KOLJA MIĆEVIĆ – ANTOLOGIJA TRUBADURSKE POEZIJE

Imade pravo ko me nazva
Ljubavi željan iz daljine,
jer nema slasti što je ravna
ljubavnoj slasti iz daljine.
Al želja mi je dušman hud,
jer proreče mi neko sud:
u ljubavnim ću stradat zlima!

Žofre Ridel, Žudnja za dragom iz daljine

Vraški je nezahvalan posao odabrati samo jednu knjigu da bismo predstavili jednog plodnog prevodioca kakav je Kolja Mićević. Naprosto, on je u svakoj svojoj knjizi, a njegovi prevodi jesu njegove knjige, on je, dakle, u svakoj svojoj knjizi sav i bez ostatka. U trenutku kada dovršava tu knjigu, za njega prečeg i svetijeg posla nema. Tako su te njegove knjige naprosto životni trenuci kojima se sav dao, a pjesnik koga je u tom trenutku prevodio jedan od onih za koje će on reći da su najveći i nezaobilazni u velikoj francuskoj poeziji. Ovdje ne zaboravljam ni njegove značajne prevode sa španskog, italijanskog, pa i engleskog, naročito E.A.Poa, čijeg je Gavrana preveo tri puta.

Ipak, nisam u dilemi, za mene je Antologija trubadurske poezije na prvom mjestu po značaju i po naporu koji je ispoljio da bismo dobili knjigu „kakvu ni Francuzi nemaju“, kako je prevodilac objasnio u svom opširnom i izvrsnom uvodu. Jer, u Francuskoj se stari pjesnici prevode u prozi, pa ti prevodi ne znače ništa više od obične školske informacije o predmetu pjevanja. Teško da osim posvećenika neko poželi da poredi original sa prevodom. Kod Kolje (kako ga svi znanci zovu, jer nema još jedan Kolja u našoj poeziji i prevodilaštvu) to je besmisleno. Ne potruditi se da starim pjesnicima pokušaš povratiti nekadašnji sjaj, znači otpisati ih, poslati niz vodu tamo gdje je otišao i provansalski jezik. Takva se poezija mora prepjevavati, prihvativši izazov da se takmičiš sa onima koji su, prije mnogo vjekova, putovali i pronosili slavu nepoznatih gospi po Provansi, a bogami i Jerusalimu.

Antologija trubadurske poezije, koju ovdje predstavljam, objavljena je 1973. godine u izdanju Beogradskog izdavačkog i grafičkog zavoda, skraćeno BIGZ-a, u biblioteci Vrhovi, koju je uređivao, takođe sjajni prevodilac, Nikola Bertolino. Ovog puta, podsjećam čitaoca na Nolitovo izdanje Remboa, u njegovom izvrsnom prevodu. Omot knjige i vinjete uradio je banjalučki slikar i pedagog Alojz-Lojzo Ćurić. Kolja je koristio svaku priliku da afirmiše u svojim knjigama nekog od banjalučkih slikara, kao što je, u vrijeme ondašnjeg Glasa, koristio svoju uredničku funkciju da afirmiše i nekog banjalučkog prevodioca. Tako je Sead Sadić preveo Lov na snarka, Luisa Kerola, Zlatica Gruhonjić, Malu hroniku Ane Magdalene Bah i Pismo besmrtnoj dragoj, Ludviga van Betovena, dok je među njima najpoznatija Vesna Cakeljić, koja je tada prevela izbor pisama Van Goga, pod naslovom Pisma bratu. Bilo je to vrijeme kada je Glas svojim prevodima privlačio sve ljubitelje poezije u ondašnjoj Jugoslaviji. I mene je Kolja uvukao u magiju prevođenja Rilekeovih francuskih pjesama, pa smo na kraju zajednički objavili njegove Voćnjake.Veoma zaslužan za taj prevod bio je Raško Dimitrijević koji nam je skrenuo pažnju na te izvrsne pjesme preko kojih se u Francuskoj prelazi ćutke, kao da ne postoje.

Kolja je od vremena banjalučkog potresa živio u maloj prikolici u dvorištu teško oštećene porodične kuće nedaleko od roditelja moje supruge, gdje smo i mi živjeli. Tako je otpočelo naše dugogodišnje prijateljstvo. Kada se oženio, on je prešao u roditeljsku kuću svoje supruge, u banjalučkom Pobrđu, gdje je u austrijsko vrijeme nastala poznata sevdalinka Put putuje Latif Aga. Za njega je bilo inspirativno i vrijeme i prostor, prevodio je trubadure, kao bračni poklon svojoj lijepoj supruzi. Sad već kao njihov vjenčani kum, svraćao sam često do njih, slušao prve verzije prevoda, punio se nevjerovatnom energijom kojom je Kolja zračio kada bi ga obuzela stvaralačka omama. Ali, on nikada nije govorio o inspiraciji, ona je bila stalno u njemu i njegovom svakodnevnom rudarskom radu, i pretvarala njegovu energiju u djelo. Trebalo ga je samo vidjeti za starinskom remingtonkom, samo u gaćama, kao da će na rvanje a ne književni rad.

Vodili smo duge razgovore o prevođenju poezije, koji su se uvijek svodili na osnovno pitanje: kako pomiriti tačnost i ljepotu. Govorilo se tada da su hrvatski prevodi tačniji a srpski ljepši. Ujević je u prikazu Jesenjinove poezije na hrvataskom napisao da je Jesenjin „u prevodu gospodina Krkleca drugorazredan hrvatski pjesnik“. Da li onda takav prevod koristi ili šteti? „Nema dileme“, govorio je Kolja, „prevodilac mora slijediti poetiku pjesnika, poštovati njegove rime, shvatiti osnovne pjesničke ideje i to prenijeti, makar sebi dao i malo više slobode.“ Tako je on prevodio srednjevjekovne francuske pjesnike, trubadure i truvere. Prije njega slično je uradio Stanislav Vinaver sa Vijonom, a Kolja će otići i dalje, nastavljajući Vijonovu pjesničku avanturu u čuvenom katrenu koji je preveo na bezbroj načina. Poznato je Krležino divljenju prevodiocu za ovakav poduhvat.

