BERTOLT BRECHT – DIJALEKTIKA U TEATRU

Ali ljude ne upoznaje onaj
Koji samo sebe posmatra. Suviše toga
Skriva on od samoga sebe. I nitko nije
Mudriji od samoga sebe.
(Breht, Govor danskim glumcima-radnicima o umjetnosti posmatranja)

Tokom studija, a to se odigravalo od 1962. godine do mog odlaska na odsluženje vojnog roka 1968. godine, Sarajevsko Narodno pozorište sa baletom, operom i dramom, biblioteke, koncertna dvorana Doma JNA, Radnički univerzitet „Đuro Đaković“ (čitaonica strane štampe), Kamerni teatar i u njegovom prostoru pripadajući Narodni univerzitet, muzeji i galerije, te onih nekoliko bioskopskih sala, bili su za mene obavezna mjesta doškolovavanja i razonode. Već prve godine studija, izuzetno hladne zime na prelazu ’62/’63. uočio sam da, osim u bisokopima, na svim tim mjestima uglavnom zatičem istu publiku, često malobrojnu i ne više mladu. Nikako sebi nisam mogao da objasnim odsustvo želje, volje, čega li, da se izađe iz uhodanog (provincijalnog) načina života koji nije podrazumijevao bar povremeni odlazak u ove institucije kulture. Gledao sam kolege sa mog fakulteta, potom širi krug koji je uključivao i one sa Filozofskog, rijetki su bili na kulturnim manifestacijama, još rjeđi, uz časne izuzetne onih čija je profesija najčešće podrazumijevala pa samim tim i tražila da se odlazi u neku od pobrojanih kulturnih domova po porciju hrane koja se ne može dobiti na drugim mjestima. To svakako nije značilo da se moje kolege, potom i širi krug građanstva, nije zanimao za kulturu, ali oni nisu živjeli sa sarajevskom kulturom. Pa sam se pitao šta je to ta kultura, potom i taj famozni duh, koji se najčešće manifestuje primitivizmom svijesti i ponašanja. Istovremeno, u kulturu se ulagalo, Sarajevo su posjećivali čuveni svjetski umjetnici, čiji su koncerti u velikim evropskim gradovima bili rasprodavani mjesecima prije održavanja, dok bi kod nas bilo jedva polovina sale ispunjena onima koji su to veče doživljavali kao veliki događaj u svom malom životu. Prosvjetne su vlasti unosile u obavezne nastavne programe posjete muzejima, ali ne i pozorištima. Školske biblioteke bile su bijedne i prašnjave, gradske nešto bolje, ali jednako prašnjave i siromašne knjiškim fondom. Nije trebalo otići daleko da se sve to potvrdi i da se svako željan stvarnog uvida u stanje stvari sam uvjeri.

U ovom tekstu baviću se samo svojim ulaskom u svijet pozorišta, te drevne umjetnosti koja je, otkrivši svoju svrhu, u helenska vremena bila možda na vrhuncu svoga postojanja. Ali, time se neću baviti. Mene zanima prvenstveno šta je pozorište meni značilo i kojim sam to putem, stazom krivudavom, bogazom nekom svojom, došao do spoznaje njegovog značaja, odvojivši ga od pučke zabave, baš onako kako je rimski koloseum bio odvojen od helenskih amfiteatara. Tu mi nisu mogle da pomognu velike predstave same po sebi, uprizorenja Šekspira ili Sofokla, veliki klasičan teatar podrazumijevao je da su oni koji su se njim bavili prošli pravi put kojim su prolazili prije njih mnogi prethodnici. Mene je čekao drugi put, sasvim različit od toga, čiji se vrh u to vrijeme, još uvijek nažalost, svodio na Stanislavskog i klasično uživljavanje u dramski tekst i dramsku situaciju koja mora biti mimetička. Socijalistički pogled na umjetnost kod većine velikih istočnoevropskih teatara podrazumijevao je takav odnos reditelja i glumaca prema svijetu kojim se dočarava ovaj naš tako da se tokom izvođenja predstave gledalac uživaljava u radnju i poistovjećuje sa njenim protagonistima. Ma koliko bio zadivljen pojedinim izvedbama, a počeo sam da ih gledam još kao pančevački gimnazijalac odlazeći u beogradska pozorišta u kojima su tada bila na djelu upravo načela proizašla iz Stanislavskog, nisam bio i oduševljen. Bilo je tu zaista velikih predstava i sjajnih glumaca, kojima sarajevski nisu mogli ni u čemu da pariraju. Ali, mene će privući novo pozorište, nove težnje, novi uvidi u svijet koji treba gotovo naučno biti razotkriven i ogoljen na sceni. Svijet pozorišta Bertolta Brehta.

U ličnoj biblioteci imam desetak knjiga ovog velikog njemačkog književnika, poeziju u različitim prevodima, ključne drame, ali i izuzetnu teoretsku knjigu o kojoj želim ovdje da pišem, kao o mom vodiču u svijet teatra. Riječ je o knjizi eseja koju je pod nazivom DIJALEKTIKA U TEATRU, objavio beogradski Nolit u čuvenoj ediciji Sazvežđa, 1966. godine. Izbor i prevod, sa izvrsnim uvodnim tekstom, uradio je zagrebački teatrolog Darko Suvin. Dok su još izlazile knjige u ovoj biblioteci čiji je urednik bio Miloš Stambolić, nastojao sam da imam svaku od njih, bez obzira čemu su bile posvećene. Za ovih pedesetak godina nije se desilo a da svaku od njih nisam više puta otvorio i koristio. Neke od njih postale su mi stalne druge i savjetnice.

