Jalovu zemlju više ne radim
vakat mi nafaku sa nje pudi
sa rodne stope mog vatana
haknuli u svijet mladi ljudi

Au revoir, mon chevalier

“Znaš, ne ćutin ti se u zadnje vrime baš najbolje…” Svaki put kad bih susreo Davora Štambuka ili se čuo s njim putem telefona, sustigla bi me ova rečenica. Znajući o kakvoj se mustri radi, tu sam žalobnu frazu pripisivao njegovoj razmaženosti. S navršene osamdeset i tri godine u životnome kalendaru zbog svoje je vitalnosti izazivao zavist ne samo kod vršnjaka (ono malo preostalih), nego i onih koji su mu mogli biti djeca. Bio sam uvjeren kako ima crijeva od molibdena, jetru od kevlara, a pluća od titana. Na koncu se ispostavilo kako sam bio samo dvotrećinski u pravu, a fatalno jednotrećinski u krivu. Iako se pušenja davno ostavio, puste škatule, šteke i bakse “Gitanesa” ipak su mu došle na naplatu.

Životni i autorski credo sažeo je u naslovu jedne od zbirki svojih karikatura – Sex Made Man. I fakat, nije lagao. Šezdesetih godina, kao pionir seksualne revolucije, krenuo je trbuhom za mufom u Pariz. Imao je jasnu predodžbu s kime želi živjeti (šinjorina se zvala Genevieve), ali ne i od čega. To i nije trebao biti osobiti problem, jerbo je dotična dama imala galeriju, pa ga je mogla zaposliti kao neku vrstu muške hostese. No, Davoru se nije naročito svidjela pomisao da bi dovijeka mogao ostati nasmiješeni podvornik, pa je počeo razbijati glavu preteškim pitanjem: kako biti fiskalno održiv?

Do odlaska u Pariz bio je novinar “Narodnog sporta” i “Arene”, no kako je u to vrijeme s francuskim jezikom bio na vi nije mogao razmišljati o nastavku žurnalističke karijere. Jedina vještina kojom je raspolagao, a koja se mogla unovčiti, bila je crtanje. I prije je znao od prilike do prilike namrčiti i u novinama objaviti poneku karikaturu. Čak je u partnerstvu s Boškom Lulićem Luligardom 1954. godine publicirao i knjižicu pod naslovom “Hajdukovci u karikaturi i pjesmi”. Kako crtački talent govori sve jezike, a duhovitost ne priznaje granice, vrlo brzo je postao suradnikom niza listova: “Nouvelle Obsrevatuer”, “Marius”, “Elle”… U zvijezde ga je katapultirala ugledna nagrada Bellus koju je osvojio 1968. godine u snažnoj konkurenciji ponajboljih francuskih karikaturista. Žiri se dugo kolebao između Davora i Cabua koji se na koncu morao zadovoljiti utješnim drugim mjestom, (taj sjajni autor dospjet će na naslovne stranice svih svjetskih listova 2015. kao jedna od žrtava terorističkog napada na redakciju “Charliea Hebdoa”).

Nagrada Bellus bila mu je i nekom vrstom ulaznice u utjecajni list “France Dimanche”, iz kojeg će otići u još tiražniji tabloid “Ici Paris”. Sedamdesetih godina snažno će se pozicionirati kao treća punta mušketirskog trokuta francuske erotske karikature (uz Lassalvyja i Hoviva), trija čiji su se radovi publicirali na svim geografskim širinama.

Pokazalo se na koncu kako je Davor bio kudikamo vitalniji od svoga zanimanja. Karikatura kakvom se on do umirovljenja bavio već dulje vrijeme nije niti na aparatima: ona je odavno mrtva. U dnevnome i tjednome tisku – ne samo kod nas, nego i u svijetu – uspjelo je do danas preživjeti samo crtano šegačenje na račun osoba i tema iz političkog života. Svi drugi predumišljaji za smijeh izgnani su iz novinarstva. Karikaturi je presudila histerija političke korektnosti, novovjeki bonton koji više ne dopušta staromodnu zajebanciju na račun pohotnih fratara i opatica, tetkastih tipova ili rogonja. Ispada tako da je Davor za ukus suvremene publike previše radikalan. U vremenu konzervativne rekonkviste on i njemu slični upadljivo strše i za njih nema mjesta.

Premda suptilni Splićani o Davoru vole govoriti kao o “onemu ča crta pizdarije”, u civiliziranom svijetu njega se štuje kao iznimno autorsko ime. Francuzi su ga počastili titulom Viteza umjetnosti i književnosti, i to s puno razloga. Jer, treba imati vraškoga talenta da bi se desetljećima bilo u vrhu popularnosti svirajući samo na jednoj jedincatoj žici. Kao dotepenec u njemu stranu sredinu čiji jezik i običaje nije poznavao, Štambuk nije imao izbora. Morao se odlučiti za karikaturu bez riječi, i to onu koja se bavi univerzalnim, svugdje razumljivim temama. Tko zna, da je u Pariz došao jezično potkovan, možda je mogao završiti kao komentator koji razobličuje političke grijehe. Ovako se izvrgnuo u autora koji secira drukčija posrnuća: grijehe putenosti i neumjerenosti.

