“Rat, zapravo, i nema mnogo veze s mržnjom, nisu potrebni jedno drugom. Bombe padaju na glavu ljudi koje uopšte ne mrze, dovoljno je videti da po svršetku rata oni što su bacali bombe i oni kojima su te bombe padale na glavu jedni drugima stežu ruku i ponovo se viđaju na susretima saboraca bivših neprijatelja punih sete i u ime onih palih, otkrivaju se grobovi, ustaju mrtvi i pružaju jedni drugima ruke. Mržnja je istinitija, čistija od rata; nije bolećiva, ne peva Lili Marlen, nisu joj potrebna bojna polja ni oružje. Dovoljni su joj srce i glava.”

Tako piše Klaudio Magris u romanu Obustavljen postupak (Arhipelag, 2017), zasnovanom na istinitoj priču o profesoru Dijegu de Henrikezu, Tršćaninu, kolekcionaru i osobenjaku, koji je čitav život posvetio sakupljanju oružja i ratnog materijala svake vrste kako bi u svom gradu izgradio Muzej rata. Ali, pre nego što je ostvario taj san utrošivši sve svoje bogatstvo, zadesila ga je smrt u požaru spremišta gde je živeo u okruženju eksponata budućeg muzeja. Istraga i postupak okončani su bez ikakvog zaključka.

To je samo okvir u koji je Magris smestio deo povesti ljudskih zločina. Jer, svaki od tih eksponata u zamišljenom Muzeju rata je priča o zločinu. Tako je još od vremena ropstva u Egiptu i vavilonskog sužanjstva, pogroma u Galiciji i linčovanja u Alabami, trgovine robljem i genocida nad indijanskim plemenima, pa sve do holokausta, i naših dana. Zlo nikada ne biva u potpunosti kažnjeno, uvek je to samo delimično – primiri se za neko vreme, hibernisano licemerjem i hipokrizijom, pod plaštom kompromisa. I zato jedina uteha za stradalnike i pravda za nevine žrtve jeste da zločini ne budu zaboravljeni.

I naravno, da budu objašnjeni.

Ma koliko se u Obustavljenom postupku Magris bavi zločinima počinjenim širom Evrope i šire, glavna tema ovog romana je nacistički koncentracioni logor Riziera u tršćanskoj četvrti San Saba, gde je tokom Drugog svetskog rata mučeno i pobijeno preko tri hiljade Jevreja i antifašista, i odakle su hiljade njih transportovani u Aušvic, Dahau i na druge adrese smrti nemačkog Rajha. U ogromnoj petospratnoj zgradi bivše fabrike za preradu pirinča, tzv. Rizijere, nalazio se jedini krematorijum na teritoriji Italije. Tu činjenicu su posle rata mnogi Tršćani želeli da potisnu. Uostalom, i dok je krematorijum bio u funkciji, za njih nije postojao. Kao što to uvek i svugde biva, nisu znali samo oni koji to nisu hteli da znaju.

Magrisov junak, strastveni kolekcionar čiji san je osnivanje Muzeja rata u Trstu, danima je po okončanju Drugog svetskog rata sa zidova Rizijere, gde su bili zatvoreni Jevreji i antifašisti, prepisivao poruke koje su zatočenici ostavljali na zidovima. Pored njihovih imena, i imena onih kojima su poruke upućivane, nalazila su se takođe imena njihovih mučitelja i potkazivača. Međutim, neko se “pobrinuo” o tom nasleđu, pa su zidovi Rizijere ubrzo nakon rata prefarbani.

U požaru u kojem strada Magrisov junak, izgoreli su eksponati, ali i njegovi dnevnici sa porukama žrtava logora Riziera. Jer, on nije sakupljao samo eksponate za Muzej rata, već je tragao i za krvnicima i inicijatorima zločina u Rizijeri, vodio je neki svoj istražni postupak. Takvo svedočanstvo nikome nije odgovaralo u času kada se lažirala istina koja će za potomstvo predstavljati zvaničnu verziju.

Na jednom od sačuvanih listova dnevnika zabeleženo je: “Tražim taj dim, ona imena pretvorena u pepeo. Ne borim se protiv zaborava, već protiv zaborava zaborava, protiv odgovorne nesvesti da je nešto zaboravljeno, da je nešto namerno zaboravljeno, da nema volje i da nema mogućnosti da se zna da postoji užas koji je voljno – prinudno? – zaboravljen. U Trstu u svakoj ulici vidim dim koji niko nije želeo da vidi.”.

Obustavljen postupak Klaudija Magrisa, u moćnom prevodu Snežane Milinković, za čitaoce u Srbiji, i šire, u regionu – gde se već godinama “ažurira” zvanična verzija događaja iz poslednjeg rata – nije još jedna priča o nekažnjenom zločinu, već stvarnost u kojoj žive, sa zločincima koji su i dalje na vlasti.

Prava istorija sveta je priča o obustavljenim postupcima.

Nin 10.08.2017.

Prošlosedmičnom promocijom knjige Tarika Đođića “Čuvarkuća”, o kojoj su govorili književnik Abdulah Sidran, režiser Ademir Kenović i novinar Goran Milić, Javna ustanova Gradska biblioteka u Kaknju započela je obilježavanje 60 godina postojanja i kontinuiranog rada. U prvoj deceniji rada Biblioteka je bila smještena u Parku, u sadašnjoj muzejskoj Galeriji Rudnika, a izgradnjom Doma kulture 1967. godine preseljava se u ovaj objekat, u kome je i danas.

Na platou ispred zgrade je njen simbol – spomenik knjizi podignut prije deset godina povodom pola stoljeća ove kulturne institucije, na kome su ispisani stihovi velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, a u zgradi na policama fundus od oko 55.000 knjiga svjetskih, europskih, jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih pisaca, mahom djela klasike koji se izučavaju ili su se izučavali u školama i na fakultetima, ali i djela onih manje poznatih pisaca, različitih generacija. Neki od tih, ne samo bosanskohercegovačkih pisaca, su ovdje, u Biblioteci, na književnim večerima nastupali čitajući odlomke iz knjiga, što je ovjekovečeno na fotografijama, izloženim u hodniku zgrade. A među tih stotinjak poznatih su i: Abdulah Sidran, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Nura Bazdulj, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Damir Ovčina, Emina Čabaravdić Kamber, Julijana Matanović, Muhamed Filipović, Enes Karić, Faruk Šehić, Mate Maras, Željko Ivanković, Šefko Kadrić, Šimo Ešić i dr.

Ne sjećam se datuma osnivanja Biblioteke – 15. oktobra 1957. godine jer sam imao tek desetak godina, a još manje sam upamtio kad je otvorena, ova za kakanjsku pismenost i kulturu uopće, danas važna institucija.

O Gradskoj biblioteci prvi put sam pisao 2002. godine u knjizi “Sto godina Kaknja”, pridodajući u naslovu tom tekstu i riječ čitaonica, smatrajući (i danas također) da su ove dvije značajne institucije u obrazovanju svakog pojedinca, izuzetno važne te se ne mogu posmatrati odvojeno, iako svoje čitaonice imaju i druge ustanove, poput arhiva, muzeja i dr.

Priča o prvoj kakanjskoj čitaonici seže u 1917., posljednju godinu austrougarske vladavine u Bosni, dakle pred završetak Prvog svjetskog rata. Čitaonicu, koja je uz naziv imala odrednicu radnička, nalazila se u Radničkom domu (a gdje bi drugo, jer sve je ovdje nastajalo i nastalo uz ovaj ugljenokop i njegove radnike-rudare) i Uprava Rudnika ju je – krajem te godine – zvanično na korištenje dala Organizaciji radnika Hrvata. Vrijeme je to burnih, revolucionarnih promjena, nakon što je 1878. godine na Berlinskom kongresu odlukom velikih sila Bosna i Hercegovina data Austro-Ugarskoj, što su tadašnji Sabor kraljevine Hrvatske i Skupština kraljevine Srbije smatrale dar Hrvatskoj („… habzburško zauzimanje BiH konsitucijski se adresiralo kao hrvatska akvizicija“ – Vlaho Bogišić, “Jutarnji list” Zagreb, 11. veljače 2017.). Budući da je došlo do promjene vlasti i uspostavljen novi ustroj rada Rudnika, dosta toga se u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca promijenio, tako nije više postojala ni Organizacija radnika Hrvata (Dr. Ahmed Hadžirović “Radnički pokret u Kaknju do 1941. godine” u knjizi “Kakanj-monografija”, Istorijski arhiv Sarajevo, 1987.) nego se većina tih radnika priključila socijalističkoj radničkoj organizaciji, logički bi bilo očekivati da čitaonica pripadne novoosnovanom Savezu rudarskih radnika. No, ta se nije deslo. Uprava Rudnika je odbila da čitaonicu daruje ovom rudarskom savezu, ali je – uprkos tome – čitaonica postala mjesto okupljanja i aktivnosti rudarskog naprednog pokreta i njegovog sindikata, u kojoj će se održavati i za historiju radničkog pokreta, donositi veoma značajne odluke, poput organizovanja prvomajskih uranaka i proslave ovog raničkog praznika.

Historijski događaji tekli su tako danas više-manje dobro poznatim tokom, a čitaonica, bez obzira kako se u kom periodu zvala, imala je onu istu ulogu kada su se u njoj, u drugoj i trećeoj deceniji 20 stoljeća, čitale progresivne novine, naprimjer, “Glas slobode”.

Čitali su rudari u toj čitaonici i knjige po sadržaju i porukama sličnih onima iz “Glasa slobode”, a u Radničkom domu u Zgošći (kako se prve, pa i druge decenije proteklog stoljeća Kakanj zvao) stanovništvo educiralo i nadahnjivalo novih, naprednim idejama, baš kao što je to danas slučaj u biblioteci i njenoj čitaonici. Bila je to čitaonica liberalnih ideja u kojoj se moglo na vrijeme – ili sa malim zakašnjenje, što i nije toliko bitno – saznati sve ono što je mirisalo na “propuh postanapoleonske Evrope” i naslutiti nadolazeće društvene i političke promjene.

Osim “Glasa slobode”, na čije primjerke je u drugoj deceniji 20. stoljeća bilo pretplaćeno čak 150 kakanjskih rudara, manje je poznato koja se konkretno ostala literatura čitala. Može se pretpostaviti da se uz novine „konzumirala“ i druga, za ono vrijeme, napredna literatura, jer je radnički pokret tada, kao i decenije kasnije, ovdje bio jak i predvodio je mlade kopače “crnog zlata”, makar oni radili i za najminimalniju plaću.

Dalji kontinuitet u postojanju, rasformiranju ili ponovnom otvaranju čitaonice u Kaknju gotovo je nepoznat, ali je zasigurno da nakon Drugog svjetskog rata, a posebno od 1950. godine ova institucija okuplja ljubitelje čitanja i lijepe književnosti, što 1957. godine rezultira i do otvaranja Gradske biblioteke, koju je vodio nastavnik i zaljubljenik u poeziju Stanislav Stane Groznik. To je vrijeme kada je knjige izdavao Ahmed Heganović, a kafu je čitaocima kuhala Zineta Prežić. Sjedjeli smo u pletenim stolicama i u ruci na drvenom okviru, često nabrzinu, prelistavali a nešto rjeđe čitali Oslobođenje, Politiku, Borbu, Vjesnik, pa kasnije NIN, VUS, Globus i sarajevski Svijet. To su moje prve, neizbrisive uspomene o kakanjskoj biblioteci i čitaonici u koju sam potom dolazio na književne večeri da slušam stihove i prozu poznatih i nepoznatih sarajevskih i zeničkih književnika. A onda sam i sam postao član jedne grupe malobrojnih Kakanjaca koji su se zvali novinari-dopisnici i koji su se okupljali upravo u ovoj ustanovi.

A otada je sve manje-više poznato.

