Upravo izabrani čileanski predsjednik u povratu, multimilijunaš i ekonomist s Harvarda, Sebastián Piñera nakratko je zaustavio svečanost imenovanja svog kabineta da bi svi zajedno odali poštu pjesniku Nicanoru Parri, koji je ujutro tog 23. siječnja 2018. umro u sto i četvrtoj godini života. 

Umro je, iz Pineirine tačke gledišta, jedan siromah, ali istovremeno i najznačajniji živi Čileanac i Latinoamerikanac, pisac nesagledivog utjecaja na pjesništvo obje Amerike i na pjesništvo svijeta.

Rođen u jesen početka Velikog rata, u obitelji učitelja glazbe i radnice na farmi, koja će naroditi osmero djece, među njima i Nicanorovu tri godine mlađu sestru Violetu, glazbenicu, pjevačicu i sakupljačicu narodne baštine, mater latinoameričkog ljubavnog i angažiranog songa, autoricu pjesme “Gracias a la vida”, pomalo kriptične zahvalnice životu, što će ga Violeta okončati 1967, nekoliko godina pošto je pjesmu napisala, kuršumom u sljepoočnicu. (U povodu pjesnikove smrti poslušajte “Gracias a la vida” u jednoj od ove tri izvedbe: najboljoj – Mercedes Sosa, najpoznatijoj – Joan Baez, najpotresnijoj – same Violete Parra.)

Nicanor Parra studirao je fiziku u Čileu i u Sjedinjenim Američkim Državama, i za radnoga vijeka bio profesor teorijske fizike u Santiago de Čileu, te po najuglednijim američkim sveučilištima. Prvu knjigu pjesama objavio je još 1937. Nastupio je protiv lirske bolećivosti, sentimentalizma i pjesničke ceremonijalnosti. Pozivao je pjesnike da siđu s Olimpa i s Parnasa, pa da zađu među ljude, da osjete dah podzemlja, tvrde i banalne svakodnevice. Poezija je ono što nije poezija. Poezija su smijeh i suze, ali istovremeno. Previše je krvi proteklo pod našim nogama da bismo se zanosili lijeporijekom lirikom. Tako je poučavao Nicanor Parra, a njegov se glas dobro čuo.

On je pjesnik u koga su se ugledali američki bitnici, otac Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, posljednjeg u toj sljedbi koji je još uvijek živ. Poštovao ga je i volio i od njih mnogo mlađi i drukčiji, Roberto Bolaño. Taj fikcionalist američkih književnih povijesti u Parri je nalazio čvrstu tačku uporišta: uostalom, obojica su bili amerikanofili i anglofili. Žudili su za onom gornjom Amerikom, premda su životom i sudbinom bili pjesnici one donje. I premda su joj politički bili suprotstavljeni.

Nicanor Parra bio je, naravno, ljevičar. Ali za razliku od Violete, nije htio u čileansku komunističku partiju. Putovao je u Sovjetski Savez i oduševio se sovjetskim pjesnicima, ali samo pjesnicima. Podržao je Allendea, a odmah zatim mu se u svojim pjesmama počeo rugati. I to u ono vrijeme kada je ovom podrška bila najpotrebnija. Ali zašto bi pjesnik, zašto bi pisac podržao vođu, zašto bi bio prema njemu sentimentalan, zašto bi lagao? Nicanor Parra nije htio lagati. A onda se, istina slučajno, na nekakvoj vašingtonskoj gozbi rukovao s Nixonovom ženom. To mu nije oprošteno. Poslije je pisao o jadu i bijedi Pinochetove diktature.

Parra se bezbroj puta zamjerio svojima. Razočarali su se u njega, prestali se družiti, odbacivali ga, ali znajući uvijek i do kraja da je on Nicanor Parra, i da je, možda, u pravu, i da će na kraju svega, na kraju vremena, ipak biti po njegovom. I bilo je. Beskompromisno i tvrdoglavo, on nije sebe ni svoju anti-poeziju žrtvovao epohi, ni položio na oltar – patriotizma, komunizma, Latinske Amerike, Svijeta.

U bivšoj Jugoslaviji ustrajno je prevođen skoro sedamdeset godina, i objavljivan po književnim novinama i časopisima, i u pjesničkim antologijama kakvih je bilo u ono vrijeme. U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu su objavljene čak dvije Parrine knjige. Prva u odavno ugašenoj Nakladi MD, i u genijalno stiliziranom prepjevu Borisa Marune, još jednog njegovog sljedbenika i pjesničkog djeteta. Druga u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi i u prijevodu Mirjane Polić Bobić, objavljena je prije skoro dvije godine, i možda bi se još ponegdje mogla naći. Obje knjige su dragocjenosti.

