimente i uznemirenost koju su raspirivali kod čitatelja prije punih osamdeset godina. Kako to objasniti? Bilo bi lijepo kada bih vam sad iz rukava mogao izvući neki nadmoćni, teorijski utemeljen argument, ali ništa od toga. Mogu samo iskoračiti u mitološku maglu, pa reći kako je za to zaslužna Maurovićeva autorska magija, unikatni rukopis, čarolija poteza, dosluh s božanskim…

Ovim se stripovima možemo radovati čak i kad su nam servirani kao poluproizvodi, bez didaskalija i dijaloga, dakle, tona, jer lišeni riječi kao da dopiru do same srži svog izvornog nadahnuća. Andrija, sami ćete se osvjedočiti, i bez Franje savršeno funkcionira. Ako mislite da je to lako, onda pokušajte zamisliti Luciana Pavarottija kako pjeva Puccinijevu ariju Nessun dorma, ali bez stihova koje su napisali Giuseppe Adami i Renato Simoni, nego la-la-lačući.

I za kraj, dopustite mi jednu razmjerno neumjesnu digresiju. Da prilika čini lopova shvatio sam kad mi je pružena prilika razgledati ove originale. U jednom trenutku poželio sam zgrabiti makar jednu pasicu i bezglavo otrčati koliko me noge mogu nositi. Na sreću, već u drugom trenutku sam shvatio kako je gospodin koji mi je ljubazno priuštio privilegij razgledavanja, u puno boljoj kondiciji od mene, pa sam odustao od krađe.

Ovaj katalog namijenjen je svima koji neće doći u famoznu priliku ili možda ipak hoće, ali su baš poput mene s atletikom na vi. Da se utješe…

Franjo Rejc imao je živ odnos prema vremenu i sjećanju. Vjerovao je da sve što se dogodilo treba biti zabilježeno, arhivirano i sačuvano. Kalendari, ratni dnevnik šifriran ćirilicom, na talijanskom jeziku, podsjetnici, adresari, pisma, zapisi…

U ormariću s ruskim priborom za čaj, ostacima porodičnog kristala i jeftinim porculanskim šalicama pronašao sam ružičastu kovertu s dva požutjela lista bankpost papira i jednom dvolisnicom istrgnutom iz bilježnice velikog (A4) formata.

Nikada nisam vidio ove papire.

Na različitim pisaćim strojevima, očigledno u različita vremena, Franjo Rejc započinjao je izvještaj o svome životu. Dvaput je to radio za sebe, a treći put je, izgleda, pisao izvještaj za neku instituciju. Nećemo saznati koju.

Najtrošniji, očito najstariji papir nosi naslov i podnaslov. Velikim štampanim slovima, s razmakom između slova, piše D N E V N I K, a ispod toga, malim slovima: “počam od 1. novembra 1915. do danas. (vojna služba i ropstvo)”

Ispod toga, grafitnom olovkom, rukopisom Franje Rejca, datum: 1. X. 1930.

Tada je, bit će, započeo veći tekst, napisao jednu i pol gusto otipkanu stranicu, pišući s obje strane lista, i više nije dalje nastavio.

Slijedi D N E V N I K, onako kako je napisan, neizmijenjenog pravopisa, sa svim tipfelerima:

“1 Novembra 1915 nastupio vojnu službu u Radgonu (E. F. Korp. Bossutti) 3-11 presentiran u Radgoni. E. B. K. Triest Tauglich I Grundbuchblatt No.914. Tom prilikom upoznah se sa Svarom Maximilianom (Sarajlija). Nakon trodnevnog očekivanja u Transenen Abteilung-u poslaše me u Ljutomer dana 6-11-1915 te me pridijeliše k II. Ersatz Kompagnie (Komp. Komm. Oblt. Frisch). 8-11-1915 stigao na Cven Ajvazović prvo poznanstvo sa zemljakom, osim toga upoznah se s Bratinom, Demarinom i sa nekoliko drugih jednogodišnjih dobrovoljaca. Stanovao kod kmeta Kukolja i Magdića. Lijep život ali u zao čas. 1-12 se morade sastaviti marš-kompania te tako i ja s Ajvazovićem zatražih pravo jednogodišnjeg dobrovoljca, što mi uspje. Odmah sutra na zapovijed se uputismo u Radgonu u Einjahring-Freiwilliger-Schule. Novi zapovijednik Leutnant Castellan. Novo poznanstvo sa Strujjom, Makarovićem, Srdočem, Bonifačićem i Šircom. Tuj provedoh i Božić, (Fistor Kaserme, eingeteilt zur Kodolich-Kaserme der I. R. No.97) što me se vrlo žalosno dojmilo i ako me obradovaše od kuće kao i rodjaci sa svojim poštanim pošiljkama, pored svega toga ali bi to prvi i najljepši Božić otkako se nalazim u vojnoj službi.

