Godine svojih djetinjstva i mladosti u sedamdesetim i osamdesetim godinama onoga našeg stoljeća proživjeli smo uz mnogo njih koji su umjeli biti samo glavni junaci. A kada to više nisu mogli, nestajali bi jedan za drugim i više ih se, u novim i groznim vremenima, često nismo ni sjećali. Jadranka je tih naših godina bila netko tko stoji malo po strani, uz sam rub pozornice, i to po vlastitom izboru, i lako će se i rado pojaviti i u kakvoj sporednoj i epizodnoj ulozi. Ona nije strahovala za svoju slavu, niti je grabila tih pet minuta misleći da grabi vječnost.

Pa je se tako, recimo, možemo sjetiti s proljeća 1981, s natjecanja za Pjesmu Eurovizije, kako stoji tamo negdje iza i zajedno s Ismetom Dervoz, nekadašnjom pjevačicom Ambasadora, pjeva prateće vokale za Seida Memića Vajtu, čiji je glas te večeri, što zbog treme, a što zbog svojih prirodnih zadatosti, zvučao nekako gripozno, pa ga je trebalo dobro pojačati. Ismeti to nije trebao biti problem, ona je na Euroviziji, nekoliko godina ranije, već bila u glavnoj ulozi, ali Jadranka takvu priliku nije doživjela. Tada i nikada više ona se popela na pozornicu za koju se u nas, a bogme i u Europi, još uvijek vjerovalo da pjevača može učiniti besmrtnim. Ona je bila tu da drugome pomogne u tom uzaludnom nastojanju. Vajtinu je dušu prevodila u estradnu vječnost.

Pritom, Jadranka Stojaković sama je otpjevala najljepšu baladu naših sarajevskih djetinjstva, pjesmu pred kojom zastaneš, uozbiljiš se i slušaš je kao neki tvoj mali priručni Mozartov Rekvijem. Takvom si je čuo kada si imao deset godina, a istom je takvom čuješ i danas. Takva ti je bila i one večeri, jedne od posljednjih sa strujom, dok si, uz prolom granata što su zauvijek lomile grad, gledao televizijski dnevnik, i kada je, umjesto uobičajenog izvještaja o čovjekovoj pogibiji, puštena njezina pjesma. Tako se odavala počast čovjeku koji je pjesmu napisao.

Balada se zove “Sve smo mogli mi”. Mogla ju je otpjevati samo Jadranka Stojaković i više nitko, koliko god generacije svirača amatera po jadranskim plažama pokušavale da je ponove.

Jadranka Stojaković velika je pjevačica, ali se njezina veličina nikada nije mjerila i prepoznavala po broju naslovnih stranica ili intervjua. Ona zapravo nikada nije bila zvijezda, izmicala se i dopuštala je drugima da zasjaju. Bez obzira na to, njezin glas danas čujemo jasnije nego većinu drugih glasova naših mladosti i djetinjstva. U svoj toj buci, larmi i kaotičnome mnogoglasju, negdje visoko iznad, čuje se njezina pjesma, u kojoj se razaznaje svaka boja, zvuk, okus i miris prošloga vremena i našega nestalog svijeta.

10. 11.2009.

U onoj državi, već od prve godine povratka iz zatvora jednog Šomarćanina u Šomart, navraćao u njegovu kuću Avdo iz Mionice. Proveo s njim iza rešetaka punih šest godina i pričao pred svakim što je glasnije mogao o svemu onom o čemu je taj Šomarćanin šutio i pred svojim ukućanima i pred mnogim svojim susjedima. Cijeli Šomart znao zašto je bio u zatvoru, on sve oporicao. Tih prvih dana slobode to je činio osobito pred sinom, za kojeg se pričalo da se iz inata upisao u komuniste, zbog čega je otac patio i sve dublje tonuo u samoću. Avdo i to imao na umu kad mu je navraćao, želio da mu eglenom olakša i ublaži samoću, ali ga je eglen uvijek odvodio nekud drugo, nimalo po volji jaranu.

Najradoznaliji susjedi pratili su te Avdine dolaske u tu kuću dugo vremena i navraćali su u nju čim bi se bivši robijaš s bivšim robijašem rukovao, domaćin se tome nije nikad usprotivio. Voljeli Avdu slušati, bio je čovjek širokih pogleda, drukčiji od njih, a opet njihov. Pitali ga zašto mu stalno dolazi, odgovarao im da je brzo saznao kakva je nesreća njegovog jarana snašla već prvih dana u civilstvu. Bivši robijaš svom sinu nije želio objašnjavati zašto je s njim tolike godine bio u zatvoru, odvojio se od njega kad to nitko nije očekivao. Optužio ga da je zbog njega za svih godina zatvora patio od stida zajedno s majkom, onda ga je napustio i otišao u Slavoniju da nekome gazdi čuva svinje, tamo se oženio, tamo dobio i kćer. Pričalo se da je taj posao obavljao vrlo kratko, da je tamo sa svojom partijskom knjižicom brzo napredovao: postao je u tom mjestu omiljeni poštar.

Toga dana ti najradoznaliji susjedi našli su robijaše same u sobi, supruga domaćina bila je kod bolesne majke u jednom od desetak zaselaka Šomarta. Upitali Avdu zašto je to i on tolike godine bio u zatvoru, a on im na pitanje odgovorio žustro. Nisam ležao, jarane, radio sam najteže poslove, što stojeći, što pogrbljen, što klečeći, a zatvorili me, jarane, jer sam bio ustaša, kao i ovaj vaš kojem navraćam od pedeset i druge godine, otkad sam s njim na slobodi. Žao mi čovjeka, tolike godine dijelili smo u zatvoru i zlo i dobro, bolestan je, napušten, dolazim mu kao sapatnik, ali, može se reći, premda to zapravo nisam, i kao liječnik…

Joj, Avdo, zar ćeš opet o tome, nemoj, Avdo, molim te, molio je bivši robijaš, glavni član te obitelji.

Pita li ga, potom, je li u zatvoru od nečega i on bolovao i je li istina da je zatvor najbolja čovjekova škola? Nisam, na svu sreću, nisam ni od čega bolovao, jarane, kao što nije ni ovaj vaš kojem navraćam na eglen a koji od mog i vašeg eglena o tome zašto je u zatvoru bio bježi kao od vraga.

Joj, Avdo, nemoj o tome, Avdo, nemoj…

A jesi li kad god razmišljao i o bolesti, jesi li od nje možebit u zatvoru i strahovao?

Jesam, jarane, jašta. U zatvoru mnogi najčešće i razmišljaju samo o bolesti, ali u zatvoru im i kad su bolesni ne daju bolovati.

Joj, Avdo, joj…

Hoću, jarane, hoću… Jer smo i nas dvojica, sjećaš se, često razmišljali i o bolesti i o lijekovima kojim bi se moglo protiv bolesti ako bi nas potrefila. A strahovali smo obojica i od slobode, mnogo više nego od bolesti. Sloboda nas je plašila, jarane, obojicu, veoma, što ćemo s njom ako je slučajno budemo morali nenadano i prihvatiti. Valja obitelji i cijelom svijetu na slobodi objasniti zašto se tolike godine bilo u zatvoru i što se to zgriješilo prije toga. Zar ne primjećujete da se ovaj vaš i dandanas plaši slobode i da je u njoj potpuno onijemio, razveže mu se jezik samo kad navratim, pred vama ga, poslije, splete u nerazmrsiv čvor.

Joj, Avdo, joj, nemoj, Avdo, nemoj…

Razmišljao sam s ovim svojim jaranom u zatvoru i o tome, jašta, postoji li uopće neki lijek kojega je insan izmislio, a koji liječi i bezazlene i opake bolesti, kakva je i ova naša. I zaključili smo davnih dana obojica da u zatvoru ima i toga.

Ma, šta veliš, čovječe. Zar ima?

Ima, jarane, ima. I u zatvoru ima jedan lijek koji liječi sve čovjekove bolesti, ali se svi plaše i samoga imena tog lijeka.

Ma, kako se zove taj lijek, prijatelju?

Ah, kako? On čovjeka ne liječi samo od bolesti, već i od Slobode, i od Istine, i od Neprijatelja, i od Sebičnosti, Zavisti, Sramote…

Joj, Avdo, nemoj, zaustavi!

Jer, što… hoću, jarane… Hoću da kažem da taj lijek liječi i od Nepravde, Mržnje, Stida, Ubojstva, Optužbe, Ismijavanja, Laži, Kazne, a i od Nepoštenja.

Pa, reci nam, prijatelju, kako se zove taj lijek i može li ga čovjek sam pripraviti da mu je pri ruci u nevolji.

Taj lijek se zove smrt. On liječi sve, baš sve. Smrt liječi i Nepoštenje.

Joj, Avdo, nemoj, molim te, nemoj o tome!

Jer, što, jarane, hoću i o tome…

… Bio je s nama i jedan komunist. Priznao na sudu da je zamjerio Titi što je Staljinu rekao: Ne! Čovjek čista obraza ostao iza nas da čeka premještaj na Goli otok. Kako god uzmeš, pošteno. Nikakva razlika između njega i mene, velika između njega, mene i ovog mog jarana.

Joj, Avdo, zar ćeš me i s njim uspoređivati?

Bilo je s nama, kažem, svakakvih ljudi u zatvoru, najviše onih koji pred sudijama nove vlasti nisu bili pošteni. Vrludali pred njima i sve oporicali. A nove vlasti su ih zbog toga degenečile i degenečile, sve do priznanja. Upotrebljavali su degenek kao protulijek nepriznanju, a one što su odmah priznavali sve što se od njih tražilo nazivali su poštenim ljudima. U takve sam spadao i ja, a nije, nažalost, i ovaj vaš, pa su degenečili i njega, pa mi ga zbog toga i danas žao… On im tvrdio da nije bio ustaša, da je bio samo hrvatski domoljub, da zato i nema što priznati kao neku veliku krivicu i grijeh. I od tada je i obolio… Tako ponekad govori i vama, ovdje, ali, to nije puna istina, što ću vam pričat. Priznaj da je bila greška. Mladost i nepromišljenost, kakvo domoljublje, jarane, priznaj i ozdravićeš, onda na slobodu idi zdrav dalje! Ali, jok, on i dalje na svome, i nikud da mrdne od toga. Nema šta priznati… Misli da mu je nepravedno suđeno…

Joj, nemoj im i o tome, Avdo, nemoj…

Jer, što, nek’ ljudi znaju zašto i danas pred njima ništa ne priznaješ.

A koja je razlika? Biti ustaša i biti domoljub…

Velika, jarane, velika je to razlika. U torbicu zvanu domoljublje svakakav gadluk stane, s njim je u njoj i ustaštvo, logori, pa klanje…

Joj, nemoj, Avdo i o tome, nemoj!

Jer, što? Ako im to još uvijek nisi objasnio ti, neko jednom mora.

Joj, Avdo, nemoj! Joj…

Elem, nejse. Ima još jedan lijek za sve bolesti. On je kao stvoren i za ovog vašeg bolesnika.

Ma, koji, prijatelju?

Taj je lijek bolji i od smrti, eto koji. Zdraviji je i od smrti. Mnogo.

Ma, reci, kako se zove taj lijek?

I s tim lijekom insan može izliječiti sve, baš sve. A zove se Poštenje.

Poštenje?

I kad gubi i kad pobjeđuje s Poštenjem čovjek zadrži zdravu savjest. A zdrava savjest izliječi sve, s njom insan nije mrtav. Živ je, i nastavlja svoj život čista obraza, jarane.

Mogla bi biti i ta tvoja istinita, prijatelju.

Čuj, mogla bi. Nije mogla bi, već jest, jarane. Ali, znate li vi od čega je sastavljen taj lijek? Bezbeli i ne znate. Osim Savjesti, u njegovom sastavu nije samo Poštenje već i Istina, Sramota, Iskrenost, Stid… Jer, ne možeš biti pošten ako ne osjećaš sramotu i stid, ako nemaš savjesti i ako nisi iskren. Samo ako ovog sastava ima u Poštenju, lijek Poštenje je koristan, djeluje, potreban je svakome čovjeku. Treba i to znati prije njegove upotrebe, to naglašavam i ovom svome jaranu, kad god mu ovdje navratim. On, međutim, i danas, i pred vlastitim sinom krije Istinu, sin ga i danas pred onima koji Istinu njegova oca znaju brani, ali s njim ne može u zajedničku kuću

jer ni pred njim još uvijek ne iskazuje Sramotu, Iskrenost i Stid. Zato mu se iz Slavonije, vjerujem, neće nikad više ni vratiti. A bilo bi mu mnogo lakše da sastav ovog lijeka i u civilstvu preispita u sebi. Možda bi mu se tada u ovu kuću vratio i sin.

Joj, nemoj me i u takve vode uvaljivat, moj dragi Avdo, nemoj…

Hoću, jarane, hoću…

…Hoću baš danas da pred svakim kažem da sam s tobom u zatvoru bio i kao ustaša, i kao pošten čovjek, čiste savjesti da sam punim glasom priznavao sve, baš sve, i pred sudom. Nisam oporicao kao oni što su vrludali pa su ih nove vlasti degenečile i degenečile. Ja sam sve svoje pošteno odležao i toga se ni danas ni pred kim ne stidim. Ništa svoje, bilo loše, bilo dobro, ni od koga ne krijem, a ovaj vaš sve krije i od vas, a krio je i od suda. Krije i od mene. A je li ovo moje poštenije od njegovog, to kažite vi, kao njegovi jarani.

