Dok sam obavljao dužnost predsjednika opštine, bio sam više puta u prilici da u republičkim i saveznim oganima SKJ iznesem želju naših ljudi da nam drug Tito dođe u posjetu.

1971. godine takva mogućnost nam je najavljena.

Zvanično smo pozvani u Kabinet predsednika Skupštine Srbije da se s načelnikom protokola (pokojnim Stankom Turudijom) dogovorimo oko programa. Posjeta Novom Pazaru uglavljena je u okviru posjete Niškom regionu i Kosovu.

Utvrđen je i datum – 15. april.

Imali smo za pripreme nešto manje od mjesec dana. Trebalo je mnogo toga učiniti. Formiran je širok odbor, utvrđen detaljan plan i program posjete, preuzete sve pripremne mjere od opravke puteva, preko uređenja grada (nadgledanje i ev. uklanjanje određenih objekata i ljudi[1]) do referata, analiza i drugih akutnih akcija.

Program boravka izgledao je ovako:

– plavi voz u Rašku stiže oko 7 časova ujutru; nakon kraćeg zadržavanja u Rašci, kolona automobila kreće prema Novom Pazaru; posjeta TK “Rašci”; svečani doček sa mitnigom na gradskom trgu; sastanak sa političkim aktivom opština Raška, Novi Pazar, Sjenica i Tutin; susret sa borcima ove četiri opštine; svečani ručak; odmor u Sopoćanima; povratak u Rašku istim putem; svečani ispraćaj i nastavak puta prema Nišu.

Dan posjete se primicao. Ja sam imao, uz sve drugo, i dva posebna zadatka: pripremiti uvodno izlaganje za sastanak političkog aktiva i tekst zdravice za svečani ručak. Nimalo lak posao. Za tako uvaženog gosta i ličnosti u njegovoj pratnji, trebalo je kratko i precizno iznijeti naše dosadašnje uspehe, probleme i stremljenja. Referat sam pisao i brisao desetinu puta, a tekst za zdravicu pisao sam tačno šesnaest puta.

Noć pred posetu proveo sam u košmaru.

Tog 15. aprila 1971. godine ustao sam rano, uprkos loše prespavane noći. Dan je bio lijep, grad okupan i provjetren (bez mirisa zagorelog loja, pržene kahve i prženih paprika).

Sve ulice ka Radničkom, kao i trg pred Radničkim, okićene zastavama, parolama, cvjećem i slikama.

Okupljamo se u Komitetu, kratko dogovaramo i krećemo prema Raški, uzbuđeni i radosni.

Na peronu željezničke stanice narod, politički aktiv, predstavnici garnizona, omladine i radnika. Sve je spremno, čeka se dolazak plavog voza. Stojim, ne bez treme i ponosa, u prvom redu zvaničnika koji će poželeti dobrodošlicu Predsedniku.

Najzad, plavi voz stiže. Svečani ešalon pozdravlja vrhovnog komandanta. Drug Tito izlazi vedar i nasmijan i rukuje se sa nama.

Kratko zadržavanje na peronu.

Aplauzi i uzvici.

Vihorenje pionirskih zastavica.

Sijedamo u veliki crni mercedes druga Tita. U srednjem redu smo ja i predsednik Raške, Radomir Pejić (istinski komunista i istinski prijatelj Novog Pazara i njegovih građana).

Kolona automobila kreće polako prema Novom Pazaru. Otpočinjemo razgovor, okuraženi Titovom neverovatnom spontanošću i znatiželjom. Informišemo druga Tita o kraju, izvinjavamo se zbog lošeg puta i kažemo da ćemo vrlo brzo izgraditi novi.

Stižemo ispred Tekstilng kombinata “Raška”.

Sve stoji i sjaji u svečanom ruhu.

Doček kakav nikad više neće biti nikome priređen.

Obilazimo hale kombinata.

Potom kafa u kancelariji direktora. On ukratko informiše Predsednika o razvoju Kombinata i njegovoj ulozi u preporodu ovog grada. Konobar Ćane, Ćazim Bronja, nosi poslužavnik sa kafom. Uzbuđen je, ruke mu se tresu i kafa preliva šoljicu. Drug mu Tito veli: “Ništa, ništa, to smo obojica krivi.  Dajmo onda obojica i kavu popiti”.

I sijedaju, piju kahvu. Josif Broz Tito i naš Ćane iz Batal mahale.

Čini mi se (ovo ćeš, Ademe, provjeriti) da su i umrli u istoj godini. Drug Tito  je umro 4. maja 1980, a Ćako, ako me pamćenje ne vara, negdje sa pozne jeseni.

Iz “Raške” krećemo ka Žitnome trgu gde već čeka masa razdraganih ljudi. Kolona se zaustavlja.

Masa se njiše, red se teško održava.

Na hiljade ispruženih ruku.

Druga Tita dočekuje sekretar OK SKS, drug Milomir Perović i jedva izgovara (uzbuđenje, prvina) riječi dobrodošlice. Ređaju se i drugi, isto tako uzbuđeni, politički radnici.

Najzad riječ uzima drug Tito.

Govori nadahnuto, neposredno, lijepo.