6-1-1916 uputihse iz Radgone u Ljutomer k II. E. K. a Cven te ostale moradoh ostaviti (naravno po mojoj čežnji) poći u Wiener-Neustadt u Artillerie.Kurs gdje se sastadoh sa Cvitanom (Zanimljivo bi noćca u potrazi za Karaulom). Tu naučih pucati uz top ele postadoh topčija. Lijepa šetnja u Woellersdorf, dobra večera, piti i plesati do zore, i osim toga lijep počinak. 10-2-1916 svrših Kurs – poslaše me k mojoj kompaniji. Odmah se upoznah sa Gajgesom pisarom u uredu i Stabsfeldwebelom Sokolom. Potraje neko vrijeme dok 20-2-1916 poslije podne bi liječnička visita očiju i spola, kojom prigodom liječnik pronadje “Trachomverdaechtig” te istog dana me pošalje u Libenau, što se mene jako slabo primalo gledajući mali zalogaj kruha što se tu daje, pa menaža malo i ništa. Pregledan od liječnika Strohschneider-a bjeh zaustavljen u Baracke III četiri dana a zatim premješten u Baracke V (Arbeiter Abteilung), gdje mi se otvori rana na lijevoj nozi te tako mi bje moguće ostati doma od rada. Osim toga sam uživao neku protekciju od istog liječnika Grill-a. Po izliječenoj rani posla me u Baracke X (Grossmann, Čižek, Raos, Boncina, Buksa, Bacchia, Maslo, Martinolich, Culot, Atena, Pouh i ini drugi. (zaboravio zatvoriti zagradu, op. M.J.) Tuj sprovedoh lijepe dane sa drugom dijetom moglo se trvati i podulje ali 6-VI-1916 me poslaše u Brünn sa Sandrinom, Fabrisom, Nadaiom i mnogim drugim. (K.u.K. Inf.Reg. No.3 Trachom Abteilung) 9-6-1916 stigosmo u Brünn nakon lijepog puta (u Beču nam donesoše dame od crvenog križa čaj, kolače, cigarete, bijelu kavu i čokoladu bi to malo ma izobilja. U Brünn-u uvedoše nas u dvorište gdje moradosmo čekati do devete ure liječničku visitu. Dodje red na me. Unidjoh, razgledah, i liječničkom stolu se prikučih. Sjedoh na stolicu, pogleda mi oči (bi to neki “Obersetabsartzt” vele Čeh) ruke gumenim rukavicama odjevene zamoči u vodu te me zapita: Was sind sie für ein Landsmann? Ja ga gledam, šta pita? Ne znam gosp. moraš ti meni bosanski kazat. A ti ses Bosnyak že jo? Da gospodin Doktor. Odkudj ses? Iz Bosne. Odkudj Bosny, Bosna je velka. Iz Zenice. Gde to jest? Ma kako bi rekao tri sata mašinom do Sarajva. Tako se svrši moja visita. Naravski Oberstabsartzt se okrene ostalim liječnicima govoreći da je bolje poslati me na Kader jer ja nemam trachom. U tom ja se izgubih iz ambulatoria.

Ja Nadaia i druga dvojica podjosmo u Radgonu, ja kao Transport-komandant. Dana 12-6 stigosmo na kader prijavismo se predavši spise i putni list. Naravski zapitaše nas odklen dolazimo. Iz Brünn-a. Iz bolnice. Koja bolest? Trachom. Ele dakle na visitu pred Dr. Margreiter-a. Plod. visite Rückzug nach Libenau privremeno ali zaustaviše nas u Isolierzimmer-u (bi to povelika štala u isto vrijeme blagovaonica, spavaonica kao i stranište) za neko vrijeme pošto bijaše mali broj (4) za transport. U toj štali se skupismo neki 25 te 2 jula u zoru otpremiše nas u Libenau. Stigosmo. Odmah se sastadoh sa mojom starom kompanijom iz desete barake rekoše mi slabo; zapovjednik bolnice poziva na raport svakog koji se nalazi podrugi put u Libenau-u. Vele galami, ljuti se, kune, pogrdjuje i djavo ga znao što izostavlja. Ja ali brzo bolje preporučim se pisaru treće barake ako je moguće izostaviti raport. No ali sve zaludu ne mogoh izbjeći prvom transportu kojim me poslaše u Prag. Bre aferim, u gnijezdo slavenske kulture tko sretniji od mene. Krasan je to grad dika i ponos svemu rodu što se klanja pred oltarom SLAVE. S kolodvora odvedoše nas električkom u “Jubilejni Skola Brennov (filiala od Garnison Spital No. 11 Hradcin)”. U prvi mah opazih da je to nešto drugačije nego Libenau iliti Brünn. Lijepa ovelika zgrada ponešto u brdu, pruža divan pogled na Vršovice. Rukovah se sa Buksom i ostalim znancima iz Libenau-a. Ispripovijediše mi novi berićet, a ja ćutjah ne znajući drugo nego zijevati kraj tolikog dobra u tom Pragu, sve njegove ljepote pa dobrote samog naroda, i ponašanje liječnika napram vojnicima.

