Rosenberg – Baraga

Vaza i u njoj cvijeće. Evo jednog živog groba na Svetom Mihovilu. U njemu, kako na dvije ploče piše, leži velika družina od dva prezimena i dva, po svoj prilici, međusobno udaljena zavičaja.

Na jednoj strani, pod pločom i povelikim križom na ozidanom kamenom postolju, kakva su bila u modi u godinama oko Velikog rata, leže Rosenbergovi.

Na drugoj su strani Barage, koji se udaše u kuću i u grobnicu Rosenbergovih.

Hier Ruhen Ferdinand Rosenberg 31. XII 1844 – 31. VIII 1913.

U miru počiva, tu se odmara, Ferdo Rosenberg, koji u Sarajevu ne doživi sedamdesetu, a pod njim se nižu, za njim u grob padaju, Grethe, djevojčica, koja umrje u desetom mjesecu života, godine 1922. Za njom na rozenbergovskoj strani pošla je i Berta Rebhan, koja je doživjela pedeset i treću, umrla 1937, a Ferdinandu je mogla biti kći ili snaha. Zatim pada Anna Rosenberg, rođena 23. III 1849, umrla 29. IV 1938, koja je Ferdinandu bila žena ili sestra, a nadživjela ga je tačno četvrt stoljeća.

Posljednje ime na ploči je Josipa Rosenberga. Ostalo je malo mjesta pa mu nije mogla stati godina rođenja. Umro je 1952. Mogao je umrijeti mlad, mogao je umrijeti star. Za njega se jedinog, sve do u vječnost, ne znaju godine.

Na ploči od Baraga, bijeloj, mramornoj, prvo je ime Rudolfovo. Rođen 1899, umro dvadeset i tri godine kasnije. Sijedi Franjo – Franc, rođen 1852, umro 1925. Margareta – Marietka, 1862 – 1938, pa Ana – Ančika, 1897 – 1943. Nakon Ančike u grob je legla Olga Rosenberg, rođena Baraga. Njoj kao godina rođenja stoji 1901.

Ako su u grobnici Rosenberg – Baraga svi koji su i živjeli u kući Rosenberg – Baraga, a smije se pretpostaviti da jesu, Josip je bio Olgin muž. I umro je dvadeset i osam godina prije nje, koja je umrla 1980.

Na dnu, kao posljednje ime, jedino iz vremena nakon posljednjeg rata, ime je Hedvige Foretić, rođene Rosenberg, rođene 1919, umrle 2008.

Živjela je dugo, sjećala se svih svojih mrtvih osim Ferdinanda, koji joj je, možda, bio djed. Kada je umrlo djetešce Gretha, možda njezina sestra, Hedvigi su bile četiri.

Između njezinog svijeta i svijeta njezine sestre stao je cijeli naš vijek.

PRAVDA I NEPRAVDA PO UČITELJU

Došao je u Šomart po zadatku iz okolice Bijeljine, cijelo selo je znalo da je Srbin, pravoslavac, ali on to nikad ni pred kim nije niti spomenuo. Pričalo se da je učiteljski tečaj završio u prvoj generaciji poratnih učitelja s odličnom ocjenom. Od prvih dana stanovao je u Kozićima kod Udovice, katolkinje, Hrvatice, čiji je muž s hrvatskom vojskom nestao u nekoj europskoj zemlji (a možda i u Argentini, domovini mnogih sličnih njemu, pričala je njegova udovica svakome). Svog je podstanara lijepo pazila u svome domu, kilometar-dva udaljenom od škole. Dugo vremena bili su za sve mještane samo gazdarica i podstanar, sve drugo vješto su skrivali, onda su ipak obznanili da su muž i žena u građanskom braku od 1956. godine u kojemu im se rodio i Sin. Prvi je u Šomartu započeo život u mješovitom braku, bio je svakome drag i bio mu je svatko drag. Uz drugog učitelja iste nacionalnosti bio je onaj koji je u Šomart došao po zadatku ondašnje vlasti da katolike Hrvate pouči životu i s drugima i drugačijim. Lijepo je primljen, nije mu nikad niotkoga stigla ružna riječ. Nije nikad nikome uputio pogrdno slovo.

Bio je među njegovim prvim učenicima. Došao je u šomartsku osnovnu školu mršav, već prve godine bio je dobro popunjen. Njegova gazdarica se hvalila da je vrlo slatkohran, kao što je bio i rječit, spreman za priču sa svakim u svakome trenutku. Jede što god mu ponudi, razvija priču o svemu što sugovornik dotakne, kao iz rukava. To prvo ljeto bilo je izdašno u njezinom vrtu, najesen je zaklala dobro uhranjenu svinju. Narednih ljeta opismenjivao je naraštaje i naraštaje, pripremao ih za odlazak u razne srednje škole u razna mjesta ondašnje države. Kao njegov učenik krenuo je prvo u realku u Gradu, potom na studij u Sarajevu gdje je osnovao obitelj i sa suprugom proveo sve godine opsade u posljednjem ratu.

