Objavljeno 26.01.2001.

Imalo se od čega biti gospođa i u socijalizmu. Četvrtkom se kupovao zagrebački Svijet, petkom beogradski Bazar, a jednom mjesečno na red je dolazila Burda, puna nasmijanih Švabica, srna tužnih pogleda u sjevernim brezovim šumama, obučenih u šanel kostimiće svakakvih boja, u debele džempere s ogromnim kragnama, kapute koji su se vukli po suhom jesenjem lišću i one kratke koji su otkrivali bubrege i prepuštali ih utjecajima ledenih istočnih vjetrova koji su još uvijek stizali iz Sibira i njemačke gospođe činili tako zabrinutim za budućnost Svijeta. One su mislile da stižu komunisti i njihove strašne žene, bacačice kladiva i komesarke koje se ne namirišu parfemom nego se napare nad loncem punim kiselog kupusa. Nisu znale, nisu imale pojma da u Jugoslaviji neke nujne komunistkinje, drugarice iz osnovnih organizacija udruženog rada, preko starih novina kopiraju krojeve iz Burde i pred svako novo godišnje doba pretvaraju se u gospođe, nježne i tihe slavenske vile sa životima od hiljadu snova.

Sa cipelama je bilo malo teže. To se nije uvozilo, niti se moglo kopirati iz njemačkih modnih časopisa, pa se kupovalo u Alpini, Peku i Šimeckom. Međutim, kako je jugoslavenska industrija obuće bila i ostala, uz industriju namještaja, posljednji bastion real-socijalizma koji nije srušen sve dok krajem osamdesetih nije liberaliziran uvoz cipela, tako su prave gospođe bile osuđene da sakrivaju svoje noge pod stolice ili da kupuju sumnjivu švercovanu robu iz Trsta. Domaće ženske cipele početkom sedamdesetih izgledale su kao da ih je dizajnirao bugarski sindikat školskih čistačica i kao da je od svega ipak najvažnije da dobro žuljaju i da što duže traju. Proces razgaživanja cipela u žena je trajao skoro onoliko koliko su trajale i same cipele. Dakle, najmanje dvije sezone. Svaka gospođa nosila je vatu u čarapi, a u toalet nije odlazila da bi popravila šminku ili da bi nabrala ljubičice, nego da zalijepi novi hanzaplast na sva ona bolna mjesta koja su pokazivala u kolikoj su suprotnosti socijalistička industrija obuće i ženska anatomija. U ta vremena nije se išlo kozmetičarima, nego su pedikeri bili ti koji su sređivali ženski svijet i vraćali mu nadu u bolju sutrašnjicu i pobjedu tijela nad prolaznošću. Brojale su se na stotine hiljada sve kurje oči socijalističke ženstvenosti, stečene od loših cipela, ali su svi govorili da je to po nasljednoj liniji. Kad jednoga dana stignu talijanske cipele, pa još i domaća industrija počne razlikovati ljudsku nogu od drvenog modela ljudske noge, tada nikome neće pasti na pamet gdje se izgubila ta nasljedna linija i zašto žene više ne odlaze kod pedikera. Tada će i ženski gospodski pogled na svijet postati ontološki drukčiji: U ona vremena pedikeri su ih oslobađali bola, a danas ih kozmetičari oslobađaju ružnoće. Bol je stvaran i nitko ga bez velike potrebe ne izmišlja, a ružnoća je najčešće fikcija i utvara, himba i himera koja nije na licima žena ili muškaraca, nego je uglavnom u nevoljenim i usamljenim dušama onih koji gledaju ili onih koji su gledani. Ali to je već mudrovanje za koje nemamo vremena, jer bi nam mogao pobjeći onaj trenutak, one sezone u kojima su po ulicama naših gradova prolazile gospođe s licima koja su sakrivala bol tih strašnih cipela.

Godina 1970. i 1971. u modi su bile patkaste cipele užasno visokih peta i debelih đonova, živih boja, najčešće lakirane. Taj lak pucao je s prvim kišama, kao da je bio načinjen od šećera, i tada su se prave gospođe počinjale razlikovati od drugarica. Ove druge pokušavale su popraviti ispucali lak, premazivale su cipele nekakvim ljepilima ili su jednostavno ignorirale stvar, dok su gospođe svoje propale cipele trpale u kutije i odnosile ih na tavane. Ne zna se zašto su to činile, ali vjerojatan odgovor je da im je bilo teško baciti nešto što su tako skupo platile i što je propalo i prije nego što su ga razgazile. U tom strahu od viška oholosti bilo je sadržano njihovo gospodstvo, pa nije čudno da će se jednom tako brzo priviknuti na siromaštvo i život bez mode, bez Burde i bez nade da će im netko vratiti ljepotu ili otkloniti bol.

Na glavama su tih sezona nosile one ogromne punđe koje su tada stvarno bile moderne, nije bilo ženske glave bez punđe, a kasnijih godina i decenija te punđe s početka sedamdesetih postat će obilježje žena lošeg ukusa, ružnih školskih direktorica, komšinica koje djeci buše lopte kad upadnu u njihovo dvorište te Jovanke Broz , koja je iz naših socijalističkih života nestala pred jednu turneju po Sovjetskom savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, koju smo pratili srca punih nade i ljubavi prema čovjeku koji je putovao umjesto nas.

Obitelj Andrle

Crni mramorni spomenik s utisnutim bijelim križem, a iza, u dubini slike, neravan cigleni zid s postapokaliptičnim grafitima.

Redom su u ovaj grob lijegali:

Ernst Warosch, rodio se 1883, umro 1901, osamnaestogodišnji, vjerojatno, sin Josefa Waroscha, željezničkog nadpovjerenika u miru, rođenog 1846, počivšeg 1920. Treća nabrojana, umrla, međutim, prije drugog, Eliska Andrle rodi se 1905, ode 1906. Možda je bila kći magistra farmacije Karela Andrlea, rođenog 1864, koji dogura do položaja nadsavjetnika – ne znamo čijeg, i umrje 1940.

Tko je tu kome što znala je Štefanija Andrle.

Podigla spomenik svojim milim i onda skupa sa njima legla,

rođena 1881, umrla 1959.

