Prije deset godina Hrvatska je bila bolja i tolerantnija zemlja. Mediji još uvijek nisu sasvim požutjeli, pa je postojao relativno prohodan kanal između vijesti i publike. Postojala je javnost, a s javnošću i potreba za istinom. Bilo je moguće u ljudima izazvati empatiju, sućut i dragost za neke druge, do maloprije nepoznate ljude.

A postojala je i osnovna pretpostavka za sve to, za toleranciju, za istinu i za dragost: bilo je moguće ispričati priču koju će čuti cijela zemlja i svi će je razumjeti i doživjeti na približno sličan način.

Vijest nije grunula odmah svom svojom silinom. Prvo se čulo za požar, odmah zatim i za nesreću, a njezini su razmjeri rasli iz sata u sat, a onda iz dana u dan. Smrt od vatre je strašna, i u pravilu nije trenutna. U svakim novim vijestima na radiju javljalo se o novim mrtvima. Zvonka i slikovita imena, u hrvatskim prezimenicima netipična dvodijelna prezimena, crno-bijele fotografije iz osobnih iskaznica što su se dan za danom objavljivale u novinama i na televiziji u to kasnoljetno doba posljednje godine pred veliku svjetsku ekonomsku krizu, prvo je čega ćemo se sjetiti od tog strašnog kornatskog požara.

A onda je, kako su prolazili dani, jedna velika kolektivna nesreća – u kojoj su, kao u nekoj biblijskoj praslici – gorjela trinaestorica, i samo jedan je preživio, počela zadobijati svoja pojedinačna lica, zajednička se sudbina razlistala i razvrstala u niz pojedinačnih sudbina. Nakon što su mrtvi postali samo mrtvi, tragedija je svoj nastavak i svoj veliki konačni finale pripremala u životima živih. Javnost je, naime, osjetila intenzivnu, i na neki način razumljivu potrebu da pregori i ovu kolektivnu priču i nesreću, kao što pregorjeva i svaku drugu, pa je odmah zaiskala krivce, njihova imena i glave. Nije postojao mehanizam koji bi amortizirao narastajući gnjev – na koji su, ljudski gledajući, obitelji stradalih imale pravo, ali nitko drugi osim njih – što će u kasnijim godinama i na drugim slučajevima, na društveno-političkoj sceni i u našim privatnim životima, definirati atmosferu u kojoj danas živimo. U zrelom i slobodnom društvu postoje društveni mehanizmi koji amortiziraju svaki kolektivni gnjev. Upravo ti mehanizmi prije nego išta drugo demokratska društva razlikuju od društava koja to nisu.

Tri su figure, tri lica tog nastavka Kornatske tragedije, ili te postkornatske tragedije: preživjeli vatrogasac Frane Lučić, vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, koji će biti optužen za nesreću pa će mu se godinama suditi, i Gordan Gorki Alfirev, osnivač i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice.

U priči o Gordanu Alfirevu, srednjoškolskom profesoru, mjesnom entuzijastu i pokretaču društvenih zbivanja, dobrom duhu maloga mista, kakvih se nađe u tolikim našim varošicama i gradićima, sastala se sva Kornatska tragedija, svi njezini mrtvi i ožalošćeni. Naime, da on 1993. nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, i to u Vodicama u kojima prethodno nije postojala ama baš nikakva vatrogasna tradicija, da dvije godine kasnije, ljeta 1995. nije iz Zagreba dovezao prvi vatrogasni kamion, da nije među svojim đacima širio humanu i plemenitu ideju vatrogastva, te da nije među njima i njihovim roditeljima bio tako voljen i poštovan, ne bi tog kasnokolovoškog dana 2007. na Kornatima bilo vodičkih vatrogasaca.

A možda uopće tog dana na Kornatima ne bi bilo vatrogasaca, ili bi se pojavili nakon što bi izgorjelo ono što je na kraju ionako izgorjelo.

Ovako nisu razmišljali drugi ljudi, ovako je razmišljao Gordan Alfirev, ponijevši na svojoj duši četvoricu vodičkih vatrogasaca, članova DVD-a koji je on osnovao.

Tako je osjećao i zato se ubio. O njemu se poslije govorilo kao o trinaestoj žrtvi Kornatske tragedije. Danas se, međutim, čini kako je taj dobri i plemeniti čovjek žrtva onodobne društvene nesposobnosti da se nesreći stane u kraj, da se tragedija koja se dogodila na Kornatima ne nastavlja do u beskraj, u jalovom i nečasnom nasjedanju na tuđe savjesti. (Tuđim se savjestima obično bave oni koji ne osjećaju svoju savjest.) Tako je bilo onda. Danas bi, ne daj Bože, bilo još samo mnogo gore.

Nesreću je, vjerojatno, izazvao eruptivni požar. Tragedija je, po svoj prilici, nastala gotovo neponovljivim spletom nesretnih okolnosti. Gospodar slučaj tako je udesio stradanje dvanaestorice mladih ljudi da njihovi bližnji do dana današnjeg u to ne mogu povjerovati.

Govorilo se da je iz helikoptera curilo gorivo. Pa da su to gorjele neeksplodirane NATO bombe, što su ih, kao, 1999. izbacivali američki bombarderi po povratku s bombardiranja Srbije. Ljudi jednostavno nisu u stanju povjerovati da im je toliki jad i nesreću nanio – slučaj. Utješnije bi bilo sve u čemu bi se mogla pronaći nečija krivnja ili namjera.

Slučaj je, naime, vazda nevin. Slučaju ni čovjekova žalost ne može ništa.

