Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Ni jedna zastava

    L. je studirao na Univerzitetu Georgetown, a nakon magisterija ostao je živjeti u svom studentskom stanu, trudeći se da održi isti način života. Radimo skupa, vršnjak je moga sina, i štitim ga roditeljskim refleksom: odnosim se prema njemu onako kako priželjkujem da se drugi odnose prema mome djetetu. Redovito kasni na posao, a nekad prespava i ne dođe. Kad se sljedeći put pojavi, s vrata pita: “Jesam li dobio otkaz?” “Nisi.” On onda stisne šaku da se sudarimo pesnicama. Nekad kasni u danu kad je posla toliko da je njegovo prisustvo neophodno, pa nervozan kažem: “Ovo ti ni rođeni otac ne bi tolerisao.” I on kaže: “Ne bi.”

    Prije nešto manje od godine, sreo je svoju djevojku iz srednje škole i proveli su dan skupa. Nekoliko mjeseci kasnije, došao je zbunjen, sreo je istu djevojku, a ona mu je otkrila da je trudna. Ubrzo nakon toga su se vjenčali. Prošlo je od tada šest mjeseci, cijelu proteklu sedmicu nije radio da bude uz suprugu koja je upravo rodila, a danas se pojavio kao sretni otac. Tražio sam da vidim fotografije bebe, a on je tvrdio da ih je zaboravio, da će ih pokazati sljedeći put kad dođe na posao. On radi četiri sata, a deset minuta do jedan, prije nego što je pokupio svoje stvari, počeo je da se ispovijeda. I to je bilo veliko iznenađenje za mene, zato što je ispovijest započeo izjavom: “Ja sam imao ozbiljnih problema s tvojim političkim idejama.” “Kojim mojim političkim idejama?” “Recimo, tvojim odnosom prema zastavi. A meni je američka zastava bila sakralni objekt.”

    Onda je otvorio svoju stranicu na Facebooku da pokaže fotografije bebe. “Ovo je u bolnici”, kaže. Na slici je beba umotana u svoje prvo odijelce. Međutim, odijelce je s motivom američke zastave, beba leži na dekici s dezenom američke zastave, kapa na bebinoj glavi ima dizajn američke zastave… Od zastava se nije moglo vidjeti novorođenče, a neočekivana ispovijest je, kažem, bila veliko iznenađenje, zato što sam sve vrijeme bio uvjeren da razgovaram s političkim istomišljenikom. I otkud sada ovaj transparentni patriotizam u nečemu tako sakralnom kao što je izbor prve odjeće upravo rođenom čovjeku?

    “Jučer sam sjedio na verandi”, kaže. “Beba je spavala, a mene je obuzela velika nesigurnost. Mislio sam o svome sinu, o tome šta ga u budućnosti čeka, i u tom trenutku se na ulici, pred mojim pogledom zaustavio jedan ford mustang s naljepnicom otraga na kojoj je pisalo: Ni jedna zastava nije vrijedna nevinog ljudskog života. Gledao sam u naljepnicu i tada sam se sjetio tebe, sjetio sam se mojih problema s tvojim političkim stavovima… Priznajem: bio sam u krivu.” Nakon toga je otišao.

    Ostao sam sam i sve oko mene izgledalo je prilično gluho. Ne pamtim da sam ikada s L. razgovarao o zastavama. To onda znači da je on čitao nešto što sam napisao. I sjetio sam se jedne pjesme u kojoj Edvard Kocbek kaže da je “govor postao izopačeni oblik šutnje”, a da je poezija “izopačeni oblik govora”. A zašto sam se toga sjetio? Ne znam.

    Semezdin Mehmedinović 05. 09. 2010.