Znamenito moji suputnici Sandrin, Klun i Persich kako ih se dojmilo sve što se zbiva tuj. Naravski ustaviše me za neko vrijeme u toj bolnici. Provadjah dane bez skrbi šetajući Pragom, pregledavajući danas Muzej Kralovstvi Českeho sutra Višehrad, Bilu Horu, Žižkov, Karlin, Hradcin, Smichov, Novy Meste, Vaclavske namesti, Prumyslovi musej, Kraljevske dvore na Hradcinu i ine krasote. Izvrsna zabava bi u Akademskom Domu i Kavarni.”

Stroj kojim je pisao nije imao srpskohrvatske dijakritičke znakove, tako da ih je naknadno, crnom tintom i vrlo tankim percem pedatno docrtavao.

Ali D N E V N I K nije nastavio, tako da ne znamo što se dalje zbilo, kako se iz Praga vratio u Radgonu, kako je i kada stigao na frontu i pao u talijansko zarobljeništvo, ili, njegovim rječnikom rečeno, u ropstvo.

Dvolisnica istrgnuta iz bilježnice sadrži stranicu i pol tiskanog teksta, pisanog u dvostrukom proredu.

Ni ovaj stroj nije imao dijakritičke znakove, ali njegov je nešto krupniji i razuđeniji, pa se može pretpostaviti da je riječ o većoj i boljoj pisaćoj mašini.

Opisani događaji većim su dijelom isti kao i u prethodnom tekstu, ali su izloženi na malo drukčiji način, i godinama nakon što je prvi tekst započet pa odložen:

“1og Studenog 1915 nastupio vojnu sluzbu u Radgonu, nakon dugog putovanja iz Zenice. Tesko bijase ostaviti dom i poci sluziti cara ili kako da reknem grob kopati rodnoj grudi. Stari otac isprati me na kolodvor sa dvoje polubrace i Lukic. Ne mogoh se rastati s prozorom mog odjela gledajuci uvijek na milu Zenicu sto ju moram ostaviti. Ali sve zaludu. Valja sluzit cara Franju Josipa (celu). Bi ponesto i suza, ma zaludu. Putovanje me se prilicno dojmilo osobito sto vidjeh lijepi dio nase mile domovine Jugoslavije. Na kolodvoru u Zagrebu po prvi put vidjeh kako odlazi “Mars kompanija” 78a na ratiste (kakono nazivase onaj put u polje slave) pracena glazbom, momci koji veseo, koji zalostan, ma svaki sa istom zadacom. Tuj se upoznah sa nekim E. F. Korp. Bossutti. Prepoznah ga po parolama (rosa) da je od 97e. Ele evo mi drustvo do u Radgonu. Uputismo se iz Zagreba u kasnu noc. Putem vidjeh nekoliko vlakova ranjenika sa talijanskog ratista. Srce mi se treslo pomisljajuc da i mene ista sudbina ceka u najboljem slucaju. Stigosmo u Radgonu dana 30og Listopada. Moj suputnik me uputi u gostionu k “Orlu” gdje narucih jesti i piti u redu. Osim toga nadjoh tuj i sobu za prenociti, te tako ostavih moje stvari u sobi, a ja se uputih razgledavati mjesto. Malo mi se dopalo to staro gnijezdo, ali sta ces de. Prvo poznanstvo u Hotelu “Europa” sa nekolicinom jednogodisnjih dobrovoljaca i vojnika moje pukovnije. Pored svega toga mi se dopalo jos koje vrijeme setati po mjestu u civilskom odijelu, ter ne odoh prijaviti se do 3ceg Studenog. U jutro navedenog dana pokupih moje stvari pa na zapovjednistvo “E.B.K. Triest”. Lijecnicka pregledba tako svana “Presentierung”. Proglasise me Tauglich I. (Grundbuchblatt No.914.) U predvorju iste zgrade upoznah se sa Svarom Maximilianom (Sarajlijom), prvim bosancem. Sljepismo se i obecasmo medusobom ne rastati se dok nam bude moguce. Poslase nas u Transenen Abteilung. Bi to ovelika dvorana kod Kadera. Uvedose nas unutra. Na vratima spazih vojnika sto brani izlaz a u slucaju nuzde te prati jedan vojnik. U jednom kutu dvorane vidim naredane stroznjace, u sredini pec i nista vise. Silna je tuj svjetina, natrpano kao sip, ma vise u vojnickom nego u civilskom odijelu. Sve je to lijepo, vidim kako se zabavlja ta svjetina, ma ja i moj Svara sjedosmo na nase kovcege, pa ni maknut. Ne razumijes nista govore tudjim jezikom, prepoznadoh da je talijanski. Prve rijeci sto cuh, bijahu one koje se cesto izgovaraju a to su mona, porco Dio, porca madonna. Mogao sam si misliti da su kletve, primjetivsi da se izgovaraju u srdjbi, ma sto znaci ne znadoh zapitati.