Dijalektika u teatru sadrži izbor iz ogromnog, sedmotomnog Suhrkampovog izdanja Brehtovog pisanja o praksi i teoriji Brechta kako je ovu knjigu u svom izvrsnom predgovoru okarakterisao prevodilac. Brehtovo pisanje podrazumijevalo je bavljenje doslovno svim apsektima pozorišta, ne isključujući ni one poslove koje obično u našim pozorištima obavljaju tehnička lica. Suvin nas uvodi u Brehtove poglede na teatar idući razvojnim putem svjetskog teatra, nalazeći u Didrou pravog Brehtovog prethodnika. Breht se formirao u vrijeme narastanja nacizma, formulišući svoje poglede tridesetih godina dvadesetog vijeka. Nacistička praksa i strahovlada bili su tako surovi i očigledni da se estetika morala povući u drugi plan, a sirovi život postati teorija i praksa. Ali, suprotno onima koji su prilazili tim životnim problemima na klasičan način, uglavnom izbjegavajući ih, Breht je zasjekao, kako bi se izrazio Krleža, ispod epiderma, u krvavo meso stvarnosti. U svemu tome njemu je bio bliži sirovi život prostog puka nego problemi više klase i dileme inteligencije i vlasti. Ono najrevolucinarnije što kod njega nalazimo to je njegova težnja igri oneobičavanja koja nije uživljavanje nego pokazivanje stvarnosti osobe koju glumac predstavlja i igra. Da bi to postigao njemu je bio potreban teatar sličan Vagnerovom svijetu opere, potpun kao sam život. U Malom organonu za teatar čitamo u fragmentu 74:

I tako neka sve sestrinske umjetnosti glumačke umjetnosti budu ovdje uzvanice, ne zato da sačine „Gesamtkunstwerk“, u kome se sve gube i rastvaraju, već zato da zajedno sa glumačkom umjetnošću na svoje različite načine unapređuju zajedničku zadaću. A njihovo se međusobno saobraćanje sastoji u tome da jedna drugu čine začudnom.

Ta začudnost je način prikazivanja stvarnosti onako kako, na primjer, hirurg pokazuje svoj operativni zahvat. Pozorište ima zadaću kaže Breht. Treba život pokazati u njegovoj potpunosti tako da gledalac uz uživanje dobije i pouku koja proizilazi iz dijalektičkog posmatranja tog života. To se može postići samo ako se glumac ne uživljava u ulogu toliko da sebe samog identifikuje sa likom koji igra. Ali to nije zahtjev koji se mora doslovno shvatiti, postoje tu mnoge nijanse. Sam Breht je to pokazivao u igrama svog Berliner ansambla, režirajući svoje predstave. Uključujući songove u predstave on uvodi taj nepatvoreni glas naroda kao glas komentatora, slijedeći tu drevnu potrebu od antike do naših dana. Genijalni Kurt Vajl komponovao je njegove pjesme, od kojih su najpoznatije one iz Prosjačke opere. Slušao sam mnoga izvođenja, od kojih mi je najimpresivnije ono italijanske pjevačice Milve.

Brehtov zahtjev piscima i uopšte onima koji se bave teatrom bio je jednostavan i sveobuhvatan: Misliti ili pisati ili izvoditi dramu nadalje znači: mijenjati društvo, mijenjati državu, staviti ideologiju pod kontrolu.Da bi to postigao pisac se suočava sa pet teškoća pri pisanju istine i to je meni ovdje, u ovom tekstu i u mom sjećanju na vrijeme u koje sam se vratio, ključno. Sada govorim o nečemu što se postavilo ispred mene na putu prema dramskom djelu a što je i temeljni razlog ovog teksta.

Breht piše:

Onaj koji se danas želi boriti protiv laži i neznanja i koji želi pisati istinu treba da savlada najmanje pet teškoća. Mora imati hrabrosti da piše istinu, ako je ona posvuda prešućivana; mora imati mudrosti da je prepozna, iako je ona posvuda prikrivana; mora posjedovati umijeće prosuđivanja da izabere one u čijim će rukama istina biti djelotvorna; mora imati lukavosti da je uspije proširiti među takvima.

Odmičem se sada od Brehta, idem u Požarevac, na autobusku stanicu, u vrijeme služenja vojnog roka, u zimu 1968. godine. Ta godina bila je teška. Mrzio sam vojsku, vojni rok, oružje. Odrastao kao ratno siroče, nisam se osjećao sretan kada smo obilježavali neki od brojnih dana naše herojske prošlosti. Činilo mi se da život treba ići drugim putem. Vojni rok počeo sam da služim u kasarni u Sremskoj Mitrovici, septembra te godine, ulazeći u prekrasnu sremsku jesen. Slučaj je htio da moj komandir bude takođe ratno siroče sa Kozare i da mnogo duguje mom tetku Milanu koji ga je poslao u vojnu školu. Poslije šoka koji je kod mene izazvao vojni poziv, ova činjenica bila je velika utjeha. Ali, utjehe nema kada je vojska u pitanju. U pozadini služenja vojnog roka, te godine, bili su strašni događaji u Čehoslovačkoj, intervencija sovjetske sile na tu zemlju visoke kulture, koja je htjela dalje da živi bez tutorstva imperije koja se kao monstrum rasprostrla Evropom i Azijom i ne vodi računa šta o njoj misle oni koje pritišće. Zvanična državna podrška Jugoslavije češkom proljeću bila je suzdržanija nego u vrijeme mađarske revolucije. Ali stepen pripremljenosti vojske da, ne daj bože, djeluje, morao je biti najviši. Klasa prije nas morala je da ostane u uniformama i na nekim položajima koji su izmišljani da bi se sve to opravdalo. Umjesto kući, oni su se smucali cijelo ljeto po terenu. Kad to više nije moglo ostati tako, morali su ipak da odsluženu vojsku pošalju kući a nas pritegnu da po skraćenom postupku postanemo vojnici. Samo dva mjeseca poslije oblačenja unifrome, potrpali su nas u vagone vlaka bez voznog reda. Cijelu noć putovali smo u neku bestragiju. Negdje u svitanje stigli smo u Požarevac. Sudbina nam je odredila da postanemo gardisti. Jad i čemer. Goreg perioda u mom životu nije bilo od te zime. Svaki čas dizali su nas, budili usred noći, da bismo forsirali Moravu i čuvali most od mogućeg neprijatelja.

