Objavljeno 11.06.1999.

U Splitu, na samo stotinjak koraka od spomenika svetom Duji, nalazila se vila u kojoj je nekada živio čovjek koji je izumio “Stock”, dao mu ime i proslavio ga diljem europskih birtija, a u našoj povijesti učinio od njega najdemokratskije alkoholno piće. U Bosni tih godina nije bilo lokala, krčme i kafića koji ne bi držali “Stock”, a generacijama sarajevskih srednjoškolaca on je bio sredstvo prve opijajuće inicijacije. S njime smo postajali odrasli u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvim i najvažnijim elementom odrastanja. Još smo bili nevini, mnogi od nas još nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajući da će se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani ko čep, bili smo mamurni da smo već Boga molili da nas uzme sebi i prekine nam jade. Nikad se čovjeku vlastiti život toliko ne smuči i nikad mu ne postane toliko opterećenje kojega bi se na svaki način želio riješiti kao kada se strašno napije, pa se sljedećega jutra probudi grleći zahodsku školjku. Ostala su negrljena ramena naših prvih ljubavi, ali sto smo se nagrlili zahodskih školjki to je čudo jedno i zauvijek će ostati čudo, barem onima među nama koji nikada neće postati alkoholičari, pa će im vječnom tajnom ostati zašto su se u pubertetskim danima toliko trudili da ljubav zamijene mučninom.

“Stock” su pili svi koji su uopće pili. Ili skoro svi. Izbjegavali su ga samo oni nesretnici koji bi potonuli duboko u alkoholizam i kojima su se sudbinskim činila ona dva dinara za koja je “Stock” bio skuplji od vinjaka “Zvečevo” ili od “Rubinovog” brandyja. Tim ljudima već je bilo sasvim svejedno to sto su ta dva pića bila nešto najstrašnije što je čovjek ili zvijer ikada igdje popio. “Zvečka” i “Rubin” imali su okus osrednjeg sovjetskog razređivača, a na želudac su djelovali tako da bi čovjek imao dojam da se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Černobilu. No, pijancima iz lokala koji su nosili imena po zemljopisnim znamenitostima, planinama i rijekama naše tadašnje domovine, bilo je svejedno. Njima “Rubin” i “Zvečka” nisu bili ništa lošiji od “Stocka”, ali su zato bili jeftiniji.

“Stock” je u ostatku svijeta smatran vinjakom, ali se u nas držalo kako je riječ o autonomnom i samosvojnom picu, pa su, recimo, sarajevski konobari “Stock” točili u caše od viskija ili kole, uz obavezne dvije kocke leda. To što se vinjak nigdje i nikada ne pije s ledom, ni konobare, ni pijače uopće nije zanimalo, a ako biste od konobara baš zahtijevali da vam donese “Stock” bez leda, njega bi to ozlojadilo i naljutilo i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je bio red da se “Stock” pije s ledom, a do reda se u Sarajevu na neki čudan način uvijek držalo bas oko stvari koje bi same po sebi trebale biti u sferi temeljnih ljudskih prava slobode na izbor, dok je drugi razlog za ljutnju bio taj što je konobar obično držao kako mu tražite “Stock” bez leda jer mislite da vas na račun leda potkrada za piće. I naravno da vas je potkradao, i naravno da se “Stock” u nas točio uz led upravo zato da bi konobari mogli varati mušterije, a mušterije su na to pristajale jer su vjerovale kako će im piće s ledom duže trajati nego piće bez leda.
Riječ vinjak u Sarajevu tokom osamdesetih skoro da nije ni izgovorena jer ju je zamijenila riječ stock, koja je od imena jedne firme ili naziva pića postala nekom vrstom opće imenice od koje se onda tvorio i glagol. Reklo bi se, recimo, kako se sinoć taj i taj uštokirao, što je značilo da je popio toliko i toliko štokova, a štokovi su s vremenom uzeti i kao mjera nečije otpornosti na alkohol. Onaj tko bi mogao popiti dvadeset štokova i ostati pri piću i pri svijesti, taj bi se smatrao čovjekom koji bas može popiti, a ta je osobina iz tko zna kojih i kakvih razloga uzimana za neku višu, mušku kvalitetu.

Kult “Stocka” u Bosni je bio najizraženiji jer su Hrvati imali “Badel” (“Pij malo, pij dobro”), a Srbi “Rubin”, dok mi nismo imali ozbiljnijega proizvođača obojenih alkoholnih pica koji bi nas beneficijama i popustima navlačio da pijemo njegove proizvode. Nekada davno, u ranim danima naših djetinjstava, “Stock” je dobio odlučnu bitku sa “Vechijom”, pa mu više ništa i nitko nije mogao oduzeti primat nacionalnog bosanskog urbanog alkoholnog pića.

Kada je počeo rat i kada su nam počeli slati mlijeko u prahu, netko je, da li u šali ili u očaju, pitao a zašto nam ne bi slali i “Stock” u prahu. Taj netko je bio Manojlo Tomić, čiji duh sad lebdi nad srušenim neboderom Oslobođenja, u visini drugoga kata, tačno tamo gdje je nekada bio bife po imenu “Kožni”, u kojem su u dugim popodnevnim satima naši novinari zamišljeno gulili i čupkali skaj sa fotelja, pili “Stock” i čekali da prođe samo još jedan dan.

Za Radio Slobodna Europa

Subota, 2. prosinca 2017.

Danas je 99 godina i jedan dan od nastanka prve Jugoslavije.

Otac ozbiljno boluje već treći mjesec. Tumor na mozgu (“benigan ali vrlo agresivan”) operiran, većina ga izvađena, ostatak nepristupačan, razliven iza sinusa i oka.

Ocu se kapak oka naglo počeo spuštati.

Od oftalmologa do onkologa i neurokirurga – kratak i brz put.

Čini mi se da Mirko Kovač pominje dvoje mladih bolesnika koji se ljube na klupi u bolničkom parku, u istovjetnim pidžamama, dok im se cijevi infuzije upetljavaju; i više se ne zna što u što ukapljava, i s kojim povodom.

Otac se bori.

Brat doleti iz Amerike na desetak dana. Svih deset se nismo zapravo ni vidjeli.

Noćna kiša spere posuđe zaboravljeno nakon slavlja u vrtu.

Dvoje mladih s infuzijama doista se ljube i cjevčice se zapetljavaju.

Pada mrak.

“Sunce visoko” (Damir Ovčina, KAD SAM BIO HODŽA)

Nekako se samo pogodilo da sam počeo čitati Igora Mandića PREDSMRTNI DNEVNIK, u samu zoru očevog obolijevanja.

Neumoljivo brutalan (prema sebi prvenstveno, a tek potom k vani), pomaže mi da se naoružan ironijom krećem po predvorju pakla – što su balkanske bolnice, dakako austrougarske konjušarnice, umrlišta i bernhardovske štale s mesarima.

Mandić detaljno opisuje Matoševo strašno umiranje u bolnici Sestara Milosrdnica 1914. usljed pogrešne dijagnoze tada poznatog stručnjaka.

Izvađeno Gustlovo grlo i nepredviđeno buđenje u zadnjem satu četverosatne operacije. Umiranje u četrdesetoj. Gotovo istodobno mladi Ivo Andrić u Zagrebu operira grlo, no operacija je bezazlena i uspješna, ništa ozbiljno, izuzev vremenske paralele o nožu u grlu.

Matoševo grlo, iz nekog razloga, još i danas čuvaju u formalinu, kao da misle da će jednom propjevati.

Vrtlar zemlji oblikuje vrijeme.

Zato vrijedi imati i vrtlarske i kirurške rukavice. Tu smo, koliko sunce odluči da nas vrijedi grijati. Ni tren više ili manje. Mala muzička kutija od gustolakiranog drva, puna čuda verglajućeg, čuvana dva života ili pustinja zapijeskana u sebe, dva vjetra.

*

Nedjelja, 3. prosinca 2017.

Ne škole i vrtići, nama su već i šatori prazni, govori gospođa koja u nedjeljno jutro posjećuje svoje pokojne.

I dalje sam kod grla. Kafka veli da nesreća Don Quijoteova nije mašta, već Sancho Panza. I kod Kafke tuberkuloza grla munjevito je napredovala.

Prestao je uzimati hranu.

Umro je zapravo od gladi, u 41. godini života, 1924. (deset godina iza Matoša).

Kafka je na češkom “čavka”, i toga se valja prisjetiti pri pogledu na svaku uspjelu šumu.

Još malo da je poživio, Kafka bi i na Shoah stigao, i u dim bi se sasuo. Na kraju, kao i Matoš, komunicirao je ceduljicama.

Praznogrl.

Tako su se Matoš i Kafka uvezali u istovjetnu pustovratu smrt.

Ne znam još, čuvaju li i Kafkino grlo u kakvoj tegli, kao krastavce, ili kao Matoševe glasne žice s grkljanom?

Za Borgesom – moje rečenice ne znaju za mene.

Smrtnost za svoj tekst nastupa ispisivanjem. Živjeti ovdje jest postmatoševska ili postkafkijanska obezgrljenost, nemanje SREDSTAVA ZA PJEVANJE.

Samo bez grla ovdje čavke opstaju. Bez grla si tih, bez grla si šaptav, a u zemlji ispražnjenih i škola i šatora, govoreća grla trebaju što manje.

Tako stižemo izravno u nepotrebnost pjesnika i pjevanja, u zemlji koja ubrzano radi na svojem postajanju pustinjom.

I, što čovjek još može, s grlom, ili bez?

Umoriti svojeg marionetara, umoriti mu mišice i prste, olabaviti mu moć nad žicama, biti opet obećanje o podizanju, sjećanje na pun pokret, na puno grlo glasa.

Jeste, to je putrefakcija (što znači kvarenje, vrijenje, raspadanje, truljenje, nadimanje)

Putrefakcija nije besmisleno truljenje radi nestajanja, ona je vrijenje i bujanje, zapravo čisto kompostiranje radi hranjenja novog.