Svoj uspjeh nije mistificirao. Baš kao ni talent. Dapače, u nekoliko mi je navrata rekao kako nikada nije bio bogzna kakav crtač. Na to sam mu uvijek odgovarao kako govori budalaštine, jer ni mi u publici, ni on sam nikada nećemo znati kolika je uistinu njegova crtačka sprema. Radi se naprosto o tome da je svoj autorski glas vrlo rano i bez teškoća materijalizirao u stilu visoke funkcionalnosti, kojemu nikakva dodatna cifranja nikad nisu bila potrebna. Onaj tko uživa u njegovim neodoljivim dosjetkama, jednako uživa i u njihovoj “ambalaži”: sigurnom potezu, apsolutnoj preciznosti, redukciji viškova, izvornosti rukopisa, toplini, šarmu…

Davora Štambuka najmanje su uvažavali u gradu do kojega mu je bilo najviše stalo. Premda je živio u Parizu i Zagrebu, do zadnjega je dana i daha ostao mulac iz Plinarske ulice, kojemu je bilo kudikamo važnije dopasti se Splićanima, negoli figurirati kao velika čunka – što je, bez pretjerivanja, i bio – na Champs Élyséesu. Ali jebi ga, njima se dopadao samo kapilarno, dakle, ponekima. Većina ga je – glasovima izabranih vijećnika – u nekoliko navrata odrebatila kad je bio predložen za nagradu Grada Splita. S tim se on teško mirio. Za razliku od moje malenkosti koja je uvijek držala kako ovaj grad ne zaslužuje Davora za svoga laureata.  

Au revoir, mon chevalier.

Objavljeno 30.01.2010.

U svibnju prošle godine The New York Times objavio je da je J. D. Salinger slomio kuk. Događa se starcima, ali i ta je vijest bila neprovjerena, kao i sve ono što se u posljednjih četrdesetak godina načulo i doznalo od onih koji nešto znaju i onih koji bi se htjeli proslaviti, iako zapravo ne znaju ništa, uključujući i njegove bližnje, poznanike, prijatelje i literarne agente. Jedini siguran glas koji je od Salingera dopirao, i za koji se moglo pouzdano znati da njemu i pripada, bile su povremene tužbe i zabrane protiv onih koji su kršili piščeva autorska prava.

Šest mjeseci kasnije, sin J. D. Salingera objavio je njegovu smrt. Za viješću je slijedio i indiskretni detalj: u smrtnome času nije osjećao nikakve bolove! Na nekoj drugoj smrtovnici takvo bi pojašnjenje djelovalo utješno, “nije se, jadan, mučio”, poradovale bi se u nas stare žene, ali na njegovoj, u svim važnim i nevažnim novinama objavljenoj smrtovnici, te riječi zvuče ironično. Svih ovih godina kako ga nije bilo i kako se skrivao u Cornishu, New Hapshire, tvrdoglavo je ustrajavao na tome da se nikoga ne tiče kako mu je, boli li ga što. I sada je, eto, nesretnik dočekao da cjelokupna svjetska javnost bude obaviještena o njegovim osjećajima u drugome najintimnijem trenutku u životu. Vijest o Salingerovoj smrti predstavlja njegov izlazak iz duge samoizolacije. Od sada, njegov je život jednako javan kao i život bilo kojeg drugog pisca, ili kao život Elvisa Presleyja.

Onaj dio svijeta koji je okružen Amerikom ovih je dana ponovo fasciniran godinama njegove neprisutnosti. Nakon što su ga progonili, postavljali mu zasjede ispred seoskoga dućana u Cornishu, pratili ga teleobjektivima i satelitima, sad po televizijama i na internetu emitiraju i objavljuju snimke i fotografije, na kojima Salingera vidimo kao mrzovoljnog, katkad i gnjevnog starca. Čak su i naše novine, u posljednje vrijeme fascinirane isključivo likom i djelom Ante Pavelića, objavile na svome portalu tu kratku video snimku, pozivajući čitatelje zaštićene pseudonimima, uglavnom sve sami neonacistički i rasistički ološ, da “s drugima podijele” što su im značili Salinger i njegova književnost. I doista, našao se poneko kome je pisac nešto značio.

No, i Amerika katkad nalikuje komentarima s web portala hrvatskih dnevnih novina. Tako je, recimo, Bret Easton Ellis izjavio da je sretan i da će slaviti Salingerovu smrt, dan koji je čekao jebeno dugo. Stephen King je, pak, rekao da je umro posljednji u nizu velikih poslijeratnih američkih pisaca. Ta su se dvojica nekako tipski izdvojila: King je hiperproduktivni, ali za svake intelektualne mode prezreni, pripovjedač koji se na pisanju obogatio, a Easton Ellis mali je njujorški bogataški sin, što se od duga vremena počeo baviti književnošću, očajno je loš i dosadan pisac, koji na sve načine – drogom, alkoholom, drukčijim seksom, razbijanjem namještaja, kanibalizmom – nastoji šokirati u svojoj prozi. I sad bi, eto, šokirao i tulumom na Salingerovom grobu. Za razliku od Kinga koji je trivijalan – kako tvrde oni koji ga odveć preziru da bi ga čitali – Easton Ellis je smrtno dosadan.

Ali dok King kao pisac doista nema nikakve veze sa Salingerom, i bio bi isti takav da “Lovac u žitu” ili “Devet priča” nikada nisu objavljeni, Easton Ellis je dio istoga tradicijskog niza ili obiteljskog književnog stabla. On je, moglo bi se i tako reći, daleki Salingerov potomak, u jednome izvrnutom evolucijskom nizu (kakvi su u književnosti inače česti), koji se kreće od čovjeka prema majmunu.

Prije desetak godina Louis Menand je u The New Yorkeru sastavio jedan estetski zanimljiv niz pisaca i knjiga na koje je utjecao Salinger, osobito “Lovac u žitu”, u kojem se, među ostalima, našla i Sylvia Plath, s autobiografskim romanom “Stakleno zvono”, još jednom knjigom koja je, davnih sedamdesetih, u nas imala kultni status. Osim što strukturno nalikuje romanu o Holdenu Caulfieldu, roman Sylvije Plath obilježen je vrlo sličnim osjećajima, mučnom i neurotičnom ispoviješću, te beznadnim i bolno tužnim završetkom.