Tijekom rata Učitelj je iz Šomarta preselio u Srednju Slatinu (u Slatinskom ljetopisu blogera Predraga Pajića pronašao ga je u arhivi pod nazivom Škola na dvije slike s učenicima razreda, a pod nazivom Vijesti iz sela za godinu 2011. pod datumom 16. IX. ćirilicom bloger Pajić je zabilježio da je umro njegov Učitelj, rođen 1929.

Ne zna kako ga je tko u Šomartu zapamtio, niti ga je to mnogo briga, u njegovom sjećanju živi kao plemenit čovjek. Ne zna kako se u minulom ratu ponašao prema onima koji su ga iz Šomarta premjestili u Srednju Slatinu, niti ga je to mnogo briga, vjeruje da mu je taj premještaj s njegovom Udovicom i Sinom bio najteži u životu. Zapravo, ne zna ni je li u Srednju Slatinu premješten zajedno sa svojom Udovicom, ne zna što je s njom, ni što je s njegovim Sinom, što s Kćerkom, gdje žive, koje su škole završili, imaju li svoje obitelji. Od rođaka u Rovinju s kojim je njegov Sin u Šomartu sjedio u istoj školskoj klupi, saznaje da je njegova Udovica umrla prije njega i da je sahranjena u groblju Okruglić, potom saznaje i još štošta. Rođak ga 19. travnja iz Rovinja gdje ga je sa sestrom  na liječenju i njezi u Domu za starije i nemoćne osobe “Domenico Pergolis” smjestio brat, dugogodišnji gastarbajter u Njemačkoj, svojom porukom na faceu vraća 25 godina unazad:

„Evo baš je danas 25 godina kako smo morali otići u neizvjesnost. I kad je počeo u Sloveniji, nisam vjerovao da će do rata uopće doći, ali, eto, dođe rat i u Hrvatsku i u BiH. Tada je Sin našega Učitelja bio na službi u Postojni, imao je čin kapetana JNA. Učitelj je zbog toga već bio omražen među nekim mještanima, ali u našu je kuću dolazio, pa su mi pojedinci počeli prigovarati zašto ga primamo. Pričao mi je da je Sinu savjetovao da priđe na stranu naroda slovenskog i priključi se njihovoj obrani. Sin mu je odgovarao da bi on to u krajnjem slučaju i uradio, ali ne pristaje na to njegova žena, koja je iz Uroševca. Kaže mu da neće da živi s ustašama. Tako se naš Učitelj našao u vrlo nezgodnoj situaciji. Jednom mi se povjerio: Kad odem u Bijeljinu, tamo sam ustaša jer mi je žena katolkinja, Hrvatica, kad se vratim iz Bijeljine, u Šomartu sam četnik. Ima Kćer udanu za Hrvata iz Turića, s kojim živi u Osijeku. Govorio sam mu da su mu naša vrata uvijek otvorena. Ja sam se tog proljeća 1992. teško razbolio od tbc pluća. Učitelj mi je često navraćao da provjeri kako sam. Jednom prilikom me je upitao što bih mogao jesti da mi donese, zaželio sam kikiriki u ljusci. Nije ga bilo u Gradu. Otišao je u Brčko, nije ga našao ni tamo. Na koncu ga je kupio u Orašju, donio mi punu vrećicu. Tada je moj dobri brat na dva mjeseca napustio Njemačku da bi pomogao meni, sestri i majci. Tek s njegovim dolaskom počelo je moje liječenje, odmah je malo krenulo na bolje. Bio je 19. travanj, Uskrs, mama i brat se vratili iz crkve, kažu meni i sestri da su skoro svi mještani otišli, popodne smo krenuli i mi za Hrvatsku, kod tetke, u Gradište. Tu smo prenoćili, sutradan smo se zaputili s mojim dobrim bratom za Njemačku. Tih dana je s mještanima izbjegao i Učitelj sa svojom Udovicom u Špionicu gdje su bili izvjesno vrijeme i gdje su, potom, razmijenjeni za Pelagićevo. Odatle su prešli u Slatinu, gdje je naš Učitelj neko vrijeme i radio u školi. U naše napuštene kuće uselile su izbjeglice. Naša majka nije dočekala povratak u njih, umrla je i sahranjena je u Gradištu. (Nakon rata, moj dobri brat je njezine posmrtne ostatke prenio u groblje u Okrugliću, sahranio ih uz pokojnog oca.) Sestra i ja smo ostali u Rovinju, na liječenju, gdje smo i danas… Kad se, kasnije, situacija malo smirila, izbjeglice su iselile iz naših kuća… Umrla je Udovica i sahranjena je u groblju Okruglić. Učitelj se nakon toga vraća u Koziće, dobiva donaciju i obnavlja kuću u kojoj je živio do smrti svoje supruge. Sa svojim dobrim bratom tada sam se s njim i susreo. Moj dobri brat se vratio po mene i sestru, ostali smo u našoj kući petnaestak dana. Saznali smo da je Učiteljev Sin u ratu dobio čin generala, da je umirovljen i da živi u Crnoj Gori. Skup mu tamo stan, mala mirovina, doći će kod oca… Sada živi sa suprugom u Kozićima…  (Njegova je sestra sa svojom obitelji, to sigurno znaš, i danas u Osijeku…) Saznao sam i kako je naš Učitelj završio svoj život: nekako pred smrt zaželio je da ode kod svojih u Bijeljinu, zaputi se sa Sinom, tamo ruča, popije nekoliko rakija, pa kaže Sinu: Eto, bio sam kod svojih, sve sam vidio, ajmo sad kući. Čekaj, stari, tek smo došli, ne idemo još kući. Ipak, vrate se. Nakon nekog vremena Učitelj se u svojoj kući u Kozićima razboli, iz brčanske bolnice sa Sinom opet ode u Bijeljinu, i tu umre.  Po njegovoj želji sahranjen je u groblju Okruglić kraj svoje Udovice. Eto,to je ono što ja znam, u najkraćim crtama.“