Tako valja, dakle, ući u novi tjedan zalijevanjem komposta u vrtu, čuvanjem topline u zemlji, za neke nove ljude, manje zle od ovih koji su nam suvremenici.

*

Ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

“Haškog sužanjstva” pun tjedan, pun staričjih mirisa, pun patetike i užasa.

Vrtni patuljci okruženi vranama (Mladić/Praljak)

Kao da se iz tog kruga žrtvoslovnog ne može zauvijek izaći i kako je to moguće?

Pokazuje se da je itekako moguće voditi državice rubom vječite prošlosti bez ikakve ideologije, izuzev kompradorskog sužanjstva sa zakonima ruljizirane elite ili elitizirane rulje.

Odlaženje odavde doseglo je razmjere cunamija, ali ovdašnji feudalci još uvijek o tome ni slova da zucnu. Ne razumiju da će im ostati samo strane banke koje su doveli, i zastave, koje su toliko zazivali u rukama golobradih mladaca, i maske, dakako, kojima neće moći ikoga više uplašiti.

Neće uskoro imati ni vozače svojih audija, samo im još to nije objašnjeno.

Crkve su obesmislile pojam dobroga i vezale ga za materijalnu dobit.

Njima čovjek samo može poželjeti susret s Bogom kojega toliko zazivaju, pa neka Svevišnjem pokušaju objasniti svoje praznovjerje i ljubav za zločince.

Očevo bolovanje bilo je izravan sudar sa sustavom koji izbjegava na sve načine da bude sustav, koji se samosabotira na svakom koraku, pokazao mi se svijet iz kojega se bježi, u svoj svojoj raskoši bijede.

Bolnice s izgledom i vonjem austrougarskih konjušnica, otjerale bi svakog iole normalnog.

Kao četvrt stoljeća prošlo od rata?

Ali ljudi jedu kao da je rat, ljudi imaju platežnu moć kao da je rat, umiru kao da je rat jer se nemaju čime liječiti, ljudi nose hranu u bolnicu kao da je rat, griju se kao da je rat, voze se putovima kao da je rat….pa kako onda nije rat!?

Na TV- u nedostaju samo izvešća s linija i brojevi mrtvih na dnevnom nivou.

Žene ginu kao da je rat.
Mladi bježe kao da je rat.
Njive nitko ne obrađuje kao da je rat.
Pa, gospodo, onda – rat je, zar ne?

Političari govore kao da je rat, kupuju i prodaju oružje, avione, proturaketne sustave, a djeca umiru jer nema novca za citostatike…

Koliko je to zvjezdica, 12 ili 12 000?

Kad uprosiš marku za recimo „malog Marka“, za liječenje u istokrvnom Beogradu, jeli to zvjezdica više ili manje na nebu nad domovinom?

Onda je rat, gospodo!

Ljudi je sve manje, mape sve čišće i praznije, i sve uvježbanije ih iscrtavaju.

Muholovke će postati jedino oružje staraca, bivših boraca svih armija, s penzijom u visini izdataka za ćuku onih koji su sada elita, ruljizirana elita, rekoh.

Tako smo htjeli. Tako samo mi otpjevali o slobodi, sad je malo vrijeme da ona odćuti nas

*

Utorak, 5. prosinca 2017.

Pričamo u Cvijetićima, onako, rodbinski, okupljeni usljed očevog bolovanja.

Šutimo.

Povremeno se pogledamo, pa opet u pod.

Kažem naglas kako je djed Ostoja, ubijen u Jasenovcu, imao 35 godina.

Svi me u tišini pogledaju.

Kažem – “mi smo ga svi, oduvijek, doživljavali kao djeda Ostoju i zamišljali starca, a on je još bio mlad čovjek kad je ubijen.”

Svi i dalje šute ili se prave da nisu čuli moje pojašnjenje djedovih godina.

Tetku Dragutinu (90) ustaše su pred očima zaklali majku i oca.

On jedini naglas kaže za djeda Ostoju – “dijete” !

“Dobro…
Kad smo bili deca, Maruan je imao simpatične i zanimljive ideje.
Jednom me je zamolio da mu pomognem u sakupljanju vremena.
Sišli smo do reke, legli potrbuške i ne mičući se, zurili duže od sata u meku divlju travku. Ćutali smo kao dva kamena kipa.
Maruan je bio uveren da ćemo, ako budemo nepomično gledali sat vremena u ma koju stvar u prirodi, sačuvati taj sat u svome umu. Dok ljudi gube vreme, mi ga sakupljamo.”

(Hassan Blasim, UKRŠTENE REČI, preveo Srpko Leštarić)

Otac sve jači, sve stabilniji… Postoperativno oporavljanje napokon uzlazno. Kao da još nije siguran da li je u magnovanju nakon operacije vidio i čuo brata, ili je i to bila jedna od mnoštva komatoznih prevara.

Moj otac, kao i otac Bruna Schultza, dijete jedno, ptica jedna.

*

Srijeda, 6. prosinca 2017.

S. mi objašnjava kako niti jedan osuđeni ratni zločinac iz Haaga nije bio – ateista.

Svi su deklarirani vjernici, svatko svoje vjere dakako.

Da je Bog imao Sina bez ruku – ne bi ga mogli raspeti, i tko zna što bi kršćanstvu bio znak, kaže mi još. Ovi su napravili puno sinova bez glava, bez ruku, nogu, bez očeva, matera, braće i sestara….

I, svi hoće u raj!

Bilo bi zanimljivo poslušati Isusov odgovor nakon što sasluša njihove brižljivo osmišljavane monologe prožete molitvom za oprost, i njihove odvjetničke prigovore.

Na misao mi odmah nalijeće Saulov sin, Lasla Nemeša, dobitnika Oscara za najbolji strani film prije nekoliko godina, s nevjerojatnim Gezom Rohrigom. I redatelju i glumcu bio je to jedini film.

O Auschwitzu.

O pripadniku Sonderkommando imenom Saul, koji na hrpi leševa netom izvađenih iz gasnih komora prepoznaje dječaka – sina! Od tog trena Saul po cijelome Auschwitzu traži rabina, da mu sina pokopa po Zakonu i izmoli kadiš.

No, Saul kremira leševe, prelopatava tone pepela, iščupava zlatne zube i krunice, šmrkom čisti preostalu krv… Kako da jedan Sonderkommando u ludilu koncentracijskoga logora nađe rabina i pokloni se Stvoritelju. Pa mu i kažu da to nije njegov sin, da on i nema sina i da je to anonimni leš bilokojega dječaka.

Tako Saul nosi sina umotanog u platno, da ga vidi Bog.

Isti je to Bog kojeg zazivaju Sheveningenski junaci?!?

A Sinišina majka? Siniša ima 25 godina i umire od metastaziranog raka s pluća na mozak. Leži na krevetu pored očevog, na odjelu banjolučke neurokirurgije, nakon operacije na mozgu.

Sinišina je majka uz sina, u bolnici, po cijele dane

Iz Brčkog su, i ona je iznajmila hotelsku sobicu da može biti uz njega, ili u banjolučkoj crkvi Hrista Spasitelja, gdje se moli za umirućeg sina.

I onda danas slušam kako se medicinska sestra na nju izdere jer je tu 24 sata, jer im smeta da oni rade svoj posao, da “ona razumije” ali….da joj ne može dopustiti da bude uz sina kad ona to poželi, te da ona neprekidnom brigom o sinu maltretira i omalovažava sestre koje brinu o svima, pa tako i o umirućem malom Siniši.

Majka je Sinišina slušala izdiruću reakciju gl. sestre pognute glave, kao anđeo.

Nije niti rječju progovorila.

Stidjela se.

Kao Sonja Marmeladova.

Sestra je izašla i Sinišina majka je kazala da ide u crkvu da se pomoli za sve nas.

(I da je Bog imao Sina s rakom, tko bi mu mijenjao pelene dok se raspada u polusvijesti?

Saul, ili možda Savle-Pavle?)

I za sestru ovu da se pomolim, sine moj, naravno prvo za sestru, rekla je.

*

Četvrtak, 7. prosinca 2017.

Danas je 99 godina i sedam dana od nastanka prve Jugoslavije.

Tome didaskalija –

/Javljaju mi iz Beograda za Međunarodnu konferenciju – “Svedočenje.Poezija. Jezik.” od 14. do 17. 12. 2017. godine u organizaciji Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Jedna od tema jest Paul Celan, Paul Celan danas.

Znanstvenica iz Hrvatske dr Andrijana Kos Lajtman, govorit će u Beogradu, u Srbiji, o bosanskohercegovačkom pjesniku: “Neodadaističko lice postmodernizma: MANIFEST MLADE BOSNE Darka Cvijetića kao protest protiv kulturnih i općedruštvenih defektnosti jugoslavenskoga prostora na prijelazu milenija.”/

Koliko nade, vjere, pregnuća, odricanja, želje, žara, smrti samo, koliko junaštava, hapšenja, mlaćenja, atentata, manifesta, vojski, deklaracija, koliko ljubavi, ponosa, zavoja i gaze, krvi i joda, štafeta i kokardi, petokraka i šahovnica, koliko zakletvi, straža, logorovanja, koliko radnih akcija, zastava, pjesama, tenkova i šljemova, brojeva pušaka, koliko mina i radničkih odmarališta na moru, sretnih rudara i stranih studenata, tamnovanja i avnojevanja, koliko mapa i naroda, koliko jezika u jednom velikom, koliko velikih pisaca na danas nepostojećem srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku…

Nestao, kao latinski ili jidiš, sasuo se u dim druge bočice.

Zemlja bila velika, a bila i Kraljevina i Republika, i svi narodi bili u jednoj državi…

Kako danas nekomu objasniti Jugoslaviju?

