palac-izviđač pročorokao pamučni
zid čarapa i izbio u nedjeljno poslijepodne.
fotelju u koju propadaš
prolumbali gluteusi oca, dobroćudnog pijanca.
opet ga odaše bešumno otvorena
vrata, uredno ostavljene cipele.
na listove herbara polegao si
onesviještene biljke.
nebo: jednačina sa milijardama
nepoznatih.
u susjednom stanu, isus snebljivo gleda
mandarine u zdjeli.
skroman, podigao dva prsta — dosta su dvije.

u hladnoj sobi, kleknuo si
pred zvučnik.

proći će nedjelja. proći

Kritiku njemačkog prijevoda romana “Rod”, koji je Peter Burri objavio 17. 01. u Basler Zeitungu, prevela je Anne-Kathrin Godec

“Dužinu knjige nije moguće predvidjeti, ali bi, vjerojatno, petstotinjak stranica bilo dovoljno…“, to autor usput daje na znanje na 501. stranici. A onda dodaje još 594 stranice uz prilog s obiteljskim slikama. Naravno da sa spomenutom knjigom ne misli na ovaj roman koji sada čitamo, nego na još jedan koji je također zapravo htio ukomponirati u ovaj, ali ga je zasad ipak spremio u svoju književnu špajzu.

Miljenko Jergović, hrvatski pisac rođen u Bosni, koji izgleda kao kovrčavi đavolak, kaže o sebi da je “egzistencijalni bezdomnik”. Piše skoro pa manično kako bi se uvjerio u sebe – i u okolnosti koje su obilježile njega i njegove, u regiji koja je naraštajima puna svjetsko-povijesne nesigurnosti. Pogotovo piše oštrog, ponekad humornog, pa onda ogorčenog pogleda na ljude i njihovu isprepletenost, pogleda koji je pritom pun razumijevanja; s radošću fabuliranja koju neprestano mora obuzdavati, jer zapravo želi ispričati kako je to stvarno bilo. A to čini s izvanrednim talentom prikazivanja onog velikog u malome i obrnuto. Knjiga je to koja je do pucanja puna priča i piratskih misli. Remek-djelo.

Sve skupa 1137 stranica. Mogli bismo sumnjati na megalomaniju, kad ne bismo bili sigurni da pisac itekako zna kako stvarnost bivanja ima više aspekata nego što je pojedinac u stanju pojmiti. I tako će se dijelovi slagalice, koje otkriva u svojoj obiteljskoj pripovijesti, skoro do beskraja osamostaljivati prije nego što ih posloži: u jedinstvenu sliku epohe i društva na Balkanu, od 19. stoljeća, preko dva svjetska rata i jugoslavenskih ratova, sve do danas.

Naslov “Nečuvena priča moje obitelji” (kako je knjiga “Rod” naslovljena u njemačkom izdanju; napomena prevoditeljice) ne odnosi se samo na nečuvene, znači besprimjerene i u srži zapravo neopisive okolnosti do kojih su političke prilike dovele Jergovićevu obitelj. Doživjeli su takvo što i drugi. Nečuven, u smislu nevjerojatan, ali i književno izuzetan, jest autorov postupak, kada neprestano miješa fakciju i fikciju, označujući sve, ponekad otvoreno, ponekad nešto skrivenije. Ne izmotava se, nego vlada umijećem iznenađenja.

Na početku imaš potrebu za istraživanjem je li ova ili ona osoba, koja je ušla u životnu putanju obitelji i koja se opisuje s preciznim podacima (bit će da su utvrđeni), zaista živjela. No ubrzo odustaješ i dopuštaš da te rijeka pripovijedanja jednostavno odnese. Na tim uzburkanim valovima mašte i istine koji nas nose u jedan svemir o kojemu se u našim krajevima malo zna: Krajolik više vjera – kršćana, muslimana i Židova, naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, pa pridošlih Nijemaca, koji svi mirno zajedno žive u istom loncu. Iza tog simbolično stoji taj povijesni grad Sarajevo kojemu Jergović osporava svaku grandezzu, unatoč svim graditeljskim svjedočanstvima iz austro-ugarskih a i poslije komunističkih vremena. Tamo se 1966. rodio i ondje i živio sve dok nije izašao iz užasa, jer je Sarajevo u jugoslavenskim ratovima bilo tri i pol godine opkoljen grad, pa se preselio u Zagreb gdje naravno nikad neće biti kod kuće.