    Suptilnost

    Svi koje znamo voljeli bi da su grublji. Mi ne žudimo za dubinom nego za korom. Po mogućnosti otrovnom, tako da nas zapamte svi i sve što pokušava prodrijeti u naše malo carstvo. Unatoč tome što su takvi graničari po nas opasni. Audenovi stihovi kao da stoje s druge strane ovog vapaja suptilnih za tvrdim štitom koji će ih grubošću obraniti od grubosti svijeta. On piše o čovjeku koji nije uspio sačuvati svoje carstvo, i koji, baš kao i njegov otac prije njega, stiže “tamo gdje se misao optužuje, a osjećaj ismijava”, i kojemu ne preostaje ništa drugo nego da vjeruje svome bolu. Auden ne savjetuje naoružavanje nego patnju, čak komunikaciju s patnjom. Da bi se nekamo stiglo, potrebno je izazvati odron obrambenih inovacija. Budući da je ostao bez svoga carstva, Audenov je junak očito primoran na putovanje, a dok putuje mora vjerovati tako odbojnom orijentiru kao što je bol. Thomas Browne je – iako je živio tristotinjak godina ranije – očito znao o čemu se ovdje može raditi: “Čovjek se može pravednički držati istine kao što može pravednički držati grad, a da ga svejedno prisile na predaju”. No Auden ne spominje pravdu, on, čini se, smjera na imaginacijsko carstvo, na maštalački kapacitet, na proizvodnju konstantno novih odnosa, na nestabilnost, mobilnost i obogaćenost do kojih se dolazi radom čovjekova poiesisa. Što je sve u određenoj vezi sa sublimnim. Glavna je stvar zemljanima naći utočište, zaklon, pa u zaklonu onda još jedno odvojeno spremište za jade. Kant opisuje čovjeka koji, dok s toplog mjesta gleda neku prirodnu nepogodu, osjeća sigurnost i nemoć istovremeno, i koji razmišlja što bi mu moglo dati apsolutnu sigurnost u prevrtljivom svijetu prolaznih i često pogubnih fenomena. Kantov je odgovor poznat, samo što nitko od pametnih nije dovoljno lud da bi ga se držao. Zašto biti moralan kada mogu biti – pa, skoro sve ostalo, recimo. Vjerojatno bi se do stanja koje je Auden pokušao opisati najbolje došlo kada bi se njegove stihove oljuštilo od kićenih carskih slika. Stihovi su, međutim, i ovako odjeveni dovoljno strašni; valjda je Brodski napisao kako je Auden užasno realističan pjesnik. Direktan. A svejedno, u najmanju ruku, suptilan. Jer ono što izviruje iz njegovih stihova skoro da je pojačivač čitateljevih osjećanja, ili, a to također nije rijetko, njihov pokretač – daje ti nešto čega prije nije ni bilo, konkretnu sliku jedne propasti s kojom se krivo poistovjećuješ. Daje ti mašinu za putovanje, stroj za prodor na drugu stranu. Novim uglom, direktnim a opet suptilnim, iščupa te iz opsjednutog grada u koji si se u međuvremenu pretvorio. Međutim, kao uvrnuta činjenica ostaje fakat da se ljudi žale na višak osjećaja, na manjak novaca, na višak pameti, na manjak statusa. Ovdje smo već na terenu  kakvog vrsnog psihologa, no s ove strane psihologijske zaumne meštrije sve je, iako prepleteno, zapravo jednostavno: mi smo slijepi ljudi. Eliot je spjevao pjesmu u čast beznačajnosti misli šupljih ljudi. Čovjek je odonda napravio još korak dalje: mi sad više nismo samo šuplji nego ktome i slijepi. Jehuda Amihaj pisao je stihove koji imaju nešto od zagasite atmosfere ovog sljepila, samo što je kod njega sve još dodatno pojačano nazočnošću smrti. Neki mladi čovjek, vjerojatno ratnik, silazi niz stube. Tiho zatvara vrata, otvara prozor i gleda. Amihaj onda ubrza pjesmu i odmah korak dalje savjetuje da ne plačemo za onim koji je otišao, nego da radije oplakujemo onoga koji silazi niz stube, i posebno, da oplakujemo fotografiju što pamti umjesto nas. O rascjepkanom svijetu nisu pisali samo pjesnici, to je danas tako očita činjenica da gotovo pa u potpunosti pripada znanosti: David Bohm piše o čovjekovoj sposobnosti odjeljivanja od svoga okoliša. Dijeljenje tj. rascjepkavanje je tek način mišljenja o stvarima, nedvojbeno svrsishodan kada su u pitanju “praktične, tehničke i namjenske djelatnosti”. Bohm misli kako brkamo način našeg odnosa sa stvarima sa načinom na koji te stvari opstoje. Kako god bilo, čini se da je za uredno zbrajanje potrebno dvoje: miran um, um koji se ne uživljava u promatrano, i znatna količina tehnike, bila ona znanstvena ili pjesnička, svejedno. I Bohm je mislio da je za u sebi okupljena čovjeka svijet cjelovit, kao što je mistik Amiel mislio da je svecu sve božansko. Posljednja stvar za kojom bi Amiel, ili netko kao Amiel, vapio, bila bi grubost. Iz toga ne treba izvlačiti krive zaključke: samo je suptilnost dovoljno gruba da sve vidi. No to nije ona prva grubost. Grubost koju zazivlje tipični zemljanin prije da je okorjelost, prije da je nekakva gadna vučja osobina nego tvrdoća dijamanta koju je zazivao Nietzsche, gdje je to rafiniranost skalpela – ako je suptilnost išta, ako je njene koordinate moguće smjestiti igdje, onda je to svakako negdje blizu preciznosti, i to tako blizu da bi bilo moguće govoriti o srodstvu. A o preciznost se moguće posjeći. No za sva ta lociranja bilo bi potrebno sastaviti opći gravitacijski sustav unutarnjeg života, mapu posuvraćenih nebesa te se svojim očima uvjeriti je li tome doista tako. Ta skrivena nebesa vjerojatno prije da izgledaju kao uzavreli lonac ispod kojega gori vječita vatra što je razgara nepoznati suptilni grubijan, nego kao neko veliko i ozbiljno i ljepuškasto nebo iz astroloških udžbenika. Vatra gori, a termini se tope, prelaze jedan u drugi, izazivljući svojevrsnu zatravljenost u svakome tko se nad njih nagne.