Iako je njezina junakinja generacijski udaljena od Holdena, s druge je strane puberteta nego on, te iako se radi o priči koja, za razliku od Salingerove, predstavlja presliku njezina života i uvod u način na koji će skončati, u romanu Sylvije Plath kao da se zrcali “Lovac u žitu”. No, to mu ne oduzima ništa od književne, ali i emotivne autentičnosti i veličine. Uz Sylviju Plath, Menand je spomenuo i Huntera S. Thompsona i njegov klasik iz 1971. “Strah i prezir u Las Vegasu”, te Easton Ellisu poetički bliskog i jednako dosadnog Jaya McInerneya s romanom “Sjajna svjetla, velegrad”, ali i “Potresno djelo nesigurnog genija”, knjigu Davea Eggersa iz 2000…

Mnogi su američki pisci, pogotovo kad bi ih nagradilo ili kada su nešto slavili, priznavali da štošta duguju Salingeru. Njegovim kratkim pričama počast su odavali John Updike i Richard Yates. Salingerove utjecaje lako je otkriti ne samo u Updikeovim kratkim i novinskim pričama, nego i u golemom romanu “Parovi”, dok su, primjerice, dramska struktura, atmosfera, socijalni ambijent, ali i način na koji ludi glavna junakinja, u veličanstvenom romanu Richarda Yatesa “Put oslobođenja”, kao od iste stvoriteljske ruke i od iste duše kao “Devet priča”. To je jednako vidljivo, i još šokantnije, u filmu Sama Mandesa, za koji bi se moglo reći da je najselindžerskiji od svih filmova čiji su se pisci ili redatelji načitavali nad Salingerovim pričama.

Charles Bukowski narugao se kultu romana “The Catcher in the Rye”, a pomalo i samom Salingeru, persiflažom “Ham on Rye”. U format “Lovca u žitu” smjestio je svoju autobiografiju, fikcionalnu ili istinitu – svejedno, u kojoj se metafizički problemi glavnoga lika tiču uglavnom zastrašujuće prekrivenosti njegova lica bubuljicama, aknama, vimlicama, prištevima žutim i crnim, te njegove očajničke sklonosti čestom drkanju. Ovakva se postavka mogla shvatiti i kao otvorena polemika sa Salingerovim konceptom genijalnoga i osjetljivog djeteta, ostvarenog ne samo u liku Holdena Caulfielda, nego i u nizu drugih dječaka i djevojčica u njegovim kratkim i dužim prozama.

Bukowskom je očito nepodnošljivo na živce išla ta pomalo bolesna i infantilno elitistička Salingerova sklonost prema vunderkindima, te ju je nastojao ismijati potpunom oprekom. Duhovni pakao odrastanja on je samo zamijenio vidljivijim, očitijim i rasprostranjenijim fizičkim paklom odrastanja. No, kako je riječ o velikom piscu, a ne o kakvoj današnjoj blogeraškoj hrvatskoj vucibatini, rezultat je bio izvanredan, duhovit i potresan roman, koji je u naše krajeve stigao u dobrome srpskom prijevodu i s pogođenim, premda prevoditeljski proizvoljnim, naslovom “Bludni sin”.

Za razliku od Salingera, Charles Bukowski nije imao sreće s oponašateljima, sljedbenicima i istomišljenicima. Njih je čitava armija, nedarovitih, nepismenih i pretencioznih, uvjerenih da književnost čine šank, kvart i šuplja priča, koji su ovoga velikog pisca banalizirali do krajnosti, te su ga, svojim pozivanjem na njega i hvaljenjem, doveli ne samo na loš, nego i na krivi glas. Bukowski, naime, nije pijana budala i mizogina prostačina, kao što se rašireno vjeruje. On je veliki prozaist i pjesnik, točan, suptilan i stilski raskošan, te što bi najviše šokiralo one koji ga nisu čitali, Bukowski je vrlo intelektualan pisac. Jedini od hrvatskih sljedbenika i poštovatelja Charlesa Bukowskog, koji ga je drukčije predstavljao i koji mu je i kao autor dorastao, bio je njegov genijalni prevoditelj Boris Maruna.

Salinger u našim krajevima nije imao sljedbenika, a skoro ni onih koji bi ikad i pokušali pisati poput njega. Razloga je nekoliko, a prvi je njegovo insistiranje na melodramatskim emocijama, koje pritom izbijaju iz nekih čudnih, katkad pomalo bizarnih konteksta. Njegove priče čitatelja će dovesti do ruba suza, u njima će katkad osjetiti nešto što, barem pretežito, ne pripada umjetničkome pripovijedanju, nego udara u srce kao slučajan prizor, anegdota iz života, drama za nedjeljnim ručkom, odlazak u kino… On radi ono od čega golema većina hrvatskih pisaca oduvijek zazire: piše krajnje jednostavno, ali o ljubavi, nježnosti, nesreći… Piše samo o onome što je u životu važno i što je ljudskoj koži bliže i od same književnosti.

U nas, i ne samo u nas, nisu pokušavali pisati poput njega i zato što je Salinger savršen – ali krajnje tradicionalan – pripovjedač. Da bi se tako pisalo treba imati dara, ali jednako važno, treba riskirati i pisati o onome što čovjeka u privatnome životu najviše boli i što ga se tiče kad god je budan i živ. A na takvo što rijetki bi pristali, kao što rijetki ljudi i znaju opisati i objasniti, sebi i svijetu, što ih se to doista tiče. Postoji negdje u svakome od nas točka koju je dovoljno samo kvrcnuti srebrnom žličicom i čovjek se raspada u tisuće komadića, kao vjetrobransko staklo kad ga pogodi kamičak. Salinger, pišući o sebi, piše samo o toj točki.