Pola je dana. Donesose rucak. Dijele saljke i zlice. Ja i Svara ne uzeh saljku, jer kupismo u mjestu sve potrebno za jelo. Prikucim se i ja – zaspe mi malo corbe, komad mesa i tako zvani Zuspeiss (bi to jeam mijesan ponesto krumpirom ponesto zelenjem). Tek ne manjkase, jesti bilo ma ne moze da prodje kroz grlo. Jesti ne mogu, a gladan. Sto da cinim? Odlucim sa Svarom naruciti stogod iz Kantine, moguce ce biti bolje, jer se prodaje. Donese mi jedan od vojnika sto su u sluzbi za to odregjeni komad kobasice i malo “Schweizerkaes”-a. Jeli skupo je, valja li cemu valja. To bi rucak. Sad cekaj pa cekaj do veceri. Govorio bi, ne znam sta, zabavio bi se, ne znam cim, spavao bi, ne znam gdje. Zar na golom podu? Doduse dosta njih po podu leze, odmaraju se ma ja ne umijem. A Svara? Kao i ja.

Ele poslije podne kao i prije podne. Sjedi pa misli, gledaj, slusaj, pa ne razumijes. Igraju na karte, ma i te nisu nase. Svara bi rad sa mnom poigrati ma nemamo karata. Tako mislec i dosadjujuci se stize vecera. Bi to grah mijesan sa makaronima.”

I tu je priči kraj.

Drugi list bankposta bolje je sačuvan od prvog, stroj ima dijakritičke znakove, a izvještaj o životu pisan je godinama kasnije, svakako nakon 1945.

“Roditelji mi nisu živi, otac je bio kovač, majka domaćica, oboje bez imetka.

U drugoj života ostao sam bez majke, pa me je otac poslao tetkama u Slovenačko primorje, odakle sam se vratio u 7 godini života, da u Zenici nastupim osnovno školovanje, koje sam produžio u gimnaziji.

Za gimnaziju nisam mogao dobiti nikakve štipendije, pa me je od svoje radničke nadnice školovao otac, koji je osim mene imao još petero djece. Kao radničko dijete iskusio sam svu težinu tadanjeg kapitalističkog poretka, nailazio na zapreke i zapostavljanja. Da bi postao koristan član društva, otac me je svakih ferija uposljavao pri industrijskim preduzećima u Zenici. Gimnaziju sam prekinuo radi prvog svjetskog rata, mobilisan sam, kao đak pohađao sam školu za rezervne oficire, ali čina nisam mogao dobiti jer sam označen politički nepouzdan i poslan na rumunjski a zatim talijanski front, gdje sam napustio austrijske bojne redove, prešao u Italiju, tamo surađivao u tadanjoj slavenskoj inostranoj akciji, gdje sam između ostalih došao u dodir sa Dr Trumbićem i Dr Benešom. Iz Italije vratio sam se krajem 1919 godine u Jugoslaviju, privremeno se uposlio kod državnog rudnika u Zenici jer nisam mogao da nastavim školovanje.

U željeznički službu sam stupio 19. augusta 1920 godine, radi svoje jugoslovenske orijentacije naišao na nerazumijevanje, što me je 1941 godine skoro stalo života, jer sam bio tajnik antifašističkog društva “Gortan – Bazovica”. Po okupaciji nastojao sam da nigdje ne dođem do izražaja, većim dijelom sam se zadržavao u kući ili samo kod najpouzdanijih prijatelja. Ma da su od mene tražili da budem tumač njemačkog i talijanskog jezika, nastojao sam to zaobići, što mi je i uspjelo, jer je bilo drugih službenika, koji su i neznajući jezike – nametali se okupatoru. Pošto sam se družio sa drugovima iz ilegalne akcije NOP-a, bio sam često u strahu, pa sam i od kuće odlazio na noćivanje. Nemajući hrane, pronalazio sam namirnice u Sarajevu i bližoj okolini, bojao sam se odlaziti preko Save jer bi putem mogao imati neprilike. U Sarajevu sam imao druga, kojemu sam odlazio da slušam emisije na radiju iz naših i savezničkih krajeva, pa sam bio sve sigurniji u pobjedu partizana.

