Mnoge sam konobare upoznao, pa barem jednog da spomenem. Dule je bio konobar u sarajevskoj kavani Istra. A bez kavana i konobara nikada nije bilo pisaca. Dule bi mi se uvijek obradovao, volio je preko cijele kavane viknuti “Fiiiiinccciiiii”. Kada je saznao da sam profesor, prestao: “Izvini, ja mislio ti pjesnik”.

Nakon što se prošle, 2017. godine svijet uzbudio razmišljajući o Reformaciji i Revoluciji te je obilježavao na različite načine petstogodišnjicu protestantske reformacije i stogodišnjicu Oktobarske revolucije – što je bilo uzbuđenje neviđeno još od prijeloma stoljećâ i tisućljećâ 2000. godine, odnosno obilježavanja dvije tisuće godina kršćanstva i/ili nove ere; uzbuđenje mnogo veće od onog 2014. (stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata) i 2015. (sedamdesetogodišnjica svršetka Drugog svjetskog rata) – moglo se pomisliti da se svijet umorio od obljetnica i njihova obilježavanja te da će na tom planu naredna, 2018. godina biti mirnija. Ali ništa od toga, jer premda ove godine neće biti tako okruglih godišnjica tako velikih događaja, 2018. godina nadmašuje 2017. godinu po broju raznoraznih važnih obljetnica i savršena je za „obljetničarenje“.

Istina, ljudima ne treba mnogo, naprosto vole slaviti ili na druge načine obilježavati neke događaje, bilo kakve događaje. Sve i kad nema pravog povoda, ljudi ga izmisle. Kada se u birtiji, u sitni sat, iscrpe svi razlozi za slavlje i održe se sve zdravice, još uvijek se može popiti jednu „putnu“, u čast rastanka, i nakon toga još jednom nazdraviti u čast sljedećeg susreta „na brzu ruku skupljenog društvanca“ (I. Slamnig). Važno je da postoji „dobar razlog“.

Obljetnice, okruglice i krtice

No zašto nam uopće trebaju „dobri“ ili „posebni razlozi“ da bismo se nečega prisjetili ili da bismo nešto u slavljeničkom tonu istaknuli? Nisu li takozvane godišnjice ili obljetnice – u odnosu na neumitno i hladnokrvno protjecanje vremena – samo umišljaj, zavaravanje, konstrukt, natezanje, pretjerivanje? Po čemu je to 963. obljetnica velikog raskola zapadne i istočne crkve manje važna od 500. obljetnice raskola koji je označio početak Reformacije? Po čemu je to 228. obljetnica Francuske revolucije manje važna od 100. obljetnice one Oktobarske? Naravno da su te „velike obljetnice“, prilikom kojih čovječanstvo kolektivno drhti u orgazmičkom grču, samo konstrukti i pretjerivanja, ali je i cijela ljudska povijest, Povijest kao takva, konstrukt i pretjerivanje. Kad je već sve konstrukt i pretjerivanje, onda težimo boljim konstruktima i većim pretjerivanjima. Moguće je da bi za zdravlje pojedinca i za zdravlje ljudskoga roda bilo bolje kada bismo svemu pristupali ravnomjerno, ovisno o vlastitom karakteru i općem kontekstu: jednako predano, jednako rezignirano, jednako aktivno, jednako lijeno. Ali ravnomjernost, znamo, često vodi u ravnodušnost, a ravnodušnost često u malodušnost. To se tiče i povijesti i Povijesti, tako da ljudskoj potrebi za obljetnicama treba pristupati, u najmanju ruku, s razumijevanjem, a po mogućnosti je i poticati, jer obljetnice su događaji i same po sebi, premda su vezane uz nešto prošlo; to su događaji iz kojih može proizaći nešto novo ako se ne svedu na (o)tužno komemoriranje. Obljetnice su prilika da u „bijedi našeg svagdanjeg života“ (A. B. Šimić) postignemo emfatično raspoloženje i ekstatičnu egzistenciju, kao u onoj pjesmi grupe ST!llness u kojoj Yuri poručuje: „Budi nam svjedok i zaviri u naš kutak, nama je svaki dan povijesni trenutak“.

Obilježavanje obljetnica jednim je dijelom, zasigurno, kompenzacija za nezadovoljstvo sivim ili mučnim životom u sadašnjosti: „jednom davno bilo je nečeg boljeg“ ili čak „jednom je nečega bilo“. No ne radi se samo o tome. Obilježavanje obljetnica također je izraz nade da je moguće načas zaustaviti protjecanje vremena, tj. uokviriti vrijeme kalendarom, historijom, poviješću. Obljetnice izražavaju vjeru da povijest ima neku logiku koju mi možemo otkriti i da sve ima svoj razlog, neki eksplozivan početak, a možda i neki spektakularan kraj. Što je okruglija obljetnica, to je eksplozivniji i spektakularniji njezin učinak na našu povijesnu svijest. Ako je imamo, dakako. A to danas, pogotovo u generacijama rođenim i odraslim u globalnom digitalnom društvu nakon kraja (ili krajeva) povijesti, više nije samorazumljivo. Povijesna svijest, pa i prosta sposobnost snalaženja na vremenskoj lenti, polako nestaje, postaje zastarjelom, kao i učitelji koji na tome još uvijek inzistiraju. Sve dominantnija istoprostornost i istovremenost, gdje, nakon jednog klika, u recycle binu, u ropotarnici povijesti, na đubrištu historije, završava sve što se ikada dogodilo i što bi se ikad moglo dogoditi (prije tisuću godina ili jučer, sutra ili za tisuću godina, svejedno), implicira da je sve podjednako prisutno i važno tako da ništa više nije prisutno i važno. Zato su obljetnice „dobre“ ili „posebne prilike“ da se osvijesti prastara mudrost da se bez refleksivnog osvrtanja na prošlost čovjek ne može snaći u sadašnjosti, odnosno da bez povijesne svijesti nema ni budućnosne (tj. na budućnost usmjerene) svijesti, a time ni mogućnosti bolje budućnosti.

Što se, pak, tiče „okruglosti“ obljetnica, tu zaključak o „konstruiranosti“ i „pretjeranosti“, dakle, krajnjoj arbitrarnosti obljetnica također vrijedi, a možda se i potencira. Jer: zašto se unutar prvih sto godina nakon nekog događaja obilježava, osim prve, svaka deseta ili čak svaka peta godina, a nakon stote godine računaju se kao važne uglavnom „zaista okrugle“ godišnjice, stopedeseta, dvjestota, petstota, tisućita, i tako dalje? Preduboko bismo išli kada bismo ovdje dešifrirali mistiku i estetiku brojeva te njihovu ulogu u našoj (povijesnoj) svijesti. Dovoljno je ustvrditi ovo: (povijesna) svijest uvijek traži oslonac, koliko-toliko čvrstu točku s koje će moći sagledati i „odvaliti“ ono prošlo, kako bi se manje-više rasterećena mogla uputiti prema onom budućem. U protoku vremena vidljivije je i važnije ono što je bliže. Što smo od nekog događaja vremenski udaljeniji, to više nebitnih informacija otpada s njega i sve je je jasnija njegova suština, među ostalim i zato što se u međuvremenu uočava sve više bitnih implikacija nekog događaja. Ako ništa drugo, „okruglost“ obljetnica pojačava onaj efekt koji smo utvrdili vezano za obljetnice općenito. Ali u tome je, također, prisutna nada da je – nakon što temporalno-mistički prijeđemo temporalno-imaginarnu granicu od pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto ili tisuću godina – moguća radikalna promjena i novi početak. Nešto smo, kao, zaključili, obilježili kao zaključeno, tako da sada možemo dalje, ne baš sasvim ispočetka, jer tragovi prošlosti su neizbrisivi, ali ipak drugačije – svježiji, bolji i pametniji negoli smo bili prije.

