Pjesma na goranskom te u autorovom prijevodu na bosanski

ŠO AKO ZAPTISA PROLJEĆ

.
šo ako proljeć zaptisa
i so vreme ne stigne…
šo ako izbrka putoi
kroz m’gle i snegoi
du Gora izgorena

Današnje novine sutra će postati smeće, a za dvadeset godina primarni povijesni izvor, dragocjen za pisanje svake povijesti epohe. Ali dugo je čekati dvadeset godina: čovjeku koji živi dan za danom, i svakodnevno se bavi novinarstvom, teško je miriti se s tim da se ono što je stvorio jučer već sutra pretvara u smeće, i da mu je život beskonačno gomilanje smeća, koje bi tek nakon njegove smrti moglo postati važno.

Novine su svakoga novog dana najpreciznija dijagnoza stanja nacije i neka vrsta testamenta za slučaj smaka svijeta. Za dnevne novine svaki je dan Sudnji dan. Noćna mora svakoga pravog novinskog urednika je uvijek ista: osvanulo je jutro, novine nisu izašle. Umjesto novina na kioscima su se pojavile prazne stranice. Nastupi li smak svijeta, a jednom nastupiti mora, posljednji izašli broj smatrat će se posljednjim riječima umirućih.

Novinski urednik čovjek je kojeg muče dvije kosmičke muke: to što se sva njegova jučerašnja pamet pretvori u sutrašnje smeće, i to što svakoga dana mora smisliti epitaf pred Sudnji dan, koji, eto, nikako da nastupi.

Prvi broj Magazina Jutarnjeg lista objavljen je u uskršnjem broju, 11. travnja 1998. Na njegovoj naslovnici objavljena je fotografija Aleksandra Lebeda, bivšeg zapovjednika 14. armije, kojeg naše novine najavljuju kao vjerojatnog budućeg predsjednika Rusije. Na slici vidimo luđaka u bijelom odijelu i s kravatom, zagrnutog bundom od umjetnog krzna, s naherenom kozačkom šubarom i cigaršpicom među zubima. Lebed nikada nije postao ruski predsjednik, umro je tačno četiri godine kasnije, kada se, negdje u Sibiru, njegov helikopter zapleo u dalekovodne mreže, i tako je u propast otišao prvi apel u povijesti Magazina: “Lebedov marš na Kremlj”.

Godinu i dva mjeseca kasnije, 19. lipnja 1999, Magazin je dobio prvog potpisanog urednika. Bio je to Anđelko Erceg. S njegovim dolaskom na posljednjoj stranici podlistka pojavila se kolumna “Iz maksimirske šume”, koju će do posljednjeg daha ispisivati Tomislav Židak. Prva Židakova kolumna u Ercegovoj eri započinjala je ovako: “Ako se ružno želite narugati glumcu, definitivno ćete ga ismijati ako kažete da je najbolje glumio uloge sobara. Takve uloge ne zahtijevaju osobiti napor, za takve uloge nema Oscara jer se tekst sastoji od jedne rečenice: ‘Pismo za gospodina!’”

Odavno više nikome nije važno o čemu je Židak govorio u svom tekstu. Ostala je samo figura s početka, o glumcu i o sobaru, koju je pažljivo smišljao i na koju je lovio svoju publiku, jedna od onih figura zbog kojih su se, uostalom, i čitale njegove kolumne. Novinski čitatelji su poput lijenih jezerskih riba, na koje židaci zabacuju udicu i love ih na svoje mamce.

Ali pustimo i pisca, u ovoj je priči urednik zanimljiviji. Veliki novinski pisci pomno su opisivani i opisani u klasičnim američkim i europskim filmovima, obrađivali su ih slavni romansijeri dvadesetog vijeka, oni su doista onakvi kakvim ste ih zamišljali. S novinskim urednicima drukčije stoje stvari. Istina, i o njima su se snimali filmovi, ali ti filmovi, ako su američki ili francuski, o hrvatskim novinskim urednicima ne govore ništa.