Sarajevo je oslobođeno u noći 5/6 aprila 1945 godine. Istog dana u 6 sati, iz vlastite inicijative zaposjeo sam kancelariju Vojne delegacije, stavio se na raspoloženje Komitetu narodnog oslobođenja, koji je poslovao u prostorijama Zemaljske banke, naređenja za svoj rad primao sam od Komiteta, telefonom sam pronalazio drugove koji su se dan prije sakrili od okupatora i došao u dodir sa operativnim jedinicama željezničke službe. Nakon organizacije Željezničke uprave određen sam za revizora putnih listova, gdje sam uložio svoje znanje i iskustvo na osposobljavanju željezničke službe, u kojoj su iza okupatora ostale ruševine i pustoš. Nastojao sam da moja kontrola bude – što je više moguće – instruktivna, i da službenicima na pruzi olakšam poteškoće na koje su nailazili usljed nedostatka materijala, krova nad glavom, voznih sredstava itd. U nepopravivim slučajevima i zlonamjernim povredama dužnosti, koristio sam Uredbu o mjerama za održavanje reda i discipline na željeznicama. Sarađivao sam u komisiji za prvomajsko takmičenje, a naročito sam se zalagao na tome da službenici na pruzi shvate službu KOS-a, pri čemu je u prvim danima bilo prilično neshvatanja.

Po potrebi službe iz revizije putnih listova sam dodijeljen na rad u red vožnje, gdje i danas radim u svojstvo konstruktora.”

Pisana u različitim životnim razdobljima i povijesnim epohama ova tri životna izvještaja Franje Rejca donose tri različite biografije i tri ljudska karaktera i međusobno suprotstavljena temperamenta. Prvi je izvještaj pisan da bi se upamćeno prenijelo na papir, da ništa važno ne bi bilo zaboravljeno. Drugi je pisan s očitim literarnim pretenzijama i s darom, koji, na žalost, nikada nije bio ostvaren u cjelovitom tekstu. Treći je izvještaj napisan u službene svrhe, kao CV koji će biti podnesen nekoj važnoj instituciji. U njemu se Franjo Rejc nastoji predstaviti kao izdanak nove epohe, pun je entuzijazma i mladalačkog poleta, a onda i potrebe da sakrije ono što bi moglo naštetiti društvenom promaknuću u cilju kojeg piše ovaj izvještaj.

Bilo bi dragocjeno da sam ove papire ranije pronašao, prije četiri-pet godina dok sam pisao “Rod”, ili još ranije, u vrijeme kada sam bio u potrazi za glasom tonom jednoga budućeg, u međuvremenu nenapisanog i trajno napuštenog željezničarskog romana.

Sad vidim da o njegovu ratnom putu zapravo nisam ništa ni znao i da su krive bile neke pretpostavke koje sam fikcionalizirao u “Rodu” i u knjizi “Sarajevo, plan grada”. Franjo Rejc nije, naime, pripadao Bosanskoj regimenti, niti je nosio fes kao dio uniforme, nego je, premda rodom iz Bosne, zavičajan bio u Kneži kod Tolmina – gdje je nakon majčine smrti došao kao dvogodišnjak i tu proveo najljepše godine svoga djetinjstva, te se kulturno i nacionalno ukorijenio kao Slovenac – pa je prema tadašnjim zakonima mobiliziran u Radgoni, a ne u Doboju, kao što sam ranije mislio.

Ništa nisam znao niti o njegovu navodnom trahomu – toj strašnoj očnoj bolesti koja je skoro nužno vodila u mrak i doživotnu sljepoću – a onda ni o vremenu koje je proveo na liječenju u Pragu. Štošta bi se promijenilo, i drukčija bi bila moja fikcija o Franji Rejcu, da sam pred sobom imao tu epizodu, da sam znao za posjete muzejima i zabave u Akademskom domu i Kavarni.

Bio je devetnaestogodišnjak, neoženjen, gimnazijalac iz siromašne kuće, sin kovača, porodičnog nasilnika i alkoholičara, odrastao između dvije nedođije, zeničkih rudnika i radionica, i tolminskoga zemaljskog raja, daleko od Beča i Praga, od metropolske veličine i sjaja tih gradova koje će upoznavati ispunjen strahom za vlastiti život, usred Velikog rata, kao jedan od tisuća mladića, prvopozivaca, uzgojenih da u pravome času padnu za domovinu i za slavu slavne vladarske kuće. Iz škole je znao njemački i latinski, te nešto malo grčkoga. Govorio je slovenski i bosanski – tako je on u to vrijeme nazivao svoj drugi jezik, a na te su se jezične temelje zahvaljujući njegovu daru i interesu lako lijepili novi jezici. Učio ih je u ratnoj vrevi, u žamoru i razgovoru, grabeći jučerašnje novine po stolovima vojničkih menzi i kantina, listajući temperaturne liste, čitajući anamneze po zatvorenim bolničkim odjeljenjima. Svud naokolo bili su natpisi upozorenja, plakati što narod bodre na rat, krijepe mržnju na neprijatelja i nevjernima ulijevaju vjeru, pisani na raznim jezicima imperija, kao stvoreni da njemu upadnu u oko, da ih čita, pamti i memorira, da preko njih uči gramatiku i pravopisna pravila novih jezika.