Kaže, uz sve drugo, da je ovdje prvi put, da je u toku rata bio blizu, ali zna da je ovaj kraj bio zapostavljen i uklanjan s puta u bolju budućnost. Zapaža da je naša omladina zdrava, da su ljudi radni. Ali moramo još više raditi i moramo, svi zajedno, čuvati bratstvo i jedinstvo.

Nakon mitinga, povlačimo se u salu Doma omladine, gde će biti održan sastanak Političkog aktiva regiona.

Na svečanom ručku u holu Učiteljske škole prisutno je oko sto pedeset zvanica. Ja kao domaćin držim zdravicu Predsjedniku.  On se zahvaljuje neobično dugim izlaganjem, očigledno zadovoljan dočekom i utiscima.

Nakon ručka krenulo se u Sopoćane na razgledanje manastira i kraći odmor u motelu.

Dok je kolona automobila izlazila iz čaršije, gusti špaliri građana u svakoj ulici. Među njima mnogo, mnogo sirotinje. Mnogo žena u dimijama. Ljudi sa fesovima i ćulafima na glavama. Ljudi sa hljebom pod miškama. Gore, na Paricama, na krivini kraj Velikog groblja – zastoj, bruka: nekoliko seljaka sa konjima pod tovarima drva. Konji se prepali, drva se odnizala, pa nastala trka i frtutma – ne zna se ko kuda udara.

Uz našu stranu kosina sa starim, turskim grobovima i masivnim kamenim turbanima. Nahereni, kao da će se prelomiti i sve pod sobom poprštiti. Iza jednog, taman spram nas, viri dijete, s hljebnom okrajicom u rukama. Ne zna se šta je prljavije, okrajica ili dijete. Živ me sram izjeo.

Drug Tito se naginje ka prozoru, i gleda u tom pravcu. Opaža dijete i maše mu. Ono čuči bez pokreta, potom spušta hljeb na kamen i odmahuje polagano. Drug Radomir Reljić pokušava da otkloni neugodu. Priča drugu Titu kako je Novi Pazar nadaleko poznat po svom hlebu i po svojim pekarama. Pominje ramazan i ramazanske pitaljke “to je, veli, jedna specijalna vrsta lepinja koju ovdašnji pekari mese i peku samo za vreme tog verskog praznika. Izvrsnog je kvaliteta i ukusa. A i ime ima lepo… kako ono beše Hanefija?”

Radomir, ljudina.

Nisam, sećom, morao usta otvarati, jer je kolona krenula.

Vozimo niz Selakovac – u to vrijeme veliki voćarnik i veliku žitnica. Izbio behar, plahu zelen žita uhvatila. Grije sunce, milina.

Iza Dohovića, čim smo prošli pravoslavno groblje i zašli pod onu opasnu liticu, kolona se opet ustavila. Dole, oko ušća Ljudske i Trnavske rijeke u Rašku, pušili su se odžaci ciganskih hudžerica – tenećara i daščara. Bilo je proljeće, mnogi čergari već su se vratili, pa su njihove arabe bile zauzele put i nije se moglo proći. Svi su bili izašli da pozdrave druga Tita. On se interesovao kako oni žive, a mi, Rade i ja, lažuckali i vadili jedan drugog, kako smo znali i umeli.

Jerka, Šavci, Pazarište. Uz lijepe padine, uz lijepo raspoloženje, penjemo se prema manastiru Sopoćani.

Domaćin manastira, igumanija Serafima pozdravlja dragog gosta, posluživši ga medom i rakijom.

Kreće se potom ka motelu, na zakusku i odmor.

I onde će Iso Varcar, upravnik motela Sopoćani, pokazati zašto je bio i ostao jedan od najboljih ugostiteljskih radnika ne samo u Novom Pazaru, već u čitavoj Srbiji.

Da mi je prije dolaska ispričao šta je namjerio, smjesta bih ga uhapsio.

Od manastira do motela, nema, mislim, sto metara puta. Drug Tito odbija da uđe u auto, kreće čilim koracima niz padinu. I mi za njim.

Malo ispred motela, presretači –  Iso Varcar i njegovo osoblje.

– Dobro nam došao voljeni druže Tito –  brunda Iso i po svome običaju, širi ručerde i grli gosta. – Kako ste nam putovali, jeste li nam se umorili, jeste li nam ogladneli?

Ja u crnu zemlju da propadnem.

Drug Tito, međutim, odgovara da je lako putovao, da se nije umorio i da nije gladan, ali bi, rado kaficu popio.

– Ada no šta, slatku  kahvu, bujrumlijku! – viče Iso, uzima druga Tita pod ruku i ne vodi ga prema motelu, već nizbrdo, ka manjoj ledini.

Dole stoji gupa omladine u narodnoj nošnji (članovi omladinskog hora, članovi folklora, izviđači. Vidim, među ovim zadnjim, onog Mušovog šejtana.)  Dočekuju druga Tita aplauzima i rukovetom narodnih pjesama iz ovih krajeva.

Dok smo time zabavljeni, odozgo, od motela, izbija Isovo osoblje sa nekakvim pustećijama, hasurama, slamaricama, šta li.

Iza ovih, evo ti trojice: kobrljaju neku sofretinu ispred sebe!

Primaknem se Isu, došapnem mu: platićeš mi ovo Iso. Ako meni ode glava, i tvoja će. I to prije moje!