I nešto osobno, što mi slobodno zamjerite: roman “Psi na jezeru”, koji se bavi životom i priključenijima jednoga fiktivnog bosanskog pjesnika, kao i sabrane pjesme tog pjesnika, što sam ih zatim napisao i objavio, dijelom su, ne samo nominalno, posvećeni Nicanoru Parri. Moj pjesnik zvao se Nikanor Nano Mazuth. 

penzioneri plaste
sevape, onostrane dionice.
potajice, patkama
nadijevaju imena: bela, matan, đulsa…
da se ne baci, ne zatrpa, šetnjom
troše korake.
kao usput, zastanu da osmotre
osmrtnice.
rezultate prijemnog
ispita.

DRVODJELJA

Dok djelja držalicu za sjekiru, udahnjuje u nju sopstvenu snagu, vjerujući da će ona preći u mišice onoga koji obara i cijepa stabla.

Kosište kada pravi, misli da će pred njim trava da bježi u otkose, a ne pred znojem kosca i uvijek gladnim ustima kose varcarke.

Svake noći drvodjelja sanja kako će da napravi čardak od tisovine, da mu urokljive oči zavidljivaca ne mogu nauditi, i u njemu krevet od meke lipovine za sebe i djevojku koju će dovesti iz trećeg sela. Onu koju je sreo kada je jednom sa sjekirom na ramenu tražio stablo jasena iz koga će izdjeljati pijetla i postaviti na sljeme novog čardaka.

 I još sanja kako će za budućeg sina napraviti igračku od cerovog drveta pomoću koje će u djetinjstvu tražiti skrovita mjesta za igru, a kada odraste na đurđevdanskom nebu zvijezdu koja će ga voditi kroz život.

Tada će, misli, imati sve, i za sebe ništa ne mora da djelja. Možda samo štap kojim će, kad ostari, u opalom lišću po stazi kojom će šetati, u dokolici, tražiti prohujale godine.

Objavljeno 27.08.2009.

Kada je u proljeće 1941. šesnaestogodišnja bosanska Jevrejka Flora Altaras vlakom bježala iz Zagreba, otac ju je poučio da sve vrijeme puta svira svoju harmoniku i pjeva, a ljudi će se okupiti sami od sebe i možda ju nitko neće legitimirati. Bio je to očajnički plan, ali doista, Floru nisu legitimirali sve do spasa u talijanskoj okupacijskoj zoni.

Skoro sedamdeset godina kasnije, Flory Jagoda slavna je interpretatorica pjesama na judeo-espanolu, jeziku koji danas nema govornika, a kojim su govorili i na kojemu su pjevali bosanski Sefardi. Rođena 1925. u Sarajevu, djetinjstvo je provela u Vlasenici, maloj istočnobosanskoj čaršiji, rat preživljava u internaciji na Korčuli, iseljava u Sjedinjene Američke Države, udaje se za Harryja Jagodu i posvećuje život očuvanju glazbene i lirske tradicije bosanskih Jevreja. Kultna je figura američke etno glazbene i kulturne scene, snimila je niz albuma sa sefardskim narodnim pjesmama, te ponešto vlastitih kompozicija.

Njezino gostovanje na Bejadahu u Opatiji, godišnjoj kulturnoj manifestaciji Židova s područja bivše Jugoslavije, bila je prilika za dva kraća koncerta, održana u kongresnoj dvorani hotela Adriatic. Flory Jagoda nastupila je uz gitarističku i vokalnu pratnju dvoje svojih učenika, i otpjevala po desetak pjesama. Bez obzira na kasnu dob njezin je glas i dalje mlad, lijep i drevan, kao na snimcima od prije dvadesetak godina. Njezino pjevanje je, na žalost, neponovljivo, nemoguće ga je naučiti. To je manira u kojoj se španjolske melodije stapaju s Orijentom i balkanskim neparnim ritmovima. Čas vam se učini da izdaleka čujete glas sevdalinke, čas vam glas gospođe Flory nagovijesti neku puno stariju pjesmu. Pa iako je sve što ona pjeva odavno pribilježeno i dokumentirano (vjerojatno najsolidnije u kanonskome dvoknjižju “Romancero judeo espanol“, velikoga sarajevskoga romanista i stručnjaka za starošpanjolski Muhameda Nezirovića), način njezinoga pjevanja, kao i sve ono što Flory Jagoda utiskuje i bilježi u svojoj interpretaciji, na žalost nije moguće dokumentirati. Ono najvažnije u njezinom je grlu i u njezine osamdeset četiri godine.