Ovako:

Kao kad se vraćaš iz kakve crkve ili drugoga kakvog hrama, pa te susretne neznanac i ispituje te da mu prepričaš svoju molitvu, i da mu potanko ispričaš i što ti je odgovoreno od onoga kome si se molio?

Možda čak i pokušaš da prepričaš, pa vidiš da se čarolije ne prepričavaju, jer trebaju drukčiji jezik da bi se govorilo o, recimo, zemlji koju su izdavali, izdavili, preorali i prodali njezini najlošiji pioniri, za malo titoističke imitacije u svojem sokaku.

Nemoguće je biti hladnoglav nad mladoudavljenom čarolijom, 99-godišnjom staricom čije kosti zatrpavaju pijeskom a one se iznova samoiskopavaju.

Samoiskopavaju se naše gadosti i buđenja, sve sa Radićem i Račićem, ubijenim Aleksandrom, nožekanjama i ofenzivama, Lolom i Starim koji 1943. ima 51 godinu, ali ga svejedno zovu Starim, sve sorbonski pjesnici i mladi komandanti, sve sa Omarskom, Dreteljem, Sarajevom, Vukovarom ili Briševom…

A W. Benjamin kaže da je prvo iskustvo djeteta spoznaja – da ono samo nije sposobno za čaroliju.

Da nad čarolijom moć ima netko veći –

Netko, kome dijete opetovano govori: Hajde opet, hajde opet…..

I bude – opet!

*

Petak, 8. prosinca 2017.

Odavno već, svaki dan, jedan minut promatram nebo. Pustim pogled na lica koja promiču s oblacima, mjesečnih dobranih pola sata gledanja u ponor, naravno ničeanski ponor također zuri meni u bjeloočje.

To je više od šest sati godišnje, tristošestdesetpet minuta.

Gledamo se tako ozbiljno, virimo jedan drugom u grobiće, on u moj plići, ja u njegov malo tamniji, i nije to nikako puno, kako naizgled sliči. Nema tamo zvijezde, izuzev one koju ću ja unijeti, da sijamo jedno drugome, kad ne bude oka da razmrsi toliki mrak.

Ali, još ne.

Ozemljen mesom – zurim u vedro noćno zimsko nebo sinoć, prosinački čisto.

Ako je zvijezda koju upravo gledam odavno mrtva – onda se vidimo baš u gadnome trenu:

mene za nju još nema ( još se nisam niti zbio) a nje pak za mene još ima, eno je, svijetli (iako se davno završilo njezino zbivanje).

Točka u kojoj se sreće moj pogled na nju, koje nema, s njenim pogledom na mene, kojega još nema – mora da je sam Alef, ona svakovrsna nulta točka svega, impuls i dar, munja i svjetlosno rašivanje nebesa, početak i kraj i, dakako – Riječ!

Vjerojatno moj pogled traži točku, vrzma se po nebu da je ugledam, da vidim ima li je, traži li me?

Jer svaka stvar, svako biće, posjeduje, vele mudri, uz bjelodano i skriveno ime, ono na koje se pozvani nužno odaziva. Bit, suština pjevanja jest dozvati skriveno ime.

Ako se tko osvrne, ako se odazove, ako se sretnemo, onda…..onda je…onda je to….za pozvati Sinišinu majku i Sinišu, da se za ruke držimo.

Tekst iz proljeća 1993. godine

Postoji jedan proljetni dan koji nije zapisan niti u jednom kalendaru, a sa pouzdanom se pravilnošću u Sarajevu ponovi svake godine. Dok se pod klupama na Vilsonovom šetalištu otapaju posljednji otoci snijega, nad Miljackom zalepršaju galebovi. Pravi morski galebovi zalutaju, tko zna kako, u nasukani grad, spuste se nekoliko puta u rijeku, zbunjeno lamataju krilima iznenađeni vodom koja ih odnosi, potom se uzdignu nekoliko metara u visinu, prolete ispod Ajfelovog mosta na Skenderiji i nestanu. Pojave se opet sljedećeg proljeća. Ljudi ih pamte po čudnom kričanju pomiješanom s nevjericom. Morske ptice se u Sarajevu doživljavaju kao fatamorgana, velika iluzija ponovnog vraćanja života u jednom proljetnom danu.

Ove su nas godine galebovi posjetili na Uskrs, ponavljajući ritam prirode unatoč rastrojstvu svih drugih ritmova. Kao u davna vremena čovjek se opet svodi na izmjenu godišnjih doba i vjeru u misterij meteorologije. Izlazeći na ulicu, grčevito još želi susresti one koji su živi i koji su u gradu. Dolazi doba bijega od samoće.

Na otvaranju izložbe slikara Mehmeda Zaimovića uz gitaru pjeva Kemal Monteno. Pjesma je odgovor na poetsko pismo Arsena Dedića upućeno jesenas u Sarajevo. Prisutnima se steglo u grlu, mekša srca počinju plakati, mada tekst pjesme sam po sebi i nije tako tužan. Sarajlije u posljednje vrijeme često, katkad i bez vidnog razloga, puste suzu. Ne iz samosažaljenja, nego zato što je došlo vrijeme opuštanja, proljetnog ludila koje svaku tugu čini težom. Ljudi se nevjerojatno lako raznježe, i to je zajedničko svima. Poslije godine pod granatama Sarajevo je za njih postalo grad nježnosti. Nakon otpjevane pjesme narod se razilazi, a Monteno priča o planovima za snimanje songa čijoj smo premijeri upravo prisustvovali. Pjevači uvijek imaju tisuću planova, svejedno da li je rat ili mir.

Jednako tako, na sve strane se prepričavaju anegdote iz njihovih života. Negdje, na početku rata, u vrijeme opće neotpornosti na granate, Monteno se zatekao u nekom velikom skladištu znamenite trgovinske firme. Vrlo blizu u grozdovima su počeli padati projektili, a geleri su zloslutno bubnjali po limenom krovu. Pjevač je, zaprepašten, shvatio da je potpuno nezaštićen u ogromnoj prostoriji, pa je skočio iza nekakvih kutija i za svaki slučaj počeo se zatrpavati njima. Sve dok se jedna nije otvorila, a po Montenu se rasuli reklamni upaljači punjeni plinom. I sve ostale kutije bile su pune upaljača, priča se da ih je u prostoriji bilo dva milijuna, dovoljno za prosperitet tvrtke u čitavom svijetu. Pjevač je poskočio i panično istrčao van, među granate. Tamo je ipak bilo sigurnije.

Prvih mjeseci rata Kemal Monteno je spavao u jednom ekskluzivnom motelu. Kući je odlazio tek svaki treći dan. Teško je bilo podnositi bolno prepoznatljivu toplinu doma koju je odjednom okružio pakao. Svake je večeri svirao gitaru i pjevao svoj uobičajeni repertoar, uz još neke žalostive talijanske pjesme.

Uvijek je to činio sa jednako intenzivnim osjećanjem, bez obzira koja su doba i koliko ga ljudi sluša. Monteno ne zna pjevati drugačije. Jednom je za susjednim stolom sjedio Mladen Vojičić Tifa, okružen mladim djevojkama i u sasvim drugom raspoloženju. Monteno je upravo pjevao Jedne noći u decembru, tiho, toplo i ravno. I kada je bio usred refrena, Tifa mu se “pridružio” svojim uobičajenim krikom. Ovaj ga je zapanjeno pogledao i odložio gitaru: “E, jebi ga…” Svi su se smijali, mada su granate bez imalo smisla za ritam i dalje padale.

Montenov otac je bio talijanski vojnik. Nekad bi se sasvim grubo reklo – fašistički vojnik. Nakon kapitulacije zaljubio se i rođen je Kemal. Danas su zajedno u Sarajevu. Oca svi zovu nono, a on govori sa lijepim i pomalo žalosnim talijanskim naglaskom. Prije rata jako je često, sasvim sam, odlazio na groblje Kemalovoj majci. Tamo bi se molio čudnom kombinacijom muslimanske i katoličke molitve. Danas mu to nedostaje. Monteno često pjeva pjesmu koju su u dvije različite verzije nekad pjevali Claudio Villa i Tereza Kesovija: “… sve manje ljudi znam što nalik su na te!”

U istom društvu pojavi se i Davorin Popović. On obično pjeva Žute dunje i Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj. U obje pjesme svi uvijek vide Bosnu. Prije rata je na ovu drugu snimljen spot u kojem se među ostalim, veselim i sasvim običnim svijetom pojavljuje i vojnik “JNA”. Scena je sa sarajevske željezničke stanice i on u priči iz spota vjerojatno ide kući na odsustvo. Sarajlijama je sentiment uvijek bio važniji od pameti. Mada ih često znaju optužiti da su sasvim svjesno bili za Jugoslaviju, za Tita i za komunizam više od ostalih.

Pjevač Indeksa se na jedinim ovdašnjim izborima bio kandidirao za sarajevskog gradonačelnika. Međutim, nije izabran. Danas govori da mu je drago zbog toga, ali mu nitko ne vjeruje. Ljudi samo traže razloge za sitna zezanja. Skoro svake večeri paljanska televizija pušta spot u kojem se sijeku turske glave, a koji je snimljen na staru obradu Indeksa epske nabrajalice Boj na Mišaru. I to svjedoči da su nad glavama Sarajlija munjevito projurila čitava stoljeća.

Davorin priča kako je prije dvadeset pet godina gostovao na Palama. “Imao sam užasno dugu kosu i zatekao se u nekoj sumnjivoj kavani.” Prišao mu je jedan “domaćin”, odvukao ga za svoj stol, mjerkao ga koji sekund i zovnuo konobara: “Momak, daj nam dvije rakije i makaze!” Popović je kao oparen skočio od stola i zaradio žestok, bosanski, šamar koji će pamtiti godinama. Neki u Sarajevu ni danas ne mogu da shvate šta to bi sa Paljanima pa su i sami pustili kose i brade.