“Što je Sarajevo?” pita se roman i sam sebi odgovara iz optike današnjeg diplomata kojeg su iz Zagreba poslali tamo: “Čaršija na kraju svijeta, varoš i palanka, najsličnija onome gradu u dubokoj Anadoliji, u Kurdistanu, u Nigdjestanu“, smješten u “klaustrofobičnom, zaturenom Karsu” i “prekriven maglom i smogom, pod snijegom koji je već u trenucima dok pada siv i crn”. Mjesto na kojemu ljudi «ne razgovaraju jedni s drugima osim u polurečenicama, uzdasima, pogledima punim mraka, očaja i beznađa, i neke mukle podlosti…”

Takva pokuda bosanskog glavnog grada, iako ga u knjizi izgovori Hrvat, može biti proizvod samo odnosa ljubavi i mržnje. Pogotovo kada uzmemo u obzir da Sarajevo ponekad i – ovisno o raspoloženju autora – uživa u svijetlim ljetnim danima. I Jergovićev bijes uostalom pogađa sve sugrađane tog kraja svijeta, i preko granice Bosne, ponekad i njega samog.

Kada na posljednjih dvjestotinjak stranica, pod naslovom “Sarajevski psi”, priča kako noćima luta gradom, praćen psima lutalicama, on uzdiže grad u veliku himnu ex negativo kakvu pjevati može samo izgubljeni sin. Čovjek koji, kako bi izbjegao nevoljenu majku na samrti, iako neprestano kruži oko njezine kuće, u sanjarenju inscenira vlastitu smrt i prisluškuje uzroke smrti dok ih utvrđuju medicinari na stolu za seciranje, pa se poslije ponovno katapultira nazad u život. Samo ne iz razloga da bi pomagao majci, nego da bi uveo duhovnog čovjeka koji ću nju umjesto njega posjetiti, što njemu opet daje priliku odlutati nekoliko stranica, tako da pri čitanju – zajedno s pripovjedačem – zaboraviš gdje si malo prije bio.

Stalno skreće negdje, taj pisac, u čijoj glavi vrve priče koje međusobno uvijek poveže. Čim nastane opasnost da ćeš se u turbulencijama romana izgubiti, Jergović ti pruža ruku i uspostavlja ponovni red, ponekad sa skoro pa liturgijskim inkantacijama koje su česte, no dovoljno kratke da ne bi zakočile znatiželju za ono što će tek doći. Na taj je način itekako moguće nakratko odložiti tu debelu knjigu, ako ti zbog siline intenziteta treba odmor: Lako ćeš poslije ponovno ući, tako je spretno komponirana – unatoč svim povijesnim i književnim skokovima koje hrabro poduzima.

Majka, koja je sina ostavila kod svojih roditelja kada je otac ubrzo nakon poroda zbrisao, to polako saznajemo, ona je to prazno mjesto u životu autora koje puni virtuoznim pripovjedačkim zamasima. Još je iz Zagreba, u telefonskim razgovorima, iz Javorke, kada se pokazalo da je njezin rak neizlječiv, pokušao izvući ono što mu o obitelji nikad nije htjela prenijeti. Samo jedna natuknica dovoljna je da bi se pokrenula Jergovićeva unutrašnja internetska tražilica koja se u njemu brzo uključuje. No, brzo se vraća u stvarnost. Tako roman kronološki započinje s pradjedom Karlom Stublerom, banatskim Švabom koji je kao željezničar u Habsburškoj monarhiji završio na mjestu šefa stanice u Dubrovniku. Nakon što se tamo solidarizirao s radnicima u štrajku, protjerali su ga u bosansko zaleđe. Njegovi potomci, “kuferaši”, kako su ih zvali zbog čestog seljenja, morat će se boriti: u dva rata koja su dovela do procvata nacionalističkih i fašističkih pokreta, a poslije do totalne propasti. A ratovi su doveli i do prividne šutnje i mira za vrijeme jugoslavenskog komunizma, sve dok njegov nagli kraj nije probudio zle duhove i nije počelo novo veliko ubijanje.