Druge je večeri, tako, otpjevala i jednu od najpoznatijih i nekoć najpjevanijih pjesama bosanskih Jevreja, raspusnu a čežnjivu, “Yo hanino, Tu hanina”, u kojoj se ponavlja onaj bosanski lirski uzvik “aman”, tako rado pjevan u sevdalinkama, koji često kaže ono što se drugim riječima ne smije ili ne može reći. Svakako da “aman” nije jedino što Flory Jagodu i liriku njezinoga naroda spaja s Nadom Mamulom ili Zehrom Deović i lirikom preživjelih dionika bosanske kulture, ali se u tu jednu riječ, čuvenu iz njezina grla, da sabrati sva tuga jednoga nestalog i razorenog svijeta.

Flory Jagoda voli poučiti svoju publiku. Željela bi da skupa s njom pjevaju pjesme koje je ona naučila od svoje vlaseničke none, dječje uspavanke, pjesmicu o prstima na ruci, žalobne romanse o napuštenom domu u španjolskoj domovini, pjesme u čast hanuke, pjesme o opsadi Jeruzalema… Ona dirigira i veseli se svojoj publici i opatijskome židovskom zajedništvu, a između pjesama malo objašnjava na engleskome, malo na onome jeziku što ga je naučila u Bosni i u kojem se, potresan do suza, čuju naglasci i intonacije te zemlje. Njezin jezik Flory Jagoda, bez puno snebivanja i promišljanja o toj stvari, zove “naš jezik”.

U Opatiji smo, dakle, mogli čuti posljednju izvornu pjevačicu jednoga iščezlog jezika, kojim je pjevao narod koji smo pobili i protjerali. Veliku pjevačicu sefardske Bosne.

Sećam se
samo
mirisa te kuće
u kojoj sam proveo
rano detinjstvo

I marmelade od
šipuraka

Još se sećam
kockica
šećera
u staklenoj
zdeli na stolu

I dedine
adamove jabučice
koja bi igrala
gore-dole
dok je govorio
ili se smejao

Pričao mi je
tada
u šali
da je progutao
šoljicu za kafu
pa mu je
to drška zapela
o grlo…

a ja sam
pokušavao
da shvatim
kakav to ukus ima
porcelan
pomešan sa talogom
kafe.

Te kuće
u staroj čaršiji
više nema….
spaljena je.

Ja i dan danas
umačem prste u
toz posle ispijene kafe…

Tada se setim dedine
adamove jabučice
i gledam u dršku
porcelanske
šoljice.

Kad je baba Trivuna napunila osamdeset godina, popela se na krušku da nabere nekoliko i počasti djecu. Savjetovali su joj da se mane kruške, prošlo je njeno, ima mlađIh. Ali Trivuna se uvijek bojala da se neko od tih mladih ne svali s kruške i ne nastrada, pa grijeh pada na nju. A voljela je, od djetinjstva, da se vere po drveću. Prinijeli joj ljestve i prislonili uz staru krušku, ona se uzverala gore, uhvatila se donje grane i odmaglila naviše, da prostiš, ko koza,. Nije gledala one manje žute kruške što su joj bile na dohvat ruke, htjela je one najljepše, na samom vrhu.

De, Trivuna, šta ti je danas, govorio sam joj, ali ona me nije čula, a nije bogami nikada ni slušala. Činilo nam se da ipak odozgo nešto dovikuje, kao: Sad ću ja, mili moji, sad ću ja. Eto mene časkom. Ali se nije vraćala i mi je više nismo ni vidjeli. Jeste da je kruška gusta, rijetko je i vidjeti takvo drvo. A i dan je bio nekakav čudan, maglovit.

De, djeco, rekoh onima okupljenim oko mene i kruške, tražite babu. Penjite se!

Odmah se pope Ostoja, sav je on bio na babu, osmotri i povika odozgo kao da zajauka:  

Ljudi, nema babe!

Vidimo mi to i sami, ali se ko čudimo šta nam to Ostoja dovikuje. Ne more to biti. Gdje li je baba mogla otići?  A, opet, nemamo šta tu više tražiti, nije baba tica da otprva. Okrenemo se pa u kuću. Kad tamo, lijepi moji, Trivuna leži na svom krevetu, sklopila oči, prekrstila ruke i ne daje glasa od sebe. S obje strane glave, na poglavaču, po jedna velika kruška.

Sutra smo je i saranili s one dvije kruške, Bog da joj dušu prosti.

Trafika. Na uglu svake ulice. Na prvi pogled tako običan objekat, koji je u XX veku napravio revoluciju. Pomogao je običnom čoveku da bude u centru svetskih zbivanja. Trafika je preteča interneta.