Puno je lakše čuditi se nego pokušati nešto razumjeti.

Nisam baš siguran koliko je pjesama Davorin Popović pjevao na ovogodišnjem internom natjecanju za bosansku predstavnicu na Pjesmi Eurovizije. Ali sam siguran da ih je bilo više od tri. U nekima je pjevač Indexa bio glavna zvijezda, a u drugim je pjevao prateće glasove. Zlobnici tvrde da se toliko raspjevao samo da izađe iz Sarajeva, no malo je vjerojatno da je to tako. I Davorin je, kao i Kemal Monteno davno mogao otići.

Svi ljudi, ili skoro svi koji su još uvijek u Sarajevu, činili su već prvi korak ka odlasku.

Neki su imali i sređene aranžmane, ali, eto, nisu mogli otići. Potrebno je definitivno se odlijepiti, a to ne može baš svatko. Jedan mi je prijatelj rekao kako vjeruje da će Sarajevo potpuno nestati ako baš on ode. Prisustvo u gradu, po njegovom sujevjernom osjećaju, čuva Sarajevo od nestanka. Ljudima je svejedno što su ih negdje već proglasili mrtvima, ponašaju se poput onih životinja koje povjeruju da je cijeli svijet u kavezu, a one su na svoja tri četvorna metra – slobodne. Vjerojatno još samo ta iluzija drži Sarajevo u životu, iluzija sa licima običnih ljudi i sa licima gradskih superstarova, sarajevskih amblema poput Davorina Popovića i Kemala Montena.

Netko će, vjerojatno, pokušati ispričati izokrenutu priču o Sarajevu koje bi bilo negdje drugdje. Brojni su, naime, gradovi širom Europe u kojima su stvorene prave male kolonije Sarajlija. Lakomislen promatrač možda će na osnovu pjesama koje ti ljudi pjevaju, povjerovati da su oni danas Sarajevo. No, prava je istina da je ovaj grad manji baš za te ljude koji su iz njega otišli. Sarajevo samo po sebi ne može biti nigdje drugdje osim tamo gdje svake godine, jednog proljetnog dana, nad rijekom prolete galebovi.

Vladajuća je stranka prije izvjesnog vremena pokušala ozvaničiti i legalizirati kategoriju “nepoželjnih Sarajlija”, a to bi bili svi oni (naravno izuzev brojnih obitelji dužnosnika dotične stranke) koji su pobjegli iz grada. I mada većina svijeta osjeća jed i jad pri samoj pomisli na kolone onih što su bez pozdrava umakli van, inicijativa vladajuće stranke je pala u vodu. Ljudi jednostavno osjećaju prazninu i bez onih koje više ne vole.

Marija /Miriam

“Privikni se sine na pustinju” – ruski pjesnik Josif Brodski tu rečenicu stavlja u usta Miriam. Ona, djevojka iz Galileje, iznenada zatječe pustinju oko sebe. Neredovita trudnoća, zatrudnjela prije braka i ne sa svojim zaručnikom, izvrgava ju ruglu zajednice. Da nije svesrdne ljubavi Josipove/Ioséf, koji joj vjeruje pa je svejedno ženi, bila bi kriva zbog preljuba i osuđena na smrt. Događa se i danas.

Njemački pjesnik Rilke zamišlja susret između Miriam i anđela navjestitelja. Kaže joj: “Ja sam cvijet, a ti, ti si biljka”. Ioséf/Josip je puno više od te cvatnje, on je tlo koje grli korijenje te biljke, čvrsto ih stišće a ne iskorjenjuje ih od zakona. Ioséf/Josip je tlo koje štiti i hrani biljku Miriam te joj omogućuje da raste i urodi plodom. Njegovo ime dolazi od hebrejskoga “iasàf”, od glagola nadodati, doslovno – “onaj koji nadodaje”.

Što? Svoju vjeru: on vjeruje u nevjerojatnu inačicu te trudnoće. Istina je često nevjerojatna pa treba oduševljenja da bude izrečena i da joj se povjeruje. Iosèf vjeruje Miram iz ljubavi a vjerovati u ljubav ne znači popuštati, nego nadodati obilje žarkoga povjerenja. Iosèf zatim nadodaje svoje zaruke s Miriam, spašavajući je od kamenja zakona. Dodaje sebe kao drugog oca toga sina, učeći ga svome zanatu, upisujući ga na svoje ime u potomstvo Davidovo. Iosèf – evanđelja ne kažu da je star. Po njegovu ljubavnom zanosu razabire se da je mlad i bez zadrške zaljubljen u svoju Miriam.

Ljubav njezina drugog zaručnika, onog zemaljskog, spašava ju te omogućuje toj priči da se ostvari, ali oko nje se podigla pustinja. Zato joj nije teško usred zime krenuti u devetom mjesecu trudnoće, niti joj je teško poroditi se u kolibi bez ičije pomoći, obasjana jednom zvijezdom, lutajućom i samotnom u prostoru, poput nje. «Privikni se sine na pustinju», ruski pjesnik sluti u njoj samoću koju valja prenijeti na sina.

I ja sam potegao eda bih dokučio Mirjamine riječi, na par stranica. Ovdje nastavljam osluškivati.

Vjetroviti dani

(Marijin razgovor s majkom)

– Dogodi se, Mirjam, da se ostane noseća a da se i ne osjeti. Mi žene Izraelove plodnije smo od naše zemlje. Na koži nam je cvjetni prah. Kada sam se zatekla trudna s tobom, više na to nisam mislila. Već sam bila u poodmakloj dobi. Bilo je to u dan kad puhao je vjetar, onaj s juga suh i silovit, kàdim, što diže se iz pustinje pa prisiljava da bude se zatvoren u kući. Tako tvoj otac ne otiđe na posao i primače mi se usred dana. Bilo je da smo se prvi put zagrlili bez mraka. Zar ti to nisam ispričala? Baš tako je započeo tvoj život u meni. Vani je puhao taj kàdim a soba je bila ispunjena svjetlom.

Mi žene Izraelove smo takve, ili rađamo brojna legla, ili nam se dogode rijetke i pustolovne trudnoće. Tvoja je najposebnija. Ne pada li ti na pamet neki neobičan susret?

– I kod mene je toga dana puhao vjetar, ali bio je onaj sa sjevera. Tresao je hasuru u mojoj sobi, koja gleda na brežuljak. S te strane je ušao glasnik. Bio je kraj zime, jedan od posljednjih dana studeni. Na sebi sam imala svu moguću odjeću, čak i vuneni ogrtač, koji upotrebljavam noću kao pokrivač.

– A taj glasnik, kako je izgledao? Koliko je godina mogao imati? Jesi li mu vidjela boju očiju, kose?

– Ne, majko draga, odmah sam gledala u zemlju, kako i priliči pred muškarcima. Osim toga,  u sobu je bio ušao vjetar i neki svijetao prah. Oči sam si prekrila rukama. Samo sam slušala neobične riječi, koje sam već previše puta ponovila: “Shalòm Miriam”, i sve ostalo.

– Ali zar te stvarno nije spopadala znatiželja da ga pogledaš u lice? Čak ni da poviriš kroz prste kojima si pokrivala oči? Ako djevojka želi vidjeti muškarca, prstima ruke prekrije lice a onda kroz otvore može brzo poviriti. Djevojke to oduvijek rade, ne gledaj me tako čudno. Spašavaju obraz a udovolje znatiželji. Onda? Nisi ni virnula?

– Velim vam da nisam. Porumenila bih poput suva lista vinove loze. Ne umijem hiniti, majko draga. Žmirila sam s rukama na očima. Obuzeo me bio miris: mješavina cimeta i kruha još u pećnici. Nije dolazio od prašine, jer kasnije sam ju pomela i nije mirisala. Dolazio je od glasnika. Bio je ugodan, dopadao mi se. Udisala sam ga i obuzeo me savršen mir. I više mi nije bilo hladno: taj miris mi je donio toplinu usred tijela,

kao kad u rukama držim pečeni kesten. Toplina je ušla na nos a zaustavila se ispod pupka. Tog časa saznala sam da sam noseća. Osjetila sam to slabinama.

– Kakva šteta, Mirjam, što mu nisi vidjela lica. Bio ti je tako blizu. Molim te, svrati li opet, drži otvorene oči. I priupitaj ga štogod, nemoj samo šutjeti. Stvarno, kakav mu je bio hebrejski?

– Bio je onaj iz svetih knjiga, ne ovaj naš suvremeni aramejski. A njegov glas bijaše poput kapi koje padaju iz kabla u bunar. Kad idem zagrabiti vode na čatrnji, dok podižem vedro malo se prolije. Glasnikov glas stvarao je isti šum, naglasak je padao na slogove poput kapi sa visine u vodu stajaćicu.

Znate što mislim, draga majko? Da sam već čula ono «Shalòm Miriam». Nije to bio umišljaj mene djevojke, pomalo sanjalice, koji je pridonio da čujem te slogove dok sam grabila vodu iz čatrnje. Bili su stvarni, bili su i u drugim prilikama. Bit će da se zato nisam prestrašila što ih opet čujem u sobi. Bilo je neobično samo to što su daleko od čatrnje.

– Tako si se promijenila, kćeri moja. Izgledaš kao da ti nije stalo do svijeta. Nisi glasnika pogledala u lice, ali točno znaš opisati njegov glas, miris. Činiš to kao nevideći.

– Tako je, draga majko: nevideća prema vani a obasjana iznutra. Tako se osjećam sada. Što dani više odmiču, više na mojoj koži izbija  svjetlost koju imam u tijelu. Ovaj stvor u meni svijetao je izvor. Kad ga budem trebala roditi, zateći ću se ugašena kako brojim ostavljene iskre. Već sad me razgale krijesnice.