Dakako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je protestantska reformacija bila važnija 2017. godine negoli 2016. ili 2018. godine. Isto tako, nitko (ili barem nitko razuman) ne smatra da je za misao Karla Marxa te dugu i krivudavu povijest marksizma bilo presudno to što se Marx rodio baš 1818., a ne 1817. ili 1819. godine. Ono što obilježavamo kad obilježavamo godišnjice nije samo ono što je prisutno u samim tim događajima nego i ono što mi današnji iščitavamo iz tih događaja i njihovih posljedica, odnosno povijesnog razvoja, dakle, ono što mi današnji u njih, na određeni način iščitane, učitavamo. Naime, ti „povijesni događaji“ koje smatramo „važnima“ i „prijelomnima“ nikad nisu locirani u jednoj vremensko-prostornoj točki. Obilježavani događaji zapravo i nisu događaji, nego su procesi ili dinamička polja; oni nisu mrtvi povijesni atomi, nego su živi dijelovi povijesnog organizma.

Obljetnice su kao krtičnjaci. Kada istražujemo egzistenciju krtica i njihov svijet, naša se pažnja prvenstveno usmjerava na krtičnjake, ali znamo da to nije sve, nego je to samo ono što je najvidljivije i od čega možemo istraživati dalje, ako smo uopće zainteresirani za krtice. Pomnije istraživanje krtičnjaka otkriva nam skrivene hodnike i legla, krtice i druga bića koja u njima prebivaju, potvrđuje nam traženo i dovodi nas do neočekivanih otkrića.

Samoskrivljena (ne)zrelost

Poseban slučaj „obljetničarenja“ je obilježavanje stjecanja punoljetnosti. Kako kod nas, tako i u većini svjetskih kultura i zemalja – usprkos općoj težnji za „okruglošću“ brojeva koje valja slavljenički obilježavati – radi se o „ćoškastoj“ osamnaestoj godini. Osamnaestu godinu nekog tinejdžera izuzetno važnom smatraju i slave ne samo dotična osoba i njezini roditelji, rodbina i prijatelji nego i društvo i država. Premda famozna „osamnaesta“ ima i sasvim konkretne posljedice za klince, jer se tada blagoslovom države stječu radna, biračka, konzumentska, seksualna i druga prava, ova sekularna bar micva nije samo administrativno-birokratska činjenica nego prožima i kolektivni imaginarij koji dubinski utječe na individualnu autopercepciju i percepciju individua od strane drugih. Smatra se da osobe tada zaista postaju „punoljetne“ u tom smislu da postaju „svoje“, dakle, zrele, nezavisne, samostalne, autonomne, slobodne. U srazu realnog i simboličkog, trebamo se zapitati: je li tome zaista tako i što „punoljetnost“ zaista znači? Ostavimo po strani one koji, zbog nesretnih životnih okolnosti, „prerano sazriju“ (primjerice, rumunjsku „djecu iz kanalizacije“ ili kongoansku djecu-ratnike) jer oni su globalno, bez obzira na velike brojeve i zastrašujuće individualne sudbine, još uvijek „statistički incident“. U našim je okolnostima „statistički značajniji“ fenomen naizgled samostalnih, a zapravo „nedozrelih“ samaca koji i u svojim tridesetima još žive s roditeljima, kao i starinski fenomen „proširenih obitelji“ u kojima se generacije rađaju, žive i umiru u „nezrelosti“ prouzročenoj gerontokratskim patrijarhatom ili matrijarhatom. U takvoj kulturi i takvom društvu, koji su uvijek podgrađeni odgovarajućim ekonomskim i političkim mehanizmima, činjenica da netko formalno-zakonski postaje punoljetan faktično-sadržajno ne znači još ništa. Sazrijevanje i punoljetnost nisu samo stvar „okolnosti“, „danosti“ i „sudbine“ nego i stvar izbora, upravo izraz i dokaz slobode. Ukratko, čovjek sâm bira hoće li biti „svoj“, punoljetan, zreo, nezavisan, samostalan, autonoman, slobodan.

Kratki, ali utjecajni spis „Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?“ (1784.) Immanuela Kanta može se čitati i kao dobar traktat o punoljetnosti i zrelosti, te s time povezanoj slobodi i izboru, jer Kantovi se zaključci tiču podjednako „punoljetnosti“ individua (osoba) i kolektiva (zajednica, društava, čovječanstva). Jeste li punoljetni, zreli? Pročitajte tu raspravu, izmjerite se prema Kantovim kriterijima, pa onda odgovorite na postavljeno pitanje.

Ovdje, ipak, nije namjera raspravljati o individualnoj punoljetnosti i zrelosti. Ono na što bi nas Kant mogao i trebao navesti jest sljedeće: naše mlado 21. stoljeće i naš mladi milenij ove godine navršavaju osamnaest godina, a s obzirom na psiho-emotivnu, kulturnu, socijalnu i političku važnost osamnaeste godine, uz malo metaforičkog truda, može se konstatirati da stoljeće i milenij time postaju punoljetni. No postaju li i zreli? Točnije rečeno: postajemo li mi zreli u tom stoljeću i mileniju, kao građani ove društvene zajednice u kojoj živimo, kao građani svijeta, kao ljudi, kao čovječanstvo? Jesmo li nešto naučili u proteklih osamnaest godina, nakon što smo se izlegli iz traumatične utrobe dvadesetog stoljeća i prohodali dugoočekivanom budućnošću: „dvadeset i prvim stoljećem“ o kojemu se, s toliko neobuzdane nade i strogih zahtjeva, govorilo i pisalo najmanje pedeset godina prije početka 21. stoljeća, znanstveno-fantastički, kulturološki, filozofski, teološki, sociološki, politički i na druge načine? Sudeći prema Kantu, ne samo da smo i dalje nepunoljetni nego smo još i sami krivi za to.

