Jednoga dana računi za odvoz smeća počeli su dolaziti na ime Milenko Rejc. Prije toga dolazili su na majčino ime, ali se čini da je netko u Gradskoj čistoći shvatio da je majka umrla. Istina, desetljećima je, još od 1969, vladao običaj da se računi za vodu, telefon, kiriju, struju, pa onda i za odvoz smeća, ispostavljaju na mrtve. Kao što ulice nose imena mrtvih zaslužnika, tako su i računi nosili imena mrtvih srodnika. Ali nešto se, izgleda, promijenilo.

Nije teško rekonstruirati kako je nepoznati pisar, administrativac, došao do tog imena. Računi su prethodno stizali na ime Javorke Rejc. Ona je umrla, za to je čuo u komšiluku, pa je, da sve bude legalno, pitao tko je ostao iza nje. Upitani – vjerojatno netko tko me je sretao po Sepetarevcu – odgovorio je: sin. A kako je sinu ime? Miljenko. Kako? Milenko. Miljenko ili Milenko, to je sa stanovišta računa za odvoz smeća zapravo i svejedno. Imena su u Sarajevu izgovarana, pamćena i bilježena uglavnom po prilici i otprilike. Tako se i ja, u sjećanju nepoznatog komšije ili u čuvenju administrativca Gradske čistoće, po prilici zovem Milenko.

O prezimenu kada je riječ, nije li očekivano da se sin preziva onako kako mu se prezivala pokojna mater. Istina, ima i drukčijih slučajeva, ali takvi su statistički zanemarivi među klijentima Gradske čistoće. Takvima neka se bavi policija. On samo administrira, bilježi, piše, ispostavlja račune i opomene. A čovjek iz komšiluka lijepo mu je rekao da se nasljednik stana, a onda i računa, zove Milenko. Milenko Rejc.

Jedan od prvih zidova koji je pao između mene i njih, dakle jedan od prvih zidova mog identiteta, koji se gradio, vajao i oblikovao u prvim godinama života u Zagrebu, podignut je kada jedan moj poznanik ni iz drugog pokušaja nije mogao upamtiti Muharema, nego je ponovo rekao Muhamed. Ne pamte se lako riječi stranog jezika, pa tako ni strana imena. Ono što je njima strano, meni je domaće, mislio sam.

Ali još mi je nešto bilo na pameti: u krivom zapamćivanju imena, u Muharemu koji se uporno pretvara u Muhameda, i to zato što je Muhamed jednostavnije i običnije, i što je Muhamed češće nego Muharem, pa bi se, valjda, svaki njihov trebao zvati Muhamed, kao što se u Njemačkoj u neka zla doba dvadesetog stoljeća svaki Židov mogao prezivati Izrael, u tom je olakom pojednostavljivanju korijen zla. Onog zla koje sam vrlo rano počeo primjećivati po Sarajevu: bilo je ljudi koji su tu rođeni i odrasli, ali im se uporno nije dalo pamtiti kako Muharem nije Muhamed. A pritom su i jedno i drugo ime s mukom i težinom izgovarali, kao da ih prvi put čuju ili, bolje, kao da im govorni aparat nije evolucijski udešen i prilagođen da izgovara Muharem ili Muhamed.

Ti ljudi, vidio sam ih, započeli su rat. Rat se uvijek vodi da bi se ratom pojednostavila neka komplikacija u društvu.

U isto vrijeme, međutim, događalo se, i to ne baš rijetko, da neki drugi ljudi ne upamte da sam Miljenko, nego da me prozovu Milenkom. Ili čak da me u nekom dokumentu upišu kao Milenka, pa da onda to treba ispravljati. Ova bi se omaška najčešće događala Muhamedu ili Muharemu. Nešto rjeđe bi je činio neki Srbin. A nikad Hrvat. Za pojedinog ću Hrvata Milenko postati tek u Zagrebu, kad ovaj poželi da me preimenuje u Srbina, e da bi stekao pravo da me iz Zagreba i protjera. Naravno simbolički.

Trebat će mi vremena i kojekakvih životnih iskustava da shvatim kako načelne razlike nema između onih koji ne upamćuju da je Muhamed zapravo Muharem, i onih kojima se ne da u glavu da nisam Milenko nego sam Miljenko. Ljudi su se u Sarajevu dijelili na one koji su bili osjetljivi na prvu omašku i one koji su bili osjetljivi na drugu omašku. Rat je izbio jer su u jedva uočljivoj manjini uvijek ostajali takvi koji su pokazivali osjetljivost prema obje omaške. I onda je, malo-pomalo, takvih i nestalo, da bi se na kraju grad pročistio i sveo uglavnom na one koji su u stanju počiniti drugu omašku.

Tako su se pojavili virtualni ljudi. Među njima i Milenko Rejc, čiji računi uredno stižu na Sepetarevac i čijim je virtualitetom nadomješteno ono raznoliko i prilično brojno pokojništvo što ga nastojim popisati i protokolisati u Selidbi. Svi su tu, komšija dragi, poumirali, a ostao je samo taj Milenko Rejc.

Je li tko vidio Milenka Rejca?

Vjerojatno postoje i oni koji bi se sad zakleli da su ga viđali. Neki su ga, možda, i poznavali. Sepetarevac je u posljednjih petnaestak godina postao brijeg duhova. Što se više penješ prema vrhu, tu je sve manje živih ljudi. Preko puta ulice, u onoj velikoj žutoj kući na adresi Abdića 2, u kojoj je prije rata stanovalo pet-šest obitelji, danas više nikoga nema. Avetinjski je pusta, iza prašnjavih prozora na suncu blijede zelene roletne. Kuća bez stanara brže stari i propada. Malo je vjerojatno da će ikada više u njoj netko živjeti. Bit će srušena, a nasljednici njenih stanara – ako takvi postoje – bit će izvlašteni zbog neplaćenih komunalija, i na njezinom će mjestu biti podignuta novogradnja, u koju će se useliti neki drugi ljudi.

Isto je i u kući koja je niže, malo je uvučena, i s velikom žutom kućom dijeli isto dvorište. Ni tu više nitko ne stanuje. Ni u kući ispod nje, ni u onoj preko puta… U vremenima selidbe, koja bi akribičnim bilježenjem trebala postati Selidba, bijela kuća na Sepetarevcu 23 okružena je sve samim kućama duhova. I u bijeloj kući su duhovi, ali barem nisu sami. Uz njih, ne obazirući se, žive i neki novi stanari. Onaj koji živi u mom stanu, i svakodnevno ga vrijedno preobražava i briše tragove prethodnog svijeta, pomažući mi tako u Selidbi, plaća danas račune koji dolaze na ime Milenka Rejca.

Jednom ga je administrativac Gradske čistoće pitao je li tu Milenko Rejc. Da, tu je, u gradu, odgovorio mu je. Čudno, kaže. A ja čuo da je umro!

Dogodilo se to pred kraj 2017. godine.

Među ovim narodom postoji vjerovanje da ti onaj tko sanja da si umro zapravo produžava život. Pa tako, vjerojatno, i onaj tko širi glasinu o tvojoj smrti. Ali kako stoje stvari s imaginarnim likovima? I je li Milenko Rejc doista mrtav nakon što ga je mrtvim proglasio onaj koji ga je i izmislio?