Uporište likovima daju, poput lajtmotiva, dvije mreže koordinata: željeznička mreža koja ponekad biva jedino što funkcionira i pčelarstvo. Ali čak kada se usredotočiš na ono što je organizirano i kada se povučeš u privatnost, ništa te ne štiti od globalnih povijesnih vremenskih prilika. Povijest je uvijek i ono “Mi” u koje smo, htjeli-ne htjeli, upleteni, unutar obitelji kao i izvan nje. I tako Jergović pripovijeda u mi-formi kada govori o svojim precima. Jer je njegov život, kao potomka, u njima već udešen.

Posebno teško pogođeni su baka Olga, po majci polutalijanka, i djed Franjo, kod kojih će Jergović poslije odrasti. Protiv volje svojeg muža Olga je najstarijeg sina za vrijeme Drugog svjetskog rata poslala Hitlerovim trupama, jer je mislila da će među dobro organiziranim i po njezinom mišljenju civiliziranim Nijemcima imati više šansa preživjeti nego među partizanima u šumi. A to je bila kriva odluka koja neće imati posljedice samo za život bake i djeda, već i za najmlađu kćer Javorku – Jergovićevu majku. A na koncu i njega, njezinog sina.

Nije, doduše, samo rod Stublerovih, čiji je Jergović potomak i među kojima je živio i jedan hedonist koji je iz njega bezuspješno htio izaći, onaj koji se pojavljuje u ovom romanu. Oko njih oživljava mnoštvo šarenih i raznolikih likova, kao da ih je osobno poznavao ili u najmanju ruku dobro istraživao. I njima se dešava mnogo toga nečuvenog, i na taj se način pred čitateljevim unutrašnjim okom rascvjetava se književni kontinent jedinstvenih, tvrdoglavih i markantnih pojava uokvirenih u nekad grubi, nekad nježni krajolik pun boja i mirisa.

Ovakav roman, zbog obujma i jezične gustoće nije moguće samo tako konzumirati, iako je izvanredno preveden. Što, ne znajući hrvatski jezik, zapravo ne mogu provjeriti. Ali Brigitte Döbert, koja je dosad prevela sve Jergovićeve knjige objavljene u Njemačkoj, našla je za ovaj beletristički maraton takav očarajući ton koji se ritmično kreće između duboke, intenzivne ozbiljnosti i – ponekad čak i vrlo opuštenog – jezičnog vica. To su dvije razine koje se ovdje skoro pa melodiozno nadovezuju i koje su, kako jasno osjećamo, autoru esencijalno važne da bi ono nečuveno što pokreće priču o njegovoj obitelji, mogao obuhvatiti riječima. U riječima i rečenicama koje već pri čitanju počinju odjekivati. To je, ako takvo što uopće još postoji, svjetska književnost – i lektira za duge zimske večeri.

1.

Kad majke ne bude, ostat će centrirane saksije, posložene pokućne papuče, kišobrani i otac: kojeg neće imati ko

Ispraviti kada zaspe

Uhero.

2.

Antena je okrenuta prema Biokovu: moj otac je dječak koji se moli divu.

3.

U ljetna predvečerja otac liježe u bolesničku postelju. Tad boluje od nježnosti: kroz otvoren prozor komšijske kuće sluša vijesti, gleda nebo dok se mrijesti, prstom škaklja krak na zvijezdi, Danici… I pazi da ga ko ne vidi…

4.

Dok u zimsko (vjetrovito) predvečerje

u gnijezdu od sasušene trave

rukom pipaš tek sneseno jaje

prste ti, bockaju, suhe travke

kao koplja svete straže.

5.

Pred ljetni pljusak, otac najlonom prekriva duhan, majka ispredkuće unosi obuću i avliju mete. Oboje, svako malo, poglede u nebo upere.

6.

Na samrti, dedo se najviše bojao da mu u fajercaku ne ponestane kremena. Pod jastukom je držao samar s kuće, u gaćama, umjesto pelena, novine…

Nakon što je umro, u pretincu klavirske stolice koju je koristio kao stol, ostala je gomila upaljača… Otvaralo ju je nas troje, pažljivo, kao da je unutra zvečarka…