Kad se sve smirilo, koliko toliko, život u kasarni postao je lakši. Moglo se ići i na kraće odsustvo, do Beograda, recimo, što sam i činio dva-tri puta. Autobuska stanica u Požarevcu bila je nova, prostrana toliko da se u njoj mogla izvoditi pozorišna predstava. Zamišljao sam šekspirijanski teatar, gledaoce koji su okolo, dok je dolje, usred tog prostora, glumačka družina. To mi je bilo toliko impresivno da sam počeo da stvaram moguću predstavu. O čemu? O sovjetskoj okupaciji Čehoslovačke. Treba tekst napisati tako da svima bude jasno gdje se to događa, iako se ne spominje ni ko interveniše, ni gdje interveniše. Akteri su obični ljudi koji su se zatekli jedne noći u stanici, čekajući autobus, ili nemajući utočište te noći, ili tražeći sebi partnera za jednu noć, i da se tim ljudima pridružuju odjednom oni koje neko ubacuje unutra. Izaći se ne može. Autobusi ne voze. Ništa ne pitaj, ćuti i slušaj. Tako je Breht progovorio u meni i kroz mene, određujući prostor koji nije klasična pozornica.

Godinu dana poslije prve ideje, prve misli o predstavi, pisao sam dramu u hotelu Slaven u Selcu pokraj Crikvenice, gdje sam bio smješten sa Gimnazijom iz Banjaluke, poslije katastrofalnog zemljotresa 1969. godine. Osnovna literatura bio mi je Breht, njegove drame i njegova Dijalektika u teatru. Dramu sam relativno brzo završio, dotjerao i poslao na konkurs koji je raspisao list Mladost. Dobio sam drugu nagradu, što je za mene bio veliki uspjeh. Nagrađen je bio i Dušan Kovačević za svoju uskoro slavnu dramu Maratonci trče počasni krug. Dvije godine dotjerivao sam još tekst a onda ga poslao u Zenicu, gdje je na mjestu dramturga bio mladi teatrolog i pametna glava, koga ću ovdje nazvati kafikijanski K. On je danas poznati evropski književnik, ljubitelj istine, slobode i pravde, nosilac brojnih počasti i nagrada. Ali se meni nije dalo ni sa tom istinom ni pravdom, a još manje kolegijalnim odnosom. Nedugo pošto sam mu poslao tekst drame, pod nazivom Balada o Simeonu, dobio sam ketmanovski odgovor mog kolege, u kome se, na poseban način onog vremena, prvo govori o vrijednostima mog teksta, kome nema zamjerke. Ali, baš ovo ali djevojci sreću kvari, kažu pripovjedači, vremena su takva da se ne može postaviti na scenu. U stvari, on priznaje da njegovo pozorište to ne smije da postavi na scenu. Podsjetilo me je to na žalosnu presudu beogradskom književniku zbog teksta protiv okupacije Čehoslovačke objavljenom na prvoj strani Književnih novina. I odbijanje moje drame od strane zeničkog pozorišta doživio sam kao kaznu.

Čekao sam još godinu dana i tekst odnio ondašnjem direktoru Narodnog pozorišta Bosanske krajine, Predragu Dinuloviću. Nekoliko dana poslije, on me je pozvao i rekao da će predstavu režirati iskusan glumac Duško Križanec, na svoj modernistički način, sa polaznicima dramskog studija, kojima će to biti ispitna predstava. Tako je i bilo.

Ja sam u to vrijeme pisao pozorišne kritike u banjalučkom listu Glas. Moje prikaze u Pozorištu nisu voljeli, bio sam preoštar. Nisam vidio ni jedan razlog da ne budem takav. Teatar o kojem sam ja maštao bio je negdje drugdje, što ne znači da se treba mirno prihvatiti svako muljanje samo zbog toga što mi nismo dorasli velikim teatrima. Ali, moj tekst je bio dobro primljen. Ondašnji pozorišni presuditelj u BiH, Luka Pavlović, pohvalio je predstavu u Oslobođenju, a meni poslije premijere rekao da će je sigurno pozvati na Festival malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu. Iako se meni samome predstava nije mnogo dopala, prihvatio sam sa zadovoljstvom tu najavu.