* * *

Rođenje

Svečanost dolazi da podsjeti da smo sisavci, da su nas rodile majke koje su nas nosile u utrobi. Iz majki izađosmo skokom naglavce, ponetko s nogama naprijed. Usput – radije sam sa školja skakao svijeću.

Sisavac je Marija/Miriam. Njezino majčinstvo zaobišlo je zaručnika, zatrudnjela je od posve drukčijega sjemena nakon objave gorućega glasnika. «Puna milosti» («Meleà hen»), veli joj a dok to izgovara ona se zatječe prepuna snage i oslobođena svakoga straha.

Svečanost dolazi da podsjeti da je očevo sjeme nedostatno i zanemarivo, ispljuvak na blagoslovljeno tlo. Otac je zanat, stolarska radionica, šegrtovanje korištenja alatima. Otac je ime u matičnom uredu, zakon koji valja proučavati, skupština.

Svečanost proslavlja dijete, njegov izgon iz utrobe, provalu prvoga zraka u njegova riblja pluća u majčinskome koritu. No, ponajveća svečanost je ona Marijina/Miriamina, koja stišće i grči svoju utrobu u toj zimskoj noći, u Betlehemu/Bet Lèhem, kući kruha. Njezino dijete moralo se poroditi tamo, daleko od Galileje, od Nazareta, njezinoga prebivališta. Svečanost je Marijina/Miriamina, majke na proputovanju. Betlehem/Bet Lèhem je u Judeji, na jugu Izraela. Josip/Iosèf se rodio tamo, zatim se preselio na sjever, u Galileju, koja je bila nešto kao Lombardija, nalazila se ispod Libanona, onodobne Švicarske. Iosèf je bio radnik na jugu koji je emigrirao kako bi na sjeveru našao posla. Zacijelo mu nije bilo mrsko krenuti na popis, koji su htjeli Rimljani, a koji je obvezivao da se registriraju u rodnome mjestu. Taj će se Marijin sin roditi tamo, u Betlehemu/Bet Lèhem.

Isus/Ieshu rođenjem je južnjak, čak i po ukusima. Družio se s ribarima, prepoznavao je svježu ribu, promicao je čudesne ulove ribe. Bet Lèhem, kuća kruha a riba za prismok, to je južnjačka priča.

Ona sisavac, supruga bez vjenčanja, djevica osjemenjena glasom navještenja: prema Kršćanstvu nije upoznala zagrljaje. Međutim, porođajne trudove da, njih bez zadrške, bez čudotvornih anestezija i bez primaljâ. Tko joj je prerazeo pupkovinu? Šilo meštra Josipa/Ioséf, oštri probojac kojim se buši kožu, koristan na putovanju da popravi se sedlo, sandala, ili ju je prerezao nož za kruh? Alatka ju je odvojila od čeda. Marija/Miriam toga časa nije osjetila olakšanje, nego oštru bol, nagovještaj muke.

Majke znaju, a ztaim odmah zaborave, ali u tom času znaju za krvavu kob svojih sinova, hoće li biti Abelova ili Kainova. Zaboravljaju u letu to nesnosno saznanje. Marija/Miriam se prepustila smetenosti od rezanja pupkovine.

Dojila ga je, ne zna se kako dugo, u to doba dojenčad se kasno odvikavalo od sise. Dječak je bio miran, nije plakao, tako da nije bilo izgovora da ga se drži u naručju i tješi zbog ružna sna, rane, polomljene igračke. Dojila ga je podugo, kako bi imala razloga da ga zagrli. Zatim bi ga ostavljala i on se vraćao svojim crtežima i slovima na prašini, na pijesku. Zatim je brisao. Ništa nije htio ostaviti zapisano.

Postavi ga u radionicu, daj mu zanat, mladić je previše šutljiv, ne igra se s vršnjacima, zamišljen je. Daj mu u ruke blanju, nauči ga rukovati mlatom.

Josip/Ioséf je odugovlačio, nije to želio. Taj sin zamišljen ne bi li dokučio smisao riječi proroka Izaije, stvarao mu je osjećaj podložnosti. Uništiti mu ruke, dane, prisiljavati ga da sluša, da obavlja, da se znojeći u smradu ribljega tutkala, među muhama.  Josip se skannjivao, još nije vrijeme da ga se čini tvrdim.

To dijete spašeno u snu, jedini ostatak pomora uperena potiv djece: stvoriti od njega drvodjelju, drvodjeljina sina, činilo mu se da je rasipanje. Možda će postati mudrac u Izraelu.

Isus/Ieshu, od “iesha” – spasenje, sretno ime jer je jedne noći glasnik u snu Josipu/Ioséfu naredio pravovremeni bijeg prije pomora. Kralj bez savjesti tamanio je betlehemsku djecu, povjerovavši u vijest da se u tom mjestu nedavno rodio neki novi kralj, dakle uzurpator njegovoga prijestolja. Moć ubijanja povlastica je tiranâ. Ona pak da spašava, ne, pripada onom drugom sudištu, koje je preko glasnika naredilo bijeg i spas.

Josip/Ioséf ga izvršava put Egipta, mjestu rođenja jednog drugog spasitelja, Mojsija, koji je umakao drugom takvom pomoru djetinjstva. Isus, Ieshu, kao i Mojsije, bijaše sretno ime.

Očeva svečanost zbog muškog djeteta, sa sirom dolaze pastiri utaboreni tu u blizini. Poznaju zvijezde, spavaju šćućureni ispod njih i znaju da zvijezde imaju slova, crte, da su noći raširene stranice. Dolaze čestitati, «ta rođen je muškarac», pastiri, muškarci koji bdiju i nadgledaju stada i štale.

Marija/Miriam ga je jednom ugledala naslonjena na stablo, stojećki. Kad je i on nju ugledao, raširio je ruke i ostao čekati je. Ona krenu ususret sinu koji je stojao uz drvo tog stabla raširenih ruku. Oštra bol opet ju je stisnula na mjestu, ista kao i pri onom rezanju pupkovine.

Sin se odvoji od drveta i krenu joj ususret. Ništa ne rekoše jedno drugom u zagrljaju. On je znao, ona je već znala otprije.

Glas onog glasnika ostavio joj je sjeme propisane budućnosti. Ona bi htjela biti Josip/Ioséf, koji sina voli, ali nije njegova put. Ona bi htjela biti taj sin, da se umjesto njega postavi na to drvo. Takve su majke. Božić je svečanost ranjena ženskoga sisavca.

Marija/Miriam zadnja na Matejevu popisu nakon četiruju žena tajnovito gorostasnih, nudi kršćanstvu svoje polazište, nultu godinu svoje izvanzakonske trudnoće. Prije nego uzađe na sveti popis i na oltare, prije nego budu zapečaćene u najprestižnije potomstvo monoteizma, te su žene bile ispunjene milošću, natprirodnom snagom da same podnesu sraz sa svijetom i muškim zakonima. Bravo za Mateja

koji ih prepoznaje mesijinim majkama, učvršćujući njihova imena i njihove nužne ljubavi u blaženo deblo, iz kojeg nije nikla posljednja riječ.

* * *

Ti žena

Već nekoliko tisućljeća zna se da božastvo osuđuje prvu ženu da rađa u boli. Već nekoliko tisućljeća raspačava se ta lažna vijest. A nije da pri porodu izostane bol, izostaje međutim naopaka kaznena nakana božanstva. U toj odsudnoj točki svete povijesti, odake polazište priče o iskonskome grijehu, riječ izgovorena u tom vrtu kazuje nešto drugo.

Govori ženi da će porađati uz napinjanje, ili trudove, ili teško disanje. Izgovara to kao konstataciju, a ne kao osudu. I evo gdje se nakon kušanja spoznaje dobra i zla zbiva preobrazba:

“I otvoriše se oči njima dvome te spoznaše da su goli” (Postanak/Bereshìt 3,7).

Ni jedna životinjska vrsta ne zna da je gola.

Dogodilo se da više ne pripadaju ostatku životinjskih vrsta. Dogodila se svijest o nagosti, odakle udara u oči osjećaj stida, porijeklo ponašanja. To je biološka transformacija, svijest prvi put nadgornjava prirodu.

Božanstvo im je ukazalo na opasnost od smrti, budu li ubrali plod te spoznaje: bilo je istina. Njihov prethodni život nenadoknadivo je izgubljen.

Nakon toga božanstvo naprosto obavještava ženu da će rađati s naporom. Neće više imati okretnosti trudnoće i poroda kao što je to kod životinjskih vrsta. Postat će to radnja kojoj je sve potrebnija pripomoć, sve do naše lokalne neobičnosti da se više od trideset posto porođaja obavlja carskim rezom.

Ista je  vijest prenesena Adamu:

“Neka je prokleta zemlja (adamà) zbog tebe” (3, 17). Kakve veze ima zemlja? Bit će prokleta jer čovjeku više neće biti dostatan spontani urod tla, nego će ga siliti, nego će ga siliti da iz njega poluči veći prihod i veću dobit. Zemlja će biti prokleta zbog iskorištavanja i zbog Adamova znoja nad njom. Njima dvome neće biti dovoljan taj vrt. Spoznaja dobra i zla potiče da se razmaknu granice. Stanje dostatne prirode više neće biti dovoljno. Nema nikakve kaznene nakane koje na kraju tih najava božanstvo proviđa njima dvome majčinskom gestom:

“I učini Elohìm Adamu i njegovoj ženi kožne haljetke te ih odjenu” (3, 21).

Nikakve osude na  porođajnu bol: hebrejska riječ «ètzev», i njezine izvedenice, znači napor, ili trud, ili muka. Nije to tek moje čitanje, moje tumačenje. Riječ «ètzev» pojavljuje se šest puta u svetome pismu, četiri puta u knjizi Izreka/Mishlé (5, 10; 10, 22; 14, 23; 15,1), jednom u Psalmima (127, 2) i jednom u tom vrtu. Pozivanje na tih šest mjesta služi da bi se moglo verificirati to što kanim reći: pet puta razni prevoditelji donose “ètzev”, kao napor, trud, ili muka, a jednom skreću pa ga prevode – bol. Slobodnom nakanom muški prijevodi tu izmišljaju božansku volju da kazni ženu, da joj natovari osjećaj krivnje za iskonski grijeh, koji će okajati porođajnim mukama. Međutim, oni su mehanička posljedica čina rađanja, a ne kletva božanstva.