Kant se, naime, u ovom svom spisu posvećuje konceptu i projektu prosvjetiteljstva (koje je tada, krajem 18. stoljeća, bilo još „mlado i ludo“) te na samome početku teksta nudi – kasnije razmatranu i kritiziranu, ali do danas neosporenu – definiciju prosvjetiteljstva, razjašnjenje prosvjetiteljstva kao ideje, kao kulturnog, društvenog i političkog pokreta, te kao tradicije i paradigme:

„Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. – Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva. Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja (…), ipak dragovoljno do kraja života ostaje nepunoljetan i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za njihove skrbnike. Vrlo je udobno biti nepunoljetan. Ako imam knjigu koja misli umjesto mene, dušebrižnika koji umjesto mene ima savjest, liječnika koji mi propisuje dijetu, itd., onda, zacijelo, nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kad mogu samo platiti; netko drugi će već za mene poduzeti mrski posao. (…) Svakom pojedincu je, dakle, teško izvući se iz nepunoljetnosti koja je gotovo postala njegova priroda. On ju je čak zavolio i nije sada stvarno sposoban služiti se vlastitim razumom jer mu nikada nije bilo dozvoljeno učiniti taj pokušaj. Pravila i formule, ta mehanička oruđa umne upotrebe, ili štoviše zloupotrebe njegove prirodne obdarenosti, jesu okovi neprestane nepunoljetnosti.“

„Prosvjetiteljstvo“, koje bi, prema Kantu, trebalo nadvladati ovu „nepunoljetnost“, kao svoj cilj, ali – dijalektički gledano – i kao svoje počelo, ima slobodu, slobodu kao svijest o slobodi i slobodu kao proces oslobođenja, oboje sagledano u povijesnoj perspektivi, na napetoj žici između prošlog i budućeg. Kant kaže:

„Ovom prosvjetiteljstvu nije ništa potrebno doli sloboda, i to ona koja je najmanje štetna od svega onoga što se uopće može zvati slobodom, naime: da se od vlastitog uma u svim stvarima načini javna upotreba.“

„Javnu upotrebu uma“ možemo uzeti i kao projekciju krajnje svrhe znanstvenog istraživanja i obrazovanja, i kao opis uloge intelektualaca u društvu, i kao objašnjenje često nejasnog izraza „aktivno građanstvo“. „Javna upotreba uma“ je i individualno-etički i socijalno-politički imperativ. „Javna upotreba uma“, uz određenu odlučnost i hrabrost, podrazumijeva i elementarno kritičko mišljenje, ali ne kao praznu frazu i popularni ideologem neoliberalnog obrazovanja nego kao istinsku, radikalnu i kontinuiranu kritiku – „nepoštednu kritiku svega postojećeg“ (G. Petrović).

Prepreke kritičkom mišljenju i javnoj upotrebi uma, dakle, prepreke slobodi, postavljale su se jednako u Kantovo vrijeme kao i danas. Čitajući Kanta koji, potkraj 18. stoljeća, kaže: „A sada sa svih strana čujem poziv: Ne razmišljajte! Časnik kaže: Ne razmišljajte, već vježbajte! Poreznik: Ne razmišljajte, nego plaćajte! Svećenik kaže: Ne razmišljajte, nego vjerujte. (…) Posvuda ovdje postoji ograničenje slobode“, početkom 21. stoljeća možemo se samo deprimirati jer nije se mnogo toga promijenilo u dvjesto i kusur godina. Kantove „časnike“, „poreznike“ i „svećenike“ u istoj represivnoj ulozi nalazimo u današnjoj vojsci, policiji, politici, bankarstvu, biznisu, crkvi, obrazovanju i medijima. Ipak, određenu nadu ulijeva to što su 19. stoljeće i 20. stoljeće bili stoljeća intenzivne borbe za punoljetnost/zrelost čovječanstva, prvenstveno klasâ tlačenih po ovoj ili onoj osnovi. Novija povijest čovječanstva (pri čemu mislim na razdoblje od Francuske revolucije, 1789., do danas) obilovala je protestima protiv nezadovoljavajućeg stanja, vizijama drugačijeg i boljeg, te intelektualnim i socijalno-političkim borbama za to drugačije i bolje – manje ili više uspješnima. Ali kako stvari stoje danas, 2018. godine?

2018.: perspektive retrospektive

Jesmo li 2018. godine slobodniji ili neslobodniji, zreliji ili nezreliji, bolji ili lošiji od onih (ili onih nas) iz 1818., 1918., 1968. i 2008.? Time bismo se mogli i trebali pozabaviti 2018. godine, ako se nismo posve prepustili struji vremena u kojoj bi svaki dan bio za sebe, bez prošlosti i budućnosti, i u kojoj bi svaki čovjek bio za sebe, bez predakâ i nasljednikâ, tako da ni čovječanstvo kao zajednica, ni povijest kao njegova pozornica više ne bi postojali ili barem ne bi imali smisla.

A koji bi nas to događaji-krtičnjaci mogli ponukati na refleksivno, kritičko i budućnosno sagledavanje prošloga i sadašnjega, „onoga“ i „ovoga“, „njih“ i „nas“? Prije svega oni događaji koji tokom ove „obljetničke godine“ neće biti u prvom planu, na koje će možda tek rijetki „obljetničari“ skrenuti pažnju, jer ritam povijesti udaraju „veliki događaji“, ali se povijesna melodija i mogućnost improvizacije razvijaju tek uključivanjem manje poznatih ili nepoznatih događaja te slučajno zanemarenih ili namjerno potisnutih strana „velikih događaja“, kao i implikacija koje iz njih nisu izvedene. U svakom slučaju, datumi koji će isplivavati kad budemo unatrag, od 2018., brojili pet, deset, dvadeset i pet, pedeset, sto i više godina, trebaju biti pomnije istraženi.

Moj subjektivni kriterij, koji kandidiram i za objektivni kriterij, jest pitanje: koji su događaji – bez obzira na njihove učinke u „real-timeu“ i njihovo uvažavanje u historiografijsko-kulturologijskom „mainstreamu“ – s povijesne distance gledajući, sudjelovali u nastanku „velikih događaja“, doprinosili

velikim potresima, dalekosežnim pomacima, radikalnim promjenama ili revolucijama, kako u politici i društvu, tako i u umjetnosti i kulturi? Dodatni kriterij jest pitanje: koji su događaji mogli usmjeriti povijest u drugom pravcu, ali nisu ostvarili neposredan učinak te su u međuvremenu „pali u zastaru“? Naposljetku, imajući u vidu prethodna dva kriterija, može se postaviti i sljedeće pitanje o „događajnosti“ određenih događaja: koliko su oni i na koji način doprinijeli oblikovanju koncepata s kojima danas baratamo kao da nemaju svoju povijest te se, baš zbog toga, zaplićemo u nerazrješive povijesne čvorove?