Nastavio sam da pišem pozorišne kritike, i već kod sljedeće, kako će mi kasnije neko reći, zabrljao. Napisao sam šta mislim i direktor Dinulović se ozbiljno naljutio. Kao prvi potez skinuo je s repertoara moju dramu, pod izgovorom da su dvojica-trojica glumaca otišla iz Pozorišta, dok se ostalima ona ne sviđa. Zbogom pozorište, rekao sam samome sebi te večeri i te noći. Shvatio sam da u našim uslovima Breht nije moguć, ni kao pjesnik ni kao dramski autor. Kod nas su i dalje pjesnici bili osuđivani zbog svojih pisanija, dok smo u školama učili da je Austrougarska proganjala Petra Kočića zbog njegovih književnih djela. Što, naravno, nije bilo sasvim tačno. Sudsko proganjanje velikog pisca došlo je zbog njegovog publicističkog djelovanja, dok se književno stvaranje ostavljalo po strani. Poznat je slučaj kada tužilaštvo traži suđenje ovom tragičnom piscu zbog nekih priča ali sudske vlasti to odbijaju.

Bavio sam se dalje dramskom formom, ali za radio i dječije pozorište. Tek kasnije vratiću se tzv. velikoj drami. Naravno, priče koje bih u drugim okolnostima dao u drami, ispričao sam u romanesknoj formi. Drugačije se nije moglo. Uostalom, nisam ja od onih što se obraćaju masama, nije to za mene. Pojedinac, samotnik, tragalac za svojom slikom svijeta moj je čitalac. A što se tiče Brehta, on je zaslužio ne jednu, nego dvije Nobelove nagrade – za poeziju i za dramu.

Ova se fotografija nalazi na samom ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru. Tako da kad god hrvatski predstavnici, veleposlanik, ministar vanjskih poslova ili predsjednica, žele ući kroz glavna, a ne kroz sporedna vrata u Ujedinjene narode, mora se mimoići sa Stjepanom Filipovićem koji na vješalima, s omčom oko vrata, širi ruke i uzvikuje antifašističke parole.

Naravno, nije ta slika izložena da živcira Hrvate. Oni koji su je tu postavili vjerojatno nisu imali pojma da je Stjepan Filipović bio Hrvat. Nije izložena ni radi ugleda koji je, eventualno, socijalistička Jugoslavija imala u Ujedinjenim narodima u vrijeme kada je uređivan interijer zgrade ili kada je organizacija Ujedinjenih naroda isticala svoju ikonografiju i simboliku. Stjepan Filipović tu se zatekao kao amblematski lik europskoga antifašizma, na čijim su tradicijama i utemeljeni Ujedinjeni narodi. Fotografija koju je snimio anonimni Nijemac, vjerojatno službeni fotograf njemačke vojne jedinice koja je u Valjevu 1942. vješala Stjepana Filipovića, jedna je od nekoliko simbolički najsnažnijih fotografija iz Drugoga svjetskog rata, najčešće reproduciranih i citiranih. To je, izvan svake sumnje, svjetski najznamenitija slika ne samo hrvatskog nego i cjelokupnog južnoslavenskog svijeta. Nema slikara koji bi nadmašio njezinu slavu, a ni fotografije koja bi na ekspresivniji način od nje predočavala sliku svijeta i našu vezu sa svijetom.

Stjepan Filipović rodio se 26. siječnja 1916. u Opuzenu. Za ocem i očevom službom selio se diljem bivše zemlje, sve dok se nisu skrasili u Kragujevcu. Tamo je izučio za bravara, i malo prije rata postao član Komunističke partije Jugoslavije. Bio je među organizatorima ustanka protiv okupatora u valjevskome kraju, i zapovjednik Tamnavsko-kolubarskog bataljona. Na Badnji dan 1941. zarobili su ga četnici, koji su ga nakon mučenja predali Gestapou. Nijemci su ga ispitivali u Beogradu, ali ništa od njega nisu saznali. Na kraju su ga prebacili u Valjevo, gdje je organizirano javno vješanje.

Slavna je fotografija snimljena 22. svibnja 1942. Sedamdeset i peta obljetnica brojčani je znak za one koji motiv sa slike prihvaćaju kao dio vlastite tradicije. Recimo, za Ujedinjene narode.

Iako se rodio i živio kao Stjepan, Filipovića su u njegovom novom, šumadijskom zavičaju zvali Stevan. On se predstavljao i kao Stjepan i kao Stevan. Tako je i njegovo spominjanje u javnosti oduvijek bilo dvostruko. Jedni su ga zvali ovako, drugi onako.

Godine 1961. veliki hrvatski kipar Vojin Bakić je, ponesen slavnom fotografijom, načinio Filipovićev spomenik, koji je postavljen u Valjevu. Sedamnaest godina kasnije, 1978. u Opuzenu je postavljen spomenik koji su izradili Miro Vuco i Stjepan Gračan, koji je također parafraza slike.

Tako fotografija postaje ikonografski zapis.

Kao što Isusa znamo raspetog, Mariju s djetetom, a svetoga Lovru položenog na živu žeravicu, tako i njega znamo samo s vješala.

Spomenik u Opuzenu srušen je 1991. po nečijoj komunalnoj zapovijedi.

Spomenik u Valjevu je zapušten, ali sačuvan. Njegovu okolinu povremeno očiste mladi entuzijasti.

Iako je danas najprisutniji na East Riveru, te s reprodukcija po publikacijama i knjigama što se u slavu europskoga antifašizma objavljuju širom zapadne Europe, davni partizan pripada onima svojim suzemnicima koji ga prihvaćaju kao dio vlastite tradicije.

Dva su se imena pomalo svela na jedno.