Није мени омладина крива…

očajan sam i nespokojan frizbijaš
žalosti me što loše bacam frizbi

u mojim smotanim pokretima
komplicira se jednostavna fizika

gubi se u zraku ravnomjeran lebd
i frizbi postaje kretenski projektil

koji prebrzo tone na muhama
ili besciljno pluta po svjetlosti

kad u lošem lebdu vidim svoj frizbi
neka mi se tuga nahvata na srce

neko nepremostivo stanje planktona
kao da sam mladost zaboravio na jezeru

sa razvalina dlana pozivaju nas ipak
da svakako ustrajemo da je život

dublja gajba i da za sve ima
dovoljno friške djeteline

samo baci frizbi zelenije

Razgovor za beogradski Nedeljnik vodio Nenad Čaluković

Ne doživljavam vas samo ja kao jednog od najvećih intelektualaca i pisaca na prostorima bivše SFRJ. Imajući u vidi sav vaš opus, možda je greh intervju krenuti s tom propalom zemljom, ali… Da je nekim slučajem opstala, Jugoslavija bi ove godine proslavila svoju stogodišnjicu. Ko bi slavio njen rođendan, a ko bi bili najveći  partibrejkersi na toj žurci?

– Nisam baš najbolji u žanru “šta bi bilo kad bi bilo”, ali jedno je sigurno: da je Jugoslavija kojim slučajem opstala, njezin bi rođendan, onaj stoti, vezan za 1918, ali i onaj sedamdeset i peti, vezan za Jajce i drugo zasjedanje AVNOJ-a, slavili, i to poimence, današnji hrvatski, srpski, a vjerovatno i bošnjački i bosanski nacionalistički vođe. Oni bi, naime, i u Jugoslaviji bili vođe. Ljudi s talentom za rad s masama, te za borbu protiv svakog sektašenja, anarholiberalizma, lijevih i desnih skretanja… A partibrejkersi bi i u tom slučaju bili oni koji su i danas partibrejkeri. Bilo bi ih malo, i bili bi jednako prezreni: Boris Dežulović, Kokan Mladenović, Oliver Frljić… Narod bi se, naravno, zgražavao nad takvima. Radnici zeničke željezare pisali bi proglase i peticije protiv Ante Tomića i njegovih zajebancija na račun Jugoslavije. Partijski bi aktivi raspravljali o klerikalnom mračnjaštvu Svetislava Basare. Da li bi se među remetilačkim faktorima velike proslave našao i neki političar? Teško mi je naslutiti takvog. Možda Milovan Đilas, ako bi o stogodišnjici ustao iz groba.

Konstatovali ste da je problem Balkana i stanovnika bivše Jugoslavije što su naše sudbine konstantno pomešane sa našom istorijom, te da čovek nikada ne može biti siguran da li živi svoj život ili svoju istoriju. Ko je za to odgovoran? Insistiranje na identitetu, kultura ili sama istorija?

– A da možda nismo pomalo i sami odgovorni? Živimo i umiremo u kolektivnim snovima i vizijama. Umjesto porodičnih grobnica, imamo masovne grobnice. Narod je naša prava porodica. Nema tu insistiranja na identitetu, nego upravo suprotno, redukcije identiteta. Dok su drugi koješta još osim toga što jesu u nacionalnom ili u vjerskom smislu, mi smo samo Srbi i Hrvati, pravoslavni i katolici. I ništa preko toga. I onda nam je, kao, neobično što stradavamo od nacionalnih sudbina, dok smo one individualne i privatne negdje zaturili. Mi precjenjujemo vlastite povijesti, povjerovali smo u to da kao Balkanci sopćemo pod viškom istorije, a zapravo se po svemu čini da imamo manjak istorije, a višak istorijske mašte, višak mita i legende. Većina naših istorijskih junaka su izmišljeni, nadopričani, epsko-lirski, a ne stvarni. Kada si umišljamo da smo imali tragičnu povijest, samo pokazujemo da baš i nismo upućeni u povijesti drugih, većih, ozbiljnijih i odgovornijih, koje danas smatramo sretnijim od sebe. Srpska ili hrvatska istorijska iskušenja i stradanja dječja su igra prema onome čemu su, recimo, u dvadesetom vijeku bili izloženi Finci. Mi da smo se 1939. tako zatekli između Trećeg Reicha i Staljinovog Sovjetskog Saveza, pa da smo, braneći se od Sovjeta, završili na Hitlerovoj strani i 1945. izgubili rat u kojem smo se, uglavnom, samo branili, nas ne bi ni bilo. A Finaca nekim čudom ne samo da ima, nego su sretni i bogati. I što je mnogo važnije od toga: Rusiju i Njemačku integrirali su u svoju povijest, u sjećanje i u kulturu ne stvarajući od njih vječne negativne mitove. Dakle, učinili su sve suprotno od onoga što čine ovdašnji narodi.