U trafici kupujemo novine, cigarete, žvake. Prozorčić i tanjirčić na koji ostavljamo dinar. Dinar od kusura zvoni na tanjirčiću. Na trafici su uglavnom radile žene. Radnice. Nekada su imale plave uniforme. Prodavale su novine i na neki način saučestvovale u planetarnim dešavanjima. Mnogo puta bivale izložene neprijatnim situacijama. Svi pričaju o visokoj politici, svetskim revolucijama, smenama vlasti, niko ne pominje trafike i prodavačice u njima.

Naslovne stranice novina, popularni časopisi. Trafika je trač. Trafika je skandal. Trafika je visoka politika. Slike predsednika vlada, država, slike kraljeva, careva, diktatora, boraca za ljudska prava, korumpiranih političara, biznismena, na naslovnim stranicama u izlozima trafika. Černobil na trafici i zemljotres i poplava. Tragedija na Hejselu, Osma sednica, Tjenanmen, pad berlinskog zida…

Trafika sa zarđalom ogradom od gvožđa na izlozima, trafika povezana električnim žicom sa trafostanicom i sijalica u njoj. Kiosk pored škole, na kolodvoru, pored bolnice. Trafika u blatu, trafika u pesku, trafika u travi. U trafici kupujemo keks, sok i novine kada idemo bolesniku u posetu u bolničku sobu. Na trafici smo kupovali kesice sa samolepljivim sličicama koje smo skupljali u detinjstvu. U trafikama na sporednoj strani, u izlogu sa strane porno časopisi koji su nekada spakovani u kesu da ih ne vide maloletna deca. U kiosku je ponekad radio i muškarac i to je bio izuzetak koji potvrđuje pravilo da žena radi u trafici.

Trafika na moru pored plaže sa prikačenim narukvicama, gumana za plivanje, suvenirima… U njoj smo pre plaže kupovali razglednice koje smo sa plavog mora slali našim voljenima. Sastanak sa devojkom na uglu pored trafike. Svađa momka i devojke u sumrak kod zatvorene trafike. Trafika kao civilizacijski orijentir u uspavanim stambenim kvartovima. Trafika u centru nepozantog sela koju gledamo kroz prozor kad prolazimo autobusom.

Gavra je ubio policajca u trafici u ulici Novosadskog sajma. Kasnije je osuđen na smrtnu kaznu. O tome su u svojim romanima pisali Laslo Blašković i Slobodan Tišma. Pesnik Goran Babić stvara u trafici koja se nalazi u dvorištu njegove potleušice na Dorćolu.

Trafika u Novom Sadu – Dnevnik. Trafika u Beogradu – Borba. Trafika u Titogradu – Pobjeda. Trafika u Sarajevu – Oslobođenje. U Zagrebu – Vjesnik. Trafika strip. Trafika politikin zabavnik. Trafika režimska štampa. Trafika pop ekspres, džu boks.

Prodavačica u trafici, iako ne živi u kvartu u kojem se nalazi trafika, zna sve tračeve iz komšiluka. Nju svetska politika sa naslovnih strana u izlogu ne zanima. Ostavlja natpis na prozorčetu – Odmah dolazim!

Novine na pultu trafike. Pank, rok i metal u izlozima trafika. Turbo-folk devedesetih. Enigmatike i ukrštenice koje ubijaju vreme besposlenim pesnicima. Mladi delikventi obili trafiku. Dizelaši i guarana na trafici. Kondom u trafici. Nasilje oko trafike. Događanje naroda u izlogu trafike. Rat je počeo u izlogu trafike. Mir je sklopljen na trafici. Novine kupljene na trafici daju sveže slike ljudskih nesreća. Devedesete – režimska i opoziciona štampa. Opoziciona i režimska trafika. Čarape u trafici. Trafika diktatura! Sloba pao na trafici! Trafika demokratija! Knjige na trafikama posle 5. oktobra.

Dopune za mobilni posle 5. oktobra. Fiskalni račun na trafici i plava kutija u koju se ostavljaju novine. I čokoladice i trafike. Trafika koja radi celu noć kod visećeg mosta u Zrenjaninu. Voda rosa i čokoladica na trafici. Trafika nas ne može nahraniti, ali nam može utoliti žeđ i povratiti šećer. Trafika je mogućnost da ne trošimo vreme na internetu, nego da i dalje čitamo novine. Opseg cele civilizacije staje u jednu trafiku. Kiosk za sva vremena! Trafika nas je održala, njojzi hvala!