    Dario Grgić 05. 09. 2010.

    Čitajući Gulivera u Sarajevu

    Sedmog avgusta 1710., dakle, prije ravno tristo godina (dobro, i jedan mjesec), Sviftov se Guliver zadnji put otiskuje na pučinu, i to ovaj put kao brodski kapetan. Okolnosti, vjetar i pobuna na brodu će učiniti da završi u Zemlji Hojnhima, mudrih konja.

    Silvija Plat u svom opusu ima dvije pjesme koje direktno aludiraju na Džonatana Svifta,  čovjeka koji je pametno postupio i sam sebi napisao epitaf. Prva pjesma je nastala na samim počecima njenog pjesničkog stvaranja i zove se Tale of a Tub (1956), a druga neposredno pred njenu smrt i u pitanju je pjesma Gulliver (1962).

    Kao što znamo, Lemjuel Guliver imao je svakakvih dogodovština, od onih uslovljenih proporcijama stanovnika dalekih zemalja do zemalja u kojima su konji u svakom smislu superiorniji ljudima (u svom zanimljivom eseju o Sviftu, Orvel ih doživljava radije kao totalitarno nego kao utopijsko društvo), spuštao se Guliver niz dekoltee dvorskih dama kao u nekom Almodovarovom filmu, učio nove jezike i sretao čudnovata stvorenja, među kojima su i oni koji su, recimo, čitav svoj vijek posvetili mekšanju kamena za jastuk i uzgoju gole ovce.

    Da li je neobično da je Silvija Plat za svoju pjesmu o ovom pustahiji, čiji se doživljaji nepravedno svode na dječju književnost, odabrala upravo scenu u kojoj po Guliveru skače buljuk Liliputanaca?

    Možda i ne toliko.

    Ako pogledamo korice različitih (integralnih) izdanja Guliverovih putovanja, na njima su najčešće upravo scene iz prvog dijela, Putovanje u Liliput, čiji su stanovnici 12 puta manji od normalne visine. Moguće da je ovu briljantnu pjesnikinju inspirisalo upravo ovo Pingvinovo izdanje koje i sama držim u ruci, a na kojem vertikalni Guliver izgleda kao neki drugar Bleka Velike Stene.

    Osim toga, Guliver u pjesmi Silvije Plat pomalo postaje selebriti; kao što se ljudi zlurado raduju na vijest da je Robert Dauni Džunior opet uhapšen pijan za volanom, tako ima neke slasti vidjeti gorostasa Gulivera, svjetskog putnika i avanturistu, kojem su ograničeni Liliputnaci stali u kraj.

    Silvija Plat tako Gulivera upoređuje sa oblacima koji klize po nebu i kaže:

    “Za razliku od tebe / Oni nisu ničim vezani”

    Kada se budi nakon brodoloma, Guliverove spone nimalo nisu metaforičke. Liliputanci su ga priheftali (“Ljudi pauci su te uhvatili”) i pažljivo istražuju ovu džinovsku masu pred sobom. U imaginaciji S. Plat njegovi nožni prsti su im “relikvije” a usta – “ponor”.