– Sal ti ćosaj, veli belaj, i ne boj se.

Postavljaju sofru, prostiru uokolo pustećije i hasure. Prinose džezve s kahvom, fildžane, ibrike s đulsijom.

Ja se smeo, izgubio.

Sabori me Rade Pejić. Kaže da je atmosfera odlična, da je Isova gostoljubivost i prostodušnost, oduševila Tita. “Čučnuo uz njega i priča kako će da mu spremi nekakvu tembalu, kako će prste polizati, tako je dobra ta tembala a Stari se samo smije.“

Prišao sam pobliže, posmatrao zgodu s iglama u srcu. I doista, malo-malo pa se drug Tito grohotom nasmije. Omladina uz njega veselo rakolji, sijaju im kao srma oznojena lica.

Ne znam je li zbog te svijetle omladine, ili zbog Radeta, ili, ponjaprije zbog Titovoga smijeha, tek meni se hrabrost povratila i nalegla suluda ideja.

Nisam se ni časka dvoumio.

Mahnuo sam Hameu da priđe, izmakao ga ustranu, obasnio mu šta treba da učini.

Onda sam pozvao Tifča, našega šofera, naložio mu: Slušaj dobro Tifčo! Da mi ovog momka za manje od sata odvedeš i dovedeš iz čaršije. Zakasniš li jedan minut, ubiću te…

Uhvatio sam i Isa nasamo, uputio ga u tajnu.

–  Ada, ti si za muštuluk –   šušljao je Iso. –  Avdova pitaljka i moja tembala! E beli će Tito dan današnji upamtiti. Hajd, sad, ćosaj. Sve ima da bidne kako si rekao.

Kad je jelo stasalo (i Hame, srećom, na vrijeme stigao), Iso ga je prinio u tim tembalama-minijaturnim čanacima, a drug Tito i ugledne ličnosti iz njegove pratnje, baš kao da su na sunetu ili akšamluku, primakli se uz sofru, prostrli safrabeze pro krila i jela se prihvatili.

Nakon dva-tri zalogaja, Tito je uzviknuo: – Bogati, pa ovo je izvrsno!

Onda je pozvao Isa. Oni koji su sjedeli u blizini, tvrde kako se Tito zanimao za tembalu, za sastojke, začine i način spravljanja, kako je, potom, hvalio Isovo umijeće i tvrdio kako samo sirorinja zna od ništa nešto napraviti, iznoseći, kao primijer, neka italijanska i arapska jela koja je probao i koja su te kuhinje proslavile, pa se valja ponadati da će i Isova tembala proslaviti našu, jer je bolja od svega što je na svojim bezbrojnim putovanjima probao[2].

Iza zakuske bio je predviđen laki odmor.

Taman dok je Iso iznosio kadaif i tatlije, stiglo je obaveštenje da je Vladimir Rolović, naš ambasador u Stokholmu, podlegao ranama zadobijenim od ustaških atentatora.

Muk i nevjereca. Na licima nekih visokih drugova, koji su Rolovića poznavli, pojavile su se i suze.

(Upamtio sam i lice Isa Varcara, koji je kružio okolo, udarao šakom o šaku i psovao:  –  … đe nađoše danas sto him majki jebem … ovaki merak i ljepota… i ete ti… u sve mi se paščad zapišaše … )

Moralo se smjesta na put krenuti.

Bilo je već sunce pri smiraju kada smo se stigli u čaršiju.

Ona, opet, razdragana, puna.

Cvijeće, skandiranje: “dođi nam ponovo”.

Isto je bilo i u Rašci.

Kao domaćinu posjete, palo mi je u čast da se zadnji pozdravim sa Titom.

Kad se toga danas sjetim, zaboli me ovdje, u prsima.

Šta bi ovo s nama, šta ovo nastade…

[1] U skladu sa tim, zatvoreni su svi privatni ugostiteljski objekti i dućani u centru čaršije, u Ćukovcu i Baruthani, kao i sve kovačnice, britvarske, žitne i brašnjarske radnje na Žitnome trgu; takođe su brojne pazarske dalavere i hadalji skrajnuti sa puta.

[2] Dostupna su brojna svedočenja i zapisi o ovome događaju. Ja ću ovdje izdvojiti knjigu Vlajka Radovića “Drug Tito u Raškoj i Novom Pazaru” koja, između ostalog, sadrži i recept glasovite Isove tembale. Knjigu je objavio zavičajni muzej „Ras“ 1981. godine.

Ivan Uremović

Ukraj svijeta, daleko od pješčane staze koja vodi do raspetog Gospodina, i dijeli groblje na dvoje, grob Ivana Uremovića.

Rođen početkom svibnja, umro krajem rujna – u vremena kada se Sarajevom sve budi i sve ponire u dugu, hladnu i maglenu zimu.

Poživio trideset i šest godina, predratnih, ratnih i poslijeratnih. Posljednja bila mu je 1960.

I to bi bilo sve što o njemu znamo da nije bilješke o onima koji ostaju:

“Spomen podiže majka, očuh i drug Zijo. Ostaje dvoje djece.”