Prilično kaotično, ali ipak u kronološkom redu, navodim neke obljetnice, od kojih bi svaka zasluživala poseban osvrt, a poneka i posebnu knjigu: 210. obljetnica ukidanja Dubrovačke republike; 200. obljetnica Hegelovog nastupnog predavanja u Berlinu i rođenja Karla Marxa; 170. obljetnica objavljivanja Manifesta Komunističke partije i revolucionarne „1848.“; 160. obljetnica objavljivanja spisa Muško zdravlje i vježbanje Walta Whitmana; 150. obljetnica osnivanja Međunarodne alijanse socijalne demokracije i govora Johna Stuarta Milla o smrtnoj kazni; 120. obljetnica rođenja Antuna Branka Šimića; 100. obljetnica antiboljševičke „Treće ruske revolucije“, svršetka Velikog rata, formiranja „Jugoslavije“, objavljivanja Dadaističkog manifesta, knjigâ Predloženi putovi k slobodi Bertranda Russella i Duh utopije Ernsta Blocha te rođenja Louisa Althussera; 90. obljetnica rođenja Karlheinza Stockhausena i Gustava Gutiérreza; 80. obljetnica „Kristalne noći“, smrti Edmunda Husserla te objavljivanja knjigâ Kataloniji u čast Georgea Orwella i Tri gvineje Virginije Woolf; 70. obljetnica „Titovog ne Staljinu“ i 65. obljetnica smrti Josifa Visarionoviča Staljina; 50. obljetnica revolucionarne „1968.“, objavljivanja knjige Pedagogija potlačenih Paula Freirea te tzv. Bijelog albuma The Beatles i filma Odiseja u svemiru 2001. Stanleyja Kubricka; 40. obljetnica objavljivanja albuma Die Mensch-Maschine Kraftwerka i singla Lepi in prazni Pankrta; 30. obljetnica performansa Ljubavnici Marine Abramović i Ulaya te  objavljivanja knjige Bitak i događaj Alaina Badioua; 20. obljetnica smrti Carlosa Castanede, Akira Kurosawe i Franka Sinatre, izborne pobjede Huga Cháveza u Venezueli te diskusije o aktivizmu i civilnom društvu na stranicama Arkzina; 15. obljetnica početka rata u Iraku i globalnog pokreta protiv (tog) rata; 10. obljetnica studentskog pokreta u Hrvatskoj, koji je kulminirao u „Blokadi“ 2009. godine; te 5. obljetnica ulaska Europske unije u Hrvatsku. Tu su i događaji koje bi mogli obljetnički naglasiti oni kojima je stalo do Bosne i Hercegovine kao jedne od najzeznutijih zemalja u ovom dijelu svijeta i do bioetike kao jednog od najživahnijih polja u suvremenoj znanosti i obrazovanju. Za Bosnu i Hercegovinu: 5. obljetnica „JMBG-protestâ“ te 10. obljetnica objavljivanja albumâ Firma ilegal Dubioza kolektiva i Mrtvi su mrtvi Damira Avdića. Za bioetiku: 20. obljetnica prvog većeg i međunarodnog bioetičkog skupa u Hrvatskoj, Izazovi bioetike; 25. obljetnica smrti židovsko-njemačko-američkog filozofa i bioetičara Hansa Jonasa; 30. obljetnica objavljivanja knjige Globalna bioetika „oca bioetike“ Vana Rensselaera Pottera; 40. obljetnica objavljivanja Enciklopedije bioetike; te 80. obljetnica rođenja našeg pravnika i bioetičara Nikole Viskovića. Naravno, navedeni se popis može proširivati i sužavati u raznim smjerovima.

Meditiranje o povijesti kao imperativ

Ono na što sam ovdje želio upozoriti jest da – i ove 2018. godine i inače – treba s jednakom koncentracijom proučavati i „ovjerenu“ povijest koja se nudi u školskim udžbenicima, enciklopedijama i sličnim knjigama ili u „TV kalendaru“ Hrvatske televizije ili u drugim manje-više kontroliranim medijima poput Wikipedije, kao i „alternativnu povijest“. „Alternativna povijest“ nije, pak, sinonim za proskribirani „povijesni revizionizam“, tj. za puko prebacivanje pisane povijesti iz jednog u drugi ideološki ključ, nego nastojanje da se ispiše što potpunija povijest. S jedne strane, „alternativna povijest“ znači otkrivanje i uključivanje onoga što je pod pritiskom „službene povijesti“, odnosno „službenih interpretacija“ povijesti, bilo zanemareno, potisnuto i skriveno, a s druge strane znači spekuliranje na tragu pitanja „što bi bilo da je bilo“: na temelju vjerodostojnih dokumenata imaginiranu povijest raznih promašaja i neiskorištenih šansi. Ni ovo potonje nije nevažno i bezvrijedno. To također doprinosi gimnastici povijesne svijesti.

Spomenuti Immanuel Kant, u svom spisu „Nagađanja o početku povijesti čovječanstva“ (1786.), kaže: „Upletati nagađanje u tijek povijesti kako bi se popunile praznine u vijestima svakako je dopušteno jer ono što je prethodilo – kao daleki uzrok, i ono što je slijedilo – kao posljedica, pruža dosta siguran putokaz za otkrivanje srednjih uzroka i za objašnjenje prijelaza.“ No u tome, kako Kant sugerira, treba biti oprezan jer „povijest koja bi bila izgrađena jedino na nagađanjima ne bi se mogla uzeti kao nešto mnogo bolje od nacrta za roman. Pa tako se ne bi mogla nazvati povijesnim nagađanjem, već izmišljotinom.“ S obzirom na to, alternativnopovijesna nagađanja koja ja sugeriram nisu, Kantovim riječima, samo „šetnja koju je mašta u pratnji uma dopustila sebi za razonodu i okrepljenje duše“, nego doprinose i „onoj povijesti koja se o istim događanjima izlaže kao prava, vjerodostojna vijest“.

Kako god bilo, s obzirom na kvantitetu i kvalitetu neskrivenih i skrivenih „povijesnih događaja“ koje se, u njihovoj „historijskoj okruglosti“, može obilježavati ove godine, 2018. je dobra godina za meditiranje o povijesti. Kao u duhovnim meditacijama, i ovo meditiranje o povijesti ovisi o mnoštvu faktora (okolina, položaj, svjetonazorski horizont, preduvjerenja, znanje, koncentracija, raspoloženje, svrha, cilj), a ishod mu je neizvjestan. Ali tko ima povijesnu svijest i tko se osjeća, kantovski, dužnim da je koristi – ne pita za uspjeh. Meditacije o povijesti naša su dužnost, jednako kao i budućnosne projekcije, a ako nam treba poticajâ za to, u ovoj, 2018. godini poticaja ima i više nego što jedna prosječna povijesno-budućnosna svijest može bez znatnijih posljedica podnijeti. Tim više što preliminarni zaključak takvih refleksija ne ispunjava optimizmom: u punoljetnom stoljeću i mileniju manje smo zreli nego prije pedeset, sto ili dvjesto godina. I sami smo krivi za to.

Namještaj za Novu sobu dočekao nas je kada smo se u rano ljeto 1970. vratili iz Drvenika. Bio je to tako upečatljiv doživljaj – Nona, Nono, ja, šetamo sobom između fotelja, i divimo se tako da nam majka povjeruje – da sam ga dobro zapamtio, iako sam imao četiri godine i u tom doživljaju nije bilo baš ništa dječje. Njihovo je divljenje bilo lažno, samo što ja to nisam znao, dok je moje divljenje bilo iskreno. Istina, nisam se divio oblicima, nego sam se divio mirisima. Iako je namještaj mjesecima bio tu, majka ga je kupila istog mjeseca, bilo je to u listopadu, kada smo otputovali u Drvenik, mirisao je po svježem drvetu, laku i tkanini. Mirisao je onako kako su tih godina mirisali dućani s namještajem.