Niste jugonostalgičar i često ističete da vas za SFRJ najviše vežu ljudi. A šta mislite o ljudima koji danas vladaju na ovim prostorima? Koliko im vi verujete? I možete li da procenite gde nas oni vode?

– Ne vjerujem im. Ali to je manje važno od toga što ne vjerujem onima koji su za njih glasali i koji će uvijek i opet za njih glasati, svim onim malim i nesretnim ljudima, muškarcima i ženama, koji uredno izlaze na izbore, glasaju onako kako već glasaju, a između izbora žive tako jadno i bijedno, plaše se svake izgovorene riječi, apeliraju na solidarnost zajednice. Kad god televizija, svejedno koja i čija, prikazuje neku sirotinju s društvenog ruba, nekoga kome bi trebalo sagraditi novu kuću ili prikupiti humanitarnu pomoć za ovo ili za ono, ja samo gledam hoće li se na zidu iza nasretnika pojaviti neka slika, kalendar, ikona, hoće li se pojaviti nešto što pripada onom kolektivnom duhu koji je glasao i izglasao vlast na prošlim izborima. I, na žalost, obično se pojavi. E, sad zašto nisam jugonostalgičar. Prvo, mislim da plakanje nad boljom prošlošću nema smisla i da je i pomalo nedostojanstveno. Drugo, Jugoslavija nas je naučila onome od čega stradamo i danas. Svi smo u toj zemlji bili kao jedno, svi smo bili većina, tako da su i nacionalne manjine bile većina. U Jugoslaviji gotovo da i nije bilo disidenata: sve koji su to bili poimence znamo. A ljudi su se najviše plašili toga da po nekom, svejedno kojem, pitanju ne ostanu u manjini. Smisao demokratske procedure, smisao same demokratije je, međutim, da se čovjek ponaša u skladu sa svojim uvjerenjima i da to čini bez obzira na to što će ostati u manjini. Preduslov za demokratiju je pristajanje na to da ćeš sa svojim stavovima možda ostati sam. U Jugoslaviji je to bilo i nemoguće i nedopustivo, a danas je, da tako kažem, još i mnogo nemogućije. Mi propadamo, a ostatak svijeta nas prati u propasti.

Svetislav Basara je napisao: “Ljudi kojima unutrašnje vreme protiče brže od spoljašnjeg, pokretači su istorije’”. Ko su onda danas pokretači na književnom i političkom nebu u regionu?

– U politici danas više ne vidim ništa i nikog. Prije pet ili deset godina nekog bi se još i sjetio, dok je danas, čini mi se, svuda južno od Sutle pustoš i praznina, dobrovoljno pristajanje na vođu ili strah od režima. Možda je malo drukčije u Makedoniji, ili odjednom imamo iluziju da je tamo drukčije, ali čini se da su u Skoplju uspjeli formirati vlast na nekoj antinacionalističkoj, inkluzivnoj osnovi. A što se književnih pokretača tiče, tu je stvar mnogo jednostavnija i, rekao bih, čistija. Pokretači su oni koji dobro pišu, a u stanju su pokrenuti samo one koji dobro čitaju. A tko su po mom mišljenju ti, to se može vidjeti iz novinskih tekstova i eseja koje prilično redovno pišem o knjigama, i to na način da se ne obazirem na činjenicu što živim u Zagrebu, pa bih, je li tako, prema vojnom rasporedu i službenoj dužnosti, trebao čitati samo hrvatske knjige i pisati samo o hrvatskim knjigama, nego pišem o onome što sam pročitao na cjelokupnom području međusobno razumljivih jezika.

Opšti je utisak da su se intelektualci, verujem ne samo u Srbiji, mahom povukli iz političkog života. Nervira li vas njihova pasivnost? I koji je uzrok takvog procesa?