U dvije kratke, gramatički neispravne rečenice, sadržana je drama njegova života. Ne bi je pisac u tako malo riječi znao sročiti. Ili te dvije, upravo tako postavljene rečenice, čekaju svoga pisca da napiše roman o Ivanu.

Što je bilo s Ivanovim ocem, s Uremovićem?

Bio je ustaša ili partizan? Ili nije stigao biti, nego je umro prije rata, od tuberkuloze ili od nečeg drugog?

Mati se preudala, pa je prije vjerovati da je umro prije rata, dok je Ivan bio sasvim mali. Ustaške udovice teško su se nakon rata u ovom gradu preudavale.

Ali to su pretpostavke.

U zbilji je sve bilo drukčije.

Iza života Ivana Uremovića još su ostale pretpostavke.

I drug Zijo koji je tako važan da mu je ime upisano u spomenik. Inovjerno ime na katoličkom groblju, bezazleno i čisto, prije prvih saznanja o suživotu i multikulturalizmu.

Riječ drug zvuči prostodušno. Kao da su zajedno radili na građevini. Ili ga je Zijo držao za ruku dok je umirao u koševskoj bolnici?

A što bi sa Ivanovom ženom, majkom ono dvoje djece? Umrla je i ona, ili je pobjegla?

Sve to može biti, i sve izvire iz dvije neispravne rečenice, koje bi učiteljica ispravila lošem đaku, a klesar ih uklesao u spomenik Ivanu Uremoviću.

Spomenik je mali, sirotinjski. Tipska betonska forma, s vazom za cvijeće – prije koliko je godina posljednji netko zataknuo buket za Ivana? – sa stupom u koji je stiliziran minijaturni zvonik i na njemu križ, s malenom mramornom pločom utisnutom u beton i fotografijom koju je vrijeme prebrisalo.

Beton je na nekoliko mjesta napuknuo, ali spomenik se dobro drži.

Malen grob, malena ploča.

Već tada se znalo da se nitko drugi u njemu neće sahranjivati.

I te riječi za kraj: “Ostaje dvoje djece.”

Ispisane u vječnom prezentu, za vječnu siročad Ivana Uremovića, priječe ih da odrastu.

Uživajući u kasnopopodnevnoj šetnji Dobrinjom u jednom momentu našao sam se u samo centru ovog sarajevskog naselja. Na jednoj od prošle godine postavljenih klupa, na Trgu oslobodilaca Dobrinje, sjedio je Amir, taksist i moj dobri poznanik. Pomalo iznenađen u to vrijeme njegovim odmaranjem na klupi, jer on obično u tim satima na susjednom taksištandu hvata posljednju turu vožnje za taj dan da bi potom odlazio u jednu od dobrinjskih kafana, kako bi se nakon vožnje opustio i uz dva-tri pića detaljnije pročitao dnevne novine, priupitah ga zar je već završio svoj radni dan. Prvo me zamoli da sjednem pored njega, a onda kaza da više ne taksira (!?) jer je prije dvije sedmice penzionisan. Veli mi da su ga taj dan, umjesto rođendanske čestitke, iz Udruženja sarajevskih taksista samo pozvali preko telefona i kazali da navršava 65 godina života i da ga (shodno zakonskim odredbama) moraju penzionisati.

“Kad sam saznao da sam penzionisam, poklonio sam svoj Pasat zetu, mladom aviopilotu koji je prošle godine (stečajem firme Bosnaera) ostao bez posla, a ja sam sebi kupio dobroočuvani Mercedes da ga imam za svoje potrebe. Zaslužio sam, valjda, da se postare dane vozim u merđi”, veli mi onako u tren.

Bi to za mene neka vrsta malog iznenađenja, budući da se Amir “dobro drži” i da je nakon rata – otkada taksira – ušao u sve tajne ovog poziva pa sve to obavlja rutinski i bez napora, makar radio i cio dan ili vozio na nekoj dužoj relaciji.

Amir je pripadao staroj generaciji sarajevskih taksista koji su svakodnevno, poput neke novinske agencije ili društvene mreže, dobro informirani o svim važnijim i onim manje važnim događajima u gradu. No, Amir mi je interesantan sagovornik i zbog toga što je stalno u konekciji sa poznatim sarajevskim umjetnicima koje je često vozio na razna odredišta, pa sam tako saznavao ne samo krug njihovih kretanja nego i koju vrstu zabave posjećuju, njihov ukus u izboru kulturnih događaja itd. Naravno, preko ovog svog prijatelja znao sam i zdravstveni bilten nekih svojih kolega koje je on vozi na ljekarske preglede ili smještao u bolnicu.

Za one stare Sarajlije, ljubitelje dobre knjige, Amir je bio i ostao manje taksista a više vrijedni i dobroćudni sakupljač i prodavač starih knjiga. Znaju ga mnogi iz predratnog perioda kada je u Štosmajerovoj ulici, tu odmah naspram bivše prodavnice Beko – sve do rata –  držao antikvarnicu. A uz knjige išle su i neke druge starine. Sjećam se da sam u njegovoj radnji tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, pored nekoliko vrijednih i značajnih starih knjiga, kupio i tri broja časopisa Zora koji su mi, zajedno sa pokućstvom, knjigama i fotoalbumima, u tren nestali u ratnom granatiranju i paljevini stana.