U statističkim podacima interesantno je da je Biblioteka starta sa 3.000 do 4.000 knjiga, a 1986. njen fond je iznosio 27.000 knjiga. U svojoj historiji ova ustanova je preživljavala i teške godine, naprimjer kad je 1970. Skupština Opštine donijela odluku da se Biblioteka – sa knjižnim fondom od oko 7.500 primjeraka, zatvori. Srećom, to se nije desilo te u 1972. zabilježen je ubrzani razvoj bibliotekarstva u općini, povećava se knjižni fond i broj čitalaca, popularizacija knjige i čitanja a formiraju se i isturena odjeljenja biblioteka u mjesnim zajednicama u Doboju i Bjelavićima. U martu 1973. godine Biblioteka se ujedinjuje sa Kinom “Radnik” i Domom kulture osnivajući radnu organizaciju Centar za kulturu i obrazovanje, a danas je kao javna ustanova samostalna i bilježi najburniji period raznovrsnih aktivnosti, među kojima je posebno zapažen program Tvornica kulture koja od 2006. svake godine proizvodi i po 15-ak raznovrsnih programa za učenike, studente i ostalo građanstvo različitog uzrasta.

Dok se danas prisjećam tih 60 godina rada Biblioteke, u mislima – baš kao dječak – razrađujem ideju kako bi bilo dobro da ova ustanova objavi knjigu o sebi, čiji bi autor bio Hamza Frljak, danas jedan od rijetkih živih sudionika u nastanku i razvoju bibliotečke djelatnosti u Kaknju i jedan od njenih bivših direktora. Predložit ću direktoru Senadu Čišiji da se prihvati ovog velikog projekta i zamoli Hamzu Frljka, dok je još u radnoj kondiciji, da napiše sjetnu priču o Gradskoj biblioteci. Bila bi to zaista nesvakidašnja i neobična storija o ustanovi u kojoj je većina Kakanjaca uživala – a i danas uživa – u čitanju “gutajući” iz knjiga svjetske tajne i šireći svoje vidike i saznanje o životu.

Na plaži, na vrućini, ugledao sam dečaka. Vukao je noge, izlazeći iz vode.

“Ja sam na početku lavirinta”, viknuo je, i pogledom, kroz gužvu, pokušao da dopre do mesta na kojem su bile odložene stvari.

Prvo je morao da se izvuče iz plićaka. Sa svakim korakom, more bi ga povuklo unazad, ali on se uporno provlačio između mladića s loptom za odbojku i žene čiji su nespretni pokreti otkrivali da je neplivač. S vremena na vreme izgubio bi ravnotežu i našao se ispod površine. Ponovo bi stao na noge i savladavao poslednju prepreku: ronioca s perajima i maskom, zaglavljenog u vodi do kolena.

Kada se domogao obale, uvukao je ramena i obgrlio se. No, posle prvog naleta jeze, opet se ispravio. Bilo je podne, sunce je pržilo i bilo je prijatno kraj mora. Još uvek nije uspevao da pronađe izlaz; podizao je glavu, savijao se u kolenima i izvijao vrat ne bi li nešto uspeo da vidi, ali vidik su zaklonili crveni suncobrani. Krenuo je, po kamenju, između momka i devojke, gubeći dah od jakog mirisa ulja za sunčanje koje su nanosili jedno drugom na kožu.

Koračao je po linijima, između peškira čiji su se rubovi gotovo doticali, i ponekad je morao da ih nagazi još uvek mokrim stopalima. Bilo je lakše ukoliko na njima nikog nije bilo. Teško je bilo proći kraj porodice posvećene ručku: majka je sekla pečeno pile i pružala komade mesa društvu postavljenom u krug.

Zaobići debele noge velikog, starijeg muškarca, opruženog na peškiru. Odvažno stati između njih, nadati se da spava i da ništa ne vidi kroz slamnati šešir. Ne pomišljati šta bi se dogodilo ako se promeškolji, prekine pravilno spuštanje i podizanje stomaka nalik ogromnom dušeku koji je nekoliko metara dalje pumpao visoki, kosmati mladić u farmerkama, golišav do pojasa.

Moraće da bude brži. Toplina pod stopalima naterala ga je da promeni put. Uputiće se pravcem iz kojeg dopire muzika s kasetofona; njegov vlasnik u ritmu pomera glavnu napred-nazad, zagledan u tačku na pučini. Do mišićavog čoveka opruženog na boku, kraj hrpe magazina na čije modele i sam liči.

Oseća peckanje kamenja i svaki put kada ga ono probode, kao čiodom, spušta pogled. Proverava da nije opet stao na pikavac ili borovu iglicu. Prija mu ako slučajno nagazi tuđi peškir. Čije je mesto zauzeo? Starac i starica s kockicama? Usamljeni gospodin sa šahovskom tablom i poređanim figurama? Gospodin sa satom čije se lice nikada ne vidi od raširenih novina? Opasni tip s ožiljkom ispod oka? Smotanko koji celog popodneva naduvava šlauf za plivanje sa slikom Supermena?

Plaža je krcata svetom. Trudi se da pete drži što duže u vazduhu. Drugi put nadire jeza, ali sada nema potrebu da se sklupča. Oseća vrelinu i, neočekivano, hladnoćnu pod nogama. Stao je u nešto, u baru otopljenog sladoleda. Pogledao je oko sebe. Žena bez gornjeg dela kupaćeg kostima držala je štapić u krajičku usana. Muškarac do nje, u stolici na rasklapanje, bio je potpuno obučen. Sedeo je kao da stoji, u belim čarapama, kožnim sandalama, pantalonama i košulji dugačkih rukava.

Dečaku su se lepila stopala. Imao je utisak da ga to još više usporava. Da li se i njemu činilo kako neprekidno stoji u mestu? Pustio je korak. Pijani tinejdžeri, s pivskim bocama, počeli su da viču. Uplašio se, pomislio je da nešto njemu dobacuju i koža je ponovo počela da se skuplja.

Žena je uzdahnula. Trudila se da čita knjigu, ali joj je smetala buka. Preko naočara prekorno je gledala u grupu okupljenu kraj nje. Na šljunak se spustilo i jato golubova, ali ih je odmah pojurilo dete s plastičnom lopaticom u ruci.

Bio je blizu. Video je gospođu riđe kose, u bordo kostimu, i znao kuda ide. Još uvek se nije pomerila. I dalje je ležala na žezi, s rukama sklopljenim na stomaku. Zbog nje je pobegao u vodu. Kroz glavu mu je prošla misao: šta ako je ona… ali nije više smeo da razmišlja.

Osetio je oštar bol pod nogama, kao da ga je neko ubo nožem. Opušak, možda je pomislio. Igla. Morski jež.

Zakoračio je na svoj peškir. So je već počela da nagriza pocrvenela ramena. Konačno na sigurnom. Pod njim se prostirala dupke puna plaža. Pored psovki, iz daljine su dopirali brujanje motornih čamaca, muzika, krik galeba i tup odjek veselih glasova. Odahnuo je. Načas je ostao da stoji, savršeno miran, a onda je spustio pogled i ponovo se uzvrpoljio.

Primetio je da njegov novi, veliki peškir više nije čist i beo. Na stopalima je uneo pesak, kamenčiće, komadić papira, pikavac. Spustio se i brzim pokretima ruku pokušao da očisti prljavštinu.

Tek tada je video da je stao na žvaku. Pokušavao je da je odlepi sa stopala, ali, svaki put kada bi povukao, njena siva, prljava masa sve se više razvlačila, teglila, toliko da je, na kraju, odustao i seo, zarobljen.

Otac ankerima učvršćuje nebesa
Majka je kesa, na vjetru

Mačka se talasa u tijelu
Poskoči na duvar, pa ga surga

Miriše dub ivicom oštrice na sjekiri
Cijepalo je garderoba jeseni

Objavljeno 7. kolovoza 2009.

Na ulazu u Gornju Valu bila je “Krčma kod Mare”. Skučena i tko zna otkad neobijeljena, sa štekatom od dva stola (za jednim je uvijek sjedio i šutio krčmaričin muž), ledenicom u kojoj su se hladili lederer pivo, pepsi i ora, ratnom fotografijom maršala Tita na zidu iznad šanka i reprodukcijom onoga rjepinovskog dolaska Hrvata na more, na suprotnome zidu. Krčmarica s fizionomijom Bepe Joseph bila je duhovita i bučna žena, koja je toga prvog proljeća i ljeta kojih se u životu jasno sjećam držala vatrena politička predavanja, uz uključeni radio što je upravo emitirao jedan od onih dugih Savkinih govora. Ustvari, krčmarica Mara tumačila je Savkine misli, simultano ih prevodila na jezik svojih gostiju, a oni su se malo smijali, malo su se žestili, a malo su polemizirali s Marinim interpretacijama. Tog ljeta na svim su kućama u Drveniku bili izvješeni bijeli lancuni, Hajduk je nakon dugih godina bio prvak, beštimalo se, lajalo i bunilo kako je kome bila volja, i nitko se nije puno plašio svojih riječi, jer je vladala sloboda i jer je Drvenik bio sav partizanski.

A onda je jednoga dana krčmarica Mara šutjela. Imao sam pet godina, ali sam jasno čuo način na koji šuti. Nisu mi ništa objašnjavali, jer se nije moglo objasniti ni odraslome, a kamoli djetetu. Savka je nestala iz radio aparata, umjesto vedre i brbljave slobode nastupilo je neko sumračno raspoloženje, u kojem se krčmarica plašila sebe, svojih jučerašnjih riječi i tumačenja, plašila se svojih gostiju, njihovoga jučerašnjeg smijeha, a ponajviše prijekora koji su joj upućivali. Iz njezine perspektive i iz povijesnoga iskustva cijele generacije, kao i svih prethodnih hrvatskih i jugoslavenskih generacija, vjerojatno je očekivala da će je sad netko prijaviti kao vatrenog egzegeta maspokovskih političkih teorija i praksi. Nakon što se to, ipak, ne dogodi, Mara će se opet razbrbljati, opet će se čuti vika i dreka iz njezine krčme (takva mjesta će se godinama kasnije zvati – konobe), i sve će biti skoro kao prije. Osim što se više nikada neće osjetiti takav privid razuzdane, ali uznosite slobode kao u ljeto 1971.

Na intervju sa Savkom Dabčević-Kučar stigao sam kada je već bila u konačnoj političkoj mirovini. Desetljeće tuđmanizma bližilo se kraju, predjeli iz naših djetinjstva bili su naseljeni mržnjom, konačnu povijesnu pobjedu ostvarili su oni zbog čije je mračne i neizgovorene prijetnje krčmarica Mara jednoga dana zašutjela. Taj novinski razgovor pamtim jer je sugovornica u njega, u jedan obični novinski intervju, koji više ništa nije mogao popraviti ni promijeniti, ulagala energiju i šarm kakvi se, pod uvjetom da ih čovjek ima i da ih umije prenijeti na drugoga, ulažu samo u silno važnim životnim trenucima. Tako je, nema sumnje, razgovarala sa svima, to je, valjda, bila forma i sadržaj njezina karaktera, ali ja sam bio istinski opčinjen. Kada čovjek ima tu moć da ni jednoga trenutka u dvosatnome razgovoru olakom riječju ne podcijeni sugovornika, nego mu posveti svu pažnju ovoga svijeta, tada taj čovjek, barem kada je o politici riječ, doista raspolaže nesvakidašnjim talentom. Uglavnom, postalo mi je jasno, ono što mi inače nikada nije jasno, kako se uz političkoga vođu ide u vatru. A onda i u zatvor.

Ali ona nije izgovorila riječi mržnje kada je u Hrvatskoj za mržnju bilo vrijeme. Većina drugih ljudi bit će žrtve lošega Tuđmanovog karaktera, ali ne i Savka. Da je bila drukčija, da je zapjevala koju ustašku, da je krivotvorila – kao što se ovih dana krivotvori – ono za što se 1971. borila, da je uskočila u opanke dida Vidurine i da je zatajila pravo na dostojanstvo hrvatskim Srbima, vjerojatno bi Tuđmanu i njegovima uspješnije parirala.