Postoji još jedan razlog zašto su kopirali Bukowskog, a ne njega: Salinger silno vodi računa o vremenskome i prostornom ambijentu, on je vrlo lokalan i u tome konzervativan pisac, s jakim socijalnim nabojem, pa je po tome sličan jugoslavenskim međuratnim socijalnim piscima. Recimo, tako su svoje priče ambijentirali Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Isak Samokovlija, a još prije njih genijalni Ivan Cankar… Možda bi naši pisci i pristali biti lokalni na njegov način kada bi im bilo dano da svoju priču, kao i Salinger, smjeste u – New York. U svoje kvartove i svoje provincijske selendre oni će smještati samo priče u kojima se mimo šanka malo što događa.

Ali temelj svega su osjećaji i ta točka u koju valja kvrcnuti… Na takav način je, istina, pisao jedan vrlo lokalan pisac naših jezika, toliko lokalan da se u Zagrebu za njega i ne zna. Bio je to Dario Džamonja, sarajevski pripovjedač, koji je, začudo, po nacionalnosti bio Hrvat, ali do te činjenice nije pretjerano držao, pa ga etnički higijeničari hrvatske književnosti devedesetih nisu unutra upustili, proslavili i Matici hrvatskoj priveli. A pisao je kao da nije bio živ čovjek, nego lik iz Salingerovih proza.

Jednu priču nad kojom se čitatelj mogao rasplakati, a u kojoj je bilo selindžerovske točnosti u tragici i u osjećajima, napisao je, recimo, i Antun Šoljan. Bila je to njegova posljednja objavljena proza u životu, priča se zvala “Lolita”, tiskana je u dnevnim novinama, čini mi se Večernjem listu, u rano proljeće 1993…

Starac koji je umro pola godine nakon što je slomio kuk mogao je biti naš susjed. Svatko je imao barem po jednoga takvog u obitelji, u neboderu ili u ulici. Bili su dobrodržeći, a onda je iz njih život samo iscurio nakon što se slomila kost. Bit će da je tako bilo i s njim. Negdje je, navodno, rekao da je pisanje za njega velika radost i užitak, ali da piše samo za sebe i da neće objavljivati. Valjda je poveo računa da tako ostane i nakon njegove smrti. Ne bi bilo lijepo da sad počnu izlaziti nove Salingerove knjige i da saznamo kada je i zašto osjećao bol. A još bi ružnije bilo da te knjige budu loše i dosadne. To je, na žalost, vrlo moguće: nije on bio pisac koji je od samoće stvarao književnost. Baš suprotno.

“Uzmite tako jednog stvarno pospanog čovjeka, Esme, takav vam još uvijek ima šanse da postane čovjek s neokrnjenim fizičkim i duhovnim sna… s-n-a-g-a-m-a.” Kad god ti se usred nekog užasnog događaja prispava, možeš se sjetiti toga. I zbog takvih stvari se čitao Salinger.

Žensko kad prođe
Stane i gleda
Bradu spusti na držak lopate
I sikće.
Nosnice raširi
Nogom po zemlji ore.
Kao da ga žensko rodilo nije.

Imaginarni prijatelj/59

Dok sam odrastao u Drveniku, moja je Nona ulagala grdnu energiju, retoričku i leksičku vještinu i dar, da me odvikne od toga da za neku ženu, za majku ili za školsku drugaricu, izgovaram nevinu zamjenicu – ona. Ne zove se Ona, govorila je, ona ima svoje ime. I tako sam se, napoprijeko, navikavao da žensku čeljad nazivam po imenu, i da nikad, ni iz kakvih razloga, a najmanje iz razloga stila, za neku kažem Ona. U Dalmaciji tog vremena, ali i svih kasnijih vremena, svaka je ženska, međutim, bila Ona. Možda je i muško bilo On, ali to se ne bi tako i toliko čulo u govoru. U čemu se sastoji rugoba rječice Ona? Ne znam, ali pretpostavljam. U tome što je žena bez imena ustvari anamo-ona, kako se to u Bosni kaže, ili beznadnica, bludnica, kurva. Obezličen i tužan ženski stvor.

Veličina književnosti je u preokretanju značenja, u davanju novih značenja starim riječima. Tako se glavni ženski lik u svim autobiografskim prozama Miljenka Smoje zove Ona. Ama nigdje nema njezina imena. Ona je Smojina žena, čuvarica ognjišta, vlasnica najviše kućne mudrosti, ona koja ga štiti od svijeta, od zlih jezika, ogovaranja i progona. Ona je hirovita i svojeglava, njezina je uvijek zadnja i uvijek se bolje čuje od njegove. Iznad nje nema zakona, Ona na ravnoj nozi pregovara s Bogom i s ljudima, i dogovara pravila igre. Ona je tu kada se on vraća, tu je i kada odlazi.

Smojin je svijet načinjen u dvoje. Ali to je svijet izrazitog matrijarhata. Ona je dobra vladarica koja svemu nalazi razlog i smisao. Da nije nje, život, a ni proza, ne bi imali okosnicu. Sve bi se rasulo, razglobilo i raspalo. Ona Smojinu novinsku, televizijsku i knjišku prozu čini jedinstvenom. Teško bi to bilo izvedivo kad bi se zvala ikako drukčije nego Ona.

Kad bi Ona imala ime, njezina bi se sudbina našla u istoj ravni s njegovom, ali i sa sudbinama svih onih usputnika koji svakodnevno promiču Smojinom prozom. A cilj je i smisao da Ona bude negdje iznad. Do toga pisac stiže jednim jednostavnim trikom. Tako što ju zove Ona.

S jedne strane Smoje prkosi normama, počev od one na kojoj je insistirala moja Nona. Svjesno izriče omalovažavajuću riječ, pače omalovažavajuće ime, pa ga ponavlja do u beskraj, sve dok, zahvaljujući kontekstu, riječ i ime ne počnu mijenjati značenje i smisao, sve dok se iz uvrede ne preobraze u pohvalu.

Naravno, i dalje svaka Ona nije Smojina Ona. Pisac nije preokrenuo jedan stereotip, niti je jednu riječ pod ružnim jezicima učinio išta ljepšom, ali je pokazao nešto što je za jezik kao i za život važno: riječi su sve ono što od njih načinimo.