Na početku hodnika, odmah nakon ulaznih vrata, bio je prostrt linoleum s dezenom parketa – inače vrlo moderan krajem šezdesetih – pažljivo izrezan i obrezan tako da isprati crtu zida i drvene stalaže za cipele i za kojekakve kućne sitnice, četke, krpe i kutijice s kremom za cipele Ilirija, s jedne strane, te zid i još jedan ormar za cipele, s dvije ladice u kojima su stajale rukavice, ključevi i kalauzi, kašike za cipele, te s dvije zatvorene police s priborom za prvu pomoć, flasterima, zavojima i lijekovima kojima je odavno istekao rok trajanja, s druge strane. Linoleum je bio u širini hodnika – a hodnik je bio širok kao ne pretjerano srdačan zagrljaj srednjevisokog odraslog čovjeka – i dug malo više od metra. Taman da se u miru na njemu mogu izuti ili obuti cipele.

Na linoleum se nastavljala “staza”, tipske širine od jednog metra, koja se po sredini hodnika prostirala sve do banje. Bila je sive boje s pojednom crvenom crtom na obje strane, koja kao da je hodača usmjeravala da uvijek ide sredinom staze. Kad mi je bilo tri-četiri godine, opsesivno sam nastojao poštovati to pravilo, nikada nisam zagazio na crveno, i uvijek bih, kada nam netko dođe, upozoravao goste da gaze isključivo po sivom. Tko ga je to naučio? Ne zna se, Nona je slijegala ramenima. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo.

Ta je staza, što se mene tiče, bila ono najljepše i najuzbudljivije u novom stanu. Naravno, uz bašču. Imali smo je relativno kratko, sljedećih četiri-pet godina, ali bih u kasnija vremena, možda sve do rata, s nekom čežnjom gledao na te sivo-crvene staze, gdje god bi ih vidio. A viđao sam ih po hodnicima kojekakvih birokratskih ustanova, na stubištima, gdje je za svaku stubu bila pričvršćena metalnom šipkom, te na televiziji, u izvještajima s aerodromskih dočeka druga Tita, pri njegovom povratku iz dalekih afričkih zemalja. Sivo-crvena staza, po kojoj se hoda isključivo sredinom, što se prostirala niz hodnik na Sepetarevcu, jedan je od izrazitijih simbola socijalizma. Nakon što se zaratilo, nakon što se premetnuo i preokrenuo svijet, nikad je više nisam vidio. Zamijenio ju je posvemašni red carpet, po kojemu hodaju svi, od svjetskih državnika na onim istim Titovim aerodromima, do filmskih zvijezda pred ulazak u kino. Ali ne mogu zamisliti red karpet na hodniku u Sepetarevcu.

Odrasli korak i pol nakon linoleuma s lijeve je strane bila zidna vješalica za kapute, sa ogledalom i strehom za odlaganje šešira. S desne je strane ulaz u sobu, koju je Nona iz nekog nikad utvrđenog razloga zvala Ženska soba. Korak dalje, i već se nalijevo ulazi u trpezariju. Još tri koraka dalje, pa je nadesno Nova soba, Nonetova soba, Miljenkova soba – tako je tokom naše epohe mijenjala naziv. Prvo je bila Nova, jer je za nju majka u jesen i zimu 1969. na 1970. na kredit kupovala namještaj. Nonetova je postala jer bi Nono u njoj spavao za ljetnih mjeseci kada bismo došli iz Drvenika, i Nonetovom se zvala još godinama nakon što je on na jednom od dva nova kauča bolovao i umro. Ali nekako se jedva čekalo da ju se preimenuje u Miljenkova soba.

S lijeve strane, hodnika, prije nego što se skrene nadesno, u Novu sobu, stajala je vitrina. Visina oko metar i dvadeset, na četiri tanke drvene nožice, s dva stakla koja su klizila u dva međusobno primaknuta žlijeba, pomoću kojih se vitrina zatvarala. Bila je lijepa ta vitrina, i nikad je zapravo nisam prežalio. Obložena nekim svijetlim furnirom, jednostavnih, pravilnih oblika, određivala je estetiku djetinjstva. U njoj sam se ogledao, kroz nju sam zamišljao namještaj. Umjesto strogih i teških crnih ormara i kredenaca iz građanskih stanova s visokim stropovima, koji su me odbijali i plašili, tjerali me da budem još tiši neko inače, jer sam znao da će me plašiti u snovima, mi smo imali tu lijepu svijetlu vitrinicu, preko koje je bio prostrt konavoski vez, donesenu iz staroga stana. Ne znam kada je kupljena: neposredno prije rata ili, možda, tokom pedesetih? Ako je u naš stan došla u pedesetima, onda je bila polovna, jer se nikako nije uklapala u ranu socijalističku estetiku. O tome sam, naravno, razmišljao kada je već bilo kasno da nekoga pitam odakle nam ta vitrina. Nonu nisam stigao pitati, a majku nisam htio pitati, jer joj, zapravo, nikad nisam oprostio što je godinama kasnije žrtvovala vitrinu na danak boljeg života i modernijeg namještaja.