Ta pogreška je tamo tisućama godina i nepopravljiva je. A i ne nadam se da će budući prijevodi ispraviti tu zloporabu. Meni je dovoljno što znam da nema božanske volje da tu prvu ženu, vrhunac savršenstva, kazni zloćudnom boli. Dovoljno mi je što znam da je prst/okidač uperen s propovjedaonicâ – ti ćeš ženo rađati u boli – prazan, bez izvršitelja.

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

To mjesto zvalo se banja. Nitko nikada nije rekao kupaonica, kupatilo, zahod. Tek kasnije, kada sam se odselio sa Sepetarevca i otišao iz Sarajeva, u zagrebačkim podstanarskim stanovima bile su kupaonice. Ali i danas, kada živim u prostoru koji je službeno moj, tako da bih mogao, premda se toga unaprijed grozim, rušiti zidove, od jedne sobe praviti dvije, kuhinju pretvarati u garderobu, a garderobu u spavaću sobu, kupaonica mi je pomalo strana. Tuđa mi je ta riječ, pa mi je onda i mjesto tuđe. Jednom sam imao banju, i kako danas ikome da objasnim što je to banja? Lakše mi je govoriti onako kako nije, izgovarati tuđu, za mene pomalo knjišku riječ, nego se petljati u govore drugih i u to što njima znače neke riječi.

Kada smo se doselili, i mnogih sljedećih godina, banja je imala teraco pod. Zidovi su bili premazani masnom bijelom bojom do malo iznad visine odraslog čovjeka, zatim je slijedila tanka zelena crta, pa žućkasta zidna boja, kojom je bio namaljan i strop, po kojem su izbijali arhipelazi vlage. Jednom tjedno, obično petkom navečer, ležao sam u kadi vruće vode, kišao se, i zurio u strop, na kojem je bila fantastična karta svijeta, nepoznate zemlje, otoci, zaljevi i fjordovi. Već sam u drugom razredu znao imena svih zemalja svijeta i sve glavne gradove, i svaku sam mogao pokazati na zemljopisnoj karti ili na globusu, ali to je, na stropu u banji, bio svijet izvan atlasa. Izmišljao sam imena država, luke i gradove, klimu i prirodna bogatstva, izmišljao sam povijest, sve s ratovima i primirjima, imenima kraljeva i predsjednika, društvenim uređenjima i revolucijama. Tako sam odrastao, kišajući se u kadi.

Krajem sedamdesetih majka je počela govoriti o adaptaciji i renoviranju stana. Podigla je kredit, došli su majstori koji su izokrenuli kuhinju, trpezariju i obje sobe. Mijenjali su električne instalacije, štemali su, gipsali, gletovali, krečili. Stigla je nova kuhinja, s najmodernijim ugradbenim elementima, novim frižiderom i štednjakom, da bi na kraju balade, nakon tri mučna ljetna mjeseca, na red došla i banja. Za nju je majka imala posebnog majstora.

Zvonko Šiklić bio je njen vršnjak, školski drug iz Druge gimnazije. Bio je pametan i dobro odgojen, sve mu je išlo od ruke, za sve je bio talentiran, lako je učio i ništa mu nije bilo teško. Pritom, bio je najljepši mladić u gimnaziji, sve su bile u Zvonka zaljubljene, a on je samo birao… Ne sjećam se više što se poslije zbilo. Upisao je neki fakultet – građevinu ili arhitekturu, ili nešto treće? – koji je batalio čim se prvi put suočio s granicama vlastitog talenta, snalažljivosti i znanja. Odustao je čim mu nešto otprve nije bilo jasno.

Bit će da je nakon toga zgubidanio, postajući sve više posrnuli, razmetni sin iz bolje sarajevske kuće. Čini mi se da su Šiklići stanovali u Kralja Tomislava ulici, i čini mi se da mu je mati bila Srpkinja – govorio je da mu je velika beogradska glumica Svetlana Bojković prva rodica – tako da ga nisu pritiskali ni požurivali. Računalo se da će Zvonko kad-tad doći pameti, jer je, ipak, pametniji i darovitiji od svoje generacije, i to se na kraju mora pokazati, ali mu treba vremena, neka se dijete sabere, neka sazrije, pa će on sam. I tako ga je jednog dana odvelo. Došli inspektori u civilu, stavili mu lisice i odveli ga. Cijeli komšiluk gledao.

Osuđen je za pljačku – ne pamtim više ni koga ni čega – mislim da je u zatvoru proveo godinu-dvije, što u današnje vrijeme i ne bi bilo strašno, ali u ona je, nevina i naivna, a zapravo okrutna i licemjerna vremena samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, proklamiranog i zapovijeđenog poštenja i čestitosti, odlazak u zatvor predstavljao kraj, definitivnu i neopozivu socijalnu smrt. Da bi se oprali i rehabilitirali svi ti zatvorenici morao je biti srušen komunizam. Bez toga nije išlo. Smatralo ih se kriminalcima, koji nikada ne mogu okajati svoj grijeh, zločin i krivnju.

I tako je Zvonko od zlatnoga sarajevskog dječaka postao kriminalac. Istina, nije više sudjelovao u pljačkama i krađama, ali koga za to briga. Komšiluk je počeo voditi računa da djecu drži daleko od njega, izbjegavali su ga po haustoru i stubištu, sklanjali poglede, pravili se da ga ne poznaju, a on se, nesretnik, bio upro da dokazuje kako je on isti onaj stari, onaj zlatni Zvonko, ali najednom mu više nije pomagao ni koristio nijedan njegov talent. Kao da je sve što je nekad u njemu bilo vrijedno i pametno postalo prazno i ništavno. Strašno, neusporedivo životno iskustvo.

Imao je živu majku, oca i brata. Ne znam je li brat bio stariji ili mlađi od njega. Mislim da je bio stariji…

Kako je njima bilo živjeti sa Zvonkom i s komšilukom, nakon što je on završio u zatvoru, a zatim izašao iz zatvora? Bile su to godine oko Titove smrti, godine uzdizanja Energoinvesta, Unisa, Upija, godine kada su se u Sarajevu pripremale Zimske olimpijske igre, i živjelo se sve bolje i bogatije. I sve slobodnije. A Šiklići su, malo-pomalo, propadali. Od jedne fine sarajevske građanske obitelji pretvorili su se u nevoljnike kojim nema pomoći.

Ne bi li nešto zaradio Zvonko Šiklić postao je jedan od onih sarajevskih majstora za sve. Predstavljao se kao moler, soboslikar. Ako vam baš i ne bi trebao moler, Zvonko je mogao biti i parketar. A ako vam ne treba ni parketar, Zvonko je bio vodoinstalater. I sve tako, do popravljanja televizora i vešmašina. Istina je, međutim, bila da se u svim tim poslovima, umijećima i zanatima Zvonko nekako snalazio, jer je, kao što smo rekli, bio inteligentan i darovit, i imao je zlatne ruke, ali nijednim od tih zanata on nije stvarno vladao. Ako je nešto i naučio, naučio je u zatvoru, ali bit će da se i tamo lažno predstavljao kao majstor od zanata. U svemu je bio dovoljno dobar da se na prvu ne primijeti kako ništa ne zna, dok bi na drugu sve već bilo kasno.

Ali tako je Zvonko Šiklić postao majstor za sve i za ništa, i jedan od onih bivših zatvorenika koji su tih godina majstorisali po gradu, a da ih, zapravo, nitko tko je znao tko su i što su nije htio pustiti u kuću. Sarajevo je bilo mali grad, za svakog se sve znalo, od vjere i nacije, preko seksualnih preferencija do toga iz kakve je familije, a kamoli se neće znati je li bio u zatvoru. I onda bi se ti nesretnici mučili uzalud tražeći za sebe posla, sve dok se na kraju ne bi vratili kriminalu. Nakon što si jednom postao lopov, u onom si Sarajevu do kraja života ili do 1992, a 1992. je, po svemu sudeći, bila nešto što se zbilo nakon kraja svih života, mogao biti samo lopov.

I tako je Javorka jednoga dana srela Zvonka u gradu. On se rasplakao jer ga je ona ne samo prepoznala, nego mu se i obradovala. I tako su na ulici, riječ po riječ, došli i do adaptacije stana i stavljanja pločica u kupaonici – tako se izvan kuće zvala i naša banja. Bit će da joj je rekao kako ima sreće, jer on je baš u pločicama najbolji u gradu, i već je posao bio ugovoren.

U zatvoru je posijedio. Djelovao je plaho i nekako neuredno. Ali nakon što malo popričaš s njim, vidiš da je to onaj isti Zvonko. Tako je govovorila, a onda je Nona na drugo, tajnije mjesto sakrila svoju novce od penzije, koje je uvijek držala ispod ukrasnog papira u ladici ispod televizora. I onda su se obje osjećale nekako krivima.

Zvonko je pet dana ostao u banji. Za to je vrijeme ručavao s nama, sudjelovao u obiteljskim razgovorima, igrao sa mnom stolni nogomet, a jednom je s Markala donio lubenicu, najveću koja se ikad popela na Sepetarevac. Dogovorio se s Javorkom da će nam od svojih rođaka iz Dalmacije nabaviti sir i slaninu. Dala mu je za to novce, ali sir i slanina nikad nisu stigli.

Majka je išla s njim u grad da odredi boju pločica, jednih za pod, drugih za zidove, i da kupe bojler, sušilo za rublje i kadu, koja će kao u novim stanovima biti uzidana. Do tada smo imali onu starinsku kadu na nožicama, ispod koje se skupljala pljesan, i banja je uvijek pomalo smrdila.