Ovih dana mogli smo na više mjesta pročitati, uz sav taj patetični bombonijerski neukus iz prišivka “ruža hrvatska”, taman kao da je riječ o kakvoj misici ili seljančici s limenke Gavrilović hrenovki, kako se 1990. nije najbolje snašla, pače da se pomalo i dezorijentirala, te je zato izgubila te zlosretne izbore s Koalicijom narodnog sporazuma, i dvije godine kasnije, kao predsjednička kandidatkinja. Možda je to utjeha za naraštaj političara koji se snašao i koji je pristao uz rječnik i emocionalni katalog tuđmanizma, ali istina je drukčija. Savka bi se 1990. “snašla” samo da je izdala sebe.

Sada je umrla i više nas nitko ne podsjeća kakva je ova zemlja mogla biti s njom. Kao Savka, slobodna od mržnje.

NIJE SVE IZGUBLJENO

Gotovo je, znam. Ali nije sve izgubljeno.

Adventski vijenac ukrašen leptirićima zlatastim
iz stomaka naših. Sivomaslinasti šal u koji
ponekad umotam dušu. Tek tako. Nevidljivi
otisak kralježnice na zidu (četvrti pršljen
napravio je nečujnu udubinu u zraku
koja još uvijek vibrira). Stope se i dalje
naziru. Na podu i još gdjegdje.

Tu si, dakle, njušim te. I dok sve to
u ništavilo ne pretvori se, tu si. I praška
svaka iz kose tvoje. Dlačica stidna
iz ružičastog brijača, zaboravljenog ili
ostavljenog za naredni susret. Odjek
molitve naše. I neki odjeci drugi. Svjetlucavi
odbljesci pogleda. Dah tvoj u jastucima
zaostao… I uzdah. Zajednički.

I dok ne nestane sve to, a nestat će,
(presporo ide, ali ja strpljivo čekam),
dotad, znam,
nije sve izgubljeno.

IZ VREMENA KAD VJEROVAO SAM

Sanjao sam neku noć kako te sanjam. Živa su
u snu bila ramena tvoja i bedra. Trajalo
kratko je. Kao japanski vlak kroz kotlinu
prohujalo je. Probudio sam se i spakovao
san, vodicom svetom poškropivši ga,
pa mašnicu u mrtvi čvor. Pregristi samo
u nevolji velikoj. Mada radije istrpjet ću

kad mi se prikažeš iznenada: na koncertu,
u tramvaju koji odlazi, u mnoštvu koje
gilja na hodočašće, u grotlu nogometnog
stadiona… Sa zubima svojim sklopit ću
pakt, sa željama obješenim o oblake,
sa čežnjom kojoj namigujem. Kao, šalim se.

Slagat ću sebi. Lažov sam ionako bio tvoj.
Istina potrošna je poput ožujskog sunca.
I kad glas tvoj uzraste u meni kao kvasac,
kad tvoje „si, si, si…“, iz vremena kad
vjerovao sam da stvarno pripadaš meni,

uši mi začepi, odisejevski ću se vezati
istinom. Zadovoljština za laž. Da nikad
moja bila nisi. Da blistavi je bljesak u očima
greška svemira. Da sve bio je samo san.

Objavljeno 24. svibnja 2007.

Agencija za prodaju avionskih karata, nazvana po onom najvećem lutalici i avanturistu antičkoga doba, provela je prije nekoliko tjedana neobičnu reklamnu kampanju. Prelakirali su stare zastave 750 u žuto, ispisali ime agencije i poruku, i parkirali aute na nekoliko uočljivih mjesta na putu koji vodi prema zagrebačkom aerodromu.

Jedna je zastava 750 tako danima stajala na travnjaku blizu spomenika Većeslavu Holjevcu, na onoj slavnoj zelenoj površini, čiju nedodirljivost štite lokalni pauci, ali nijedan se, eto, nije odvažio remetiti društveni red stvari. Automobil ne smije biti parkiran na travi, osim ako nije pretvoren u plaćeni reklamni prostor.

Na kraju, nakon što su dva-tri tjedna oglašavali zračni promet, zastave 750 uklonjene su s oglasnih mjesta, i tko zna što je dalje s tim autićima bilo. Kupljeni su za jedva petstotinjak eura svaki, pa su, možda, završili i na odlagalištu krupnoga otpada i mrtvih automobila, a možda ih negdje čuvaju za nastavak kampanje ili se nad njima smilila neka dobra duša, pa ih sad popravlja i grdne novce troši ne bi li ih dovela u vozno stanje. Samilost prema starim automobilima odavno je ušla u ljudsku prirodu.

Vjerojatno bi ova čudna kampanja ugluho prošla pokraj nas da se nije podudarila s jednom obljetnicom: točno prije dvadeset pet godina, u proljeće 1982. tvornica u Kragujevcu prestala je proizvoditi zastavu 750.

Bilo je to vrijeme velike ekonomske krize, koja se službeno nazivala “politika ekonomske stabilizacije”, nestašice i štednje svega i svačega, a osobito benzina, ulja, kave, deterdženta i čokolade, te polaganog prelaska u kapitalizam, točnije u nešto što će samo nalikovati na kapitalizam, ali će se sve do raspada zemlje ipak zvati socijalizmom s ljudskim likom.

Prestanak proizvodnje zastave 750 nitko nije doživio kao izraz krize niti je bilo previše onih koji bi žalili za autićem koji se proizvodio prethodnih dvadeset sedam godina. Godinu ranije već je bio predstavljen prototip automobila budućnosti, koji je u cjelini bio djelo jugoslavenskih stručnjaka, i zvao se yugo 45.

Danas je u to teško povjerovati, ali onako kockast, kao da ga je sastavilo od lego kockica, ljudima se taj yugo činio ljepšim, boljim i luksuznijim od zastave 750. Tako je to s estetikom svakodnevice: sve što nam je nekada bilo lijepo, na kraju se pokazalo ružnim.

Prvih dvadeset pet zastava 750 proizvedeno je u tvornici Crvena zastava 1955. Talijanska izvedba bila je samo nekoliko mjeseci starija, i trebala je predstavljati nekakav unaprijeđeni fiat 500 ili topolino. Na kraju se dogodilo da je taj autić, dug malo više od tri metra, koji je pri najvećem naporu mogao ići 110 kilometara na sat, i imao je tijekom svoje povijesti između 23 i 29 konjskih snaga, postao jedan od simbola jugoslavenskoga socijalizma, tako da se na kraju već sasvim i zaboravilo njegovo talijansko porijeklo.

Vrlo rano je, već krajem 50-ih, službeno ime zastava 750 pretvoreno u  nadimak – fićo, koji, naravno, nikada neće biti ozvaničen. Već se 1961. u Kragujevcu proizvodilo deset tisuća fića godišnje. Nekoliko godina kasnije, beogradski novinar i automobilist Predrag Knežević objavio je knjigu, koja će postati bestseler i doživjeti niz izdanja u vrlo visokim tiražama, s uputama i savjetima za korištenje tog auta. Knjiga se, kao što je i red, zvala “Fićin bukvar”.

Iz nje se, recimo, saznavalo i to da fiću treba dobro nagaziti, tjerati motor da urla, “ali ne od muke, nego od zadovoljstva”, jer fićo ne voli kad ga se vozi na niskom broju obrtaja. I zaista, taj autić bio je, pogotovo za današnje prilike, tako glasan da i danas do uha kroz povijest dopire njegov dragi zvuk. U ono vrijeme auti su se jasno razlikovali prema zvuku, a danas čovjek ne prepoznaje ni vlastiti.

Ali ako vam netko bude tvrdio kako je fićo bio voljen ili kako su bivši Jugoslaveni prepoznavali njegov šarm, znajte da je sve to naknadna pamet ili naknadna nježnost, jer u ono vrijeme fićo je, zapravo, bio doživljavan kao predmet bez identiteta i bez jake statusne vrijednosti.

Nešto poput malo boljeg štednjaka ili običnoga crno-bijelog televizora. Od sredine šezdesetih mogao ga je kupiti svatko tko je imao stalni posao, dugo je bio gotovo dvostruko jeftiniji od prvoga auta do sebe, a ostat će jeftiniji od svih ostalih sve do prestanka proizvodnje. U kupovini fiće nije bilo nikakvoga naročitog užitka ili uzbuđenja, dizao se kredit koji smo malo otplaćivali mi, a malo inflacija, i nitko se ne bi uzbudio kada bi se u susjedstvu pojavio novi fićo.

Niti bi vam na njemu zavidjeli niti biste se njime hvalili. U sedamdesetima on je bio neka vrsta egzistencijalnog minimuma svake građanske obitelji.  U školi si klincima lagao da tvoj tata vozi forda taunusa, citroenovu žabu ili opela, sve dok ga ne bi vidjeli u fići.

Bila bi to grozna sramota, od koje i danas, evo, propadaš u crnu zemlju. Nakon takvoga razotkrivanja, više ti nijedno u životu neće biti teško.

Sve do sredine osamdesetih vozački ispit se, prema nepisanom pravilu, polagao u fići. Sjedao si za volan dok su ti se koljena tresla od straha, do tebe je sjedao jedan član komisije, a tvoj instruktor bi s drugim članom, najčešće debelim i brkatim umirovljenim supovcem, sjedao odostraga. Neće ti se u životu često događati da se u tako uskom prostoru nađeš s toliko muškaraca.

Instruktor bi ti dahtao za vrat onu specijalnu mješavinu češnjaka i rakije, po kojoj su se u to vrijeme prepoznavali situirani muževi, i šutke ti je davao podršku, jer mu je bilo zabranjeno da išta kaže, a članovi komisije su te pokušavali zeznuti. Recimo, debeli brko bi ti, sve s autoritetom Saveznog sekretara za unutrašnje poslove, naredio da skreneš ulijevo iako je nailazio znak zabranjenog skretanja. Ili bi onaj suhi do tebe vikao – brže, brže!, sve dok te ne potjera preko ograničenja brzine.

Tako bi se, ko s nokta, padalo na ispitu. Međutim, ako bi se uspio oduprijeti i brkinom autoritetu i nervozi ovoga drugog, slijedio je najteži dio ispita. Potjerali bi se do najstrmije ulice u gradu, do brda po kojemu ovce pasu pod ručnom, i ti bi mogao izvesti jedan od najtežih manevara u povijesti automobilizma, morao bi prebaciti u prvu brzinu.

E, gospodine moj, to kod fiće nije bilo kao kod drugih auta, on nije u prvu prebacivao u vožnji, nego je bilo nužno zaustaviti se, podignuti ručnu kočnicu, pritisnuti kvačilo, ubaciti u prvu brzinu, i s Božjom pomoći krenuti, a da te sila zemljine teže ne povuče nizbrdo, jer bi i tada, pogađate već, padao na ispitu.

U nekim jugoslavenskim metropolama, recimo u Sarajevu, članovi komisije radili su na normu, i bilo im je u interesu da ljudi što više padaju na ispitu. Početkom 80-ih se, prema pisanju Oslobođenja, u prosjeku sedam puta izlazilo na vozački. Dio te priče, kao i nostalgije za tim vremenima, bio je i fićo.

Ali još nevjerojatnije bilo je to što je fićo bio obiteljski auto. U njega bi se utrpala jedna prosječna obitelj, otac, majka, baka i dvoje djece, na obaveznu krovnu rešetku prethodno bi se posložilo prtljage dvostruko više nego danas, i krenulo bi se na more.

Fićo je bio stabilan u zavojima, a i kakav bi drukčiji bio, kad tako pun i nije išao brže od 80, 90 na sat, ali čim bi se u kabini pomiješao miris benzina, s mirisom znoja i osvježivača zraka s notom borovine, počinjalo je povraćanje. U ono vrijeme, tih divnih sedamdesetih, povraćalo je i staro i mlado, ali na more se išlo, nije da nije.

Pritom, činjenica da ste se tako zlopatili u neljudski uskom prostoru zastave 750, nipošto nije značila da niste netom sagradili vikendicu u Bristu ili da niste – u gorem slučaju i kao veća sirotinja – negdje u nekoj pripizdini Hvara, Mljeta ili Pelješca, posjedovali staru kamenu kući na pet metara od mora.

Čudno zvuči, ali sedamdesetih je takva kuća bila jeftinija od fiće, a fićo, recimo, bio neznatno skuplji od televizora u boji. A čovjek, čovjek je vazda nezadovoljna i nezahvalna živina, pa mu se danas plače za vremenom kada je mogao birati – ho’š kuću na Hvaru, ho’š vikendicu u Bristu, i kada su televizor u boji i neki normalan auto većini građana bili nedostižan san. Zbog fiće su u ono vrijeme siromašni dječaci iz predgrađa postajali automehaničari.