– Nisam siguran šta bi to danas, koji bi to danas bili ti intelektualci. Ako je riječ o onima koji su posvršavali fakultete, doktorirali, uzdignuli se u akademike, takvih je među vladajućim, kao i među opozicijskim političarima većina. Ako se pod intelektualcem misli na onoga koji mnogo čita i u svemu se vodi za vlastitim, a ne recimo za partijskim ili crkveno-partijskim mišljenjem, tada se zaista može steći utisak da su se intelektualci povukli iz političkog života. Ali i taj bi utisak bio pogrešan. Nisu se oni povukli, nego ih je potjeralo. Politici nisu potrebni jer previše komplikuju, a tabloidima su nerazumljivi, jer tabloidžije ne čitaju ništa što je duže od tvita, tako da ih i oni izbjegavaju. Ovo je vrijeme kada se i sama potreba da se misli svojom glavom smatra slabošću, posljedicom kompleksa i frustracija, svojevrsnom invalidnošću. Zašto bi pored Donalda Trampa iko mislio kad i ne misleći možeš biti jednako genijalan kao on? Ili zašto bi pored Donalda Trampa iko mislio kada će se uvijek bolje čuti on koji zapravo ništa ne misli? Naravno, Trampovo ime po vlastitoj volji i ukusu možete zamijeniti nekim drugim, lokalnim imenima.

Rizikujući da se radi o pitanju iz domena fraze, ali u kakvom je statusu kultura na ovim prostorima? Ko nju diktira recimo u Srbiji ili u Hrvatskoj?

– Gledano iz Hrvatske, u Srbiji još uvijek postoji i živa kulturna scena i potreba za proizvodnjom žive kulture, a onda i, što je najfantastičnije, želja vladajućih da se dodvore kulturnjacima ili, tačnije rečeno, da ih nadmaše. Recimo, slušam na RTS-u kako je premijerka Ana Brnabić ispregovarala izložbu Marine Abramović. Nebitno je da li se to zaista tako i dogodilo, jer je sama vijest iz hrvatske perspektive fantastična. Ovdje se politika vrlo aktivno i uspješno bori protiv kulture. Ta je borba započeta u mandatu Zorana Milanovića, koji je kulturu smatrao nužnim potrošačkim zlom, pa kao ozbiljan čovjek nikad za svog mandata nije posjetio pozorišnu predstavu, izložbu ili, ne daj Bože, književnu večer, a kada bi mu neko spomenuo uglednog pisca, pritom i ljevičara Vjerana Zuppu, s visine je odgovarao – a tko je taj?, a ista je ta borba samo nastavljena pod desnom, izrazito klerikalnom vlašću koja je uslijedila, a čiji su komesari započeli progoniti one zapravo malobrojne nepodobne i slobodarski raspoložene umjetnike, dakle one famozne intelektualce, kao antihrvatske elemente, pritajene Jugoslavene, klevetnike domovinskog rata… Namjera je da se cjelokupna kultura nekako prekodira, a zatim da ju se privede u nadležnost Katoličke crkve, mjesnih biskupa i župnika, koji već danas sasvim ozbiljno cenzuriraju pozorišne predstave i filmove, objavljujući na nedeljnim misama šta može, a šta ne može u javnost. Dakle, iz hrvatske je perspektive posve nezamislivo da vlasti u Srbiji imaju neki odnos, pa još i pozitivan, prema Marini Abramović. Ali da ne mislite da idealiziram stanje u Srbiji: ja vjerujem da će i kod vas biti onako kako je danas kod nas, samo s malim zakašnjenjem, te nakon što uđete u Europsku Uniju.

Mediji su ovde često na udaru javnosti. Svojevremno ste ,,Embahade’’ Miloša Crnjanskog okarakterisali kao najtabloidnije delo u srpskoj književnosti. Može li danas da se poredi medijska i književna scena?

– Nije li čudno to što kažete: mediji su na udaru javnosti! Pa ko je to onda ta javnost ako su mediji na njenom udaru? Ne bi li bilo logično da su političari, vladajući ili opozicioni, na udaru javnosti, a da mediji rade na tome da artikuliraju i artikulišu glas javnosti? A što se tiče poređenja medijske i književne scene, mislim da su ona besmislena. Najprije, ne vjerujem da književna scena postoji. Postoje neki dobri pisci, koji povremeno objavljuju knjige, i postoji izvjestan broj dobrih čitalaca koji onda te knjige čitaju. U osnovi, princip je suprotan principu koji vlada na medijskoj sceni. Novine su rijetko u potrazi za dobrim čitaocima, rijetko pišu baš za njih. Novine traže svakog čitaoca, i pritom često podcjenjuju publiku. A kada je sasvim podcijene, onda se govori o krizi printa, o krizi štampe, o šteti koju je prouzročio internet. Iako internet nije ni za šta kriv, a ozbiljna je štampa zapala u krizu jer je iz straha od tabloida krenula da podcjenjuje svoju publiku, da se tabloidizira. I tako su pametni ljudi sve manje i manje čitali novine. Poučno, kao u bajkama.