Vraćajući se u svoj radni prostor, bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu ljenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slijediti stvaralački ritam ovog neobičnog čovjeka zaljubljenog u svoj poziv, koji je njega, Nikolu-Kolju Mićevića, odabrao kao svog predstavnika, a ne obrnuto, kao što se češće dešava. Ta energija bila je nepresušna, kako tada tako i danas. Ipak, meni je to bio koristan nauk, niko drugi nije me mogao na bolji način osokoliti da poslije pet iscrpljujućih sati u školi, sjednem za pisaću mašinu i pišem bilo šta izvan nastave matematike i fizike.

Koliko je za mene bilo značajno objavljivanje trubadurske poezije najbolje govori prikaz koji sam napisao na dvadesetak stranica i poslao ondašnjem istaknutom sarajevskom časopisu Izraz, u kome su se objavljivali samo teoretski radovi i prikazi vrijednih knjiga. Poslije desetak dana dobio sam odgovor od Uredništva da je prikaz predugačak, ali vrijedan, pa mi predlažu da dopustim izvjesno, manje u svakom pogledu, skraćivanje, kako bi ga objavili. Prihvatio sam tu sugestiju, osokoljen ocjenom mog rada koji sam vidio kao neku vrstu mog čitalačkog pogovora Koljinoj Antologiji. Pisao sam ga kao produžetak i zaključak naših mnogih razgovora o prevođenju.

Pored virtuoznih Koljinih prepjeva, a složili smo se da su to prepjevi, tako ih je sam prevodilac nazvao u svom predgovoru, šta je tada za mene bilo najvrijednije otkriće u ovoj knjizi? Kristina de Pizan (1363-1430), najveća francuska pjesnikinja. Iz škrtih biografskih podataka, znamo da je sa 25 godina ostala udovica sa petoro djece. Skrhana gubitkom voljenog supruga, ona je napisala poeziju koja i danas djeluje svježe i gotovo neprevaziđeno. U velikoj francuskoj poeziji, koja je sva muška, Kristina de Pizan je izuzetak kome se poslije nje nisu ni približile njene rijetke nasljednice, ni u poeziji ni u prozi. Možda će tek Margerit Jursenar biti na tom nivou u svojim romanima.

Pjevajući o nekadašnjem životu i o stvarnosti koja je sada za nju toliko bolna, jer je svaka slika, svaki prizor iz života, svaki nježni pogled ili razgovor dvoje zaljubljenih podsjeća na dragog muža koji je otišao i nju ostavio samu i neutješnu, pjesnikinja je pokazala da osjećanja nisu podarena samo muškarcima nego i ženama koje su, mada zapostavljene, jednako vrijedne Božijeg nadahnuća. Ne razmišljajući mnogo o tome, ja sam u sudbini ove pjesnikinje vidio i sve udovice iz prethodnog rata koje su ostale neudate. Među njima bila je i moja majka. Čitajući pjesme Kristine de Pizan ne mogu a da se ne sjećam dana provedenih s njom. Tada nisam vidio ni njenu samoću, a još manje sam svijet oko sebe mogao da vidim njenim očima. Tek mi je Kristina de Pizan otkrila stvarna ženska osjećanja i sliku svijeta.

Čitaocima evo jedne balade Kristine de Pizan u prevodu/prepjevu Kolje Mićevića.

DRUGA BALADA O LJUBAVNOJ ČEŽNJI

Kada gledam zaljubljene
kako su se nežni sreli
da poglede uzbuđene
i prenežne tu bi spleli,
i dok vedri i veseli
šeću se kroz perivoje,
srce će da pukne moje!

Tad ožive uspomene
na onoga kojeg želi
moje srce koje vene
jer sa njim bi sve da deli;
ali blagi, ali smeli
dalek je i tužno to je,
srce će da pukne moje!

U bolu što muči mene
srce grca po dan celi
puno čežnje prikrivene
da on dođe u dom beli,
jer me Amor njim ustreli;
al zbog jada što se roje
srce će da pukne moje!

Kneže, trpim nemir vreli,
jer su radost doživeli
i jer šeću sve po dvoje:
srce će da pukne moje!

Džip Ive Andrića

Književna turneja, nekakav mali rasklimani autobus, ima nas desetak-petnaest, Jergović, Andrić. Na Andriću iznošene sive hlače i košulja bez boje, pogužvana. Nosi one naočale jakih okvira, poznate s fotografija. Ide se u Bijelo Polje. Zastalo se negdje u drumskoj birtiji, naručuje se jelo, piće. Svi se malo snebivaju pred Andrićem, a on jest zakopčan i nepristupačan. Odjedanput se  promijeni, smije se, počinje izvoditi plesno-cirkuske figure, čini to lagano i znalački, poput Freda Astairea, uz to kao da nešto i pripijeva. Zatim se žovijalno raspituje kod domaćina o rakiji – kakvu ima, je li dobra, je li prava, pa naručuje za sve, ultimativno.

Druga slika: autobus je već otišao, zbog nečega sam zakasnio, zovem Jergovića na mobitel, on mrzak, neće da surađuje, zamjeri mi što sam, neodgovoran, zakasnio, kao – pravo mi i budi. Tragam za taksijem po nekoj crnogorsko-orijentalnoj vukojebini da stignem autobus, nigdje taksija, nikako da izbasam iz tijesnih sokačića i čikmi.

Novi rez: na makadamskoj cesti, napola u jarku, sivomaslinasti džip willys. Oko njega dvojica-trojica oficira JNA, zagledaju, procjenjuju štetu, nije velika, samo ga treba izvući. Jedan od njih, očito najviši po činu, službenim tonom: „Ovo je džip Ive Andrića, lični.“

Prva politička odluka, prvi politički grijeh

Nije mu više od sedam-osam, u drugom je ili u trećem razredu osnovne. Blizu je kraj školske godine, zreli svibanj, jarki bljesak bojā, svjetla – vas je svijet u njemu.