Anđelko Erceg, prvi službeni urednik Magazina, početkom je devedesetih, u vrijeme kad sam ga upoznao, radio kao urednik u zagrebačkom dopisništvu Slobodne Dalmacije. Zatim je prešao u Novi list, pa smo zajedno radili u Tjedniku (hrvatskom pokušaju njusmagazina, koji je, pod patronatom Slavka Goldsteina i Krste Cviića, potrajao dvanaest mjeseci), nakon čega je završio u Jutarnjem listu. Bio je dobar reporter, umio je razgovarati s običnim ljudima, ali bio je i malo polijen i nefokusiran za karijernoga novinskog pisca. Zapravo uvijek je inklinirao uredničkoj karijeri. Ali ne zato što bi taj posao bio bolje plaćen i što su urednici bili bliže izvorištima stvarne političke i društvene moći – a bili su, devedesetih, kao i danas – nego zato što je Anđelko Erceg po svojoj naravi bio očinski tip. Gledao sam ga još u Slobodnoj i slušao s kakvom pokroviteljskom blagošću razgovara s mladim novinarkama, izbezumljenim od treme pred društvenom odgovornošću. (Još uvijek je to bilo vrijeme kada se novinarstvo doživljavalo kao društveno odgovoran posao. Nešto kao neurokirurgija na živom tkivu nacije.) Te curice, koje nisu još znale ni tko im suknju nosi, a neke od njih neće to saznati nikad, u uredniku su nalazile više nego što će ikad naći u jednom muškarcu. Kao što su i oni, tada već sve malobrojniji redakcijski dečkići, u Anđelku naći ono što nikad neće naći ni u jednoj ženi. Od muževa i žena se, naime, jednom i razvedeš, a od urednika koji te jednom naputio i naveo da se baviš novinarstvom razvoda neće biti sve do penzije ili do propasti novinstva i novinarstva u Hrvatskoj.

Dakle, zahvaljujući uredniku i njegovoj blagosti i uvjeravanju da je sve dobro i da će sve dobro biti, rađali su se novi novinarski naraštaji i čuvala se tradicija društvene odgovornosti u novinarstvu. Anđelko Erceg bio je dični pronositelj upravo takve tradicije.

U vrijeme kad smo se upoznali, ja sam već bio iskusan novinar. Dvadesetsedmogodišnjak, s ozbiljnom karijerom jedinoga stalnog hrvatskog dopisnika i reportera iz opsađenog Sarajeva, pritom nagrađivani predratni kolumnist. Meni Anđelko nije mogao ni pomoći, ni odmoći. Ja sam tu bio da ga gledam sa strane, da špijuniram, pamtim i zapisujem. Iako sam radio u novinama – prvi stalni redakcijski angažman imao sam još 1987. – po ondašnjim kriterijima nisam baš bio pravi novinar. Mnogi su razlozi tomu, ali postoji jedan, veoma važan, zbog kojeg nisam mogao biti ni novinar, ali ni pjesnik. Slabo sam stajao s alkoholom. Ili, preciznije rečeno, nikada se nisam uspio ozbiljnije zainteresirati za piće. U Sarajevu se još u ona vremena govorilo: kad Jergovića upitaš šta ćeš popiti, on kaže – deset s lukom i jogurt.

Anđelko Erceg bio je tipičan novinar staroga kova: pio je više nego što je zdravo za čovjeka, ali ne toliko da naškodi novinaru ili uredniku. I pušio je, kao gospodin čovjek, crveni marlboro. Njegova epoha, i epoha njegovih drugova, protjecala je po redakcijskim kafićima i kafančugama, ali se nije svodila na glupa i besciljna opijanja, kakva su opisivali Charles Bukowski i njegovi manje daroviti hrvatski adoranti. Novinarski se pilo da bi se mislilo i da bi se razgovaralo. Ne samo da je više dobrih tekstova smišljeno po redakcijskim birtijama nego u redakcijama, nego je i ukupan moralitet nekoga boljeg novinarstva i novinstva proizlazio iz moraliteta birtije i iz molitvenog pročišćenja koje bi nastupilo sljedećeg jutra u mučeništvima novinarskih mamurluka.