Srećom, nije. Mladić koji živi u mom stanu osjetio je da je važno zadržati Milenka Rejca na životu, pa je pisaru iz Gradske čistoće rekao da je Milenko Rejc tu, da živi negdje u gradu i povremeno navrati na Sepetarevac.

Jednom rođen lik razvija se u imaginaciji i živi nekim svojim životom koji nije ni u kakvoj vezi s onim koji ga je nehotice izmislio, ali jest u vezi sa zvukom i znaku svog imena i prezimena. U zvuku i znaku njegova imena sadržana je sudbina Milenka Rejca. Ja ga, nakon što je dobio ime i nakon što se voljom administrativca i pisara iz Gradske čistoće stigao na svijet, ne mogu ostaviti bez sudbine. Nije to pitanje moje volje, nego mašte koja ni jedno ime ne može ostaviti bez stvarne i zamišljene sudbine.

Rejci su se drukčije zvali. Ime Milenko izvan je niza rejcovskih imena, nešto što im ne pripada, nije njihovo, nego je tuđe. Rejci su se zvali: Josip, Albert, Karlo, Franc, Rudolf, Sebastijan, Valentin, Jaka, Mladen, Dragan, Franjo… Milenko je sedam mora i sedam gora istočno od Rejca, Milenko je tri carstva i tri zaraćena naroda daleko od njih.

Nemoguće ga je udjenuti u postojeće rodoslove, tako da bi trebalo izmisliti novi, nakalemiti još jednu imaginarnu rejcovsku granu na stvarno porodično stablo, na kojoj bi onda mogao izniknuti njegov izdanak.

Milenku Rejcu su šezdeset i tri godine. Razveden je, žena i dvoje djece, odavno već odrasli ljudi, od rata žive u Njemačkoj. Otišli su početkom rata, u jednom od onih autobuskih konvoja iz lipnja 1992. On je ostao da čuva stan u B fazi Alipašinog polja. U to vrijeme radio je kao tonac na televiziji, ali ubrzo su ga potjerali. Bio je nesnalažljiv i za sarajevske prilike fatalno nedruštven.

Poslije se vrzmao po Napretku i Udruženju Slovenaca, na prvoj adresi bio je Hrvat, na drugoj Slovenac, raznosio je humanitarnu pomoć, obilazio stare i nemoćne, trudio se biti koristan. Na dva je mjesta ishodio uvjerenja o radnoj obavezi, samo da izbjegne mobilizaciju, odlazak na kopanje rovova i na Treskavicu: na jednom uvjerenju piše da je Milenko Rejc angažiran kao vozač i skladištar u Napretku, na drugom da je angažiran kao vozač i skladištar u Udruženju Slovenaca.

Na kraju ga je to što su mu ime pronašli na dva različita spiska s radnim obveznicima moglo koštati gubitka svih povlastica, mobilizacije i odlaska u rat.

Još bih ja i razumio da možeš na dva mjesta u isto vrijeme biti zaposlen, ali mi ne ide u glavu kako istovremeno možeš biti Hrvat i Slovenac. I još se zoveš Milenko!

Tako mu je rekao Sandžaklija u vojnom odsjeku, a on je šutio, gledao u pod i snebivao se.

Dvaput tjedno odlazio je u Jevrejsku opštinu, da se preko radioamatera čuje sa ženom, koja je prva tri mjeseca po izlasku iz grada boravila s djecom u Baškoj Vodi, u vikendici nekog punčevog prijatelja, a onda su preko Zagreba otišli u Njemačku. Tamo se lako snašla, jer je znala jezik. Kratko je proboravila među izbjeglicama i već su je uzeli da da prevodi za Imigracionu službu.

Zvala ga je da odmah dođe. Pusti stan, bit će stanova, nemoj da nam djeca ostanu bez oca! Rekao je da hoće. I stvarno je htio, ali se plašio Ilidže! Četnici su, čuo je, ljudima pregledavali papire, pa kad naiđe netko sa srpskim imenom i prezimenom izdvoje ga u stranu, odvedu na ispitivanje, a pričalo se da su neke tako i zadržali, obukli im četničke uniforme i poslali na Sarajevo. Naravno, sve su to bile glasine, nitko ništa nije znao, ali njega je, brate, bilo strah. Jest da Rejc nikako ne može biti srpsko prezime, ali je Milenko svakako srpsko ime!

Više je puta, nakon razgovora sa ženom, samom sebi obećavao da će krenuti, pa šta bude. Jednom se i prijavio da s don Tomom Kneževićem ide kamionom u Kiseljak po humanitarnu pomoć, odakle bi nastavio dalje prema Hrvatskoj, ali u ponedjeljak, kada je trebalo poći, javio je da je bolestan.

A onda se stegnuo obruč oko grada i neko vrijeme se više nije moglo ići. Milenku Rejcu je laknulo. Bio je tu gdje jest, i dalje se dvaput tjedno čuo sa ženom, obećavao joj da će doći čim se otvore putevi, da bi onda opet našao neki razlog zašto ne može izaći. Tako je trajalo do u jesen 1993, a onda se žena prestala javljati. Telefon u Njemačkoj je zvonio, ali nje više nije bilo.

Javila se krajem rata, ali preko advokata. Tražila je razvod. Nije je pitao zašto, zapravo ništa je nije pitao, jer je osjetio da je ona već unaprijed pripremila odgovore na sva moguća pitanja, i da nijedan od odgovora nije istinit. Ustvari, smučio mu se razgovor. Isto onako kako mu se i prije prve izgovorene rečenice smučio razgovor sa šefom na televiziji kad ga je u proljeće 1992. zvao da mu kaže da sad više ne mora dolaziti na posao, a oni će mu se javiti čim se stvari normaliziraju. I tad je znao da mu se nikada više neće javiti i da je svaki razgovor besmislen.

Sina je posljednji put vidio kroz staklo autobusa koji je odlazio. Tada je bio osmogodišnjak. Kćerka mu se javila kada je 2001. jedini put dolazila u Sarajevo. Našli su se u Bečkoj kafani hotela Evropa. Nije htjela kući, na Alipašino – “da ne budim uspomene, da se ne sjećam više nego što treba” – pa je on u malu putnu torbu spremio neke stvari, uglavnom igračke i sitne uspomene – ali joj je to zaboravio dati. Ostalo u kafani, pod stolom.

Ženu više nije vidio. Jednom su se čuli oko nekog potpisa, pa je pitao, onako neobavezno, jesi li se udala? Nije to tvoja stvar, odgovorila je.

I fakat to nije bila njegova stvar.

Poslije rata više nije nalazio stalni posao. Neko vrijeme je konobario u klubu kod Slovenaca, pa kod Solde i u nekoj kafani na Grbavici, ali nigdje se nije zadržao. Malo-pomalo je propadao, svake bi godine izgledao još pet godina stariji. Danas uglavnom živi od socijale, obilazi crkve, išće pomoć od fratara na Bistriku, netko mu nešto da, i on tako živi.