Škola se sprema za doček Titove štafete. Razredi sa svojim učiteljima i učiteljicama dobili su svaki svoj raspored na cesti ponad grada pod planinom – sve tamo od Previla, kuda će štafeta naići iz Jajca, pa do vrela Kasimovca, otkuda će otići dalje, put Ključa. Njegova je nova učiteljica Momirka Miletić, krupna i glasna, nekako nemila i sirova nakon Terezije Buble, Dalmatinke, koja je bila sva topla i nježno đavolasta, svi su žalili za njom kada se s mužem vratila u Dalmaciju.

Dobili su stroga i jasna naređenja: tada i tada doći pred školu, tako i tako biti odjeven i obuven, pionirske kape i marame obavezno, ponijeti nešto za pregristi… Prvi će put obuti nove bijele teniske s gumenom kapicom na vrhovima – o, dugo se sanjalo o njima. Sve je to majka spremila i ispratila ga s avlijskih vrata, ali kako. Nema u njezinu izrazu radosti ni ponosa, sve obratno: stegnuta, brižna, sa sjenom u očima, osjeća on i vidi u tim očima da bi ga najrađe sklonila, sakrila, da ne ide, a ne smije, ne smije nipošto, mora ići, važno je da ide. Upozorava: radi sve ko i drugi, nemoj strȁnjati…

U školskom dvorištu grupirali su se razredi, a djeca u njima dvoje i dvoje, i kolona je krenula. Dok se uspinju sokakom pored starih dućana na desnoj strani Kolobare red se malo poljulja i razbije. On hitro zamakne iza zida, u hlad i memlu, među nekakvo smeće, u užasnoj panici: je li ga tko vidio. Zatvori oči čvrsto-čvrsto, do bola. Čeka, čeka.

Kad žagor dječijih glasova i učiteljičine komande sasvim utihnu, izvuče se iz skrovišta, teniske su mu uprljane, vidi to i žao mu je, duša ga boli, ali sad mu je glavna briga – gdje se skloniti dok ne dođe vrijeme za povratak kući.

Okolnim uličicama, sve kroz muslimansku Riku, pokraj velikoga mezarja na početku Uspolja, pa uz groblje na Ćeliji, dohvati se djedove njive pod Grabežom, a u njoj onoga najdubljega kuta gdje pada veliki hlad krošnje oraha iz susjedove njive. Tu napokon smiri tijelo i povrati dah.

A onda – brige, strahovi. Što će lagati majci? Što će biti u školi, jer je učiteljica morala vidjeti da ga nema na dočeku? Što će uraditi njemu, što će majka misliti o njemu i njegovom postupku kada se sve razotkrije, a kako će se njegov grijeh vratiti majci?

I pitanje: kako ništa od svega toga nije imao u glavi kad je, ni ne znajući dobro što radi, ali najedanput tvrd u odluci, iskočio iz reda i sakrio se u onu smradnu rupu? A što je ono što mu jest bilo u glavi, pa ga natjeralo na skok?

Ni u tom trenutku, a ni sada, kada je prošao cijeli život, nema jasan odgovor. Ali zato je u potpunoj svježini živ, danas kao i onda, osjećaj koji je cijelim njime vladao, i koji je umjesto njega odlučio. Danas zna: bio je to osjećaj nepripadanja i poraženosti, bolan, plačan i gord u isto vrijeme, i tako moćan da je mogao nadvladati strah, do nebesa ogroman.

Što znači ova jarka svježina sjećanja preko cijela života, koja ga zapanjuje?

http://ivanlovrenovic.com/

U životu ljudi kojima knjiga nije samo tlaka, dosada i uzaludno bačen novac postoje pojedina životna razdoblja, kako za žene tako i za muškarce, u kojima se ljudi na vrlo zanimljiv, primjenljiv i promjenljiv način ”nalaze” u pojedinim literarnim objavama posebice domaćih autora u određenom razvojnom periodu uspoređujući sve oko sebe i propitujući sebe same na različite načine. Za nas muškarce šezdesetih koji smo stasali u sedamdesetima i postali frajeri (oni koji se nisu u međuvremenu oženili) u onima iza, vrlo značajan je bio upravo Zvonimir Majdak sa svojim knjigama i prozom nazvanom po tom tvrdom i teško poderivom, pamučnom i plavom, neuništivom i dandanas modernom odjevnom predmetu koji je proslavio sve kauboje i prave face donijevši Talijanima u Trstu i tadašnjim domaćim raznoraznim izdavačkim kućama velike i danas nezamislive profite. I mi smo tada, da se ne lažemo, iako nismo bili kauboji, niti neke poznate face a još manje pisci, također profitirali.

Gledajući film “Kužiš stari moj” u prepunom kinu Zvijezda prvi puta sam osjetio taj zagrebački, purgerski sleng nama običnim Virovitičanima tada tako dalek ali koji je već ulaskom s busom u Bjelovar i stajankom od petnajstak minuta na kolodvoru postajao dokučiv i mio. Ugledavši pravokutno raspoređene ulice i gospodske kuće sa štukaturama i bjelovarski park neobično nalik na Zrinjevac radovao sam se svakom putovanju u Zagreb i doživljajima našeg glavnog grada makar i kroz prozorska stakla kao središta svih nas koji smo posjedovali i najmanje zrnce građanštine i svega što ide uz to.

Neobičan početak filma u vidu intervjua nekog Gliste u kojemu se spominju Limbo, Kuga i Kurbla i uvodna skladba maestralnog Alfija Kabilja zajedno sa sekvencama u kojima u svega par minuta proleti gotovo čitavi život i njegov najuzbudljiviji dio gdje se mnogi prepoznasmo u vožnji na go-kartu, žongliranju bubamarom, švercanju kino kartama, prvim plesnjacima, odlascima u vojsku i boravku u zadimljenim bircuzima, vizurama kojih je i naša Virovitica u umanjenom obliku tada imala pa nam je to izgledalo kao da se i sve nas dotiče. Jedino što nismo imali niti smo mogli gledati i ”uživati” bila je veselo prikazana vrlo rizična vožnja na pulferima jer jednostavno u našem mikro svijetu u odnosu na onaj velegradski nije bilo tramvaja, ali zato smo imali junaka tih zagrebačkih vozila i ulica zvanog Čelična Pandža iz naše Ljubljanske.