U hodniku je visio jednostavni, a vrlo lijepi modernistički luster, izduženog cilindričnog oblika, načinjen od tankog zamagljenog stakla u nekoj sivo-žutoj boji. Visio je na metalnoj šipki i u sebi okupljao cijeli hodnik. Bio je ona tačka u koju se prostor slijeva ili iz koje prostor proizlazi. Svijet je tad nastajao iz predmeta. Prostor je bio praznina koja okružuje dobro postavljene stvari. Stvari koje mogu stajati samo tako i nikako drukčije. Uznemiravala me svaka promjena, svako pomijeranje, izmicanje težišta svijeta. Da sam tad mogao razmišljati o smaku svijeta, rekao bih da će Sudnji dan doći onda kada neoprezna ruka porazmješta predmete. Odrastanje je nastupilo kao gorko, pustošeće navikavanje na mogućnost razmještaja stvari.

Prvo je stari linoleum zamijenjen novim, boje limuna, na kojem se vidjela svaka i najsitnija prljavština, tako da je veći dio godine izgledao blatnjavo. Crveno-siva staza zamijenjena je itisonom neke prljavo-zelene boje, koji se pružao od zida do zida u hodniku i trpezariji, a na rubovima je bio prikucan sitnim čavlićima. Lako se prljao, na njemu se vidio svaki trun, a niz njegovu ružnu pustoš koturale su se kugle dlakave prljavštine, što je podsjećala na one pustinjske kotrljajuće grmove iz kaubojskih filmova. Ali to je bilo vrijeme kada su itisoni – ili tapisoni, mi smo svoj zvali baš tako, tapison, dok se riječ itison, uglavnom, mogla čuti samo na beogradskoj i zagrebačkoj televiziji, pa se neko vrijeme vjerovalo da je itison knjiška riječ za tapison – dakle, bilo je to vrijeme kada su tapisoni posvuda ušli u modu, ljudi su poneseni preporodom i nesumnjivim napretkom iz kuća i stanova izbacivali vrijedne bosanske i pirotske ćilime, ponjave i jeftine poslijeratne sintetičke tepihe, i podove oblagali tapisonima. Jedno vrijeme se više nigdje nije mogao vidjeti parket, jer je sve bilo pokriveno njima, od zida do zida, iz sobe u sobu, samo bi se, eventualno, izmjenjivale boje.

Tada je iz hodnika iznesena i naša stara vitrina, a na njeno mjesto došao je gigantski regal. Širok pedesetak centimetara, pružao se od ulaza u trpezariju sve do banje. Naravno, kao i svaki pravi regal dopirao je sve do stropa. Nekad širok i svijetao hodnik potonuo je u mrak. A ja sam se sve do pubertetskih godina gadno plašio mraka. Toliko da sam se plašio ići u zahod ako u hodniku nije gorjelo svjetlo i ako je Nonetova soba bila odškrinuta. S dolaskom regala u hodnik intenzivno sam počeo razmišljati o tome da je u toj sobi Nono umro. Nije mi to na um padalo dok god je u hodniku stajala vitrina.

Regal je imao desetak ladica, petora drvena vrata i jedna velika, dvokrilna staklena. Drvo mu je bilo u dvije boje: tamno smeđoj i prljavo sivoj. Stakla su mu bila zatamnjena. Sve ga je to činilo još širim, većim i mračnijim. U noćnim putevima do banje Nona je dvaput natrčala čelom u regal, pa je, da ga učini vidljivijim, na njegovu vanjsku stranicu nalijepila reprodukciju Vlahe Bukovca: žena u bijelom, sva u obrisima, samo što se ne utopi u bijelu pozadinu, danas mi se čini netipičnom u slikarevom opusu. Poslije više nije udarala glavom u regal.

Majka nije dopuštala da joj se išta prigovara. To je već mnogo puta rečeno. Pa tako nije dopuštala niti da se ima mišljenje o njezinom izboru namještaja. Ako bi joj se što i reklo, ljutito bi odgovarala da se ona za taj regal krvavo naradila. I šta da joj na to kažeš? Da bismo svi bili sretniji i zadovoljniji, Nona ne bi udarala glavom, a mali se ne bi plašio mraka, samo da je ona manje krvavo radila.