Uvijek je bio takav, nekako bezvoljan!

Govore ljudi.

A on ustvari nije bezvoljan, nego ga je samo bilo strah. I uvijek je unaprijed znao što će mu ljudi reći.

Milenko Rejc.

Dr. Enver Kazaz, pisac, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, izložen je orkestriranim pokušajima lične difamacije i napadima na etički, intelektualni i akademski integritet, na temelju laži, izmišljanja i konstrukcija.

Počelo je tako što je u zgradi Filozofskoga fakulteta na profesora Kazaza s leđa nasrnuo urednik erdoganističkog magazina Stav, bliskog Stranci demokratske akcije, uz prijetnju “klanja zubima”. Nakon što je prof. Kazaz napad prijavio policiji i upravi Fakulteta, aktivirana je kampanja protiv njega po oprobanoj metodi surove mahalske politike linča i hajke: napadača prikazati kao žrtvu, a žrtvu napada kao krivca. Klanje (zubima, ili bilo čime drugim), čak i samo kao verbalni izraz primitivizma i mržnje, za čas postaje djelo ruku i prakse. Vidjeli smo to nedavno, još se od toga nismo oporavili.

Cijela stvar biva jasnija, dobijajući zloslutne dimenzije, kada se zna da je taj dobro umreženi sarajevski stranačko-politički i medijsko-intelektualni krug, iz kojega se orkestrira hajka na Kazaza, isti onaj krug čiju političku i ideološku praksu prof. dr. Enver Kazaz godinama javno izlaže principijelnoj i argumentiranoj kritici, pri tomu ne imajući iza sebe nikoga, osim vlastite savjesti, znanja i odgovornosti angažiranoga intelektualca.

Osim što je na ovaj način ugrožena lična sloboda, sigurnost i pravo na mišljenje prof. Kazaza, ovaj slučaj predstavlja i opasan društveni presedan. Ako od kritičke javnosti ostane prešućen i toleriran, ako kao metoda gruboga neutraliziranja i ušutkivanja intelektualne savjesti i kritike ne doživi javnu osudu i raskrinkavanje, lako će postati uobičajena praksa. Da ona pripada mračnim sistemima neslobode i tiranije, nije potrebno posebno dokazivati.

Naša javna gesta bezrezervne podrške prof. dr. Enveru Kazazu, pojedincu s izrazitim ličnim i intelektualnim dostojanstvom, istovremeno je i protest protiv ovakve prakse i upozorenje na njezinu društvenu i etičku pogubnost.

*

Amir Brka, pisac (Tešanj)

Asim Mujkić, profesor, Univerzitet u Sarajevu

Napomena Prometeja nakon objave teksta: Zbog velikog broja pristiglih imena podrške, spisak ćemo proširiti u nedjelju 18.3. Hvala vam na razumijevanju!

Beograd je, s početka pa sve do kraja sedamdesetih, kada sam tamo studirao i živeo, bio prava metropola. Danas je sa mnogo većim brojem stanovnika, ali što se tiče kulture, Beograd je tada bio među vodećim evropskim prestolnicama. U tom smislu, zaista sam imao sreće – kulturna klima Beograda sedamdesetih kao da je bila stvorena za radoznalog studenta – Fest, Bitef, Bemus, veliki džez festival, rok paket-angažmani … a i književni život je neprestano nudio interesantne knjige i dešavanja.

Ostareli, ali pričljivi i krepki Crnjanski, povratnik iz londonskog azila, magnetno je privlačio studente u prepunoj auli Filološkog fakulteta, kao i slušaoce pored radija i tranzistora u vreme njegovih noćnih radio-razgovora. “Roman o Londonu” pročitao sam za 24 danonoćna sata u svom studentskom sobičku u “Proleterskih brigada”, u zgradi naspram Teslinog muzeja. Zatim, još zagrejan od nesanice i uzbuđenja, produžio sam da diskutujem o knjizi sa gazdom Jovicom Galićem, četvrt veka starijim od mene, koji mi je, neuobičajeno za njegov miran način izlaganja, zaneseno prepričavao anegdote iz nemirnog, skitničkog života Crnjanskog. Zagonetna smrt pisca, u kasnu jesen 77., kada je odlučio da prestane sa unosom hrane, sa primanjem lekova, i sklopljenih očiju ubrzo umro, sve je to učinilo da misterija njegovog života bude još zamršenija. Kao da je autor “Dnevnika o Čarnojeviću” i “Seoba” okončao život dosledno svojoj tvrdoglavoj prirodi.

Među skicama iz studentskog života u Beogradu utkana je još jedna značajna književna figura – ona Danila Kiša. “Rane jade” sam pročitao još kao gimnazijalac, “Peščanik” kao brucoš, te zato naviknut na njegov šulcovski intimni štimung, “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, za razliku od prethodne dve knjige, nisam prihvatio “od prve”. Delovala mi je surovo i mračno, čak i za apsolventa komparative, naviknutog na najrazličitija lektirna iskustva, do kraja razotkrivajući brutalnost totalitarnog režima prema zatečenom pojedincu. Faktografija posrednog svedoka bila je dopunjena zanatskom umešnošću književnog majstora. Započela je burna polemika oko navodnog plagijatorstva, što je podstaklo nastanak “Časa anatomije”, krajno oštroumne vivisekcije provincijske književne zavisti. Studentima komparative Kišove knjige su bile omiljeno štivo, komentarisali smo i diskutovali o pročitanom sa očiglednom privrženošću. Za tu privrženost postojao je i razlog više. Kao prvi i sa najvišim ocenama diplomirani student komparativne književnosti, Kiš je bio figura koja je hranila imidž naše grupe, a kada bi se, na susretima petkom u Takovskoj, gde su se skupljali nekadašnji i sadašnji student i nastavnici, pojavio on lično, guste kovrdžave kose sa podužim bakembardama i svetlim, inteligentnim očima postavljenim blizu izraženog nosa, verujem da je sve prisutne zapljuskiovao talas odobravanja.

Jednom, pre jutarnjih predavanja, na fakultetu nas je dočekala vest da je sinoć, u Klubu književnika u Francuskoj 7, Kiš imao oštru svađu, a prema nekima čak i tuču. Ne čekajući završetak predavanja, pojurili smo ka Klubu. Oznojeni, zadihani, uleteli smo u inače za nas ekskluzivni prostor, u koji smo obično ulazili tiho i nesmasno, a sada sa bučnim pitanjima: Kako je on? Šta se to sinoć desilo? Ništa, ništa, malo žešća rasprava, objašnjavao nam je kelner, ali sad je sve u redu. U Klubu, retki gosti mirno su srkali svoju jutarnju kafu.

Ispalo je da nije bilo baš “ništa“ i Kiš je ubrzo otišao u svojevoljan egzil u Francusku. Nekoliko godina kasnije sam imao krajnje neobičan, pariski kontakt telefonom sa njim, koji sam opisao u priči “Foto finiš“. Kao i sa Crnjanskim, kao i sa Kišom, ti trenutni susreti savršeno su se uklopili u moje viđenje njihovih knjiga.