Filmski song “Pimpek moj” negdje u sredini filma je posebno vesela priča koji se je odmah po izlasku iz kina već na Korzu pjevušio i fićukao. Opušteni i spontani mješung kajkavštine i štokavštine u zagrebačkom žargonu protivnom definicijama i pravilima isprepletenom dolascima svih mogućih kuferaša, svojim ironičnim humorom, sukobom generacija starih i mladih, urbanim folklorom i jezičnom slobodom s iluzornim prikazima određene brutalnosti tadašnjeg života u velikom gradu i čeznutljivo nadanje ka nekom boljitku koji se teško nazirao dobitna su sinergija piščevog teksta i celuloidne vrpce tog našeg jednog od najvećih soundtracka života koji pamtimo. One koji ne znaju, valja s ponosom podsjetiti da je ovo Majdakovo književno djelo pored filma imalo kazališnu predstavu, vrlo popularnu šansonu Đimija Stanića i gramofonsku ploču te kasetu sa monologom kazališnog glumca Mladena Budinšćaka u slobodnoj prodaji i na tržištu, što je još samo jedna potvrda vitalnosti, privlačnosti i neprolaznosti teksta koji je ”otrgnuvši se od autora živio svojim životom” u ta neka vremena koja su danas, na žalost neusporediva i nemoguća.

Nakon pogledanog filma koju godinu kasnije dopala me je knjiga koja je samo potvrđivala svoju vrijednost i autorovu veličinu i ona mi je bila još više haj! pridobivši me još više i jače.

…” navečer je bilo vremena na izvoz, odeš pogledat’ kaubojski film pa onda na tekmu, muvaš se po placu, drpneš kakvu breskvu, štipneš kakvu kumicu za guzu, nasloniš se na Namu, čekaš da kišica prestane, vidiš dobre ćuće…” Sve je bilo tako životno i sve tako poznato kao u nekom vlastitom filmu. Stil romana je otvoren i jasan, ponekad i ponegdje onako zdravo seljački a najčešće pravi frajerski. Gutao se kao što se i dan danas na nekoj jadranskoj plaži gutaju dobri komadi s jednom malom ali meni važnom opaskom. Spisateljski opisi tjelesnih bravura mi izgledaju kao da čitam strip Alana Forda, ako znate na što ciljam. Zbiljski i humorni. Ponekad kratki a katkada i dugi, upravo onoliko koliko zaozbiljno i traju – taman dok ih pročitate sve je gotovo i tu nema uvijanja i prenemaganja. Lažnih slika i nekakvih zavaravajućih oblika s dugotrajnim romantičarsko – lirskim upisima. Ovo se je dakakao tek poslije shvaćalo spletom životnog realiteta i osjećaja na vlastitoj koži.

Majdak je sa svojim melodramatičnim i socijalnim pričama; egzistencijalnim i frajersko-psihološkim romanima te urbano zabavnim knjigama postao i ostao naš književni Casanova čiji su uradci jednako uzbudljivi kao i čuveni memoari najvećeg talijanskog ljubavnika samo kudikamo dublji i neusporedivo korjeniti u jednom drugom smislu. Umjesto kočija, palača i dvoraca, bogatih gospođa, otmjenih dama i poslu vičnih kurtizana mi smo se čitajući ”družili” s našminkanim drugaricama svojih poslovođa i direktora, kolegicama s posla, komšinicama u susjedstvu, tajanstvenim haustorskim prijateljicama mraka i radodajkama s placa. Također i s običnim, nedostižnim curama koje su bile oduvijek željne provoda. Ambijent je bio drukčiji, ali način i ophođenje potpuno isti i svakako zanimljiv i uzbudljiv samo što su ”opasnosti po život” bile različite, ali i u tome je bilo također lude draži bez koje je život totalno bezličan i prejednostavan, da ne kažem dosadan i bez ikakvog smisla.

Zagrebavši prstom po memoriji – najslađi, najbolji i najpamtljiviji su nam upravo takvi susreti i tko stavi ruku na srce i tako ne kaže – laže! Naravno ako je cijena uloženog recipročna s dobijenim i ako se ne radi o nekakvom lošem iskustvu i previše bolnim sankcijama zbog kojih bi sve jednom za svagda prisjelo. I dan danas ne postoji nijedan pravi muškarac koji čitavi svoj život, makar i potajno, ne sanja neku svoju Gizelu.

Posebna priča je Erotika – časopis za ”kulturu i umjetnost ljubavi” s kraja 80-ih s izvrsnim intervjuima, esejima britkog i posebnog Igora Mandića, reportažama s odličnim fotografijama kao i ”pričama iz života” sa posterima finih ljepotica na finom papiru u sredini lista, duplerici, za kojima smo slinili i još ponešto drugo radili. Koje smo voljeli jer su bile domaće i naše, ako nam, naravno, izdavači nisu muljali pa pod naše uvaljivali Čehinje, Mađarice ili Ukrajinke što je iz današnje perspektive posve nevažno. S šesto cifrenim tiražama od Vardara pa do Triglava čineći i radeći ”novu ljubavnu revoluciju” baš u svakoj republici gdje se je pojavio u časopisu su bile posebno zanimljive priče Suzane Rog, Trnjanke, rodom iz Vrbovca namijenjene upravo onima koji su pored škicanja i vizualnog naslađivanja voljeli i nešto novo i drukčije konzumirati za koje smo mi, nenavikli amateri i lakomisleni provincijalci zaista mislili da svoje životne i one putene doživljaje stvarno piše žena od krvi i mesa. Bila je to žena u Majdakovom tijelu prenesena na papir. Njegova muza ujedino i fikcija koju je iz broja u broj tako lako i vješto upakiranu nam razotkrivao a zapravo nam otkrivajući sebe same samo što to tada nismo uočavali jer smo bili zadovoljni s onim što nam lukavi pisac preobučen u ženu kratko, slikovito i žestoko nudi maštajući da se i nama možda nešto tako uzbudljivo i neobično, ali svakakao primamljivo, u nekom vlaku i njegovom kupeu, mračnom uličnom haustoru, u grmovitom parku u centru grada, u tuđem autu i na radnom mjestu ili u nekom hotelu, običnoj, hladnoj samačkoj ili znojavoj studentskoj sobici dogodi.