    Guliver, međutim, neće još dugo ostati u tom nezavidnom položaju. Nakon rješavanja elementarnih fizioloških potreba, on se u detalje upoznaje sa ovim svijetom. Saznaje da pišu ukoso, iz jednog ugla lista na drugi, prevara se kažnjava smrću, svoje mrtve sahranjuju s glavom nadole (jer smatraju da će se za jedanest hiljada mjeseci svi mrtvi dići iz grobova pa će se tako zemlja, koju oni smatraju pljosnatom, naopačke okrenuti i svi uskrsli će stajati spremno na nogama), i još smatraju da su roditelji zadnji ljudi kojima se treba povjeriti odgoj njihove djece. (Isuse!)

    Nedugo nakon što su ga oslobodili, Guliveru dolazi liliputanski Kolin Pauel, njihov državni sekretar. I tako se on, u meni jednom od najdražih dijelova Guliverovih putovanja, žali nasukanom Guliveru na, što bi se reklo, stanje u regiji.

    Prva je podvojenost u zemlji, koja je uzrokovala dvije frakcije, trameksane i slameksane koji se razlikuju jedino po – minimalnoj! – visini njihovih potpetica, ali koji su ljuti protivnici.

    Drugo, priča dalje sekretar, Liliputancima prijeti invazija sa (komšijskog) ostrva Blefusku. I tu ga Pauel malo upućuje u geopolitičku situaciju: radi se o tome da njihova istorija ne spominje nijednu drugu kraljevinu osim ove dvije, liliputansku i blefuskansku, ali su oni započeli ogorčen rat koji traje već trideset i šest mjeseci. A rat je započeo iz slijedećih razloga:

    “Opšte je poznato da su se jaja, kad hoćemo da ih jedemo, razbijala na širem kraju. Međutim, deda sadašnjeg Veličanstva je, kad je bio dijete, htio da pojede jaje, ali se pri tome posjekao. Nakon ovoga je naredio da svi njegovi podanici, pod prijetnjom smrću, razbijaju jaja sa užeg kraja, s vrha.”

    Ovo je izazvalo pobunu i računa se da je “jedanaest hiljada ljudi otišlo radije u smrt nego da se pokori i jaja razbija s vrha.” O ovom je sporu objavljena gomila debelih knjiga, ali ne samo to.

    Protivnici su ih, naime, optužili da stvaraju “vjerski raskol time što smo se ogriješili o jedno od osnovnih učenja našeg velikog proroka Lustroga, u pedeset i četvrtoj glavi Blundekrala.”

    I tu Svift dodaje u zagradi, “što je njihov Kuran” (which is their Alcoran).

    Ali, sekretar smatra da se radi o natezanju jer sporne riječi ovako glase:

    “Svi pravi vjernici razbijaće jaja sa pogodnije strane; a koja je strana pogodnija, izgleda, po mome mišljenju, da je prepušteno savjesti svakog pojedinca da to riješi, ili bar vlasti vrhovnog suca.”

    Dakle, svakome po vlastitom nahođenju i savjesti. Ako je imate.

    Iz današnje perspektive, Sviftov je osamnaestovjekovni engleski jezik nevjerovatno vibrantan i prohodan, ali to nije jedini razlog da se ova njegova metafora s jajima može primijeniti na koješta oko nas.

    Mnogo je danas gulivera koji svoja saznanja velikodušno dijele sa javnošću. Tako je, recimo, autor dokumentarca ‘Abrahamova djeca’, koji sam jednom slučajno ubola na istorijskom programu, prešao “32 hiljade milja, osam zemalja sa tri religije” u pokušaju da rasvijetli šta i ko nas, brate, zavadi.

    Valjalo je ostati sabran pred kamerama dok mu hodže u Al-Azharu govore kako samoubice mora da su došli u neki ćoravi sokak pa su raznijeli i sebe, ali i one koji se nađoše u blizini ili dok ga hipertonični zapjenjeni radijski voditelj iz regije biblijskog pojasa uvjerava da su muslimani čisto zlo.

    Došao je naravno i u Sarajevo (“mali Jerzalem”) i to su mi obično najzabavniji dijelovi ovakvih emisija (kadar tramvaja, kadar iz Parka prinčeva, malo Markala itd). Ovaj put se pred objektivom nije našla nijedna istaknuta ličnost iz javnog života koja bi se na nekom ćepenku pohvalila multikulturom i baklavama, ali zato se ukazaše oni najuzvišeniji među nama: rabin, pop i hodža. Kao u nekom vicu. I otprilike tri sekunde nakon što su se našli pred kamerama (srećom, zasebno), dijalog posljednje dvojice se malo oteo kontroli pa su nimalo elegantno jedan drugog počeli optuživati da lažu. I to je bilo baš lijepo gledat.