Nekoliko decenija posle njihovog odlaska iz ovozemnog života i nadmoćnog ustoličenja u književnosti, bilo mi je ponuđeno da učestvujem sa svojim pričama u dve knjige odabranih tekstova, gde dva velika pisca postaju književni junaci – “Putnik sa dalekog neba” i “Priče o Danilu Kišu”. Tako sam nekako sebi potvrdio poštovanje prema njihovom delu, ali i prema njihovim nesvakidašnjim, nesavršenim ljudskim sudbinama…

Osim Crnjanskog i Kiša, studentske godine u Beogradu otkrile su mi još jednog pisca, čija je proza u osmoj deceniji prošlog veka, za razliku od one prethodne dvojice, još uvek bila u (polu)senci. Do tada je objavio samo jednu zbirku priča, “Konji svetog Marka”, što je kod retkih, uglavnom mladih čitalaca i pisaca postmodernistički nastrojenih, izazvalo određen interes. Ali, u široj književnoj javnosti, Milorad Pavić je bio poznat pre svega kao profesor srpske barokne književnosti koju je predavao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Sedamdesetih, beogradski Dom omladine je bio jedan od posećenijih mesta u gradu, sa živom, razigranom ponudom što je privlačila mlade filmofile, rok-fanove, ljubitelje fotografije… U Domu omladine, na drugom i trećem spratu, bilo je i manjih sala, sa pedesetak mesta, za promocije i predavanja. Na početku studija, naročito dok me nisu zarazile pisanje i rokenrol, često sam posećivao te večeri. I tada sam prvi put video Pavića uživo.

Koliko mogu da se setim sa ove vremenske distance jer mi se njegov tadašnji izgled meša sa onim docnijim, kada je postao veoma poznat, sa lulom i barzoima, znam da je i tada imao brkove, a mislim da je jelek, koji je nosio ispod odela, bio svetlije boje. Sala u kojoj je Pavić održao predavanje nije bila puna, ali je ubrzo uspeo da zavede tridesetak slušalaca. Ne sećam se tačno ni o kome je govorio, dali o Orfelinu, Mrkalju ili Koderu, ili o svima njima, koji su mi tada bili nepoznati, ali takvim baroknim rečenicama, kroz koje je znanje plasirao plastično i ubedljivo.

Pri kraju mog beogradskog boravka, objavljena je Pavićeva druga knjiga priča “Ruski hrt” (što ipak potvrđuje da je još onda negovao barzoe), a čuveni “Hazarski rečnik”, postmoderni roman-leksikon koji je opčinio čitaoce širom sveta, objavljen je 1984., tek što sam se vratio sa pariske stipendije u Skoplje. Među mnogim doživljajima iz Pariza, jedni od najupečatljivijih su bili susreti sa dvojicom velikih Argentinaca, Borhesom i Kortasarom, koji su, nezavisno jedan od drugog, imali svoja predstavljanja, o kojima sam tada zapisao: “Borhes, na College de France, nasuprot tri prepuna polukruga obožavaoca – prvi, u velikom amfiteatru, drugi, po hodnicima oko sale, treći u dvorištu. Nalazio sam se u drugom polukrugu omađijane publike – i pored oštroumnih, suptilnih, duhovitih dosetki, nepokretni anfas 85-godišnje Sfinge sa video-bima, ličio mi je na uveličanu fotografiju iz neke enciklopedije. A na bini teatra Pallais Royal, lepo muževno lice tamne puti i obelele brade na telu izduženog sangvinika”. Očigledno je da sam još uvek bio pod velikim uticajem latinoameričkog književnog buma, a i u pariskom studentskom gradu sam upoznao nekolicinu druželjubivih mladih Južnoamerikanaca koji su mi na najspontaniji način potvrđivali njihovu kontinentalnu povezanost.

Samo nekoliko meseci po povratku iz Pariza, dočekalo me je sveže izdanje “Hazarskog rečnika”.

Mislim da nije slučajno što sam ovo Pavićevo remek-delo povezao sa njegovom naučnim strašću prema baroku i, sa druge strane, sa u to vreme poetičkom i čitalačkom dominacijom Južnoamerikanaca, naročito borhesovskom prozom. Neobičan stil i leksika “Hazarskog rečnika” duguju mnogo baroknom, nelinearnom, zamršenom pripovedanju i virtuoznosti. S druge strane, u celoj pripovedačkoj raskoši “Hazarskog rečnika” vidljiva je borhesovska preciznost u začuđujućem, mističnom efektu na čitaoca, što je u vreme njegovog objavljivanja zanelo mnogobrojnu, oduševljenu publiku.

Upravo preko čitalačkog iskustva sa velikim Južnoamerikancima, na sopstvenom primeru sam iskusio kako se menja odnos prema voljenoj knjizi ili piscu. Jedno je da se čita knjiga u trećoj deceniji života, a sasvim drugo u sedmoj. U ono vreme su knjige Borhesa, Kortasara, Markesa i Sabata bile moja omiljena lektira. Bukvalno sam bio opijen njihovom pripovedačkom majstorijom. A onda se, sa godinama, mladalački izbor po srodnosti, koji mi je izgledao skoro neprikosnoven, rasklatio. Najpre, sa liste omiljenih ispao je onaj koji je vladao svetom “inteligentnih” čitalaca koji pretendiraju da postanu učeni. Borhes. Kao da ga je postmodernistički ključ zaključao u jedan veoma tvrd književni kanon, koji mi nije dozvoljavao da ga kao čitalac izvučem iz njega. Prema autoru “Školice” naročito prema nekim od njegovih priča, još uvek me jako privlači njihova razigranost (za razliku od borhesovske ukalupljenosti), ali sa godinama mi i ta živost nekako postaje predvidljiva. Sabato, koji je i ranije, u mom kvartetu “za sva vremena” zauzimao četvrto mesto, ostao tamo, solidan i u prepročitavanjima. Na kraju ispada da je samo “Sto godina samoće”, toliko hvaljen Markesov roman, ostao najvišlje vrednovan u mom čitalačkom svetu, kao jedno od neospornih remek-dela književnosti XX. veka.

Što se odnosi na dela trojice velikih srpskih autora – Crnjanskog, Kiša i Pavića – danas, kad im se povremeno navraćam, čitam ih drugačije nego ranije. Prema Paviću, čije sam “Drugo telo” nedavno prevodio, čini mi se da je sud vremena najstrožiji. Razume se da je unikatnost “Hazarskog rečnika” i dan danas inicijalno upečatljiva, ali, posle njega, Pavić je slagao knjigu za knjigom, a pri takvom brzom stvaralačkom ritmu znao je da se maniristički ponavlja. “Predeo slikan čajem” i njegove priče i dan danas čitam sa zadovoljstvom, ne osećajući pri tom onaj borhesovski sindrom koji je vidljiv u njegovim docnijim delima – da kopiraš sebe samog u bleđim kopijama.

Naprotiv, prepročitavajući Kišov “Peščanik” nisam se mnogo udaljio od brucoške zanesenosti onim specifičnim pripovedačkim šarmom karakterističnim za vrsne srednjoevropske pisce. Kasnija dela, uključujući i “Encikopediju mrtvih” imponuju piščevom samodisciplinom i svešću o istoriji, neophodnu današnjim piscima.