Zbog takvog života, zbog alkohola i marlbora, živjelo se kratko i umiralo iznenada. Preživljavale su, uglavnom, hulje, te poneki sretnik kojeg je dopala takva genetska kombinacija da je sto godina mogao lokati i pušiti, a da se ni ne zakašlje. Jutarnji list se, sa svojim Magazinom, pojavio pri kraju te klasične epohe hrvatskoga novinstva. Zamisao je, to znamo kao čitatelji, a odbijamo priznati kao novinari, bila jednostavna: stvoriti kombinaciju tabloida i ozbiljnih novina. Tabloid će nabijati tiražu, a Magazin će novine činiti pouzdanim i poštovanim. O tome je li takav žurnalistički bastard, koji je na kraju zavladao cjelokupnom hrvatskom novinskom scenom, donio zajednici nešto dobro, razgovarat će se drugom prilikom.

U prvoj fazi, vjerovalo se da bi Magazin trebali nositi prvorazredni i upućeni politički komentari, i žive reportaže iz krajeva do kojih čitatelj sam ne može doprijeti. S vremenom se od reportaža odustalo – previše koštaju, nema ih tko pisati! – a prvorazredna politička analitika u Hrvatskoj je postala nepoželjna. Tada se prešlo na koncept autorskog novinarstva: čitatelji imaju svoje pisce, njima vjeruju, oni ih zabavljaju, zbog njih kupuju novine. I doista, subotnji broj novina trajno je i stabilno drugi najprodavaniji u tjednu, te s najvećim brojem reklamnih oglasa. Bez ozbiljnije konkurencije, subotnji broj daleko je najčitaniji i najreferentniji. Zanimljivo bi bilo istražiti zašto je tako.

U prvih nekoliko mjeseci Ercegova urednikovanja, Magazin je postavljen i rubriciran na način koji se održao do dana današnjeg. Istina, golema je razlika u grafičkom izgledu, drugi su i autori, ali sve drugo je, manje ili više, isto. Jednom postavljen model služio je skoro punih dvadeset godina, a služit će i dalje, dok god bude novina. I bilo bi bolje da je promjena bilo manje nego što ih je bilo. Novine su zasnovane na tradiciji, na upornom, tvrdoglavom i dosadnom ponavljanju istih ceremonijala, na tome da je kolumna našega uvaženog pisca uvijek na jednom, a križaljka uvijek na drugom mjestu, i da se ta mjesta nikad ne mijenjaju. Lijepo bi bilo provesti život uz novine koje se ne mijenjaju.

Anđelko Erceg nije, međutim, bio urednik za takve novine i za takav subotnji podlistak. On je, rekli smo, bio očinski tip, koji je pružao sigurnost i čuvao strah onima koji tek ulaze u novinarstvo. Idealni pater familias gradske rubrike. Ali Magazin je, ipak, uređivao dovoljno dugo da se njegovo doba smatra herojskim i pionirskim. On je započeo ono što će se zatim ponavljati i prelaziti u rutinu. Povijest tog ponavljanja istovremeno je i najvažniji dio povijesti jednih novina, ali i zemlje u kojoj su te novine tokom proteklih dvadeset godina izlazile. Samo valja biti strpljiv i sačekati da se smeće u koje su se pretvorile jučerašnje novine jednoga dalekog budućeg dana pretvori u povijesni izvor.

Nakon što je stabilizirao format subotnjeg podlistka i brendirao Magazin, Anđelko Erceg je još neko vrijeme radio svoj urednički posao, da bi zatim bio smijenjen u jednoj od uobičajenih redakcijskih pretumbacija i preokreta unutarnjih rasporeda moći i utjecaja. Naša mala povijest ne pamti razloge Anđelkove smjene, ali i njih je lako naslutiti. Bit će da nadležni nisu bili zadovoljni nakladom, htjeli smo još više i još više i još više, bili su im previsoki troškovi Magazina, a vjerojatno im je na živce išla i Ercegova mediteranska opuštenost i pasivnost. Željeli su nekoga, uvijek to žele, u svim balkanskim i hrvatskim tvrtkama, nekoga tko dobro glumi poduzetnost i hiperaktivnost, izgovara mnoštvo engleskih riječi, drobi o ekstenzijama brenda i inim dobrozvučećim zvizdarijama, a zapravo ne radi ništa. Erceg je bio sve suprotno od toga. Njega i njegovu uredničko-novinarsku generaciju pregazila je era manekenskog menadžeraja, pablik rilejšna u novinarstvu, prikrivenog reklamiranja, infotajmenta i svega onog što novine čini sve beznačajnijim i beznačajnijim.