    Na kraju autor dokumentarca citira ovog istog Svifta koji je rekao da se čini da imamo dovoljno religije da se mrzimo, ali ne i da se volimo, pa u duhu zapadnjačkog optimizma zaključuje da nam ipak valja živjeti zajedno. Što lijepo zvuči pred kamerama, ali što u praksi nije nimalo jednostavno.

    I tako, dok se blefuskanci i liliputanci svađaju oko toga treba li jaja tucati s gornje ili donje strane i u tome im, štaviše, prolazi njihov mravlji život, sva sreća da postoje neki savremeni guliveri koji neopterećno surfaju i ukazuju na svu bijedu ovakvog cjepidlačenja.

    Amen.

    Ajla Terzić 03. 09. 2010.

    Četiri sekunde

    U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.

    U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.

    Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.

    Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.

    Semezdin Mehmedinović 02. 09. 2010.

    Put u Kunu

    Cesta nad Konavoskim poljem. Prolazi mimo sela gornje bande. U dubini aerodrom. Avioni manevriraju iznad Cavtata, pa od pučine i otočića Mrkana, gdje je davno bila karanatena za strance koji bi u vremenima kuge pošli u Dubrovnik, započinju spuštanje na Čilipe.

    Kraj je kolovoza, sunce rano zalazi.

    Nakon Lovorne naglo skrećemo, pa vozimo uzbrdo, iznad profundi i kroz borovu šumu, cestom na kojoj bismo se jedva s drugim mimoišli. Ali odozgo nitko ne nailazi. Mirni smo, jer znamo da neće naići.

    Vozimo se u Kunu, koja se, zbog puno većeg i naseljenijeg istoimenog mjesta na Pelješcu, službeno zove Kuna Konavoska.

    Selo kamenih kuća, pod samom planinom Snježnicom, na kraju je svih dubrovačkih i konavoskih puteva. Nikamo se iz Kune ne ide.

    Kuće su redom široke i prostrane dvokatnice, sagrađene u vrijeme kada se živjelo u obiteljskim zadrugama, pa bi po nekoliko porodica obrađivalo zajedničku baštinu, a domovina se nikad nije dijelila jer bi je djelidbom nestalo.

    Nakon tog vremena u Kuni više nije građeno.

    Po urednim, geometrijski pravilno raspoređenim dolcima, muškarci okopavaju zemlju, plijeve korov po povrtnjacima.

    Dan je bio vruć, posljednji takav ove godine, pa su ljudi izašli tek po zalasku sunca.

    Prizor je taman, skoro crno-bijel, kao na jednoj slici Gabrijela Jurkića, iz Umjetničke galerije u Sarajevu, za razrednog obilaska osamdeset i prve.

    Samo se zemlja crveni.

    Stojimo na groblju, pokraj crkvice, na kraju cimentne staze, koja teče tristotinjak metara do prvih kuća.

    To je put kojim prolaze sprovodi. Ne može taj hod za kovčegom trajati duže od petnaestak minuta, a spuštanje u grob vidi se sa ama baš svakoga prozora u selu.

    Dva ili tri puta rekli smo dobar dan, ljudima koje ne poznajemo.

    S prozora su nas gledale žene u crnom. Nisu djelovale ni znatiželjno, ni zlokobno. Gledale su kao da gledaju rijetke posjetitelje, kanarinca, srnu ili dva zeca.

    Zaboravio sam reći da nas je pri dolasku dočekao njemački ovčar. Dobrodušan i veseo, bio je spreman pratiti nas u šetnji.

    Prema popisu stanovništva u Kuni živi tridesetak ljudi.

    Nikamo se iz Kune ne ide, nego nizbrdo, putem kojim smo došli, na kojem se ni sa kim nećemo mimoići, osim s avionom, u zraku ispod nas.

    Miljenko Jergović 02. 09. 2010.

    Biljana na magarcu

    Ovu je fotografiju Feđa snimio uz intervju Milorada Bibića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Intervjuirana, fotografkinja Biljana Gaurina, lijepa, mlada i glamurozna, sa crvenom ružom u kosi.

    Slika je komentar njezinoga začudnog opusa: Biljana snima svoju babu Maru, sinjske žene, običaje i narav svijeta koji nestaje pred modernizacijom i zaboravom, ali snima i Severinu, svu u bojama i u šarenilu, usred bogatog i lakoprolaznog televizijskog i estradnog svijeta.