A tog dana od Amira sam saznao i još jednu pojedinost – da se odnedavno poznati sarajevski pjevač Sabahudin Kurt nalazi u domu staraca u sarajevskoj Hrasnici.

“Zamisli to, molim te”, kaže mi pa dodaje: “Baho (kako je Sabahudinov nadimak), onakav šoumen i zabavljač u svom novom domu neće da komunicira ni s kim. Jednostavno, zatvorio se u sobu i samo meditira”, veli mi Amir.

Sjećam se da sam prije nešto više od deset godina, čini mi se 2004., Bahu susretao u jednoj marketinškoj agenciji gdje je odrađivao svoje posljednje godine radnog vijeka, kada mi je poklonio omanju brošuru naziva Sabahudin Kurt – 30 godina sa prijateljima  koja je zapravo njegov životopis s naglaskom na bavljenje muzikom. Uvijek učtiv, prisan i vedar i tada je, makar i u trećoj životnoj dobi, odavao onaj isti šarm sa pozornice koji ga je krasio kada je 1964. godine, kao prvi jugoslavenski takmičar, debitovao na eurovizijskom takmičenju za pjesmu Europe u Kopenhagenu s  pjesmom Srđana Matijevića Život je sklopio krug. Od tog nastupa Baho je i zvanično postao popularni pjevač “lakih nota” bivše države i sve mu je odjednom krenulo uzlaznom putanjom.

U brošuri Sabahudin Kurt – 30 godina s prijateljima, tadašnji novinar a budući političar Stjepan Kljujić o Sabahudinu Kurtu, između ostalog, napisao je i ovo:

“Pjevač tihe i sjetne glazbe, muzički strasnik, interpret koji simbolično karakterizira jednu generaciju i njeno vrijeme, otkrio je mnogima neprolaznost te muzike. Za minule tri decenije Sabahudin Kurt se svestrano iskazao na estradi: pjevao je zabavne, narodne i starogradske pjesme, nastupao u Sarajevskoj operi, igrao sa lutkama i odraslim glumcima, okušao se kao komičar, bio nesuđeni filmski junak, daroviti sportaš…”

A sam pjevač će tada kazati bit svog cjelokupnog aktiviteta: “U tom razdoblju svakodnevno sam vježbao. Mnogo sam učio od svog idola Ive Robića. Bilo je to vrijeme kad sam često nastupao. Uz bavljenje sportom, pjevanju na Radio Sarajevu i u Fiskulturnom domu, ja sam kao član KUD Vaso Miskin Crni bio na brojnim turnejama, a neka gostovanja (Francuska, Belgija, Italija, Holandija, DDR, SR Njemačka, Austrija) ostala su mi kao nešto najljepše što sam doživio u ovih trideset godina javnih nastupa i bavljenja muzikom.”

No, bilo je to prije 53 godina, a danas se taj Bahin životni  krug (u 83. godiini života), ne samo simbolički nego i praktično, sklopio  u jednu sobu u toj zgradi ispod Igmana. Znao sam da se nakon preživjelog infarkta i operacije 2007. godine povukao sa muzičke scene i ostatak života odlučio nastaviti u prirodi, u vikendici nadomak Sarajeva, a evo sada dolazi i ta njegova teža faza života.

A još kad mi je Amir kazao da je taj starački dom u Hrasnici “dom mrtvaca”, jer uglavnom, kako kaže, iz njega starci i starice veoma brzo odlaze na groblja, dosta toga mi je bilo za neko tužno osjećanje. Kao da se i u toj priči opetuju riječi pomenute pjesme (autora Stevana Raičkovića): “Tu više nema bijega / život je sklopio krug / pa neka i brijeg i suton / budu kao čovjek, drug.”

Tješim Amira objašnjenjem da je svaki starački dom takav i da je to, besumnje, zadnje odredište i krajnja faza u životu svakog čovjeka, ali moj prijatelj ne pristaje na takvo objašnjenje, kategorički tvrdeći da malo ljudi umire u ostalim sarajevskim domovima staraca, ali oni u Hrasnici veoma brzo.

“Pričaj mi neku ljepšu priču”, predlažem Amiru pitajući ga kako će sada trošiti vrijeme kad je završio radni vijek taksiste.

“Imam ja i dalje šta raditi. Pun mi je podrum starih stvari koje sam nakon rata tu prenio i sad ih trebam sortirati. Prvo je na redu stari gramofon koji ću u nekom dobrom servisu reparirati, a onda na njemu slušati svoje omiljene ploče. Ostalo mi je i dosta starih knjiga koje trebam pregledati i složiti na police. Eto, to su mi prvi radni, penzionerski zadaci”, veli moj prijatelj, te dodaje kako će svako prijepodne, ako želim, i sa mnom, popiti kafu u novootvorenom Centru za kulturu u Dobrinji, u vili Hadžihalilović te čitati dnevnu i sedmičnu štampu. Prihvatim njegov prijedlog uz dogovor da se već ujutro nađemo u tom novom dobrinjskom kutku, u kome će mladi animatori u raznim sekcijama pokušati stvarati neku novu generacija sarajevskih umjetnika.