Vi ćete znati koje.

Objavljeno u prilogu Svijet Jutarnjeg lista 14. svibnja  

dopuna 22. svibnja

Tekst o Stjepanu Filipoviću pisan je bez velikih pretenzija, ponukan narudžbom urednika jednog od priloga novina u kojima radim. Bio sam ganut da se netko zanima za tu sliku i tog čovjeka. Objavljivanje crtice proizvelo je niz neobičnih, katkad i iritantnih reakcija. Neke su posve neočekivane: neki ljudi u Srbiji ne znaju da je onaj kojeg oni znaju kao Stevana rođen, kršten i odrastao kao Stjepan. Drugi su uzbuđeni oko uloge četnika u njegovu zarobljavanju. Htjeli bi izbjeći to da su ga 24. decembra 1941. zarobili Srbi i da su ga Srbi predali Gestapou. Što je samo po sebi, zapravo, manje važno. Važnije je to da je Stjepan Filipović Stevo kao Hrvat bio srpski antifašist.

Međutim, u tim reakcijama ima i nešto dragocjeno. Više čitatelja i čitateljica upozorilo me je da fotografiju nije snimio “anonimni Nijemac”, kao što sam vjerovao, i kao što se učilo u vrijeme kada sam išao u školu, nego ju je snimila Slobodanka Vasić, radnica u fotografskoj radnji Kosare Antić u Valjevu. Njoj čovječanstvo duguje ovu moćnu sliku. Da nisam načinio grešku, i dalje ne bih imao pojma o tom. Ponekad je korisno griješiti.

Ista suvomeđa:
isti vjetar
kroz njega kašljuca
i gubi dah.

Jezik
pod najdonji kamen
mrtve rečenice slavi:
kam da mi je.

28. april 2017.

Imaginarni prijatelj/50

Bio je petak kada je čovjek stekao prijatelja. A stekao ga je tako što ga je spasio od njegovih – prijateljevih – suplemenika, koji su ga kanili pojesti. Njemu se, čovjeku, to nije svidjelo. Smatrao je barbarskim i neprikladnim da ljudi pojedu čovjeka. Istina je, međutim, koje on, kao ni njegov pisac, nikada neće postati svjesni, da je i kanibalizam, na kraju krajeva, stvar običaja, svjetonazora, civilizacijskih i političkih dogmi. Jer ako je već normalno i prihvatljivo da čovjek ubije drugoga čovjeka – što je u vrijeme Robinsona Crusoea, kao i u naše vrijeme, bilo savršeno normalno, prema u pojedinim slučajevima kažnjivo – zašto bi bilo neprihvatljivo da ga i pojede. Naprosto, da se ne baci! Ili da se prištedi na hrani i pogrebu. Istina da je ljudsko meso vrlo neukusno, slatkasto i ogavno, ali zašto onda ne kažemo da nas gastronomski razlozi priječe da se odamo kanibalizmu, nego uspostavljamo moralne zabrane, a čestite kanibale proglašavamo divljacima? Iako su kanibali za nas visokocivilizirana čeljad, budući da, za razliku od nas, ubiju samo onoliko koliko mogu pojesti.

Roman o Robinsonu Crusoeu jedna je od ljepših knjiga našeg odrastanja. Iako nije pisan za djecu, tristotinjak godina nakon prvog objavljivanja pripada svijetu dječje književnosti. Takva je sudbina avanturističke književnosti s moralnim pretenzijama. S vremenom podjetinji, čak i kada je tako dobro i s velikim darom napisana.

Petko je prostodušni urođenik kojeg Robinson nastoji civilizirati. To čini od duga vremena i iz potrebe da stvori nekoga sebi ravnog. On, Robinson, kao ni mi današnji, nije baš u stanju komunicirati s Drugim. Nije u stanju ogledati se u Petku i pomalo postati Petko. Zašto? Pa zato što vjeruje da je njegov kulturni i civilizacijski obrazac superioran. Ili mu nije ni na kraj pameti da postoji i nekakva Petkova civilizacija i kultura, koje bi trebalo otkriti. (Istini na volju, takvo što nije bilo na pameti ni Danielu Defoeu, piscu.)

E, ne bi li mu Petko postao adekvatan sugovornik, ne bi li mu postao brat u Kristu, Robinson ga upoznaje s osnovima kršćanstva, ne bi li ga pokrstio. Petko se živim čudom čudi u što mu to prijatelj vjeruje. I njegovu vjeru dovodi u pitanje argumentima zdravog razuma i vlastite naivnosti. Tako, umjesto da superiornom Robinsonu uspije da prevjeri inferiornog Petka, dogodi se suprotno. U vrijeme Daniela Defoea bila je to revolucionarna, prosvjetiteljska gesta. Povratak izvornim načelima prirode, ljudskosti, razuma…

Mnogo godina kasnije, u naše cinično doba, kada je pornografija postala način mišljenja, donesen je opći pravorijek da su Robinson i Petko imali puno toga zajedničkog. Jer doista, kada se dvojica muškaraca, makar različitih po jeziku i civilizacijskim nazorima, nađu savršeno sami na pustome otoku, uz prilično izvjesnu mogućnost da tu zauvijek ostanu, što će se među njima dogoditi i hoće li biti seksa? U ovom je pitanju sadržan duh epohe. Ali i dvojnost naših uloga u njoj. Jedni će, zamišljajući pozadinu priče o Robinsonu i Petku, čeznuti za tim da se tako nađu na pustom otoku i da si pred ljudožderima spasu svog Petka, s kojim će moći da rade one stvari sve do smrtnoga časa, uz tu veličanstvenu izliku pred vlastitom heteronormativnom sviješću i podsviješću – ah, što sam mogao kad nije bilo žena! Drugi će, pak, zamišljati sebe kako sa strane promatraju Robinsona kako s Petkom uživa u svakodnevnom seksu. Jedino što, kao ni u Defoeovo vrijeme, neće biti nikog da se identificira s- Petkom. Petko je vječiti objekt.