Ali, meni su dela Crnjanskog i dalje krajno uzbudljivo štivo, u kome mi se neprestano otkrivaju novi detalji. Možda najmanje u spomenutom “Romanu o Londonu”, ali zato “Seobe”, putopisi, pa i “Dnevnik o Čarnojeviću” i dalje obnavljaju moju čitalačku žeđ svojom slojevitošću i svežinom.

S makedonskog preveo autor

17. 3. 2018.

Reakcija grupe bivših i sadašnjih studenata i studentica Odsjeka za književnosti naroda BiH povodom orkestriranih napada na prof. Envera Kazaza

Ja ne vjerujem, ja neću i ja ne mogu da vjerujem u puste pregršti izmišljotina, jer ja nisam plaćeni govornik, ni milosnik, ni udvorica, ni korisnik, ni laskavac gospodina Domaćinskog…
(Miroslav Krleža: Na rubu pameti)

Svjedoci smo da se proteklih dana bjesomučno vrše napadi na našeg uvaženog profesora Envera Kazaza. Kao njegovi studenti ne možemo biti samo u ulozi nijemih posmatrača, te u skladu s tim osjećamo dužnost da opovrgnemo tvrdnje koje su, u najmanju ruku, gnusne laži i koje su reprezent nedemokratskog ušutkivanja osobe koja ima drugačije mišljenje.

Također, svjedoci smo generalizacije mišljenja nekolicine studenata i profesora koji ga nazivaju seksistom, fašistom, alkoholičarem… Iza nas su semestri održanih predavanja sa profesorom Kazazom na čelu katedre, za razliku od pojedinih uposlenika koji nemaju istu akademsku praksu, a za to su redovno plaćeni.

Propuste koje imamo iz određenih predmeta zahvaljujući (ne)radu predmetnih profesora nadoknađujemo jedino kod prof. Kazaza, ali se o tom neradu drugih uposlenika ne raspravlja. Najvrednija lekcija je ona o slobodi govora – o apsolutnom pravu svakog pojedinca i da svaki izloženi stav treba imati argumentiranu podlogu, te da je svako mišljenje izneseno u javnosti podložno kritičkom procjenjivanju.

Većina nas je na početku studija kukavički posmatrala studentski neaktivizam na Filozofskom fakultetu, ne reagiravši, a sada smo odlučili stati tome u kraj, jer ne želimo obmanjivati javnost u naše ime. Treba napomenuti da je on bio jedini profesor s Odsjeka koji je štrajkovao sa studentima za naša prava. On je bio jedini profesor koji je bio spreman da nam omogući bolje i pravednije obrazovanje… dok su svi ostali šutjeli jer ih se to ne tiče. On i profesor N. Veličković su bili jedini profesori koji su zaštitili jednu studenticu od homofobnog društvenog napada jer je javno istupila kao pripadnica LGBTI populacije.

Čitali smo i da dolazi na predavanja u alkoholiziranom stanju, da je način njegovog govora seksistički i hušački, što naravno nije istina. Kao studenti koji slušamo predavanja profesora Kazaza unazad nekoliko godina, odgovorno tvrdimo da profesor nikada niti na jedno predavanje nije došao u alkoholiziranom stanju, da seksizmu nema ni traga. Feminizmu pak ima. Jedan je od rijetkih koji poštuje akte visokog obrazovanja, uključujući redovno održavanje predavanja, poštivanje objavljivanja rezultata ispita unutar pet radnih dana, redovno održavanje predavanja čak i na izbornim predmetima, što ne radi gotovo nijedan profesor na Odsjeku.

Pored toga možemo reći da je profesor Kazaz na Odsjeku za književnosti naroda BiH profesor koji uistinu poznaje književnost; koji je zna interpretirati i može se nositi s njenom težinom. Njegova predavanja nisu hrpa suhoparnih činjenica, iznošenje biografskih i bibliografskih podataka o autoru, te vikipedijskog znanja, već književnost analiziramo ulazeći u njenu suštinu. O ovome svjedoči i podatak da profesor Kazaz ima najviše objavljenih knjiga te stručnih radova u odnosu na ostale profesore već imenovanog Odsjeka.

Pitamo se i zašto je gospodin Mahir Sokolija odlučio napasti profesora Kazaza baš sada, u ovom periodu, kada je njegova supruga već sedam godina bila asistentica profesoru, dok posljednju akademsku više uopće nije angažirana na toj poziciji. Zbog čega se s adekvatnom reakcijom na navodni mobing čekalo sve ove godine? Da li je rješenje problema fizički nasrtaj u javnoj ustanovi, a ujedno i radnom mjestu profesora Kazaza?

Također, u saopćenju SPUS-a navode se brojne neistine. Ovdje ćemo se osvrnuti na samo neke od njih. Profesor Kazaz nikome od svojih studenata nije zabranio da priča sa tadašnjim predsjednikom SPUS-a Harisom Zahiragićem, štaviše, u periodu kada se na Filozofskom fakultetu održala Javna rasprava o Nacrtu zakona o visokom obrazovanju, odnos između profesora i tadašnjeg predsjednika SPUS-a bio je mnogo korektniji, nego odnos koji bismo očekivali i o kojem smo saznali preko medija. Odlaskom tadašnjeg predsjednika vidimo da se stanje SPUS-a nije promijenilo te svojim saopćenjima dokazuju da uopće nisu upućeni u situaciju u kojoj se našao prof. Kazaz, a o kojoj postoje izjave svjedoka. Jasno je da je i ovo saopćenje, kao i nekolicina medijskih pisanja, ponukano nečijim ličnim animozitetom prema profesoru Kazazu, te da ni u kom smislu ne barata činjenicama, niti ima za cilj rješavanje nagomilanih problema kako Filozofskog fakulteta, tako i Univerziteta u cjelini.

Ovu cjelokupnu situaciju posmatramo kao manipulaciju studentske mase sa Odsjeka za književnosti naroda BiH zarad nečije lične koristi i privatnih neslaganja. Poziv akademskog profesora je prvenstveno rad na emancipaciji svojih studenata, učeći ih slobodnoj i kritičkoj misli, onako kako to radi prof. dr. Enver Kazaz.

Glas savjesti
Mora ti reći
Da svi smo isti
U riječi djelu i sreći
Kad nas iznutra
Obasja
Neko lice
Nekada dođe
Iz čista mira
Moždane iznutra
Dira
I svrdla
Po sredini grudi
A nekad se skutri
U tvojoj
Kržljavoj misli
Kao mače
U kutu sobe
Šapuće:
Robe
Zla
Ni u tri
Spodobe
Ne bi mogao
Stati
A zna biti
I kao omča
Oko vrata
Pa te hvata
U stupice svoje
I samo što se
Ne srušiš
U sebi
Zanavijek
Kao krvoloci
Iz slavne Troje
Glas savjesti
Rođen je
Iz tvoje najdublje
Dubine
Tamo
Gdje korijen
svjetlosti svoje
Možeš naći
A gen
Ljudski
Svezan je
Za prvi
Atom neba
I zato
U svojoj tmuši
Ti ga ne guši
Već pusti
Da se izusti
U priznanje
Ne manje
Nego život
Cio
Da se vratiš
Sebi
Nevinom, čistom
Onom što si
Po rođenju bio

Na putu prema školi
uzeo bih malo snijega
i pravio grudu.
Stiskao bih komad bjeline
da iscijedim višak vode;
kugla bi blistala.