Slikari kaskaju za svijetom
S nogama u teškim saksijama

Piju rakiju ljetom, na rijeci
I pjevaju djeci, što ih gledaju

Žabljim očima s lotosa:
Posoli tata lososa![1]

Kistovima gargašaju žeravu
Iz koje se razgorio cvijet

Oni su male Bude, njihove jagodice
Dok listaju Sarajevske sveske

Bojama rajske trešnje rude.

Još je jedino
U njihovim očima lokvice boga

Poslije nevremena zvanog historija!
Čučnu pa u nju, ko u vatru, pušu

Ne bi li boga razgovorili
Vodu razgorili, platno oronili

Borom borili.

[1] Ovaj je stih izgovorila Ema Borozan, uhvatio ga njen tata, i poklonio meni

прелистава модерне француске журнале
претура по полицама антикварница
тражи алхемијске средњовековне формуле
чита библију и скупља
пригодне латинске пословице
ослања се на речник синонима
трага у својим списковима рима
копа да нађе злато метафоре
проба да васкрсне умрли језик
којим нико жив више не говори
ишчитава што су написали неписмени
народи уз ватру у брдима
проба да сажме свет
у две-три магичне строфе
гледа како се то ради у племену
хтео би и сам да понови ствар

присећа се својих некадашњих љубави
упиње се да их давне преприча
–– неке искре запаљеног тела и зноја
претаче у немуште комадиће реченица
на страним језицима које не познају
превише ни он ни његови читаоци
(њих ће ионако бити сасвим мало)
припремио је већ и тумачење
своје још ненаписане песме
која и ако се из свих тих натезања роди
неће ништа нарочито изменити
ни прошлост ни будућност
ни кишу неће спречити да пада кад јој се пада
некмоли његову кћер да се ‘вата с ким јој се ‘вата

има већ болове у крстима
и стражњица му је добро утрнула      .
врти се на столици копа ноктима перут
риља по носу и замишљено прави куглице
испио је лонац кафе
и празни већ друго пакло
покушава и са вињаком
али песма не долази
само неке невеште линије на хартији
неке кљакаве мачке и куси зечеви
као кад је био мали

Izlizala se avlija, koliko je mete
Od krečenja poblijedila kuća, ispiranje

Probušilo salvete. Među jagodice njene
Od vode namreškane i meke

Stalo mrva da bi se od njih moglo
Splastiti dobra brda. Kupila ih za nama

Po podu, ko da nas skuplja, šutila
Da nas tišinom ušuška, nad nama lebdjela

S naših snova zlo, ko zlaticu s krompira
Trijebila. Za zemlju mrak prikivala

Da ne langara, milo ga milovala i tepala:
Mili, mili garo moj. Za vratima naše kuće

Stajala kao počasna straža
I bila nevidljiva kao metla.

“Tigar“ ispisujem istim crvenim flomasterom kojim sam zapisao moj telefonski broj na toplom devojčinom dlanu. U zadnjem trenutku zamenio sam dve poslednje cifre (umesto 86 – 95). I pored tek završene prve godine srednje, ona izgleda potpuno nemaloletno, te sam ubeđen da će mi se već sutra izjutra javiti i produžiti sa zvonjavom uporno u kratkim intervalima. A kada isključim telefon, pronaći će mi adresu u imeniku i sigurno će da mi se nacrta pred vratima… Ipak, razlog leži jedino u tigru. Otvorio sam mu čeličnu kapiju sna i on je izabrao da ostane tu, u mojoj sobi, nezainteresovano ispružen među rukopisima. Ponekad, tako ležeći, zariva mi zube u nogu. Dovoljno bolno da vrisnem. I dalje, naizgled nezainteresovano mi liže ranu i krv prestaje da curi. Tešim se da je istekla u crvenu boju flomastera. Pišem, pišem, ali “tigar” je samo tigar od hartije, bez krvi i mesa i uopšte ne liči na opasnog, neodoljivog despota džungle podno mojih nogu…

… zapravo večeras nisam trebao da mrdnem iz kuće. Ali, rekoh, početak je spojen sa jutrom. Od sutra ću da zabravim vrata, spustiću roletne, isključiti kompjuter, televizor, mašinu za veš, spaliću sve fotografije, pisma i sve produkte humanizovane nostalgije, svući ću se i…

… u mrklom mraku, tišini, naćuljio sam uši, puštam da mi se provuče režanje kroz grlo, nečujno gazim po tepihu od trave, bršljana, mrava i gnjilih ostataka žrtve, naslućujem, sa druge strane rešetki, uplašene konture polućelavih, bledih činovnika, odabirem najmlađeg, najbespomoćnijeg, već mu raspoznajem lice koje u mazohističkom grču zvera u mene, pobelelim prstima steže ivicu kancelarijskog stola na kome je razbacana hartija, izbrazdana crvenim flomasterom. Nemarno se opružam tik uz njegovu nogu, zagrizam jako, pod platno pantalona, pod epiderm, ali ne dozvoljavam oštrici zuba da ide dublje, zaplaka dok mu jezikom nežno prelazim preko ranjenog mesta, još izdišući od bola grabi crveni flomaster, koji nervozno zaškripa po hartiji…

S makedonskog preveo autor

U komodi s zastarjelim poreznim priručnicima iz prijeratnih i ranih poslijeratnih vremena je i nekoliko knjiga. Među njima Trygve Gulbranssen: “I vječno pjevaju šume”. “Roman iz života u Norveškoj 1760 – 1810”, prijevod Josipa Tabaka, u izdanju Matice hrvatske 1959. Na drugoj unutrašnjoj stranici korica posveta: “Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti: događa se da i dalje žive – po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca.” Kako su te riječi uokvirene navodnicima, vjerojatno je riječ o citatu iz knjige, koja je šezdesetih bila veliki čitateljski hit, jedan od najpopularnijih naslova u Jugoslaviji, i izvor bezbrojnih uputstava za život.