Joj, Avdo, joj…

I odoh vam ja, dragi moji, a ne znam hoću li ovome vašem više ikad opet navratiti kad je i danas ovako tvrd i nepopravljiv. On, evo, i dalje vjeruje da nije kriv, a ja sam odmah priznao da jesam. Od mene pošteno. Od Poštenja sam živio prije zatvora, i kao ustaša, i u zatvoru, i poslije zatvora. Jer je i Poštenje univerzalni lijek za sve bolesti, vjerujte mi, to je živa istina. Od mene pošteno, a od njega… ma, kako mu drago, jarane…

Tako im je govorio taj Avdo, i kad je zadnji put navratio svom jaranu iz zatvora. Bez stida i bez ikakve krivnje priznao je i tada pred njegovim najradoznalijim susjedima sve što je trebalo priznati bez ikakve dvojbe. A njegov je jaran i poslije toga, opet, o svemu tome šutio i šutio.

I od tada taj Avdo iz Mionice nije više navraćao u kuću toga Šomarćana. Pošteno od njega, brate, vrlo pošteno.

(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)

Imaginarni prijatelj/58

Brojne su, ali krajnje kontradiktorne indikacije o njegovu podrijetlu. Navodno je rodom iz Odese, sin turskog podanika, navodno je Ostap Ibrahimovič, iako se na drugome mjestu zove i Ostap Sulejman Berta Marija Bender-beg. Postoji i naznaka da je Ostap Bender ustvari Židov. Prvi se put pojavljuje 1928, u romanu “Dvanaest stolica”, drugi put 1931, u romanu “Zlatno tele”. Istina, u finalu prve knjige mu je prerezan grkljan, ali oduševljenje publike bilo je toliko i takvo da su ga njegovi tvorci, Ilja Iljf i Evgenij Petrov, morali oživjeti. Ostap Bender je, bez sumnje, najvoljeniji kriminalac i negativac našega dvadesetog vijeka.

Ostap Bender živi i djeluje u Sovjetskom Savezu, za ranih godina Staljinove vladavine. U prvom romanu traga za briljantima madam Petuhove, koji su sakriveni u jednoj od dvanaest rasparenih stolica njezine salonske garniture. U drugom pokušava doći do bogatstva ilegalnog milijunaša Korejka. Ambijent njegove životne predstave vrlo je raskošan: od sitnih prevaranata i džeparoša, do prvaka sovjetske birokracije, lažnih dragovoljaca i revolucionara, gubernatora i pripadnika razvlašćene buržoazije, širom zemlje boljševika, a ponajviše u Kijevu i u malenim i nepoznatim gradovima zapadne Rusije i Ukrajine, razvijaju se i teku epizode velikoga, i u osnovi beskrajnog, pikarskog romana, koji se, da je bilo sreće i sape u Iljfa i Petrova, mogao nastavljati sve do propasti Sovjetskog Saveza, i preko nje, do ere Vladimira Putina.

Dvije su zagonetke u legendi o Ostapu Benderu. Prva: kako je jedan tako krvav i bešćutan, a iznad svega paranoičan režim mogao podnijeti ono što su radili Iljf i Petrov. Na nju zadovoljavajućeg odgovora nema, osim da su Staljin i njegovi također pali kao žrtve Benderovih trikova i prevara – ili je, prosto rečeno, veliki vođa i sam čitao Iljfa i Petrova, i nije si htio uskratiti to zadovoljstvo. Druga zagonetka: kako je moguće da jedan kriminalac zadobije takve nepodijeljene simpatije u nastojanjima da prevari i opljačka koga god stigne. Najbliža rješenju je, vjerojatno, bila Ana Ahmatova, koja je rekla da se tajna privlačnosti Ostapa Bendera sastoji u tome što se među njegovim protivnicima i neprijateljima nije našao baš nitko dostojan suosjećanja i empatije. Ako je to istina, a jest, onda su “Dvanaest stolica” i “Zlatno tele” najsubverzivniji tekstovi u povijesti cenzure.

Ostap Bender u prvome romanu ima dvadeset i devet godina. U drugom jedva da je stariji. On kaže da postoji oko četristo relativno legalnih načina da se ljudima izvuče novac iz džepova. Što onda znači da klasična razbojništva i pljačke nemaju previše smisla za relativno inteligentna i sposobna čovjeka. Ono čime se on bavi – pod onim odavno već otrcanim motom, što ga ponavljaju takvi koji nikada nisu čitali Iljfa i Petrova: “Benzin vaš, ideje naše” – djeluje proročanski i vrlo suvremenu, u odnosu na vremena u kojima mi danas živimo. U svakome drugom hrvatskim poduzetniku, u građanima koji su pronašli način da žive na tuđi dug, u bankarima koji su nudili kredite u švicarcima i u pohlepnicima koji su u te kredite zagrizli, u svemu što živimo, ali i u svemu o čemu, lažući i konfabulirajući, pišu naše novine, živi duh Ostapa Bendera, “velikog kombinatora”, nasuprot “velikog inkvizitora”, Ivana Karamazova.

Imao sam druga, koji se zvao Tonći Bender. Grafičar u novinama, dobar čovjek, starinom odnekud s juga. Izgubio je život. Nije u sebi imao ništa od velikog Bender-bega.  

5.11.

Napunilo se osam mjeseci od Gordanine smrti. Posve sam se zanio u pisanje, jer dotjerujem knjigu o njoj, a kad sam došao sebi, shvatio sam da ću po mraku morati do nje.

Svi ulazi u groblje, osim glavnog, bili su bili zaključani. Kad sam prolazio pored Pokopovog ureda, jedan mladić, iz osvijetljenog auta, jamačno čuvar, pitao me: “Kuda, gospodine?” “Idem ženi na grob, pa zakasnio.”

Svašta sam mislio dok sam pušio obaveznu cigaretu sjedeći na mramornoj ploči, ali ništa, kao obično, nisam upamtio, osim pomisli: Trebalo bi nešto da joj šumi nad grobom. U ratu, na groblju Lav, iz razgovora dvojice zapamtio sam, i unio u pjesmu, kako ne valja da išta visoko raste nad grobom. Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.

25.11.

U povratku od Gordane, kad sam u mom naselju sišao sa trolejbusa, sjetih se Sarajlije koji je usmene stihove o šoferu primijenio na komšnicu čija je darežljivost, za vrijeme opsade grada, u njenoj okolici postala poznata:

Komšinice, dodaj gas, dodaj gas, dodaj gas,
To je želja sviju nas, sviju nas, sviju nas. 

A šta će sirota, kažem ja njemu, i tu je vladao zakon tržišta: kad ponuda višestruko nadmašuje potražnju, roba mora biti jefina.

Onda se sjetih jedne prostitutke koju mi je, uoči rata u BiH, kad sam bio u Varšavi, u jednom hotelu, pokazao više ne znam ko, možda Poljak Vasilevski, čije sam ime zaboravio, inače otac mog bivšeg studenta Orhana Vasilevskog koga je rodila Muslimanka.

Prostitutka je bila anđeo nebeski: zbog takvog lica i takvog tijela izdati tri domovine bila bi bezvezna sitnica.

Ličila je na Japanku, možda i jeste bila Japanka, pa sam se sjetio svog brata od tetke Vukote Simonovića koji je obožavao Japanke. Ko leptiri su, govorio je. I dodavao da bi više volio jebati Japanku nego se posvetiti.

I ona bi se, na njegovome, vjerujem, osećala kao svetica. Jer se znalo da braća Simonovići, i Vukota i mlađi Vukosav, imaju su čim izić pred Miloša,kako je govoro Ranko Bulatović. A Vukašin Tripković, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, jednom je kazao da Simonovići  imaju kurčeve kao konji. Ovo je bilo svima znano, jer papljanski momci često su se kupali goli u Kolovratu Boškovića, najdubljem viru u Ljuboviđi.

Pošto je, u ono vrijeme cijelom planetom bješe zavladao strah od side, u onu anđeosku kurvu iz varšavskog hotela mogao si ući jedino oboružan kondomom, a morao si imati na rukama gumene ljekarske rukavice. Tako mi je rečeno. Cijenu ulaska ne pamtim, ali je bila astronomska.

Onda kažem sebi: ti zaista nemaš pojma ama baš ni o čemu. Eto, nikad se nisi sjetio, na primjer, da probaš kurvu, ako ni zbog čega drugog, a ono bar da znaš kako se osjeća čovjek koji je platio da žega.

Ali zar bi iza toga Gordani mogao pogledati uoči? Mogao bi jedino ako joj sve ispričaš. No zar bi vjerovala da sam to uradio iz radoznalosti? Ko zna, možda i bi. Gordana je bolje nego iko na zemlji znala moje zlo i moje dobro i vjerovala da potonje u meni toliko preteže da se ne treba previše obazirati na prvo.

Cio život si, kažem sebi, gledao Gordani među noge kao da ti otud izlazi sunce nebesko, ali, ako ćeš biti pošten, i jeste ti izlazilo, i nek je po stoput blagosloveno svako njegov izgrijavanje, jer ovo što ti je još ostalo proživjećeš u totalnome mraku.Naježim se kad to zamislim.

Mada sam za njenom emilijom bilo lud i pod stare dane, Gordana je znala da mi mnogo više znače njene oči i ne bi bilo pretjerano reći da sam, možda ponajprije zbog njih, ovakav kakav danas jesam.

I sjetih se kako joj poznanica pričala o jednom Francuzu koji je volio da joj “šapće u pizdu”. Njoj, ili njenoj prijateljici, više ne znam. Nasmijao se jesam, ali smo i ja i Gordana dobro znali da bi to isto radio i njen čoek, ali se, eto, nije sjetio, jer nije francuski rafiniran.

4. decembar

Sutra će se navršiti devet mjeseci od njene smrti. Moja bol što je nema nije jača nego dublja.

Znam da je to veći od svih gubitaka koji su me zadesili i, za ovo vrijeme, ko zna koliko puta mi je kroz glavu prošla primisao: bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće. Dozlogrdilo živjeti, a mora se. To sam dosad stotinama puta pomislio.

Ali u mom bolu ima i nečeg što nije sebično: Gordana me boli jer mi nedostaje svakog trenutka, no lako ćemo za mene, gora je od toga pomisao da nje više nema među živima. Kako da se sa tim pomirim?

I kad god idem uza stepenice u našoj zgradi, mislim na Gordanu: nakon treće ture citostatika, koja će je i ubiti, jedva se popela.

Na svakom spratu ima dvaput po osam stepenika. Pošto pređe prvih osam, stavi lijevu nogu na sljedeći, desnom rukom uhvati se za ogradu, čeka da dođe do daha, i tako petnaest puta.

Često radim što i ona, i zaludu nagađam šta je tada mogla misliti, što je nevažno, jer u tim trenucima sva je u meni, nekad je Marko pomalo Gordana, nekad je Gordana pomalo Marko.

Kašto mislim kako je uistinu lijepo biti vjeran pokojnoj supruzi, a boga mi, kao starcu u sedamdeset drugoj, nije mi previše ni teško. Čak ako se i zaljubim u neku ženu, jer živ čovjek trebalo bi da ima kraj sebe koga živog, Gordanu ću voljeti do smrti. I to ne u sebi, krišom: valjda ni jedna žena ne bi trebalo da bude ljubomorna na mrtvu suparnicu?

I sjetio sam se, na njenom grobu, stihova Miodraga Žalice:

Dok je njegov grob bio živ,
i dok je živa bila Abelona.

I poželio sam da živim što duže. Kad sam, prvi put, na grobu blizu Gordaninog, pročitao imena bračnog para Gudelj: Irena (1941-2001) i Vojislav (1937-2013), pomislio sam: i ja sam od Gordane stariji četiri, ali ne daj mi bože da je nadživim dvanaest godina. Sad mislim drukčije: dok mene ima, i grob njen biće živ.

I iz njeg manja pirit će jeza
Jer sve do kraja mojih dana
Sa živim jedina pouzdana
Bit ću ti veza.

Moje je boriti se, koliko umijem, da do kraja moga života budeš što manje mrtva. Više do toga se ne može, a s manjim od toga ne bi bilo vrijedno živjeti. Čak ako su sve ovo obične staračke tlapnje. A vjerovatno jesu. Pa šta? Zar tlapnje nisu puna stvarnost?

27.12.2016.

Idem svaki dan na tvoj grob, dušo, iz stotinu razloga, a možda ponajprije zato što u odlasku do Svetog Josipa, u šetnji i šutnji kraj mermerne ploče – jer sad su dani studeni i ne može se sjedjeti na njoj, čak moram obaveznu cigaretu što prije popušiti – potom u povratku kući, taj sat i po, dva, ili i tri, kako kad, ćutim da nisam obično drvo među drvima, da još nije u meni sasvim utrnula sposobnost biti živ čovjek, što mi je veliko kao kuća. Mrtva me činiš živim.

I nerijetko osjećam potrebu, čak obavezu, da budem živ i za tebe. A kad si u meni, isto si što i Gospa u crkvi. I mnogo bolje sam čeljade kad mslim na te.

13.1. 2017.

Nakon pet dana neizlaska iz kuće, jer su studeni bile užasne, ojugovilo je, pa sam pješke i otišao do Gordane i vratio se kući krepan: pet dana nehodanja posve su me lišili kondicije, pa sam odmah na krevet kljúnuo, kako bi rekla Darinka, a šta sam sanjao, ne znam.

Iz sna u kom šumjela je Tara
Dvostišje me ovo produbilo:

I vječnosti sve do kraja neću
Više nikad vidjet lice miloj.

To vječnost pretvara
U kaznu najveću.

25.1.2017.

Sanjao sam: vratila se Gordana. Nije tu, nekud je otišla, ali sam je vidio. Pa se mislim: baš je dobro što je došla, noćas ću joj kazati što nikad prije nisam. Tren potom sjetim se da je umrla, i grozno se rastužim.