Naime, vladao je mit, koji i nije bio samo mit, da je moguće od fiće načiniti zvijer od sedamdeset konja, koja juri 190 na sat. U radionicama diljem bivše države ambiciozna je sirotinja frizirala motore, proizvod tvornice Dvadeset prvi maj iz Rakovice, da bi poslije jurila po uskim i kvrgavim cestama, loveći brže i jače od sebe. 

Ljeti bi rastvorili motor, koji se u fići nalazio odostraga, da se bolje hladi, i tako su, sretni i zadovoljni, puni adrenalina, išli u smrt. Tridesetak godina kasnije, u kapitalizmu, umirat će se u boljim i skupljim autima, u čiju je snagu i moć uloženo manje truda i znanja, ali princip će, zapravo, ostati isti. Osim što je obiteljski auto onih vremena, fićo je bio i ferarri jugoslavenske mladosti.

Danas, naravno, znamo da je to bio dobar, drag i odan auto, koji se nije previše kvario, i koji čovjeka ne bi ostavljao nasred ceste. Počinjemo primjećivati njegov šarm, i to kako bi bilo zgodno imati jednoga fiću za po gradu.

Drago nam je kad vidimo nekog umirovljenika, s bijelim demodiranim ljetnim kačketom, kako obje ruke drži na upravljaču, i napreduje polako, krajnjom desnom trakom. Iako je zadnji proizveden prije četvrt stoljeća, još ih se dosta nađe po našim ulicama, a još više ih je na udaljenijim jadranskim otocima, gdje valjda tehnička pravila i nisu tako stroga. I to je dokaz da je to bio dobar auto, mnoge koji su bili mlađi od njega, skuplji, ljepši i brži, odavno više ne viđamo.

Nekada se išlo u zatvor zbog gange “Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću”. I to je tipično za nas, svejedno je li Jugoslavija ili Hrvatska, je li socijalizam ili ovo sad, ali mi se sramimo vlastitoga sirotinjstva i tiho, ali ustrajno, preziremo vlastitu svakodnevicu. Da nije tako, ne bi bio nikakav problem u fići za Titu, jer ne bismo vlastite živote, djetinjstva i uspomene dali za mercedes.

Tvornica automobila u Kragujevcu proizvodila je nekoliko modela, no Zastava 750, popularno nazvana Fićo, postala je, i ostala, sinonim za jugoslavenski automobil. Ime Fićo stiglo je od stripa koji je u doba dolaska automobila na tržište počeo izlaziti u beogradskom časopisu Borba. Strip se zvao “Kurir Fića”, a opisivao je dogodovštine mladog partizanskog kurira u Drugom svjetskom ratu. Zastava 750 umnogome se razlikovala od današnjih automobila – možda najvažnija razlika poznata svima jest smjer otvaranja vrata – ona se otvaraju suprotno od smjera koji je danas standardan na 99 posto automobila. Osim toga, motor je bio straga, što je danas raritetno rješenje.

Fićo je bio i najpopularniji trkaći automobil u bivšoj Jugoslaviji. Prvenstvo u kojem su se natjecali mahom u kućnoj radinosti za utrke prerađeni ‘fićeki’ zvalo se Nacionalna klasa. Redatelj Goran Marković je 1979. godine snimio i komediju “Nacionalna klasa” u kojoj glavni junak nastupa u navedenoj trkaćoj seriji.  Zanimljivo je napomenuti da je medijski najeksponiraniji hrvatski automobilist Niko Pulić svoje prve kilometre na trkaćim stazama napravio upravo za upravljačem Fiće.

Velike selidbe male promjene
Datumi s unutrašnje strane vrata
Od hrastovine, tri puta sam gledala taj film
Matični i telefonski brojevi
Ponte di Rialto i ona dva
od armiranog betona hitlerova bunkera u
Augartenu
Slike u novčaniku iz foldera slike
Uštogljeno lice japanske djevojčice
S bijelom mašnicom u kosi
Sezonsko voće i povrće konfekcijski broj
Indeks tjelesne mase
Variraju od dijagnoze do dijagnoze
Tablice na autu ploče na mezarju
Oči usred noći, tri puta!
Četkice za zube pasoši putovnice
Jeftine maskare krsni list domovnice
Permesso di soggiorno savez pionira
Prva sveta pričest prva menstruacija
Prvo sve! Krizanteme su drugo
Izvedeni oblici oprečna mišljenja
Broj dopunskog osiguranja zadnja ovulacija
Definicija sintagma onomastika
Nadiru nadiru
Uz fanfare ciocarlia
Pridodajem broj propusta
Gramatičkih grešaka, ikra jezerskih riba
Ubijenih kitova mrtvih jajnih stanica
Prijeđenih kilometara izraubanih vena
Samoubilačkog nagona nova posteljina
Bolnički hodnik avionska pista
A tek je nujni rujan i ljeto
Poprima depresivne konture blagajnice
Iz konzuma
Nadiru nadiru do božića
I nove potrošačke groznice
Mladi fašisti
Dok mi pokušavamo zalijepiti
Prste na nogama
Za načeto sjećanje
Kao da je bilo jučer

Teta Mila i čika Bude stanovali su u Ulici Palmira Togliattija. Stan je bio mali, po onodobnim mjerilima govorilo se: taman za njih dvoje, i živjelo se, uglavnom, u kuhinji. Preko puta sudopera i štednjaka bila je sećija sa poširokim naslonom. Uz sećiju bio je zguran veliki kuhinjski stol, uz koji je, na čelo i začelje, mogla stati još po jedna stolica. Na naslonu iza sećije stajale su knjige, uglavnom filatelistički katalozi i prijeratni leksikoni, katalozi velikih robnih kuća iz trideset i neke, i današnje novine, beogradska Politika i Oslobođenje. Na naslonu su ponekad stajali i albumi s markama, povećalo i pinceta.

Čika Bude sjedio je na sećiji i prebirao marke. Slagao ih u nizove, premještao iz albuma u album, i slagao svoju savršenu selekciju. Govorili su: zabavlja se, i neka se zabavlja, važno je da čovjek u starijim godinama nađe sebi zabavu, tako će duže živjeti i neće poseniliti. Senilija ili skleroza, u ono vrijeme to je bio naziv za staračno zaboravljanje i za ono što se danas naziva alzhajmerovom bolešću.

Njemu, međutim, filatelija nije bila zabava. Marke je skupljao cijeloga života, ili tačnije rečeno od vremena kada se kao osamnaestogodišnji svršeni gimnazijalac zaposlio na pošti. Bilo je to, čini mi se, 1913. Zatim je došao rat, on se našao u vojsci koja se povlačila preko Albanije – o čemu je volio pričati, ali ga nisu slušali, pa je za jedinu publiku nalazio mene, koji u vrijeme prvih njegovih priča o albanskoj golgoti nisam još ni u školu krenuo – kasnije se našao na otoku Krfu, i s Krfa se kao solunski dobrovoljac vraćao u Srbiju. Taj je Budimir Dimitrijević bio junak svoga doba, i za svoja će junaštva ponijeti razna ratna i mirnodopska kraljevinska odlikovanja, ali ovaj čika Bude kojeg sam ja znao, i koga su znali svi drugi, uključujući i njegovu ženu, nije imao baš puno veze s tim Budimirom Dimitrijevićem iz Velikog rata. Osim što je znao sve njegove priče.

Naime, čika Bude bio je blag čovjek, vrlo nesnalažljiv, plah i nejak. Bio je visok i uspravan, potpuno sijed, kao suha grana koju će prelomiti svaki jači vjetar. Nije se snalazio u samoposluzi, nije se snalazio u tramvaju ni u haustoru. Jedino gdje se snalazio bila je ta sećija, i to u trenucima kada bi pred sobom imao svoje marke.

Jednom davno stekao je ugled ratnog heroja, premda je teško povjerovati da je ikad bio heroj. Napatio se i preživio. Spavao je na drvetu, jer je svud naokolo bila voda. Odnekle je za vrijeme njihovog povlačenja preko Albanije naišla poplava. I srpska se vojska našla na granama. Tko se nije popeo na stablo, nije preživio. Tako mi je govorio, i ja sam mu naravno vjerovao. Zašto mu ne bih vjerovao? Između mene i njegove priče nije bilo više ničega. I nije više bilo nikoga, osim mene, koga bi ta priča zanimala. Kasnije, mnogo, mnogo kasnije kad budem čitao Marqueza, najprije “Sto godina samoće”, a onda i sve ostalo, sjetit ću se čika Bude i njegovih priča o bježaniji preko Albanije, o Krfu i o Solunskom frontu. Možda bih jednom trebao napisati roman o srpskoj epopeji u Velikom ratu. Znam ih koji bi se obradovali tome. Ta bi im knjiga bila krunski dokaz nečega. Ali meni više nije važno čega. U Sarajevu nemam nikoga živog, a mrtve nosim sa sobom. Kamo god krenem, uza se teglim pedesetak grobova. Taj srpski roman o Velikom ratu koji bih jednom trebao napisati, iako ne znam hoću li, bio bi posvećen čika Budi, govorio bi o Macondu i o filateliji. Jednom davno, nakon što je stekao ugled ratnog heroja, čika Bude postao je filatelist.

Punih šezdeset godina pokušavao je sakupiti savršen niz poštanskih maraka.

Kao i svi ozbiljni filateliseti, tako je i on imao tematski okvir svoje zbirke i svog savršenog niza. Skupljao je jugoslavenske marke, od onih prvih, iz prvih mjeseci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje su zapravo bile preštambiljane marke iz austrougarskog doba, do maraka iz pedesetih i šezdesetih godina, uključujući i okupacijske nizove i marke iz Nedićeve Srbije. (NDH je nekako zaobišao.) Potom, stvarao je nizove njemačkih, austrijskih, čehoslovačkih, poljskih, sovjetskih i francuskih maraka, a onda i maraka iz ostatka Europe, te iz prekomorskih zemalja. Nešto od toga – recimo, njemačke, čehoslovačke i poljske marke – bilo je dio njegova sakupljačkog interesa, dok je ostalo kolekcionirao da bi mu u pravom trenutku poslužilo za zamjenu.

San o savršenom nizu jugoslavenskih maraka nije bio ostvariv, iako mu se stalo činilo da je na pragu velikog uspjeha. Ali uvijek bi se pojavila još jedna marka u nizu, ili, što se sve češće događalo, marka s greškom, odštampana u malom tiražu, koja je onda proširivala niz, koji bez nje nije mogao biti savršen. Uglavnom, uvijek je poneka marka nedostajala, a njegov se život razvijao i prolazio u tom nedostajanju. Sjedio je na sećiji – vidim ga kako sjedi, s naočalama navrh nosa i s povećalom u ruci, dok mi ulazimo – i gledao svoje marke, zagledao ih kao što turist zagleda novootkriveni svijet, i u svakoj je marki bio jedan dovršeni svemir. Jedan niz – desetak maraka s istim motivom, ali u različitim bojama i različitih po nominalnoj vrijednosti, plus marka s greškom – nadovezivao se na drugi niz i na drugi svemir. A svi jugoslavenski nizovi, od preštambiljane marke s likom austrougarskoga cara i kralja Franje Josipa Prvog, od kojeg su ostali samo golemi imperatorski zulufi, jer mu je cenzor preko lica udario crnu kocku, da njome poništi i njega i svako sjećanje na njegovu vlast, sve do one posljednje marke s motivom runolista i slovenskih planina u pozadini, svi ti nizovi, svi ti dovršeni i nedovršeni svemiri, činili su čika Budinu težnju za nikad dosegnutim savršenstvom. Ili za Bogom, možda? Da mu je na kraju uspjelo da dovrši sve jugoslavenske nizove, bi li pod svojim povećalom ugledao lice Božje?

Posljednjih godinu-dvije počeo je hlapiti kao kiseljak, koji je preko noći nezačepljen ostao na kuhinjskom stolu.