Ne zna postoji li još neka istina o rođakovom i njegovom Učitelju. Oslanja se na ono što je zapamtio dok je bio njegov đak, od tog vremena dijele ga godine mira i godine jednog tragičnog rata. Bez obzira na nedostatak sigurnih podataka o njemu, Učitelj i njegova Udovica ga poučavaju da drugi i drugačiji mogu u ljubavi živjeti s drugim i drugačijim. Svaku ružnu priču o njemu, ako bi do njega ikad došla, prekinuo bi istog trena. O njemu kao svom Učitelju sve najbolje. Čuva za sebe i dalje pravo da od njega kao čovjeka tjera sve što huška, mrzi, olajava, progoni.

U poraću je pola katoličkog Šomarta, nažalost, pripalo pravoslavnim Srbima koje su do tog rata predstavljali samo njegov Učitelj i još jedan njegov kolega. Nepravda. Obojica bi mu potvrdili, siguran je, da je to velika Nepravda. U Šomart je Učitelj došao mlad, u njoj je formirao sve svoje ljudske osobine, mnoge su imale sjaj i zlata i srebra. Šomart je s njim dobio čovjeka spremna da sasluša svakog i svakakvog Šomarćana. Velika je Nepravda što sa svojom Udovicom nije umro u mjestu u kojem je s njom izrastao u takvog ljudinu. Velika je Pravda što je u groblju Okruglić sahranjen sa svojom Udovicom. Ali Pravda pripada samo njegovoj posljednjoj želji. A njegov je grob u groblju Okruglić najrječitiji svjedok i otvorenosti Šomarćana prema drugom i drugačijem.

SLOBODA

U tim je godinama jedna riječ bila i vrlo skupa i vrlo jeftina. Plaćena je velikim žrtvama, preživjeli su je izgovarali vrlo često i u spomen njima. Izgovarala su je i djeca i starci, i u snu i na javi. Djeca su je sanjala kao domaću zadaću, starci su se pod težinom cijene plaćene za nju u minulom ratu u snovima trzali i budili. Na javi su stalno izgovarali njezino ime, da tako svog sugovornika upozore na njezinu veliku važnost. Toj je riječi bilo ime sloboda. Sva svoja stradanja, uspjehe i pobjede, u tim godinama, i od tih godina do danas, ovaj pripovjedač pripisuje upravo njoj. Ona ga i danas, u siječnju 2017., dvadeset dvije godine nakon drugog minulog rata, podsjeća na onaj dan kada je pri povratku iz škole u svoj dom, sa svjedodžbom završnog razreda, jedan od roditelja u pratnji  jednog od njegovih parosnika govorio:

– Sloboda, sloboda, pa sloboda! Sve vrijeme do ove svjedodžbe i na svim časovima samo sloboda i sloboda. Ta riječ kao da je kalež na oltaru naše crkve. A naš učitelj o sirotinji i neimaštini ni danas ni riječi. Otkad je došla ta sloboda, dižemo se gladni, liježemo gladni, a o tome ništa.

– Ali, oslobođena je zemlja – protivio mu se drugi roditelj! – To je velika stvar.

Ali, konačno je stigla sloboda, ponavljao je i on u sebi! Sloboda, sloboda, pa sloboda! Govorilo se da je s njom na zemlju stigao napokon i posve novi čovjek i da će njegova vladavina biti vječna, otkad je svijeta i vijeka najpravednija, posebno za uboge i sirote.