U potpisu: Naci i Nena.

A u dnu stranice: Sarajevo, 10.V.1962. god.

Poklon za dvadeseti majčin rođendan. Tačno četiri godine i osamnaest dana prije nego što će me roditi.

U Gulbranssenovoj knjizi list papira s gusto nakucanim tekstom. Još jedna autobiografija Franje Rejca, četvrta koju pronalazim dok pripremam selidbu. Prije nisam znao niti za jednu.

“Rođen sam 9. listopada 1897. godine u Zenici od oca kovača i majke domaćice. U trećoj godini života ostadoh bez majke i bjeh prenešen iz Zenice u očevo rodno selo tetkama, gdje sam ostao do druge očeve ženidbe, da budem vraćen u roditeljsku kuću i upućen školske 1903/1904 godine u dječji vrtić, nakon čega sam pohađao osnovnu školu do 1908/1909 godine. Uz kućni odgoj imao sam jednog učitelja i iste drugove kroz svu osnovnu školu. U trećem razredu doveden sam u položaj, da na sudu svjedočim u korist učitelja.

Srednjoškolsko obrazovanje trebao sam nastaviti na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, nu radi oskudnih materijalnih mogućnosti i očeve nade, da dobijem štipendiju, bijah primljen u Nadbiskupsku veliku gimnaziju u Travniku, gdje ostadoh do školske 1912/1913. godine, kada sam prešao na gimnaziju u Tuzli, ali pošto travničkoj gimnaziji nije bilo priznato pravo javnosti, trebao sam se podvrći prijamnom ispitu i platiti pristojbu od 30 kruna. Taj novac nisam imao, niti sam ga igdje mogao dobiti, te slijedom toga moradoh prekinuti školovanje, da ostanem bez ispita zrelosti. Za vrijeme gimnazijskih ferija pribavljao mi je otac zanimanja, tako da sam u spomenutim razdobljima bio uposlen u magacinu materijala i kolskoj vagi rudokopa, na čišćenju trave po željezničkoj pruzi, na trasiranju želj. pruge normalnog kolosjeka Sarajevo – Šamac i najzad u živežnom skladištu željezare.

Mjeseca kolovoza 1915. godine budem novačen, i nastupam vojnu obavezu 1. studenog iste godine kao jednogodišnji dobrovoljac Austro-Ugarske vojne sile. U prvom svjetskom ratu učestvovao sam 19 mjeseci u streljačkim jarcima, da zapadnem u talijansko ropstvo mjeseca lipnja 1918. blizu grada Treviso. Kao zarobljenik radio sam u pisarni koncentracijskog logora /Ufficio Maggiorita/, a dijelom i u logorskom prostoru kao tumač, pošto sam tada vladao osim hrvatskog, slovenskim, njemačkim, češkim, mađarskim, talijanskim i pomalo poljskim te rumunjskim jezikom. Zadobivši španjolsku groznicu prebolio sam teži slučaj upale pluća, nakon čega me zadržaše u službi talijanskog Crvenog križa do repatriranja.

Iza povratka u domovinu, bila mi je prva briga, da svršim gimnaziju, nu pošto sam se kasno vratio iz Italije – tako mi je rečeno na mjerodavnom mjestu i pošto nisam uspio smoći materijalnu stranu školovanja, zamoljeh željezničarsku službu, da istu nastupim 1920. godine.

Iako sam – iza ratnih tegoba – želio tihi život, nije mi to uspijevalo u više navrata, dapače sam stavljan na kušnju nazrijevajući malo pohvalne namjere redarstvenih organa; neskromno bi bilo tvrditi, da sam se odhrvao vlastitim umijećem, nu budući da je to kobno razdoblje minulo, pouzdajem se da ću s Božjom pomoću i ljudskom strpljivošću, još koje vrijeme korisno da djelujem, kako na dobrobit svoju tako na procvat ustanove, koju služim.”

Sudeći po jezičnim izborima ovaj izvještaj o doživljenom pisan je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a za potrebe službe. Ime države i državnih institucija Franjo Rejc ne spominje, što onda zvuči gotovo provokativno. Ali se istovremeno poziva na Boga i Božju pomoć, iako u Njega ne vjeruje, i konstruira drsku aluziju na probleme koje je – po svoj prilici u prethodnoj državi – imao s redarstvenim organima.

Da su nove vlasti kojim slučajem znale o kakvim on to “malo pohvalnim namjerama redarstvenih organa” govori, grdno se mogao provesti. Naime, radilo se o dvije vrste problema, kojima je “stavljan na kušnju” u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji.

Prvo: problemi s državljanstvom i zavičajnošću. Iako rođen u Zenici (u nekim dokumentima piše: u Travniku), zavičajan je bio u Kneži kod Tolmina. Tamo je bio prijavljen, i tamo je i novačen u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Kako se nakon 1919. njegov najuži zavičaj našao u sastavu Kraljevine Italije, godinama je bio talijanski državljanin. Do tog mu državljanstva nije bilo stalo – upravo suprotno tomu – ali bi smatrao izdajom odricanje od primorskog i slovenskog zavičaja i zavičajnosti. To će mu krajem dvadesetih, kada novonastala kraljevina bude regulirala odnose sa svojim podanicima, stvoriti ozbiljne, premda kratkotrajne probleme.