Zatim sam sanjao, i to pozadugo, nešto drugo, ali se ničeg ne sjećam – čak danas mislim: snovi i jesu zato da budu zaboravljeni – i evo napokon Gordane. Zagrlim je i velim: “Znam da te nema, ali nek si mi došla da ti kažem ono što nisam, jer sam bio blesa, kazao dok si bila živa.” I probudim se, zagrljaj mi prazan, a suze same idu. Pa se mislim: znam da ne postojiš, ali prenesi joj ovo nekako, Svedržitelju!

I sjetim se da “mrtvi živima oči otvaraju“, kako je rekao Radomir Prodanović, vrlo darovit beogradski pjesnik koji je poginuo u savezničkom bombardovanju okupirane jugoslovenske prestonice.

Kad čitam pjesme izuzetno darovitih a rano umrlih ili poginulih pjesnika, da sam vjernik, zahvaljivao bih Bogu što mi je dao dovoljno dug život da napišem dvadeset knjiga pjesama i prepjevam, sam i u duetu, trideset tomova poezije.

Ali nema Boga, a svijetom ravna slijepi slučaj: da se moja majka udala za učitelja iz Lekovine, koga je voljela, i da je njen ostac Simeun nije grabuljom naćerao da se uda za Velimira Vešovića, “e onaj iz Lekovine je gladni gospodin, a Velimir je gazda čoek”, mene nikad ne bi bilo na svijetu.

Ili: da su četnici ubili mog oca kad su ga u našoj kući uhvatili sa petokrakom na kapi (“pljuni na petokraku, Mošovo kopile! A vaš otac ugvozdenio onijem očima i šuti”) – ne bi imao ko da me načini.

Ili da sam poginuo za vrijeme opsade Sarajeva – a mogao sam lako: barem dvaput sam posve slučajno izmakao smrti, najmanje pedeset mojih knjiga nikad ne bi bile napravljene. Mislim da bi zaista bio jazuk ako ne bi bilo trideset tomova mojih prepjeva.

5. februar 

Prošlo je jedanaest mjeseci od njene smrti, i u međuvremenu sam svikao, zapravo oguglao na gluhu samoću, na misao da Gordane nema i da će mi ostatak života proći u pustinji, ali mi je stotinama puta dosad izišao pred oči njen ropac u kolima hitne pomoći, i svaki put sam, plačući kao streha, šteneći cvilio, jer od toga nema nikakve odbrane.

Milion godina kad bih živio, njena agonija bi mi ostala vječita sadašnjost. To se ne udaljava od mene, nego mi je svaki put bliže, graverskom iglom i kurzivom u moj mozak upisano, to čak daje smisao mom tavorenju, i nekad budi želju da mi vijek bude što duži i da svakoga dana, ponekad šest puta, cvilim za njom, jer imam za kime, čak bi trebalo da budem i srećan što me slučaj, slijep i gluh kao noć iz Mažuranićeva spjeva, nanio na ženu čiji će me ropac bacati u očajanje sve dok mi ne zvekne krampa nad glavom.

6. februar

Jednaest mjeseci u meni je mrak, nalik na onaj flor što su ga, iza ubijstva kralja Aleksandra 1934. godine, tri nedjelje morali, po naređenju ucvijeljene vlade, nositi svi Crnogorci koji su radili u državnoj upravi.

Ova rečenica me maličak ohrabrila, jer je dokaz da se ironijom bar pokušavam čupati iz svoga beznađa.

5.3. 2017.

Peti mart je najcrnji dan u mom životu. I bio bi mi, možda, gori jedino četrnaesti mart, kad sam rođen, da nikad nisam sreo Gordanu Mikulić.

21.3. 2017.

Mubera Isanović, arhitekta, slikar i pisac, poslala mi mejlom ovu pjesmu:

Mislim, imam dug

Danas je
Dan Nezavisnosti
i odjednom odlučim
da idem u posjetu Gordani,
da je obiđem,
tu je blizu,
iza Ciglana…
ali danas je neradni dan,
a ja ću ponijeti knjigu
Marka Vešovića
“Bijeg na visoravan”,
pa ću iz te knjige
pročitati njoj jedan odlomak
i otvoreno priznati
da sam tri dana
novogodišnjih praznika
provela lijepo
uz “Bijeg na visoravan”.
Draga Gordana, nek me čuje
biće joj drago.
Idem u posjetu,
a na mramoru lijepo piše
Gordana Vešović
Marko Jugosloven…
Pogladim joj ime:
“Počivaj u miru
prijateljice,
a ja ću se javiti Marku
četrnaestog marta
da mu čestitam rođendan.”

Kraj marta

Na putu do Gordane vidio sam prosjaka sa plavom zakrpom na turu, pa mi se činilo da su mu hlače zakrpljene parčetom neba. Procvjetale su su na groblju jagorčevine, koje prošloga marta uopšte nisam registrirao, i jednu sam pokušao presaditi u krtičnjak pored Gordaninog groba, ali je nakon dva dana svenula. Trava se zeleni više nego što je neophodno, jer i ona zna da od viška glava ne boli. Vidio sam u snu lisicu sa sedam repova, istu onu koju sam sanjao prije četvrt stoljeća, pred smak Jugoslavije. I ponovo se, ja, udovac, osjećam kao afričke životinje, internirane u zoološke vrtove Evrope, što znači različite stvari, možda ponajprije da je u meni još itekako živ pjesnik, onaj na koga je iz riječi apstrakatan, apsolutan, apsolviran, apsurdan, apstinencija, apscisa, apsida… režao aps.

9.4.2017.

Ivana mi javlja mejlom: “Kraj puta Sarajevo-Maglaj, a to je 121 km, ima 86 dzamija. Na svakih 1,4 km imas jednu dzamiju, da ne zafali. To su samo one koje se vide iz autobusa. Ja mislim da ni u Saudiskoj Arabiji nisu premasili ovaj rekord.”

A ja se sjetih citata, posuđenog od Jergovića, koji sam turio u pjesmu napisanu nakon što su Gordani otkrili rak: “Živim na Bliskom Istoku”. Odsad su vladavinu Sina Babinoga zvati džamiokratija.

10.4.2017.

1. Trinaest mjeseci nakon Gordanine smrti, Jovanki Manzalović, pola Srpkinji, pola Čehinji, zaista divnoj ženici, pokušao sam se udvarati, ali bez ikakvog uspjeha. Šezdeset devet joj godina, ali ima mlade noge, jednom sam je poljubio u čarobno koljeno, a dlanovi joj nježni i mekani kao listovi salate. Ali sve je ispalo kao kad je, u mom djetinjstvu, Džika pitao Senku: “Da ti ne bi meni, slučajno, dala pičke?”  “Ne bih za državu”, odgovorila je upitana.

Za mene, žena je najčešće kao more: što si u njega zaljubljeniji, ono je ravnodušnije spram tvoga postojanja. Na vrijeme, prije nego što sam se posve zatreskao u nju, shvatio sam: Jovanka i ja gledamo se kao preko poplave. Koja se nikad neće povući.

Dragovoljno priznanje poraza još je jedan dokaz da sam Jugoslaven, a ne Crnogorac. Jer pravi Crnogorac nikad neće priznati da je pobijeđen, kao što ni pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, čak ni sa svojom. A pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, kao što ni pravi seljak nikad ne priznaje da je dobro rodila godina.

2. Nakon buđenja, dok sam spužvom prao umivaonik u kupatilu iz potkrovlja, sjetio sam se kako mi Gordana pričala da je, kao djevojčurak, gledala jednu fitmiju iz mahale gdje je rođena i gdje je živjela do udaje. Fitmija je namiguša, ali i smutljivica. Zauvijek sam upamtio njenu rečenicu: “Seljanka sa kosom do po guzice“. I bio sam sretan što će ta mrvica Gordane živjeti u meni dok me ima.

Znam ja nju, kazao sam.To je ona što je imala dekolte dubok do minđe. Gordana se nasmijala. Ovo je bilo tek djelimično moje, jer je pravljeno po Stanisavljevićevim stihovima:

Sve mlade Muslimanke
– naredio je General –
ima da nose na haljama
V-izrez sve do pupka
– moj pobednički znak.

Je li bila udata, pitao sam Gordanu. Jašta je. Još u šesnaestoj. E onda je sigurno znam. To je ona što je voljela reći: moja pica, ja joj gazdarica. Gordana se opet smije. Nisam tačno upamtio njene riječi, ali, otprilike, kad god bi tu žensku srela, mislila je isto: samo ne biti kao ona. I ovo je mali prilog, jer nas pomalo grade svi, i najbolji i najgori, iz naše okoline, objašnjenju zašto je moja draga bila lišena ne samo talenta za koketeriju, nego i za spletkarenje. I opet me zabolješe Sidranove riječi, jače nego ikad: “Ti si sve ovo zakuhala!“  Ovo mu ne bih oprostio ni kad bih živio hiljadu godina.

Maj, 2017.

Sanjao sam kako grlim Gordanu – bila je manja nego živa, i sva bijela, kakva nikad nije bila javi – i kako joj kažem: “Znam da ću se probuditi, i da ćeš ti nestati, ali ovo mi jako treba”. Ostatak sna, koji je bio podug, zaboravio sam, osim riječi: “Išao sam u Velešiće da tražim našu baraku, i nje, bezbeli, nema, jer nisam znao da nas dvoje još u njoj stanujemo.“

12.7. 2017.

U snu joj kažem: “Imaj duše prema meni, dođi mi češće na san.” Kad sam se probudio, bio sam potresen od vlastitih riječi: mogao sam, na javi, dok je bila živa, biti malo češće tako nježan prema njoj. I počeh naprosto da se gušim od pomisli šta je sve nepopravljivo u mom životu s njom. Najnepopravljivije od svega: nisam umro prije nje. Kako da sebi to oprostim? Potom, uhvati me pravo očajanje što Gordana nikad neće znati šta je o njoj napisao njen “veliki pesnik”. Možda i jesam veliki, ali živ čovjek to ne može znati. Ipak vjerujem da ću, do smrti, moći o njoj da pišem istinske pjesme. Zar je to malo?

16.7. 2017.

U snu, ulazim u njenu spavaću sobu, gdje sam očekivao da ću je zateći, a onda kažem: “Nikad više ovdje nećeš ući, nikad, nikad”, i grunem u plač koji me probudio.

5.8.

Pet mjeseci je prošlo od njene smrti i možda mi nije teže nego na dan kad je umrla, ali je mnogo beznadnije. Kao da sam u brisanom prostoru koji je svuda i nigdje glavi nema skloništa. Ili bolje: ko da u majici i kratkim hlačama hodam januarskim Sarajevom.

Ovo je, u stvari, uspomena. Januar, pada snijeg, ulazim u studentski dom Mladen Stojanović, a niza stepenice slazi Ilja Sijarić, moj drug iz gimnazijskih i studentskih klupa, u majici i kratkim hlačama, a knjige mu pod rukom. “Kuda ćeš?” “Do Ćamilovih”, kaže. Zagledam mu se u oči, vidim da me zeza,i obojica prasnemo u mladićki smijeh pun zdravlja. Ovaj put sandžačkog.

Stotinama puta mi je dosad izlazio pred oči Gordanin ropac, to ne zavisi ni od čega u meni i ne može se ni predvidjeti ni izbjeći. To se naprosto mora. To kao Dabićeva pancirna granata probija pet zidova zaredom.

Bože, kako se lako mre: noć prije smo ležali na kauču i, držeći se za ruke, slušali i gledali djecu na Pinku, komentirali kako je koje pjevalo, a sutradan tri-četiri krkljaja i nema te više.

Kad se toga sjetim, mogu jedino da zacvilim: “Majko moja, majko moja, majko moja“, kao da sam pogođen kuršumom. “Majko moja, što me rodi?”

Na Gordaninom grobu sjetio sam se njenog diplomskog rada o caru Hadrijanu, što me razveselilo, ali ne samo zato što je sve davno, zna se, divno.

Hadrijanove memoare, roman Margerite Jursenar, čitao sam najmanje triput, a njegov završetak: “Pokušajmo i u smrt ući otvorenih očiju“ jedna je od deviza kojih sam se u potonjih desetak godina držao kad sam pisao pjesme o smrti, a ima ih ko Rokića.

Ne znam ko su bili Rokići, ali sam se, kao svojom, i kad govorim i kad pišem, često služio ovom uzrečicom koju sam čuo od Gordane. Ponekad mislim: bog zna koliko sam usvojio njenoga a da više i ne znam da je bilo njeno.

Roman je čitala i Gordana i toliko joj se svidio car Hadrijan, ta pomno dokumentirana izmišljotina, da je odlučila o njemu napisati diplomski.

Pošto ovdje nisam bio neznalica, pomogao sam joj da rad uobliči: napravio plan rada, posložio najbolje što sam umio ono što je ekscerpirala i ono što je napisala, rečenicama davao potrebnu preciznost, a kad smo završili, prekucao ga na svojoj biserici.

To je jedini put da smo nešto zajedno pravili, zato sam se toliko razveselio, i gotovo sam pobjegao sa njenog groba da sačuvam tu radost, jer bih se ubrzo mogao sjetiti nečeg što bi me ojadilo.

Pošto smo oboje bili mladi kad smo čitali taj genijalni roman, sigurno je da nam nije prošao samo kroz glavu nego i kroz sudbinu.

Na primjer. Priča o carevom ljubavniku Antinoju, božanski lijepome mladiću koji je izvršio samoubijstvo, obilježila je i nas: homosekualizam smo cio život vidjeli kao prirodnu stvar, za šta je morala biti zaslužna i Jursenarova koja je bila lezbijka. Pamtim da je, kad smo gledali film o lezbijkama, Gordana rekla: “Pa žena jedino i može znati šta žena najviše voli.” I sjećam da sam Novici Petkoviću, u kojem je bilo mnogo odbojnosti, gađenja pa i straha od homoseksualaca, jednom kazao, tek dopola u šali: “Ti si zapravo latentni peško.”