Što sam više mazio grudu
to je ona bivala oblija,
tvrđa i opasnija.
Obično bih ju bacio
prema nekom drveću,
natrag u snijeg.

Najbolje grude
koje sam napravio
bačene su bez cilja.
Bile su napravljene
bez rukavica,
smrznutim prstima.

Nema mi tko reći koje je godine Marko stigao u našu kuću, ali moglo je to biti 1953. ili 1954. Iako još nisu postali starci, štoviše bili su u godinama koje se često nazivaju najboljima, Noni i Nonetu dogodilo se već sve u životu, i još im je samo preostalo da jedno za drugim umru. Jedan sin poginuo je u ratu, kao neprijateljski vojnik, a drugi je otišao na studije u Ljubljanu, i neće se vratiti. Kći, rođena malo prije pogibije starijega sina, išla je u osnovnu školu, ali njezino vrijeme nisu doživljavali kao svoje, niti su njezine nade ispunjavale dom u Ulici Jugoslavenske Armije 49. Pokraj njih promicalo je novo doba, obnova i izgradnja tutnjala je i grmjela na sve četiri strane, rušilo se staro a stvaralo novo, zatvori su se punili narodnim neprijateljima, a van su izlazili, preodgojeni i prevaspitani, bolji ljudi za bolju budućnost, slomljeni i uniženi, kao polja zrelih sremskih kukuruza preko kojih su prešli sovjetski tenkovi. Njih dvoje bili su isto tako slomljeni i uniženi, a da nisu vidjeli zatvora. Njima se sve do smrti, koja će doći puno kasnije, u dva odvojena, vremenski udaljena navrata, neće baviti nijedna policija. Oni su bili sigurnosno provjereni. Dok bi trajala prvomajska parada, ili dok je špalir postrojen u glavnoj ulici čekao da prođe mercedes s najdražim gostom, njih dvoje su šutke gledali ta nasmijana lica kršnih Bosanaca, Hercegovaca i Ličana što ih je postavilo u prvi red, i među njima tražili lice onoga koji je rujna 1943, kod Donjih Andrijevaca u Slavoniji, povukao oroz i ubio im sina. Ista misao progonit će ih uvijek, kad god se na jednome mjestu skupi puno ljudi, i među njima vršnjaka njihovoga sina, ali nikada je neće izgovoriti, nikada tu misao neće priznati jedno drugome. Njihova šutnja uvijek će značiti samo to da traže ubojicu, a to će, naravno, znati naša mudra ozna ili udba, ali ni njih, ni tisuće muškaraca i žena njihove generacije, neće progoniti zbog te uzaludne potrage. Uvijek, u svakoj državi i nakon svakoga rata, ubojice njihovih sinova postaju nasmijani heroji, a šutnja očeva i majki drži zemlju u ravnoteži. Kada bi se svi u istome trenutku počeli smijati, kada bi svi postali heroji, na svijetu bi ostale samo ubojice.

Nono je donio Marka nakon jedne nedjeljne šetnje. Nevjerojatno tusti tromjesečni sivi mačak, kao grudva isprljanog sarajevskog snijega, zaletio se kod Ćumurija mosta prema njemu, počeo mu se, onako malen i debeo, umiljavati oko nogu i presti, kao da se već jako dugo znaju, već barem tri mačja i dva ljudska života, a Nono ga je pokušavao otresti s nogavice po kojoj su, na njegov užas, već počele ostajati one sitne i dosadne mačje dlake, što se nikako i ničim ne mogu očistiti. Ali mačić je i to otresanje doživio samo kao neku vrstu naročito prisnog razgovora dvojice starih prijatelja, koji se dugo nisu vidjeli, pa sad jedan drugome žustro, nasred ulice, u duhu socijalističkoga optimizma snažnim udarcima po leđima i ramenima otresaju prašinu iz kaputa, i pokazuju cijelome svijetu koliko je u njima života. Mačić bi mrnjauknuo i izvrnuo se na leđa, kako bi ga Nono otresao, ali je već u sljedećem trenutku bio na nogama, i nastavljao je razgovor. Čak i ako čovjek pomisli da se nisu poznavali, mačić će ga razuvjeriti. Sigurno ga je zaboravio, sigurno su se jednom davno sreli: na Soči 1915. ili godinu i desetljeće kasnije…

Nono nije volio mačke. Pogotovo ih nije volio u kući. Nije životinji mjesto među ljudima, nije dobro ni njoj, a ni njima. Malo je toga tako tužno kao što su tužni domovi starih muslimanskih udovica, hanuma koje su, kao i mi, u ratu izgubile sinove, u kojima se lijeno razvlače po dvije-tri stare olinjale mačketine. Htio je Nono živjeti, ali kako ćeš do života kada su ti pred očima i u glavi samo takve slike. Pošto poto ih želio izbjeći u svome stanu, koji je uvijek bio provjetren, čist i svijetao, i bila je dobro sakrivena svaka uspomena na onoga kojeg više nema. On je doista bio posljednji čovjek na svijetu koji bi pokupio mačku s ulice i donio je kući.

Marka nije trebalo ni nositi. Došao je sam. Nona je upitala kako je ušao u lift. Lijepo, kao svaki drugi živi stvor. Da lift slučajno nije radio, popeo bi se on i uz stepenice, premda je svaka bila veća od njega. Istoga tog dana, je li godina bila 1953. ili 1954., Nono je počeo s ponosom govoriti o njemu. On je mačku dao ime Marko, ali to i nije zahtijevalo pretjeranu invenciju. Mačak je naprosto tako izgledao, kao Marko, i nikome ne bi na um palo da ga drukčije nazove.

Mačke se, za razliku od pasa, ne žele naučiti svim onim glupavim vještinama s kojima bi se njihovi gospodari hvalili pred prijateljima, poznanicima i nepoznatim ljudima. Nose u lisnicama fotografije svoje žive djece, i uvijek su spremni pričati o tome kako Džeki daje šapu. Eto, takvi su ljudi. Ni Marko nije vladao nekim iznimnim vještinama, niti se, osim beskrajnom ljubaznošću, razlikovao od prosječnoga mačjeg svijeta, ali je, ipak, onako za svoju dušu i iz čistoga zadovoljstva, radio i nešto što je Nonu i Noneta silno veselilo. Kada bi čuo da se netko približava vratima, skakao bi na noge i otrčao u hodnik. Prije nego što namjernik uđe, Marko je već sjedio okrenut leđima i spreman za svoju točku. Duž cijeloga hodnika bio je prostrt linoleum, uglačan i svijetao primjer poslijeratnog sirotinjstva, i tko god bi ulazio morao je gurnuti Marka – dati mu nogom u guzicu, kako je Nono govorio – i on bi se otklizao sve do kraja hodnika. Bila je to radost za njega i za cijelu kuću. Zar se mogla ponovo uvući šutnja među one koji su mačku upravo dali nogom u guzicu?