Drugo: problemi s ilegalnim i protudržavnim aktivnostima. Franjo Rejc bio je član i aktivist društva Gortan – Bazovica, kulturne i političke organizacije primorskih i tršćanskih Slovenaca, bliske TIGR-u, toj, kako se danas u Sloveniji voli reći, prvoj antifašističkoj formaciji u Europi, koja je nastala kratko nakon Mussolinijevog preuzimanja vlasti, i koja se u svom programu pozivala na revolucionarne i terorističke metode borbe, čiji je cilj bio odcjepljenje dijelova talijanskog teritorija i njegovo pripojenje Sloveniji i Kraljevini Jugoslaviji. O Franji i tigrovcima pripovijedalo se u knjizi “Rod”, nekoliko rečenica napisano je i u ovoj knjizi, ali velika priča nije ispričana. On je o tome malo govorio. Ključne papire i dokumente uništio je početkom Drugoga svjetskog rata, ili ih je u zaključanom sanduku zakopao u blizini zgrade gospođe Heim, na mjestu koje je poslije rata prekriveno betonskom pločom. Naravno, priča o mom djedu i TIGR-u mogla je biti ispripovijedana i bez provjerenih činjenica i dokumenata, mogla je biti konstruirana slijedom logike epohe i karaktera, izmišljena kao što je koješta u ovim porodičnim predselidbenim lutanjima bilo izmišljeno, ali to se još uvijek nije dogodilo.

Kako su se u Kraljevini s promjenama vlada i europskih politika mijenjali i odnosi s Italijom, tako se mijenjao i odnos vlasti i “redarstva” prema slovenskom i hrvatskom pitanju u Primorskoj, Trstu i Istri. Zavičajna i kulturno-politička udruženja poput Gortana – Bazovice, a s njima i tajna društva kakvo je bio TIGR, bila su u milosti države kad god bi odnosi i Rimom bili loši. Nakon što bi se odnosi popravili događalo se i da pojedini borci za narodnu stvar misteriozno izgube glavu ili da ih domaće tajne službe izruče talijanskim fašistima. U toj igri vatrom, igri idejama u koje je vjerovao i koje je razumio, i emocijama s kojima se, zapravo, nije mogao nositi, Franjo je živio svoj građanski i činovnički život. Selio se duž željezničkih pruga, kućio se i raskućivao, rađala su mu se djeca, ali onda je nastupio preokret, Njemačka je skupa s Italijom napala Jugoslaviju, a uz blagoslov Katoličke crkve stvorena je Nezavisna Država Hrvatska u kojoj su, što zbog specijalnih veza s Italijom, što iz ideoloških razloga, tigrovci i samosvjesni Slovenci i Hrvati iz Primorske, Trsta i Isdtre, mogli samo izgubiti glavu.

Prilična je drskost, pa i hrabrost, trebala Franji Rejcu da se pozove na svoje probleme s redarstvom, na “kušnje” zbog činjenice što je nazrijevao “malo pohvalne namjere redarstvenih organa”.

Od pitanja zašto je to činio, on kojeg će porodična povijest više pamtiti po kukavičluku neko po junaštvu – što ću, ne bez ponosa, preuzeti kao dio vlastitoga genetskog, emocionalnog i duhovnog naslijeđa, uvjeren na kraju da nam se hrabrost i čestitost nikada nisu isplatili i da smo stradali i nestali jer nismo umjeli biti hulje među huljama – važnije je pitanje kad je Franjo to činio, kada je pisao ovaj izvještaj o doživljenom, na početku, u sredini ili na kraju rata i postojanja ustaške države.

Bit će, ipak, da je to bilo junačenje iz 1941. ili 1942. Nakon Mladenove smrti se, vjerojatno, ne bi pozivao na probleme s kraljevinskim redarstvom, niti bi povlačio vraga za rep, pogotovu što je imao još jednog sina, pripravnog kandidata za smrt u boju za novi europski poredak. Osim toga, jezik njegova pisma, premda dobro stiliziran i dosljedan hrvatski, ne zvuči kao da je iz 1943. ili 1944. Nema u njegovu leksiku prinosa ustaškog novogovora, izvještačene sintakse ni povišenog tona iz krugovalnih izviješća s istočnog fronta. A nema ni korijenskog pravopisa, koji je u to vrijeme već postao obavezan u komunikaciji s državom, i na koji se vrlo brzo navikavala većina pismenog pučanstva.

O barem dvije okolnosti iz ove Franjine biografije prethodno ništa nisam znao. Da jesam neke bi priče drukčije bile ispripovijedane.

Cijelog sam života mislio da je moj djed u talijansko zarobljeništvo pao već 1916. ili, najkasnije, 1917. godine. Sad vidim da se to dogodilo tek u lipnju 1918., u vrijeme kada su se u munjevitom roku i mimo stanja na ratištima raspale skoro sve državne, civilne i vojne institucije Austro-Ugarske monarhije, i kada su, praktično još dok je režim bio živ i legalan, na njezinom teritoriju stvarane nove države.

Zanimljiva je i činjenica da je zarobljen blizu Trevisa, pa još u lipnju 1918. To znači da je sudjelovao u bici na rijeci Piave, pretposljednoj velikoj bici Desete armije, kojom je zapovijedao feldmaršal Alexander von Krobatin, i koja je, praktično, predstavljala posljednju aktivnu i efikasnu obranu monarhije. U toj je bici, dakle, bio zarobljen moj djed. Podatak je to koji je za mene gotovo nevjerojatan.