I sve to pod prijetnjom trahoma. U nju se očito nije stigao uživjeti, jer je valjda bio impresioniran prijetnjom skore smrti. Ali da tih tjedana i mjeseci nije vidio, da nije čitao i pamtio tekst, svijet bi za Franju Rejca ostao nerazumljiv.

Dorastao je, zahvaljujući starim novinama i praškim muzejima, zahvaljujući tekstu, društvenim i vatrogasnim domovima, vojničkim kantinama i kavanama, do one mjere gradskosti koja će ga provesti kroz život. U Radgonu je stigao kao kovačev siromašni sin, kući će se krajem 1919. vraća kao netko tko ne samo da je vidio svijeta, nego je postao njegov stanovnik, građanin svih tih gradova, netko tko im poznaje ulice, čiji glas sudjeluje u općem žamoru i suglasju.

Ne znam gdje je pohađao školu za rezervne oficire, ni zašto su ga proglasili politički nepouzdanim. Bio je lijep, šarmantan i darovit. Znanja su mu se dobro primala, bio je znatiželjan i temeljito obrazovan. Pohađao je onu slavnu jezuitsku gimnaziju u Travniku. Profesori su većinom bili germanofili. Njemu je njemački dobro išao, uskoro će ga govoriti bez naglaska, kao da mu je materinji, ali iz one meraje pri Kneži ponio je snažan osjećaj nepripadanja tom svijetu. Slovenac i Slaven, uvjeren da postoji nešto što ga vezuje sa svim tim ljudima, Srbima, Hrvatima, Česima, Poljacima, a možda i Rusima, slutio je naloge epohe, rado im se i spremno prepuštao, ali mu je manjkalo hrabrosti.

U svom trećem izvještaju životopis prilagođava potrebama političkog trenutka. Kaže da je “napustio austrijske bojne redove” i “prešao u Italiju”. To nije istina. U podnaslovu prvog izvještaja spominjao je pad u “ropstvo”, dok god je bilo porodice živjela je legenda o godinama njegova zarobljeništva. Zašto je onda 1945. morao izmisliti prelazak u Italiju, i sugerirajući svoje dezerterstvo, promjenu uniforme i strane u ratu? Zato što je to zvučalo bolje od zarobljeništva i što je sugeriralo neku zavjereničku, herojsku ulogu?

Talijani zarobljene austrougarske vojnike nisu tretirali kao neprijatelje. Živio je dobro, čitao novine i knjige, upoznavao ljude. Našao se u vrevi i vrelu najvažnijih europskih zbivanja, u ratnoj pozadini, među novinarima, piscima i pustolovima. Zahvaljujući nevjerojatnom talentu za jezike, gotovo dječjoj sposobnosti da u najkraćem roku progovori svakim jezikom koji je čuo, ali i svome revolucionarnom, sveslavenskom aktivizmu – koji je bio u suprotnosti s njegovim oskudnim junaštvom – našao se u ulozi prevoditelja Edvardu Benešu, vođi Maffije, tajne čehoslovačke revolucionarne organizacije, koju je osnovao zajedno s Tomašom Masarykom, s ciljem rušenja Habsburške monarhije i bečkoga cara. U isto je vrijeme sreo i Antu Trumbića, i povezao se s budućim vođama slovensko-hrvatske revolucionarne organizacije TIGR…

Doma se, u Zenicu, vratio kao zavjerenik. Na njemu je da se otkine od kuće, od divljega oca koji je jednu od dvije kćeri već otjerao u samoubojstvo, a uskoro će umrijeti i druga, i da se, nakon kratkoga činovništva pri rudniku, zaposli na željeznici. Tada će upoznati svoju buduću ženu, ona će mu roditi dvojicu sinova, i bit će stvoren temelj za neki malo drukčiji život, za prelazak iz jedne u drugu društvenu klasu, iz proleterske sirotinje u srednji građanski stalež, među ljude čija prošlost i porodična povijest biva upamćena, dokumentirana i zapisana.

Franjo Rejc želio je da sve što je proživio bude upamćeno, dokumentirano i zapisano.

Bio je tajnik političkog društva “Gortan-Bazovica”, koje se zalagalo za kulturnu i nacionalnu samobitnost Slovenaca u Julijskoj krajini i Primorskoj, te za promjenu granica s Kraljevinom Italijom. Premro je od straha kada su u travnju 1941. Sarajevom zavladale ustaše. Osim što su bili fašisti, ustaše su bili talijanski prijatelji i namjesnici, i nikako im nije moglo biti simpatično ono čime se bavilo Franjino slovensko društvo.