A Smojina Ona jedan je od najvećih ženskih likova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nasuprot tipičnoj dalmatinskoj ženi, žrtvi kuće, muža i djece, vjernici, lajavici i nositeljici tradicionalnih vrijednosti, Ona je sačinjena od sve samih paradoksa i proturječja. Anarhistkinja koja drži do reda. Koliko se njezin lik poklapa s likom žene iz Smojine životne zbilje, čije ime znamo, ali ga iz razloga stilske dosljednosti nećemo spomenuti, zapravo se ne zna, i nije ni važno. Oboje su fikcija. Likovi iz priče koja je ispisala samu sebe.  

Biti ukorijenjen možda je najvažnija
i najmanje priznata potreba ljudske duše.

                  ___________Simona Vejl

Jutarnja tuga, ustajanje,
crveni prsti ptica crnih;
papuče, plahte, komešanje
oko česama obamrlih.

Jutarnja tuga, jutarnja lica,
vonj zahoda, spavaone;
škripa štaka i stolica
i užegle makarone…

(Istad, 1992.)

Ko će završiti u paklu, a ko u raju, ponekad doista ovisi o slučajnosti kudikamo tanjoj od dlake iz konjskog repa na violinskom gudalu. Anteša Baso na takvo što vjerojatno nije ni pomislio za više od 40 godina sviranja po seoskim svadbama i crkvenim godovinama. Nije mu to došlo u glavu ni kad ga je nepoznati djevojčurak, što se niotkud pojavio u ostavi gazda Ivote u seocu LJ., zapitao “A šta je to?”, pokazujući prstom u čvornovatu grudicu kolofonija. Nalikovala je kristalu pustinjske ruže, ali bi se tu gdje se našla, pošto za pustinjsku ružu niko u selu nije čuo, mogla usporediti samo sa okamenjenim čoporom gljiva bukovača na preklanjskom panju. Anteša je upravo bučno hukao u violinske žice kako bi ih zagrijao za skori početak svirke.

– A to?! – zagledao joj se u oči. – E, to, drago dijete, to se samo lizne i onda nikako, ma nikako, ne možeš ostat trudna! – odgovorio je šeretski se smiješeći pa je, pošto ga je tog časa pozvao kolega s kojim je uveseljavao svatove i vašarske iskonjake, spustio violinu i izašao.

Gospod Bog je seoce LJ., bit će iz nekog samo njemu znanog hira, uglavio u osunčanu zaravan usred strmih obronaka Bitovnje planine, podaleko i od samog sebe, a i od drugih sela i ljudi. Možda je violina viđena u selu i nekad prije, ali ako i jest, moralo je to biti i rijetko i davno, čim je gazda Ivota za svečanost koju je priredio povodom sinove ženidbe poručio po Antešu i njegovog trbušastog kompanjona tamburaša, i s ove i s one strane planine toliko poznatog po nadimku Masni da mu valjda niko osim rođene matere nije ni znao pravo ime. Osim bećarca i gange, slabo se šta dotad čulo na ovdašnjim svadbama, a i za Ilindan, nakon mise na groblju, ali je Ivota, čovjek toliko bogat da je želio napraviti nešto što će selo pamtiti do kijametskog dana, osim Base i Masnog, priredio i konjske trke, razglasivši to sve do Konjica i Rame; ko voli, nek’ izvoli, nagrada nije bila mala. Godina rodna, hambari puni, a jesen toplim i vlažnim ručerdama zagrlila sve od Neretve do najvišeg vrha Bitovnje tako da je i najstameniji list u najboljoj zavjetrini već bio očajan, pa ko bi odolio. Ima se, može se, ne ženi se sin jedinac dvaput u životu!

Sve pripreme nadzirao je Ivotin pouzdani sluga Cvitko, izvanbračni sin odavno pokojne udovice Katare, stasit i naočit mladić, istodobno i plećat i umiljat kao najbolji gazdin konj, u sve na imanju upućen bolje nego sam gazda, koji je više vremena provodio na okolnim vašarima i pijacama nego kući. „Kad imaš nekog takog ko Cvitko“, znao je reći Ivota, „možeš kud oćeš, ako treba sve do Mostara, i dalje, jope će sve bit u red!“ Selo je, istina, ispotiha mrmorilo kako tu nisu čista posla i da bi gazdaricu Maru trebalo priupitati ko je pravi gazda, ali bi svako prije umro, ne jednom već triput, nego bi opekao jezik ako mu se omakne da takvo što izusti blizu Ivotinog uha. I do Cvitkovog, mada, ko zna: možda bi se samo nasmiješio i uzgred počešao po maloj sivkastoj mrlji na plavoj kosi, kao što je činio uvijek kad bi ga neko zbunio. Po toj mrlji je, mada baš i nije sličila cvijetu, i dobio nadimak, iako je kršten kao Werner, po nekom Švabi iz 117. Jäger divizije, čija se jedna četa smjestila u selu u veljači 1943. Babe su govorile “Misusovo sveto, isto da ga je, Bože mi prosti, nazvala Enver“, a lajavu Kataru jedino se njen mlađi brat Antić usudio upitati „kako je mogla zanijeti sa Švabom”, na što je dobio odgovor da bi “i on zanio da ga je Švabo onako pridvostručio”.

Obje večeri i noći svadbovanja zvijezde su, nasmijane kao da im je gazda Ivota unaprijed, ne pitajući za cijenu, platio bogate dnevnice, uredno dežurale, valjda i same uživajući u zavodljivom prizoru, a mjesec je tek nekad pred zoru potpisao kapitulaciju, ljuljuškajući se usput u ritmu koji mu je po licu već ostavio bljedunjave naprsline. Ni seoski momci i djevojke nisu žalili nogu, katkad ih, doduše, mada uzaludno, i pokušavajući, izvući iz plahog violinskog cilika što im je nesmiljeno proširivao udubljenja u nekom dijelu vlastitog razumijevanja sa životom za koji dotad nisu ni znali. Pijetlove niko nije čuo ili su i oni prespavali zoru, umorni od tolike buke i gungule.