***

Danas, pod ovim nebom, sve je od mene bolje,
Krava bih bio, rađe.
Danas kad dođem na mjesta koja voljeh,
Ništa ne nađem.

Nekad želim lajati kao Ćamilov hrt na
Lunu sa zimskog svoda
Ali još volim slušati, jer je besmrtna,
Šta kaže voda.

I kroz cvijeće koracao sam kući
Našoj u Raskonjama
U koju više nikada noga mi ući
Neće: sanjam je zaman.

U snu ću, sve dok ne prekine mi Mojra
Nit, vraćati se, ponovo kroka laka,
Tamo gdje je vidokrug zupčast od Borja
Kao rubovi poštanskih maraka.

<16. 5. 2017.>

SAD MI SE LAKŠE DAJE RIMA

__________Mrvi su večito žedni.
__________Veselin Čajkanović

Sad mi se lakše daje rima
I ponekad se, u mom vaju,
Moji sa tuđim stihovima
Kao kokoti dozivaju.

Volšebnik nikad bio nisam.
Tek pokašto sam sebi ravan.
Kako sad letim, ne znam ni sam,
Jer avion je neispravan. 

No iz djetinjstva mnoga riječ
Skroz izvehdjeloj duši mi je
Sirova daska nestrugana
Koja miriše sve do danas.

Ko da je bilo prije Inka
I ko da jučer jest Darinka
Rekla: odnio mrtvim vode
Kad neko vrlo tvrdo spava.
Od čeg u mraku tvome, svode,
Razgalina mi sine plava.

Sad mi se lakše daje rima
I kašto, kao baš u raju,
Moji se s tuđim stihovima
Kao kokoti dozivaju.

<20.5. 2017.>

1.

Tetka Vasva, gazdarica.

Grahorasti pijevac koji mi kljuca kukuruz iz ruku.

Uz gornju ivicu avlija bez ograde, s tvrdom ilovačom u podini.

Konjska araba sa drvenim točkovima i konjska araba sa gumenim točkovima. Ispred arabe tri su stabla s golim, visokim krošnjama. Bagremovi. I pod njima konji. Konji koji drijemaju i mokre. Kada pada kiša, pokriju ih ponjavama koje ispuštaju boje.

– A je l mi se puce probudilo? – kaže tetka Vasva.  – Sa’ će tetka da nam pristavi hašaša.

Jedna joj papuča zapinje za lozu ružice i ona se posavija, zaklonivši stražnjicom avliju.

– Jesam – kažem. – A kako ste vi spavali?

– Lijepo, šućur. Mama, ode l?

– Ode – kažem.

– Jako jako puce moje, pa će primit platu pa ti kupit nove toplinke i tašnju. Da pristavi teta hašhaš. Ho´ li?

– Hoću – kažem.

Pijevac stoji ispred mene, cima glavom i vabi kokoške. One trče gore-dole, perje im je crvenkasto, bijele, bijele naušnice.

– Eno ona, uz vratnicu. Jutros je pronijela. Što će joj se Avdo radovati.

Avdo kopa grudobrane i rovove.

– Neđe tamo u tom Srijemu – kaže Vasva –  I u Vojvodini.

Pijevac hvata jednu kokoš za hober, širi krila uz nju, onda je pojaše.

– E, de, puce, pij ta hašaš – kaže Vasva.

– Hoću – kažem.

2.

– Haj digni se srećo, kaže majka. Haj, digni se, subota je. Majka mu se uželela.

Subota je.

– Haj digni se da ti majka nešto kaže.

Ona stoji kod šporeta i kroz često sito prosijava brašno. Kupićemo masla kod Baljuke, Vasva će nam dati sira i pazije i majka će umijesiti pitu.

– Da mu kaže majka? Da ga obraduje…

– Hajde, kaži.

– Opet ću u prvu. Ču l me. Majka će u prvu!

– Izistine? – kažem.

– Izistine. Jelica mi promijenila smenu. Bolja mi je no sestra. Haj digni se, srećo, trkni do Baljuke.

A Baljuka viče: A, Ibrima! A šta bi s tom grkom, bog te nagrdio! Šta reče ti, ljalje?

– Masla za tri banke – kažem.

– Masla za tri banke. Reče l biljnog ili mrsnog?

– Biljnog.

Baljuka iznosi na banak veliku kutiju od pet kila. Na njoj s jedne strane piše Biljna mrs, a sa druge piše Tluni ë bimve. Baljuka zavlači nokte pod kapak kutije i podiže ga. Kapak je žut, a maslo je bijelo. I spuhljalo, sa ivica.

– Evo, ljalje jedan frtalj i malo pojače…

– Imate li, kažem, jedan kapak. Jedan kapak od takve kutije.

– Kapak? Ima kapak. A šta će ti kapak?

– Hoće mama da umijesi pitu.

– Da umijesi pitu. Pa na kapak? … Jako, ljalje, jako. A kako je Mejra, radi l?

– Radi.