Ta 1968. godina u Jugoslaviji bila je, recimo to tako, zanimljiva. Značajna u političkom smislu kroz studentske demonstracije u borbi za autonomiju univerziteta i obračune s policijom, ali i kroz administrativan obračun s “ekstremnom ljevicom” u Partiji, vođama studentske pobune i zastupnicima modernizacije u bivšoj državi. Recimo i da je te godine Mika Špiljak, predsjednik Vlade, posjetio Vatikan i postao prvi komunistički državnik primljen kod pape. Slobodan Novak je objavio budući klasik “Mirisi, zlato i tamjan”, a u središtu pažnje javnosti i medija bila je knjiga Radomira Konstantinovića “Filosofija palanke”. Crvena zvezda je bila prvak u nogometu, Zadar u košarci, Jugoslavija je postala prvak svijeta u vaterpolu, a Đurđa Bjedov osvojila zlato na Olimpijadi u Meksiku. Uslijed svih tih događaja, logično je da je te 1968. godine malo tko pridavao pažnje nekakvim stripovima koji su se pojavili na kioscima. A radilo se o stripovima “Zlatne serije” koje je izdavao Dnevnik iz Novog Sada. Četiri mjeseca poslije pojavio se i “Lunov Magnus Strip”, tako da su stripovi počeli stizati dvaput tjedno na prodajna mjesta. Bili su manjeg i praktičnog formata, mekog uveza i lošeg papira, a naslovnicu je krasila žuta traka s lijeve strane. Danas, pedeset godina kasnije, ta žuta traka za generaciju rođenu u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća predstavlja zlatnu žilu popularne kulture, kojoj smo bili izloženi i koju smo živjeli kao niti jedna generacija prije. A nije sve po tom pitanju išlo glatko…

Strip je na području bivše države, neposredno nakon 2. svjetskog rata, bio – nepoželjan. Smatran proizvodom kapitalizma, ondašnji “higijeničari duša” procijenili su da će strip nauditi mladim, tankoćutnim socijalistima. Primjerice, mladi savjesni omladinac Vlatko Pavletić, budući predsjednik RH, žestoko se obrušio na strip kao “revolveraški žanr” koji kvari omladinu. Strip i jazz, pričalo se značajno, bili su najgori u kvarenju duša. Pritisak će popuštati u pedesetim godinama, a kad je Ivo Robić 1958. godine otpjevao neslužbenu himnu konzumerizma u SFRJ “Moja mala djevojčica” ili, kako tu pjesmu zovemo “Tata, kupi mi auto”, stvari su otišle kvragu. Točnije, u potrošnju. Ljudi su imali kakve-takve ali sigurne plaće, stvarao se srednji sloj građanstva, budućnost se činila svjetlijom, narod se počeo malo opuštati. Rađale su se generacije klinaca sa sigurnim džeparcem, a džeparci su bili tu da se troše. Ovdje treba uočiti i samostalnost oko trošenja džeparca. Ona lijepa topla, obiteljska slika oko dnevnih novina u kojima svatko, i odrasli i djeca, dobiju svoj dio novine i čitaju ga – počeo je ići na živce tadašnjoj djeci. Djeca su htjela svoje novine, i to cijele. Tradicija dječjih zabavnika sezala je još od Zabavnika iz kraljevine, a najsvjetliji primjer domaće produkcije predstavljao je “Plavi vjesnik” pokrenut 1954., u kojima je stripove crtao domaći stripaški all-star: Maurović, Neugebauer, Bednjanec, Jules, Beker i ostali. No, domaći strip je ostao u “Plavcu” narednih desetak godina, a 1967. godine strip tjednik je pretvoren u tinejdžerski magazin i strip je ispao iz igre. Tadašnji urednik Pero Zlatar procijenio je da je za tiraž bolje da časopis odraste sa svojom publikom i da se bavi pop-rok glazbom i tračevima sa estrade. Godinu dana poslije, na kioscima će se pojaviti “Zlatna serija” sa stranim stripovima i to će biti nokaut domaćoj produkciji koja se neće u autorskom smislu vidjeti sve do pojave – Novog kvadrata.

Za pokretanje “Zlatne serije” i “Lunovog Magnus Stripa” zaslužan je Mitar Milošević, urednik u Dnevniku sa dobrim vezama sa izdavačima u Njemačkoj i Italiji. Primijetio je da tadašnji jugoslovenski izdavači dobro zarađuju na stripovima, ali i da nitko ne uočava ogromnu Bonellijevu produkciju u susjednoj Italiji. Tako je 15. siječnja 1968. godine na kioscima bivše države osvanuo prvi broj “Zlatne serije” – žuta traka “drži” naslovnicu s lijeve strane, na naslovnici se nalazio Tex Willer, logotip “Roto biblioteke”, silueta kauboja na propetom konju, epizoda je “Četiri obračuna”, a cijena je bila pristupačna: svega 2 nova dinara! U vremenu loše televizije, prije ikakvih video-igara i nepostojećeg interneta, na tržištu od 20 milijuna stanovnika bit će to – bomba! Usput, ako se pitate zašto vam ime Mitra Miloševića nije poznato, odgovor je prozaičan. Znate za Mitra, ali pod pseudonimom Frederick Ashton. Ako vam nije ni to poznato, onda barem znate za ono što je pisao – “Lun, kralj ponoći”, najpopularniji roto roman na ovim prostorima. Radilo se o domaćoj verziji Jamesa Bonda, bio je široko omiljen kod ljudi, a u Dnevniku su pored “Zlatne serije” pokrenuli “Lunov Magnus Strip” na nešto većem formatu s namjerom da Lun doživi i strip adaptaciju. Kad je postalo jasno da stvari u tom smjeru ne idu baš kako se očekivalo, biblioteke “Zlatne serije” i “Lunov Magnus Strip” su objavljivane u istom formatu. Starija raja je voljela zlatne stripove, mi mala raja smo voljeli više “Lunov Magnus Strip” zbog Bleka. Kroz vrijeme su se te dvije biblioteke spojile u jednu, barem u percepciji ljudi, a tome je kumovala nedosljedna uređivačka politika koja je objavljivala epizode bez reda, s krivim naslovnicama i besmislenom cenzurom. No, u popularnoj kulturi redoslijed i kontinuitet nisu bitni – pogledajte samo kako, primjerice, RTL prikazuje humoristične serije bez ikakvog reda, miješajući čak i različite sezone.

“Zlatna serija” je krenula s pričom Texa Willera i najpoznatija će biti po ustoličenju Bonellija kao zaštitnog lica komercijalnog stripa kod nas, no u početku objavljivane su i druge srodne žanrovske priče drugih junaka koje nismo baš zapamtili: Jan Canada, Red Buck, Tim i Dasti itd. U trinaestom broju predstavljen je Zagor s epizodom “Nasilje u Darkvudu”, a nakon njega pojavio se Kit Teler i Komandant Mark i njegovi vukovi s Ontarija. Istovremeno, “Lunov Magnus Strip” će prelaskom na isti format predstaviti Velikog Bleka, Cochisea, Kena Parkera i Mister Noa. Bila je to galerija likova koja se snažno naslanja na eskapizam ranijih generacija: vestern je bio žanr broj jedan, kauboja i indijanaca su se igrali svi. Potom je dolazila avantura u dalekim, neistraženim predjelima, najčešće u kakvoj džungli. Zagor je tu pomirio te dvije zanimljive točke: riječ je o svojevrsnom vesternu u džungli s “tarzanovim” lijanama i ostalom infrastrukturom. Tako je kroz stripove sa žutom trakom moguće gledati kako evoluiraju zahtjevi čitatelja, malih potrošača za njihovu dozu bijega od stvarnosti. Nisu to morali biti nužno kauboji i indijanci, mogli su to biti i Veliki Blek ili Komandant Mark, borci za američku nezavisnost, sve dok se poštiva ljubljeni žanr vesterna, revolveraških obračuna, usamljenih junaka, kako god hoćete. Jasno se to odražavalo i na filmu – sjećam se prvog gledanja Krvavčevog “Mosta”, partizanskog filma za koji sam kao dječak odmah znao da je u svojoj naravi vestern ili da “Valter brani Sarajevo” gledam kao špijunski triler, a tek onda kao proizvod propagande. Tu je i priča o junacima stripova – malo ih je “usamljenih osvetnika” kao što je ostavština “divljeg Zapada” u američkoj kulturi. Blek i Komandant Mark su vođe gerilaca koji se, s vjernim drugovima, bori protiv okupatora. A mi smo tako odrastali – na junačkim skupinama prije nego na usamljenim herojima. Pogledajte samo Kapetana Mikija – tinejdžera koji brzo poteže svoja dva kolta, pije mlijeko, a prijatelji su mu – dva notorna pijanca! Nemojte me krivo shvatiti, ali pijanci su bili dio naše okoline, kako u komšiluku tako i u familiji. Naravno da smo kapetana Mikija zavoljeli kao svoga!