Po sve je to Zvonko otišao našim fićom. Kutije s pločicama rasporedio je po sjedištima iza sebe, sušilo  za rublje stavio je pokraj sebe, na mjesto prednjeg sjedišta, koje je izvadio i ostavio kod kuće. Na krov je posadio kadu, u koju je privezao bojler, i sve je to dovezao na Sepetarevac. Cijela je naša nova banja, s izuzetkom vešmašine, došla s fićom. Mašina će stići kasnije, nakon što Zvonka više ne bude u ovoj priči.

Pločice je slagao dugo, i pažljivo. Nona je hvalila Zvonka da je pedantan. Strop je obložio tamnom lamperijom, kojom je ranije već bila obložena kuhinja i zid u trpezariji.

Posljednjeg dana bio je nešto neraspoložen. Rekao je Javorki da ga boli glava, da ima migrenu. Kada je čuo da nju strašno muče migrene, rekao je da je to baš neobično, jer da i on pati od migrena. Takav je bio Zvonko, sve što bismo imali mi, imao je i on. Svejedno je li loše ili je dobro. Meni je rekao da i on od svih knjiga najviše voli enciklopedije, i da voli nogomet. Kad sam ga malo propitao, vidio sam da nema pojma. Kako voli nogomet ako ne zna sastav nijednog kluba Prve savezne nogometne lige?

Tog posljednjeg dana, nakon što je priveo kraju slaganje pločica na zidu iznad kade, po sredini je zida, od vrha do dna, ljepljivom trakom zalijepio novinsku stranicu. Neka se ovo ne dira, rekao je, to je nešto što moram još završiti. I naravno da mi to nismo dirali, nego smo još i pazili da slučajno ne pokvasimo novinski papir, da Zvonku ne pokvarimo posao.

Sutra se nije pojavio da završava s pločicama i da s Javorkom ode u kupovinu vešmašine. Bilo je to prvi put da Zvonko ne dođe. Ranijih je dana bio tačan k’o sat, tačan k’o Švabo, kako se tih dana govorilo. Majka je telefonirala, ali netko joj je s druge strane kratko i vrlo službeno rekao da Zvonko nije kod kuće. Je li bilo muško ili žensko? Muško, rekla je. I nije se više o tome razgovaralo.

Danima od Zvonka nije bilo ni traga ni glasa, a onda se nekako pročulo da su ga opet odveli. Ne znam kako je majka to saznala, ali sigurno je da nije saznala od Zvonkovih. Na onaj se telefon više nitko nije javljao. Išla je i do stana, zvonila na vrata, ali nisu otvarali. Ili ih nije bilo, ili nisu znali što će, pa su se, jadni, zatvorili u kuću, pritajili se dok sve ne protutnji.

Onaj list novina desetak je dana visio nalijepljen preko pločica u našoj novoj banji. Kada bi se ljepljiva traka odlijepila, mi bismo je lijepili natrag. Jesmo li vjerovali da novine stvarno štite neki nezavršen Zvonkov posao, ili da se ispod novina zbiva neki tajanstveni proces, čiji je smisao nama nepoznat, ali rezultat će na kraju biti savršeni keramičarski rad, najbolje postavljene pločice u Sarajevu, ili smo strepili pred konačnim razočarenjem, na kraju je teško reći. Bit će da je od svega pomalo bilo.

Osim toga, majku je uhvatio strah, koji je onda prenijela na Nonu i na mene, da je Zvonko orobio onaj dućan, da je naše pločice, šušilo, bojler i kadu platio čekom bez pokrića, i da je sad zbog toga u zatvoru, pa ćemo na kraju sve ovo morati da vratimo, zajedno s pločicama sa zida, majka će se potucati po sudu, i bit ćemo sretni ako ne platimo i neku globu.

Naravno da je ona dala Zvonku novce za sav materijal, i još polovicu za ruke. Vjerovala je lopovu! Vjerovali smo lopovu! I baš smo lijepo živjeli sa njim svih tih dana… Ne, takvo što nikad nije izgovoreno, niti je itko za Zvonka rekao da je lopov. Prvo se govorilo – onaj nesretnik, a poslije opet samo Zvonko ili samo Šiklić. Javorku je mučilo to što mu nismo platili drugu polovicu za ruke, pa je, nekoliko mjeseci kasnije, ponovo banula njegovoj majci na vrata. Žena je otvorila, majka joj je tutnula kovertu u ruke i izdeklamirala svoje, a stara Šiklićka nije rekla ništa. Samo je unezgođeno uzela ponuđene pare, i vidjelo se da nije sigurna treba li to učiniti.

Odavno smo već skinuli novinski list s pločica, i već smo se bili navikli na ono što je bilo ispod.

Svaki keramičar, kao i svaki soboslikar, parketar, zidar, zna da nitko nikad nije podigao savršeno ravan zid, niti je sagradio kuću savršeno plavilnih oblika. Zidovi stoje ukoso, pod je nagnut na jednu, strop na drugu stranu, čovjek između toga živi, a da ništa i ne primijeti, sve dok jednog dana ne poželi pločice u kupaonici. A nađe li dobrog majstora ni tada neće saznati da mu je u kući svaki zid nahero.

Pločice se postavljaju tako da se posljednji red završava negdje na skrivenom mjestu. I tek tu započinje prava keramičarska majstorija: prema kosini zida izrezuju se oblici koji će preostali procjep tako popuniti da će se onom koji se baš zagleda u rad učiniti kako redovi pločica nestaju negdje u zidu. Razmaci između fuga savršeno su podešeni, nijedna fuga nije šira ni uža od drugih fuka, i sve tu funkcionira kao u Johanna Sebastiana Bacha…

Zvonko, koji nije bio keramičar, jer nije bio ni išta drugo, osim što je bio drag i nesretan čovjek, pločice je krenuo slagati s dvije strane, od vanjskog i od unutrašnjeg zida, računajući da će se ti njegovi nizovi savršeno uklopiti negdje pri sredini zida nad kadom. I vjerojatno bi bio u pravu da su Obrad i Branko gradili savršenu kuću i u kući prostorije savršeno pravilnih geometrijskih oblika. Ali nije bilo tako, i Zvonko se na kraju svoga posla našao pred problemom razlike između života i geometrije, razlike koja je možda i najvažnija stvar u keramičarskom poslu. A na najvidljivijem mjestu u našoj banji, tamo gdje odmah s vrata pada pogled i gdje se gleda gdje god se u banji stane, pa čak i kada se sjedi na zahodskoj školjki, nisu se više mogle izrezivati i uklapati pločice, nego je ostao procjep, ostala je fuga koja je pri vrhu bila dva prsta široka, i onda se prema dolje sužavala, nakazna i ružna, a na neki način i vječna. Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.

Nisu ga osudili. Pušten je iz zatvora, ali izgledao je kao da su prošle godine. Urušio se, naglo ostario, propao kao što propadaju kuće, iako mu još nije bilo ni četrdeset. Bježao je kada bismo se sreli na ulici, a Sarajevo ne samo da je malo, nego je i usko, tako da se ljudi neizbježno sreću na one dvije-tri ulice kojima svakodnevno prolaze, i tako je ostalo do kraja. Nije baš ni da smo nešto željeli razgovarati s njim, da smo navaljivali da mu kažemo da je sve u redu samo neka je živa glava, ali Javorka bi ga sigurno pozdravila, razgovarala bi s njim, samo da nije bježao. Jest, izvikala bi se dobro na njega, ali bi to bilo sve. Bila je takva, imala je i dara i razumijevanja za gubitnike i nesretnike. Osim toga, ipak je to bio njezin Zvonko, najljepši mladić u gimnaziji, odlikaš, primjeran omladinac, dijete iz fine kuće, ipak je bio njezina mladost, pa je gledajući njega gledala i sebe.

Ne znam što ga je tako uplašilo. To što je ponovo – istina samo na kratko, možda i greškom – završio u zatvoru, ili to što je tako loše i ružno postavio pločice, onako kako to ne bi učinio nijedan sarajevski keramičar? Vjerujem da je, ipak, ovo drugo u pitanju. Zvonko Šiklić bio je previše dobar i fin čovjek da bi takvo što lako podnio i da bi poslije mogao u oči pogledati nekoga kome je tako nagrdio kupaonicu.

A onda više nismo mislili na njega. Proleti život, čim čovjek prestane misliti. Sjetili smo ga se kada je krajem svibnja 1992. tresnula ona minobacačka granata pred red za kruh u Ulici Vase Miskina. Među poginulima bio je i Zvonkov brat. Zvao se Srećko.   

Šta ako ti kažem da u snu propuštam, po ko zna koji put,
tramvaj broj tri krcat radnicima i studentima kasneći na prvi čas,
i budim se okupan u znoju osjetivši
miris usnulih tufahija što se razliježe
iz one naše slastičarne!
Ima nešto u tom što si mi daleko,
lijepo si pod snijegom,
Majku li ti tvoju!

Meni to u oktobru ove godine ispričao Enes Halilović; on čuo od Safeta Sijarića, a ko je Safetu ispričao – pitat ću ga čim ga vidim.

Elem, bilo ovako:

Kosio čovjek negdje na nekoj livadi u Bihoru. A ko kosi, brzo ogladni i ožedni, te i ovaj bio plaho ogladnio i sve češće pogledivao u pravcu odakle se trebala pojaviti njegova žena sa tepsijom na glavi, a za ogladnjelog – u tepsiji je cio dunjaluk.

Ovaj udari kosom, ona kao zmija fijukne kroz travu, a  on pogleda ide li tepsija. I sve tako dok se najednom pojaviše i žena i tepsija. Žuri žena, a crvene dimije fijuču oko njenih nogu kao ona njegova kosa kada on vještim zamasima naslaže debele otkose koji, kada se odozgo iz Ostronoše pogledaju, liče na debele konopce pružene niz livadu.