Od tih i tolikih priča nekoliko ih je bilo knjigama ukoričeno te se s pravom može reći, kada se cijela autorova sveukupnost mirno sagleda i pošteno valorizira utvrdivši joj poslanje, značenje i vrijednost da je Zvonimir Majdak bio i naš hrvatski Bukowski koji nam je prvi do srži otkrivao taj sasvim drugi svijet muško – ženskih odnosa koji se je mnogima sramežljivo otvarao preko tih erotskih revija, hvalisanja lokalnih frajera i kasnije u uprizorenjima na kino platnima.

Pokojnog autora nisam nikada susreo niti sam mu bio na nekoj promociji i bolje da je tako bilo jer bi ga imao mnogošta pitati i o mnogočemu bismo mogli ”po muški” i danas razgovarati bez uvijanja a takvi trenuci predugo traju i uglavnom im nema kraja. A i da se ne razočaram u njegovu možebitnu tjelesnu malenkost kao u slučaju njegovog kompanjona B. G. i još mnogih drugih sitnograđenih muškaraca, poznatih šarmera, neodoljivih frajera i latino lovera iz te branše popularnih pjevača, glumaca i pisaca, kada se čovjek razočara u nečiju fizičku pojavnost shvativši u kakvom svijetu živimo gdje samo okulari kamera i fotošopovi vladaju namećući nam nestvarne i lažne slike s kojima dolazi do bolnog i neugodnog otriježnjenja a tada pola tog nečijeg rada pada u vodu ili se cijeli preostali život iščuđavamo s pitanjem ”kako je to moguće, u čemu je fora?” i ”kuda te žene zapravo gledaju?”. U Majdakovom slučaju oduvijek sam imao želju upoznati barem neku njegovu autobiografsku muzu ili kolegicu pa da stvar bude jasna, misao zadovoljena i sve ševe konačno na broju…

… ILI…

… odmeravajući bogatstvo izraza i dužinu rečenice, setio se da je nekad, pre tridesetak godina, pisao strašno duge rečenice, ubeđen da kao što one rastu, prema prosečnim ljudskim merilima, tako se može naslutiti zaslepljujuća delatnost vremena što se inače zaboravlja dok se u jutarnjoj vrevi guramo da bi ušli u gradski autobus, iako su nam se pre toga, dok smo čekali da autobus stigne, u glavi rojile najrazličitije misli, koje su nam tada sinule, da bi zatim, u gužvi, iščezle, onako uz put, kao slučajni prolaznici, što bi značilo da onda, pre tridesetak i više godina, nije želeo da dozvoli tim važnim sitnicama da iščeznu u nepovrat, nego koliko god može da ih usidri u dugoj, predugoj rečenici, pa kako je tada pisao takozvane kratke priče, doterivao ih je u jednu dugu, nezavršenu rečenicu, znajući da to ipak nisu samo ekspresna mini proza, kako ih je imenovala kritika, već očuvanje trenutne radosti ili tuge što su se inače razvodnjavale u narednim trenucima, još više časovima, još više danima, mada možda je vreme da prizna da je u tom periodu, pre tridesetak i više godina, bio divlji i šutirao iz prve i bilo mu je neophodno da mu se telo i misao ne ukoče, već da ih razmrda, da ih umnoži, da zapamti niz sitnih doživljaja, ponekad da ih izmisli diskretno, koketno, što su neki od poslušnika na vlasti ocenjivali kao incident, a što je u njegovom slučaju bio lek protiv urtikarije i nekih još nezgodnijih manifestacija neprilagođenog organizma, a što je za njega značilo, ili je on u to sebe ubeđivao, odricanje od sebe, te je tako osetio potrebu za pisanjem dugih ili-rečenica, sa tri tačke na početku ili na kraju, jer bez obzira na vežbe koje su prepisali medicinski eksperti, on je znao da se iza njegovog dečjeg lica kriju zastrašujuće opsesije i da iza njegovih bademastih očiju i tamno kestenjaste kose sa mekim loknama vrebaju demoni, spremni da ga užasnu, uguše, a taj osećaj gubitka svesti boli, i te kako boli, iako je doktor trezveno konstatovao da su to predvidljivi simptomi koji se leče, te je on, možda zbog takve izlečive namere, počeo da piše te duge, vrlo duge rečenice, vrlo duge rečenice, bez prisile, jer je tada sebe ubeđivao da će mu bog namignuti, sve će biti ok, odlično, super je, samo tako, pusti glavu, prestani da zuriš, piši tu dugu rečenicu, nemoj da je isteraš do kraja, nemoj prestati, pu, pu, pu, samo uhvati tempo, i tako je on, u onom glupom nevremenu pre trideset i kusur godina, punio stranice, nikako ne završavajući rečenicu, istovremeno mrdajući palce desne noge, što je mnogo godina kasnije ispalo da je upravo jedna od preporučenih vežbica protiv povišenog šećera, ali on tada nije imao povišen šećer, a palac je mrdao tako, nesvesno, jer je bio udubljen u pisanje duge rečenice, a kada se toga posle setio, bilo mu je baš smešno, kao što tada nije primećivao kako je povezivao glagole i veznike, jer što bi rekao korektan kritičar, i duga rečenica ima svoju logiku, ali se ta neka logika topila kao lanjski sneg, propadajući pod rečima, često smetajući onoj drugoj logici, previše značajnoj mada je ponekad bila neprijatna, ali za njega je, da ponovim, pisanje duge rečenice bio i svojevrstan mađioničarski trik, a u magiji se ostatci lažne logike koriste na pravi način, što je u ovom škakljivom slučaju bilo za svaku pohvalu, iako doktor nije bio sasvim siguran u to, ali ko ga jebe, dok ga bajagi poverljivo sluša, sa uperenim bademasto-kafenim pogledom, ne sedi on tamo da bi ga ovaj izlečio, nego samoizlečivo to radi u tišini, pišući duge, veoma duge rečenice…

S makedonskog preveo autor

Dva rukopisa je Aleksandar Simović (1967-1999) spremio do početka bombardovanja. Prozu i poeziju. I hteo je da to bude objavljeno istovremeno. Tako je i bilo, ali posthumno

Znao je sve o džezu i o alternativnoj muzici, hteo je da bude samo pesnik, ubijen je što je Srbin. Aleksandar Simović.