A evo i zašto: general Alexander von Krobatin je u prosincu 1912. imenovan za ministra rata Austro-Ugarske monarhije. Imao je tada šezdeset i tri godine, ali bio je po svemu čovjek novoga doba. Započeo je modernizaciju vojske, nastojeći je izvesti iz viteških i kavalerijskih vremena, kada su oficiri postajali plemići, a običan je puk služio iluziji očinske figure Franje Josipa I, tog vječnog monarha i patrijarha, čija se vlast protezala od nokta na malome prstu svakoga njegova podanika do njihovih duša i duša svih onih koji su ikada živjeli u toj zemlji, a sada čekaju po nebeskim predvorjima da se o Sudnjemu danu plasiraju u Kraljevstvo nebesko. Von Krobatin ne samo da je bio nakanio konjanike zamijeniti bornim kolima i tenkovima, nego mu je, više od toga, bila ambicija da promijeni svijest podanika višenacionalne monarhije, čime bi bile stvorene pretpostavke za efikasnu modernizaciju vojske, ali i što bi, po svoj prilici, značilo i temeljnu, skoro revolucionarnu promjenu društvenih odnosa, pa i samog režima vladavine.

Bez toga, bio je svjestan, Austro-Ugarska neće opstati.

Ali za politiku nije imao velikog talenta, niti je 1914, nakon atentata u Sarajevu, bio u stanju procijeniti u kakvom se međunarodnom okruženju našla njegova komplicirana, istom mišlju teško obuhvatljiva zemlja. Vjerovao je procjenama svog velikog pokrovitelja i načelnika generalštaba Franza Conrada von Hoetzendorfa, koji je još 1906. zagovarao napad na Srbiju, a spas Monarhije tražio je u velikom sukobu s Rusijom i konačnom obračunu između germanskog i slavenskog svijeta, koji je zamišljao kao kombinaciju vojne i diplomatske borbe. Naime, Conrad je, slično ubijenom nadvojvodi, zamišljao da će se pružanjem državno-pravnih ustupaka slavenskim narodima unutar monarhije oslabiti ugarski utjecaj i ojačati snaga Habsburga. Njegov plan bio je, dakle, da se u ratu pobijedi Rusija, a u miru Ugarska. Srbiju je trebalo usput zbrisati, jer je izvor stalnih nemira i sukoba niskog intenziteta.

Alexander von Krobatin o svemu tome malo je znao. Ili nije znao, jer ga nije zanimalo. Rat je loše krenuo, i sve gore se razvijao, uglavnom zbog loših procjena, megalomanije i malih znanja o neprijatelju – za što je najodgovorniji bio načelnik generalštaba Conrad, inače jedan od najutjecajnijih ljudi u vlasti, koji nakon smrti vječnoga vladara biva smijenjen, čime Krobatin gubi svoga velikog pokrovitelja, onoga koji ga je preporučio za položaj ministra rata i koji ga je svojom nevjerojatnom vojničkom nesposobnošću doveo do propasti.

Tada, posljednjih dana 1916, dok je imperij još bio u dubokoj koroti, Alexandar von Krobatin je znao da je rat izgubljen i da se više ništa ne može učiniti.

Također, znao je da je i sam među najvećim krivcima za konačni poraz.

Da je Austro-Ugarska bila brod, on bi odbio da se ukrca u čamac za spasavanje i mirna bi srca potonuo zajedno s brodom

Ali zemlja nije mogla potonuti, i to nije bio izbor.

Od cara Karla, posljednjeg habsburškog vladara, koji će pet godina kasnije umrijeti na Madeiri, u progonstvu, ne odričući se prijestolja ni carske, kraljevske i apostolske časti, zatražio je da ga razriješi ministarske dužnosti i pošalje na front, tamo gdje je najgore.

Car ga je imenovao za komandanta Desete armije, i poslao ga na talijanski front. Nigdje nije bio gore, krvavije i beznadnije nego tamo. I nigdje se nije tako lako i uzaludno ginulo.

Je li se nešto promijenilo dolaskom generala Alexandera von Krobatina?

U povijesnim knjigama piše da jest. U bici za Caporetto, koja je u našim društvenim i porodičnim mitologijama znana kao bitka na Kobaridu, austrougarske i njemačke trupe teško su porazile talijansku vojsku. U skoro mjesec dana koliko je bitka trajala, od 24. listopada do 19. studenog 1917, iz stroja je izbačeno, poginulo ili bilo ranjeno, 20.000 austrougarskih i njemačkih vojnika. Talijanska strana imala je 40.000 mrtvih i 20.000 ranjenih.

U bici na Kobaridu zarobljeno je 275.000 Talijana.

Je li Franjo Rejc ratovao u bici za Caporetto? Po svoj prilici jest. Čudom se nije našao među 20.000 svojih mrtvih i ranjenih drugova.

Da je tada nastradao, da su mu kosti ostale u njegovom primorskom zavičaju, na nekoj od onih uzvisina po kojima i danas, stotinu godina kasnije, pronalaze dijelove vojničke opreme, šljemove i kosti nekoga jučerašnjeg svijeta čije patnje više nikome nisu važne, jer su nestala carstva i kraljevstva za čiju su slavu patili, bila bi fatalno poremećena jedna od važnih pretpostavki za moje rođenje.

Ne bi me danas bilo da je general Von Krobatin poslao u smrt mog djeda, kojeg nije ni poznavao. Bilo bi to loše, ili bi bilo dobro? Može li se misliti o svijetu koji bi postojao da se nismo ni rodili? O sretnijem svijetu drugih i drukčijih ljudi.

Pobjeda u bici za Caporetto ulila je kratkotrajno samopouzdanje imperiju na zalasku. Alexander von Krobatin u Beču je doživljen kao čudotvorac i genijalni vojskovođa. Car Karlo ga je usred bitke za Caporetto unaprijedio u feldmaršala.

Njemu, međutim, nije uspjelo ono što što je bilo prvi cilj njegova odlaska iz bečkog kabineta u rat. Ostao je živ.

Nakon te velike pobjede sve je dalje bilo poraz. Prvo na rijeci Piave – kada je zarobljen Franjo Rejc – i na kraju kod Vittoria Veneta, u posljednjoj velikoj bici Prvoga svjetskog rata, u kojoj je Von Krobatin bio zapovjednik grupe armija, a trajala je od 24. listopada do 3. studenog.