A sasma dobrohotan odnos prema svakom homiću, pod uslovom da nije vladika Pahomić, dokaz je moje ljudske i muške normalnosti.

Sto osamdeset i deveti dan

Prazne duše i praznih očiju lebdim u praznom i zato, kao u Zmaja, grozno velikom svijetu. Što je prazniji, sve je veći.

Oko dva legao da spavam i, prvi put otkako je umrla, s njom sam naglas pričao. I od toga mi je bilo malo kao lakše, pa sam brže zaspao.

Moja sreća s Gordanom jamačno bi dala mom životu smisao, kad bi život mogao imati smisla. Ali ne može. Moglo se jedino poduzimati ovo ili ono protiv njegove do neba vapijuće besmislenosti.

Ponekad mislim: Gordana postoji u meni, u mome bolu, možda snažnije nego što je ikad postojala na svijetu. U mojoj samoći, u mom očajanju, toliko je živa da mi često dođe da kao kuče zacvilim. Zasad, mila, jedino to umijem: da me svako sjećanje na tebe unesreći, jer tada tebe najviše u meni ima. Jedino to i toliko možemo učiniti za mrtve.

Sto devedeseti dan

Dok sam pušio sjedeći na Gordaninom grobu koji još nije moj, sjetio sam se banjanskog četnika Novaka Kilibarde, rođenog u selu Tupan.

Gordana je imala prijateljicu Bošnjakinju, sa kojom je radila u istoj školi, a zaboravio sam kako se zvala i sad sam ljut na sebe, jer je u ovoj knjizi to ime i prezime trebalo svakako sačuvati od zaborava.

Pošto je Gordana imala blago lice i pogled i glas koji ulivaju povjerenje, mnoge i mnogi su joj se rado ispovijedali. Za vrijeme opsade Sarajeva, ta prijateljica joj je nabrajala i opisivala genocide kroz koje je njena familija prolazila u posljednjih stotinu godina. Naslušali smo se, oboje, takvih kazivanja, ali njena priča je bila toliko uvjerljiva da Gordana nije imala ni jedan razlog i u šta da sumnja. Prošao rat i, jednom, na pauzi, u zbornici, ta Bošnjakinja stade da hvali Kilibardu: “Uu, draga, da vidiš kako fino priča na televiziji. Pokajo se, ihi!“

“Marko koji ga lema po novinama veli da se nije pokajao već predomislio.”

“Ma ne! Istinski se kaje. Nigdje onog prijašnjeg Kilibarde.”

“Tebi je, izgleda, malo ona tri genocida?” – kaže joj Gordana.

Takva je bila moja voljena.

Peti septembar

Danas se navršilo šest mjeseci otkako je Gordana umrla. Kao da je to bilo prije šest godina, ali i kao da se desilo onomadne. Jer svaki dan bez nje duži mi je nego mjesec, a pošto mi se ponavlja uvijek isti dan, kao da vrijeme nije ni mrdnulo s mjesta.

Dušo moja, ne prestajem na tebe misliti. Šta god radio, kroz to se vidi tvoja smrt. Neću dozvoliti da ikad umreš u meni: to jedino mogu. Toliko sam u stanju učiniti da ti produžim život. Čak kad napišem pjesmu o onome što nema veze sa tobom, pitam se: šta bi ti rekla kad bi je mogla čuti?

Ponekad radim do svitanja, ali jutru više ne čujem ptice.

Svaka će zora svanuti mi nijema
Zato što tebe nema.

Deseti septembar

Pomalo upoznajem Gordanin i moj budući komšiluk.

Na grobu, u travu zaraslom, dvadesetak koraka udaljenom od Gordaninog, sve ljeto je raskošno cvjetao ružin grm, i ja na njemu odmarao oči dok pušim, a nekad bih pomislio da bi možda trebalo otići i izbrojiti ruže na njemu, ali mi je bilo lijeno.

Sada su ruže ocvale i ja sam i ja na krstači pročitao pola imena GORD. Priđem grobu i na krsatči piše:

_________1943

      GORDANA       NIKOLČIĆ

_________2008

Živjela je dvije godine manje od moje Gordane. I sjetih se, ne znam zašto, šlegra: Gordana, ljubljena, tebi pjevam ja! Ljubav je stvorena jedino za nas. I raznježih se istinski. Što banalnija muzika, tim bliža srcu, s pravom je rekao Vladimir Nabokov.

15. septembar

Pušio, gledao okolne gobove, pomislio: čovjek traje koliko ona lagašna para nad šoljom čaja. I dok sam zurio u grobnu ploču sa njenim i svojim imenom, prošlo mi je kroz glavu: nije to loše što već imam rezervisano mjesto, kao u spavaćim kolima. Možda se i zato više ne bojim zemlje pod koju ću leći. Jer je i Gordana pod njom. Ne bojim se nestanka već bolova koji bi mu mogli prethoditi.

Sjetih se da je moj jaran Omer Selimović jednom kazao: Ni ti ni ja nećemo umrijeti dok ne pojedemo pola jorgana. Zovem ga jaran jer, kad sam s njim, do kraja i do dna osjećam šta znači taj turcizam.

I sjetih kako je jednom, kad smo na Baščaršiji prolazli kraj tezgi sa turističkom ponudom, Rajko Nogo kazao: “Turizam kao turcizam.”

2.oktobar

U snu, isto kao u trenucima kad bih je na javi uvrijedio, okrenula glavu od mene i ćuti. Nikad se nije svađala. Nikad. Ne ljuti se mnogo na mene, dušo, kažem. Uvrijedio te onaj u meni koji više ne postoji. Koji je davno umro.

Često mi se budnom vraća ta uspomena: zapalila cigaru, gleda u stranu i ojađeno šuti. Znam da tim sjećanjem sebi želim zadati veliki bol. Koji sam istinski i zaslužio.

I stotinama puta, za ovih skoro sedam mjeseci, prošao mi je kroz glavu trenutak kad je umrla. Znam dobro da i time samog sebe kažnjavam za sve što nisam učinio za nju, a mogao sam, bez osobitih napora.

Jednom je mobitelom nazvala Zumru da dođe po nju na onkologiju, nakon primljenih citostatika. “Marku to teško pada”, rekla joj je. I dok je umirala, štitila me od svoje bolesti, pa kako da ne briznem u plač, kao da je sve juče bilo?

Znam da doktor Timur Cerić, kome sam zahvalan na svemu što je za Gordanu činio, nije njoj mogao reći: “Nema ti spasa“, ali trebalo je meni da kaže tako stvar uistinu stoji, jer bih mnogo više bio njen istinski muž ali i otac koji njeguje svoju na smrt bolesnu curicu. Mnogo više bih radio oko nje, više s njom pričao,više s njom gledao televiziju i ne bih onoliko bio izbezumljen kad je izdahnula u kolima hitne pomoći, jer smo se spremili, kako već rekoh, za dugu borbu s rakom. Ukratko, bio bih jamačno dorasliji njenoj i mojoj nesreći.

Na dan njene smrti, kad je drugi put ljekar došao u naš stan, upravo sam silazio niz stepenice jer je u dva trebalo da dođe čovjek koji će Gordani donijeti lijek za apetit.

Prva ljekarka koje je došla u kućnu posjetu, mada smo mi tražili kola hitne pomoći da je prebace na onkologiju, iskipovala je pun fap optimizma: sad će ona njoj ubrizgati lijek, a guši se jer ne može da iskašlje šlajm iz pluća, treba više da jede kako bi imala snage za iskašljavanje, i ja sam otrčao u apoteku Delfin da kupim lijek koji je koštao 320 maraka, ali ga nisam mogao odmah dobiti, jer ga nisu imali, pa su telefonom dogovorili sa čovjekom iz druge apoteke mi taj lijek donese u dva sata.

Kasnije, nakon što je Gordana umrla, Zumra mi pričala kako je taj drugi ljekar, kad je ušao u naš stan, kazao: “Ova žena umire“. A Zumra se zaplakala i rekla: “Molim vas, doktore, nemojte to reći Marku“. I nije mi rekao. Mada bi mnogo bolje bilo da sam to doznao u kući: imao bih sat vremena da se kako-tako pripemim za događaj koji mi se, kao usov, sručio na glavu u kolima hitne pomoći.

5. oktobar

Punih sedam mjeseci otkako nema Gordane. Jutros, probudio sam se u šest, a legao sam u dva, i pošto nisam mogao nastaviti sa spavanjem, skuhao sam kafu i sjeo za kompjuter. Da čitam Anrija Mišoa.

Gordana je kašnula u svojoj sobi. Drugi put.

Prvi put sam je čuo prije dvadesetak dana. Znam da to nije njen kašalj, nego ko zna kakav zvuk koji je sam čuo kao njen kašalj, ali isto kao da jeste. Vojka Đikić-Smiljanić mi je, nekoliko mjeseci pred smrt, rekla: “Nakon dvadeset godina čujem Osmana kako slazi niza stepenice.” Njen stan je troetažni.

I sjetih se Gordaninoga hoda kad se penjala uz stepenice do našeg potkrovlja. Ja imam nečujne, gumene li, plastične li papuče, i često, kad siđem do nje u kuhinji, pa se iznenadno stvorim pred njom, rekla bi: “Prepade me!” A ona je imala crvene papuče VALKMAX koje su sad u hodniku, i obavezno ih pogledam kad izlazim vani ili kad se vratim u stan, ponekad jednu podignem i poljubim je. Te papuče su, kad se penjala ili silazila borovim stepenicama do našeg potkrovlja, tutanjle kao da maršira. Sad žalim što joj nisam rekao koliko sam uživao u njenom Turskom maršu. Što joj nisam kazao da sam ponekad mislio: Tako, tako. Nek se zna ko je u mome životu glavni.

13. oktobar  

Umrla Grozdanka Đonović, profesorka jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika, s kojom smo Gordana i ja radili u školskom centru Pero Korosić. Umrla je u 86. godini, od raka, sedam mjeseci i pet dana nakon Gordane.

Grozdanka je bila prava gospođa, ali i prava Crnogorka. Po mom iskustvu, ženska Crna Gora je sedamnaest puta bolja od muške. S malo pretjerivanja, a jebo čoeka rođenog i odraslog u Crnoj Gori koji ne umije pretjerivati, kazaću da samo po izuzetku Crnogorka može biti sasvim zla, i da samo po izuzetku Crnogorac može biti sasvim dobar.

Gordana i Grozdanka bile su po svemu različite, ali su obje bile prave gospođe, i obje su se držale nepisanog pravila iz Crne Gore: ili ću kako treba, ili neću nikako.

Na Grozdankinoj sahrani govorile su Mira Čengić i jedna mlađa žena, čini mi se da radi na Filozofskom, a frizura joj je bila u čarobnom neredu. U planiranom neredu, rekao bi Ivan Slamnig.

Iza sahrane Miri sam rekao: “E nek sam, vala, bio na pogrebu gdje se nije moralo lagati: sve što ste rekle o Grozdanki svi znamo da je istina.”

Oba govora bila su sročena sa ukusom i stilom.

Grozankinoj kćerki Ljilji, kojoj sam predavao u Peri Kosoriću, rekao sam da je je ostala ista. “Mnoge moje učenice i studentice, koje su bile tanke kao šibljike, kasnije se razdebljaju.Razliju se kao poplava.“

Ljilja mi je ispričala da je Grozdanka, ne upamtih koliko dana prije smrti, sanjala kako joj je došla Gordana i kazala joj: “Otidi Marku i kaži mu da mu je odijelo iza stakla.”

Grozdanka je mislila da je poludjela, jer je vidjela pokojnu Gordanu, a Ljilja joj je objasnila da je to sanjala. Grozdanka je, potom, pod svaku cijenu htjela da ode do Marka i saopšti mu što mu je Gordana poručila.

Ljilja je nekako uspjela da je odvrati od tog nauma, a kasnije joj je rekla da je telefonirala Marku, ali je Grozdanka, ne znam koliko potom, bila nemirna i nespokojna kad god se toga sjeti, jer joj je bilo očito da se poruka pokojnice mora lično prenijeti adresatu.

Marko je 1977. godine prešao na Filozofski fakultet, a Gordana je ostala raditi, više ne pamtim koliko, u Peri Kosoriću, sa Grozdankom, a s njom naprosto niste mogli ne biti prijatelj, i teško da je bilo ljudskog stvora ko ju je mogao mrzjeti.

A kult prijateljstva, pogotovo kućnog, koji je Grozdanka pomno njegovala skupa sa mužem Čedom i sa obaveznim pretjerivanjem u tome, goni me da kažem: ne može se sasvim nekažnjeno biti Crnogorac!

I poznato mi je da Gordana pričala svojim prijateljicama, jamačno i Grozdanki, uvijek uz malo humora, o njenom životu sa mnom, vazda prepunom mojih pitanja: Đe mi je teksas-jakna? Đe mi je bijeli džemper? Đe mi je plavo odijelo na pruge? Grozdankin san je, ubijeđen sam, potekao iz njenih uspomena. Hvala joj, i mrtvoj, što mi je zavještala jedno neizbrisivo sjećanje.

A Gordana, kako vidite, i nakon smrti nastavlja da brine o meni, makar i u tuđim snovima.

Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao nesposobnog za život, pa sam je jednom pitao: “Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je bilo, više se dobro ne sjećam!”

Odgovorila je, otprilike, da se ona udala za mene, ali da nije kriva što je ispalo da sam se ja udao za nju. I zaista nije. Možda bi danas trebalo da je blagosiljam ponajviše zbog slobode koju je darivala meni, ovisniku o njoj kao o marihuani.

Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj jednom ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: “Šta je ovo? Pa meni opet uđe!“ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nije čudila kad joj opet uđe.

15.10.