Jedne je noći, sredinom travnja, u blizini kuće gospođe Heim, sakrio dokumentaciju “Gortan-Bazovice”, te dijelove TIGR-ove arhive koji su se našli kod njega na čuvanju. Papire je pohranio u metalni sanduk, nalik onim blagajničkim kutijama, koji je onda zamotao u navošteno platno, pa je sve to zakopao među korijenje jednoga stabla koje će one strašne ratne zime 1992. na 1993. biti posječeno za ogrjev. Ali već je početkom šezdesetih taj prostor betoniran i uređen kao kavanska terasa. Franjo Rejc obilazio je radnike dok su izvodili radove, da se nađe tu ako budu kopali tako duboko da iskopaju sanduk u navoštenom platnu. Premirao je od straha, jer nije bio siguran kakav je stav socijalističkih vlasti o “Gortan-Bazovici” i TIGR-u, ali nije mogao dopustiti da dokumenti završe na smeću.

Sanduk je zakopan na metar i pol dubine, ali srećom nisu kopali tako duboko.

Da se tada nije tako bojao, danas bi ti papiri bili u nekome sarajevskom muzeju ili arhivu. A možda bi završili u Ljubljani ili u nekom od zavičajnih muzeja u Primorskoj. Komunisti nisu bili skloni TIGR-u, kao ni skupinama poput “Gortan-Bazovice” – jer nisu željeli konkurenciju u stvarima antifašizma i revolucionarne borbe, ali sasvim sigurno ga ne bi uhapsili da je šezdeset i neke iskopao ono što je dvadesetak godina ranije zakopao…

Danas je, međutim, i bolje da metalni sanduk u navoštenom platnu bude zakopan ispod jednoga sarajevskog parkirališta, ili još uvijek ispod kavanske terase. Više vrijedi jedna takva porodična mistifikacija od svega što je na tim papirima zapisano.

A ja imam dokaz da mi je djed i u trenucima najvećeg straha dovoljno duboko kopao.

OBALOM KULINA BANA

Tvoja ratna kruna od bodljikave žice
Služila mi je kao radio antena,
Poklopac klavira bješe zamka za ptice
I prosvirane “noći od bijelog satena”;
A to što je ostalo od onog Sarajeva
Mapa je izgubljenih roditeljskih rajeva.

Tamo gdje sam vidio Velikog medvjeda
Sad su razdrndana zaprežna Kola,
Herino mlijeko od Heraklovog ujeda
Kumova je slama u štali kraj vola.
A to što ostade od Kulina i Zmajeva
Slijepa je mapa izgubljenih rajeva.

Sjenka sam onog negdašnjeg mladića
Koga sada vidim s novog sprata čistilišta,
Miljacka drobi uštap u bezbroj komadića
Dok gore se sami ko kumir sred svetilišta.
A to što me tišti, dok mislim na Berđajeva,
Mapa je iznajmljenih pradjedovskih rajeva.

Zubarskim kliještima sam čupao iz sebe
Zloćudni gen Samaela neandartalca,
Sad ga puštam da kandžama iznutra grebe,
Bez njega bih bio kao pčela bez žalca.
A to što me grebe, na kraju krajeva,
Greben je sa mape praotačkih rajeva.

IZ ZELENE FOTELJE

Imam vrtoglavicu od sunčevog ringišpila:
Godine premeću karte starog i novog špila

Kad ukrste se orbite Marsa i Venere
Od Zemljinog kan-kana se zvijeri unezvijere.

Stihovi izbljuvani iz bolesne džigerice
Ne prate melodiju s onogrobne matrice,

Tamo gdje ‘tamna tvar’ svijetli poput negativa
Ko Indrina mreža razapeta bez stativa.

U otkucajima zidnog sata poznajem znamenja
Klatna što se njiše između smrti i rođenja.

Breza u dvorištu zgrade mi postade mladenka,
Jedno smo drugim ovijeni ko zavojnica DNK.

Od kakvog to alkohola danas je ohola
Ili mi možda nešto poručuje izokola?

Još stojim u radnoj sobi Viktora Igoa,
Gledam kako se topi poput eskimskog igloa.

Taština u korzetu ispija brendi natašte,
Klimam glavom dok zvoca poput nečije tašte.

Između prošlog i budućeg žiću je tijesno,
U ispred i iza sklanja se lijevo-desno.

Nije mi do rasprave o Putinu i Rasputinu,
Rađe bih spustio ruku na oblu žensku butinu.

Na nišanu raspuća uzleti i nizvrgnuća
Sad su klizeći paravani iz japanskih kuća.

Pod humkom sjedinjen sa sjenom i imenom
Da li to uzdiše za Himeninim himenom

El Sid dok se prevrće u svom mezaru
Ili što prepusti cezarovo cezaru?