Umro je u blaženom nespoznanju i neznanju. Sjećao se svoga srbijanskog djetinjstva, Krfa i tamnoga, masnog grčkog mora u koje bi svako malo kliznuo tabut s mrtvim vojnikom. Od ovoga današnjeg znao je samo svoju Milu i marke. Umro je kad ih je zaboravio.

Onih nekoliko najvrednijih nizova prodano je filatelistu s Baščaršije. Novca, taman da se sahrani sve što je još bilo nesahranjeno.

Ostao je album žutih korica, sa znakom u donjem lijevom uglu: svjetionik u kvadratu koji jednim uglom dotiče more. Na unutrašnjosti korica je malena naljepnica, na kojoj piše: Leuchtturm/Lighthouse GGT Made in West Germany. Na dvadeset četiri kartonske stranice, s obostranim galerijama i zaštitnim listovima od tankog providnog papira, nizovi su europskih zemalja. Počinje s Jugoslavijom, završava sa Švedskom. Između stranica je umetnuto dvadesetak nizova, na ručno načinjenim galerijama, različitih zemalja i datacija, te poneko jubilarno izdanje. Recimo, poljska jubilarna marka od dva i pol zlota, u povodu 400 godina poljskih pošta, objavljena 1958. u Varšavi. Ili izdanje iz okupirane Srbije, na koverti označenoj znakom crvenog križa i s natpisom “Za naše zarobljenike” i datumom 25. mart 1942, Beograd.

Kada je čika Bude umro, jedva da su ga stigli i pokopati, a teta Mila me je već zvala da dođem po album. Nisu imali djece. A ni njezine sestre nisu imale djece. Moj otac Dobro bio je jedini sin ženskoga dijela loze, a ja sam bio njegov jedini sin. Iako, vjerojatno je presudilo nešto drugo. Imao sam imaginaciju nekoga tko promatra čovjeka koji sakuplja marke. Taman i ako neću, a doista neću, postati filatelist, nešto ću učiniti s tim albumom. Pospremiti ga nekako u sjećanje.

Sve do rata nisam uzeo povećalo i temeljito, marku po marku, pregledao ostatke životnog djela mog pratetka Budimira Dimitrijevića. Zatim se album zagubio u strašnome ratnom i poratnom neredu majčinog stana. Pitao bih je za njega, odgovarala je – tu negdje. Sumnjičio sam ju da je te marke nekom prodala ili poklonila. Jednostavno, nije je bilo briga.

Album sam našao u ormaru, među poreznim priručnicima, udžbenicima iz političke ekonomije, knjigama s prastarim, davno izmijenjenim financijskim zakonima. Držim ga pored svoje fotelje, tu negdje je i povećalo – dobro, predratno njemačko – koje sam naslijedio od Franje Rejca, kojem je služilo u proučavanju onih sitnoslovnih njemačkih leksikona, otisnutih gotičkim pismom, i spremam se da ga jednog dana pregledam, sve marku po marku.

Scit enim Deus quod quocumque die comederitis ex eo, aperientur oculi vostri: et eritis sicut dii, scientes bonum et malum.

Gen 3,5 (Vulgata)

Omnes denique alumnos et administros Ecclesiae paterna caritate admonemus, ut ad sacras Litteras adeant summo semper affectu reverentiae et pietatis; nequáquam enim ipsarum inteligentia salutariter ut opus est patere potest, nisi remota scientiae terrenae arrogantia, studioque sánete excitato ejus que desursum est sapientiae.[1]

Leo XIII

I.

Je li Biblija opasna knjiga? Da, Biblija je opasna knjiga. Zašto je pak odgovor na naslovno pitanje, čim se dublje promisli, potvrdan i zašto ima barem dva protuslovna smisla, pokušat ću, makar ovlaš-no, obnavljajući vlastito iskustvo s tim problemom, natuknuti u ovom autsajderskom ogledu, možda nedostojnoj reakciji na tri nedavna dostojna poticaja, i to zbog mojih slabih, ili nikakvih, kompetencija na području biblicistike, biblijske historiografije, i drugih disciplina, napose teologije, a osobito zbog naravi teme, koja je, praktički, neis­crpiva, čak i onda kad se njome bave najupućeniji istraživači, o čemu svjedoci nepregledna bibliografija — puna međusobnih pobijanja — posvećena tome području. Zmija, obraćajući se Adamu i Evi u Raju zemaljskome, i papa Lav XIII., obraćajući se njihovim potomcima koji služe Raju nebeskome, govore dvama dijametralno suprotnim je­zicima: ona obećava razlikovanje, raščlanu, analizu, beskrajno mrv­ljenje do svake monade, spoznajnu oholost; on apelira na skromnost, nadzemaljsku nadahnutost, cjelovitost. Biblijska egzegeza, kroz stoljeća, slijedila je ili jednu ili drugu strategiju, ili ih je kombinirala, i laik, poput mene, imajući pred sobom sveti tekst, nikada ne može biti siguran na kojem se od ta dva puta nalazi, premda je zmijin mnogo prohodniji.

Prvi je poticaj nedavna preporuka pape Franje katoličkim vjerni­cima o čitanju Biblije.

Drugi je poticaj istraživanje pod naslovom Religijsko vjerovanje i nacionalna pripadnost u Centralnoj i Istočnoj Europi (Religious Belief and National Belonging in Central and Eastern Europe, Pew Research Center, May 2017), kojega su rezultati djelomično objav­ljeni, osobito što se tiče Hrvatske, u Globusu br. 1381 (25. V. 2017.).

Treći je poticaj približavanje pedesete obljetnice Zagrebačke Biblije (1968.), a od njenih smo suradnika samo još četvorica živi: Bonaventura Duda, Ivan Golub, Zvonimir Mrkonjić i ja, i razumno je pitanje da li ćemo je dočekati.

Svaki stav koji se ovdje iznese, i kad mu, kao ni meni, nije svrha da to izazove, može, u najmanju ruku s gledišta triju objavljenih religija, biti osumnjičen zbog heterodoksije: judaizma, kršćanstva i islama. No, to je grijeh koji prijeti svakome tko se, čak i s najortodoksnijih polazišta, prihvati ove teme, a nema zaštite ni od na­pada s ateističkih ili agnostičkih svjetonazora. Ovaj je ogled zato skroman pokušaj da, u kratkim potezima, iznesem meni najbitnije etape, od mladićstva do zrele dobi, osobnoga susretanja s Biblijom.

II.

Papa Franjo, dakle, ozbiljno, a možda pomalo i u šali, nedavno je na Trgu sv. Petra u Vatikanu katoličkim vjernicima savjetovao da, umjesto mobitela, u džepu nose Bibliju i da je čitaju, kao izvor promišljanja. Taj, donekle iznenađujući, prijedlog, premda s odobra­vanjem dočekan u Crkvi, zapravo – iako toga mnogi nisu ni svjesni – uopće nije u skladu s njezinom donedavnom tradicijom. Ona je, možda mnogo više nego što se, na prvi pogled, čini, kasni odjek pro­testantizma, kojem se samom, u međuvremenu, sve više oprašta, ili naprosto zaboravlja, otpadništvo, a, za razliku od katolicizma, on naučava da između pojedinca i Boga postoji samo Biblija. Preokret se, praktički, zbio tek na Drugome vatikanskom koncilu. Biblija je pak tako složena verbalna tvorevina, a njezin utjecaj na povijest našega svijeta, od početaka, tako dubok, a i kontroverzan, da bi se mogao optužiti kao neoprostiva oholost svaki pokušaj da se nje­zine teološke, političke ili kulturne implikacije svedu na nekoliko priprostih uvida. Zato ću se, da ponovim, ograničiti na to da, kao pisac laik, u najopćenitijim potezima, iznesem samo to kako sam se, od mladosti do staračke dobi, upućivao u sveti tekst i s kakvim sam se dilemama susretao, nalazeći opravdanje u činjenici što sam, prije pola stoljeća, i sam dao skroman prinos nastanku Zagrebačke Biblije 1968.

Često se, naime, čulo, ne samo među ateistima i agnosticima nego i u samoj Katoličkoj crkvi, da je Biblija opasna knjiga: prvi­ma, još od ogorčene polemike između Kelsa i Origena – prvoga koji se zalagao za doslovno i drugoga koji je razvijao alegorijsko tuma­čenje – kao prepreka razvitku slobodne misli; drugima kao sveti tekst, kojem je autor sam Bog, što i vjernika, umjesto da ga vodi k spasenju, može, zbog njegova pogrešnog razumijevanja, strovaliti u vječnu propast. No, bez obzira na to kojem je stavu suvremeni čovjek naklonjeniji, jedno će moći prihvatiti kao bjelodano: Biblija je paradoksalna knjiga, ili zbirka knjiga. Čak ni svjetovni čitatelji, osobito oni koji ne prihvaćaju Božje autorstvo biblijskih tekstova, ne mogu ih doista razumjeti ako zanemare njihovu temeljnu teološko-pedagošku svrhu: iako se pritom ne moraju slagati ni s judaizmom ni s kršćanstvom, mogu ozbiljno naškoditi vlastitome shvaćanju ako je ne budu uzimali u obzir.

Uzgred napomenimo da se opravdano upitati nije li tako s ra­zumijevanjem svakoga svetog teksta u drugim, tzv. neobjavljenim, religijama, kao što su Vede, Upanišade, Bhagavad-gita, Avesta, Tao Te King itd., koje, najčešće, primamo kao svojevrsne iskopine kul­turne arheologije ili, naprosto, kao spise što izazivaju tek estetsku fascinaciju, jer ono što je, u njihovim društvima i u njihovo doba, u njima pobuđivalo dubok religiozni doživljaj zauvijek nam izmiče, naprosto zato što on rijetko gdje postoji u čistu obliku, izdvojen iz zamršenoga društvenoga konteksta, koji nam je, u međuvremenu, postao nerazmrsiv.

U vlastitom iskustvu nalazim psihološku osnovu dileme: kao da sam u ono što kažem, ili napišem, siguran samo dotle dok, kao svo­jevrsna mentalna opijenost, djeluje čarolija izgovorenih, ili napisa­nih, riječi, s njihovom nedoglednom asocijativnom umreženošću, ili na temelju slučajne podudarnosti s trenutnim emocionalnim sila­ma, ali čim pobliže stanem ispitivati njihov smisao, u meni, gotovo neizbježivo, proklija klica sumnje, koja se katkad prometne čak u zgađenost.

Mi, naime, često zaboravljamo da su u velikoj starini, u pretpismenim ili jedva pismenim društvima, riječi bile dijelovi magijskih, ili obrednih, formula i da su izazivale neusporedivo snažnije druš­tvene učinke nego što danas možemo i zamisliti: stoga jedva da i naslućujemo smisao činjenice da je cijelo hebrejsko Sveto pismo sa­bijeno tek u nešto više od 8 tisuća riječi, što, s jedne strane, govo­ri o neobičnom brojčanom siromaštvu vokabulara Duha svetoga i, istodobno, gotovo o nedokučivom bogatstvu značenja svake pojedine njegove jedinice. Naime, što je društvo sljubljenije zbog sustava za­jedničkih vjerovanja i običaja, pogotovu u kulturi u kojoj jezik ne služi analitičkim nego evokativnim svrhama, pa se božanske po­ruke preko proroka i svećenika, što se iznose više kao približan podsjetnik na krajnju svrhu nego kao njihov do svake pojedinosti ustrojen prikaz, primaju integrirano, tj. istodobno i razumom i osje­ćajima. To je svojevrsna naravna recepcija božanskih naredaba i opomena. No, čim iskrsne potreba da se sveti tekst prenese u jezik drukčije kulture, koji pobuđuje potpuno različit svijet emocionalnih i intelektualnih asocijacija, neizbježivo se nameću dvije zadaće, od kojih svaka isključuje spontano primanje: da bi se njegov smisao što točnije prenio u drugi jezik, on sam mora biti što pouzdanije utvr­đen, tj., što je svojevrsni paradoks, izvornik mora biti brižljivo raz­motren u svjetlosti budućega prijevoda, i, na kraju, provjera – koja nikada nije apsolutna – mora poći u obrnutom smjeru. Jer, njegovo je spontano primanje samo pretpostavljalo vjeru; utvrđivanje smisla pak zahtijeva provjeru, što nikako nije jedno te isto.