Neoprostivo je lako napisati biografiju žrtve. Toliko lako da izaziva nelagodnost i grižu savesti. Dovoljno je nekoliko reči, datum, oružje i rečenica žalosti. Čitav jedan niz pitanja podrazumevaš, ali ih ne postavljaš. Podrazumevaju ih i oni koji čitaju, isto u sebi, jer odgovor, unapred je jasno, uporno izmiče. Neka od tih prećutanih pitanja su za egzekutore i sačesnike, ali ih se gadimo, pa ne bismo da ih išta pitamo. U toj biografiji se ne pominju ni oni koji su uzrokovali pakao.

Simovića sam prvi put sreo u kafiću „Avalon“. Neko nas je uzgred upoznao, Simović mi je odmah nagovestio da priprema rukopis i raspitivao se kako bi mogao da ga objavi. To se iscrpelo u nekoliko razmenjenih rečenica, a onda je prešao na muziku. Dok se nisam gotovo onesvestio. A nisam mogao da ga prekinem, jer sam i sam unekoliko inicirao temu, smatrajući da je teže ukoliko razgovaramo o rukopisu koji nisam pročitao, o temi gde bih bio neravnopravan. Ispalo je da sam tek neravnopravan u razglabanju o muzici.

Od upoznavanja je počeo redovno da mi prilazi, da me ubija imenima iz milion džez-orkestara, da bi mi jednog dana predao i disketu sa rukopisom. Biće da je to bila ’94. Možda i ’93… Morao sam da se nosim sa jezivo neurednim tekstom, sa šumom u kojoj je bilo mnogo plemenite građe. Potom sam objašnjavao kako da se ta građa pravilno upotrebi, kako da postane gradivo. To ga je povredilo, te narednih meseci, ili čitavu godinu, nisam bio u prilici da čujem ime niti jednog meni nepoznatog džezera, a mnoge je, i balkanske i svetske, lično poznavao, družio se ili bio bar u prepisci sa njima.

Kada ga je prošla ljutnja, opet mi je predao rukopis, ali ne onaj stari, no potpuno nov. Jednako neuredan. Pozvao sam ga da zajedno prođemo kroz tekst. Napadno sam hvalio uspela mesta, uzdržano ukazivao na jezičke pogreške, na suvišna nabrajanja (njih je naročito imao), na opšte ili grube pasaže… Preboleo je nekako, ali nije blistao. U tom je rukopisu bila i pesma koju sam poluupamtio i kasnije je prepoznao u objavljenoj knjizi:

VEST

Bio sam neznan
I običan grob
Poznatog datuma nastanka

Sada
Hiljadu godina kasnije
Opet neznan
Ali neobičan grob
Nepoznatog datuma nastanka
Vest u arheološkim krugovima

Siguran sam da mi nije pokazao pesmu “Tanatas” ili sam žrtva sopstvenog previda, pa nisam tada uočio finalni distih: “Smrt će nadoknaditi / nemoć moje mašte”.

Nastavio je da piše uporno i mnogo. Pokazao mi je i nekoliko eseja o muzici. Odličnih. Nastavio je da mi prilazi kada sam u “Avalonu”, ali sa promenjenom taktikom. Pokazivao bi mi po jednu ili dve pesme na papiru i pitao šta mislim. I meni se to više dopadalo no da me zasipa novim obimnim rukopisima (faktor lenjosti uvek me prati). Nakon tri ili četiri godine počeo sam da ga upozoravam da je vreme i da objavi prvu knjigu.

Dva rukopisa je spremio do početka bombardovanja. Prozu i poeziju. I hteo je da to bude objavljeno istovremeno. Tako je i bilo, ali posthumno. U jednoj su i stihovi:

Prepešačio je pustinju božje milosti
I video mladu Sfingu – tek isklesanu
Putovao je kroz mnoga vremena
I slep slikao neslućene horizonte
Nasmejan je dočekao drugo rođenje – u ruke smrti

Aleksandar Simović je smatrao da nije u opasnosti, smatrao je da nema neprijatelja, da pesnik nikome nije neprijatelj. Zato je 1999. ostao u Prištini. Dva meseca je bio u pravu.

Pored svetskih, govorio je i „domaće strane“ jezike: albanski, turski i romski. Radio je prvo kao prevodilac, a potom kao novinar u švajcarskoj agenciji Media action international. Do 21. avgusta. Oko podneva, sa prijateljima Albancima, ili je samo mislio da su mu prijatelji, svratio je u baštu kafića u centru Prištine. Poslednji napisan tekst izvukao je iz džepa ili iz torbe i pročitao ga društvu za stolom dok je konobar donosio poručeno. Onda su prišli uniformisani Albanci i odveli ga. Na stolu, pritisnut tacnom da ga vetar ne ponese, ostala je hartija na kojoj je pisalo:

„Koliko li samo smrt daje snage životu? Ne želim više da čekam, želim samo da strah i bol nestanu na ivici sečiva koje će sila teže bez samilosti povući na moj vrat, nešto više izdužen nego obično.

Ima li nekog ko bi poželeo ono što sam ja danas, živ još za dva metra putanje sečiva do moje glave. Gledam komešanje slobodnih po slovu zakona ljudskog; čekaju da im svojom smrću učinim živote vrednijim i ulijem životnu radost. Zar ja, koji posedujem samo poslednji trenutak, dug koliko sunčev odblesak na ivici giljotine?

Završio sam ispovest svih grehova svojih i ne sećam se više jesam li poljubio krst mučenički. Sada klečim i čekam, jer ostalo je samo nekoliko trenutaka, koji me napuštaju u istom, jednoličnom ritmu života na koji sam navikao.

Muči me samo još jedno: hoće li mi se oči ponovo otvoriti ako ih sada sklopim i hoću li sa poslednjim zrakom svetlosti što padne u moje zenice videti gospođu u prvom redu, koja je preblizu gubilištu?