    Da bi povezao kamen i crne marame Dalmatinske zagore, s metropolskim neonima i skupim novinskim editorijalima, Feđa je Biljanu popeo na magarca. Ona mu je sjajno pozirala. (mj)

    Feđa Klarić 01. 09. 2010.

    Tako nešto

    Od one strašne
    nepregledne čistine osjećam strah.
    Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi
    umorna ptica
    od grma što gori
    od pustinje koja trepće u vjetru
    osjećam strah.
    Od ledene površine po kojoj tragaju lovci
    po kojoj se kovitlaju plinovi
    propasti, smeće sutrašnjice
    po kojoj tumaraju
    topla tijela posljednjih
    medvjeda osjećam strah.
    Od onih praznih očiju koje dosežu
    mrtvu dubinu oceana i neba
    od toga da započinjem rečenicu
    rušeći kuću po kuću niz ulicu
    čineći ožiljke.
    Osjećam strah.
    I takav stojim među ljudima i
    gulim naranču.
    Jer su mi ljudi preblizu
    prskam po njima sićušne kapi
    s naranče. Jer hoću da među nama bude
    zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.
    Osjećam strah i zato
    oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.
    Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.

    Ivica Prtenjača 01. 09. 2010.

    Ipse dixit?

    Ima ona famozna dosjetka Borgesova kad kaže da ono što dubinski osjećaš kao svoje ne moraš naglašavati. Kao primjer za to on navodi podatak da se u Kur’anu uopće ne pominju – kamile. Muhamed je bio siguran da je Arapin i nije mu trebao jeftini simbol Arabije, tako nekako kaže Borges. Ne sjećam se sada da li je ovo Borgesova sopstvena opservacija ili je primjer preuzeo od Gibbona, ali mislim da je, makar osnovna teza bila tačna, primjer s Kur’anom i kamilama pogrešno odabran za ilustraciju. Prema prevodu značenja Kur’ana Besima Korkuta, naime, sedamnaesti ajet osamdeset i osme sure Al-Gašiya (Teška nevolja) glasi: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene”.

    Muharem Bazdulj 31. 08. 2010.

    Crni princ

    Kad je posljednji živi Habzburg
    proglašen počasnim građaninom Sarajeva,
    Muzej Mlade Bosne predrugojačen
    u muzej Kakanije i Ferdinanda,
    a nova vlast počela da pjeva
    (bješe l’ Trebevićem vidik smračen?)
    da Princip je tek „podli ubica“,
    Mladobosanci zavedena banda …

    na to je uvrijeđeni mali crni princ
    nacionalno-oslobodilačkog terorizma
    (kojeg se s razlogom plaši Evropa)
    odveć ponosan da primi sve to,
    uzlepršao poput revolverskog hica
    iz ubetoniranih pa izbrisanih stopa.
    Tu će se već upisati nečija čizma,
    al’ stope ja pamtim, pamti i beton.

    2009.

    Stevan Tontić 31. 08. 2010.

    Homo faber iz Varcara

    Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

    Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

    Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glazbeni ocean, provodio sam (poslije velikoga svjetskog rata) ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti, bila su dva drvena obojena kipa patronā crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1875. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada. Džamije sada nema, srušena je u prošlom ratu 1993. godine. Bila je ideološka smetnja zamišljenoj čistoći druge, vladajuće vjere.

    Ipak, kadgod u sebi sažimam cijelo to jednostavno a začarano djetinjstvo, uvijek jedan osjećaj dominira – osjećaj estetskih senzacija, snažnih i življe upamćenih nego išta poslije.

    Prilažem samo jednu od tih slika.

    Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega široki panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam “otkrio” sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha… Majstori su radili po tehnologiji koja se nije bitno promijenila posljednje dvije tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam kasnije našao kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po trajnim i izvrsnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – o njoj je napisao vrlo zanimljivu priču veliki balkanski i bosanski pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

    Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. (A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi.) Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje (šklopci), čudnoga savijenog oblika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobijao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka.

    Drugi su bili ono posebno! Pravljeni su od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako je ruka čvrsto prianjala. Vanjski, širi kraj završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

    Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača – blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini (a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara, za klanje stoke i svinja). No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj izduženoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

    Moj djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama…

    Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po bokovima krasile crvene i plave piknje…

    To uzbuđenje mogu i danas evocirati u sebi. A tek kasnije, naravno, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

    Ivan Lovrenović 30. 08. 2010.