Zato se ne može dovoljno visoko ocijeniti praktična mudrost Tridentskoga koncila koji je, da presretne pogibeljnu kaotičnost u tumačenju svetoga teksta, formulirao tri ključne odredbe: prvo, svi­ma je knjigama Staroga i Novoga zavjeta autor Bog; drugo, jedino ih Katolička crkva, po ovlasti Isusa Krista, ima pravo ne samo tu­mačiti nego i vjerno čuvati; treće, latinska Vulgata sv. Jeronima, stoljećima liturgijskom upotrebom potvrđena u Crkvi, proglašava se autentičnim tekstom i time, de facto, stječe status izvornika, čime se nipošto ne poriče važnost proučavanja hebrejske ili grčke matrice.

Sve tri koncilske odredbe otad stavljaju Sveto pismo pod apsolutni nadzor Katoličke crkve, kao utuk protestantizmu – koji je, u tom po­gledu, možda imao više povjerenja u vjeru svojih sljedbenika — osla­njajući se pritom, očito, i na pravovjernost znamenitoga sveca: on, na latinskome, jeziku što ga svi razumiju, jamči praktičnu vjerodo­stojnost božanske poruke. Tako prijevod već drugi put ulazi u same temelje Crkve. Prvi se put to dogodilo u 3. st. pr. Kr., kad je Ptolemej Filadelf, po legendi, sakupio 72 prevodioca da s hebrejskoga na grč­ki prenesu Sveto pismo kako bi našlo mjesto u njegovoj znamenitoj Aleksandrijskoj biblioteci. Premda to djelo, Septuaginta, uvelike odudara, rasporedom knjiga i njihovim sadržajem, pa i znatno ve­ćim brojem, od današnjega hebrejskog originala, rani se crkveni oci gotovo potpuno na taj prijevod oslanjaju kao na standardni tekst.

Da bi rastumačio česte neusklađenosti između hebrejskog izvor­nika i grčkoga prijevoda, sv. Augustin, u Državi Božjoj, posegao je za jedinstvenim i, u stanovitom smislu, neoborivim argumentom: „Ta se razlika i ne smatra krivotvorinom, a ni sam ne mislim da je uopće treba smatrati takvom. Nego, ondje gdje nije posrijedi pisar­ska omaška, i gdje bi smisao bio u skladu s istinom i propovijedao bi istinu, treba vjerovati kako ti ushtjedoše izreći štogod drukči­je potaknuti božanskim Duhom, ne po prevoditeljskoj zadaći nego po proročkoj slobodi. Stoga se s pravom apostolsko učenje služi ne samo hebrejskim predlošcima nego i prijevodom Sedamdesetorice, kad se navode svjedočanstva o Svetome pismu.“ Prevoditelj je tu, prvi put, postao autentični prenosilac Božje poruke, a granica što izvornik odjeljuje od prijevoda sasvim je uklonjena. Tridentski kon­cil, privremeno, u svojem je okrilju, dakle, zaustavio moguće opasne egzegetske kontroverzije, ali je, dugoročno, samo prikrio jaz, što će sve dublje zjapiti – kad je posrijedi svetopisamski tekst i ne samo njegovo tumačenje nego i njegova kritička uspostava – između vjere i provjere: to se, prije svega, odnosilo na potragu za autentičnim tekstom Vulgate.

Prije svega, da ponovimo: koncil je za sve knjige Staroga i Novoga zavjeta ustvrdio da im je autor Bog (que unus Deus sit auctor). Što se Vulgate tiče, ona, sa svim knjigama, jer je u toku stoljeća u crkve­noj upotrebi, premda prijevod, praktički stječe status izvornika (pro authenticahabenda sit). Kao fundamentalno načelo, prva je odluka, po teološkim propozicijama, neoboriva: ona je, naprosto, izvor obja­ve. Druga odluka, premda nema apodiktičnu nesumnjivost prve, očito se oslanja na nadnaravno djelovanje Duha Svetoga ponajprije na sv. Jeronima (i druge prevodioce) dok je Sveto pismo s hebrejsko­ga prenosio u latinski, ili redigirao, poput Psalama, starije prijevo­de, te na autoritet Crkve koja je, stoljetnom upotrebom latinskoga teksta u liturgiji i drugdje, verificirala njegov posvećeni status. U praktičnom smislu, međutim, ona ima podjednaku vrijednost kao i prva – barem kao načelo — jer, nasuprot protestantskoj praksi da je između vjernika i Boga samo Biblija i da on, zahvaljujući živoj vjeri, ne može pogrešno razumjeti svetu poruku, Crkva smatra, sa svojega gledišta opravdano, da pojedinac nema za to dovoljno sposobnosti.

Dr. Josip Volović, u izvrsnom eruditskom pregledu Historijska i kritička introdukcija u sveteknjige Staroga zavjeta (Zagreb 1903.), još se početkom 20. st. drži toga drevnoga stava: „Isus, šaljući uče­nike svoje po svijetu, naložio im je, da uče i propovijedaju; a svijetu bi zadana dužnost slušati. Odatle samo po sebi izlazi, da je Sveto Pismo, kao pisana riječ Božja, iznajprije određena crkvenom učiteljstvu; a narodu, koji sluša i uči se, namijenjeno je ono tek preko cr­kvenoga učiteljstva. Protestantizam drži, naprotiv, da Sveto Pismo svima jednako pripada, jer su svi bez razlike i izuzetka dužni čitati ga. No da se protestantizam vara, kad to misli, lako je razabrati otud, što sva kolika kršćanska starina posve ništa ne zna o kakvoj općenitoj dužnosti čitati Bibliju. (…) S ovih razloga Crkva katolič­ka nikada nije svojih vjernih nagonila da čitaju Sveto Pismo; ali opet toga im ona nije ni kratila, nego samo, budući da Sveto Pismo nipošto nije svuda lako razumljivo, starala se, da takovo čitanje bude narodu posve bezopasno.“

Volovićev tekst jasno formulira posttridentsko učenje katoličke crkve da između vjernika i Boga ne stoji Biblija, jer je on uvijek izvrgnut pogibelji da zabasa u opasnu zabludu, nego ona sama i njezino učiteljstvo, jedini ovlašteni da je pravovjerno objašnjavaju. Dakle, u rukama stručno i vjerski neupućena pojedinca katolika ona je doista krajnje opasna knjiga.

Dr. Josip Pazman, kanonik Kolegija crkve sv. Jeronima u Rimu i izvanredni profesor moralne teologije na Sveučilištu u Zagrebu, objavio je, u vlastitoj nakladi, nezaobilaziv kompendij za stariju po­vijest Katoličke crkve pod naslovom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga ili tumačenje apostolske konstitucije Officiorum ac munerum (Zagreb 1904.).

Ovaj je ulomak svojevrsna šifra njegova dragocjenog priručnika: „Kad je sv. Pavao propovijedao u Efesu s velikim blagoslovom i mno­ge na čudesan način ozdravio, obratio je među inima i neke sujevjerju odane ljude, koji su po tadanjem običaju iz čarobnjačkih knjižurina crpali pouku za svoj nečisti posao. I pisac ‘Djela apostolskih’ da pokaže, kako je obraćenje tih ljudi doista iskreno bilo, spominje, da su donijeli svoje knjige i spalili ih pred skupljenim mnoštvom. Tom je zgodom pokazao sv. Pavao, kako treba u tako pogibeljnoj stvari odrješito postupati, a ujedno ostavio primjer, za kojim se je Crkva povodila kroz sve vijekove, tako te je i sam Luter morao priznati, da je ta drevna praksa Katoličke crkve zabranjivati zle knjige. Što je sv. Pavao sam radio, to je svojemu učeniku Timoteju preporučivao, da čuva povjereno blago vjere i da se klone od svake krive nauke.“

No, Pazman je, što se tiče opasnosti koja prijeti iz Svetoga pisma na narodnom jeziku, još odrješitiji od Josipa Volovića, koji je o toj stvari pisao gotovo istovremeno. On kaže: „Budući da je iskustvo pokazalo, ako se svete knjige na narodnom jeziku svakomu bez razlike dozvo­le, da odatle poradi drskosti ljudske izlazi više štete nego koristi; to se sasvijem zabranjuju svi prijevodi na narodnom jeziku, također i oni, što ih muževi katolički načiniše, osim ako ih odobri apostolska Stolica, ili ako se izdadu pod budnim okom biskupa s bilješkama uze­tim iz svetih crkvenih Otaca, te iz učenih i katoličkih pisaca.“

Ovo je, dakako, restrikcija koja se, uz ostalo, stavlja kao protu­teža protestantskoj praksi da se Sveto pismo stavi u ruke svako­me vjerniku, neovisno o tome da li hoće ili neće ispravno razumjeti Božju riječ: u tome će mu zaštita biti živa vjera.

Iz učenja da je Bibliji autor sam Bog i da se Vulgati priznaje svetopisamska autentičnost iskrsle su uskoro praktične poteškoće: una­toč tome što se, izričito ili prešutno, prihvaćala fluidnost tekstualne predaje Hebrejske Biblije, grčke Septuaginte i latinske Vulgate — što se, po uzoru na sv. Augustina, moglo obrazložiti nadahnutim ra­dom redaktora i prepisivača — ipak je, osobito nakon Gutenbergova izdanja latinskoga teksta 1456., sve neodgodivije iskrsavalo pitanje što je textus receptus i kako se moguće približiti nedohvatnom idea­lu, originalnom stanju, Božje poruke.

Papa Klement VIII. objavio je 1592. popravljeno (s mnogo pogre­šaka) izdanje Vulgate (tzv. Clementina), koje, premda tiskano kao službeno izdanje Katoličke crkve, zapravo nikad nije doseglo, a mož­da i ne može doseći, idealno stanje prvobitne matrice.

Biblia Sacra, iuxta vulgatam versionem (Wurtembergische Bibelanstalt, Stuttgart 1972), jedan od najozbiljnijih modernih po­kušaja – u kojem je sudjelovao interkonfesionalni tim stručnjaka — da se pretrese sva važna rukopisna tradicija latinskoga teksta, u uvodu to jasno kaže: „Tekst Vulgate ovjeren je s pomoću vrlo veli­koga broja rukopisa doista, a mnoge razlike među rukopisima odra­žavaju sudbinu ‘živoga’ teksta koji je neprestano bio prilagođavan i revidiran. Italija, Španjolska, Galija, Irska sve su imale vlastite re­cenzije koje su se razlikovale jedna od druge. U doba Karla Velikoga Theodulph Orleanski latio se jedne revizije, koje se tekst sačuvao u nekoliko rukopisa. Ipak, najveći broj rukopisa toga razdoblja čuva tekst povezan s imenom Alcuina, koji nije malo utjecao na kasni­ju povijest Vulgate. Upravo je razvoj alkuinskoga teksta pribavio temelj za Parišku Bibliju 13. st: ‘pariški’ je tekst, s druge strane, bio upotrijebljen za prvo tiskano izdanje Biblije; i kasnije se pojavlji­vao, tek s manjim inačicama, u svima ranijim tiskanim izdanjima, čak uključujući službeno rimsko izdanje objavljeno pod ovlašću pape Klementa VIII. u Rimu 1592. Nažalost, kao tekst, ono ni izdaleka ne zadovoljava.“

Dakle, istodobno dok se Vulgata službeno proglašava autentičnim latinskim tekstom i, u skladu s time, papa Klement VIII. pušta u višestoljetni promet verziju za koju moderna tekstološka kritika tvrdi da ni izdaleka ne zadovoljava, prirodno se postavlja pitanje kako da se te dvije činjenice međusobno usklade.

Sama Katolička crkva, što je i razumljivo, nije u tome nalazila nikakvu poteškoću: preko Isusa Krista, utemeljitelja, koji je Bog, njezino je božansko podrijetlo, kao njegovo tijelo, osiguravalo jedino ovlašteno tumačenje svetoga teksta. U trećem izdanju Clementine, 1598., dodani su Indices correctorii, koji su stekli status odredbe najviše crkvene vlasti, i u tom je obliku tekst Vulgate zadugo postao prihvaćen.