U svakom zbog je Bog. Griju i grlicu i grle
Spiralne ruke galaksije što same sebe grle.

DUH NEOPJEVANOG DIVANSKOG PJESNIKA

Ne marim što danas ne mare za moje kitice:
Pijanci glasaju za ljubitelje butelje
A djeca se klanjaju pristalicama nutele,
Nije ista hrana za matice i radilice.

Kao što goluždravo pile kukavice
Iz gnijezda tuđeg izbacuje druga jaja
Da pokaže gazdarici ko je glavni baja,
Ne dijeleći ni s kim buduće zdravice,

Tako ni u stihokukavca nema pravice.
Presađujem ti srce Feridudina Atara
Stoljećima uzgajano u prsima buraka;

Purpurna zvijezda iz njegove radionice
Sijala je samo Jednome sred mraka,
Ne zarad mog, tvog, ni njihovog hatara.

Na tromeđi Armenije, Gruzije i Azerbajdžana nalazi se mjesto koje se zove Crveni most. Dobilo je ime po otomanskom mostu čudnih proporcija sagrađenom od crvene opeke preko rijeke Hrami. Danas je preko mosta nemoguće proći, prilaz mu je zagrađen betonskim preprekama i čeličnim ogradama zbog stalnog ratnog stanja između Azerbajdžana i Armenije. Tako je često s mostovima na Kavkazu, služe da bi odvajali, da se preko njih ne bi prolazilo. Postoji i most koji nosi samo ime koje opisuje tu unutarnju proturječnost kavkaske mostogradnje, most se zove Ayriliq Korposu – Most razdvajanja. Radi se o mostu koji razdvaja Azere kao narod na dva dijela. Most je smješten na bivšoj granici Perzijskog i Ruskog carstva, današnjoj granici između Azerbajdžana i Irana, granici koji razdvaja Azere u domovini, od onih koji su ostali s one strane granice, u današnjem Iranu. Hirom historije i britansko-francusko-ruske kolonijalne geopolitike, broj Azera na iranskoj strani mosta je viši nego na drugoj strani mosta, na teritoriji države koja nosi njihovo nacionalno ime.

Danas je na toj kavkaskoj tromeđi, u Crvenom mostu, granični prijelaz. Gruzijci i Azeri mogu prolaziti, Azeri zabranjuju prolaz Armencima zbog tinjajućeg rata za Planinsku Republiku Karabah. Pokraj novosagrađenog graničnog prijelaza su i ostaci spomenika koji je postojao prije graničnog prijelaza, prije minskih polja na granicama. Radi se spomeniku u obliku Drva života, simbola koji je prisutan u raznim inačicama u gotovo svim kulturama ovog svijeta, a posebno je živ na Kavkazu. Spomenik je sagrađen na ovom mjestu poslije Drugog svjetskog rata i pod njegovom potkresanom metalnom krošnjom su se krajem svake godine „sakupljali predstavnici triju bratskih sovjetskih republika, kako bi još jedanput potvrdili snagu svog jedinstva stvorenog oružjem i krvlju u velikoj borbi za nacionalnu nezavisnost i socijalističko uređenje“.

Tako piše u knjizi iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća koju sam kupio u knjižari u azerbajdžanskoj četvrti Tbilisija, nekad glavnog grada Transkavkazijske Federativne Republike koja je uključivala današnju Armeniju, Gruziju i Azerbajdžan. Na fotografiji ispod metalnog drveta djeca u pionirskim uniformama, i transparent s natpisom na ruskom jeziku: „Živjelo bratsko jedinstvo omladine Zakavkazja!“.

To drvo me podsjeća na jedno drugo metalno drvo života, ovog puta se ne radi o drvu života iz mitologije brdovitog Kavkaza, već mitologije slavenskog juga, u čijoj igri bogova drvo života igra ulogu onoga što spaja Velesov podzemni i nadzemni svijet Peruna, spaja život i smrt. To slavensko drvo života stoji u Valjevu, s metalnim granama koje su također potkresane, samo su ovdje potkresane u stisnute metalne šake.

P. S. Velika je tajna ovih prostora da su gotovo svi najbolji spomenici NOB-u zapravo prikazi mitološkog drva života. Kada se pogleda njihova silueta, kao jungovski arhetip izranja silueta drva života. I mada je Bogdan Bogdanović mislio da je gradio cvijet, kao pravi učenik nadrealizma podsvjesno je u Jasenovcu sagradio drvo… Na vrhu Petrove gore, praslavenskom Gvozdu, stoji metalno drvo u svojem listopadu. I u Kamenskom, ono što se presijavalo na suncu, ono je bilo drvo. I u Podgariću, i u Podgariću je drvo. I na Tjentištu, na proplanku prašume Perućice, i ono je drvo. I u šumi na Kozari, i u šumi Brezovici… sve je to jedno te isto drvo. Drvo puno života.