Dok pada snijeg, tu riječ opet čuje jasno, ona ga i raduje i plaši. Što je za njega sloboda jučer i danas, pita se promatrajući kroz prozor tople sobe pad pahuljica na smrznutu zemlju. Biti u pravima izjednačen s odraslim, ne pješačiti najesen s dobivenom svjedodžbom iz Šomarta na upis u gimnaziju do Grada, otići od roditelja i obitelji nakon gimnazije na studij u Sarajevo i ondje biti bez ičijeg nadzora. To je za njega bila onda, a i danasje, ta riječ sloboda. Iako ga je i priželjkivao i sanjao, dolazak oca iz zatvora tada je doživljavao kao napad na svoju slobodu. Pojačavao se s njim broj onih koji su je na svakom koraku stalno nadzirali. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono! To se ne radi tako, to se radi ovako. To je grijeh, ne smiješ… S ocem, majkom, bratom, nevjestom i dvije sestre njegova je sloboda u to vrijeme imala i previše budnih stražara. Kako je rastao, u obitelji se osjećao sputanim i uskraćenim. Njegova je obitelj i tada bila cijeli svijet u koji je želio čim prije pobjeći da ispita sve njezine prostore. On ni tada nije želio imati samo jednu obitelj. On ni tada, čak, nije pripadao samo jednom prezimenu, prezimena njegovih prijatelja bila su i njegova, nije pripadao niti samo jednom mjestu, niti jednim roditeljima, roditelji njegovih prijatelja bili su i njegovi, kao i njihova vjera i nacionalnost.

Ni Šomart u ono vrijeme, u toj svojoj prvoj slobodi, u svom administrativnom popisu nije imao isti broj kuća. Sve su bile od ćerpića čiji je vezivni materijal bila slama. I u temeljima i u zidovima. Malo je njih grede krovova prekrivao crijep. Tek kod najimućnijih, od kojih je nova vlast  uzimala i crno ispod nokata, podovi su u sobama bili od hrastovine, kod većine su bili zemljani. U tim je kućama većina gladovala. Spavala je pod tankim pokrivačima, na slami i kukuruznom lišću, odmor u krevetima s dušecima ta većina mogla je samo sanjati. Zimi je cvokotala, da uštedi gorivo u petrolejskim lampama, rano je lijegala i rano ustajala. Proljeća, ljeta i jeseni bili su im domovi dulje od tih kuća. Na njivama su se mogli vidjeti s drvenim plugovima i volovima, tek rijetki sa željeznim i s konjima. Glavne ceste i razni prečaci od ranih proljeća do kasnih jeseni bili su blatnjavi i prašnjavi, zimi zatrpani snijegom, neprohodni i zavijani. Nikad nigdje nije toliko palo snijega i kiša, niti osvanulo niti zanoćilo magle, koliko u Šomartu u vrijeme te prve slobode. Gromovi su ubijali i ljude i stoku. Po livadama i ispod krošnji hrastova, lipa i dudova pronalaženi su i jedni i drugi.

Sloboda Šomarta danas, sedamdeset godina kasnije, konačni je poraz Šomarta. Današnjem je Šomartu ona sloboda odgojila rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Prema onome što su te ljudske rugobe odgojene u slobodi nakon sedamdeset godina ostavile iza sebe reklo bi se da sloboda ima više ružnih lica. Ima ih na milijune. I prema onoj prvoj, do koje su mnogi Šomarćani držali kao i njihov župnik do kaleža na oltaru, bio je nepovjerljiv, u stvarnosti ove koju je Šomart dočekao prije dvadeset i dvije godine još uvijek je zbunjen.

U onoj prvoj slobodi, komunističkoj, ograničenoj i vrlo krutoj, Šomart je izgradio mnogo lijepih kuća, od sirotinjskog sela njemački, austrijski i švicarski gastarbajteri izgradili su grad. U onoj prvoj slobodi Šomart je postao bogat, napredan i uzoran. Njezin novi čovjek vladao je gotovo punih pedeset godina. Ali, u njoj je, nažalost, u svojim prvim susjedima, stekao i svoje rušitelje, pljačkaše, ubojice, palikuće, licemjere. Tako je, eto, bila varljiva i skupa ona prva sloboda i tako je, eto, u njoj taj njezin novi čovjek pokazao svoju pravu ljudskost. Ruši, ubija, pali, odgaja prevarante i izrode i danas, u drugačijoj slobodi, taj stari novi čovjek, ispod posve druge maske na licu.

Ali, on, eto, ima dvije slobode. Je li bogat i je li sretan? Prva je stara gotovo pedeset godina, druga 22. Imao je samo dvanaest kad je čuo što roditelji njegovih parosnika sa svjedodžbama u rukama govore o onoj prvoj slobodi, danas mu je u drugoj, kapitalističkoj, divljoj i anarhističnoj, koju nazivaju i demokratskom, punih 77. Ni u jednoj slobodi, u stvari, nije bio doslovno slobodan.

Na obje slobode danas pada vrlo sitan snijeg. U njegovoj sedamdeset i sedmoj godini života prekriva i prvu i drugu njegovu slobodu. Na sadržaje tih sloboda baca svoj hladni prekrivač ispod kojeg će jednog dana možda osvanuti njezino neko posve novo značenje. On to, sigurno je, neće  doživjeti; kakva li će biti ta nečija treća sloboda?

(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)

Imaginarni prijatelj/57

Čini mi se da se to zbilo u šesnaestom stoljeću. Gusari ubijaju kapetana jednoga britanskog broda, i njegov se sin zaklinje nad očevom lubanjom da će posvetiti život borbi protiv zla, ali ne samo to, nego i da će roditi sina kojemu će ostaviti u amanet da nastavi njegovu borbu i da, isto tako, rodi sina, koji će roditi sljedećeg sina, a on će roditi sina… Tako je i bilo: svaki u tom dugom nizu potomaka ubijenog kapetana smrtan je čovjek, koji, međutim, u očima svijeta produžava iluziju o jednome besmrtnom borcu protiv zla, kojeg afrički domoroci zovu Duh koji hoda, dok je za Europljane i Amerikance – Fantom.