Zastade kosac i visoko podiže kosu.

– Šta je za ručak, ružo moja?!

– Masenica – žena prihita.

Kosac još malo popridiže kosu i sav sretan vrisnu: – masenica! 

Svom snagom krenu da zabode vrh držala u zemlju, ali tako bješe okrenuo kosu da ga sječivo udari tačno po vratu, držalo se zabode u zemlju, a glava pade i krenu niz livadu.

I dok je bezglavo tijelo nepomično ležalo preko otkosa – glava se kotrljala i ponavljala:

– Masenica, masenica, masenica… 

Objavljeno 15.02.1999.

To nije bio veliki grad, ali od najsjevernijeg do najjužnijeg kina bilo je više od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepše i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidži, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su još kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec… Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeća, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu šperploču na koju je bio naljepljen plakat koji je najavljivao neku tužnu indijsku melodramu što izvan Kalkute i Bombaja i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajućim sarajevskim domovima kulture.

Dva najvažnija kina bila su Kinoteka i Radnički univerzitet Đuro Đaković. Taj Đuro Đaković je zapravo trebao biti nešto drugo, ali je za naših života bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prašnjavi simfoničari izvodili hitove iz davno prošlih stoljeća.

Dvorana je bila jako akustična, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmišljati prije nego sto je počeo naš rat. Kupili bismo karte i, lijeno čekajući da nas puste u mrak, čitali smo riječi ispisane na ružnoj ćoškastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalističkim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo naše kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, međutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svečano i veselo i zašto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino.

Da su nas u to vrijeme zanimale takve priče, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radničkog univerziteta Đuro Đaković nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu došla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj će se usred grada, na najljepšem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duše svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su živjeli. A onda su 1941. ustaše oskvrnule hram i razlupale sve što se razlupati dalo i tako je započelo jedno strašno doba koje će se završiti 1945., a završit će se tako da većine ljudi vise neće biti, da će biti mrtvi, i da se u tom hramu više neće imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to učinili preživjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih naših godina za vrućih ljetnih dana čekali da uđemo u najhladnije i najveće sarajevsko kino?

Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, više nema ni Radničkog univerziteta Đuro Đaković, i on je postao dio neke žalosne priče i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u čije će ime živima biti nešto poklonjeno, a poklon popraćen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, više neće biti socijalistički, ali će se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako će brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine riječi možda vrijeđaju uspomene.

Ispod Kinoteke teče Koševski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega više ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove obložene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu našu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja rađa rahitičnu djecu i trune prije nego što osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka će kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite riječ Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas uđu, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaže crno-bijeli film, na trenutak će se osjetiti uskraćenim i prevarenim jer će im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je važila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas važi gdje god bila glava koja ovo čita.

Prvu, a zapravo i jedinu knjigu priča, “Zaboravio sam gdje sam parkirao” Ante Tomić objavio je prije tačno dvadeset godina.

Prigodna igra brojki u nekoj bi živoj kulturi svakako izazvala pažnju javnosti, na Filozofskom bi fakultetu u Zagrebu bio sazvan prigodni simpozij, Magazin Jutarnjeg lista priredio bi specijalni dodatak na osam stranica, ugledni bi televizijski veteran u udarnom terminu državne televizije razgovarao s piscem o dvadesetogodišnjici knjige, a jalni bi književni pripravnik u časopisu Quorum konstatirao da se s tim Tomićem pretjeruje. Ništa se od svega toga nije dogodilo, jer žive kulture u Hrvatskoj zapravo nema, nikakva javnost ne postoji, nisu mogući književni simpoziji, pomrli su davno svi televizijski veterani, a jedino što postoji rečeni je jalni pripravnik.

Priče iz Tomićeve prve knjige nisu bile smiješne i duhovite, kako vjeruju oni koji ih nisu čitali. Bile su, uglavnom, tužne i melankolične, pune periferijske i neboderske pustoši, samoće i duha dalmatinske provincije. Nije u njima bilo zabave, pa ni humora na prvu, drugu ili treću loptu, koji je Tomiću bio tako strogo zamjeren. “Zaboravio sam gdje sam parkirao” mogla je biti važna, skoro i prevratna knjiga hrvatske književnosti, jer je u njoj, preciznije nego u svim sociološkim analizama i povijesnim sintezama, portretirana tranzicijska, ratna i poratna Hrvatska. Portretiranje jedne zemlje slikanjem njezinih margina, ogledanje zajednice u licima njezinih marginalaca, ono je čime će se Tomić do danas baviti u svojim pričama. Marginalna zemlja s kraja Europe i kraja Balkana, moćna u kolektivnim i bacačkim sportovima, a u kulturnom smislu zapuštena i krajnje inferiorna, najbolje se prepoznaje u svojim marginalcima. Tomić im je pristupio s najviše umjetničkog dara, ali i s dubinskim prepoznavanjem i smislom za njihovu sudbinu.

Ante Tomić jedan je od trojice pismenih ljudi u Hrvatskoj koji su u stanju napisati priču po narudžbi. Drugi je Boris Dežulović, a trećeg ćete se sjetiti sami. U vrijeme nekih boljih novina naručivali su mu božićne ili novogodišnje priče, i on ih je pisao brzo i lako. Također, Tomić jedan je od trojice, a možda postoji i četvrti, koji su u posljednjih četvrt stoljeća bili u stanju napisati novinsku kratku priču, onakvu kakve je, recimo, umio pisati i Antun Šoljan, i koje su temelj ne samo američke short story, nego pripadaju i onoj drugoj, čehovljevskoj tradiciji.

Mnogi su, žestoko frustrirani Tomićem i preostalom dvojicom-trojicom, pokušavali po hrvatskim novinama pisati takve priče, ali uzalud, doista uzalud. Toliko uzalud da je na kraju, kao rezultat kolektivne frustracije Tomićem, novinska priča u Hrvatskoj ukinuta kao žanr.

“Pogledaj što je mačka donijela” dvadeset je godina kasnije nova njegova knjiga priča. Slučajna knjiga, moglo bi se reći. Naime, prvobitna je ideja bila da se još jednom, kao u više prethodnih prigoda, izda “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, uz dodatak novih priča. Srećom da to nije učinjeno, ne samo zato što se pokazalo da je tih famoznih novih priča sasvim dovoljno za novu knjigu, nego i zato što to naprosto nije ista knjiga, nije je pisao isti pisac, a isto nije ni vrijeme. Ista je samo tuga, melankolija razgaženih Borovo cipela, pustoš predjela i opora naivnost duše, ista je samo simpatija s kojom Tomić vodi svoje likove, a isti je, što je, pak, najveće čudo, njegov dar. Nije lako u Hrvatskoj sačuvati književni dar. To nedaroviti, možda, i najbolje znaju.

Kratka priča, ona kakvu je pisao Čehov, kakvu je pisao Carver, kakvu je pisala Lucija Berlin, kao i ona kakvu piše Ante Tomić, trebala bi već u prvom odlomku odisati autentičnom i prepoznatljivom atmosferom mjesta – na kojem smo bili ili na kojem nikad nismo bili – a do kraja bi trebao biti ispričan cijeli jedan život, jedan dan ili jedan minut u životu, uz barem jedan obrat, jedan preokret prije kraja, i jakom poantom koja, u najboljem slučaju, ne bi trebala biti prepričljiva. Poanta u kratkoj priči takva je da može biti shvaćena samo ako iza sebe ima cijelu priču. Čini se lako, samo što malo kome uspijeva. Tomiću, eto, da. U jednoj priči putuje se autobusom na dan 31. prosinca, i negdje ih kod Korenice zaustavi veliki snijeg. U drugoj priči, koja se zbiva pred Drugi svjetski rat, gradska gospoda, u duši barabe, nagovaraju sirotog redikula da pjeva. I onda on pjeva.

U trećoj priči, u tom briljantnom hrvatskom horror romanu, svedenom na dvjestotinjak redaka kratke priče, čovjek s juga za nikakve pare kupuje kućicu u Baranji, i onda mu se, kad prvi put zanoći, odnekud javi glas: “Zašto si me ubio, Milutine?” A posljednja priča u knjizi počinje ovakvom rečenicom: “Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.”

Priča završava ovako:

“Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to odlučno presjeći.

‘Zbogom, luzeri’, reći će im tada tvrdo. ‘Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.’”

Da bi ti Bog bio glavni i jedini lik u priči moraš biti ili potpuna budala ili đavolski darovit pisac, da ne kažemo genije. Najbolje je, pak, ako se potrefi tako da je pisac i budala i genije. Priča “Bog je ateist” pritom nije ni humoreska, ni farsa, ni satira, kao ni ostale Tomićeve priče ni ova nije smiješna – ovaj pisac, naime, piše humorističke romane i nonfikcionalne, novinske humorističke članke i kolumne, ali nikako i kratke priče – nego je žalobna, u osnovi vrlo religiozna, pripovijest o Bogu. Jedna židovska sekta, među bezbrojem židovskih sekti koje su, počev od najveće židovske sekte: kršćanstva, djelovale u posljednjih pet tisuća godina, zastupala je učenje da je Bog, stvarajući svijet, svisnuo od napora i muke, i da smo sad sami. Ovaj Tomićev Bog blizak je tom svisnulom Bogu. On je stari, dobri, duhoviti i gnjevni, židovski Bog.

Ovu je knjigu izdala zagrebačka Hena com. Naslovnicu je, specijalno za Antu Tomića, izradila njujorška dizajnerica knjiga Olga Grlić. Knjiga će, što je za trgovce važno, biti hit. Otkrivat će je, što je za književnost važno, nedužan čitateljski puk. Nagrađivana neće biti, što je za jalnuše važno, jer je autor po svemu značajniji i veći od zajednice koja bi da mu uskrati priznanje.