točno u 2 i 43 u mom kvartu zacvrkuću ptice
u 2 i 54 ustajem iz kreveta
do jutra sa sunčevim zrakama ili oblacima
teškim kao komplet lonaca za termičku obradu hrane
zaboravljam cvrkut koji podsjeća na bern, na stezanje u grlu
i švicarske alpe
probada me u desnom jajniku, okreće na jugo
usmjeravam misli na nešto postojano
jarboli i zastave
lak za vanjske ograde
umjetno grobljansko cvijeće
izbjegavam političke teme
glas himze polovine
pisanje po zidu
novorođenčad u bijelim benkicama
cijeli januar se trudim
ne otvaram vrata strancima
otisak tvog kažiprsta u dovratku,
još jednu sarajevsku zimu
nesanicu i sažganu zemlju sve nek prekrije
mrak, i ovaj ptičji pjev iznenada utihne

Sin-riba

– Čudno mi je što sam sanjao da imam sina, a nemam ga. Zapravo, imam ćerku.

Žena je došla kod njega preko Žane, koja ga je zamolila da je primi – “Koleginica mi je, žena je OK. Razvedena je već odavno. Ima problem sa ćerkom, pomogni joj”.

Žena je započela svoju priču jednim od svojih upečatljivih nedavnih snova. Možda joj se činilo da je tako bezbednije, ko zna. Sanjala je sina-ribu sa zlatastim krljuštima koje su se prelivale u raznim nijansama: kada je dobar, u plavo-žute, a kad se naljuti – potamni.

– Eto sad je u snu potamneo. Zašto se ljuti? On nije po prirodi ljut, samo što ima nešto u njemu što ga muči i ne da mu mira.

Kada je, lupajući vratima, izašao iz stana, pošla je za njim, ali iz daleka, krišom, da je ne primeti. Pratila ga je kružnim stepenicama, sve do neke velike radionice za tkanje svile. Radnice različitog uzrasta tkaju u redovima ispred svojih razboja, između njih se kreće nadzornik, koji i tako postupa – samouvereno, sa zubatim osmehom, obraća se ženama nadmenim šalama. One odgovaraju zbunjenim glasnim meketom, kao koze zaključane u podrumu.

Visok, izduženog, mongolskog lika, sa kratkom kosom i kosim očima, znala je da su mu i prsti na rukama dugi, kockarski, mada mu je poker bio samo hobi, jer poseduje moćnije veštine, na pr. kako da zavlada sinom-ribom i kako da njime upravlja po svojoj volji. Sin-riba stoji uspravno, u dnu tkačnice. Čeka Mongolca da ga pozove.

– E, to me je i u snu iznerviralo. Zašto da čeka na njegov znak? Zašto ga poslušno sledi pogledom kao da mu je gospodar? – ženin glas zadrhta, uobičajeno u ovakvim situacijama. Dr. Ognjen dopušta joj da dođe do daha i produži da priča: – Želela sam da mu priđem i kažem da nije u redu da bude tako ponizan prema jednom kriminalcu. Međutim, ostala sam skrivena u mraku.

Posle nekog vremena, Mongolac je ipak pozvao sina-ribu. Ovaj mu je prišao, pognut, idući kao na prstima, bedno. Zastao je pred ovim velikim kriminalcem (žena je naglasila “veliki kriminalac”) koji je još uvek bio okružen izveštačenim kikotom radnica. I baš kad je Mongolac počeo da mu govori, a tkačice prestale sa kikotom, negde “odozgo” se začula muzika, glasna, preglasna. – Kakav vid muzike? – upitao je dr. Ognjen. – One koju ne mogu da smislim. Tehno… turbo… ne znam ni ja, u svakom slučaju prejaka.

Inače, ona je tolerantna osoba, na primer kad plaća račune u banci ne svađa se, kao ranije, sa bezobzirnima koji se guraju preko reda. Ali joj glasna muzika ide na živce, u životu, a i u snu, taj nesnosni jednolični nemuzikalni bum, bum, strašno je iznervirao, nije mogla da čuje ništa od onog što je Mongolac naređivao jadnom sinu-ribi, koji je samo tako stajao posramljen pred njim, kao uplašeni učenik. U snu je poželela da potrči prema njima, da pomogne sinu, ali nije mogla da se mrdne s mesta, nešto, kao što se dešava u snovima, držalo ju je prikovanu u mraku. – Osećala sam kako vreme teče. Ređale su se minute, jedna za drugom, a vlažan znoj mi se slivao niz telo. Kad sam se razbudila, bila sam sva oblivena znojem.

Dr. Ognjen je znao da će ženu morati da pozove na još nekoliko seansi. Trauma zbog odlaska ćerke u Italiju, gde se udala za trgovca obućom iz Djenove, bila je očigledna. Ali zašto je Italijanina presvukla u Mongola ? I ono “veliki kriminalac”? Zašto je tu pobrkala lončiće? Zbog podređenosti ili se iza straha od usamljeenosti krije i nešto drugo, neka konkretnija sumnja? Koliko je san nakalemio izmišljene dodatke, a koliko se u njemu spakovala neslućena istina?

Velika tkačnica svile je prostor koji svakako treba istražiti.