Nakon smrti Aleksandra Tijanića, napisali ste esej u kome ste priznali da vam je imponovalo što ste s njim zajedno radili u “Dalmaciji”, mada nikada niste bili na zajedničkoj večeri, a i kasnije vas je razočarao. Tijanić je u svom poslednjem intervjuu, koji je dao za Nedeljnik, ocenio da je “Srbija pretragična za prozu, prekomična za poeziju”. U koji književni žanr biste vi svrstali Srbiju?

– Moj rastanak s Tijanićem bio je malo kompleksniji. Nisam bio za redakcijskim svečanim stolovima kada je on bio “gigant hrvatskog novinarstva”, ali razočarenje koje spominjete, a tiče se njegovog angažmana tokom devedesetih i pristupanja vladajućem dvoru, nije predstavljalo završetak. Kraj je bio puno sentimentalniji, ljepši, na neki način i sretniji, ali ga ja ovdje neću prepričavati. Neka nešto ostane i prešućeno. Sretali smo se mi još u Beogradu, dvijehiljaditih. I važno mi je da smo se sretali. Pitate za žanr u kojem je Srbija? To je preteško pitanje, na koje nema jednoznačnog i jedinstvenog odgovora, a možda ni ja nisam prava osoba za takvo pitanje. Da je živ, Stanislav Vinaver bi vam bi najbolje odgovorio. A za drugo mišljenje, nakon Vinavera, preporučio bih Krležu. Njihovi odgovori bi, možda, bili u međusobnoj opoziciji, ali istinit bi bio i jedan i drugi. Iako bi, možda, bili i slični.

Na poslednjem beogradskom Sajma knjiga govorili ste na književnoj pozornici s akademikom Tiborom Varadijem. Kako vam se čini rad SANU i HAZU?

– Ne želim govoriti o ovim ustanovama da time ne uvrijedim neke pametne i odgovorne ljude koji u njima participiraju.

Ivo Andrić je govorio kako Borislav Mihajlović Mihiz zna više o Prokletoj avliji od njega samog. S druge strane Mihiz nikada nije postao član SANU, ali je to njega nije doticalo. Da li je nestala ta pojava u književnosti u kojoj nobelovac može da kaže da jedan književni kritičar zna više o knjizi na kojoj je on radio čak 26 godina?

– Mislim da Andrić tako nije govorio govoreći o književnom kritičaru, nego je govorio govoreći o Borislavu Mihajloviću Mihizu. Isto tako, osluhnite te riječi još jednom: ne čini li vam se i da je, govoreći tako, bio pomalo dvosmislen i da se njegove riječi mogu shvatiti i kao fina starovremena zafrkancija na Mihizov račun. Eto, to je, zapravo, intelektualac: čovjek koji izgovara rečenice koje su i kompliment i ono što je komplimentu suprotno, a da to ne čini iz razloga mentalne ekvilibristike, nego zato što je istina i jedno i drugo. Ali da odgovorim na pitanje: nema danas među živima ni Andrića ni Mihiza. I vjerovatno ih neće ni biti. Ali dok smo živi mi, ne smijemo da prestanemo čitati i razmišljati kao da su Andrić i Mihiz živi. Razumijete šta govorim?

“Postoji samo jedna istina, cijela kao stijena, a ipak sastavljena od tri dijela. Nema na svijetu više od tri čovjeka, tri sudbine i tri priče’’. Ovo su reči koje  se nalaze na kraju vaše knjige “Gloria in excelsis’’ koje izgovara jedan sporedan i nešarmantan lik. Krleža je rekao da vredi samo onaj spomenik koji je rušen tri puta. Čega još ne bi bilo u književnosti bez broja tri?