Alexander von Krobatin je u to vrijeme imao šezdeset i devet godina. Umro je petnaest godina kasnije, 28. rujna 1933. u Beču, malo više od pola godine nakon što je u Njemačkoj Hitler preuzeo vlast.

To što je moj djed bio u njegovoj vojsci tačka je u kojoj smo se kao porodica zatekli najbliže velikoj povijesti. Prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu.

Franjo Rejc bolovao je od srčane astme, ili od paroksizmalne noćne dispnee, kako se ova boljetica danas opisuje. Po cijele noći bi se gušio i kašljao, usred zime spavao pored otvorenog prozora, i ponavljao – E, lijepa smrt! – a da mu se, zapravo, nije umiralo.

Ono što dovodi do srčane astme kronična je insuficijencija lijevog srca. Otkazuje lijeva klijetka, i srce nema snage da potisne krv u arterijsku cirkulaciju, što dovodi do povećanog tlaka u lijevoj predklijetki i plućnim venama i izaziva zastoj u plućnoj cirkulaciji.

Bilo bi mu lakše kada bi sjeo.

Na kraju se plašio lijeganja u postelju.

Po cijele je noći sjedio na krevetu i mislio o prošlom životu.

Čekao je da prođe noć.

Ne znam kada mu je dijagnosticirana srčana astma, ali je bolovao dugo, možda i svih poslijeratnih godina, sve dok 1972. nije umro. A umro je pošto mu se, govorio je otac – on ga je i liječio – srce pretvorilo u krpu.

Bio je mršav, nije imao visok tlak, živio je zdravo, u obitelji mu nitko nije bolovao od srčane insuficijencije. Pitao sam majku onih mjeseci dok je umirala kako je Nono fasovao srčanu astmu. Nije znala.

Čini mi se da sada i to znam. Piše: “Zadobivši španjolsku groznicu, prebolio sam teži slučaj upale pluća.” Čudom je preživio najgadniju gripu u našem stoljeću. Imao je dvadeset i jednu godinu, i upravo je stekao teže oštećenje srca, najavila se u njemu bolest od koje će umrijeti.

Ali prije toga se još mora oženiti ženom s kojom je prethodno već začeo sina, koji će poginuti kao neprijateljski vojnik. Zatim moraju začeti još jednog sina, pa kćer, koja će im roditi unuka čiji će zadatak biti da bezbroj puta ispočetka priča i nadopričava njihovu priču.

Život su mu produžile pčele, govorio je.

Uzgajao ih je četrdeset godina. Med je dobar za srce i pluća.

Zbog srčane astme zime su od 1965. provodili u Drveniku.

Tamo sam odrastao, i tamo sam, zahvaljujući kroničnoj slabosti njegova lijevog srca, stekao prva saznanja o bezdomništvu. Tamo sam, njemu u čast, u sedmoj godini života postao ljevičar i nacrtao križ uz datum njegove smrti, u kalendaru za 1972. godinu.

Poštovao sam njegovu bolest i istovremeno je se plašio.

Znao sam da je njome određen moj život.

Zahvaljujući djedovoj srčanoj astmi izbjegao sam odrastanje uz majku i oca. Danas znam, i uvijek sam znao, da je to dobro.

Srčana astma nastala je zahvaljujući težem slučaju upale pluća, koji je nastao zahvaljujući španjolskoj groznici, virusu gripe tipa H1N1.

Ono što nikada neću saznati jest sa čijim je dahom, za slučajnog mimoilaženja u zarobljeničkom logoru, Franjo Rejc udahnuo virus španjolske gripe. Od tog neznanja započinje književnost.

Taj slučajni prolaznik, vjerojatno i sam ratni zarobljenik, jedan je od utjecajnijih ljudi u mom životu.

Taj slučajni prolaznik moj je tajni djed. U genima mi je namro slabost lijevog srca.

Vruće, na momente i prevruće ljeto 2015. godine produžilo se i na prve septembarske dane, kad sam se obreo na kraćem odmoru u Gradcu na moru, toj najbližoj (nama Bosancima) morskoj destinaciji. Žurio sam tog, već na izmaku, morskog jutra da se iz Ulice Ivana Kaćića Miočića uspnem na najvišu kotu u gradu zvanoj Gradina, na kojoj je 1972. godine narod Podbiokovskog kraja podigao spomenik poginulim antifašistima / partizanima, stradalim u borbi protiv tadašnjeg neprijatelja. Prošao sam pored velike i raskošno uređene crkve, koja je do izgradnje pomenutog spomenika bila na najvišoj koti Gradca, ali od 1972. godine tu njenu poziciju preuzeo je nekoliko metara visočiji spomenik. S te kote zaista se pruža divan pogled na okolinu: desno prema Makarskoj i lijevo prema Pločama, a u sredini široko morsko plavetnilo sa naznakama u pozadini poluotoka Pelješca i otoka Korčule.

Na prvom nivou spomenika na dvije ploče ispisana imena: na prvoj u kraćem redu poginulih boraca u borbama za ovaj kraj, a do nje na drugoj u dva reda popis duplo duži s imenima vojnika koji su svoje živote dali za slobodu budućih generacija. Iznad tog platoa je drugi, nešto veći, na čijoj sredini u vidu četverougaonog obeliska dominira spomenik. Iznad njegove baze, na sve četiri strane, detalji borbe u reljefu a odatle oko desetak metara uvis obelisk se sužava da bi na njegovom vrhu, sve do koju godinu prije, bila postavljena bronzana skulptura borca poleglog na konja, čiji je autor August Augustinčić. Ta skulptura danas stoji na lijevoj strani platoa kao otpadak od drveta koji je drvosječa sjekirom odbio od stabla. Na dijelu koji je bio vezan sa postoljem garež od vatre koja ga je, vjerovatno, otrgla od obeliska.