Zagor, Veliki Blek, Komandant Mark, Kapetan Miki i ostali likovi ostavili su dubok trag u našoj popularnoj kulturi. “Sto mu bubnjeva Darkvuda!”, “Karamba i karambita!”, “Jupiteru!”, “Judo plesaču!” bile su strip uzvici naših junaka, a i mi smo ih upotrebljavali u govoru poput kasnijih Brixyjevih fraza iz Alana Forda: “Halo Bing, kako brat?” ili “Cijena, prava sitnica”. Objektivno, tko bi danas znao za crvene mundire ili jezero Ontario da nije bilo Velikog Bleka i Komandanta Marka? Vjerujte, geografiju i povijest u školi nismo voljeli baš toliko. Ako su u početku predstavili žanr vesterna kao glavni i njemu slične izvedenice u sjevernoj Americi, toliko su neke nove generacije bile zaljubljene u Mister Noa, netipičnog junaka ili tipičnog antijunaka koji je za život zarađivao prevozeći putnike i turiste u svom malom avionu “Piperu”. Uz to, Mister No je bio i veteran iz II. svjetskog rata i teme koje je obrađivao smještane su u naše vrijeme, za razliku od junaka sa Divljeg zapada. Bonelli je uvijek znao pratiti želje generacija, tako je u osamdesetima “Zlatna serija / LMS” ponudile nove junake za nove klince. Marti Misterija bio je istoričar, arheolog, antropolog, avanturist i pisac, a stripovi o njemu sadržavali su svemirce, okultne tajne, arheološke spise i za nas je stari Marti bio prvi uzorak žanra alternativne povijesti. Dilan Dog, detektiv neobjašnjivih pojava, naučio nas je svim nijansama žanra horora, jeze, strave i napetosti. Tamo smo prvi put vidjeli zombije, vampire i ostala čudovišta u svim svojim izdanjima. Danas kad živimo u vremenima televizijskih serija, ne mogu se oteti dojmu da su u osamdesetima stripovi poput Martija Misterija i Dilana Doga bili prava priprema za sve te Dosjee X, Twin Peaksove, Westworldove koje smo gledali i još uvijek ih gledamo.

Stripovi “Zlatne serije” prodavali su se kao sumanuti u sedamdesetim godinama, dok su im tiraže u osamdesetima ipak padale zbog pojave novih medija poput kompjuterskih igara i bolje ponude televizije. Tiraže su bile brutalne. Najprodavaniji lik “Zlatne serije” je bio… Zagor? Ne, nipošto. Kralj kioska je bio Veliki Blek koji se držao oko 80 tisuća prodanih primjeraka, a nekad je znao i otići preko 100 tisuća. Komandant Mark i Zagor su išli oko 60 tisuća primjeraka, ostali junaci poput Texa Willera, Kapetana Mikija i malog Rendžera s oko 50 tisuća prodanih primjeraka. Ken Parker, najbolji Bonellijev junak, životario je na oko 40 tisuća prodanih stripova, kao i Marti Misterija i Dilan Dog. Napomenimo da su stripovi stizali dva puta tjedno na trafike, pa računajte. Kad tome pridodate da je časopis Stripoteka koju je pokrenula također novosadska izdavačka kuća Marketprint 1969. godine prodavana u 80 tisuća primjeraka može se dobiti slika o stripu u bivšoj državi kao ozbiljnoj industriji. Dnevnik koji je pokrenuo “Zlatnu seriju” je nakon nekoliko godina redakciju zabavnih izdanja izdvojio u OOUR Izdavačku djelatnost sa preko 110 zaposlenih. Jednom prilikom legendarni crtač Bane Kerac se kroz smijeh osvrnuo na rezultate prodaje tih godina: “Ona Dnevnikova deseterokatnica na Bulevaru 23. Oktobra sigurno nije podignuta parama od Dnevnog lista i Lovačkog vjesnika.” “Zlatna serija” bila je važna stvar u formiranju snažne stripovske industrije u osamdesetima u kojoj su autori iz regije objavljivali stripove u “Heavy Metalu”, a Jugoslavija je, primjerice, crtala licenciranog Tarzana za cijelu Europu.  “Zlatna serija” je trajala do 1992. godina, a “Lunov Magnus Strip” do 1993. godine. U dvadeset i pet godina objavljeno je preko 2000 stripova. Pedeset godina poslije pokretanja, srpski izdavač Veseli četvrtak ponovno je pokrenuo ediciju “Zlatna serija” u novom ruhu (poštujući žutu traku), a ostaje vidjeti kako će proći na koliko-toliko konsolidiranom tržištu stripa u regiji.

Utjecaj “Zlatne serije” na našu generaciju je nemjerljiv i o svakom strip junaku u njoj mogao bi se pisati poseban tekst. Siguran sam da će Zagorov znak u velikom formatu osvanuti u Muzeju suvremene umjetnosti, samo da se toga netko dosjeti. Bit će to sve zbog knjižica mekog uveza i lošeg papira sa onom žutom trakom s lijeve strane.

u autobusu na liniji
bagdad plovdiv
kondukter putnicima
na mikrofon čita roman

Vijest da je umro Vuk Krnjević, objavljena pred kraj pretponoćnog dnevnika RTS-a, bila je vrlo kratka. U njoj je rečeno da je umro urednik televizijskih serija “Otpisani” i “Salaš u Malom ritu”. Sedam dana kasnije, u srijedu 31. siječnja, putovao sam u Sarajevo u još jedno istraživanje katoličkih i pravoslavnih grobalja na Koševu. Putovanje je teklo glatko, dan bolesno topao, radio najavljuje skoru promjenu, snijeg i zimu. Vozim putem kojim sam u proteklih nekoliko mjeseci prošao desetak puta, i koji je u ovih dvadeset i pet godina, koliko već živim u Zagrebu, postao moja životna putanja, kružnica i elipsa mog krvotoka, znam imena svih usputnih sela, rječica i potoka preko kojih prelazim, i uvijek za tog putovanja o istim stvarima mislim. Napisao sam i o tome knjigu, “Freelander” se zove, u kojoj sam se preobukao u personu penzionera Karla Aduma, ali zapravo pišem o sebi. Jedna je to od onih knjiga u kojoj umirem u Sarajevu.