Dva kauča, crnih drvenih stranica, tapecirana tkaninom boje zelene povraćotine – da, ima ta boja i neki prikladniji naziv, ali ja sam je uvijek zvao ovako – modernistički dvoetažni stolić, dvije fotelje, također crno-zelene, veliki ormar, boje trešnjina drveta, s desetak polica, dvokrilnim prostorom za odijela i kapute, zastakljenom poličicom za knjige, dvokrilnim manjim prostorom s još tri police i bifeom, koji je u dnu i sa strane imao ogledala, tako da je sve u njemu izgledalo dvostruko dublje i šire, široka komoda, također boje trešnjina drveta, s ladicama i dvokrilnim prostorom sa četiri police, koji se, kao i bife, mogao zaključavati.

I sve je to, zajedno sa šarenim ružnim ćilimom, i Kreka Weso peći, stalo u sobu koja nije imala više od desetak kvadrata. Fatalna pretrpanost Nove sobe, koju je majka kreirala u skladu s vlastitim ukusom, pogledima na svijet i nadanjima, kao i ista takva pretrpanost svih drugih prostorija na Sepetarevcu, predstavljala je odraz i fizičko uobličenje fatalne pretrpanosti majčina života, njezine glave i duše u kojoj više ni za što i ni za kog nije bilo mjesta. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati i smanjivati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši.

U vrijeme kada je kupljena, bilo je to krajem ljeta 1972, malo prije Nonetove smrti, peć Kreka Weso je među sarajevskim pomodnim i vazda povodljivim svijetom doživljavana kao čudo tehnike, a o njezinim grijnim karakteristikama i štedljivosti širile su se legende. Ložilo ju se specijalnim briketima koksa, koji su se prodavali u najlonskim vrećama od po dvadeset i pet i pedeset kilograma. Bili su to crni, gotovo savršeno okrugli, komadi ugljena, koji su me, đavo će znati zašto, neodoljivo podsjećali na kosane odreske u Alanu Fordu, što ih je u jednoj epizodi stripa Bob Rock pekao u pečenjarnici uz plažu. Bili su nejestivi, pa mu je prvi kupac hitnuo kosani odrezak u glavu, i začulo se: klong!

Ti su briketi, međutim, bili i prilično skupi, a peć baš i nije bila tako štedljiva, tako da su se ubrzo morale naručiti dvije tone ćumura Banovići. Nikada više, sve do rata koliko nam je peć trajala, nismo kupovali koks u briketima. Kreka Weso uredno je sagorijevala sve tipove srednjobosanskih ugljena, izbacujući povremeno oblake dima u sobu, koja je tokom cijele zime neugodno vonjala po sumporu i teškoj industriji.

Peć se, inače, punim imenom zvala “trajno žareća peć Kreka Weso”, što je značilo da si je navečer mogao naložiti, podesiti regulator na nulu ili na jedan, i tinjala bi i grijuckala sve do jutra, tako da je ne bi trebalo ponovo paliti, nego bi se samo pridodavao ugljen. Ali po svemu drugom bila je to obična, dimljiva peć na ugljen, uz koju se, možda, i moglo ugrijati, ali više je pamtimo po dimu nego po toploti.

Tokom sedamdesetih Sepetarevac se grijao na dva načina: u Ženskoj sobi i u kuhinji, odmah uz trpezariju, tutnjale su peći naftarice. Barem jednom tjedno kolektivno smo odlazili na Mejtaš, gdje je podno visokih starih jablanova bila pumpna stanica. Prvih je godina majka nosila po dva bidona od po dvadeset litara, Nona je nosila bidone od po petnaest, a ja od po deset i pet litara. Podstanarke su same, za svoj račun, išle po naftu.

Kasnije je Nona zbog slabog srca, ili zbog mita o slabom srcu, prestala ići po lož ulje, a onda je i majka pronašla razlog da se oslobodi tog posla, tako da sam već kao desetogodišnjak s Mejtaša svakoga drugog-trećeg dana vukao bidone od po dvadeset litara. Naravno, na meni je bilo i da jednom dnevno iz podruma donosim kante sa ćumurom.

One zime kada je Tito završio u bolnici u Ljubljani mi smo nabavili termoakomulacione peći za trpezariju i Žensku sobu. I tu smo bili u trendu: krajem sedamdesetih masovno su uvođena dvotarifna brojila, struja je bila jeftina, masovno su se nabavljale termoakomulacione peći, kojih je bilo u tri veličine: Jedinica, Dvojka, Trojka. Mi smo kupili dvije Trojke. Noću bi se, za vrijeme jeftinije struje, peći punile, a danju bi, kako je Nona govorila, puhale i pušući bi nas grijale.

Kao što nisam podnosio dim Kreka Weso peći i kao što bi me zaboljela glava od mučnog kamionskog vonja dviju naftarica, tako bi me uznemiravao dah i puh termoakomulacionih peći. Bilo je u njemu i prašine, i teških mirisa, i onog nelagodnog vrućeg uznemirenja što je izbijalo iz fena za kosu. Od vrlo ranog djetinjstva panično sam se plašio fena. Ili to nije bio strah, nego neka panična uznemirenost, neotklonjiva potreba da vičem i plačem, i da bježim pred uključenim fenom.

Nona bi mi istrljala kosu peškirom i puštala je neka se sama suši. Izborio sam se za to kad su mi bile tri. I nikada, sve do vrlo zrelih godina, nisam svojevoljno koristio fen. Možda bi me brico njime zapuhnuo, u vrijeme dok sam se još šišao kod brice, i to bih junački podnio, jer kako ćeš brici, pa još sarajevskom, reći da ne podnosiš fen, ali ga sam nikad nisam uzeo u ruke, sve dok se 2003. godine nisam razišao s tadašnjom ženom, kupio stan, i odmah zatim – fen za kosu. Nekako mi se činilo da je vrijeme za to. Istina, nikad ga nisam uključio, ali živim s njim u onoj vrsti suživota i međusobnog podnošenja u kojoj žive stvorenja ili narodi koji su se prethodno istrebljivali, da bi zatim shvatili kako su trošili previše vremena jedni na druge.

Prema termoakomulacionim pećima sam, dakle, osjećao isto što i prema fenu. A na Sepetarevcu je uvijek bilo hladno, naročito u hodniku i u banji, dok su sredstva za grijanje vonjala, smrdjela i dimila tako da za onih strašnih sarajevskih novembara i decembara nisi znao gdje je gore i neugodnije, vani ili unutra. I sve će se to promijeniti nakon rata, kada po svim propisima bude uveden plin – koji je, mimo propisa, uveden već u ratu – i kada u svim prostorijama budu instalirani radijatori.