Ova odvojenost „glave od tijela“ spomenika zaintrigirala me, ali tek na dvadesetak minuta kada mi je tu enigmu odgonetnula gazdarica Nevenka, starica u sedamdesetim godinama kod koje kao turist boravim, vitalna mještanka Gradca koja je ovdje rođena i odrasla i koja poznaje većinu stanovnika Gradca, a i upućena je u sva ovdašnja dešavanja. Veli mi da je spomenik oskrnavljen koju godinu nakon rata i to „u pola bijela dana“. Ne kaže kako je i ko i to počinio, ali kazuje da je to sramota cijelog grada i ovdašnjih ljudi, jer je to udar na povijest.

Oskrnjavljenje spomenika palim borcima Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine nije samo bruka nego i pucanj u samoga sebe, s obzirom da na spomeniku piše da ga podiže narod ovoga kraja. A narod Podbiokovskog kraja bio je isti onaj i tada kao što je i danas (s razlikom od iseljavanja manjeg dijela stanovništva nakon vojne akcije „Oluja“), samo što je danas vlast druga – nije partizanska nego demokratska.

Srećom, ova moja posjeta spomeniku nije bila na početku odmora – jer bi mi donekle pokvarila raspoloženje i odmorski ugođaj, nego pretposljednjeg dana boravka, kada sam sumirao rezultate odmora na moru. A ti utisci su zaista neobični. Zašto?

Gradac, moje omiljeno mjesto za odmor na moru posljednjih godina šeste i prvih godina sedme decenije (dok spomenik o kome sam govorio nije postojao) nije ni blizu onoga kakvog pamtim iz mladalačkih dana.

Te godine su bile prve nakon mog zaposljenja u školi u Kaknju. Gotovo dvomjesečni raspust u vidu odmora privlačio me magnetskom snagom, te sam i otišao raditi u prosvjetu, mada mala plaćam nije mogla pokriti troškove boravka na moru. U to vrijeme moj brat je radio u Rudniku, koji je svojim radnicima (a svi su se zvali rudari, mada moj brat nije bio jamski radnik) u vidu regresa nudio odmor u Gradcu  od desetak dana na kredit u ukupnom iznosu oko, recimo, sadašnjih stotinjak maraka za kompletna tri obroka hrane dnevno i pristojan smještaj. Kako je brat u to vrijeme svake godine sa porodicom kampirao na moru, ponudio je na korištenje meni taj svoj regres koji mi je dobro došao.

Ta tri-četiri ljeta, koliko sam boravio u Gradcu, ostala su mi u najljepšim mladalačkim uspomenama, jer sam se – mada bez svog stalnog društva, ali sa meni dobropoznatim Kakanjcima, najčešće desetak godina starijih od mene – družio uživajući u čarima tada popularnog morskog odmora. Kad u namjenski izgrađenim objektima, zbog gužve u sezoni, u njima nije bilo mjesta, one mlađe su smještali u iznajmljene kuće u neposrednoj blizini odmarališta. Tako sam se jedne godine sa Osmanom našao u dvokrevetnoj sobi kuće čiji vlasnik je bio izvjesni Mato, koji je imao posjed iznad Jadranske magistrale. Na tom posjedu držao je stoku i u ljetnoj sezoni, kad bi rudarima iznajmio kuću, s porodicom stanovao u tamošnjoj kući. Jednog jutra dođe Mato da obiđe svoje goste te s njim započnemo priču o njegovom životu i turističkoj „avanturi“. Veli da je prije tri-četiri godina uz pomoć bankarskih kredita sagradio ovu kuću u kojoj smo smješteni i da mu turizam dođe kao sporedno zanimanje, uz ono glavno – uzgoj vinove loze i bavljenje stočarstvom. Bilo je to vrijeme kada su se Dalmatinci započinjali baviti turizmom, ali nisu napuštali tradiciju proizvodnje grožđa, vina i rakije. Od sunca i mora počinjali su se pomalo bogatiti i zapostavljati poljoprivredu, jer je s manje truda i znoja bilo lakše zaraditi dinare iznajmljivanjem soba nego motikom obrađivati zemlju i na njoj proizvoditi hranu i piće.

Pozove nas taj dan Mato da s njim krenemo na njegovo imanje udaljeno manje od kilometar od rudničkog odmarališta. Tako mi znatiželja da podrobnije upoznam život poznanika Mate tog prijepodneva uskrati kupanje. Dovede nas naš domaćin na imanje: kuća kamena bez fasade sa dvije prostorije i oskudnim, samo onim najnužnijim, namještajem. U kući nema poda niti prostirke nego je nabijena zemlja po kojoj se hoda, na starinskim stolicama se sjedi a na ofucanom kauču (više kao sećija) vjerovatno spava. Kad smo nakon otvaranja vrata ušli u kuću preplašene dvije kokoši su izletjele vani. Ponudio nas je Mato dobrom lozom, kao što to čini svaki dobar domaćin,  a na rastanku – kako bismo mu se na neki način zahvalili za gostoprimstvo – kupismo po dva litra crnog vina koje smo pili dok smo bili na odmoru. Vlastito saznanje o tome kako se u Dalmaciji počeo razvijati privatni turizam obogatio sam još jednim primjerom.

Dane tog odmora provodio sam u sunčanju i kupanju a noći na igrankama u tada jedinom hotelu „Laguni“. Gradac je bilo malo i idealo mjesto za one goste koji su uživali u ljepotama morskog ambijenta i u tišini.