Kako je prestao biti urednik Magazina, još je neko vrijeme figurirao u Jutarnjem listu, odavno je zaboravljeno što je radio i pisao, a onda ga je jednog dana nestalo. Kada iz redakcije i iz novina nestane netko koga ste godinama svakodnevno gledali, s kim ste se pozdravljali, možda i družili, čitali mu tekstove u novinama, cijenili ga i voljeli, trebaju proći tjedni, a ponekad i mjeseci da primijetite njegov nestanak. I inače je tako s nestalima, kako u ratu, tako i u miru: treba vremena da se njihov nestanak registrira, ali nakon toga njihova neprisutnost postaje važnija i utjecajnija od mnogih prisutnosti.

Ali nije u odlasku Anđelka Ercega moglo biti zle krvi. Nije on bio takva narav. Bio je od one gospode koja i kad ih konobar istjeruje iz krčme – ovo je figura: Anđelka nikad nije istjerivao – oni sve učine da stvar izgleda da su otišli svojom voljom. I doista, Erceg je iz Jutarnjeg lista i iz Zagreba otišao svojom voljom. Vratio se u rodnu Makarsku, gdje je započeo najvažniju etapu svoje profesionalne biografije i gdje je svoju životnu sudbinu zaokružio na način velikoga romanesknog lika. Mnogima bi, pametnim i budalastim, zaslužnim i nezaslužnim, pod određenim uvjetima moglo dopasti da uđu u povijest kao prvi pravi urednici subotnjeg podlistka u metropolskim novinama, ali samo istinski velikima, samo ljudima koji su zaslužili i vlastitu sudbinu i ulogu u povijesti, moglo se dogoditi da osnuju i vode Makarsku kroniku, malo i vrlo živahno lokalno glasilo, jedan od prvih i sigurno najznačajniji privatni lokalni list u suvremenoj povijesti hrvatskog novinstva.

Teritorij Makarske rivijere, od Brela i Makarske na zapadu, do Graca, Baćinskih jezera i Ploča na istoku, bio je Ercegov Liechtenstein, u kojem su njegove novine morale znati sve o svemu, i koji je najednom bio živ i informacijski povezan i premrežen, kakav nikada nije bio i nikada više neće biti. Od Makarskog primorja Ercegove novine su stvorile naprednu europsku mikroregiju, nešto što postoji samo u Švicarskoj i Njemačkoj. I sve ono što je naučio u velikim novinama, koje se bave Hrvatskom i svijetom, Erceg je primijenio u svojim malim novinama, nalazeći na svome malenom komadiću obale, koji ima i svoju jedinstvenu povijest i svoj lokalni identitet, sve što postoji na globalnim prostorima. Princip skoro pa fizikalni: svemir se ogleda u svakome svom, pa i najmanjem djeliću. Makarska je svijet, Drvenik je Monte Carlo, Gradac je San Francisco.

Novine su čuvar javnosti. Novine propituju ustaljene društvene vrijednosti. Novine čuvaju pravo na različitost. Novine su prirodni neprijatelj političke i svake druge vlasti. Novine su dobri duh zajedništva. Tako je Makarsku kroniku zamišljao Anđelko Erceg. I onda su ga, naravno, fizički ugrožavali, napadali, tukli. Ali nisu mu ništa mogli, jer je to bila njegova misija, to je bio njegov dug zavičaju i svim malim i velikim identitetima koji su ga određivali. I tako je išlo sve dok Anđelka Ercega prije deset godina nije nestalo s ovoga svijeta. Umro je na kraju još jedne turističke sezone, 2. rujna 2008. godine, što su zabilježili svi tada važni hrvatski mediji. Najljepše je o njemu pisao Ante Tomić, njegov kolumnist iz Makarske kronike. Još nešto je Anđelko Erceg znao: male novine išću velike autore, na jednak način kao i velike. Htio je da veliki pisci vuku Makarsku kroniku, onako kako veliki pisci vuku New York Times. I naravno da je bio u pravu.