– Odlično pitanje, na koje bi se mogla dati dva odgovora. Prvi bi bio nonfikcionalni, i predstavljao bi knjigu od barem petsto stranica. Drugi bi bio fikcionalni, i predstavljao bi knjigu od još barem petsto stranica. Bio bih sretan da budem prvi čitalac obje te knjige. Na govor o simbolici broja tri najprije bismo, vjerovatno, pozvali kršćanske i hrišćanske teologe, svih denominacija. Potom bismo mogli preći na govor o trilogijama u književnosti i na filmu, koji bi imao veliki finale u Kžištofu Kješlovskom. Onda bismo u pomoć pozvali heraldičare, dizajnere, psihoanalitičara, da nam nešto kažu o znaku i simbolici naših trobojki… I sve bi to mogla biti fikcija.

Pošto ste njihov odličan  poznavalac, šta mislite kako bi nas danas opisali Crnjanski, Krleža i Ivo Andrić?

– Ne, nisam poznavalac, samo sam čitalac. Nisam siguran da bi nas sva trojica opisivali. Krleža, vjerovatno, bi. On je imao strast za istorijske nakaze i beskrajno razumijevanje za svoj rod, hrvatski pa srpski. Ivo Andrić bi se, preživljavajući tako povodanj kretenluka, zatvorio u kuću i pisao svoje nenapisane romane. Ako ih je tokom rata napisao tri, napisao bi još tri. A Crnjanski bi, zlosretnik, opet šusterisao u nekom Londonu i bezuspješno pokušavao pisati na engleskom. I onda bi u furioznom naletu očajanja napisao još jedan genijalan emigrantski roman. Eto, tako se to meni čini.

A da li bi Nušić i Domanović danas bili uticajni na Tviteru?

– Radoje Domanović, možda, i bi. On bi tvitao i činio ršum po fejsbuku. Nušića kao ozbiljnog čovjeka ne bi bilo po društvenim mrežama. Uzgajao bi svoju mrzovolju, genije.

Postavite li nekada sebi pitanje: kuda ide ovaj svet?

– Ne. Ali se nadam da tamo neće otići za mog života.

Šta vas najviše plaši u 2018? Da li je to možda Tramp?

– U 2018. me ne plaši ništa što me već nije plašilo u 2017. Tramp? Ne, više me strah balkanskih hulja i divljaka.

Vaš poslednji roman ,”Wilimowski”’ inspirisan je biografijom istorijske ličnosti, fudbalera Ernsta Vilimovskog. Na Mundijalu u Brazilu 2014. godine navijali ste za Edina Džeka i Bosnu i Hercegovinu. Pošto na Svetskom prvenstvu u Rusiji neće biti BiH, za koga ćete navijati?

– Zašto mislite da bih trebao navijati za naše? Šta god i koga god da pod našima podrazumijevamo. Navijat ću, kao i toliko puta do sada, za neke romantične autsajdere i čudotvorce, kakvi obično nailaze iz Južne Amerike i Afrike, ali ih se ne može unaprijed znati. Kakav problem imam s našima? Možda upravo taj što su naši. Bili bi bolji da su nečiji drugi.

(16. 8. 1993.)

Za dva sata ću umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset i šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moju DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava.

Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju.  Kad bih mogla tada udahnuti znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plavi, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive.

Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata.

I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane,  suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta.

Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda.

Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem od haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kablu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštenog nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna.

Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća u čas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabaviti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak.

Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.

Bosna je

Mozaik od žvaka
Na platou Skenderije

Kauč
Zastrt dekom

Vreo
Sulunar

GRNČAR

Napuni korito najfinijom glinom, iskopanom na zaravni ispod očevog groba, isitni je ogrubjelim prstima u čijim jagodicama miruju i čas svog vaskrsnuća čekaju najčudesnije šare, preslikane sa ozvjezdanog neba, nalije vodu sa izvora ispod razgranatih žila divlje oskoruše, sve to začini kapljicama znoja sa čela u kojima se ogleda jutarnje sunce, pa dugo i strpljivo mijesi, kao što je majka pripremala tijesto za božićnu česnicu.

Kada glina u njegovim šakama postane nježna i topla kao djevojačke grudi, otkine komad u obliku jabuke, oblikuje ga u srce, pa stavi na točak na kome se njegove misli vrtlože u želju da blizu grnčarske radnje sagradi kuću s velikim prozorima.

Dok desna noga igra u ritmu njegovih damara, osjeća kako se pod dlanovima, isijavajući nevidljive varnice, glina pretvara u budući vrč iz koga će, kada sa djevojkom, koja često u isto vrijeme kad i on dolazi na izvor pod oskorušom, rodi sina, ispiti ruj s njenog lica zajedno s vinom.