Desetinama sam puta dosad, u suzama, kazao sebi: ne umijem, ne mogu, neću i ne treba da živim bez Gordane.

Kad sebi dođem, znam da živjeti moram. Jer imam dijete. Time sam za ovaj svijet privezan kao galiot za lađu. A nisam od onih mađioničara koji pregrizaju lance.

23.10. 

Sjetio sam se Sene. One o kojoj je moj prijatelj svojedobno kazao: kad bih je ja natego, prsla bi kao lubenica, a potom zraknuo u moje lice da provjeri jesu li me te riječi dovoljno unesrećile.

Docnije, kad sam otišao na postdiplomski u Beograd, sretnem je u knez-Mihailovoj: došla na festival filmova, kratkometražnih ili dokumentarnih, ili oboje, više se sjećam.

“Hajde sa mnom na projekciju”, veli.

“Nemam ni banke.”

Imao sam dobru stipendiju, a vazda bio bez prebijena groša: golemi grad bi mi uvijek lako i brzo oteo pare iz ruku.

“Pa ja ću ti kupiti kartu”, veli Sena kroz smijeh.

Sve je bilo krasno, i filmovi i diskusije potom, a zar bi i moglo biti drukčije uz Senu u koju sam bio zaljubljen prije tri godine. Čak je bila nekud zanosnija.

A kad smo izašli vani, već je bilo jedan iza ponoći, možda i pola dva, i ni jednog autobusa ni tramvaja do Zvezdare, a nisam imao čime platiti taksi.

I Sena me povede u stan koji je ustupio jedan prijatelj za tih nekoliko dana, ali u tom luksuznom gnijezdu, kao stvorenom za bludne radnje, nisam je niti pipnuo. Razgovarali smo dugo, nadahnuto, i mnogo smo se smijali, ali sam sve zaboravio, i šta smo pričali i čemu smo se smijali, a pamtim jedino da mi je ujutru, kad me izvela na doručak, Sena rekla: “Ti sve razumiješ.”

Ovog se sjećam valjda ponajprije zato što mi je bilo zagonetno: ženama je, otkako sam počeo za njima rzati, kako bi rekli u Papama, u mojim očima postati misterija bilo lakše nego meni odvrnuti žarulju.

I siguran sam da nije mislila na moju veliku pamet već na sposobnost da naslutim šta je u drugima. Da s lakoćom postanem – oni. Da gledam iz njine kože. I mada se više ne sjećam povodom čega je ovo kazala, pokušaću da njene riječi prevedem:

Marko sve razumije, čak i to da bi bilo sramotno i pomisliti da opali Senu, mada mu se idealno namestila, ali time bi doveo u nepriliku nju koja zna da je zaljubljen u Gordanu i ne bi mogla prihvatiti obično kecanje, jer bi sve ličilo na otimanje momka drugoj, ali ne bi mogla ni odbiti ga, jer ga zna punih šest godina i dovoljno su bliski da bi i jedno od njih moglo sebe optužiti za golo sladostrašće.

Ili je možda, Sena, ko zna, osjećala da mi se ranije veoma sviđala i da bi to moglo, te noći, opet planuti u meni kao iskupljenje pohote i nije mislila dalje?

A Gordani sam sve ispričao, ne odmah, valjda sam to zabacio u tamni kutak, već kad smo bili u braku i ja se sjetio i te propuštene prilike, od kojih se moja prošlost zapravo i sastoji, ali mogao sam svojoj voljenoj slobodno gledati u oči jedino kad nemam ni jednu tajnu: čim bih joj pokušao prećutati bilo šta, osjetio bih se velikim krivcem, pa je bolje bilo da malo stidim pred njom i potom, razriješen grijeha, nastavim s njom živjeti istinu. Ivana mi je pričala da među muzičarima postoji ironično geslo: bolje je pet minuta se brukati nego šest mjeseci vježbati.

I prošlo ne znam koliko godina, ja oženjen Gordanom, i doznam da moj sarajevski prijatelj i pjesnik, koji je imao ženu i lijepu i pametnu, Senu taslači uviteške i odavno: i on je spadao u “vitezove koji su ispovedali vernost između dva izdajstava”, kako bi rekla Isidora Sekulić.

I neka ju je handrio: danas, kad smo obojica starci, Marko je lišen uspomena na Senu, a moj prijatelj mi liči na vlasnika Indije, a “kada u prošlosti postoji Indija, za vrijeme nesanice imaš se čega sjećati”, kaže Čehov.

Drugi moj prijatelj, zvaću ga Nedim, koji, koliko mi oči pomažu, ne vara suprugu, nedavno, kad mu je u hotel došla ne znam koja žena, čim je ušla, iz principa joj je kazao: “Hajde, skini se. Da te ja ne skidam.”

Obično mu odvrate: “Daj, Nedime, ne zezaj.”

“Ali ja sam vazda zadovoljan: ni jedna ne može pričati da je bila sa mnom u hotelskoj sobi a da joj nisam iskao pičke. One kojima sam iskao i odbile me, te su mi postale dobre prijateljice. One kojima nisam, kasnije me nisu gledale baš najboljim očima, a neke su mi postale i dušmanke, valjda sam ih uvijedio jer nisam tražio da mi daju ‘makar na vr’ njega’, kako bi rekao Mišo, veliki moj drugar iz dana kad sam živio na Cetinju.”

Našto sam se sjetio Sene: mora da me smatrala blećkom. Pa i jesam bio blećak, bio i ostao, pa šta onda? Nikad se nisam dokazivao pred Gordanom, ni pred ostalim ženama, a više se ne dokazujem ni pred čitaocima. Zato pod starost bolje pišem.

(Datum je bio, kao u Gogolja, nikoji)

U povratku od Gordane, kod Ali-pašine džamije, tamo gdje se okreće tramvaj četvorka, prešao sam ulicu na crveno, mada uvijek sa ostalima čekam da se upali zeleno, ali ovaj put sam valjda bio previše zamišljen, što najčešće znači da nosam praznu glavu po ispražnjenome svijetu.

Kad sam prešao ulicu, čujem iza leđa glas: “Gospodine, prešli ste na crveno“. Okrenem se i ugledam dva policijaca, radosnih lica, jer su bili mladi ko kaplja, čak prema mene nasmiješeni, mada je malo vjerovatno da su me poznali. I, šta ću, zastanem da disciplirano pretrpim konzekvence svog prekršaja.

Kad su mladići u uniformama prešli ulicu, baš u čas kad je trebalo da mi se obrate, kraj mene je projurio trolejbus za Otoku. “Izvinite”, viknuo sam, “pobježe mi tramvaj” – rekao sam baš tramaj – “nemam vremena, ćao”, mahnem im rukom, nagarim trčati iz sve snage, i stignem trolejbus na stanici kod zgrade Vrhovnog sud F BiH. Mora da su ona dva mladića pomislili: “Aaa, stare budale, šta mu odjednom bi?”

Potom sam se u trolejbusu sebi smijao, ali je sreća što me u njemu niko ne poznaje, jer bi mislili da je profesor poludio. Gotovo svi Sarajlije zovu me profesor. Svega jednom sam čuo iz njinih usta riječ pjesnik: jedna žena, dok sam prolazio kraj nje, kazala je svome curetku: “Ovo je naš veliki pjesnik Marko Vešović.”

Sjetio sam se Gordane i u sebi joj kazao: suva je šteta, mila, što nisi mogla ono da vidiš. Smijala bi se do suza (na kojim sam ti zavidio). Jer onaj u trku bio je pravi, nepatvoreni stopostotni tvoj čoek. Nekad mi nedostaješ i zato što više nemam s kim da dijelim vlastite ludosti. Koje su mi često bile drage ne samo zato što su moje, već i zato se te znale itekako oveseliti.

Šezdesti dan

Od Gordanine smrti brojim dane, kao vojnici u karsarni, ili bolje, kao robijaši, jer otkako nje nema, i meni se ponavlja vazda isti dan. Ili će biti da to prije liči na doba opsade Sarajeva o kojoj moja pjesma kaže: “jedan jedini (tje)dan kojem svršetka nema”. I kako se taj dan neće ponavljati kad sam za njenu smrt privezan kao pas za kolac. Ali neću, mada bi jedan u meni to veoma volio, umrijeti na njenom grobu, kao pas na humci voljenoga gospodara. Čak često zaželim sebi što duži život kako bi se taj jedan dan što više otegnuo kao pravedna kazna za to što sam, u posljednjih pet-šet godina života sa Gordanom, vjerovao da se ipak može biti na ovom svijetu srećan. Okle u paklu rosa?

Šezdeset treći dan

Najveću istinu o sebi, zapravo o svom životu u Sarajevu, rekao sam u tekstu Odavde više nemam kud iz knjige mojih ratnih zapisa Smrt je majstor iz Srbije.

“Ako ću zboriti pravo, svih predratnih 29 sarajevskih godina, prosjedio sam u svojoj sobi, među knjigama, sjećajući se Paskalova savjeta: ‘Sva nesreća u ljudskom životu potiče otud što čovjek ne umije ostati na miru u jednoj sobi‘.

A nisam zaboravio ni Senekinu izreku: ‘Koliko god sаm putа zаšаo među ljude uvijek sаm osjetio dа sаm ponešto izgubio od svoje ličnosti’ (naknadno dopisano).

I još iz studentskih dana nosim u glavi rečenicu Svetislava Vulovića, srpskog kritičara koji je, kažu, bio porijeklom, kao i ja, iz vasojevićke nahije: ‘Ja sam vedar samo kad sam kod kuće‘.”

Za mene kuća, prije rođenja Ivaninog, to su bile knjige i Gordana, a kad zatvorim vrata, napolju je ostajalo nešto što se možda ne može svagda nazvati paklom, ali se s paklom utrkivalo, u svakom slučaju vani sam ostavljao ono što je Teofil Gotje nazvao uraganom.

Kad je Gordana umrla, moje knjige na rafovima osvanule su potpuno bijelih stranica, baš kao za vrijeme opsade Sarajeva: kao u te dane, ponovo ne mogu da čitam ništa, ali ova opsada trajaće do moje smrti.

Šezdeset sedmi dan

To je bio munjevit san: vidio sam Gordanu, ali iz profila, nikako da mi u snu pokaže puno lice. Bila je mlada, možda oko četrdesetak godina, i umiljata kakva, prema meni, nikad nije bila za života. Milovala mi je lice donjim dijelom lica – bradom, usnama i vrhom nosa. “Maziš se kao mače”, rekao sam joj, i probudio se, treba li reći nesrećan?

Šezdeset osmi dan

Sanjam da sam u Papama i sadim orah. To je napol uspomena: kad sam imao možda sedam ili osam godina, pod našom kućom je moj nastariji brat Momčilo posadio orah koji se primio i danas, ako ga ima, trebalo bi da je gorostas.

Sadim orah, i mislim: ako se primi, znači da Gordane ima na onom svijetu i da me čeka. Sutradan, mada ne znam reći kako u snovima mogu postojati sutradani, vratim se i vidim: orah se osušio. I u snovima sam zadrti ateista.

Sedamdeseti dan

Ne bih se čudio ako me, mnogo prije nego što se nadam, stignu dani kad ću pred zemaljskim čudima početi da zijevam. Od dosade. Sav svijet će mi, bez Gordane, brzo postati, ako već i nije postao, beznadno jednoličan kao crnogorska junaštva iz guslarskih pjesama.

Mnogi ljudi, čak i oni koji su mi danas dušmani, učestvovali su u pravljenju pravog mene, a ponajviše Gordana, koja me umjela braniti od moga najvećeg  dušmanina. Onoga u meni.

Osamdeset peti dan

Mogu zamisliti doba kad će iz Sarajeva nestati jedan po jedan čovjek koji nas je znao i kako će nestati jedan po jedan pravoslavac i katolik iz ovoga grada, čime će ono što se zove bosanskim komšilukom biti dovedeno do savršenstva, jer komšija koga više nema postaje idealan, kako veli Tarik Haverić, i kako će ni jedan po ni jedan čovjek dolaziti na moj i Gordanin grob, i kako će nestati ploča sa našim imenima, i kako ćemo biti bezimene kosti pod tlom i kako će grobar obrijane glave novu raku na mjestu gdje smo nas dvoje ležali kopati sa snebivanjem: šta ako zakači moju ili njenu kost?

28.5.

Nedostaješ mi, mila, svaki dan i sat i minut. Plačem za tobom najmanje dvaput: kad sjednem na mermer tvoga groba i uveče kad legnem da spavam, jer moje noći su grozne. Tvoja smrt je, izgleda, od mene načinila zvjere u kavezu od kojeg ključ je na dno mora bačen, kavezu u kojem bih mogao brzo svisnuti. Kako da prihvatim činjenicu da sam, nakon četrdeset osam godina ljubavi za tebe, koja jeste bila svakakva, ali nedvojbeno ljubav, odjednom ostao u praznom svijetu, prazne duše i praznog zagrljaja i da će tako ostati sve do moje smrti?

No ima trenutaka, rijetkih, ali ih ima, kad je dovoljno da se zaljulja grana sa koje  je odletjela ptica, pa da osjetim u vazduhu, kao odjek inog svijeta, tvoje prisustvo, i tada sam nalik zvjerkama u pustinji koje, ko zna po čemu, predosjete vodu. Svaki taj trenutak brzo prođe, ali kašto se od njega može živjeti bar pola dana.

29.5.

Ivana otišla u Zagreb. I opet samom sebi sam tuđin. Gledam očima kao tuđim, pričam ustima kao tuđim, hodam nogama kao tuđim, mislim glavom kao tuđom.