Milidrag

Milidrag je bila sigurna da je kastracija koja joj je izvršena na devet godina, bila zbog njenog izrazitog talenta za pevanje. – Ona mi je omogućila da se bez naprezanja oko onih uobičajenih erotskih flertova, koji započinju od puberteta pa nadalje, posvetim pevanju – rekla je svom psihijatru.

– Ali, koliko vas znam, vi niste pevačica, već vodite nevladinu organizaciju o pravima potrošača “Srećno popodne“.

– Mislim da sam tada, u trećem razredu osnovne, počela da nosim delove ženske odeće, koje su još uvek, prema mom tadašnjem uzrastu, mogli da se shvate kao neutralni – produži ona ne obraćajući pažnju na njegovu primedbu – na primer, crvene hulahopke ili košulju sa cvetićima… Bila sam veoma ljubazno i dopadljivo dete i kao da sam još tada shvatila da su dobar ukus i simpatično ponašanje veoma uspešan spoj.

– Pa da, to se jasno vidi iz vaše pojave.

– Hvala vam. Pazim na sebe – reče to sa šarmom čoveka koje je navikao na komplimente – a da li bi sad mogli (uz isti sladak osmeh) da pređemo na san?

Razgovor je vođen na poslednjoj seansi, pre Milidragovog odlaska, preko međunarodne mreže potrošača, na dvonedeljni seminar u Njujork: – I sama sam šokirana – i posle dobro odmerene pauze – zar ja da sanjam boks?

Ponekad, ispred televizora, zagledala bi se u prenos umetničkog klizanja ili tenisa, ali boks mečevi je nikada nisu privlačili, naprotiv, osećala je samo gađenje kad bi se na ekranu slučajno ukazala borba dvojice muškaraca u ringu, bilo pri prenosu ili na filmu, odmah bi menjala kanal.

U snu “bila sam prinuđena da odgledam meč do samog kraja”, između dvojice golih do pojasa, “iste visine i iste konstitucije”, zbog čega bi se očekivalo da borba bude neizvesna i ravnopravna. Ali ne: jedan je nadmoćno i besno udarao drugog po imenu Mil, koji se veoma slabo branio.

– Šta to znači doktore? Kažite mi, molim vas, sigurno sam ja taj Mil koji je popio batine, zar ne?

Na kraju, sav otečen i krvav od udaraca grubog protivnika, Mil je završio na podu gde je ležao skupljen kao embrion.

– E onda se doktore desilo nešto vrlo neobično.

– Pa, u snovima se obično dešavaju neobične stvari.

– Znam – osmehnu se učtivo Milidrag – Sanjala sam kako jedem crve ili da sam lastavica sa slomljenim krilima, ali tu me san ipak iznenadio… – ponovo učtiv osmeh – Protivnik koji je prethodno Mila ubio od batina, sad se nadneo nad njegovo sklupčano telo i veoma nežno i pažljivo pomogao mu da ustane. Otkako ga je digao, zagrlio ga je, zagrlio ga je zamislite doktore i onda mu je rekao, dobro pamtim njegove reči: “Nije ti trebalo da se boriš sa mnom. Pa ja sam za dvadeset kila teži od tebe“. Iako su, doktore, njih dvojica bili iste visine i iste konstitucije, garantovano… Zašto sanjam ovakve snove? Pitam se stalno, doktore, šta to ne valja kod mene?

Psihijatar obrisa zamagljene naočare: – Nije ništa strašno. Zapravo, vi sta čovek koji lako može da se usreći. To se uostalom vidi i na kraju sna. Obračun među vašim dvojnicima završava se pomirenjem.

Milidrag se, kao što je psihijatar i očekivao, veoma brzo oraspoložio. Sledećih desetak minuta, sve dok ga psihijatar nije ispratio do ulaza i poželeo mu prijatan dvonedeljni boravak u Velikoj Jabuci, proveli su u gotovo bezbrižnom ćaskanju.

– E moj Milidraže – pomisli psihijatar, dok se Milidrag strčao po stepeništu – za dvadeset godina, nećeš više biti ni tako mio, ni tako drag.

S makedonskog preveo autor

Katarina Andrić

Utorak je, trinaesti lipnja, a na grobu Katarine Andrić cvate ruža.

Posadila ju je nepoznata ruka, manje zbog Katarine, više zbog Ivana, prokazanog u zavičaju.

I tako, zbog uspomene na njega, njezin je grob jedini na Svetom Mihovilu koji ima svoju ružu.

Ostali su zarasli u travu, kako biva s iščezlim ljudima, iščezlim obiteljima, iščezlim narodima, čija se groblja čudom zateknu u tuđemu gradu.

Grobovi sarajevskih bankara, visokih željezničkih činovnika, ministara u zemaljskoj vladi, junaka i boraca za hrvatsku stvar, na čije se sprovode išlo s ponosom kao u teatar – jer njihova smrt od života našeg važnija je i veća – u dubokoj, dubokoj travi, i ničega tu više nema, samo naherena grobnica i nad grobnicom klimava ploča.

A njoj, za života siromašnoj i jadnoj – prala je tuđa stubišta, a sina je slala sestri u Višegrad, da se o njemu brine, jer bi skapao u onoj bistričkoj memli – na grobu danas cvate ruža kao najveće sačuvano živo bogatstvo na ovome malom groblju.

Eto što je mrtav sin u stanju učiniti za svoju mrtvu majku.