Vijesti su u to doba s one strane Bitovnje stizale ili sporo ili nikako, ali se naknadno doznalo da je u seocu LJ. za svega tri ili četiri dana krajem ljeta naredne godine rođeno šest beba, odreda muških. Ne bi to bilo zlo samo po sebi da rubrika “otac” u matičnim knjigama za njih pet nije ostala prazna. Izuzetak je bio jedino dečkić Ivotine nevjeste; i on je, kao i ostalih pet, na plavoj kosici imao sivkastu pjegu.

Basinoj violini je grudica kolofonija bila dovoljna za čitav njen četrdesetak godina dug život. Vlasnik violine nije, ali dlake gudala sigurno jesu primijetile da je kolofonij položen na komad čiste štavljene kože u ostavi gazde Ivote u seocu LJ. cijelo vrijeme imao neki čudan okus, samo što to nisu znale ni imali kome reći.

Sva novorođenčad su umrla za manje od mjesec dana, na životu je ostalo samo unuče gazde Ivote. Jedni su to uspoređivali sa španjolskom gripom iz nekih davno prošlih vremena o kojoj su im za dugih zimskih večeri pričali njihovi djedovi i bake; opaka pošlica je tada, radeći danonoćno, i prekovremeno i svetom nedjeljom, pokosila četvrtinu sve djece u selu. Drugi su šutjeli i brinuli vlastite brige.

Cvitka je tog ljeta nestalo, kao što iznenadna ljetna bujica za mrkle noći pune kiše i juga odnese dotrajali most za koji se svima što preko njega prelaze činilo da je oduvijek bio tu i da će uvijek biti tu. Gazda Ivota se čudio, ali i to kratko, pa je našao drugog momka; Cvitko se u posljednje vrijeme ionako skroz promijenio, izvršavajući njegove naloge šutke i bez volje, više nalikujući umornoj sjenki koja ne zna za vlastiti početak i kraj nego nekadašnjem glavnom i najpouzdanijem slugi. Ništa njegovo nije odnio iz kuće, kako se ponekad znalo dogoditi s nepouzdanim najmenicima i slugama, ostalo je čak i ono njegove robe i obuće što bi mu je gazda Ivota davao svake godine pred Ilindan. Niko drugi u selu ga nije ni spomenuo, barem naglas.

Godinu dana nakon najveće svadbe koju je selo zapamtilo niko se više nije sjećao ko je pobijedio u konjskoj utrci. Pet malih humki na groblju trajale su dok nisu istrunuli drveni križići iznad njih, a onda su se dodirnule sa vječnošću i poravnale sa zemljom kao da nikad nisu postojale.

Baso je, da se nakratko vratimo njemu, podavno umro, a nikad više nije pozvan da svira u seocu LJ., ne što posao nije obavio valjano, naprotiv, nego što takvih gazda kao što je bio Ivota nije bilo ni u tom ni u okolnim selima. Umro je, a da nikad nije doznao kakva prtljaga je ostala za njim i da je onom svojom rečenicom nepoznatoj djevojci, pogotovo ako Gospod na svom preciznom računalu veći koeficijent ima na posljedice već na namjere, možda otvorio vrata vlastitog pakla.

Dug bi bio spisak stvari koje sam pri selidbi sa Sepetarevca tražio a da ih nisam našao, ali neću ni pokušavati da ga sastavim, jer bi ostajao nepotpun koliko god ga poslije dopunjavao. Previše je toga u međuvremenu nestalo, a ponešto se, vjerujem, izvitoperilo u sjećaju, i onda pamtim stvari koje nikad nisu postojale. Ili pamtim stvari, ali zaboravljam kada su i gdje nestale. Previše očekujem od ove selidbe: osim predmeta, osim neživih stvari i opipljivih uspomena, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo. Premda mi razum govori da su svi stanovnici Sepetarevca pomrli i da sam posljednji živi u ove dvije sobe, u hodniku, trpezariji, špajzi i kuhinji, nešto mi ne da da ih prestanem tražiti u preostalim nepretraženim ladicama, komodama, ormarima, policama. Nepronađeni završit će tamo gdje odlaze izgubljeni predmeti.

Među njima i češagija. Ali ne češagija za češanje i timarenje konja, goveda, a u novija vremena i pasa, kako tu riječ definiraju rječnici. Ovu češagiju bi, možda, trebalo pisati velikim početnim slovom, jer je bila jedinstvena, jedina takva na svijetu. Ustvari, bila je riječ o predmetu koji je pomalo i prestao biti predmet, jer smo mu nadjenuli ime. Stekavši ime, Češagija je oživjela i nadživjela svoga vlasnika.

Kupljena u Beču, u nekom jevrejskom antikvarijatu, listopada 1937, nekoliko mjeseci prije Anschlussa, u vrijeme još jedne totalne rasprodaje uspomena. Čim ju je ugledao, Rudolf Stubler znao je kome je nemijenjena. Palica, načinjena od ebanovine, završavala je fino izvajanom dugoprstom i tankom ženskom šakom od slonove kosti. Ta je šaka, s njom i cijeli predmet, izgledala kao da je s reklamnog plakata za izložbu Art decoa. Palac je obuhvaćao i savijao kažiprst, domali i mali prst, samo je srednjak ostao lascivno uspravljen, tek blago savijen u zglobu, s prekrasnim noktom, manikiranim u oštar vrh.

Nikada nisam vidio ni tako lijepu žensku ruku ni tako izazovnu pozu.