Kad mi dođe, moje dijete svoju ljubav pokazuje dirinčenjem za mene, pomalo kao njena mati: desetak dana neprestano radi, radi i radi, a ja se osjećam gotovo kao varalica,  jer se ćutim posve jalovim, i kroz glavu mi ne prolazi ni jedna živa primisao, mada se tješim stihom iz guslarske pjesme: pjesnik u meni “nije umro već se ućutao”, kao hajduk Mali Radojica.

30.5.

Stojeći kraj Gordanina groba, digao sam oči k nebu i ugledao bezbroj oblačaka zvanih ovčice, lakih kao dašak, i dugo ih posmatrao sve dok nisam oćutio da me boli njihova ljepota, ali taj bol je bio divan i sve divniji: kao da su nebesa bila premrežena danima moje i Gordanine sreće. I pomislio sam: kad bih ustao i napustio groblje, sve te ovčice krenule bi za mnom.

Ispušio sam ovaj put dvije cigare za Gordaninu dušu, a kad sam ustao sa njenoga groba, oblačaka na nebu više nije bilo. I pomislio sam: trebalo bi da mi budu ne samo čemerni već i dragocjeni ovi trenuci sa mojom pokojnicom, jer se ni jedan od njih više nikad neće ponoviti. Kao ni ti oblaci.

5.6.

Kad sam se vraćao od Gordane, sjetio sam se da su se danas navršila tri mjeseca otkako je umrla, pa sam svratio na pijacu, kupio joj pet jarkocrvenih gerbera i ponio na njen grob. I shvatio da mi je svakoga dana sve gore i da će tako biti dok sam živ. I sjetio se stihova Emili Dikinson u mom i Jasninom prevodu:

Vrijeme liječi, tako vele.
No vrijeme nije melem.
Ljudska patnja ko tetiva,
Sa starošću jača biva.

Ne znam koliko ću još, ne znam šta ću sa svojom dušom u navodnicima, ne znam šta će se sa mnom dalje događati: ko zna, možda ću si privesti novu ženu, ne znam šta ću osjećati za šest mjeseci, ali u ovom času čini mi se očito: ako umrem, recimo, za godinu, svisnut ću, ponajprije, od žalosti za Gordanom.

8.6.

Na putu do Gordane sretnem moju bivšu studentkinju Esmu: išla ljekaru, jer je dobila upalu vilice, i vraća se na posao u bibilioteku. Malo smo popričali, i Esma nenadno kaže: “Mogu li ja s vama?”

Jako me dirnulo što hoće da sa mnom obiđe Gordanu, pa sam se raspričao kao u učionici kad bih spojio dva časa i potom osamdeset minuta ispaljivao sto dvadeset riječi u minuti.

Sjeo sam na mramornu ploču i zapalio, a ona ostala stajati, pa sam rekao da sjedne i dodao da su, u staroj Crnoj Gori, žene stajale dok se gusla i izvinjavao joj se zbog moga guslanja: “Stari i usamljeni ljudi, kad nalete na žrtvu koja će ih slušati, ne znaju šta je dosta.”

Ipak nisam prestajao pričati sve do biblioteke. Uostalom, ko će me razumjeti, ako moji ne bivši studenti? Pamtim da sam joj rekao: duša moje Gordane je bila stojna kao one starinske zidanice sa krovovima od škriljca.

Esma mi je uvijek bila bliska, teško je objasniti zašto. Za mene i po meni, žena uvijek počinje od očiju. Počinje i najčešće završava, jer sam se od svog straha pred Evinim šćerima, pred njinim čarima, skrio u svoju ljubav za Gordanu. U Esminim očima sam uvijek vidio nešto iz Crne Gore, mada znam da je Bosanka. Mora da sam takve oči gledao u svom djetinjstvu, možda je kakva moja rođaka u koju sam bio djetinje zaljubljen raspolagala takvim očima, a potom sam ih zaboravio.

No Esma mi je bliska i zato što je u braku bez djece, a i ja sam deset godina bio bezdjetan, pa u meni njene riječi odjekuju drukčije nego riječi drugih mojih bivših studentkinja. Ili mi se to samo čini. Što nije ni važno: glavno je da u to vjerujem.

Onda smo ušli kod Midhata, jednog od najboljih studenata kojim sam predavao, pili kafu i pričali još sat i po. Došla je i Hatidža, takođe moja bivša studentica, koja mi kaže kako joj je njen sin, koji je upisao dramaturgiju, juče rekao: “Ima, mama, jedan profesor, koji se zove Marko Vešović, i veliki je autoritet.” “Stvarno?”, rekla mu je Hatidža: “A od koga si to čuo?”

Čovjek ne može, naravno, nikad biti siguran koje je vrijednosti ono što piše, ali znam da sam u učionici bio rođeni tumač književnosti, pogotovo poezije, što svi moji bivši studenti znaju, čak i oni koji nisu puno razumjeli. Jer sam živio sa književnošću i za književnost. Sve izvan toga može biti upitno.

Jednom, prije rata, popeo sam se na četvrti sprat, ali ne, kao obično, onim stepenicama koje su bile bliže mom kabinetu, nego drugim: htio sam proći kraj učionica gdje sam u mladosti slušao predavanja, tako da sam studentima, koji su me čekali pred učionicom, prišao iza leđa.

“Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?” – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje.

“Ne”, odgovorio je moj student. “Marko Vešović ovdje drži službu božju!”

I odmah, na izlasku iz biblioteke, sačekala me žalost za Gordanom, kao pred prodavnicom pas koji čeka da gospodar obavi kupovinu. Kad mi je sa ljudima dobro, nakon toga se osjećam kao da sam je pomalo izdao, iako znam da bi Gordana, kad bi mogla, voljela čuti kako se smijem, i da joj ne bi bile po volji moje suze, jer ni mrtva mati ne bi voljela čuti kako njeno dijete plače za njom.

I valjda stoti put mi prolazi kroz glavu: kako je, mila, moguće da te više nema? Zar ću do groba živjeti sa tim pitanjem, zaglavljenim u mojoj svijesti kao, u djetinjstvu, moja noga u jesenjem

glibu Ravnoga Gaja? Tu si, na dohvat moje ruke, a beskrajno daleka, kao zvjezdano nebo koje se zrcali u jezeru.

17.6.

San. Gužva, kao da je sajam knjige. Ili pjesnička manifestacija. Dugo tražim Gordanu. Jedan čovjek napokon pokazuje prstom: “U onom je autu”. Bilo je crno. Malo potom iz njega izlazi Gordana. Opet joj nisam vidio lice. Ili ga nisam upamtio. Ako ću pošteno, ne pamtim ništa njeno: san je ponudio tek golo obavještenje da je to Gordana. Žalim joj se da su mi ukrali bundu. Koju na javi nikad nisam imao, ali mi Gordana jeste bila bunda protiv sibirskog mraza zvanog svijet.  Ona me tješi: “Ma naćićeš je.”

Onda se sjetim da sam ovdje došao čitati stihove, a nemam kod sebe ni jednu svoju knjigu. Što vrlo često sanjam. Nailazi cura koja štampane stvari gura na kolicima. “Da nemate koju moju?” Ona iz hrpe vadi Knjigu žalbi. Ali su joj korice drukčije nego na javi.

“Zašto?” – pitam se i listam je. Potom se osvrnem oko sebe: nigdje Gordane. Očaj: kako ću je u ovolikoj gužvi opet naći?

Buđenje. I kroz glavu mi prođe misao: na smrtnom odru neću žaliti jedino što ja umirem nego, možda više, što i Gordana zasvagda umire u meni.

Dok pušim na njenom grobu, znam da se, samo kad čežnja za njom u meni gori, ćutim posve stvaran. A ta čežnja je svakoga dana veća.

Povratak u stan: u svemu si, mila, u svakoj stvarčici, sve je obilježeno tvojom rukom, zadahnuto tvojom dušom, ali te ni u čmu više nema i nikada te više neće biti i bojim se da ću jednom svisnuti od te pomisli.

Za kastu mi je sudra dana
Bez žene i bez sutradana.

29.6.

Ostala mi je zauvijek neispunjena želja da ja i Gordana spavamo goli i da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života.

Pamtim, još iz dana kad sam bio postdiplomac u Beogradu, stih pjesnikinje Mirjane  Stefanović: “Telo je telu lek.” Ima trenutaka kad mi je ekavica mnogo moćnija. Stih: Tijelo je tijelu lijek bio bio bi – raspričan.

Kad je Gordana bila mala, bojala se da joj dolje kakva baja ne uđe i nikad se nije oslobodila tog straha, zato je uvijek, nakon ljubavi, oblačila gaće i spavaćicu, jer drukčije ne bi mogla zaspati.

Bio sam ojađen, ali morao sam poštovati njen strah koji je pokupila kad ju je mati, preko ljeta, kao djevojčicu, slala kod tetke Jelke na selo kod Kreševa, gdje je prekodan bilo puno baja kojih se bojala, a još više da bi joj koja mogla dolje umiljeti noću.

To sam razumio, ali sam bio svagda rastužen njenim odbijanjem, osim u vrlo rijetkim trenucima, čak i da se volimo goli, zalud sam citirao stih Šarla Kroa: “Kad si gola, to je tvoja najljupkija odjeća.” Nasmijala bi se i ostala u kombinezonu. Mora da bi joj, ako bi preda me stala u Evinom kostimu, to pomalo ličilo na razvrat?

PUSNICA (2. jul)

Ivani sam preko vajbera rekao: “Čistio sam jutros malo sobe. Borim se, koliko mogu i umijem, protiv nereda kako mi Gordana, ako bi došla, mada znam da neće nikad, ne bi rekla: šta si ovo od naše kuće učinio?”

Nekad sam, kad ulazim u stan, iza leđa ostavljao pakao, a danas mi je, kad u njega ulazim, kao da sam zakoračio u provaliju. Provalija nije moja. Ovo mi je Jasna Diklić, koja je izgubila Boru prije četri godine, nedavno rekla i dodala: “Svaki dan biće ti teže.” Sad znam i zašto je Darinka, koja je deset godina živjela sama, našu kuću u Rakonjama zvala pusnicom.

NOĆ (5. jul)

Noć, mila. Noć mi krv pije. U jednom beogradskom pismu tebi, začudo datiranom (30. 5. 1969.), kazao sam: “Ja te skroz razumijem, a naročito ono: da je tek noću teško – danju je drugačije.”

Od noći nema odbrane. Noći su bile krive i za moja luđački ljubomorna “priviđenja i slutnje s kim si i šta radiš” kad dugo nema od tebe pisma. Nekad sam ludio od priviđenja, a sad ludim od gole istine.

Tek danas, nakon četrdeset i osam godina života s tobom, shvatam koliko sam te bezrazložno optuživao i kinjio, ali i koliko su bila izlišna moja noćna samomučenja. I najveća je nesreća u tome što te do kraja razumijem danas kad te nema i više se ne može ispraviti ništa.

I nekad noću ne znam mislim li ili čujem kako mi kažeš: u cijeloj našoj kući moje prisustvo je baš u tome što do užasa osjećaš da mene u njoj nema. Jesu li ovo možda nečiji stihovi?

Kako je moguće da više nećeš nikad u ovu kuću ući? Trke bih pristao da zauvijek izludim kad bih bio siguran da ću, u tom ludilu, tvoje priviđenje ugledati u tvojoj spavaćoj sobi. I trke bih pristao da umrem od sreće što su te opet moje oči u tvojoj sobi vidjele.

20.7.

Čini mi se, ponekad, mila, da bih tvoj grob i žmureći mogao da nađem.

23.7.

Sve što nudi svijet prihvatam ravnodušno, kao na ulici reklamne ili predizborne letke. Nikad mi više neće, jer nema Gordane, naići trenuci kad mi je penzionerski život bio mnogo zanimljiviji nego protokol na sultanskom dvoru.

I nikad mi više neće zjene
biti ko da netom su rođene.

Ovo je neumoljivo točno. U starosti sam počeo pisati mnogo bolje, i moje oči su sve češće gledale svijet kao da su djetinje zahvaljujući ponajprije mojoj ljubavi za Gordanu koju sam triput iznova otkrivao.

24.7.

Sanjao sam kako na groblju svetog Josipa, sjedim na Gordaninoj i mojoj grobnoj ploči i gledam, kao na javi, svrake i vrane, a u zbilji tu ima čak i vrabaca, i mislim kako jedino oni znaju šta ovdje nalaze, i čini mi se, kao kad sam budan, da u odlijetanju sa sobom odnese trunku moje muke, ili bar da bih je, jednog dana, mogao gledati odozgo, ptičjim očima.

Odjednom spazim Tuđmana i Miloševića, oba u punoj snazi, kako dijele megdan kraj groba Biloša Mate što je živio 95 godina i u koji kašto gledam kad pušim na našem grobu.

Poglavnik i Vožd lemali su se krstačama. I to nekud protokolarno i lakonski: ni jedan suvišan potez, kao osobe koje su do tančina upućene u pravila dvoboja i međusobno se odlično poznaju, pa im je znano gdje protivnika najviše boli.

Kad je duel bio okončan, Franjo je prišao Slobi, pružio mu ruku i, kao Robert Fišer protivniku kad ga pobijedi, kazao:

“Čestitam, kolega. Odlično ste igrali.”

Možda je ovaj san književna reminiscencija. U jednoj priči Bohumila Hrabala, gospodinu Bambi, vlasniku pogrebnog preduzeća, vatrogasci prijete: “Kad kreneš s pogrebom, razbićemo ti krst o tintaru.”

1.8.

Otkako nema Gordane, desetinama puta prošli su mi kroz glavu jednostavni, ali u svojoj golotinji strašni stihovi Josifa Brodskog iz pjesme o smrti majčinoj:_

Ostaje da zatiljak od pogleda rukama zaklanjam
i mrmljam usput “umrla, umrla”.