Nova soba bila je umiralište.

Na počecima njezine povijesti, u jesen 1972. umirao je tu Franjo Rejc. Četrdeset godina kasnije, u proljeće, ljeto i jesen, umirala je njegova kćerka. On je ležao na jednom od ona dva kauča s tapecirungom boje povraćotine, ona na jednom od kreveta bračne sobe svojih roditelja, koje je, zajedno s ostalim namještajem, nekoliko godina ranije selila iz Ženske sobe.

Nad Franjinim uzglavljem su u tjednu njegova odlaska naizmjence bdjeli njegova žena i kćerka. Posljednje noći, malo pred zoru, Olgu je shrvao umor, i legla je da odspava, premda je, pričale su, bilo izvjesno da mu je to zadnja noć. Javorka je ostala sama s njim, razgovarali su, i on joj je rekao nešto što ju je činilo ponosnom. Svi drugi su nestali, svijet je nestao, ostali smo samo ti i ja. Tako joj je, otprilike, govorio, i to joj je, možda, bio i najvažniji doživljaj u životu, najveće priznanje. Njen otac, ispunjen karizmom kraja, pri punoj je svijesti rekao da više ničega nema, da su ostali samo ona i on. To ju je ispunjavalo sigurnošću i samopouzdanjem, bila je ponosna, kao da je za nešto veliko zaslužna, nije znala da se upravo tad, početkom listopada 1972, odronila u svoju smrt. Mjesto na kojem je sjedila dok je bdjela uz njegovo uzglavlje bilo je metar, dva, najviše tri od mjesta na kojem će malo zatim umirati. U tih četrdeset godina koje će u međuvremenu proći ništa se značajno u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve.

Srce Franje Rejca je, to odnedavno znamo, fatalno oštećeno španjolskom gripom što ju je preležao u talijanskim zarobljeništvu. Između te bolesti i smrti prošlo je pedeset i četiri, pedeset i pet godina. Do majčine smrti još četrdeset. Do trenutaka u kojima ovo pišem – u Beogradu, u caffeu Puškin, pred Božić 2017. – godina je prošlo još pet.

Tačno je sto godina od španjolske gripe mog djeda Franje Rejca, a još uvijek je neprekinut niz događaja koji se tada pokrenuo. Moj život, i ovaj dan u životu, petak 22. prosinca 2017, uvjetovan je njime. Vođen je tom jedva preživljenom bolešću zarobljenog austrougarskog vojnika, dvadesetjednogodišnjaka kojem je suđeno da mi bude djed. Taj jedan je incident španjolske gripe, najteže epidemije koja je zadesila Europu u našemu dvadesetom vijeku, stotinu godina kasnije u životu jednoga budućeg čovjeka važniji događaj od većine onog što mu se u njegovih pola stoljeća zbilo. Određen je tom bolešću, koja je trajno oštetila djedovo srce, srođen je s njome kao s jednim od važnijih elemenata vlastitog identiteta. Važnija mu je ta španjolska gripa od vjere i nacije; vjere nema, nacija ga svakodnevno mori, i jedno i drugo promjenjivo je, podložno vremenu i trošenju, tako da će, možda, on za života još pronaći u sebi vjeru, pronaći u sebi Boga, a jednu naciju zamijeniti drugom ili, možda, izgubiti sve nacije, dok će djedova španjolska gripa ostati jedno od onih trajnih i nepromjenjivih identitetskih doživljaja, što umiru zajedno sa čovjekom ili se prenose na sljedeće generacije. U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i jednoga trajno oštećenog srca, među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije. Umjesto da to čini, on španjolsku gripu prenosi u priču, umećući njenu smrtonosnu, fatalku klicu u tekst. Može li se čitatelj zaraziti tekstom?

Treća koja se ljeta 1969. doselila na Sepetarevac, Franjina žena Olga, umrla je 6. lipnja 1986. u koševskoj bolnici. Ugušio ju je tumor u grlu, nekoliko kilometara daleko od kuće. Željela je, kao i muž joj, bolovati u svom krevetu, ali joj se želja nije mogla ispuniti. Vrijeme joj je prebrzo isteklo. Ali i da je drukčije bilo, Olga ne bi ležala u Novoj sobi. Nije tu bilo njezino mjesto.

Rock-glazba i s njom povezana lirika već su, to nije nikakva tajna, dulje vrijeme postali standardni predmeti bavljenja kako znanosti o književnosti tako i muzikologije. I jedna se i druga ne libe prići tekstovima ili notnome materijalu s dozom skrupuloznosti koja zna inkorporirati i najsloženiju terminološku aparaturu. U nas je to nedavno, makar čini mi se i nedovoljno zamijećeno, briljantno pokazao Tomislav Brlek tekstom o Bobu Dylanu koji je objavljen na portalu Miljenka Jergovića, u rubrici Ajfelov most (v. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dylan-knjizevnost-na-struju/). U za njega tipičnom maniru koji se sastoji od iznimne informiranosti, analitičke i argumentativne strogosti te precizne pismenosti koja ne ustupa pred kompliciranim formulacijama već ih suvereno integrira u tekst, Brlek je pokazao u kolikoj  je mjeri obsoletna diskusija kojom se Dylanu pokušava zanijekati pravo na dobivanje Nobelove nagrade za književnost. Naravno da je on literat – kako bi se to dokazalo nisu potrebni seminari što ih o njemu drže znanstvenici na američkim sveučilištima. Već i sama struktura njegovih uglazbljenih stihova dostatna je kako bi se uvidjelo da se u njima radi o vrhunskoj književnosti, čak kada se i zapostave njegovi čisto literarni pokušaji, poput hermetičnoga romana Tarantula. Kao drugi bi se uzorak briljantnoga miješanja vrhunske književnosti i popularne glazbe mogao navesti Nick Cave.