Hoću li videti kako joj moja krv prlja belu svečanu haljinu?“

Čak kod Glogovca, u blizini sela Obrinje, mnogo kasnije, pronađeni su ostaci nezakopanog tela. Lobanja i manji deo kostiju. Potrvđuje se identitet i konstatuju tragovi mučenja. U stvari, potvrđuje se ono što je Aleksandar Simović napisao.

Nikad više takve čiste i svete ljudske dobrote kao u ratu.

Odnekud je, iz gomile smeća što je rasla nasred dnevnog boravka dok sam čekao da ona pođe u dućan i donese velike crne vreće, iskrsnuo papir, bijeli bez crta, iskinut iz jedne od onih reklamnih bilježnica. Ne znam kako se zatekao tu, odakle sam ga prethodno izvadio, iz ormarića s jeftinim sovjetskim šalicama za čaj ili iz komode, ne znam ni što me je njemu privuklo, da ga uzmem s poda i počnem čitati, možda sam to učinio zbog neobičnih, urednim rukopisom ispisanih krupnih štampanih slova, tek na papiru je pisalo ovo:

“Mnogo poštovana gosp. Javorka!

Ja sam vas više puta pokušavao dobiti putem telefona, ali na žalost nisam imao sreće da vas dobijem. Sinoć sam dobio (16.VIII/93.) jedno pismo od njega i htio sam vam pročitati šta piše, ali vas između 19,30 – 20h nije bilo ili vaš telefon ne radi.

Oni su dobro i zdravo. Žive kako mi on piše bolje nego mi, a pored toga su nabavili kokoške pa imaju i jaja.

Dragan vas sve puno pozdravlja i piše mi da je sa vama stupio u kontakt preko nekog Slovenca i da vas je zamolio nešto u vezi 200 DM koje biste dali nama.

Žao nam je što ste se zamučili i tražili nas, a mi smo taj dan bili u posjeti kod onog ranjenog sina.

Gosp. Javorka, što se tiče stana vašeg brata, vi se za to ništa nemojte brinuti, a molim vas ako se dopisujete i vi mu javite da ništa ne brine, jer je sve na svome mjestu, a vi ste čuli šta ste sve radi i kako se kradu stanovi i stvari iz njih.

Ja sam do sada poplaćao sve njegove obaveze za stan koje datiraju još od aprila 1992.g, iako sam izbjeglica i nisam obavezan bio ništa plaćati.

Jedino je ostalo centralno grijanje za koje su rekli da se ne plaća, a ja sam i to htio platiti.

Poštovana gospođo Javorka, ja sam imao samo jednu štetu za Dragana i to sam mu pisao. Rekao mi je da se mogu služiti njegovim biciklom i zamislite peha, ja sam ga jednom i to prvi put uzeo i neko mi ga je ukrao.

Ako Bog da kad se oni vrate mi ćemo se nas dva dogovoriti i za to, kao i za sve ostalo.

Žao mi je što vas nisam našao, ali ja ću se ponovo navratiti jedan dan malo ranije ujutro.

Primite mnogo pozdrava, vi i vaš zlatni sin i javite se ako budete u prilici

Suad

Memić Suad – stan gosp. Rejc D.”

Ispisan s obje strane plavom kemijskom olovkom ovaj je papir preživio sljedeće dvadeset i četiri godine, i sad je u mojoj ruci, pred mojim očima, dok čučim sam nasred sobe u kojoj sam odrastao, i čini mi se da će mi srce puknuti.

Ono što osjećam je iracionalno: snažna, neopisiva nostalgija za vremenom rata u Sarajevu, tim najljepšim danima koje sam odživio. Znam, kad me ovo prođe, bit će mi neugodno od ove misli i osjećaja. Nikome o tome neću govoriti, jer nitko ne bi razumio.

Ne znam tko je bio Suad Memić, odakle je izbjegao – s Grbavice? iz istočne Bosne? – pamtim da je Javorka spominjala njegova sina, ranjenog borca Armije BiH, vjerojatno je i o njemu pričala nadugo i naširoko, kao i o svemu drugom, ali ja sam to zaboravio. Iako znam, to naravno pamtim, da su nepoznati ljudi čuvali i održavali Draganov stan tokom dvije i pol ratne godine. I da ništa nije falilo.

A sad, eto, saznajem da je zafalio bicikl.

Suad ga je provozao, brže je i lakše s biciklom, i odmah ga je netko ukrao. I sad je tom čovjeku neugodno, pravda se, objašnjava, nekako nastoji objasniti, kako je moguće da mu netko povjeri bicikl, a on tako, ne pobrine se, ukradu mu ga.

On u strahu da ga se ne bi za nešto optužio napominje u kakvom vremenu živimo i kako se kradu stanovi i stvari iz njih. U nekom drugom vremenu, u drukčijim prilikama i odnosima ovakva bi napomena bila nepristojna. Zvučalo bi to kao emocionalni pritisak, kao iznuđivanje zahvalnosti, ali ne i u ratu. U onome ratu. Čovjek je samo molio da ga se nekako izuzme od krivnje i sramote za taj vražji bicikl. Molio je da mu se oprosti.

U ljudima je bila vrlo živa svijest o onostranom. O onome što je nespoznatljivo, nematerijalno, u iskustvu neprisutno i nepoznato. Ali to više nije bio ni Bog, ni kraljevstvo nebesko, ni svijet koji nastupa nakon nestanka ovoga našeg svijeta. Temeljno onostrano iskustvo zasnivalo se na vjeri u kraj rata i u to da ćemo se kada završi rat kao ljudi dogovoriti oko svih nestalih bicikala.

Bilo bi lijepo da su ljudi nakon rata – nakon što smo, dakle, potonuli u onostranost i vinuli se u kraljevstvo nebesko i u onaj žuđeni dženet – mogli ostati onakvi kakvi su bili u ratu.

On kaže da je Draganu dobro tamo gdje sad jest – a to gdje jest je: Drvenik – kaže da su nabavili i kokoši, pa da imaju jaja.