Ne mogu biti sasvim siguran, ali mislim da mi u tih pet i pol sati vožnje Vuk Krnjević nije pao na pamet. Prije će biti da sam u tih sedam dana na njega već i zaboravio. Nisam ga upoznao, jednom smo se bez prepoznavanja mimoišli ispred hotela Moskva u Beogradu, bilo je to, čini mi se, prije dvije ili tri godine. Na njega, vjerujem, nisam pomislio ni tog popodneva i večeri u Sarajevu, dok sam s vrha Baščaršije pokrajnjim ulicama i obalom kretao u obilazak grada, u dugu usamljeničku šetnju čiji je vazda isti cilj da vidim što više nepoznatih ljudi, ali da oni ne vide mene, da ustanovim sve promjene na licima kuća, na njihovim fasadama i krovovima, i da, po mogućnosti, što više toga zapamtim. U tom svaki put istom ophodu, koji je započeo onim nevoljkim dolaskom u Sarajevo, putopisno zabilježenom pri početku ove selidbe, na pamet mi, naravno, padaju ljudi kojih se odavno nisam sjetio – dok prolazim obalom, prije nego što ću naići na Akademiju scenskih umjetnosti, pokušavam prepoznati ulaz u kojem je stanovala Nada Todorović – i ta misao, kao po nekom pravilu, potraje kratko, jer odmah zatim prelazi na nekoga drugog, također dugo nememoriranog, da bi odmah zatim bila zaboravljena. Ne znam koliko mi ljudi tako na um padne u toj prvoj sarajevskoj predvečernjoj i večernjoj šetnji nakon što se dovezem iz Zagreba. Kada bih bolje pamtio, ili kada bi bilo moguće baš ništa i nikog ne zaboraviti, samo bi se od te šetnje mogla sastaviti knjiga, i u toj knjizi mnogo imena. Tada bi se otkrilo i to da su ljudi koji mi tako za šetnje na pamet padaju uglavnom mrtvi. Ali čak i ako su živi, vjerojatno je da ih više nikad neću vidjeti, jer ne žive u Sarajevu, niti u gradovima po kojima se češće krećem. (U Zagrebu, Puli, Beogradu, Ljubljani, Trstu, Beču, Krakovu, Varšavi… Ne žive čak ni u Kijevu, kamo bih ovoga proljeća po drugi put trebao ići, nego su u gradovima u kojima nikad nisam bio i ništa me tamo ne vuče.) Način na koji o njima mislim, i kako tokom šetnje brzo prelazim s jednoga na drugog i na treću, čini da ta prva šetnja po dolasku podsjeća na šetnju grobljem. I možda me je, makar i neosviještena, ta okolnost i navela da se počnem baviti koševskim grobljima. Tamo se ne moram truditi da ostanem neprimijećen. I, paradoksalno, tamo vlada silna živost. Živost kakve ima samo u fikciji, nikad u zbilji.

Ali ne, mislim da mi tokom te šetnje Vuk Krnjević nije mogao na um pasti. Ne znam gdje je prije šezdeset godina u Sarajevu stanovao. Ne znam kako je, ni s kim, gazio po ovom asfaltu. Njegovo i moje sarajevsko vrijeme vjerojatno se ne poklapaju ni u jednome jedinom danu. Rodio sam se nakon što je on već bio otišao. Jedino što mi je u prvi mah ostalo iza vijesti o njegovoj smrti bizarnost je da su ga se sjećali kao urednika dvije televizijske serije.

Nakon što sam ophodao još jedan krug, završio sam u ćevabdžinici na vrh Baščaršije. Preko puta je bijela jednokatnica, na čijem pročelju u dva pisma piše Blagojević. Dugo već polovica prizemlja je na prodaju. (Niske su u ovakvim gradovima cijene očevine, i ostat će još generacijama niske. U Puli, recimo, najjeftiniji je kvadrat stambenog prostora u Hrvatskoj…) Uz ćevabdžinicu teče malena i uska, kratka uličica koja je nosila ime učitelja i mladobosanskog zavjerenika Danila Ilića, a danas se, kao u davna vremena, zove Oprkanj. U ta davna vremena ovaj dio Baščarije bio je napučen srpskim gazdama. Ali koga to još zanima, osim one koji će tu činjenicu ionako izokretati i krivo je prikazati. Što je gore, čime se zaborav više hrani: kratkim pamćenjem ili legendom koja zamjenuje živa ili povijesna sjećanja?

Ujutro završavam po gradu neke administrativne poslove, i Ulicom kralja Tomislava – koja je tako nazvana 1925, u čast hrvatskog kralja koji je, barem prema legendi, tisuću godina ranije okrunjen na Duvanjskom polju, a nakon ovog je rata prezvana u Ulicu Koševo – idem prema svojim grobljima, pa tako idući svaki put srećem poznate ljude. Kad si doš’o, gdje si poš’o, koliko ostaješ? Čuj koliko ostaješ! Najradije bih na to pitanje odgovorio da ne ostajem, da sam, evo, već otišao, a da je ovo sa čime pričaš moj duh, koji je uslijed brzine stalnog kretanja i premještanja iza mene zaostao u Sarajevu, ali da ni oko toga nema velike brige, i duh će uskoro za mnom.

I tako jedni s drugima razmjenjujemo svoje dnevne traume, pa niti oni koji dolaze razumiju one koji odlaze, niti jedni i drugi razumiju one koji ostaju…

Zbog nečega najprije odlazim na groblje koje sam posljednje započeo istraživati: Pravoslavno groblje svetoga Marka. Tako je to išlo: najprije sam se htio zadržati samo na groblju koje mi se činilo najbližim, jer je na njemu najviše kuferaških obitelji, na Svetom Mihovilu. Ali kako je jedva vidljiva granica s Pravoslavnim grobljem svetog Mihajla, a bilo je dovoljno da ju samo jednom prekoračim pa da kojekakve selidbenjake, iskorijenjenike i ukorijenjenike i tamo pronađem, proširio sam područje djelovanja. Da bih se na kraju poduhvatio onoga što sam svakako želio izbjeći: Svetoga Josipa i Svetoga Marka. Zašto sam ih želio izbjeći? Zato što sam otpočetka znao da je to cijelo jedno podzemno Sarajevo, koje je i veće i raskošnije, ali i meni neusporedivo bliskije, od nadzemnog Sarajeva, kao što je i svaki drugi podzemni grad veći od svoga nadzemnog parnjaka.

Da bi se od grada došlo do ulaza na Groblje svetoga Marka mora se prohodati uz onu grobljansku ogradu iz jedne od antologijskih scena filma “Sjećaš li se Dolly Bell”. Otac odlazi u bolnicu iz koje se više neće vratiti, i sinu daje posljednja uputstva za život. Slobodan Aligrudić i Slavko Štimac. I dok tako lagano hodaju, baš kao što su birvaktilski očevi išli u smrt, pokušavajući to sakriti od sinova, i dok tako teku riječi, dolje u drugom planu, teku grobovi sa Svetoga Marka, a na nekima od njih gledatelj može iščitavati imena.