Nono je povazdan trijebio dlake sa svojih skupih odijela i kaputa – nije morao ni piti, ni jesti, ali na njemu je morao biti najfiniji štof! – a Nona je čistila ćilime i prala zavjese, po kojima bi se, čim bi okrenuli glavu, penjao taj mačji prokletac, antikrist i peksijan. Za to vrijeme ispred naših je prozora Energoinvest gradio svoju poslovnu zgradu. Radnici su se dozivali po skelama, svakoga mjeseca udarnički je rastao po jedan sprat, gradeći socijalizam svi skupa smo gradili sebe, sve dok zgrada nije došla i do nas. S druge strane kuhinjskoga prozora, dok je Nono, uz prvu jutarnju kafu, čitao beogradsku Politiku, Nin i Oslobođenje, promicali su mladi graditelji, uglavnom vršnjaci njihovoga starijeg sina. Ali možda tog časa, samo tada, to i nije bilo važno.

Za prvoga Markovog tjeranja jedne je večeri Nona zaboravila zatvoriti kuhinjski prozor. Vidjela je njegov bujni sivi rep kako promiče za okvir, i to je bio kraj. Skočio je na skelu i više ga nisu vidjeli. Nono je izašao da ga traži. Do jutra se nije vratio kući. Nakon što se vratio s posla, ponovo je pokušao. Danima, a onda i tjednima očekivali su da će se Marko vratiti, kuhinjski prozor ostao je otvoren sve do zgrada Energoinvesta nije sagrađena i ostakljena, ali njega više nije bilo. Mačke se uvijek znaju vratiti kući, ali Marko, eto, nije znao. Bolje je poznavao ljude nego vlastiti dom. Po tome je bio izuzetan u cijelom mačjem svijetu.

Godinama su govorilo: sad bi Marko imao četiri, pet, sedam… Sad bi Marko imao petnaest godina. Stariji sin poginuo im je kao neprijateljski vojnik kad mu je bilo devetnaest. A onda je prošlo vrijeme duže od jednoga mačjeg života, ali je Marko ostao u obiteljskoj priči. O mrtvome sinu nikad se ništa nije reklo, jer se nije moglo reći. O mačku se govorilo s onom velikom tugom koju mogu osjetiti samo oni koji su Marka, barem iz njihove priče, poznavali.

MONOKORD

Rečenice mi godinama lagano otrupljuju. Riječi otpadaju kao svlakovi, kao mrvljena rogovina. U ustima osjetim fantomsku bol za izgovorenim. Pa sam pisao o dvjema utrobama oštećenim hladnoćom. Pa se koristila riječ – promrzline. 

Isto vrijedi za ovoproljetne visibabe i antikubitalni madrac koji smo podvukli pod teško bolesnog oca.

Riječ po riječ, izblanjana, utrljavana, znojena promrzlina. Monaška daska ispod otvorenog prozora.

Jer kada dementiram, kad dementiram, milo moje, samo ću sjediti i smješkati se, smješkati.

Kao patuljci čim je Snjeguljica zamakla s princom.

Mogli bi napušteni stakleni lijes napuniti vodom.

I nikada više ti po njima nećeš vidjeti.

Koji je ovo svijet.

ZAPIS IZ DJEČIJE JAVNE KUHINJE

Napuhani helijski zečići vezani za sat na Trgu heroja, trzaju se na vjetru.

Samo slovoslagač s iskustvom pustinje na jagodicama, pa i takav prežedni sav put, vrati se iz rečenica.

Oko mesa može biti marama, meso dugo može ležati, meso može biti dijete, meso može biti ptica i preletati jezero, ne daviti se. Svijet se vrti ulijevo, ulijevo polegle mlade dlačice na gusjenici.

Carskog gatara zbuni kneginjin dlan, posut kašičicom znoja, i ne reče joj da vidi infuzijski čiviluk iznad knežićeve glave.

Angeo s metastazama s oreola, ćelavih krila, od kemoterapije.

Ništa joj ne pomenu gatar, dlan joj savija k unutra kao da on njoj ostavlja zlatnik.

Tournie, pišući o urni s pepelom svoje majke, koju su ukopali, po njezinoj želji u vrt, pominje razočarenje svoje mlade nećakinje, koja je imala bizarnu ideju “da tim pepelom ispuni plišanog medvjedića kojega bi svuda nosila sa sobom.”

Srećom je majka imala pisani testament, inače bi medvjedić bio prepariran u medvjeđi leš.

SMS MARKICA ZA LIJEČENJE MARKA K.

1.

Amos Oz priča o čovjeku koji je odmah nakon Holokausta stigao u Izrael.

Djeca su za njim trčala po cesti i vikala – “milion djece”!

Stalno je, neprestance ponavljao – “milion djece, ubili su milion djece, milion djece!”

2.

Michael Frank, jedan je od dvojice sinova nacističkog zločinca Hansa Franka, surovog Hitlerovog “kralja Poljske”, pogubljenog nakon Drugog rata u 46. godini.

Obožavao je oca, bio je također ekstremni desničar i nacist.

Potom je iznenada počeo piti.

Ali ne alkohol, nego – mlijeko!

Više od deset litara mlijeka dnevno, ulijevao je u sebe nacist Frank mlađi, i bivao sve deblji i deblji i deblji.

Nitko nije mogao ustanoviti otkuda se pojavila iznenadna ovisnost o mlijeku.

U 53. godini organi su mu jednoglasno otkazali.

Ubio se mlijekom, da, tako se može napisati.

3.

Hebrejska riječ kippur (pomirenje, pokajanje, očišćenje) ima korijen k – p – r što znači “fizički nešto pokriti”.

Pokajanjem, pomirenjem, očišćenjem – grijeh se prikriva, čisti i pokriva.

A prikrivanje je privremeno.

Jer grijeh je neprotjeriv.

I čudo je da mlijeko ključa,

i da može biti u prahu.

Tekst je objavljen u crnogorskim Vijestima 10.03.2018.

Džimijev otac je bio Crnogorac starog kova i nikšićke sorte. Mada ga je poslije Drugog svjetskog rata posao doveo u Sarajevo, gdje se vjenčao s pravom bosanskom ljepoticom i uskoro dobio sina, vrlo brzo ga je neumoljivi magnetizam Beograda, koji posebno važi za Crnogorce, privukao na Vračar.

Jedinac Džimi će docnije u jednom romanu opisati odrastanje na tvrdom beogradskom asfaltu. Upoznao sam ovog uvijek blago ironično nasmiješenog momka sredinom 80-ih u sarajevskoj kafani Korzo u kojoj su se okupljali pijanci iz kvarta i mladi književnici. Džimi je u svoj rodni grad iz Beograda došao uoči Olimpijade zbog velike ljubavi. Ostao je da završi fakultet – književnost. U Korzu je limena pepeljara uvijek bila puna, a gomila pivskih boca rasla je na stolu. Tu se odvijao beskonačni razgovori o literaturi.