Fantoma je izmislio i do kraja života crtao Lee Falk. Rođen u dnevnim novinama 17. veljače 1936, pod Falkovim je perom oživljavao sljedeće šezdeset i tri godine. S jednostavnom maskom preko očiju, iza koje se umjesto očiju vidi samo bijela praznina, snažnog muškog tijela, utisnutog u pripijeni triko s kapuljačom, Fantom je poslužio kao obrazac po kojemu će se do dana današnjega kostimirati i dizjajnirati superjunaci. Iako, Fantom u užem smislu i nije superjunak. Običan je čovjek, koji prenosi zavjet svoga dalekog pretka. Redovnik koji se nije zaredio unutar nekoga crkvenog ili profanog, ali općeraširenog i prisutnog reda, nego unutar vlastitog roda i porodice. Ništa čudno. Mnogi su među nama monasi nekoga čudnog i samo njima znanog porodičnog zavjeta.

Dvadeset prvi Fantom po redu, onaj kojeg je nacrtao Lee Falk, zove se Kit Walker. Otac ga šalje da se školuje u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo postaje slavan sportaš, neprikosnoven u većini poznatih sportova, i zaljubljuje se u Dianu Palmer, djevojku iz bolje kuće. Ona će mu roditi dvoje djece, Kit i Heloise, i živjet će vrlo dinamično, iako ne u skladu s konzervativnim građanskim običajima, sve dok Kitu iz Afrike ne stigne vijest da mu je otac – dvadeseti Fantom – na samrti, i da mora hitno kuću, da ispred pećine u obliku lubanje prisegne za novog Fantoma, i započne novi život, daleko od obitelji. On se, naravno, nimalo ne premišlja, jer, barem u stripovima, ne postoji priziv na pozive sudbine, dužnosti i karaktera.

Njihov se odnos dalje odvija na daljinu. Diana radi u mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda, dok on većinu svojih misija u borbi sa zlom provodi u izmišljenoj zemlji Bengaliji, negdje u centralnoj Africi, u dijelu svijeta u kojem svoje imaginarne krajolike dijeli s brojnim junacima euro-američke fikcije, superherojima, avanturistima, zgubidanima i vjerskim fanaticima. Odavno je to znano: većina bijelaca iz Konga, Zaira, Centralnoafričke Republike i još nekoliko okolnih zemalja junaci su iz mašte. Iz naše perspektive te zemlje nisu ništa stvarnije od Fantomove Bengalije.

Fantom živi negdje duboko u prašumi, a njegov dolazak najavljuju bubnjevi njegovih prijatelja iz Pigmeja. Oni su njegovi saveznici i izviđači, koji mu javljaju kad nailaze neprijatelji. A oni su razni. Zlo ima tisuću lica, uči nas Fantom. Pravih prijatelja on među ljudima nema. Njegovi prijatelji su konj po imenu Heroj, i pripitomljeni vuk, kojega zove Đavo. Sve je u toj životinji divlje, osim odnosa prema Fantomu. Između njih dvojice postoji odnos povjerenja. Međusobno se prepoznaju kao dva vječna usamljenika.

za večeru pura i poriluk
verdura je zdrava direktno
iz sjevernih staklenika peristaltika
i probava pomno ponavljam pravila
prehrambenim priručnikom priučena
primarna je usklađenost s prirodom
žuti stolnjak žute čaše
tanjuri i pinjuri se žute
kao duhanskom patinom presvučeni zubi
žvačemo u žuto i zeleno
sjekutići bi nešto krtije
raspjevane ovce rumeni proplanci
nad kulenovom sekom onaniramo misaono
la mucca je pazza, zaudara epski odudara estetski
za dvije hiljade lira u žutim kovanicama
kupujem brokule kod sredovječnog piljara umjesto kose
niz lice mu vise tagliatelle di seppia
ručak iz žutog tanjura, žutog suncokreta
kiši u prozoru na požutjele listove bosiljka
kuća daje na vlagu i bajkalski je zima
u kuhinju ulazi cimerica
uprljana bojom za zidove
suicidalna tri puta godišnje
pretura po frižideru gljivicama oplemenjeni sir
popodne preda mnom
nepregledno je polje kukuruza
nella pianura padana
za broncin kiselog kupusa
s dimljenim rebarcima i kafenim grahom
sunce suncokretovo
sve svece i blaženike
naročito tebe alojzije
skidam s religioznog neba

Oteo od tog teškog sna sam reči:
Taj plamen kojim gorimo
Nikad ne znači ništa!

To iz mene poodavno ječi.
To sam kazao mnogom rimom.
To mi je, u stvari, za uzlet pista.

Vučem se kroz carstvo uzaluda
Gdje isprazno smeši mi se Buda
A Imanuel, zamislite, Kant
Vašarski posta muzikant.