– Jako, ljalje, jako. Šta ti mene ono dade? E, jes. Evo mene tri banke, evo tebe dvije banke. I šta reče, kapak. Sa´ će kapak…

Majka spira kapak “u tri vode” i prislanja ga uz šporet da se suhne. Zatim ga meće na sofru, izlije u njega kašiku istopljenog masla i rukom ga razmazuje. Iseče jufku na dijelove, spušta ih u kapak, tapka ih i tanji, i onda ih, polagano diže uvis i razvlači do ivica.

– Da pogledam je li Vasva budna – kažem.

– Haj, pogledaj – kaže majka. – Ako nije budna, nemoj je buditi…

Cijeli život se bavio rekonstrukcijom svoje obitelji, kaže Bosanac Miljenko Jergović. Sada je na 1150 stranica napisao njihovu povijest: remek-djelo svjetske književnosti

„Djetinjstvom svatko biva kao iz kabla poliven. A tek kasnije se pokaže čega je bilo u tom kablu. Cijeloga života razliva nam se to nešto niz tijelo, koliko god željeli presvući svoje haljine ili kostime“, tako počinje roman Heimita von Doderera „Ubojstvo koje svatko čini“. Miljenko Jergović, koji od 1993. živi u Zagrebu, o toj najbazičnijoj od svih zemaljskih sudbina ima mnogo toga reći, to jest: pisati brojne romane. Čudesno nedokučivo je ono što je njemu, rođenom 1966. godine u Sarajevu, urođeno od balkanskih dubina.

Nakon kraćeg epitafa „Otac“ (2010, na njem. 2015) s „Rodom“ je objavio opsežni opus koji izaziva vrtoglavicu u pokušaju obuhvaćanja svemira svoje majke i njezine obitelji. I u jednom i u drugom slučaju radi se o kroćenju demona koji obitavaju u balvanima povijesti i pukotinama priča. A koliko god si strašno i teško pogođen svojim bližnjima – uvijek o tebi ovisi što ćeš s time učiniti: U Jergovićevom slučaju, to je svjetska književnost.

Moralno ogledalo

Cijeli se život bavio rekonstrukcijom obitelji, kaže autor – točnije: od trenutka kad je na svoje čudo shvatio da mu je pradjed Nijemac a prabaka Talijanka. Kad je riječ o oblikovanju u krvi i srodstvu, pridružili su se još osmanlijsko, bosansko, slovensko, srpsko i hrvatsko – sve skupa sastojci jedne do 1914. europski vitalne nadnacionalne civilizacije, likvidirane u kasnijim ratovima. To što Jergović na kraju ostaje sam, to je stvar nesreće, ali i temeljitog zakazivanja.

U sudbini roda Jergović ne vidi samo ogledalo „povijesti cijeloga svijeta“, nego i „stanja ljudske svijesti“. Rekonstruirati sreću i patnju, nadu i mržnju, očaj, ljubav i smrt rođaka, za njega znači „nešto u njima popraviti“. Kao da borba za pravi život ide dalje, kao da račun nije sveden i kao da je otkupljenje još uvijek moguće. Samo će pripovijedanje spasiti svijet.

Jergoviću je zamah za njegovu enciklopediju mrtvih dala kataklizma jugoslavenskog rata, u kojoj se probudilo „isto ludilo nečiste savjesti“ koje je proganjalo njegove pretke. A onda će kobni majčin rak stvoriti hitnost izmamljivanja priča i time bar privremenog smirivanja agresivno-histeričnog straha od smrti (upućenog sinu). Posložen poput konvoluta, roman bi na kompleksan način trebao ukinuti stvarni i mogući oblik ispričane egzistencije i voditi onaj splet života i životnih svjetova u „viziju reda i harmonije“.

Jergović neumorno naglašava kako je posljednji od te daleko razgranate obitelji – to je stilizacija koja mu daje snagu da se izdiže između empatije i fantazije do pozicije gospodara pripovijesti. Zapanjujući je istraživački rad i golemo znanje koji se nalaze u tih 1145 stranica, što ih je prevela Brigitte Döbert, koji se šire na kulturnu povijest grada Sarajeva u 20. stoljeću – preko tako efemernih tema kao što su željeznica i pčelarstvo. No svaka će idila postati iluzija. Senzibilna, ali ne bezironična rekonstrukcija biografija popraćena je hladno-sarkastičnim pogledom na višenacionalno krvoproliće između fašističkih hrvatskih ustaša, srpskih četnika odanih kralju, komunističkih partizana i njemačkih esesovaca.

U „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, čiji je dio i Bosna, zlo imena Jasenovac zadesit će sve koji nisu dio „narodnog tijela“, dakle Židove, Rome i Srbe; nakon rata se Titovi komunisti obračunavaju sa zakletim neprijateljem. Malo je tko tako intenzivno i uvjerljivo pisao o hororu u magli četrdesetih godina. Empatijski pogled odozdo na obitelj koja se bori s užasima vremena pokazuje kako sudbina apsurdno hara po bosanskoj zbrda-zdola-dolini. Utjeha je što će tamo gdje hara neljudskost među malim ljudima rasti i građanska hrabrost.