Emir Kusturica majstor je drugoga i trećeg plana, a u drugom i trećem planu filma “Sjećaš li se Dolly Bell” ispričano je, u vječnost izliveno, Sarajevo. Dječak i otac, koji tako idu prema kraju, muslimanskih su imena i prezimena, i ovo je muslimanski film. Naravno, na način jednog Sarajeva i jedne Jugoslavije. I zašto onda tako prolaze pokraj pravoslavnog groblja? Banalan novokomponovani nacionalni um kazao bi da se već tu vidjelo što će biti s Kusturicom. Istina je, međutim, da se baš to groblje nalazi na putu prema koševskim bolnicama i umiraonicama, ali i da je to groblje, kao i preostala tri koševska groblja, među markantnim vedutama sarajevskog građanstva. I to ne zato što je riječ o katoličkim i pravoslavnim, a ne, recimo, muslimanskim grobljima, nego zato što su ta groblja i svojom starinom i urbanističkim rasporedom djelo austro-ugarskoga arhitektonskog genija. Tada je, pod Bečom, grad postajao gradom. I tada su nastajale vedute iz kojih je genijalno oko režisera moglo stvoriti sliku Sarajeva.

Dugo već u priči odlažem ulazak na groblje. U stvarnosti, međutim, nije bilo tako. Prošao sam tim putem kojim su išli Mahmut i Dino Zolj, uhvatio sam se za kvaku, vrata od kovanog gvožđa su se otvorila, i već sam bio tu.

I dok sam iz ruksaka izvlačio fotoaparat kojim ću slikati odabrane grobove, te raditi tako bilješke i napomene za buduću priču, dok sam namještao svjetlo i format buduće slike, pred oči mi je došao svježe iskopan grob i u njega zaboden krst sa ćiriličnim imenom:

ВУК КРЊЕВИЋ

i s dva nevelike vijenca, te tri-četiri buketa položenih na humki. Toliko je, pretpostavljam, bilo ljudi na sahrani koja se, kasnije ću saznati iz malene obiteljske smrtovnice objavljene u Oslobođenju, održala jučer, po opelu obavljenom u 14. sati, u lijepoj žutoj grobljanskoj kapeli. Računam da sam u to vrijeme bio negdje između Dervente i Doboja, da sam se vozio opustošenom, nenaseljenom posavskom zemljom, i da sam se, dok su Vuka Krnjevića spuštali u grob, zabavljao novokomponovanim narodnim hitovima s lokalnih radio stanica. Kako koja varoš mine tako se stanica gubi, i autoradio automatski već traži sljedeću.

Dugo sjedim na nadgrobniku poviše Krnjevićeva groba, pokušavam doći sebi, i znam da nikome ovo ne mogu ispričati. Ustvari mogu, ali tako da neshvaćeno ostane moje uzbuđenje, taj sveprožimajući osjećaj nalik na tugu, ali tuga nije, nego je od nje mnogo veći, osjećaj sasvim izvan vremena, apoteoza poraza i neke najčistije ljudskosti u tom porazu, osjećaj koji je već pomalo poslije života. Ali ne života pokojnikova, nego i života onog koji stoji nad njegovim grobom i nema kome reći što se to zapravo dogodilo.

Vuk Krnjević iz Sarajeva je krenuo odlaziti 1954, kada se zaputio u Beograd na studije, koje će, međutim, iz nekog razloga okončati nekoliko godina kasnije na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Kada potom ode u Beograd, više se neće vraćati.

Nepunih šezdeset godina nije u Sarajevu živio.

U međuvremenu je u novome gradu stekao veliki ugled i još veći i sigurniji društveni položaj. Malo je što u Beogradu i u srpskoj književnosti i izdavaštvu tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bilo tako sigurno i čvrsto kao Vuk Krnjević. Skoro trideset godina bio je glavni urednik Književnosti, jednoga od dva-tri najvažnija i najutjecajnija književna časopisa socijalističke Jugoslavije. Urednik dramskog programa na beogradskoj televiziji, pa urednik u Prosveti, možda i glavnoj beogradskoj izdavačkoj kući.

Bio je, dakle, čovjek koji se, gledajući sa strane, u Beogradu itekako ukorijenio. Oko njega se i s njim vrtila i upravljala srpska književnost, a onda i ukupna srpska kultura. Vuk Krnjević bio je tamo gdje se ta kultura premetala u politiku i gdje se, već početkom osamdesetih, zametnula klica novoga srpskog nacionalizma, rata i raspada Jugoslavije. Da je imati uza se komplete Književnosti, časopisa koji je izlazio u obliku knjige, s tipskom kartonskom naslovnicom na kojoj su bila imena autora i naslovi priloga objavljenih u tom broju, mogla bi se ispratiti i sudbina jedne zemlje, i njezinih pojedinih sastavnica, a onda, u metaforičnom smislu, i sudbina svakog među nama pojedinačno. Možda bi se u nekom broju Književnosti mogao prepoznati ili pretpostaviti i ovaj grob.

Krnjevića nije nosilo vrijeme, nisu ga nosile himne epoha. Nikada i ni u što, gledano sa strane, Krnjević nije tonuo. Ostajao je na površini, držeći stvari pod kontrolom. I djelovao je hladno. Šezdesetih je pisao hladnu i nesentimentalnu modernističku poeziju. Istina, za razliku od mnogih drugih srpskih pjesnika iz Bosne i Hercegovine, on nije ijekavicu bespovratno zamijenio ekavicom. Služio se, kako mu je kad trebalo, i jednim i drugim govorom. Ali prije će biti da je u tome bilo poetičkog, a ne političkog umišljaja. Također, za razliku od drugih, Vuk Krnjević u to vrijeme kao da i nije imao sentimenata prema Sarajevu i prema Bosni, pozitivnih, ali ni negativnih. Činilo se da je čovjek koji je otišao, čovjek koji je znao otići.

I što mu onda bi da oporuči neka ga kopaju u Sarajevu?

Malo ih se sahranjuje danas na dva koševska pravoslavna groblja. Prođu tjedni, nekad i mjeseci, da se nitko ne ukopa. Više je onih koji sa Svetog Marka i Svetog Mihajla odlaze. Ne odu svojom voljom, nego ih nasljednici i potomci ekshumiraju i ponesu sa sobom, tamo gdje su se u međuvremenu ukorijenili i gdje bi da im budu i grobovi koje će zatim obilaziti. Iza odlazećih ostaju plićine u travi, negativi nekadašnjih grobova, ne dublji od dvadesetak centimetara, kojima će trebati godine da se poravnaju s okolnim zemljištem. Iza odlazećih ponekad ostaju i cijeli nadgrobnici, s pažljivo prebrušenim imenima bivših pokojnika, godinama rođenja i smrti, obiteljskim epitafima. Jedino što se zbog nečega ne brusi na tim ispražnjenim grobovima jesu znak krsta i molitvene formule. To se ostavlja da još neko vrijeme traje.

Vukovih Krnjevića odavno već u Sarajevu nema. Iz Sarajeva nestalo je i Srba, nestalo je pravoslavaca, vjerojatno su 2018. malobrojniji od naseljenika iz arapskih zemalja – što i ovom prilikom izgovaram bez imalo pizme i podcjenjivanja nekih novih stanovnika grada, ali s uvjerenjem da baš to i baš tako mora biti izgovoreno – a nestalo je i onog Sarajeva koje je Vuk Krnjević prije skoro šezdeset godina napustio. Čak i bez rata, velikih pomjeranja stanovništva i temeljite etničke rekompozicije s kojom svaki rat na Balkanu dođe svome stvarnom kraju, čak i tamo gdje je stoljećima sve mirno i gdje se živi u kontinuitetu i u skladu s ljudskim sjećanjima, u šezdeset godina jedan grad promijenit će sasvim svoj karakter.