I odavno je huka reka
Rodnih za mene predaleka
Ko iz detinjstva janjca bleka.

Ovu amebu, ovoga mikroba,
Svojih sopstvenih nesanica roba,
Koji samom sebi je ko Obar
Iščezli još u vajkadašnja doba,
Sve staze vode do njenoga groba.

Oko mene je sama gluš i tmora.
Izbeglički je odrpana zora.
Sestrinski mi se smeši svaka mora.
A živeti, ako i naprazno, moraš.
No još je sveža huka mora
Koja slutim u šumljenju bora.
I krepkiji, što je zaludniji, korak

Samome sebi kazao sam juče:
Vaistinu, bodro se vučeš.

<5. 7. 2017.>

Ivan i Marija Peserle

Grob na samom ulazu u groblje.

U njemu leži Ivan Peserle, direktor i osnivač Jugoslavenskog lista, koji poživi jedva pedeset, i umrje u ljeto 1932.

I žena mu, Marija Peserle, koja ga nadživi trideset i koju, pa umrje 1965, godinu prije nego što će se roditi onaj koji ovo piše, a kojeg prvih dana lipnja 1966. doniješe u stan u JNA ulici broj 22, peti kat nacionalizirane zgrade koja je prije rata pripadala gospođi Heim i njezinoj sestri.

Kuću su gradili Ivan i Marija, njegovim poduzetničkim novcem.

Ustvari, gradila ju je ona, s mišlju da su novine nesiguran posao, da ovdje propadaju države, a s njihovom propašću prva stradaju glasila i njihovi glasnici.

Zato je bolje imati kuću i u kući stanove za izdavanje.

Gospođa Marija Heim udata Peserle zamišljala je kako će po propasti kraljevine u kojoj je Ivan izdavao novine živjeti mirno i tiho u toj kući.

Zamišljala je da će ih zaštititi kuća.

Vjerovala je da se u kući može živjeti mimo države.

I onda su došli komunisti i oduzeli joj kuću, ali Ivanov grob joj nisu mogli oduzeti da u njega pokopaju neku drugu ženu.

1.

Ranije se u Batal mahali šatke nisu mnogo ni držale. Imao ih je samo rahmetli Bejto, otac Feha knjižara, pa Dervo i Zaim Hadrović, bojadžije, pa onamo, do ćuprije, Slavo Janković, Nezir Pepić i pokojni Šišman i još, čini mi se, oni Varcari, kovači. Sredinom 60-ih, kad doniješe zakon da se u čaršiji ne smije držati stoka, ni krupna ni sitna, a udari nemaština, poče svijet gajiti živinu. Nije bilo avlije u kojoj se nije pečio pijetao. Držale su se sitne kokoške nosilje, a u jedno doba stadoše se dobavljati bijele, mesnate kokoške, tamo negdje iz Srbije. Toga pisa, mili brate. Utovi se, oguli, useri čitavu avliju. Ali, mesa – četiri-pet kila!

Kad popusti bijeda i čaršija malo živnu i progleda na oči, počeše se opet ljudi prihvaćati dokonluka. Poleteše nad mahalom prva jata golubija, avlije se napuniše kokotanjem kikireza i crcova.

Prvi šatkari viđeni su na rijeci Trnavici, pa za njima oni na rijeci Rašci i na Jošanici.   

Mušo Čajlak veli kako je Slavo zarazio Avda sa šatkama. Kako mu je Slavo poklonio jednog mladog šatka, a on, Mušo, nekoliko šatki. Kako su ga podučili u šta da ih drži, kako da ih hrani i kad da ih na vodu izgoni. Omašuje Mušo, nije bilo tako. Da je rekao kako su ga naučili na Granatu i na vinjak i rakiju, pa bezbeli, da mu vjerujemo.  

Avdo, u to vrijeme, nije mogao držati ni tahtabu u duvaru.

Vlasti su mu bile vratile pekaru, pa se Avdo sa njom satirao.

Sručio je u nju, uz to malo svoje crkavice, i Vasvinu svaku platu i još povrh dva kredita, koje joj je, dok je bio pri vlasti i snazi, Hanefija namakao.

Krajem 1963. godine, počeo je da vadi hljebove. Imao je jednog radnika, Haka, Haka Milevu, sa Jermiša. Vadili su samo dvije furune, jednu izjutra i jednu po podne. Hljeb se slabo kupovao a i ono mušterija što se za njega držalo, selilo se za Tursku, matufilo, umiralo. U Batal mahali nema više od desetak starinaca, ova sila i grdoba skrhala se skoro, sa Pešteri i Bihora.

Nakon pet-šest jalovih godina, Avdo se počeo otimati.

Spasile su ga ramazanske pitice. Za vrijeme ramazana pred njegovom pekarom dreždi u redu po čaršije. U pravljenju tih pitica, Avdo nema premca. Ostalo mu umijeće (i pouk za maju) od oca Arslana, a ovome od njegovog oca Zama, dobjeglice iz Užica.