Kada bismo pokušali prepričati genealogije koje počinju s patrijarhom i najvišim projektantom reda vožnje Karlom Stublerom koji inzistira na svom banatskom podrijetlu, nikad ne bismo došli kraju. Roman stiže do opsade Sarajeva, pa čak do masakra u Srebrenici. Ovdje autor može govoriti kao očevidac i svjedok vremena, a tematizira i bijeg u Zagreb i – u ruganjima i tiradama – nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske. Kada izgubljeni sin u dijelu „Sarajevski psi“ povodom posljednjeg posjeta majci oko ponoći užaren i ohlađen, tvrdoglav i ponižen, prezren i prepoznan, luta po orku svojeg rodnog grada, njemu se čini da će se ugušiti od vlastitog bivanja. Vizije smrti i propasti razaraju korzet realizma. Najkasnije kod prepričavanja i nastavka pisanja Andrićeveg „Omer paše Latasa“, kad opisuje pustolovnu povijest zgrade opere koja u Sarajavu nikad nije ni postajala, shvaćamo koliko Jergović voli fabulirati. Iz toga se može zaključiti da ni svaka njegova obiteljska priča ne biva sasvim čista.

Os boli

Kada se prihvati Tolstojevo da su „sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način“, onda se os boli u obitelji Stubler nalazi u tome da Olga i Franjo Rejc, Jergovićevi baka i djed, procjenjujući šanse sina Mladena za preživljavanje, odlučuju da ga pošalju u SS umjesto u partizane. Nekoliko mjeseci nakon toga Mladen je mrtav, a od tog trenutka Olga pušta da njegova jednogodišnja sestra Javorka ispašta što ona živi umjesto obožavanog sina. Tu će traumu Javorka predati svom sinu Miljenku, ne razvijajući prave osjećaje prema njemu – ravnodušnost koju će on naučiti preuzimati od nje. Pun samodvojbe, ali i s ponosom onog koji se kao „sociopat“ uz pomoć umjetnosti oslobodio čvorova podrijetla, Jergović priča o tim duševnim ranama i o odnosu s majkom, prevarenom kroz oduzimanje topline. Njegovi stvarni „roditelji“ bili su nono Franjo i nona Olga.

Jergović u toj knjizi bujajućeg sjećanja majstorski umije ništa ne izostaviti, a da time svejedno ne sramoti svoje bližnje. Iako su mu u svojim pasijama i patologijama često strani, on ih u svježini svojih bivanja budi iz sjene smrti. Tu se njegovo čovjekoljublje ne zaustavlja na kućnom pragu: S prijateljima i susjedima, radnim i školskim kolegama, naći će odavno izblijedjeli sociotopi svoj put nazad u šareni život.

Čini se da sarajevske stambene zgrade uskrsnu – zajedno sa svojom solidarnošću i malograđanštinom. Tu zajedno živi što ne bi trebalo živjeti zajedno, ali što se mora nekako pomiriti. Ako nešto možemo naučiti iz Jergovićeveg romana, onda je to da je ljudsko ono što je neodređeno, a ne ono što je apsolutno. Da svaki individuum ima svoju tajnu koja odbija prisvajanje, ali se otvara razumijevanju. Da istina ne čini slobodnim nego sloboda istinitim. I da je dio dužnosti sjećanja licenca za zaborav.

Mnogo iz tog visoko prosvjetiteljskog romana bi se ovdje trebalo bolje obrazložiti: njegova ogromna širina i misaona dubina koja oduzima dah; promišljena organizacija prividno kaotičnog nepromišljenog pripovijedanja; zapanjujuće izobilje stila i registra tonova; umjetnički sistem digresija i zrcaljenja, povezivanja i ponavljanja; istančane vrste igranja fikcijom i stvarnošću; sinestezija estetskih sredstava; kontroverzna reakcija na roman; konačno uloga „obitelji“ u revoluciji samopercepcije bivše Jugoslavije.

Govorimo li o krškim jamama Slovenije, o poljima Vojvodine ili o šumama Bosne – još uvijek čekaju hekatombe ubijenih da im se bar u sjećanju desi pravda. Da su i nakon 1918. u Sarajevu živjeli „kakanijski“ Nijemci s „identitetom iznad nacionalnosti“, ne samo kao integralni dio nego kao oslonac društva, to danas više nitko ne zna. Vrijeme je da se takvi međutonovi konačno pročuju i pridruže molskoj ljestvici. Kako je dobro što imamo ovog beskrajno talentiranog, hrabrog i duhovitog Miljenka Jergovića, inače bismo u jugoslavenskim pitanjima još dugo ostali glupi i slijepi.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Neue Zürcher Zeitung, 17. svibnja 2017.

https://www.nzz.ch/feuilleton/miljenko-jergovis-opus-magnum

Ostavila je paklo cigareta
pored kompjuterske tastature
sa otiscima prstiju:
pored toga na vrhu štampača
zaboravila je jednu moju pjesmu
s otrcanom posvetom:
“Mojoj muzi”.
Promijenio sam stari štampač
i naumih joj poslati pjesmu
s precrtanom posvetom
i pitati je sjeća li se još
kad smo usuprot vjetru
hodali pored rijeke
i držali se za ruke:
kad su joj između gornje i donje usne
razlivenim šapatom
u grozdovima nadolazila
oneobičavanja, provokacije, parabole:
“Riječi dolaze i odlaze
nekud žure
izmiču obezvječene
i za sobom ostavljaju
vazdušaste škrabotine”.

Zalijepio sam poštansku markicu
ali nijesam zatvorio kuvertu
i napisao adresu moje drage.
Pjesmu sam vratio na radni sto
i još iščekujem hoće li ona
onako vjetrasta
lakosjena
lakonoga
jednom banuti na vratima
i kazati:
“Poslije svakog odlaska
usta su puna paučine”.

27. april 2017.