U našoj se kući skidaju cipele, strogo je naglašavala, i prije nego što bi ikome na um palo da ne skine cipele. Uostalom, tome je i služio linoleum: da se skinu cipele, i da se onda zagazi na stazu, poslije na tapison. Na stalaži s lijeve strane, negdje na trećoj polici odozdol, bile su papuče za goste, desetak pari muških i ženskih natikača, u parovima umetnutih jedna u drugu. Nikada nismo imali istovremeno toliko gostiju da ponestane papuča. A ako bi ih i bilo, to je kad bi dolazili na žalost jer nam je netko umro, što je bila jedina prigoda kada se nisu morale izuvati cipele, a majka se suzdržavala da ne drekne da se u našoj kući skidaju cipele.

Jedini izuzetak od ovoga kućnog pravila bili su barba Dragan i teta Viola. Oni nikad, ali baš nikad, u našoj kući nisu izuli cipele. Javorku je to dovodilo do tihog bijesa, ali nikad im ništa nije prigovorila. Kada su se oni bili zastalno već vratili iz Rusije, pa bismo im išli u Zenicu u goste, majka je, na užas tete Viole, demonstrativno izuvala cipele pri ulasku u njihov stan. Uzalud su joj ponavljali da se u njihovoj kući ne skidaju cipele, ona je insistirala na svom, valjda očekujući da će njih dvoje konačno shvatiti što ta njezina gesta znači i da će sljedeći put kad dođu na Sepetarevac konačno izuti cipele. Ali to se baš nikad nije dogodilo

Dragan i Javorka su kao brat i sestra potekli iz iste kuće i iz istog svijeta koji je izuvanje prihvaćao kao jedan od onih običaja koji se ne dovode u pitanje, o njima se ne razmišlja nego se podrazumijevaju. Izuvanje obuće pri dolasku izvana podrazumijevalo se otprilike onako i onoliko kao što se podrazumijevalo da nećeš gologuz istrčati na ulicu.

S jedne strane ovaj je običaj dio muslimanske kulture stanovanja, tiče se činjenice da se u muslimanskim kućama živjelo ako ne na podu, a ono bliže podu. Dolje se ručavalo, dolje se molilo Bogu, pa je onda nekako i logično da je bilo zazorno gazati po kući u kaljavim cipelama. Kršćani su, naročito kuferaši, od muslimana preuzeli njihov običaj, kao što su preuzeli i mnoge druge običaje koji bi im život činili ugodnijim. Naravno, stvar je funkcionirala i u obrnutom smjeru. Muslimani su od komšija preuzimali kojekakve bečke i europske mode, ali nitko o tim stvarima nije baš nešto puno razmišljao. Dok god se nije razmišljalo, moglo je i biti tako. Multikulturalnost i međusobno ogledanje različitosti u nas su mogli postojati sve dok se nije stvorila svijest o njima. Nakon što je stvorena takva svijest, i jedno i drugo postali su element neke verbalno poželjne, ali po svemu minule i prošle tradicije.

S druge strane, postojao je i vrlo živ praktični razlog za izuvanje cipela pri ulasku u kuću, naročito zimi. Naime, s prvim jesenjim kišama i snjegovima Sarajevo je bivalo, kao što i danas jest, nečuveno kaljav i blatnjav grad. Naprosto se ne bi moglo živjeti da se pri ulasku u kuću nisu izuvale cipele. Prvo bljuzgavica, koju su starije žene zvale laptavica, kada bi se poluistopljeni snijeg izmiješao s ljetnjom i jesenjom gradskom prašinom, čađi i blatom, stvarajući ubitačnu smjesu što se zavlačila u potplate i prljala sve na što zagaziš, potom snijeg, koji su stare žene čim padne zasipale pepelom iz peći na ćumur, kakve su gorjele u svakoj kući, pepelom koji se zvao lug ili lukšija, e da bi spriječile poledicu i da bi omele djecu u sankanju i u uglačavanju padinskih ulica i njihovog pretvaranja u olimpijske sankaške staze, niz koje su nesretni pješaci namjernici lomili ruke i noge, zatim proljetne kiše, što bi počinjale padati taman u vrijeme kada radnici vodovoda i kanalizacije prekopaju ulicu radi zamjene dotrajalih cijevi, nakon čega bi zelenkasto-žuta sarajevska ilovača prokuljala iz gradskog podzemlja, razlila se mahalom i lijepila za đonove, pa cjelogodišnje blato kao takvo, što je izviralo sa svih strana, i onda se preko cipela unosilo u kuću, sve je to potvrđivalo nuždu izuvanja cipela pri ulasku u kuću.