Saginjem se k ruži, da provjerim miriše li, ili je to jedna od ovih novih koje nemaju mirisa. Zaštićen stamenim mirom svijeta iza kojeg sam preostao, iz daljine gledano nekom bih mogao biti starac koji bi da plijevi korov s groba koji je došao obići, ali mu bolna leđa ne daju.

Imaginarni prijatelj/54

Tko je od njih dvojice imaginarniji lik: Mark Twain ili Tom Sawyer? Do danas mi je ostalo uvjerenje da je u ovom slučaju lik zbiljskiji od svoga stvaratelja. Twainova biografija, i ona namijenjena djeci i ona namijenjena odraslima, kao da je pisana da zabavi, utješi i pouči, i da pokaže kako je u svijetu bajke i Amerike moguće sve, pa onda i to da mašta nadigra život. A Tom? Tom je stvaran dječak, balavac od krvi i mesa, od crnih noktiju i žuljavih tabana, sa životom koji je izvan svake imaginacije. “Pustolovine Toma Sawyera” stoje nasuprot djetinjem svijetu bajki. Twain je majstorski umio stilizirati svoju prozu, tako da ona čitatelju djeluje savršeno nestilizirano. Dakle, istinito u elementarnom, činjeničnom smislu. I stvarno kao što su nekada bili stvarni novinski članci.

Prvu smo stranicu romana napamet znali. Na njoj je koncentrirano sve. Twainov pripovjedački genij, ali još i više od toga, genij glavnog junaka. To je ono, sjećate se, kad tetka Polly otkrije da je Tom kradomice jeo pekmez iz smočnice – Bože, lijepe li riječi, otkrili smo je u književnosti, i zauvijek je ostala postojati samo u književnosti, budući da se u zbilji smočnica nazivala špajzom – i onda ga kazni tako što ga pošalje da okreči tarabe. Osim što je posao smrtno dosadan, ima nekog vražjeg poniženja u tome da te svi vide kako krečiš tarabe. Ali Tom je poslu pristupio fićukajući, veselo i spremno, pa kad su naišli klinci da ga zezaju zbog ropskog rada, našli su se u nezgodi, jer ih je on u tren oka uvjerio da na svijetu ima malo tako zabavnih i ugodnih stvari kakva je krečenje najdužih taraba u Petersburgu. I ne samo da su mu povjerovali, pa su krečili umjesto njega, nego im je to i naplatio.

Tako su započinjale najveličanstvenije pustolovine u cjelokupnoj našoj čitateljskoj povijesti. Takvim ih je, veličanstvenim, činilo to što su bile i najzbiljskije, najstvarnije. Mark Twain naprosto ništa nije izmišljao. I danas bi svaki čitatelj te knjige prošao na poligrafu odgovarajući na pitanje je li sve bilo baš tako kako je pisac opisao u svojoj knjizi. Bezbeli da jest. Twain je imao takvu maštu da je čitatelja mogao uvjeriti kako uopće nema mašte.

Ali nije on važan, nego je važan Tom. Pouka s krečenjem taraba jedna je od najvažnijih koje su se u tim mladim danima dobile od književnosti. Njezina se suštinska veličina sastojala u nečemu što je, zapravo, paradoksalno: znali smo to i bez Toma, da bi se ovo sve nekako preduralo i preživjelo, ljude bismo najprije trebali uvjeriti da nam je ugodno ono što nam je neugodno, da nam je zabavno ono što nam je dosadno. Ali to saznanje u životu je verbalizirano tek na prvoj stranici “Pustolovina Toma Sawyera”. I sve dalje što on bude radio, postojat će već negdje u nama. Ništa tu neće biti novo. I sve što mu se bude događalo s Huckleberryjem Finnom, onim prezrenim odrpancem i sirotanom, Tomovim najboljim drugom, sve to smo odnekud već znali, ali su nam oni priveli svijesti, i s vrha jezika preselili u definirane i dovršene misli. Čarolija Twainove književnosti sastojala se u tome da bi nas njegovi junaci omađijali, i uvjerili u to da smo i sami nekad sve to doživjeli.

I danas mi se, ako u društvu prepričavam anegdote iz djetinjstva, dogodi da zastanem i upitam se: ama je li se to dogodilo meni ili se dogodilo Tomu Sawyeru…

Još nije minulo podne.

Skidaš šlauf s česme uz čatrnju i otvaraš ventil:
Ne osjećaš žeđ, već potrebu da prekršiš stoput dato
Obećanje da nećeš piti vodu s tog mjesta.

Puštaš da prvih nekoliko kapi
Padne u kamenom obloženo korito.
Potom prinosiš ruku i piješ:
Topao i bljutav je okus vode na nepcu.

Rastjeruješ ose što levitiraju
Oko otvorenog mlaza, sve dok ne
Osjetiš bol u podlaktici i sav se
Pretvoriš u bučan i razuzdan jecaj.

Kroz suze, onda, vidiš:
Nenina nezgrapna figura trči preko dvorišta.

Zemlja se runi trenjem
Kamene plohe o prištić na koži.

Umotan u njene ruke što mirišu
Na kravlje vime, sigurarn si:

Ujed ose bio je kosmička
Kazna za tvoj neposluh.