Penjem se uza stepenice i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Jedem krišku hljeba sa sirnim namazom i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Slušam graktanje vrana nad mojim potkrovljem i u sebi ponavljam: umrla, umrla. I nekad mi se čini da bih od te riječi mogao sići s uma, a nekad mi se ne čini nego pouzdano znam: ako bih je ponovio dovoljan broj puta, sve bi u meni utrnulo. Ili bar sve ljudsko.

2.8.

Pješke sam pošao do Gordane u 18 sati, kao obično, jer je vrućina, a Ivana je ostala u kući. Vratio sam u 22 sata, i kad sam ušao u  kuću, zazvonio je telefon: Ivana otišla prijateljici i provjerava jesam li se vratio.

“Uzeo sam i svoje i tvoje ključeve”, kažem joj.

“Čudi me”, veli, kao nekad Gordana. Ivanina mati nastavlja pomalo da postoji u njenom i u mom govoru, što me veseli i rastužuje istodobno.

“Srećo moja”, velim joj, “čuvaj svoje ključeve od mene. Stavljaj ih na mjesta gdje ih ja ne mogu naći”.

Onda Ivanin smijeh, mladalački, pun zdravlja, vazda ga volim čuti, pored ostalog i zato što me podsjeća na mene iz davnih dana: upravo ovako sam se i ja smijao, a drago je čovjeku kad god se osvjedoči da je svom djetetu, bar donekle, ostavio u nasljeđe ono što zna da mu je bilo naljepše. I njen i moj smijeh kazivali su isto: moj je sav svijet.

Stara asirska mudrost glasi: nije vijest po čemu je sve Hrvatska na europskome dnu, vijest bi bila da Hrvatska po nečemu nije na dnu. Ali ovo naprosto ne možemo zaobići: po broju tiskanih knjiga po glavi stanovnika – mjereći novim naslovima ili ukupnim nakladama, sasvim je svejedno – Hrvatska je daleko iza pretposljednje zemlje Europske unije. Toliko daleko da suštinski i ne pripada istom kulturnom i kulturno-političkom kontekstu. Ako u konkurenciju uvedemo i onu Europu koja je još uvijek izvan Unije, tu je situacija već neusporedivo bolja po Hrvatsku. Naime, nema sumnje da Kosovo te Bosna i Hercegovina, a vjerojatno i još poneka zemlja, otisne još manje knjiga. Ustvari, od kandidata za Uniju daleko ispred Hrvatske, blizu europskih prosjeka ili čak i iznad njih, su Turska i Srbija. Ostali su manje ili više blizu hrvatskim kulturnim, nakladničkim, knjižarskim i književnim dosezima.

Ovo vrijedi napominjati jer je svakoga ljeta sve teže i teže pismenome građaninu preporučivati knjige za ljetovanje. Naime, od mandata HNS-ove ministrice Andree Zlatar Violić, preko kratkog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića, do aktualne Nine Obuljen, broj i vrsnoća objavljenih naslova, kao i nakladnika koji se doista bave izdavanjem knjiga, strmoglavili su se do obesmišljenja.

Ljudi koji čitaju knjige, koji danas, jednako kao i u devetnaestom stoljeću, pripadaju onoj zbiljskoj kulturnoj i društvenoj eliti, čitaju stare naslove, odlaze u Srbiju u kupovinu novih knjiga, kao što su nekad išli u Madžarsku po sir i salamu, ili – što je posve rijetko – čitaju na engleskom, njemačkom, francuskom jeziku. Iako, ovo posljednje je endemski izuzetak: na tim jezicima doista čitaju oni koji su se u njima rodili i primarno formirali, dok se svi drugi eventualno ispomažu ili na engleskom sekundarno čitaju, a hrvatski im je, ipak, primaran. Facebook legende o engleskome čitateljstvu u Hrvatskoj, kao i legende o domaćem čitateljstvu elektronskih knjiga, pripadaju glembajevskoj mitologiji i svijetu koji je izmislio samoga sebe, a sad izmišlja i svoj način života. Ne čitaju oni ništa, na engleskom kao ni na hrvatskom, a ako, ipak, nešto pročitaju, onda su to pizdarije iz žanra lažnih njujorktajms bestselera, za koje je svejedno na kojem se jeziku čitaju, jer je njihovo čitanje ionako gubljenje vremena.

Aktivni govornici hrvatskog jezika čitaju na hrvatskom jeziku, bez obzira na to znaju li i po još sedam drugih jezika. Oni koji, pak, ne čitaju – uz rijetke izuzetke s epsko-govorničkim talentom, a koji se, uglavnom, rađaju samo u okolici Imotskoga, u dijelovima Dalmatinske zagore, te naravno u Hercegovini – pasivni su govornici materinjeg jezika. Ne poznaju ga, jer ga nemaju odakle ni kako poznavati.

Mogao bih vam sad, kao čitatelj čitateljima, preporučivati srpske i poneki bosanski naslov, ali bilo bi to malo glupo: zar da vas pred odlazak na more šaljem još i u Beograd po knjige? Osim toga, što bi bio smisao takvog protestnog izbora knjiga za ljetovanje? Da još jednom naglasimo gdje je u pogledu žive kulture i književnosti današnja Hrvatska? Od naglašavanja bi, ipak, bilo korisnije da ljudima kažemo što da čitaju. Uostalom, sam bih volio da mi netko predloži naslove za ljetovanje (jesenovanje, zimovanje i proljećovanje), i na malo što čovjeku mogu biti tako zahvalan kao na dobrom prijedlogu za čitanje.

Nekad davno, prije dvije, tri ili deset godina, na ovakve liste ne bih stavljao knjige o kojima sam prethodno već pisao, ali to načelo danas više nije moguće provoditi. Knjige i pisce nižem prema dramaturškom redu, a ne prema vrijednosnoj hijerarhiji. Posljednji prijedlog je, dakle, jednako vrijedan kao i prvi. I da, naravno, knjige koje predlažem sam prethodno i pročitao…

1. Kristian Novak: “Ciganin, ali najljepši”, OceanMore 2016.

Prečesto se u posljednjih dvadesetak godina događalo da izvikana i nagrađivana knjiga bude neko nečitljivo, obično pretenciozno, društveno-politički poželjno i prihvatljivo, kurentno i mondeno djelce, koje bi grdno ojadilo naivnog čitatelja ili čitateljicu, koji bi se nošeni ovacijama sa scene odvažili da takvu knjigu ponesu na ljetovanje (makar ljetovali i u hladu novozagrebačkog balkona, sve rastjerujući golubove, koji bi da sagrade gnijezdo, polože jaje i poprave hrvatski natalitet.). Kad pogledate listu dobitnika svih tih teportala, gjalskih, nazora i jutarnjih listova – iz vremena dok je i naš list imao svoju književnu nagradu – i dopunite je listom sezonskih književnih senzacija što bi ih izvikala zagrebačka kulturna, književna, a u vrijeme lijevih vlasti i politička čaršija, naći ćete se u čudu kad najednom shvatite da većina tih pisaca i piščica pripada jednosezonskim atrakcijama nalik hrvatskim dance zvijezdama s kraja devedesetih ili Dinamovim i Hajdukovim tinejdžerskim nadama iz dvijetisućitih. Zbog takve književnosti publika je na kraju i rezignirala nad hrvatskom književnošću i obratila se prijevodima.

E, Kristian Novak je nešto skroz drugo. On je ozbiljan, velik i dovršen pisac na neki vrlo starinski i za hrvatske prilike neočekivan način. I pritom je, na sreću svoga čitateljstva, a pogotovu potencijalne ljetne publike, proizvođač krajnje komunikativnog pripovjednog teksta, koji lako prihvaća i s njim jednako lako komunicira doista svatko, osim, naravno, onih nesretnika kojima su facebook i šarene paligaseće lampice defokusirali pažnju i ubili koncentraciju. Ali takvima, na žalost, nema pomoći.

Kristian Novak je, osim toga, vrlo rijetka pojava u sveukupnoj hrvatskoj prozno-književnoj tradiciji, a pogotovu u njezina moderna vremena. On je, naime, klasični romanopisac, pripovjedač širokog zahvata i čvrste naracije. “Ciganin, ali najljepši” roman je koji se da čitati onako kako se čitaju romani Meše Selimovića. Njegova priča je ljubavna i socijalna, ukorijenjena u sadašnjosti, lokalnoj i globalnoj, ali – kao i svaki pravi pisac – Novak nije nimalo monden autor. Ne pokušava on pisati kao svi ti frenzeni, uelbeci i knausgori. Ljetovanje s njegovim Ciganinom bilo bi doživljaj na kojem bih vam istinski zavidio, gdje god da ljetujete.

2. Damir Karakaš: “Sjećanje šume” i “Blue Moon”, Sandorf 2014, 2016.

Njega nagrade zaobilaze. Kada bih vjerovao u kriterije lokalnih književnih žirija, koji su manje pouzdani od memorije Luke Modrića, pomislio bih da je to zbog nevolje što su mu knjige upadale u sezone moćnih naslova i jake konkurencije. Istina je, međutim, da je Karakaš od najkul pisca u vrijeme “Kino Like” u međuvremenu postao nedovoljno kul. Ne pitajte zašto.
Iz perspektive ljetovališnog čitatelja Karakaš ima jednu formalnu manu: piše relativno neopsežne knjige. Koje, osim što su neopsežne, čitaju se na dušak. Tako da ćete “Sjećanje šume”, recimo, pročitati u jedno malo duže ljetno popodne, u hladu ljetnog kafića negdje na makarskom primorju, u Trpnju ili u Orebiću, tamo u unutrašnjosti Istre. I to će biti lijep i intenzivan doživljaj.

Nakon čitanja posljednje Karakaševe knjige valja uzeti onu koja joj prethodi, ali koja se, na neki način, kronološki nastavlja na “Sjećanje šume”. “Blue Moon” roman je o hrvatskom predraću, o onih nekoliko dana, mjeseci, katkad i godina, koji prethode raspadu i rastrojstvu poznatoga svijeta. Jedna uz drugu, ove dvije knjige čine neobičan, emocionalno intenzivan i provokativan spoj.

Damir Karakaš angažirani je pisac. Njegov angažman je u najvećoj mjeri politički i ideološki. Ali on nije pisac s tezom, niti piše knjige da bi zastupao ovu ili onu stranu. Njegova angažiranost proistekla je iz njegova temperamenta, a donekle i životnog iskustva. Pritom, on je puno ozbiljniji pisac nego što to misle njegovi čitatelji, a pogotovu nego što misli i osjeća on sam. Jednom će vam ove knjige mnogo značiti. Jednom, kad Karakaš, akobogda, napiše one koje će mu biti još važnije. Jednom, na Damira Karakaša će se pozivati hrvatska savjest.

3. Karl Ove Knausgård: “Moja borba”, OceanMore, 2015. – 2017.

Na njegove knjige teške primjedbe imaju dvije vrste protagonista lokalne scene: oni koji ih nisu čitali, a nekako vjeruju da je u književnosti loše sve ono o čemu se mnogo priča i što se širom svijeta hvali, te oni koji su na Knausgårda naprosto ljubomorni, jer misle da su osobno bolji pisci od njega i da bi se već onobelovili da po nesreći nisu Hrvati. (Zanimljivo da je ovaj među hrvatskim piscima vrlo rašireni mentalno-emocionalni defekt patentirao nitko drugi do li Franjo Tuđman, koji je smatrao da bi za svoje knjige dobio Nobelovu nagradu za književnost, e samo da nije Hrvat ili da Hrvati nisu toliko podcijenjeni među drugim narodima.)

Besmisleno je biti ljubomoran na Knausgårda, a još je besmislenije gnjeviti se na nešto što ne samo da nisi čitao, nego ti i ne pada na pamet da čitaš. Ljubomora je tim izlišnija što život koji pisac opisuje, i za koji imamo dobrih razloga vjerovati da ga je prethodno odživio, ne samo da nije pjesma Havaja i brčkanje u svakovrsnom skandinavskom blagostanju, nego je, uglavnom, mrkli mrak. Tema je život Karl Oveov (ne, nisam se iznenada intimizirao s kolegom piscem, nego je Karl Ove glavni lik) obiteljski i bračni pakao, jad, bijeda i ludilo, te mu je narav takva da nevolje pod lupom svojih emocija i neuroza samo još uvećava i dovodi do suicidalnih paradoksa i grandioznih, kolosalnih sitnica svakodnevne patnje.

E sad, upitate li se zašto bi vi o svemu tome čitali? Pa još na ljetovanju! Zato što se Knausgårdova magija sastoji u hipnotičkom zanosu u koji baca čitatelja, u užitku koji proizlazi iz ljepote teksta, iz prizora, atmosfere i mirisa, iz drame čovjekova života u čijoj strahotnosti i banalnosti postoji nešto duboko utješno. Utjeha Knausgårdove proze mogla bi biti naša sljedeća tema, ukoliko se slučajno nađemo jedno do drugoga u vlaku koji juri preko Njemačke ili Švicarske…

4. Maroje Mihovilović: “Mi djeca Solferina”, Profil 2017.

Evo jednog ekscentričnog, ali i krajnje funkcionalnog prijedloga za ljetovanje. Riječ je, vjerojatno, o životnom djelu poznatoga hrvatskog novinara i novinskog urednika Maroja Mihovilovića. Godine je uložio u rekonstrukciju vlastite obiteljske priče i na potomke svoga pradjeda, hrvatskog pjesnika i krajiškog oficira Lavoslava Vukelića.

Stvarne obiteljske priče, kada se netko njima ozbiljno pozabavi, kada ih forenzički precizno rastvori i rekonstruira, u pravilu su nevjerojatnije od onih fikcionalnih. Svako je obiteljsko stablo multižarnovsko čudovište, s elementima bajke i fantastike. Iako je književni realizam plodno polje za veliki porodični roman, realizam u pravilu ustukne pred zbiljskom porodičnom pričom. Između ostaloga, ona ne samo da često nije realistična – pa nam se nemogućim čini ono što se živim ljudima stvarno zbilo – nego nije ni književno uvjerljiva. Općenito, ništa kao velika porodična priča ne pokazuje nam koliko život umije biti književno neuvjerljiv. Ili, za religiozne, koliko je u Boga slab dar za fikciju.