Iako je, rekao sam, u toku bila rasprodaja – i nadam se, zamišljam, da je antikvar završio u New Yorku – bila je to najskuplja stvar koju je Nano kupio na svom putu u Beč. Bila je tako skupa da nikome više osim Franji nije ni donio poklon, a vraćao se bez banke u džepu. Jedna od onih stvari koje čovjek mora kupiti, što koštaju da koštaju, jer će, ne kupi li je, o njoj do kraja života da misli.

Kupnja je imala i svoju pretpriču. Nekoliko mjeseci ranije se nakon nedjeljnog porodičnog ručka, nakon što su žene izašle u bašču, a djeca se razišla po svojim dječjim poslima, među muškima raspravljalo o Bogu. Za dio prisutnih, za Otatu i Noneta, Bog je bio pusta želja u čiju ostvarenost još samo žene vjeruju, dok su drugi, na čelu s Nanom, insistirali na tome da je Bog živ. Argumenti bezbožnika bili su opušteni i šaljivi, dok su argumenti bogobranitelja bili preozbiljni i uzvišeni, te samim tim i gubitnički.

A onda je Nono iznenada promijenio stranu. Ili nije promijenio stranu, nego je iz čista mira, onako bez vidljivog objašnjenja i razloga, iz iste one šaljive i opuštene poze počeo da zastupa suprotno mišljenje. O tom nadahnutom teološkom predavanju kasnije su se prenosile legende. A kako su ih, uglavnom, prenosile žene – koje nisu bile prisutne, jer su bile u bašči – tako se ni u legendu ne može do kraja vjerovati. Ali dovoljno je i ono u što je lako povjerovati, jer je njegovog šogora Rudolfa Stublera, našeg Nanu, koji je u tom nedjeljnom ručku i razgovoru sudjelovao, motiviralo da sve novce da za predmet iz izloga antikvarnog jevrejskog dućana u Beču.

Ako je čovjeka Bog stvorio, kao što to vi vjerujete – progovorio je Nono – onda su najbolji dokaz za to čovjekova leđa. Gledam mog Marka nakon što se najede, pa se krene uređivati. Liže šape, pa liže svog anamoonog, pa se okrene i liže si leđa. Gledam ga i mislim se e blago tebi! A ja svoja leđa niti vidim, niti ih mogu dohvatiti da se počešem. Umrijet ću, a da si nisam vidio leđa. Da sam na važem mjestu, kao što, eto, nisam, pa da vjerujem da nas je sve Bog stvorio, a da nismo nastali od amebe i od majmuna, leđa bi bila najtvrđa tačka moje vjere. Samo je nekome tko nas je svjesno oblikovao, nikako prirodi, moglo na um pasti da nas stvori takve da si ne možemo vidjeti leđa i da se ne možemo počešati. Uostalom, zar nije čudno to što mene nikad ništa drugo ne zasvrbi, osim leđa? I to one najudaljenije tačke na leđima, koju nikako ne mogu dohvatiti? Sve drugo je aptak (habt Acht), samo to mjesto na leđima svrbi, da sina razmetnog podsjeti da ima Boga!

Dragocjeni dar stigao je u našu kuću s jeseni 1937, i odmah je dobio svoje ime: češagija. Doista je ta stvar i bila namijenjena samo tome, češanju leđa ili one najudaljenije tačke na leđima o kojoj je bilo riječi u Nonetovom teološkom predavanju. I bila je namijenjena muškarcima. Prelijepa ženska ruka od slonove kosti, u skurilnoj, skoro pornogorafskoj gesti odbijanja, vjerojatno je izrađena onih ludih godina nakon Velikog rata, u vrijeme prve seksualne revolucije. Efektan i šaljiv dar namijenjen gospodi.

Češagija je preživjela rat i sve poratne godine. Nono ju je dobio na kraju mladosti, kao četrdesetogodišnjak, da bi s njom dočekao starost i smrt. Uz nalivpero, sat i lisnicu, bila je jedan od nekoliko predmeta koje je uvijek imao uza se, nije ih gubio, zaboravljao ni mijenjao. Bili su, ti predmeti, produžetak njega, bili su on.

Češagija ga je pratila u Drvenik, vraćala se s njim u Sarajevo, na češagiju je pazio da se ne izgubi kad smo se selili na Sepetarevac. Češagija mu je bila uz krevet dok je umirao. Stajala je tu u maloj sportskoj torbi, među stvarima koje su išle s njim na Trebević u Dom invalida, a nakon toga u bolnicu. Torbu je sam spakirao, krajem augusta, kada je Dobro odlučio da ne ide s Olgom i malim u Drvenik, nego da će u planinu, na oporavak. Na Trebeviću ju je, vjerujem, raspakirao, možda se koji put i počešao češagijom, a onda mu se zdravlje naglo pogoršalo, pa ga je Dobro iz Doma invalida prebacio direktno u bolnicu, na Prvu internu, gdje je on ordinirao. U bolnici će ostati taman toliko da se utvrdi kako mu nema spasa, vrijeme mu je isteklo, srce kao leptir treperi, tijelo se pretvara u mješinu punu vode, i ta će ga voda ugušiti. Medicina možda i liječi samo one bolesti koje bi čovjek sam od sebe prebolio, dok se od onih drugih ionako umire, ali medicina sve životne procedure učini predvidljivim.

U bolnici mu češagija više nije trebala, niti je mala sportska torba ponovo raspakirana.

Posljednjih noći njegova života ona je na podu, iza njegova uzglavlja, između kauča i ormara. Da je tu, ako mu iz nje slučajno nešto zatreba.

Najveći predmet u torbi je češagija. Ona stvara izbočinu da dva kraja torbe. Jedva je u nju stala. To što je češagija jedva stala u torbu, koju mu je Javorka kupila prije odlaska u Dom invalida na Trebeviću, svjedoči koliko mu je i nakon trideset i pet godina bila važna. Toliko je, naime, bilo prošlo otkako ju je Rudi u Beču kupio na rasprodaju kod onog jevrejskog antikvara.