Jedne godine u smjene u kojoj sam bio, obreli su se moji dobri poznanici iz Kakanj: Dane, Kirbi i njegov brat Coco. Braća studenti a Dane kao i ja nastavnik. Bili smo tih desetak dana gotovo nerazdvojni. U društvo bi nam navečer pristizao i Ante, Kirbijev kolega sa medicinskog fakulteta koji je rođen u Gradcu, u kome je živio u ljetnjim mjesecima. To druženje s Antom proširilo je naša saznanja o morskim labudovima koje smo počeli glumiti. Odlazili smo navečer na igranke u „Lagunu“ u kojoj je do 23 sata svirao neki ansambl, a potom smo prelazili u diskoteku u kojoj se svaku noć vrtila pjesma „More“ u izvođenju Doris Dragović. Bio je to hit koji nam je pojačavao adrenalin za ljubavne avanture.

Dok prebirem po sjećanjima iz tih mladalačkih dana, preda mnom je danas Gradac sasvim drugačiji. One privatne kuće izgubile su se između novosagrađenih apartmana, hotela i drugih ugostiteljskih objekata, a niz restorana i kafana uz rivu promijenili su totalno imidž Gradca. Nekadašnji objekat zvani Rudari, sa novim dograđenim dijelom i starim nešto adaptiranim, ne samo da djeluje drugačije nego se sada zove hotel „Sunce“. Ispred njega betonska plaža u vidu platoa nije izmijenjena, ali je na njoj veliki tobogan, sada zaključan, s kojeg kupači skaču u more.

Pitam koji sat kasnije gazdaricu Nevenku kada se sve to toliko izgradilo i ko su gazde objekata? Veli da je sve krenulo sredinom sedamdesetih godina nakon velikom zemljotresa na Makarskom području (dakle, neposredno kad sam prestao dolazli u ovo mjesto) kad se cjelokupno hrvatsko društvo okrenulo turizmu i davanju raznovrsnih podsticaja za razvoj. To su gradili i domaći ljudi ali i oni koji su pristizali iz Hercegovine i susjednih gradova. Najnovija tranzicija desila se nakon Domovinskog rata kad su ovadašnje gazde – kako kaže Nevenka – poklopile sva ona odmarališta koja su bila bosanska, samo je još ostao neriješen status „Đure Salaja“. Pitam je da li poznaje Antu koji bi mogao biti ljekar, a ona mi sve reče o njemu, što nisam znao ni dok sam se s njim družio: da potiče iz revolucionalne partizanske porodice, da je u Gradcu bio dobar i uvažavan ljekar opće prakse, te da nikada nije osnovao porodicu nego je do zadnjeg dana živio s bolesnom majkom. Samo koji mjesec nakon njene smrti, a obolio od šećerne bolesti, potresen majčinom smrću, i on je veoma brzo za njom otišao na onaj svijet, kaže Nevenka.

Dobro sam se odmorio tog septembra 2015. godine, ali me sjećanja i oživljavanje uspomena na Gradac nečemu poučilo – ne samo u ovom nego  i u niz drugih slučajeva – da u trećoj životnoj dobi, kad je život samo lijep u mladalačkim sjećanjima, ne trebam se vraćati onom proživljenom u mladosti i odlaziti u ona mjesta gdje sam mladost živio u svoj njenoj ljepoti i punoći. Ta prisjećanja mi proizvode suprotni efekat od onoga stvarnog što se tada događalo, a gradovi moje mladosti se uruše poput kule od karata, postajući smetljište moje prošlosti.

Као што шпијунира своје главне савезнике и пријатеље,
Њемачке канцеларе и француске предсједнике,
Америка не запоставља ни милионе потпуно неважних особа,
Чак ни људе који су показивали
Наклоност, љубав па и одушевљење за њу
И за њене велике пјеснике.
У том случају сами су се увукли у сферу
Неомеђених “националних интереса” Америке
Које та држава штити свим могућим средствима,
Посебно онима које и не опажате.

Свако ко користи телефон и интернет,
Ко гледа телевизију,
Укључује се у амерички интересни свијет
На сопствену одговорност.

Америка је преко тих канала уградила и у мој мозак
Hевидљиве одашиљаче мојих мисли
Које се проучавају у тајним одајама Пентагона.

Пишући пјесме и електронска писма пријатељима,
Сам се откуцавам код америчких обавјештајних агенција,
Обављајући бесплатан рад у корист Америке која је угрожена
Са свих тачака земаљске кугле,
Чак и од мене који волим америчке пјеснике.

Један одашиљач смјештен ми је и у примозгу
За опаке и нездраве примисли
О америчким хуманитарним ратовима диљем планете.

Уградили су ми нешто и у кичмену мождину,
Ваљда да ми сломе кичму,
Али моја кичма није у леђима,
Моја је кичма у моме језику.

Снимају ми пулс, мјере какво убрзање
Изазива помињање Русије и Кине,
Знајући за моју наклоност
Према руској и кинеској књижевности.

Више волим и најнезнатнију мисао Лао Цеа
Од филозофског система на којем почива CIA.

Помишљах да тужим Америку због бесправног коришћења
Моје интелектуалне својине,
Али Америка не признаје ниједан суд у свијету
Јер она претендује на трон врховног свјетског судије.

Не преостаје ми ништа друго сем немоћног гњева,
Ал то ми је напорно и узобличава црте лица
Које би се овјековјечиле на мојој посмртној маски.

Боље је да све окренем на спрдњу
И Америци захвалим на стварању архива
Мојих потајних мисли
На које иначе нико не обраћа пажњу.

У сваком случају опет ћу читати америчке пјеснике,
Од Витмана и Дикинсонове па до оног нашег бјегунца,
Ђаволски даровотог Чарлса Симића.