Tradicija nije nešto što se nasljeđuje, kao što se nasljeđuju boja očiju ili krvna grupa. Tradicija se tradira, tradicija se svjesno nasljeđuje po mjeri nasljednikova individualnog talenta. Povijest novina i novinskih urednika duboko je određena potrebom za svakodnevnom sviješću o tradiciji koju ćemo prihvatiti kao svoju. Čitatelj upravo zato kupuje i čita neke novine. Ili odustaje od njih. Nitko nikada nije prestao kupovati novine zato što više nije imao novaca za njih…

Sinoć mi se javila Asja, kćerka mog dragog Kasima Prohića: “Znaš li da je umro Vlado Premec?” Nisam znao. Nisam nikada ni pomislio da se to može dogoditi. Nikada voljno ne mislim da će me dragi ljudi napustiti, njima sam nekako namijenio vječnost. Vladimir Premec je bio jedan od njih. Upoznao sam ga davno, ima tome pola stoljeća. Izabran je na mjesto asistenta na Filozofskom fakultetu, bio najmlađi doktor filozofije. Po svemu se razlikovao od drugih kolega: bio je lijepih manira, vrlo komunikativan, govorio pomalo neobičnim akcentom, studirao teologiju, a onda filozofiju i književnost, odlično znao grčki i latinski, govorio nekoliko jezika. Bio je jedinstvena pojava, erudita, drag sugovornik, vrijedan znanstvenik, odličan govornik, sjajan profesor. Kabinet mu je uvijek bio pun studenata, kojima je nesebično davao savjete, tumačio im što im nije jasno, brinuo o njima. Radovao sam se njegovim knjigama, a i odličnim prijevodima slavnog grčkog mislioca Heraklita i njemačkog mistika Bemea. Sve je uradio što se u uspješnoj univerzitetskoj karijeri može uraditi, a nikada nije pokazivao nikakvu aroganciju. Nikada i nikome nije htio biti prepreka, a mnogima je nastojao pomoći. Družili smo se i radili zajedno godinama, nikada među nama grube riječi. Njegov odlazak u meni otvori još jednu ranu.

ode pjesnik
na nemjesto
među ljude
pa kako
bude

tamo
trpe ga
kao osu
što sama
nepozvana
zaluta na trpezu

Čitam kako jedan pjesnik (pjesnik, pjesnik, nego šta!) govori o tome kako “mješoviti brakovi” ne valjaju. Ova divna pjesnička duša poštuje samo jedno: rasizam. Negira također samo jedno: ljubav. Na tome se izgleda zasniva njegova poetika, sve mi se čini taman je za nove čitanke.

Čovjek kako ulazi u neke godine sve mu postaje teško. Najprije zato što s godinama stječe pravo da mu sve postaje teško. I tako, valjda, započinje proces starenja i propadanja. Svatko je onoliko star koliko sebi uzme za pravo da bude star. A tek nakon toga stižu stvarni problemi s godinama, posljedice nezdravog života, trošnih gena i metaboličke lutrije. Postoje, međutim, ljudi, iznimno su malobrojni, kod nas u pravilu dinarskoga podrijetla, do čije svijesti nikad ne dođe informacija da su ušli u one godine u kojima bi im sve trebalo biti teško. A nakon što takva informacija izostane, često se i organizam zaboravi, pa propusti da započne stariti. I onda u čudu pokraj sebe gledamo te sredovječne stogodišnjake, kojima više nije pristojno ni reći kako se dobro drže za svoje godine.

Danas je, službeno drugog dana proljeća, Veljko Bulajić proslavio devedeseti rođendan. Prije nekoliko godina – ne usuđujem se više računati koliko – imao je problema s kukovima, te je morao na jednu pa drugu operaciju. Rizična stvar za čovjeka koji pređe osamdesetu, osamdeset i petu. Ali bilo mi je drago kad sam ga nakon toga vidio na štakama. Znate već kako je to: strepimo za starce koji su nam dragi i koji predstavljaju konstantu našega vremena, neku čvrstu tačku, stijenu kraj puta ili veliki stari panj, pokraj kojeg teče vrijeme. Jednom kada padnu u postelju, obično se više ne dižu. Tako nam govori naša strepnja.