Prvi je počeo i vekne vaditi. Mazao im je koru žumancetom, te bi kora bila slatka i hrskava, a sredina rastresita, bez prijesnih guka. Bile su više i upola jeftinije od običnog somuna pa su ih kupovali oni sa potanjim džepom, najviše radnici.  

Govori se da je pazarski hljeb, zbog ovdašnje vode, najbolji na svijetu. Voda za mešek uzimala se iz rijeke Raške, sve do 1966. godine, kad je dograđen gradski vodovod. Mnogi su pekari odbijali da uvedu vodu u pekaru. Među njima pronijela se priča kako se u državnu vodu, koja je, takođe bila s Raške i to sa samog izvora, dosipa i miješa “svakojaki prašak”, kako od nje brašno poplavi i hjlebovi ispadnu gnjecavi. Avdo Lađar uveo je vodu u pekaru, ali je nije koristio.

On je vodu dovlačio iz Mušovog bunara.

2.

Mušo Čajlak imao je malu bašču ispod čifutske ćurpije, s one uže, desne strane, koja vuče ka Podbijelju i Svojboru. Tu je bilo još sitnih, lijepo uređenih bašči i vrtova, a držali su ih, uglavnom, stariji ljudi, zanatlije. Ranije je svaka bašča imala svoj bunar. Ovi su bunarovi zatrpani kad je Republička sanitarna inspekcija u vodi otkrila štetne materije i bakterije fekalnog porijekla, te je zabranila njenu upotrebu za pripremanje hrane i za piće.

Mušo je Čajlak svoj bunar sačuvao.  

– Kake klice, kake bajdarije – tafrio se. – Eno uzmi kofu, pa zafati. Voda čista ka gledence. Popij gutljaj –  ne bidne li has pazarska, a ti me sijeci gdje sam najtanji. Kada ono izbi Inspekcija pa mi turi zabranu u šake, ja pravo kod Feha. Tako i tako moj Feho. Ako mi ti ne spasiš, neće, beli, niko. Dobro Mušo, veli Feho, dođi u petak, po akšamu. I ponesi čizme i topliju paltu.

Feho ga je, da mi ovdje malo prikratimo, poveo uz Suhu ćupriju, na gornji tok rijeke Ljudske. Ušli su u vodu kod staroga dubrovačkog hana u sedam uveče, a izašli kod Bijelih voda, u sedam izjutra.

U tri sata po podne, Mušo će ući u Dautovu kahvu, sa limenim burilom (koji mu je napravio Iso Bace) punim neobičnih, rijetkih riba.  

Docnije će ribe spustiti u bunar, proučiti, po spuštanju, dvije dove i pokriti okno na bunaru mladom vrbovinom i repuhom.

I onda će zarediti po čaršiji da se hvali vodom iz bunara, koju mu je divljakuša, riba s Ljudske, očistila te je “sadek ljekovita i lezetna baš ko ona hadžijska, sa Ćabe”.

Jedne ljetnje večeri (1977 godine) zapiće se s nekim komšijama, šatkarima i izvući iz bunara jednu od svojih riba-čistačica  a oni se, užasnuti, dati u bijeg i kuknjavu. Riba je bila ogromna, krastava hrbata i blijedožute trbušine, imala ja krupne i zerdave oči kao u smorenih ili preklanih volova, a „ona joj usta ovolika i stoji ih cmáka, čini ti se – sad će prozboriti“. Suntala se u velikoj kanaveci i lupala repom ko lopatom.   

Kad Avdo prvi put vidi jednu od tih riba, neće se straviti, niti će se začuditi. On je, braniće se ispred Muša, za druge robije viđao i više. Ima, tako, tvrdio je, u  Moravi riba po imenu som, koja nije manja od bivola.  Živi u dubini, i dok nije gladna, ne pomjera iz rječnoga mulja. Kad ogladni, jede šta uhvati. „ Pričo mi je neki Jezdo Mrvljević  kako oni, ti somovi, napadaju i odvlače u dubine djecu koja se pljacukaju uz obalu. Pa imaju neke štuke. One su manje od somova,  ali su gori katili. Jednu sam svojim očima vidio. Bio  Prvi maj, pa je donijeli da je ispečemo upravniku zatvora i njegovim gostima. Dala je mesa za petnaest ljudi. Pa ti, eto, vidi kolika je. “

Avdo je na bunar dolazio s Hazimom, hamalom.

Hazim se bojao Mušovog bunara, pa je Avdo izvlačio vodu, a Hazim je prelivao u burila.  Od bunarskog poklopca do vodne površi, imalo je oko tri metra, a od vodne površi do dna, po Mušovj tvrdnji, imalo je „ ja l pet, ja l šes metara. Ima vode, moj Hazime, za po dunjaluka!”

– Ne šteti čovjeka –  ljutio se Avdo. –  Viš kako se prenemogo, ko da stoji ispred džehenema.     

Sedam-osam godina docnije, Rajica Ilić, direktor Komunalnog, izmeriće, uz svjedoke Adema, Moma i Hamea, visinu i dubinu Mušovog bunara.  