I što onda Vuku Krnjeviću bi da se sahranjuje u Sarajevu?

I što je meni da me je susret s njegovim grobom tako potresao? Niti sam tog čovjeka poznavao, niti me se baš mnogo u životu ticao, svakako ne više od nekih drugih književnih urednika i kulturnih poslenika iz osamdesetih, a sad mi se, eto, čini kao da je njegov grob nešto što mi pripada. Zašto? Zar ja nisam upravo u selidbi i zar se ne krećem u suprotnom pravcu od njega? Istina, obojica ispunjavamo naloge svojih krvotoka i njihove ciklične i eliptične prirode. Valja obići krug, makar i ne bio šestarom okružen.

Jednom davno, već vrlo davno, još prije nego što će Mak Dizdar objaviti svoga “Kamenog spavača”, Vuk Krnjević ispisao je niz prozno-poetskih tekstova o stećcima. U triptihu “Govor stećka” mu se, kao inkantacija, ponavlja ista rečenica: “Ležaću tu, možda, i ja.” Kad ju je pisao, nije imao trideset godina. I vjerojatno mu ništa nije bilo na umu, osim što je rečenica dobro zvučala. Danas, prvoga dana februara, Vuk je ispunio obećanje i leži pod svojim krstom u Sarajevu, začudan kao stećak. Tko su ti ljudi pod tim kamenovima? I tko je on, tu?

Nipošto on nije bio bez zasluga za književnost Bosne i Hercegovine, dok god se o toj književnosti moglo i htjelo govoriti. Godine 1967. je po narudžbi Meše Selimovića, tada glavnog urednika Svjetlosti, načinio dvotomnu “Antologiju pripovjedača iz Bosne i Hercegovine”, najizazovniju pa i najprovokativniju, ali za sva vremena i najbolju knjigu ove vrste koja je ikad objavljena u Sarajevu.

U predgovoru, koji je danas, možda, svježiji i življi nego što je bio onda, Vuk Krnjević govori o zasadima “pripovjedačke Bosne” i o pokušaju da se jedna “pokrajinska” tradicija nadiđe i univerzalizira. U njegovim se riječima, naravno, osjeti duh vremena ispunjenog vječnom mukotrpnom pozitivističkom težnjom k napretku, kao što se osjeti i gnjevni entuzijazam tridesetogodišnjeg radikalnog modernista, ali lako se i jedno i drugo otkloni, lako se rastvore zastori nad nečim što traje skoro do danas, ili što će i dalje trajati, dok god je pisaca koji se na “pripovjedačku Bosnu” referiraju. U jednom trenutku Bosnu Krnjević nazove tamnim vilajetom, samo što je njemu, za razliku od onih koji će kasnije doći, na umu autentična legenda o tamnom vilajetu: “Ali isto je tako taj jezičko-stilski rudnik uslovljen svim onim što predstavlja istoriju ovog ‘tamnog vilajeta’, koji je istovremeno bio krajnja tačka Zapada i krajnja tačka Istoka, a ogleda se, ako se ne varam, u mentalitetu stanovnika ovih teritorija. Od bogumilskih dana do dana današnjeg u govoru i jeziku bosanskih žitelja ima jezičke škrtosti koja se iskazuje u arhaičnoj preciznosti pojmova. Isidora Sekulić je u tome vidjela mistične sile, a čini se da u tome treba vidjeti čovjekov oprez, dugogodišnje iskustvo, mudrost. Priča i pripovijedanje rezultiraju iz ‘jedine slobode’, iz jezika. Jezik je bio duhovna akcija. U jeziku, ili, ako hoćete, stilu ovih krajeva akcija je mudrost. A mudrost se nikad ne izlaže krajnostima. Poučena iskustvima dugih robovanja u kojima „za jednu riječ glava leti“, poučena ćudljivostima neizvjesnosti života koji se provlači kroz iglene uši svakakvih iznenađenja, Bosna i Hercegovina je u svom govornom jeziku postigla onu vrstu kolektivne mudrosti koja prikriva više nego što otkriva čovjekovu misao.”

U svoju je antologiju Krnjević uvrstio pripovijetke, priče i duži prozni komadi Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Isaka Samokovlije, Ive Andrića, Borivoja Jevtića, Alije Nametka, Zvonimira Šubića, Hasana Kikića, Novaka Simića, Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Eriha Koša, Branka Ćopića, Voje Čolanovića, Riste Trifkovića, Mladena Oljače, Vitomira Lukića i Seada Fetahagića. Njegovom kasnom čitatelju, koji je ove dvije knjige kao veliku dragocjenost ubrao u jednome beogradskom antikvarijatu, ovaj je izbor bliži od većine onih koji su došli kasnije, a predgovarački je diskurs njegova sastavljača začudno slobodan od ideološkog i dnevnopolitičkog diskursa, svakako mnogo slobodniji od onog što se osjećalo u popratnom pisanju i govorenju antologičara s kraja osamdesetih i iz devedesetih, kada je jedno vrijeme bilo moderno utvrđivati bosanske granice utvrđivanjem uglavnom jednokratnih i potrošnih bosanskih književnih kanona. Takve je Bosne nestalo i brže nego što je nastala, dok se ova Krnjevićeva, makar i virtualna, antikvarna, manjinska i gubitnička, može i danas voljeti, razumjeti i čitati.

S groba u koji su ukopali Vuka Krnjevića grobari su najprije pomaknuli mramornu ploču. Na toj su ploči odranije upisana dva imena: Mihailo 1899 – 1951, i Vuk 1935 –      . Nakon što se grob slegne, a tome će, prema starinskim grobarskim pravilima, trebati i godina dana, ploča će biti vraćena, i proces će biti gotov. U međuvremenu će se naći i klesar, da upiše godinu koja je nedostajala. Porodična grobnica za oca i sina.

Dok tu sjedim, nadiže se vjetar, jugovina koja će donijeti snijeg, što će me dva dana kasnije uhvatiti negdje kod Žepča, i najednom kreću da vijore trake s vijenaca na kojima su upisana prezimena onih što se opraštaju s Vukom Krnjevićem. Neobičan prizor.

Sljedećih dana se raspitujem, tražim po novinama, je li itko u Sarajevu objavio vijest da je umro i da je u svom rodnom gradu sahranjen pjesnik Vuk Krnjević. Ničega nema. Nitko ne zna. Nikakvo čudo.

Grleći opranu storu
Mama se surva sa stolice

Tata hitro priđe
Kleknu i uze je u naručje

Kao mladu

Objavljeno 15.03.1999.