Iz sarajevske perspektive ljeta 1993. golemo je bilo imati jaja. A život u nekom svijetu izvan opsade i izvan rata bio je tako nezamislivo bogat i ispunjen jer se u tom svijetu mogu imati kokoši.

Trebalo je jedva malo više od godine dana rata, pa da se u ljudskoj glavi izmijene sve predodžbe i prioriteti.

Životna sreća svela se na kokošje jaje.

Šteta što takve i tolike sreće nismo mogli ostati svjesni. Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu.

Objaviše, zajedno s fotografijom, nedavno u dnevnim novinama da je u Sjevernoj Dakoti umro čovjek čiji osmijeh pamtim od djetinjstva. Pisalo je da će sahrana biti obavljena na groblju Bare. Nazvah bivše komšije, znance, raspitujući se da li je umrli naš moler Osman koga dugo nisam vidio. Potvrdiše, on i niko drugi, glavom i bradom, to je njegov osmijeh. Iz čaršijskih priča saznadoh da je Osman Sarajevo napustio sa kompletnom porodicom, nekim konvojem koji je zapeo par dana na Ilidži. Prvobitno su bili nastanjeni u Njemačkoj, a zatim su dobili useljeničku vizu za Ameriku. Kažu da je Osman dobro živio, da su ga sinovi pazili, da je bio čist i uredan i da je uvijek imao tri obroka i polovku rakije. Navodno su mu kupovali neku špansku rakiju “orujo“ koja veoma liči na našu lozovaču. Osman nakon rata nije dolazio u Bosnu, porodica reče da nije želio kvariti predratnu sliku rodnog grada. Jedina mu želja bila da ga u Sarajevu sahrane. 

To znamo. Nakon demokratskih promjena prave Sarajlije se samo na sahranama mogu pronaći. Tako je bilo i ovog puta. Nisam se iznenadio kada sam na Osmanovoj vidio jako puno ljudi. Osmana su svi voljeli, voljeli su njegov osmijeh, šale, opaske, sitne prevare, smicalice. Bilo mi jedino čudno kako su raja saznala za njegovu smrt. Najvjerojatnije po prepoznatljivom osmijehu sa fotografije, nikako drukčije. Većinu ljudi na sahrani sam poznavao, neke sam istina jedva prepoznao. Bilo je tu i profesora fakulteta, doktora, inžinjera, muzičara, razbojnika, propalica. Status nikome nije bio važan, bilo je važno da smo se okupili da odamo počast čovjeku koji to zaslužuje. Znao sam da je Osman kremiran, a ni pomislio nisam da će ga donijeti u maloj kutijici, sličnoj onoj u kojoj su naše bake držale igle i konce. Ta mala kutijica sa Osmanovim ostatcima se vidjela jedino na početku sahrane, kasnije je nestala zatrpana vijencima i cvijećem. Jedan šeret iz raje reče da je mejt pod najezdom flore nestao, a drugi da na sahranama u kojim je umrli kremiran ide jedino cvijeće “bonsai”. 

Sahrane u kojim trajno nestaju ljudi koje smo voljeli su pune emocija. Sa čežnjom se sjećamo bosonogog djetinjstva, glotanih gaća, mljekara koji su raznosili mlijeko po kućama i ekipe molera čiji je šef, danas kažu menadžer, bio gospodin Osman. Krečenje stana je u to doba bilo proces, kult, stvaralaštvo, umjetnost. Osman i ekipa bi obično završili posao na nekoj drugoj destinaciji, naplatili honorar i u prilično alkoholisanom stanju ljestve, četke, kante sa bojom i sapunicom unosili u naš stan. Veći dio sobe bi njihovim stvarima bio okupiran. Majka bi bila oduševljena što su se napokon pojavili majstori horni za rad, a tada bi Osman postavio pitanje od kojeg je zavisila sudbina i brzina obavljanja molerskih radova: “Gospođo draga, imate li cinkvajs“? Nakon uzvratnog pitanja šta je to cinkvajs Osman bi rekao da je bez cinkvajsa nemoguće završiti poslove, da ekipa ide da ga kupi i da će odmah po njegovoj nabavci nastaviti posao koji nije ni započet. Majstori se naravno nisu pojavljivali sve dok posljednju ranije zarađenu paru nisu propili, a mi ukućani smo preskakivali kante s bojom i sapunicom da bismo sobu bar djelomično koristili. Osman bi se napokon, nakon jedne sedmice, kao bog iz mašine, sa velikim osmijehom pojavio na vratima. Smijao bi se pobjedničkim, otvorenim, zaraznim smijehom koji eliminiše sve prigovore i koji gvozdena vrata otvara. Na glavi je nosio kapu sačinjenu od novinskog papira, a u ruci držao cinkvajs i gumene valjke. Iako je bila nervozna zbog neskrivljenog kućnog šlamperaja, majka je bila presretna što ga vidi. Znali smo da najteži posao tek predstoji, izabrati mustru valjka, ornamente koji će na zid ići. Pri tome još, zlatne ili srebrene? Nerijetko su se u izbor mustre uključivale i komšije. Do mene malog su dopirali prijedlozi i sugestije, ja bih ovu, ova bolje ide uz namještaj, ovakvu sam vidio na zidu Vijećnice… Plafon i dio gornjeg zida su u to doba pravom vodoravnom linijom bili omeđeni od dijela na kojem se mustra nalazila. Ovu liniju je od cjelokupne ekipe jedino bez greške znao izvući gospodin Osman. Kažu da je ovaj posao najbolje pijan obavljao. Pričalo se da je gospođa Franciska sretna što ga je ugledala rekla: “Hvala bogu da ste došli, gospodine Osmane, da izvučete liniju na zidu“. Uslijedio je odgovor uz prepoznatljiv osmijeh koji obara: “Nema nikakvih problema, draga gospođo, samo mi zid pokažite.” 

Nisam uspio saznati da li je Osman krečio svoj dom u Sjevernoj Dakoti, da li se tamo daleko koriste indijanske boje i valjci. Znam da Osmana više nema i da se pod pritiskom bahatosti, sile, neke kvazikulture i muzike gubi duh Sarajeva. Ne dozvolimo da nam se to desi. U sprečavanju agresivnog primitivizma, priča o Osmanu je moj prilog.