Njegov otac je prerano umro i to je ostavilo jedva primjetnu sjenu na Džimijevom obješenjačkom načinu ophođenja s ljudima. Pošto je i moj otac bio Crnogorac koji je iščezao iz porodičnog života još prije mog polaska u osnovnu školu, povezivali su nas bolno odsustvo crnogorskih patrijarha u našim životima i strast prema poeziji.

Džimi je bio bivši bokser dobrog, dinarskog genetskog sklopa, rado je pokazivao mišiće kroz tijesne majice i djevojke su ga voljele. Poznavao sam skoro sve njegove sarajevske cure, od onih kobnih do usputnih ljubavi. S njima je gotovo redovno razgovarao skoro drugarski i opušteno. Imale su dvije zajedničke crte. Bile su lijepe i nisu imale dlake na jeziku – psovale su kao kočijaši.

Džimi je otvoreno govorio o seksualnosti, praveći urnebesne šale na svoj i tuđi račun. Ni jedna žena u njegovoj blizini nije se nikada zbog toga uvrijedila. Naprotiv, u konzervativno utemeljenom mikrosvijetu mahala, koje su udružene i slijepljene činile saće grada, Džimi je svojim razbijanjem verbalnih konvencija djelovao osvježavajuće. Njegov humor je imao beogradsko ulično porijeklo, ali je bio profinjen lektirom ukupnog jugoslovenskog i svjetskog pjesništva. Divio se Oskaru Daviču, bivšem komšiji sa Vračara, revolucionaru, pjesniku i ženskarošu.

Iz njegovih priča znam da je jedne čudne beogradske noći dobio nož u leđa jer je prebio lokalnog kabadahiju koji je – silovao njegovu djevojku. Znao je pokazati ožiljak negdje kod bubrega i reći da je naučio lekciju. Nije bitno da li si jači već da li si spreman da ubiješ.

U njegovom svijetu su slabiji bili izloženi samovolji sirove snage, a on je empatijom uvijek bio na strani tih bića, koja su patila opkoljena primitivizmom većine.

Sjećam se jednog našeg boravka u noćnoj sarajevskoj kafani 1986. Sarajevo by night je zaista bilo fascinantno i sve veći broj kafića i kafana radio je do zore. Džimi i ja došli smo u sumračnu kafanu sa glasnom muzikom negdje iza jedan po ponoći. Naš razgovor se kao i uvijek vrtio oko knjiga i književnih kuloara.

Za susjednim stolom je oniži, nabijeni tip bivao sve glasniji. Vikao je na djevojku koja je, pretjerano našminkana, brisala crne suze. Tip je iz kuka djevojci opalio šamar, a onda je podigao nogu i šutnuo je. Džimi je skočio kao oparen i krenuo prema tipu. Onda je bljesnuo skakavac – jasno sam vidio sječivo kame kako štrči iz stisnute šake nasilnika. Džimi je zastao oklijevajući. Vidjelo se da bi mu bilo žao ako bi morao da ustukne. Ruku podignutih kao na predaju pratio je tipa koji se povlačio prema izlazu. Naučio je lekciju. Tip je sa sobom povukao djevojku i ubrzo su oboje ostali samo sjećanje na tamnu stranu ušećerenog, olimpijskog lica grada.

Pitao sam se da li bih ja pokušao da zaštitim tu ženu. Odgovor nisam znao. Činjenica je da je od petnaestak muškaraca i nekoliko žena u prostoriji reagovao samo on.

Jednom za svagda sam shvatio nadmoć činjenica provjerenih iskustvom u odnosu na naše ideološke čežnje i tlapnje godine 1991., uoči mog odlaska iz zemlje. Moja idealistička projekcija – tada se to zvalo Reformisti – bila je na prvim višestranačkim izborima teška tek nekoliko procenata. Ljudi koji su – a to je docnije ratom dokazano – po svom odnosu prema sili i nasilju mnogo bliži onom podvodaču koji tuče prostitutku nego Džimiju osvojili su nadmoćnu većinu. Nije mi ostalo ništa drugo nego da priznam da je modernizacija ideje “bratstva i jedinstva” ekonomskim sredstvima, kao i bilo koja druga transformacija moje zemlje u modernu zajednicu, naprosto bila neprimjenjiva na većinu ljudi koji su me okruživali. Oni su se opredjelili za tribalno, arhaično i nasilno u nama.

Džimi je ostao u svom gradu da otrpi posljedice te spremnosti većine da posegne za nasiljem, ja sam otišao u Njemačku, gdje je slična spremnost prije više od 70 godina nasilno poražena.

Sve ovo pišem jer se Džimi godine 2018., kao uspješan čovjek i javna ličnost, potpuno izgubio u akutno upaljenim digitalnim sinapsama našeg regiona. Nedavno je njegova navodna dugogodišnja drugarica iz svog inboksa na facebooku izvadila neku njegovu glupu formulaciju i dala je na uvid vaskolikoj digitalnoj čaršiji. Ono što je propustila da predoči krvoločnoj zajednici bila je njena jednako neukusna lascivna insinuacija koja je prethodila Džimijevoj neslanoj šali.

Pokrenula se hajka na Džimija koja još traje i poprima groteskne crte. Džimi se dva puta javno izvinjavao. Ali on više nije osoba već projekciona površina za sve ljude isfrustrirane balkanskim patrijarhatom, ali i za sve tobožnje emancipatorske apostole, koji sa bezbjedne distance tipkaju gadosti o čovjeku kojeg ne poznaju, o privatnoj prepisci koju nisu pročitali, progutavši mamac manipulativnog vađenja iskaza iz konteksta. Ili naprosto vole da usput cipelare. Ili pak pišu gadosti o čovjeku kojeg poznaju, ali svode neke sasvim druge račune sa njim.

Navodno rodno dušebrižništvo stotina pljuvača po društvenim mrežama kojima se populistički pridružuje i poneki kolumnista jeste ideološki izgovor za izražavanje sopstvene netrpeljivosti uz savršeni pravednički alibi. Takav bijes pravednika gledao sam u vesternima. Gomila koja plete omču.

Naučio sam da ne vjerujem neumjerenim ljudima kad propovijedaju umjerenost. Mrziteljima koji zagovaraju ljubav, verbalnim nasilnicima koji se navodno protive svakom nasilju. Boljševicima koji bi da izbave čovječanstvo istrebljujući menjševike. Iskustvo mi govori da su takvi ljudi po svom habitusu rod rođeni onom podvodaču koji bije prostitutku.

Virtuelna  haranga nije daleko od svog istorijskog uzora. Naime, haranga je prvobitno značila svečani govor pred gomilom. Potom je poprimila figurativno značenje podbadanja i huškanja gomile. Mislim da najveći broj virtuelnih harangaša zaista misli da govori u ime plemenitih principa, upotrebljavajući pri tome tehnike huškanja.

Stoga hoću da izgovorim ko je za mene bio i ostao Goran Samardžić kojeg samo ja zovem Džimi, nikšićki Sarajlija beogradskog mentaliteta: Onaj mladić koji uprkos svodničkom sječivu želi da učini nešto protiv brutalnog nasilja nad konkretnom ženom dok većina oklijeva ili naprosto posmatra.