Taj običaj bio je nešto po čemu smo se onih godina razlikovali od žitelja drugih velikih jugoslavenskih gradova, pa bismo se onda sramotili po Beogradu i Zagrebu, gdje bismo se, došavši u goste, odmah s vrata, posve prirodno saginjali i skidali cipele. Domaćini bi zavapili nemojte, molim vas!, a mi bismo govorili neka, neka, i tvrdoglavo se nastavljali izuvati, sve misleći da domaćini to zbog nas i naše komocije govore nemojte, molim vas!, i nismo mogli pretpostaviti da na ovom svijetu postoje ljudi koji se užasavaju situacije u kojoj im netko, koliko god bio drag gost, u čarapama vršlja po kući. I ne bi nam na um palo da je iz perspektive tog svijeta tuđa čarapa manje prihvatljiva od tuđeg potplata, i da je tim ljudima neugodno baš kao da smo im se razgaćili u gostima.

Dvadeset i pet godina kasnije na izuvanje gledam dvostrukim pogledom: sarajevskim i zagrebačkim. Razumijem one koji se izuvaju, razumijem one koji se ne izuvaju. Gade mi se đonovi na kojima je svašta izvana došlo, gade mi se tuđe čarape. Ali nikad i jedno i drugo istovremeno. Vazda ili jedno ili drugo.

Iznad stalaže za cipele bio je strujomjer. Tamo je i danas. Crno kućište s bijelim zastakljenim brojčanikom, na kojem je crnim slovima ispisan naziv proizvođača, te prateće informacije. I broj koji raste, čije se zadnje dvije-tri cifre postepeno povećavaju, onako kako frižider guta struju. On jedini radi i kada je sve drugo isključeno, i kada nikog nema u kući. Bez frižidera strujomjer bi stao, i na neki bi se način zaustavilo vrijeme. Strujomjer je, mnogo više od zidnoga sata, pokazatelj da nam prolazi vrijeme. I da je naše vrijeme, možda, već prošlo. Sat ponekad i stane, kada mu se istroše baterije ili kad ga ne navijemo, ali vrijeme ni tada ne stane. Zato što postoji strujomjer i zato što imamo frižider. Da nije frižidera, vrijeme bi, možda, stvarno stalo. Ovako, ono teče, bezobzirno prema živima, koji, jedno po jedno, odlaze ili umiru, pregaženi logikom strujomjera, koji, zahvaljujući frižideru, nikad neće stati.

Krajem sedamdesetih uveli smo dvotarifno brojilo. Skuplja struja bila je do deset navečer, a jeftinija do šest ujutro. U deset navečer majka je punila i uključivala vešmašinu. Godinama me je njezin zvuk ispraćao u san. Bilo je to za Nonina života. Poslije je majka prestala voditi računa o jeftinijoj struju. Zaboravila je na vrijeme, a vrijeme ju je kaznilo tako što je počelo još brže teći. Iznenadila se kako je brzo naišla smrt.

U deset navečer i u šest ujutru stujomjer bi tiho škljocnuo. Prelazak iz jedne u drugu tarifu zvučao je kao da se vrijeme zagrcnulo. Vrebao sam taj zvuk, naučio se da ga čujem iz hodnika, makar i kroz zatvorena vrata, i pored uključenog televizora. Govorio bih jeftinija struja, a Nona je zamišljeno odgovarala jeftinija. Ujutru u šest, koliko god duboko spavao, kroz san bih čuo drugi škljocaj. Živjelo se u vremenu.

“Argadini!” *
uzviknuo je plavokosi dečak
albanske nacionalnosti
na pristaništu brodova
u gradu zvanom Thessaloniki.

Alexandros, slavni pesnik na samrti,
zapisao je ovu reč u svoj notes i pružio
dečaku smotuljak novčanica.

Plaćao je za reči……

“Argadini….”* ponovio je stari pesnik
a snežne planine Severnog Epira
ukazaše mu se pred očima.

Plavi dečak je gledao odlazeće brodove
i žalio za svojim mrtvim drugom.
“Hej, Selim. Plašim se, more
je tako veliko.
Sve što se sada vidi je more,
beskrajno more.
Noćas sam sanjao majku, pred kućnim
vratima, u suzama.
Bio je Božić. Zvona su zvonila,
sneg je pao na planinu.
Hej, Selime.
Hej, Selime!”

*Argadini – veoma retka i stara grčka reč koja se koristi po selima u regiji Severnog Epira i ima dvojako značenje: “veoma kasno” i “duboko u noći”.