– Ama, ljudi – čudiće se, – Mušo se za malo prevario. Dubina je malo jača od četiri i po metra. Prava džomba, a ne bunar. Trebalo bi da uđe na spisak dobara pod zašitom države.

I voda mu je, otkriće se potom, bila kvalitetna.

– Ala bi se Mušo radovao –  šalio se Adem sa Hameom. –   Ih što nije ovdje da nam prospe malo tafre…

Avdo bi se dizao prije bijelih zora, kašljucao u mutvaku i psovao i “vijek i nafaku”,  ogrtao kaput, nazuvao kaljače i izlazio u avliju.  

Ranije bi svratio kod Dauta, popio čaj i kahvu, a od kad se “rota” u ljude uvukla, išao je pravo u pekaru.

Prvo bi skolio Haka i Selima, (“korio nas i piš’o se i u naše znanje i u naš posao”) , pa tek onda sijedao za banak, zavirivao u teftere s imenima mušterija, svadio se sam sa sobom i drijemao.  U sedam bi Hako izvadio kifle i ćahije i prvi se đaci naređali ispred banka. I Avdo se budio.

Otvorio bi prozorče, proturio nekoliko kiflica, otvarao čekmedže sa novcem, preturao sitnež po rukama sve dok se ne bi zabrojio i vikunuo  “Hako, hod’ ovamo”. Smjenio bi onda Haka na mešeku, a Hako njega na prodaji.

Malko bi se zabavio tijestom za pitice, malko oko čarka – volio je da metlicom skida brašno sa rijetkoga i čestoga sita,  a kad ne bi znao šta će, prskao bi vodom kamenu podnicu da pokupi prah i “blato koje li je Selim iz Jaklje svukao”.

U podne bi se zadihao i smorio, izlazio iz pekare u ulazio u avliju.

Ako nikog onde ne bi zatekao, iznio bi pustećiju, širio je ispod hlada, obalio i kunjao.

Tako bi ga Vasva zaticala.

Ne bi ga odmah probudila. Prvo bi se preobukla i skuhala kahvu u kovanoj džezvi od po litra.

Vasva je bila trinaest godina mlađa od Avda, ali je izgledala starije od njega. Rano je posijedela, oslabila na očima. Dok je radila kao čistačica, držala se na nogama, a kad su je prebacili na mašinu dugmetaru i na normu, savila se i strošila.

Adem je ocu govorio: –  Zabušavaš, stari. Neka ti fabrike. No ti vidi tvoju huju i tvoju pekaru. To će majku u grob oterati.

– Pa ja velim da prodamo, ali ona ne da živa – branio se Avdo. – Davo mi je Idriz Nokić pedeset hiljada maraka. A šta veli tvoja majčetina? Ha, šta veli?  Je l paćaro, veli, da bi li paćaro, pa da ih propiješ. Da propiješ pare s Mušom i sa Slavom. Da mi dijete osramotiš, da mi ga brez išta ostaviš. Tako, eto, ona veli. Eno ti je za šporetom, pa je pitaj.

I Avdo bi izašao u avliju, odvojio mlađe šatkove i šatke, izvodio ih na Jošanicu, pratio ih niz obalu do sastavka (s rijekom Raškom), a odatle do virova uz Mušovu bašču.

Mušo bi ga čekao sa sakarom i ćumurom za sakaru.

Avdo bi prvo umiješao šatke s drugim šatkarima, odvajao mlađe, slabije šatkove i gonio da se uhvate za vratove, a onda se maskario i svadio s drugim šatkarima koji bi se, kao i on, borbom zapalili.

Kad na vodi ne bi bilo drugih šatki i šatkara, ili kad se slabi šatkovi ne bi boja prihvatili, Avdo bi se sjeo uz sakaru, prevrtao mašicama bubrežnjake i paprike, a Mušo bi iz bunara izvlačio bostan i bocu s rakijom.

Ne bi dugo meračili sami.

Prvo bi im se Rizo pridružio. Stizao bi iz Stanice oko pet po podne već dobro „podmašćen“. Mušo Čajlak volio je Riza, hvalio se kako mu je „još od šeset treće bio babo mesto baba“, a Rizo mu uzvraćao istom mjerom i od svake plate kupovao kilo kahve Santos, kilo krupnoga šećera i tri šteke žute, kumanovske „Drave“. (Kad je Rizo lani umro od moždanog udara, Mušo Čajlak se uzeo od sebe i zapao u ljut verem i Hame ga je pozadugo čuvao u kući kako ne bi neki belaj napravio.)  

Iza Riza stizao bi Hame. Malo bi se šegačio s njima, pa bježao u čaršiju da pričeka Zumku pred Radnički i odvuče je „na drpanje“ u Avdovu oputaru.

A siroti Adem nije s volje dolazio.

“Došao bih na zôr ( A, Ademe, a potrči sine, vidi šta je s onom dalgovinom. A ene ih šatke, vratile se same u avliju); da ugasim vatru, da pokrijem bunar i zabravim vrata na čatmari; da zaredim, onda, od kafane do kafane i kupim budale”.