Nekoliko tjedana, a možda i cijelih mjesec-dva kasnije, sreo sam ga sa štapom. Bio je očajan. Vidiš li ti to, izgovorio najtužnijim glasom, i pokazao na štap. Nasmijao sam se njegovoj nevolji, pa ga pokušao uvjeriti da mu štap dobro stoji, a i sam bi trebao znati da čovjeku u našim krajevima štap daje na ozbiljnosti i autoritetu. Lako je tebi tako govoriti, uzvratio je, ti si pisac, pa ti je svejedno jesi li sa štapom ili bez štapa, a ja sam režiser, meni valja po brdima skakati.

Sljedeći put, možda je prošlo još mjesec dana, Veljko Bulajić bio je bez štapa. Kretao se istim onim mladenačkim hodom, tek malo pogrbljen u gornjem dijelu leđa: visoki Crnogorac, koji bi da ostane ljubazan prema većini onižih sugrađana, i koliko god to za čovjeka u osamdesetima bilo nevjerojatno, on ne samo da je odbacio štap, nego je povratio isti onaj osjećaj za ravnotežu. A kukovi su funkcionirali kao da su mu najrođeniji. I bilo je krajnje neprikladno da mu spominjem štap. Za njega to je bilo nešto od čega se ne samo fizički, nego i duhovno emancipirao. Bio je jednako mlad kao i prije štapa.

Koliko li je epoha Veljko Bulajić odživio u svome aktivnom, odraslom ljudskom životu? I kakve su se sve i kolike traume od njega odbile, umjesto da se utisnu, da ga pregaze i postaraju? I koliko se samo puta uspio prilagoditi novim prilikama i novom dobu, sve stupajući ukorak s diktatom epohe? Jednom mi je, dok smo sjedili u caffeu u Kaptol centru, pripovijedao o svojim predratnim sarajevskim godinama, o odrastanju na Bjelavama, o komšijama svih vjera i nacija – kojim je, naravno, zapamtio imena – o Tinu Ujeviću, koji je znao navratiti u Bulajića kuću i o tome kako ih 1941. nitko nije odao ni iznevjerio. I dok je govorio o tim svojim Bjelavama, činilo se da se sve to događalo nedavno i da smo nas dvojica u najmanju ruku vršnjaci, ako već ja nisam i malo stariji.

Onda su nastupile godine partizanije, iz kojih je izašao kao mladi oficir, pa 1948. godina u kojoj su se, kao u antičkoj tragediji, toliki mladi Crnogorci, ali ne samo Crnogorci, susretali s vlastitom sudbinom, i taj bi im susret određivao ostatak života. Pitanje Rezolucije IB-a, i činjenica da se svatko o njoj trebao po svojoj slobodnoj volji izraziti i opredijeliti, ali da je kasnije od tog slobodnog opredjeljivanja ovisilo hoće li završiti na Golom otoku i pod doživotnom traumom, zaista kao da su prepisani iz kakvoga helenskog mita. Odgovor od kojeg ovisi život, sretan ili nesretan. I Veljko je odgovorio tako da bude sretan.

Zatim njegovi rani filmovi i veze s talijanskim neorealizmom. Poigravanje granicama dopuštenog, a zatim “Kozara” koja je – pogledajte taj film jednom u miru i sabranju – nedostižno remek-djelo. I onda karijera državnog režisera, kojem se povjeravaju veliki projekti od historijskog značaja, kada dolazi na loš glas kod mladih lavova, pa propast zajedničke države, usred koje se Veljko, opet, dobro snalazi, umije pronaći ispravan put, a onda i taj svoj bulajićevski model dvostrukoga, hrvatskog i crnogorskog patriotizma. Druge je sa crnom zemljom sastavilo, a njega kao da nije ni okrznulo. Kako je to moguće i što o tome misliti?