Bili smo sretni, sretniji od drugih koji su stajali pod istom zastavom, i bili smo baksuzi, puno veći baksuzi od onih koji su se našem baksuzluku zlurado veselili. Eto, recimo, sjetimo se opet zime 1984. Iako je tih godina snijeg redovno i obilno padao, pa bi se najčešće zabijelilo već za Dan republike, prošla je bila i Nova godina, a da na nas grad još nije pala niti jedna jedina pahuljica. Januar je također bio bez snijega, počela je prva sedmica februara, umirali smo od straha jer su naše planine bile polugole, a bližio se jedini dan u našoj povijesti koji nismo smjeli dočekati bez snijega, uskoro je počinjala Olimpijada, a Priroda ili Bog kao da su nas odlučili izblamirati. I već su u zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim novinama počeli izlaziti članci o tome što će se dogoditi ako u Sarajevu ne bude snijega. Ti članci bili su hladni i bešćutni, kao da im je bilo svejedno što Olimpijada koja treba započeti i u njihovoj zemlji odjednom može otići negdje drugdje, a zapravo im i jest bilo svejedno. Naime, općejugoslavensko mišljenje bilo je da su Bosanci dobili organizaciju Zimskih olimpijskih igara sasvim nezasluženo, mutnim i mračnim zalaganjima Branka Mikulića i ljudi oko njega, a ustvari su Olimpijadu zaslužili drugi, i Slovenci, i Hrvati, i Srbijanci jer su oni za ugled Jugoslavije u Svijetu, Pokret nesvrstavanja i socijalističko samoupravljanje bili neusporedivo zaslužniji i u svakom poslu bili su pametniji i sposobniji. Slovenci su bili bolji jer su bili pedantniji, Hrvati jer su bili kulturniji, a Srbijanci jer su bili neposredniji i šarmantniji od Bosanaca.

To što na Sarajevo nije htio pasti snijeg mogao je biti samo razlog za sreću, veselje i nove podsmješljive primjedbe na račun bosanskih olimpijskih ambicija. Ustvari, po prvi puta se dogodilo da je za vremenske neprilike bila okrivljena nečija niska inteligencija. Snijeg nije pao jer su Suljo i Mujo glupi i jer jedni proizvode vešmašine, drugi užički kajmak, a treći krležu, dok njih dvojica sviraju nekoj stvari i ničemu i ne služe nego da budu smiješni.

Da se nije dogodilo čudo, da samo par desetaka sati pred početak Zimskih olimpijskih igara nije pao pravi, veliki snijeg, tko zna kako bi naša povijest uopće izgledala. Možda ne bi bilo ni rata, možda bi se naši zemljaci i sunarodnici na kraju sažalili na nas i možda bi posve zaboravili i da postojimo, pa bi svoja održavotvorenja proveli bez nas. Da nije Olimpijade, nikada im ne bismo postali važni, a da im nismo postali važni, vjerojatno bi naša povijest trajala još dugo, sve u miru, rahatluku i blaženoj našoj gluposti. Prvi i posljednji put bili smo važni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, što nismo ni sami sebi mogli oprostiti, a kamoli bi nam oprostili drugi.

U trenutku naše sreće, one koja je ostvarena samo zato što smo takvi kakvi jesmo, u onome času kad je te februarske noći počeo padati snijeg, Sarajevo je postalo veće i važnije od Jugoslavije, ali nikada nećemo doznati je li baš ta sreća bila smrtonosna ili je, možda, sasvim suprotno, pa je u pravu onaj francuski novinar koji je prije par godina ustvrdio da bi Sarajevo prošlo kao Srebrenica da nije bilo Zimskih olimpijskih igara.

Sreća je dvojbena i o njoj bismo mogli dugo dumati i uvijek ostajati na početku, ali je baksuzluk jasan kao dan, uvijek na jednak način bezazlen i bespogovoran. Eto, nakon što je Bosna u Grenobleu postala prvak Europe, majicu s državnim grbom obukao je, pored Delibašića, Varajića i Radovanovića, i Anto Đogić. Igralo se europsko prvenstvo, više se ne pamti koja utakmica, a negdje u desetoj minuti na parket je ušao Đogić i odmah napravio ličnu grešku, par sekundi kasnije napravio je drugu, a jedva da je istekla minuta kada je zbog pet ličnih morao napustiti teren. Bio je to baksuzluk i ništa drugo. Tako se zalomilo. Bio je takav dan. Poklopilo se. Zvijezde se tako rasporedile. Elem, Anto Đogić ostao je upamćen kao jugoslavenski reprezentativac koji je u rekordnom roku sakupio pet ličnih grešaka, a vjerojatno bi se u kompletnoj povijesti košarke teško našao netko tko bi ga u toj baksuznoj brzini prestigao. Ne treba ni napominjati kako je ostatak Jugoslavije trubio da Đogića nije trebalo pozvati u reprezentciju i da nikome nije padalo na pamet da primijeti kako čovjek ipak igra u klubu koji je prvak Europe, te da je ponešto bolji igrač od svojih reprezentativnih kolega Jože Papiča i Blagoja Georgijevskog. Platio je tih dana Anto to što je Mujo, kao sto će pet godina kasnije platiti i onaj snijeg koji je u pravome trenutku pao, a da ni sam nikada ne dobije odgovor na pitanja u kojima leži sva filozofija naše historije: zato snijeg pada, pa ne pada i zašto nam sude pet ličnih čim se dignemo sa mindera i za promjenu postanemo malo borbeniji.

Ćutiš pored puta
i opominješ
na minulo vreme

Napuštena,
olinjalih zidina,
sa minaretom
do pola srušenim

Putnici namernici
kad pređu granicu
zapišavaju te,

dok kupola tvoja vene.

Nema takve lepotice
na Balkanu…
preko Kosova sve do Preševske doline
zavide ti.

Ja znam
samo jedno.

Kad ulazim u Makedoniju,
spomenem ti ime
i pomolim se.

Tekst objavljen 24. 12. 2009.

Vozio sam se neki dan kroz bosansku Posavinu, onim putem od Doboja prema Brodu, a svuda okolo padao je veliki snijeg. Ne znam znate li taj dio Bosne, jeste li tamo imali nekoga svog, i zanima li vas uopće taj svijet s one strane unutrašnjih hrvatskih granica, ali većina kuća uz cestu su već skoro dvadesetak godina samo dopola kuće a otpola su zrak, iz njih rastu stabla, a na fasadama se još jedva naziru grafiti jednoga davnog rata, kojega kao da nije ni bilo, jer ga sa stanovišta Zagreba i nije bilo, budući da je vrhovnik Tuđman u ljeto 1992. tu zemlju prodao Srbima, ustvari zamijenio je za nešto, mi još uvijek ne znamo za što, i tako je za sva vremena, ili barem do ljeta 1995, kada će klatno nesreće na čas krenuti na drugu stranu, okončan hrvatski rat s bosanskim Srbima. U ovom dijelu Posavine Hrvati su činili većinu, Muslimana koji će docnije postati Bošnjaci bilo je znatno manje, a Srba je bilo najmanje. Zato su i danas kuće u Posavini samo dopola kuće, dok su otpola zrak i uzašašće. Oko njih još uvijek su na sve strane minska polja, uz koja na uskim proširenjima vrebaju policajci s najmodernijim uređajima za mjerenje brzine vožnje. Ograničenje je posvuda pedeset, jer su okolo nekada bila sela, i još uvijek ta sela postoje u katastarskim knjigama, općinskim dokumentima i evidencijama stanovništva, te vas policija, u skladu sa svojom strogom birokratskom logikom, kontrolira da ne vozite prebrzo, da vam utvare i duhovi ne završe pod kotačima. Često me na putu kroz Posavinu zaustave, pokazuju fotografiju moga auta na kojoj je ispisana brzina vožnje, pa sliježu ramenima i govore – vožnja kroz naseljeno mjesto! Jednom sam bio ljut, pa sam mladiću u uniformi, koji jedva i da se rodio kada se sve događalo, onako s visine, zagrebački uzvratio: Mladi gospodine, vi očito ne razlikujete naseljeno od raseljenog mjesta! On se zacrvenio, premda nije razumio što mu govorim. Nije ni čudno kada te riječi, kao i dosjetka izrečena njima, kao da su ispale iz poezije Duška Trifunovića. Policajac je bio premlad da bi se sjećao i pjesnika.