I sama je Crkva, naravno, znala da on nije bez nedostataka, na­dajući se da će se oni, u nekoj povoljnijoj budućnosti, moći ukloniti, to više što je jedina imala pravo, osobito živom riječju s oltara, spor­na mjesta protumačiti u skladu s vlastitom svetom tradicijom.

Uzgred, neobičan je primjer sakrosanktne taštine pape Klementa VIII. što je zabranio da se unaprijed išta mijenja u tekstu koji je uspostavio, premda se, što je za pohvalu, budući izdavači toga nisu držali. Također je za pohvalu Tridentskoga koncila što, proglasivši Vulgatu autentičnim tekstom, nije izgubio iz vida činjenicu da u njoj ima pogrešaka i da u njoj, i takvoj, postoji jasna objava Božja te da iz nje nije moguće izvesti neki nauk opasan po Crkvu.

Ja sam, grubo rečeno, odgojen sam u posttridentskoj Crkvi i, ko­liko se sjećam, u mojoj radićevskoj katoličkoj kući, u kojoj su moje tete po ocu bile aktivne vjernice, osobito teta Mara s jakim mistič­kim sklonostima, nije bilo kulta Biblije, premda se u potaji čuvalo Sveto pismo dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosan­skoga, što ga je, u tri sveska, izdala Akademija Regina Apostolorum u Sarajevu 1941.-1942., jer ga je, nakon rata, opasno bilo i poka­zivati zbog njegovih pohvala poglavnika Anti Paveliću i bijega u emigraciju.

Kako je to djelo, još za trajanja rata, kupljeno u našu kuću, nika­da nisam doznao. Mora biti da mi je bilo 16 godina kad mi je teta Mara, koja je bila crtačica i izvrsna krojačica (ali vrlo slobodna u pogledu rokova), prvi put pokazala to Sveto pismo izvadivši ga ispod debelih naslaga štofa koji još nije bila sašila. Najprije mi ga je dala da ga ovlašno pogledam, ali mi ga je uskoro gotovo istrgla iz ruku i istjerala me iz sobe, pomalo gunđajući na sebe kao da je počinila ne znam kakav prijestup.

Ona je bila vrlo staložena starinska žena, pronicljivih zelenih oči­ju, što su bez treptanja podnosile dječačke laži koje je razgovijetno vidjela, i radije je slušala nego govorila – zbog čega je bila neka vrsta susjedske ispovjednice — tako da nisam razumio njezinu neu­običajeno burnu reakciju. Ali je zato moja momačka znatiželja tako narasla kao da mi je oduzela neku seksualno škakljivu knjigu ili nešto moralno još opasnije, a zabranjeno.

Mislim da je potajno sanjarila, premda je razborito ocjenjivala da ja nisam skrojen od tkanine za habit, da ću se na kraju odlučiti da odem u sjemenište i da postanem franjevac, i to zato što je vrlo rano ostala bez oca (ubili su ga, kao lokalnoga prvaka HSS-a, u čijoj je sinjskoj kući bio i Stjepan Radić, lokalni orjunaši), a njen je mitski lik bio (također rano preminuli) stric fra Stjepan Grčić, folklorist, koga je uvijek zvala Barba (kao da mu je to vlastito ime).

U kući su visjela dva golema uljana portreta dvojice braće, moga djeda (čije ime nosim) i moga prastrica: prvi je 1917. naslikao split­ski portretist Petar Bettiza, a drugi, dvadesetih godina, lokalni akademski slikar Ivan Baković. Kad tetu Maru danas pokušavam prizvati u sjećanje, tu lelujavu sjenu među tolikim sjenama – osobi­to kad se, pred mojim očima, u 84. godini mirno ugasila, preminula, tj. otišla na drugu stranu, kako naš narod profinjeno kaže – i dok mi u ušima zvoni njezin alt, nekako mi razbuđuje tugu pomisao (nadam se da ovo nije pretenciozno) da je ona doista bila Monika koja nije preobratila svog Augustina. Ova usporedba nije sasvim nasumična: on se uz njezinu pomoć nastojao približiti svome Bogu i tako, premda nikada nije dosegao njezin nenarušivi integritet, po­stao utemeljitelj one kršćanske ideje koja je zauvijek odvojila državu Božju (civitas Dei) od države ovoga svijeta, dobro od zla, i time, pa­radoksalno, nju uveo u povijest kršćanstva, premda je bila, po intenzitetu pobožnosti, s onu stranu svake povijesti. Ona, dakle, jesi bila svojevrsna Monika, a ja nisam, ni u kojem smislu, bio Augustin. Uostalom, upravo me ona uputila u Augustinove Ispovijesti u čude­snom, i davno zaboravljenom, starinskom prijevodu Antuna Sassa, profesora i kateheta na c. kr. velikoj realci u Spljetu (Zagreb 1894.), po vlastitome primjerku što mi ga je darovala prije svoje smrti, i još ga čuvam kao domaću relikviju.

Znao sam, još kao dijete, iz Apostolskoga vjerovanja (Credo), koje se i na hrvatskome i na latinskom izgovaralo u Crkvi Gospe Sinjske, da je Bog stvorio nebo i zemlju, vidljivo i nevidljivo, ali pojma nisam imao o stvarnome biblijskom izvješću, posebno ne o sagrešenju pr­vih ljudi i o naravi istočnoga grijeha: slušao sam potajno šuškanje ili da je posrijedi seksualni prijestup ili neutaživa žeđ za spoznajom Božjih tajna, ali mi, u tim ranim godinama, ni jedno ni drugo nije bilo pristupačno.

Jedno me ljetno popodne teta pozvala u sobu, prekrivenu balama štofova, koja je opojno mirisala na dunje, ušećereno voće i osušene crvene ruže, kojih je latice stavljala u kolače, izvadila prvi svezak Šarićeva Svetoga pisma i dala mi da pročitam prve tri glave Prve knji­geMojsijeve, od Stvorenja svijeta do Istočnoga grijeha. Usredotočeno sam, naglas, čitao sveti tekst. Pod krovom, nad njenim prozorom, čuo se cvrkut lastavica. On se miješao s nečim primordijalnim što je, kro­za me, strujalo izvirući između crnih platnenih korica knjige. Kad sam završio, mirno me neko vrijeme gledala, a onda, očito nedirnuta čarolijom što je mene obuzela — jer je sve to otprije znala — upitala što ja mislim da se između Adama i Eve dogodilo u Zemaljskom raju. Odgovorio sam neku banalnost o neposluhu prema starijima (ovdje: Bogu), ali, prije nego što sam nastavio, promucao sam da me zbunilo to, na što me nitko u crkvi nije upozorio, da su Adam i Eva dva puta stvoreni, i to na potpuno različit način. Po prvome izvještaju (1.26— 29), šestoga dana, Bog je načinio čovjeka na svoju sliku i priliku, kao muža i ženu, da bi se množili i sebi podvrgli zemlju i sve što je na njoj. No, da bi se množili, tj. imali djecu, morali su imati normalne spolne odnose, protiv čega njihov stvoritelj, premda nema nikakva znaka da ih je formalno svezao nekim bračnim ugovorom, očito nije imao ništa. A onda, kao da je zaboravio da je to već učinio, po drugome izvještaju (2,7 et passim), sedmoga dana, kad se već počeo odmarati od šestodnevnoga stvaranja, iznova je napravio čovjeka od praha ze­maljskoga i postavio ga u Eden te, zaključivši da nije dobro da bude sam, uspavao ga i od njegova rebra umijesio Evu.

Ova uspomena koju prizivam u pamet nakon više od šest desetlje­ća, i koja se u pojedinostima, najvjerojatnije, ne podudara sa stvar­nošću samoga događaja, ali joj je emocionalna jezgra netaknuta, prva je egzegetska trauma koju je u meni izazvalo Sveto pismo.

Teta, zacijelo, nije imala pojma o doktrinarnim crkvenim ograni­čenjima u pogledu laičkoga čitanja Biblije, ali je, u čemu me pam­ćenje ne vara, spontano ispovijedala tu orijentaciju, jer je, davši mi u ruke tek njezin početak, pronicljivo zaključila, po mojoj reakciji, da je pogriješila i da je moju vjeru, umjesto da je učvrsti, možda potkopala. Slutim, isto tako, da je nanijela štetu i vlastitom idealu života dovevši u napast moje mladićsko neiskustvo. Uostalom, ona je reagirala u skladu sa svojom žarkom vjerom: ako je Biblija riječ Božja, i ako joj je autor sam Bog, onda je ona, kao i sve sveto, tabu, zaštićena od oskvrnuća, poput hostije u tabernakulu.

Neizbrisivom mi je ostala ova pseudoteološka uspomena jer mi je tetino tumačenje, kao posljedica prethodne nesmotrenosti, događa­ja u Zemaljskome raju — iako sam mnogo poslije pročitao mnoštvo mitoloških, teoloških, psiholoških i drugih učenih komentara — i danas, unatoč njezinoj nekompetentnosti, ključ za razumijevanje mnogih osobnih problema povezanih s onim što, ugrubo, možemo označiti kao integriranost i dezintegriranost duhovne sfere. Naime, ona je, na svoj način, upravo razložila događaj Evina jedenja s Drveta spoznanja kao sam početak razaranja vjere.

Na počecima biblijskoga teksta bio je, po tetinu ponašanju, a i po mojim naknadnim nestručnim uvidima, sabijen svojevrstan ge­netski kod one dihotomije, ili nesavladivoga paradoksa, sadržane u nevinosti prvih ljudi – u psihološkom smislu: svakoga čovjeka u djetinjstvu – sljubljenih s bezvremenim okolišem Zemaljskoga raja, u kojem je vanjski svijet prirodno produženje unutarnjega, a unu­tarnji prirodno produženje vanjskoga, u kojem je sve vidljivo i nevid­ljivo sljubljeno u nerazlučivo jedinstvo, sve dok zmija, pradavni sim­bol htonske mudrosti i falusne seksualnosti, koju je kasnija predaja poistovjetila sa Sotonom, ne ponudi Evi fatalno voće uz obećanje: „Dapače, zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.“ (Šarić, na ovome mjestu, ne prevodi plural, bogovi, kako je u hebrejskom izvorniku, ʼelōhîm, u Septuaginti theoí, u Vulgati, dii, i iz čega je starija egzegeza izvlačila pojam Presvetoga Trojstva.) Čim je od zabranjenoga voća zagrizla Eva, a iz njezine ruke okusio i Adam, zanimljivo je da je prvo što su vidjeli bilo to da su goli, tj. ona je obnaženoga vidjela njega, a on obnaženu nju: najprije su, dakle, postali svjesni svoje spolne razlike i svoga humanog statusa, tj., načinivši sebi od lišća primitivnu odjeću, bez pripreme su s područja amorfnoga, čisto bi­ološkoga, života prešli na polje kulture. Primordijalna nevinost — bezvremena i bez relacija, oličena u golemome simbolu Zemaljskoga raja, u kojem su bili jednako duboko ukorijenjeni oni kao što je on bio ukorijenjen u njima — zauvijek je nestala: svaku će spoznaju otad pratiti sumnja: izgubljenu cjelovitost tek će trebati osvajati, bez po­uzdanih izgleda da se osvoji. Ljudskome biću koje misli više nije mjesto u Zemaljskome raju. Njemu je mjesto na Zemlji.

Iz same zastrašujuće činjenice što sam, prvi put čitajući početke biblijskoga teksta, zapazio neobjašnjivo dvostruko, i nepodudarno, izvješće o stvaranju Adama i Eve moja je umna teta, najvjerojatnije, zaključila da mi, zbog iskazane sumnjičavosti, više nije mjesto među onima koji s punom vjerom mogu pratiti Božju poruku. Premda je, sa svoga gledišta, imala potpuno pravo, mislim da se varala u pogle­du mojih, ili bilo kojega radoznala mladića, doživljajnih i spoznajnih sklonosti: kao svi tadašnji moji vršnjaci, ja sam, naime, stjecajem okolnosti, malo poslije napreskokce pročitao cijelo Šarićevo Sveto pismo, i to gotovo potajno, među nabubrelim grozdovima očeva vino­grada, upijajući ga, nasreću, ne preko nekoga teološkoga ključa nego izravno, kao golemi mozaik istočnjačke književnosti koja se može primiti, kao i svaka književnost što prva ulazi u nas, nedotaknuta još bilo kakvim okvirnim tumačenjem, koje, i da ga je bilo, mladi um ne bi razumio, pogotovu što je sav školski sustav u to poratno doba bio radikalno ili ateistički orijentiran ili naprosto sekularan: režim je brižno postavljao svoj ideološki sustav.