Priča o Lavoslavu Vukeliću, o Hrvatskoj s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, o Velikom ratu, japanskom fašizmu i Staljinovom komunizmu, o špijunima i pjesnicima, Titu, ustašama i partizanima, o velikom Sorgeu i sto čudesa, porodična je priča Maroja Mihovilovića. On je, većim dijelom, nastoji objektivno ispratiti, svjestan da je čudo zbilje u ovom slučaju veće od čuda laži i čuda fikcije, ali onda mu se, srećom ne prečesto, stvari izmaknu kontroli, i iz njega progovori novinar, jedan od doajena u eri hrvatske tabloidizacije, započete u vrijeme uspostave države samostalnosti, kada su novinarkama izmišljane plemićke titule, a nad ovim našim svijetom dopričavao neki veći i luđi svijet, sve dok, desetljećima kasnije, takvo novinarstvo nije uništilo, detoniralo, ispalilo samo sebe, spalivši za sobom činjenice i njihov značaj.

Srećom, Mihovilović ne iskače prečesto iz tračnica, i ova je knjiga puno istinitija nego što su današnje naše dnevne i tjedne novine, sve redom. Fantastiku vukelićevskog života dao je, uglavnom, na uzoran publicističko-kroničarski način i sačinio knjigu idealnu za ljetovanje.

5. Mathias Énard: “Busola”, Fraktura 2017.

Jedan veliki europski roman, velik i stoga što je roman, i stoga što je europski. Ako se nekome kad i učinilo da Europa prestaje biti civilizacijska žiža čovječanstva, ako se nekome učinilo da se negdje drugdje zbiva ili piše nešto što je važnije od onoga što se zbiva i piše u Europi, pisci kakav je Énard, i romani kakva je “Busola” tu su da ga iznevjere.

Ovu knjigu vrijedi odabrati za ljetovanje ako su vas u proteklih godinu dana morile brige vašega (ljudskog) roda, ako ste razmišljali o izbjeglicama i terorističkim napadima, ako vam je, s vremena na vrijeme, srce bilo na Bliskom istoku, a ne samo na dalekom Zapadu, ako je islam drugo lice vašega kršćanskog ili katoličkog identiteta. Ili ako biste, mimo svega toga, rado čitali jednu veliku i moćnu europsku knjigu.

Énard je od onih već dovršenih, klasičnih pisaca, koje samo zla sudbina može omesti da do kraja ostvare svaki svoj naum i, na kraju, veliko i opsežno životno djelo. Po tome je, ali samo po tome, sličan Kristianu Novaku. Ali za razliku od njega, porodičnog čovjeka, s radnim mjestom i uobičajenim građanskim brigama, Énard je pisac koji živi po stipendijama, seli se iz grada u grad, upoznaje nove kulture i identitete, živi kao nomad.

6. Varužan Vosganjan: “Knjiga šapata”, Sandorf 2017.

Roman o pojedincu, porodici i narodu. Roman o Armencima, narodu koji je najviše postradao u našemu vijeku a da za svoje stradanje nije dobio nikakvu satisfakciju. Živi rasut po svijetu, i u svojoj minijaturnoj zemljici na rubu bivšeg Sovjetskog Saveza, ostatku ostataka svojih povijesnih teritorija. Armenska povijest je san. Armenska povijest je panična potreba da se sačuvaju i upamte činjenice svoga postojanja. Ovo je knjiga o tom snu i o sjećanju. Ujedno i knjiga o socijalizmu, i to onom rumunjskom socijalizmu, teškom, mučnom i orijentalnom. Ispisana snažnom, širokom gestom, ona transcendira i ličnost samoga pisca, njegovu privatnu sudbinu i biografiju – iako u knjizi itekako postoji udio privatne piščeve biografije. “Knjiga šapata” je na najljepši i najneviniji način knjiga iz jednoga danas prezrenog, skoro zaboravljenog žanra: veliki nacionalni roman. Idealna knjiga za ljetovanje i za oduševljavanje na ljetovanju.

7. Srđan Valjarević: “Dnevnik druge zime”, VBZ 2017.

Ovu je knjigu Srđan Valjarević u Beogradu objavio prije punih jedanaest godina. Bila je vrlo zapažena, živa srpska scena umjela je dočekati i pozdraviti svoga mladog klasika, a pročitao ju je tada, pretpostavljam, i poneki hrvatski čitatelj kojemu je važna hrvatska književnost, pa su mu onda važne i sve druge bliskojezične i istojezične književnosti. Zašto je Valjarevićev roman, onako iznebuha, baš ovoga ljeta izašao u Hrvatskoj, na to pitanje, vjerujem, nitko ne bi mogao dati suvisao odgovor. Ako odgovor nije taj da u VBZ-u još uvijek postoji edicija Europom u 30 knjiga, skladno dizajnirana i upakirana, potpomognuta europskim novcem, pa je na kraju bio red u njoj objaviti i neku srpsku knjigu. Izbor je dobar, iako je uz ovaj naslov onda trebao biti objavljen i Valjarevićev “Zimski dnevnik” iz 1995, a nakon toga bi trebao uslijediti i “Komo” iz 2007. Ovo je, naime, pisac koji ne piše uvijek jednu te istu knjigu, ali se njegove knjige međusobno – nadograđuju. I onda da bi do kraja pročitao jednu, moraš pročitati i druge dvije.

“Dnevnik druge zime” mračna je, teška i turobna knjiga o alkoholizmu. Elegantna, dobroga stila, lišena afektacija i prenemaganja koje se gotovo redovno jave čim netko u proznom tekstu spomene rakiju, pivu ili inu vatrenu vodicu, knjiga je to koja bi se svakako, s ljetovanjem ili bez ljetovanja, trebala pročitati.

8. Vera Mutafčieva: “Slučaj Džem”, Sandorf 2016.

Bila je povjesničarka, bugarska profesorica u neka siva i stegnuta vremena sovjetske poluokupacije, hermetički zatvorenih granica i diktature kvaziproletarijata. Pritom, bila je kći narodnog neprijatelja, također povjesničara i akademika, istaknutog intelektualca za vrijeme vladavine cara Borisa i kolaboracije s Nijemcima. Sve su okolnosti, dakle, bile protiv Vere Mutafčieve.

Međutim, vanjske okolnosti ne mogu protiv unutrašnje čovjekove slobode. Naravno, ako je netko slobodan, a ona je bila vrlo slobodna. Pored svoga znanstvenog rada, u kojem se vrlo ozbiljno i temeljito bavila osmanskim razdobljem bugarske povijesti i osmanistikom općenito, pisala je romane s povijesnom tematikom. Zasnovala je vlastiti žanr, u kojemu je, opet vrlo slobodno, preuzela ono što je njezinom senzibilitetu najviše odgovaralo, kako od književnosti tako i od historiografije, od fikcije i od fakcije, od beletrističkog i od esejističkog diskursa… I tako je nastajala neka vrlo uzbudljiva, među publikom popularna, ali visoko stilizirana i vrijedna proza.

“Slučaj Džem” prva je njezina knjiga prevedena na hrvatski. Priča je to o sultanovom mlađem bratu koji se pobunio protiv vladara i protiv dinastičkog reda, o domovini i o izdaji, o istoku i zapadu, muslimanskom i kršćanskom svijetu, te o zloupotrebi i manipulaciji vlasti. Iako govori o zbivanjima od prije pet-šest stoljeća, “Slučaj Džem” kao da je jučer napisan i kao da svjedoči o našem vremenu, o aktualnim prevratima u arapskom svijetu, motiviranim, iniciranim i vođenim sa Zapada. Poučna i tužna knjiga, koja je, pored ostaloga, ovdašnjem čitateljstvu dragocjena jer široko tematizira epizodu iz Andrićeve “Proklete avlije”. Mutafčieva i Andrić su, vjerojatno ne znajući jedno za drugo, u ista doba pisali o nesretnom Džem-sultanu. Što ih je u ta poslijeratna europska vremena njemu privuklo?

9. Robert Graves: “Bijela božica”, Sandorf 2016.

Evo i knjige meni za dušu! Podnaslov joj je “Povijesna gramatika pjesničkog mita”. Kada bih imao sve vrijeme ovoga svijeta, što znači – kada bih se materijalno obogatio, kada bih, dakle, odnekle stekao golem a besposlen novac, na lutriji, od nasljedstva ili na neki još nemogućiji način, digao bih ruke od ove stvarnosti, povukao se u neku idealnu osamu, tamo gdje me nitko neće naći, i čitao samo ovakve knjige: Frazerovu “Zlatnu granu”, Billingtonovu “Ikonu i sekiru”, Dvornikovićevu “Karakterologiju Jugoslovena”, Vuk-Daničićev prijevod Biblije i Karićev prijevod Kurana, Gravesovu “Bijelu božicu”, te još barem pedesetak takvih, sveokupljajućih i sveobuhvatnih knjiga i knjižurina, što sam ih dosad u životu već čitao, ali osjećam da sam ih nedovoljno pročitao, a zajedničko im je da pripadaju nekoj stvarnosti i kreiraju neku stvarnost koja se iz temelja razlikuje od ove u kojoj živim.

“Bijela božica” jedna je savršeno proizvoljna povijest čovjekove mitološke svijesti. Graves ju je pisao kao da piše golu i suhu istinu, gotovo egzaktni nalaz i anamnezu, ali je, zapravo, jednako nepouzdana, slobodna, izmaštana kao kakav roman. Pritom, postavke te maštarije, činjenice na koje se pisac poziva, počesto su vrlo precizne i utemeljene. Gravesova je, maštarija, dakle sačinjena od istine, a ne od snova.

U moćnoj knjižurini, objavljenoj 1948, u vrijeme kada je Europa bila izluđena, ojađena i ponižena užasom Drugoga svjetskog rata, užasom koji si je sama priredila, Robert Graves zasniva teoriju o ženskom načelu koje je vladalo čovjekovim vjerovanjima prije nego što su se pojavili okrutni, racionalni i ratoborni muški bogovi. U tom načelu, ranjivom i uveliko samouništavajućem, vladali su principi istovremenog stvaranja i uništavanja, principi ljubavi i pjesničkog mišljenja. Taj svijet u svojoj je ljepoti bio – nelogičan.

Iz tog ženskog prapočela, propovijeda Robert Graves, nastaje velika poezija, i dokazuje kako su veliki pjesnici današnjice, zapravo, djeca i sljedbenici Bijele božice. Lijepa, čudna i monstruozna priča, čudovište iz Disneyjevih crtanih filmova u kojima nije bilo čudovišta; takva je, dakle, ova knjiga. Idealna za ljetovanje, ali i za cjeloživotna čitanja čovjeka koji se pomirio s porazom razuma i pristojnosti, i koji ima dovoljno novca da živi s posljedicama takvog mirenja.

10. Marko Aurelije: “Meditacije”, Planetopija 2017.

Nitko nije toliko siromašan osjećajima i pameću da bi mu mogli pomoći priručnici za samopomoć. Lajf koučovi potrebni su samo onima koji nemaju svoj lajf. Svi ti muškarci blagih osmijeha, magovi popularne psihologije, motivatori i motivacijski govornici, nikovi vujičići s obje ruke i noge, koji su vas u stanju uvjeriti u svoju beznožnost i rukohlaplje, sav taj tabloidni emocionalno-savjetnički jad i sve te žene koje dijele savjete drugim ženama, sve je to pupa-hava, topli zrak, ništica i nula pred životnim mudrostima i savjetima rimskoga cara Marka Aurelije. Taj je, kažu, bio plemenit vladar, posljednji iz niza petorice dobrih careva, a niti je pisao o idealnoj vladavini, niti je pisao o ratovima.

Pisao je o životu i svakodnevici, o dobru i zlu, o doživljaju sebe i o tome kako odživjeti vrijeme koje je čovjeku dano. Bio je stoik, možda ga se netko sjeća i iz srednjoškolskih udžbenika filozofije, i bio je pjesnik, onako kako su pjesnicima bili mislioci svijeta koji još uvijek nije postavio svoje racionalne, materijalno provjerljive temelje. Od Marka Aurelija učimo se utjesi pesimizma. Tijelo je trošno, duša je nepostojana, život je samo jedan trenutak. Čovjek je, sve u svemu, privid među prividima.

“Meditacije” knjiga su za ljetovanje i za ostatak života, molitvenik čistih duša.

11. I na kraju, evo i knjiga, nasumce pobrojanih, koje će, Bože mira, zdravlja i strpljenja, ovaj čitatelj čitati tokom ljeta: Radivoj Cvetičanin: “Konstantinović. Hronika”, Dan graf i Fondacija Stanislav Vinaver, Beograd 2017, Andrej Rodinis: “Velika praznina – Njemački ratni zarobljenici u Bosni i Hercegovini”, Bosanska riječ, Tuzla 2017, Dubravka Ugrešić: “Lisica”, Fraktura, Zaprešić 2017, Ognjen Spahić: “Calypso”, Fraktura, Zaprešić 2017, Ian Kershaw: “Do pakla i natrag – Europa 1914. – 1949.”, Fraktura, Zaprešić 2017.
A mogle bi se među ovim knjigama naći i neke druge. Čitanje, pogotovo ljetno, povezano je s iluzijom slobode. A sloboda je, opet, povezana sa slučajnostima. Čovjek je slobodan ako mu je dopušteno da se prepusti slučaju, ako mu sve nije moranje. Sloboda slučajno odabrane knjige.