Ostalo je upamćeno, pa bi onda vrijedilo da se i to zabilježi, što je uz češagiju bilo u posljednjoj prtljazi Franje Rejca: dvoje dugih donjih gaća, dvije potkošulje i jedne kratke gaće, rezervna pidžama, zidni barometar s termometrom (da ga objesi na zid trebevićke sobe), tri minijaturne, crveno-bijele kutije mentol bombona, jedva većih od glave šibice, knjižica Ivana Cankara “Bela krizantema”, u izdanju L. Schwentnera, Ljubljana 1910. i dva špila igračih karata – ako se negdje nađe dostojnih partnera za preferans.

Eto, to je ono što je Franjo Rejc ponio na svoje posljednje putovanje.

Gaće i potkošulje pretvorene su u krpe za pod, pidžama je darovana sitorinji, zidni barometar dočekao je ovu selidbu i u hiru trenutka završio je u smeću, “Belu krizantemu” nisam više mogao naći među knjigama na Sepetarevcu (postoji još uvijek mogućnost da će se odnekle pojaviti), igraće karte sam rasturio još kao dječak, nikad ne naučivši nijednu ozbiljniju kartašku igru a kamoli preferans, a češagije nigdje nema.

Znao sam da je neću naći, jer sam je tražio dok je Javorka još bila živa. Zaranjao sam u njezin strašni nered, tražio je po ormarima i ladicama gdje su se još mogli naći ostaci ostataka Nonetovih stvari, pitao sam je gdje je Češagija, nemam pojma, odgovarala je, ili bi rekla a šta će ti Češagija, zar te leđa svrbe, jesi li je nekom dala, pitao sam optužujućim glasom, kome bi je dala, čudila se ona, ali nije mi baš bilo uvjerljivo to njeno čuđenje.

Neke su stvari sa Sepetarevca nestale. Nije bilo malog zidnog reljefa, rad prijeratne sarajevske kiparice Grozdane Nikić, nestale su neke od mojih najrjeđih i najdragocjenijih gramofonskih pločica – barem pedeset LP-a, ali od svega mi je, ipak, najteže pomiriti se s nestankom Češagije.

Osim što mi taj predmet nedostaje – odrastao sam uz njega, bio je tu desetljećima nakon Nonetove smrti, nalazio sam ga i poslije rata, ali ga, eto, nisam ugrabio i ponio sa sobom u Zagreb – nikako nisam mogao shvatiti kako je nekome mogla dati (prodati?) nešto što ne samo da je pripadalo njenome ocu, nego je, na neki nači, predstavljalo njegov posmrtni ostatak, posljednju njegovu izvangrobnu, nadzemnu živu pojavu i prisutnost. Ta Češagija bila je on. I kako je najednom postala ravnodušnja prema njemu? Nije ranije takva bila.

Povrijedilo me je to što je rasparčala moje ploče, to što je, očito, nekoga pustila u sobu, da ih probere i odnese. I to što je nekome dala reljef koji je prikazivao malo iskarikiranu ženu, kako se golih grudi naginje kroz prozor. Ali me je nekako tješilo što je i Noneta sad jednako nevoljela kao mene.

Iako bi mi Češagija, da je sad imam, bila draža od bilo kakve utjehe.

Vjerujem da se nakon 1937. osim Noneta nitko njome nije počešao. Je li se netko ranije češao i kome je pripadala prije nego što ju je kupio Rudolf Stubler, da bi je darovao mužu svoje sestre Franji Rejcu, jer je Franjo nakon jednoga nedjeljnog ručka iznašao jedan od neporecivih dokaza Božje prisutnosti, je li Češagija ranije pripadala nekome bečkom Jevreju koji je na vrijeme predosjetio nadolazak zla, te ju je, zajedno sa svim svojim stvarima, nabrzinu i jeftino rasprodao pred bijeg u Ameriku, ili je bila u posjedu kakvoga pravovjernog Austrijanca, katolika i budućeg hitlerovca, koji ju je prodao skupa sa sitnicama, uglavnom predmetima što ih je za božiće i rođendane dobijao na dar, što su mu skupljale prašinu po kući, je li se Češagijom netko i u Beču češao, ili je služila samo za ukras, to se više ne može ustanoviti, iako bi se, da nije izgubljena, da je Javorka nekome nije dala, jer ne vjerujem da ju je prodala, mogao izdvojiti i laboratorijski analizirati materijal s vrha nokta na srednjemu prstu šake od slonove kosti. Da li bi se uz DNK Franje Rejca pronašao i DNK njegovih prethodnika? Da li bi se zatim mogla provesti potraga, makar i virtualna, mefaforička potraga kroz priču i kroz tekst, ako ne ona prava, po grobljima Beča, srednje Europe, a onda i ostatka svijeta, najprije po mjestima koncentracijskih logora iz Drugoga svjetskog rata, a zatim u Izraelu, Kanadi i Sjedinjenim Državama, gdje su se sahranjivali europski emigranti, preživjeli Holokausta, da se utvrdi kome je Češagija prethodno pripadala i tko se prije Franje Rejca njome češao? Da sam bogat kao Warren Buffett, sav bih novac uložio u ovakve potrage.

U ženskom naramku se nosi
Srcu blizak.
Svoje dijete,
Jagne treće ojagnjeno s
Najmanje šanse da led preživi.
U dječjem naramku se
Slože ćepanice tri- četiri.
Pored šporeta se spuste
A truni se otresu sa…
Praga kućnog…
…Kad djeca zamaknu
Onda majka ćepanice u
Naramak slaže
kroz tanku majicu ispod sise
Zacrveni se, oko srca, ko da je
Ćepanica ono što
Žulja najviše.