Upravo se zato, potmulo ali razgovijetno, čuo pozadinski šum koji je neprekidno šaptao da gotovo svaka pojedinost onoga što sam tako pasionirano čitao upućuje na nešto mimo sebe, ili iznad sebe, tj. da smo suočeni ne sa svjetovnom nego sa sakralnom poviješću.

Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta dr. Josipa Volovića (Zagreb 1903.) i Uvod u svete knjige Novoga za­vjeta dr. Rudolfa Vimera (Zagreb 1903.) bile su dio male kućne bibli­oteke i, premda sam otad držao u rukama desetke mnogo slavnijih priručnika na raznim jezicima što se bave ovim područjem, i danas ih smatram najdragocjenijim pomagalom, osobito kad je posrijedi odnos prema Bibliji i protestantizmu prije Drugoga vatikanskoga koncila.

Autori se, naime, nimalo nisu zamarali onim što danas ubija svaku religijsku ili društvenu iskrenost, a čega tada nije bilo, tj. političkom korektnošću, pa čak ni minimalnim kriterijem običnoga sekularnog humanizma ili povijesne sumnje.

Volović tako apodiktički tvrdi da je Petoknjižje napisao Mojsije (što danas nitko ozbiljan ne misli) i kao prvi dokaz navodi svje­dočanstvo Isusa Krista, koje samo može i mora biti dovoljno svim kršćanima: „Opće je poznato, da su Židovi u vrijeme Isusovo cijelo Petoknjižje jednodušno pripisivali Mojsiju kao piscu. Ovo pak na­rodno uvjerenje ne samo da Isus nikada nije poricao, nego je pače slušače svoje izrijekom u njemu utvrdio. Dakle ako tko ne će na Isusa bezbožno da pohuli, da je zabludu odobrio, mora priznati, da je ono istina, kako su Židovi držali.“

U Knjizi Jozuinoj (Jošua) opisuje se, uz ostalo, nakon smrti Mojsijeve, osvojenje Kanaana pod zapovjedništvom Jozue (Jošue), kao strogo ispunjenje obećanja što ga je Bog (Jahve) dao Mojsiju. Pri podsjedanju i osvojenju utvrđenoga Jerihona, uz pomoć galame voj­ske i legendarnih rogova (truba), kad je grad napokon pao, izraelski su osvajači počinili jedan od najstravičnijih genocida, i to po naredbi samoga Boga: „Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, pa­doše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga. I tada izvršiše kletvu ništeći oštricom mača sve što bi­jaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.“

Bila je pošteđena samo gradska prostitutka Rahaba, njen otac, majka, braća i rodbina, i to samo zato što je kod sebe sakrila izrael­ske špijune koji su se bili ušuljali u grad.

Dr. Volović bezazleno komentira: „Čudno je pak, što neki mlađi racijonalisti, želeći knjigu Josuinu lišiti njezine časti, iznose opet ono, što su već govorili deisti 18. stoljeća i stari manihejci, naime: da je rat Izraelaca, kad provališe u Palestinu, bio nepravedan, a Josua okrutan, jer je naložio, da se pobije toliko mnoštvo svijeta, ne poštedivši ni starce ni žene ni djecu, te po to, da to ne može biti zgodan predmet knjige bogodane. Na ovo da odgovorimo, reći ćemo u kratko, da je Bog, svega svijeta vrhovni gospodar i sudac, darovao Palestinu Izraelcima; a on je također zapovjedio, da se Hanaaneji unište i istrijebe. A, kako veli sv. Augustin, zapovijedanje je Božje kao zakon, i njegove se zapovijesti ne smiju zanemariti. Pa sasvim pravo misli Teodoret, da tko Josuu kori okrutnošću, prekorava i ono­ga, koji je tako naredio; jer sam Bog je zapovjedio, da se poradi silne zloće sasvim poubijaju svi pređašnji stanovnici one zemlje.“

Ako je Bog autor Biblije, a jest po nauku Crkve, i ako je on sam upravljao svetom poviješću Izraela, i ako je zapovjedio spomenuti pokolj, tko smo mi da propitujemo njegovu pravdu. No, je li danas tako čak i među kršćanima?

U jednoj od najpreglednijih modernih studija o onim aspektima Biblije koji pobuđuju otpor ili zgražanje današnjega kršćanina, pod naslovom The Immoral Bible. Approaches to BiblicalEthics (Nemoralna Biblija. Pristupi biblijskoj etici) autora Eryla W. Daviesa (London 2010), upravo se, među ostalima, raščlanjuje spomenuti slučaj. On piše: „Mnoge su publikacije posljednjih godina svraćale pozornost na neke aspekte Hebrejske Biblije koji mogu povrijediti moralne osjećaje suvremenoga čitatelja, te je svrha ovoga sveska da istraži neke strategije kojima su pribjegavali biblijski stručnjaci, prošli i sadašnji, u nastojanju da se usklade etički problematični ulomci Pisma. Među strategijama uključenima u raspravu bit će evolucionistički pristup, pristup kulturnoga relativizma, pristup ‘kanon u kanonu’, kanonski ili holistički pristup, paradigmatski pristup te pristup čitatelj-odgovor. Da bi se osigurala usredotoče­nost rasprave, svaka će od tih strategija biti provjerena s jednim od najzloglasnijih dijelova u Pismu (Još 6-11). Ta poglavlja opisuju uključenost Izraela u ‘svetom ratu’ protiv domaćega stanovništva u zemlji, u ratu u kojem su Izraelci, po Božjoj zapovijedi, pobili muškarce, žene i djecu. Naravno, postojanje takvih dijelova Pisma neizbježivo pokreće duboko uznemirujuća pitanja.“

Jezovito, i glavno, obilježje toga svetog rata jest hērem ili pro­kletstvo, koje je nalagalo potpuno uništenje pučanstva. U gradu Aju Jošua je također počinio genocidni zločin (26-27). Po nared­bi Jahvinoj, napao je grad Aj i pobio 12 tisuća njegovih stanovni­ka: „Jošua nije spuštao ruke kojom bijaše zamahnuo kopljem, sve dok nisu poubijani svi stanovnici Aja. Samo stoku i plijen iz onoga grada razdijelili su među sobom Izraelci, kao što je Jahve zapovje­dio Jošui.“

Nikada kršćanski vjernik, ako je savjestan čovjek i, istodobno, iskreno i duboko religiozan, neće umaći iz etičkoga paradoksa, upravo onoga što ga je iskusio i opisao Sören Kirkegaard, koji pro­žima biblijsko izvješće o osvojenju Obećane zemlje, nakon Mojsijeve smrti. Može li on prihvatiti tvrdnju da je Bog univerzuma, Bog svih ljudskih bića, iz nedokučivih razloga, naložio strahovit pokolj u gra­dovima Jerihonu i Aju kao oblik nebeske pravde – ili kao djelo koje je neosobno kao požar, poplava, potres ili oluja – ili će, radi prirodne potrebe za umirenjem savjesti, zločin pripisati Jošui, uz optužbu da je naprosto krivotvorio Božji nalog?

Sudeći po putopisnom izvješću iz Pakla, Dante, vjerojatno, ne bi imao problema s božanskom pravdom, tj. da se vremeniti grijeh ka­žnjava vječnim prokletstvom, ali bi se moderni kršćanin, dijete koz­mopolitskoga relativizma, lako mogao naći u moralnom bezizlazu između božanskog apsoluta i ljudske prolaznosti.

Baruch Benedikt de Spinoza, koji je, kao panteist, bio u vlasti­toj židovskoj zajednici u Amsterdamu proklet i isključen zbog bezboštva – premda je, do svoje prerane smrti, živio pobožnim, gotovo monaškim, životom – kao što se našao i na udaru gotovo svih kr­šćanskih crkava kad je objavio ozloglašeni Teološko-politički traktat pokušavajući u Bibliji razložiti ono što pripada specifičnoj političkoj, državnoj i vjerskoj povijesti židovskoga naroda, te što je učvršćivalo ekskluzivno njegov identitet, od onoga što se ne podudara s filozof­skom ili znanstvenom spoznajom čovjeka 17. st.: nikada mu nije doi­sta bila oproštena kontekstualna relativizacija apsolutnoga statusa teksta, to više što ju je napisao pobožni Židov koji se za svoj posao pripremio složivši Compendium grammatices linguae Hebraeae. Danas čak ni kršćanski vjernici uglavnom nemaju moralnih poteš­koća sa spisom Barucha de Spinoze – bez obzira na to da li je on imao pravo u interpretaciji biblijskih nesklada – jer je on rodonačelnik onoga pristupa svetome tekstu, čak i pod uvjetom da mu je Bog autor (što tvrdi i Drugi vatikanski koncil), koji tek treba da uspostavi njegov izvorni oblik i izvorno značenje, što nam, nažalost, rukopisna tradicija nije predala.

U Religijskom vjerovanju i nacionalnoj pripadnosti u Centralnoj i Istočnoj Europi – istraživanju što smo ga spomenuli na početku – stoji, što se Hrvata u Hrvatskoj tiče, da su u najvećem broju vjernici. Ta je vjerska oznaka na mjestu kad je riječ o nacionalnoj pripadno­sti, osobito u današnjoj Republici Hrvatskoj, jer je ona identitetska razdjelnica, učvršćivana u Domovinskom ratu, između tadašnjega agresivnog srpskog pravoslavlja i još agresivnijega komunističkog ateizma. Što se tiče čisto religijskoga, a ne samo obrednoga ili obi­čajnog, sadržaja odnosa prema svetim instancijama, pa, dakle, i prema statusu Biblije u vjerskom životu, vjerojatno slika nije tako homogena.

Ja osobno prožet sam biblijskim sadržajima, bez obzira na to što od toga prihvaćam a što odbijam, jer oni u mene nisu ušli, u obliku u kojem ih poznajem, ni preko oltara (tada toga nije bilo) ni preko nekoga suvislog teološkog okvira (kojem, i da ga je bilo, u mladosti nisam bio dorastao): prožet sam dubokim doživljajem Biblije (što nema nikakve veze s mojim skromnim kognitivnim sposobnostima), jer je on, stjecajem obiteljskih prilika, pomiješan s najranijim knji­ževnim uspomenama, neovisno o tome u što ja od toga vjerujem ili ne vjerujem, jer je ona, osim što je sveta povijest židovskoga naroda i, preko Novoga zavjeta, sveta povijest (kao prefiguracija) kršćan­stva, u najdoslovnijem smislu i važan dio moje najintimnije svete povijesti, koliko god ona, objektivno, bila profana.

Da, Biblija je, s mnogih gledišta, opasna knjiga. Ali, da nađemo utjehu u poznatoj riječi Friedricha Hölderlina: Gdje raste opasnost, raste i spasonosno.

Zagreb, lipanj 2017

III

P. S. Ovaj skromni uspomenski ogled posvećujem svojoj pokojnoj supruzi Desanki Grčić, prevoditeljici s njemačkoga Leksikona astrologije Uda Beckera (1996.) i, zajedno sa mnom, s francuskoga Života oblikā Henrija Focillona (1995.). Sa mnom je surađivala i na uspostavi tzv. paralelnih mjesta u Zagrebačkoj Bibliji (1968.), premda joj se ime tamo ne navodi. S njom sam, sve do njezina odlaska 4. svib­nja ove godine, iako se nije u svemu sa mnom slagala, raspravljao o glavnim crtama ovoga teksta, te se toplo nadam da, u ovom obliku, nije uvreda njezinoj uspomeni.

Forum, broj 4-6, Zagreb, travanj – lipanj 2017.