Duško Trifunović na um mi padne svaki put kada je Bosni kraj, više nema srušenih posavskih kuća, a ja sam nekoliko kilometara od granice, pokraj Sijekovca, sela u kojemu je do 1991. živjelo skoro dvije tisuće ljudi, Muslimana, Hrvata i Srba, u omjerima tako pravilnim i fatalnim, kao i na toliko drugih mjesta po Bosni, da se čine idealnim za reportažu o multikulturalnosti i suživotu, i još pogodnijim za bratoubilački rat. Tu se 1933. rodio Duško Trifunović.

Bio je bravar, radio je u Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni, u Sarajevu, a kako je socijalizam uvodio kulturu u tvornice i insistiralo se na kulturnoumjetničkom stvaralaštvu radničke klase, moralo je biti primijećeno Duškovo pjesnikovanje. Tako je 1958, uz gromoglasne najave i recenzije u cjelokupnoj jugoslavenskoj štampi, objavio svoju prvu zbirku s naslovom Zlatni kuršum. O toj su knjizi, uz mnoge druge, pisali Slobodan Selenić u Borbi i Antun Šoljan u Telegramu, pa je, ponesen priznanjima i željom da postane dio velikoga književnog svijeta, pjesnik na Filozofskom fakultetu upisao studij jugoslavenskih književnosti. Ovako je on u to vrijeme pisao: “I mene su nekad snažni nežno ko svoga/ visoko podizali/ i otimali se ko da me poljubi”.

Tako je, kao u kakvom filmu o heroju radničke klase, Duško Trifunović radio kao bravar, a školovao se za pjesnika. I odmah je bio slavan, jer je takvo bilo vrijeme: po novinama su izlazile fotografije radnika udarnika. Kao što, uostalom, izlaze i danas. Samo što danas nije zanimljivo ono o čemu se pisalo tada, kao što se tada sakrivalo ono po čemu su radnici zanimljivi danas. U rano vrijeme socijalizma pisalo se o radnikovoj marljivosti, talentu i sreći, a danas se piše o tome kako radnik ima dijete koje umire od leukemije i nema novca za liječenje, piše se o tome kako je pijan vozio u pogrešnom smjeru i usmrtio mladu vozačicu i o tome kako je dobio otkaz, a zatim pucao u šefa smjene.

Iz toga bravarskog Trifunovićevog vremena stih je koji volim evo već tridesetak godina i učini mi se, svaki puta kad ga ponovim, da je u našim jezicima – a naši su svi oni jezici koji se međusobno potpuno razumiju – napisano malo ovako lijepih i točnih prispodoba: “K’o pčela – kamikaza,/ što samo jednu žaoku ima/ i samo jedan životni bes”. Doista, nama koji svakodnevno bjesnimo na svijet, i na sebe u tom svijetu, začudna je ta Trifunovićeva pčelinja perspektiva, koja podrazumijeva tek jedan ubod u životu i jedan životni bijes. Za bijes je, dakle, kao i za život, pčeli potrebna mudrost, jer je za pčelu život što duže odlaganje njezinoga jedinog bijesa.

Takav je Duško Trifunović otpočetka bio pjesnik: ispunjen svima razumljivom, lakom mudrošću, uvijek točan u slici ili metafori i raspjevaniji nego što je to u boljemu društvu i kod boljih pjesnika običaj. I onda to ovako zvuči: “Posle rada/ posle crne bravarije/ pozivam te kod Marije:/ došla nova pevačica/ u naš vrt/ u duhovnu našu baštu/ u fabrički prehrambeni restoran.” Što više vrijeme ide, i što sam dalje od tog vremena, nekako mi se više sviđa ta lakoća i raspjevanost, to što sam kod njega prezirao dok smo u istome gradu živjeli i po istoj zemlji hodali, prije nego što nas je obojice nestalo – njega doista, a mene metaforično.

Da, živciralo me je pomalo i to što on piše na ekavskom. Kao klinac takve stvari nisam doživljavao kao političke ili nacionalne geste, nego sam u Duškovoj i u ekavicama nekolicine drugih sarajevskih pjesnika vidio neku vrstu prenemaganja i izmotavanja, skoro bi se reklo – novoga latinizma, jer zbog kojeg bi se to pjesničkoga razloga jednim jezikom govorilo, a drugim pisalo pjesme? Bio sam tada u pravu, više nego danas, kad mi je postala draga i tako žalosno bivša ta Duškova ekavica. Nije je koristio samo kada bi pisao namjenske stihove, za sarajevske pop i rock pjevače, na kojima se na kraju socijalno i materijalno etablirao. Recimo, pjesma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ili onaj čudesni song koji se zvao “Čist zrak”, napisan po socrealističkoj matrici, koji je na špici tjedne televizijske emisije o radničkim temama pjevala Teška industrija.

Tri ili četiri dana pred početak opsade Sarajeva vozili smo se na književnu večer u Zenicu, a on je o onome što počinje govorio tako da sam htio izaći van iz auta. Tada sam ga posljednji put vidio. Kasnije je, već u Novom Sadu, dao nekoliko očajno pogrešnih intervjua, u kojima je hvalio svoje pjesničke sudrugove, “sudbonosne dječake”, a među njima i Radovana Karadžića. Ali Dušku sam oprostio sve, i još okajao svaku ružnu misao o njemu. Njegov svijet je nestao vrlo temeljito, tako da njegovo nije više ništa, a umro je sam, veliki pjesnik, izvan književnosti kojoj bi mogao pripadati.

Lijepa je Posavina kad po njoj napada snijeg. Bošnjaci su se pomalo i vratili, pa se kroz vijavicu naziru oštre i čiste, usred bijeloga snijega, bijele olovke minareta. Hrvati su blizu, s one strane Save, i paze na svoja groblja. Već sutra će nadgrobnike čistiti od snijega, kao da ima očiju koje bi ih gledale. Hrvati ovdje žive pod snijegom, u svojim grobovima. Zahvaljujući Franji Tuđmanu. Zbog njega se ljepota ove zemlje vidi tek kada snijeg prekrije minska polja i kabriolet kuće. Toj bi se ljepoti Duško Trifunović umio narugati i kao maslačak raspuhati sav taj snijeg.