Veljko Bulajić i dalje snima filmove. Onaj o Marinu Držiću, i sad ovaj najnoviji, koji bi mi htio interno prikazati, a ja nikako ne stižem. Čas sam u Njemačkoj, čas moram u Poljsku, čas sam do glave u dovršavanju nedovršenih poslova. I sve teže se nosim s epohom, koja mi je nasjela na kosti i koju ne doživljavam svojom. Kao što moja nije bila ni ona prethodna, koju sam jedva prevalio preko leđa, kao ni ona prije nje. Kad bi se to moglo, i kad bi čovjek čovjeku išta mogao reći i dati mu savjet, obratio bih se Veljku Bulajiću da mi pomogne. Ali ne može, nego svatko za sebe kroz ovaj dever ide, pa koliko tko izdrži. Ali kako je moguće da nijedna epoha nije moja, a svaka je Veljkova?

Nek’ nam je živ i zdrav Veljko Bulajić, nek’ mu je u nogama snage. Valja njemu po brdima… 

U Salonti
ispred pravoslavne crkve
čovek je klanjao namaz

Začuđeni meštani,
mahom Rumuni i Mađari
sakupili su se
oko klanjača

Ovaj je,
na njima potpuno
nepoznatom jeziku
raširenih dlanova ka
nebu
dozivao Boga

Ya Rabb!
Ya Rabb!

Profesor istorije
u penziji
Lazaresku Dante Remus,
jedan od posmatrača,
ni sam ne znajući zbog
čega
seti se pisca Lajoša Zilahija
rođenog u Salonti
i njegovog romana
„Ararat“

Klanjaču,
koji opazi profesora
po završetku molitve,
krenuše suze
na oči

Kao da je znao
da profesor
upravo razmišlja
o njegovom
rodnom kraju…

Mestu
na kome se
i po Kur’anu
i Svetom Pismu
Noje(Nuh)
uz velik huk
pa onda i muk
nasuka’.

Danteu
posta jasno.

To jeste Noje
ili ti Nuh.
Ili je samo
to njegov duh…..

u Salonti,
nekada Panonskom moru,
gde duva
vetar
suh.

Prava sitnica, pa ipak… Ipak moram da korigujem jedan navod iz lijepog zapisa cijenjenog profesora i književnika Enesa Karića objavljenog na portalima Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića ispred eseja Mahmuda Derviša “Šta je poezija?”, koji je Karić preveo s arapskog, a koji je veliki i neprežaljeni palestinski i arapski pjesnik napisao i pročitao kao laureat nagrade “Bosanski stećak” 2008. godine u Sarajevu. U svom zapisu Karić me je, svakako nehotično, unaprijedio u “predsjednika Programnskog savjeta” Sarajevskih dana poezije, što ja nisam bio. Predsjednik je bio kolega Mile Stojić, a ja sam bio član toga tijela. (Uzgred, predsjednik nisam ni mogao, a ni želio da budem, pošto nisam bio član Društva pisaca u BiH koje organizuje Sarajevske dane poezije. To Društvo me je za vrijeme rata izbrisalo iz svog članstva, pa sam taj status zadržao do danas.) No ja sam bio predlagač Mahmuda Derviša za nagradu “Bosanski stećak”, što je Programski savjet jednoglasno usvojio. Predlagao sam Derviša i godinu dana ranije, ali se nije mogao obezbijediti njegov dolazak u Sarajevo, do čega je organizatoru festivala (kao i u slučajevima drugih laureata) bilo veoma stalo. A omaška o meni kao navodnom predsjedniku Programskog savjeta Sarajevskih dana poezije nastala je vjerovatno na osnovu toga što je Derviš svoj autopoetički esej/govor o poeziji uputio na moje ime i ime saradnice koja je s njim službeno korespondirala. Na moje ime uputio ga je stoga što sam s laureatima i istaknutijim učesnicima festivala vodio tih godina “autopoetičke razgovore”. Cilj tih razgovora je bio da od sagovornika dobijemo sažete a bitne odrednice njihove poetike i objavimo ih u časopisu “Život”.

Koju godinu kasnije podnio sam, s još nekim kolegama, ostavku na članstvo u Programskom savjetu, zbog nepremostivih nesuglasica s novim čelnicima Društva pisaca oko pojedinih programskih tačaka sarajevskog pjesničkog festivala.