Jugoslavenska je situacija bila unekoliko manje sklona formiranju takve, u principu složene, hibridnosti. Grupa Buldožer u svakom je slučaju bila sposobna sačiniti tekstove koji nisu bili tek pratnja glazbi, nego su posjedovali i vlastitu autentičnost. Branimir je Štulić autentični pjesnik čiji je talent zbog jedva prikrivene megalomanije znao biti žrtva samoga sebe. Pjesme su Milana Mladenovića, makar ponekad i teško razumljive, primjer kreativnog stapanja jezika i glazbe. Polariziranost koja vlada između zemalja nastalih raspadom Jugoslavije aktualizirala je, na potpuno pogrešnoj razini, raspravu o potencijalnoj estetskoj vrijednosti rok-lirike. Naime, nedavno je dodjeljivanje nagrade pretenciozna imena Velika nagrada Ivo Andrić (upitat ćemo se: Gdje je „mala“?) rok-glazbeniku Bori Đorđeviću prouzročila umjereno temperamentnu diskusiju. U nju se zasigurno ne bih uključivao da Amer Tikveša na portalu Prometej (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) nije pokušao relativizirati vrijednost same raspre ističući, s pravom, da politički sumnjivo djelovanje Đorđevićevo ne deligitimira činjenicu da on jest pjesnik. Doista, pjesnik je, složit ćemo se uz škripanje zuba, svatko tko piše pjesme. Drugi je dio Tikvešina teksta, u kojemu se argumentira kako su Đorđevićeve pjesme iz ranije, jugoslavenske, faze doista vrijedne estetske pozornosti. Kako bi nas uvjerio u to, ponudit će analizu jedne od njih, politički intonirane Na Zapadu ništa novo. Pridajući analiziranome tekstu kvalitetu literarnosti (ili literarnu kvalitetu) Tikveša će ustvrditi da je jedan od središnjih razloga tomu kolažna konstrukcija kojom dominira interdiskurzivnost. „On pretapa poetski i novinski diskurs pri čemu se pokazuje moć poetskog da apsorbira bilo koji tip diskursa. Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć.“ (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) Na stranu pitanje zašto obrnut slučaj nije moguć: poezija, zasigurno, može biti pretočena u novinski naslov. Primjeri su tomu brojni ali i nebitni. Kenton kojim se Đorđević služi, bez obzira na momente ironije, banalan je i traljav. Taj se moment kompleksiteta, prema Tikveši svojstvenog „visokoj“ književnosti, nadopunjuje i intertekstualnošću – drugom karakteristikom književne autorefleksije. Ona se zrcali i u upotrebi naslova Remarqueova romana Na Zapadu ništa novo kao intertekstualne matrice na koju će se, prizivajući sličan sadržaj, projicirati Đorđevićeva lirika. Intertekstualnost živi od originalnosti, ne od banalnosti. „Na Zapadu ništa novo“ toliko je poznata sintagma da ni u kojem slučaju ne može izazvati bilo kakve kreativne asocijacije. Iz njega zrači samo plitkost neznalice koji ju primjenjuje zato što mu napamet ne pada ništa drugo. Promotri li se, dakle, pažljivije, obje će se komponente navedene u prilog tezi o Đorđeviću-vrijednom-pjesniku pokazati labilnima.

Tikveša ne pruža uvid u eventualne formalne kvalitete poezije: njezino stapanje s glazbom, samostalno djelovanje ritma i rime, eventualno metar… Bojim se, međutim, da ni ta analiza ne bi donijela nekakvo tumačenje koje bi Boru Đorđevića izdiglo iznad onoga što je potencirao Miljenko Jergović nazvavši nedavno Đorđa Balaševića, revitalizirajući pri tome riječ koja se pomalo zaboravlja, stihoklepcem (v. https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/krivi-smo-mi-ili-petominutni-traktat-o-savjesti-i-odgovornosti/). Jergović spašava Balaševića njegovog stihoklepaštva tako što mu, odričući njegovim stihovima estetsku, pridaje etičku vrijednost. Ta bi se tiha rehabilitacija mogla sažeti u formulaciji da je novosadski autor benigni stihoklepac. Za čačanskoga se rokera to ni u kojem slučaju ne može reći. Njegovo je ratno i poratno djelovanje indiskutabilno. Njime mi se nije ni baviti (ni Tikveša, uostalom, to ne čini). No kako stoje stvari s onim jugoslavenskim? Može li se u njemu pronaći klica razvitka kakvome ćemo, na svoj veliki jad, svjedočiti u sadašnjemu trenutku? Naravno da postoji. Kao što smo već mogli promatrati u nevješto sklopljenome kentonu, kojega Tikveša neuspješno podiže na razinu kvalitetne poezije, Đorđeviću lirski posao ne ide baš najbolje za rukom. No glavna je, a od Tikveše prešućena, osobina njegove lirike neprikriveni primitivizam koji se, u raznim oblicima, utapa u patrijarhalnu sliku svijeta. Ta se slika tek djelimice prikriva navodnom urbanošću tekstova. Pođe li se od imena samoga banda, vidjet će se razulareni kočijaški bijes. Riblja je čorba, znat će svatko s iole poznavanja beogradskoga slanga, jezivo mizogina oznaka za menstruaciju. Mizoginija je takoreći jedina konstanta Đorđevićeve poezije. Njegovo se lirsko Ja očituje prema svojim ženskim suputnicama u nizu prostačkih iskaza koje se može pratiti na različitim stupnjevima primitivizma. Tobože žovijalno („Draga ne budi peder“) prozirnom kavanskom duhovitošću mizoginiju spaja s homofobijom; pijani nesretnik pred vratima WC-a (kojega čisti „socijalni slučaj“) jeca jer ga je „žensko napravilo volom“ (obratiti pažnju na gramatičku formu srednjega roda „žensko“); možemo li u njemu prepoznati lirsko Ja koje upozorava (prvi hit skupine Lutka sa naslovne strane) djevojku što će s njom učiniti pokvareni pripadnici sekte prominentnih dok im se ona „daje“?; ili onoj „zadovoljnoj ženki“ kojoj plaća taksi kako bi otišla kući jer ne može shvatiti svu dubinu njegove ispražnjenosti pred svijetom. Naravno. Čitava je ta poezija koketna laž u kojoj se ne može pronaći ama baš ništa što bi zadovoljilo minimalne estetske – o etičkima i da ne govorim – kriterije. Kao što je odbacivao žene i homoseksualce zbog njihove niže vrijednosti, tako će Bora Čorba potkraj osamdesetih okrenuti ploču i početi prezirati „bečke konjušare“ (na čijim je binama kasirao lijepe honorare) da bi njegov pogled na svijet kulminirao – u inauguraciji u četničkoga vojvodu. Ergo u povratku u patrijarhalno-ruralni diskurs koji je uvijek provirivao iza njegovog rakijskog kazana. Bora je Đorđević maligni stihoklepac. To su pripadnici žirija nagrade smiješnoga naslova znali te su mu je dodijelili samo kako bi isprovocirali (s uspjehom) Druge. Provokacije su kratkotrajne, bar jednako kratkotrajne kao i nagrađena poezija. I tu ne pomaže nikakva književno-znanstvena analiza.                     

Tekst napisan u veljači 2008. za omotnicu albuma “Imam pjesmu za tebe” 

Ponekad se u životu dogodi da se čovjeku cijeli svijet pretvori u tuđinu. Takva je bila sudbina čitavog jednog naraštaja iz Hrvatske, Bosne i Srbije, koji se usred rata s početka devedesetih iseljavao iz svojih zemalja, da bi nastavio živjeti negdje drugdje. Ti su ljudi odlazili misleći da je sve to privremeno i da će se jednom sigurno vratiti, ali nisu se vratili više nikad. Ako su i pokušali, samo su se uvjerili kako više ne postoji mjesto koje su ostavili. Sve je, kao, ostalo isto, isti su gradovi i iste zemlje, katkad su isti i roditeljski domovi koje su prije petnaestak godina napustili, samo što je sve to postalo – tuđina. Tako se zavičaj izgubio u nekom davno prošlom vremenu, i ne postoji više nigdje osim u sjećanjima i uspomenama, što su u međuvremenu narasle i razgranale se do nevjerojatnih razmjera, poput uspomena onih ruskih emigranata koje smo još do prije tridesetak godina sretali po ulicama naših gradova. Jedan naraštaj, rođen u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, a koji danas živi negdje drugdje, kada govori o sebi i svome identitetu, govori o onome čega više nema. Govori o tuđini koja raste sa svakim čovjekovim korakom.

Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić napravili su, tamo u Los Angelesu, album pjesama o toj tuđini. U tom albumu, među ciganskim evergrinima i Arsenovim pjesmama iz vremena poezije i mira, uz dojmljivu emigrantsku razglednicu Zlatka Arslanagića, našla se, kao iz nekoga nikada odigranog kazališnog komada o potrazi za porijeklom, i tužna narodna Aoj Liko. Da ju je otpjevao netko drugi i da nije pjevana tisućama kilometara od Like, ta bi pjesma o čovjekovoj djedovini prošla kao i svaka druga, ali ova iz razloga tužnih okolnosti ne prolazi. Sjećanje na ono što više nismo, ali što  nas čini baš ovakvima kakvi jesmo, u pjesmama se seli iz glave u srce, pa ostaje u želucu. Tamo živi zavičaj ljudi koji su se zauvijek mimoišli sa svojim zemaljskim zavičajem.

Svoju diskografsku karijeru Šerbedžija je kao mlad glumac, sa crnim krležijanskim klobukom na glavi, započeo prije trideset pet godina.Velika gramofonska ploča zvala se Ne daj se Ines, i bila je u to vrijeme inventar đačkih i studentskih soba. Uz nju se jedno doba učilo poeziji i romantici, a naslovna pjesma, taj Arsenov prerani „žal za mladost“, postala je neka vrsta emocionalnog manifesta. U toj pjesmi bilo je radnje kao u nekom romanu, a oni koji su je slušali nalazili su inače nepostojeće sličnosti s vlastitim životima i ljubavima. Ne daj se Ines bila je idealna meta cinizmu i ruganju. Ali začudo, nitko se nije narugao.

Trideset pet godina kasnije Šerbedžija je u Los Angelesu snimio novu verziju Ne daj se Ines. Studentese koje su u svojim podstanarskim sobama slušale prvo izdanje, ostavljajući na omotnici trag od šalice s kavom, ovih se dana spremaju za mirovinu. Njihovi mladići koji su im se tih dana udvarali na plejbek, služeći se Šerbedžijinim glasom, danas se toga pomalo srame. Glumac s krležijanskim klobukom isti je onaj kao i tada, jer veliki glumci stare sporo i skokovito, samo što na sebe i svoj život gleda s drugog kraja zemaljske kugle. Ines je kao utjeha djetetu, kao kad čovjek samome sebi ponavlja da se nije dogodilo ništa strašno.

Samo ljudski glas koji nikada ne stari, glas glumca koji umije sve reći. I gitara majstora koji u pozadini šuti.

Fra Željko Džaja 24. veljače 1954. godine iz Doljana šalje kolegi fra Marijanu Brkiću, gvardijanu u Jajcu, pismo-molbu da lijepo primi u samostan njegova prijatelja i „fratra u mirovini fra Jaroslava Jaranovića Jarana“. Iskopao i objavio fra Tomislav Brković, posvećeni antologičar fratarskih zgoda i nezgoda.

Dragi moj, baš danas se nešto raspisah. Ne znam što mi je. Čujem da je fra Mirko bolestan pa me ipak zanima je li smrtna? Znam za tebe da si dobro i zdravo, k’o mlad čovjek koji se znao čuvati, ali nije se dao tovariti.

Ne daj nikad na se!

Danas mi sunce razgrijalo kosti: pa se pomamio.

Kako ti sveta tekija i u njoj sveti kaluđeri?

Znam što ćeš reći: dobro, dobro. Kad je iguman dobar, onda će i kaluđeri nadoći.

Nego, bolan ne bio, ako bi ti Jaran na proljeće došao, nemoj se plašiti, nego ga lijepo i dobro pazi.

On je (nemoj mu reći) ko u šumi ostario vuk, zube pogubio u što se uzdao.

On se više ne uzda da će Jurjevdan doći, da se najede mladih jaganjaca. Samo može uzdahnuti.

Za ovo te molim:

Ako bi ti moj Jaran došao, okadi mu sobu divljim šumskim travama, koje su u slobodi rasle jer je Jaran volio slobodu.

I takvim ga mirisima podržaji.

Jer će on samo tako moći živjeti svojim punim životom.

Nemoj ga pokušavati kalemiti pod koru, ni na procip, ni na pisak, ni okulirati.

Jaran je slatka divljaka, koja se ne da nakalemiti.

Jaran instinktivno osjeća kad mu se približuje čovjek, je li inimicus homo (neprijatelj).

A instinkt ne vara.

Ovo shvati da ja tebi ne govorim, već hoću da ti kažem, njegovu sposobnost i dosjetljivost.

Jaran je velik u mojim očima, i ja ga cijenim što se nikad nikomu nije pokorio u životu.

Ni duhovnoj, ni svjetovnoj gospodi. A ostao je stari dobri krstjanin.

Trebalo bi mu usjeći veliki stećak i metnuti na njega krst. Jaran ne bi volio da mu se metne natpis našim pismom već bosančicom.

Ali, današnji su ljudi nevješti bosančici, pa će mu tako staviti stećak bez pisma, ko i mnogim drugima.

On će i mrtav čuvati kraljevsko Jajce!

Možda će se ljudi poslije doumiti: da mu idu na hadžiluk.

Pozdrav fra Željko Džaja

I onome tko o fra Željku Džaji ne bi znao ama baš ništa, tekst ovoga pisma govorio bi da je njegov autor bio ličnost osebujna i jaka, s nekim posve neobičnim integritetom i karakterom. Također, i sa snažnim darom jezika i kazivanja/pisanja. (U periodici može se naći njegovih zapisa i proza, a neprocjenjiva je šteta što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata morao spaliti svoj obimni dnevnik-kroniku.)

Pa, evo i malo tvrdih informacija, da sve to potvrde.

Fra Željko Džaja (1904 – 1973) bio je župnikom na franjevačkoj župi Dobretići u Pougarju cijelih šesnaest godina. To je krupan podatak, jer se ni jedan drugi fratar na toj tibetski surovoj planinskoj župi, među župljanima jednako oštrim i vrletnim, nije zadržao duže od dvije godine. K tomu, Džajino vrijeme službe u Dobretićima obuhvatilo je i najgore godine dvadesetoga stoljeća – Drugi svjetski rat. Bilo je to i vrijeme njegova najvišeg ljudskog i etičkog uzdignuća. Ostalo je zapamćeno kako je hrabrio ljude iz toga kraja: „Ne napuštajte svoje kuće, ne idite odavde! Dok vidite da sam ja ovdje i dok kod mene gori svjelto, ne bojte se!“ Među stanovnicima cijeloga Pougarja, katolicima i pravoslavcima jednako, uspomena na ljudsku čvrstinu i junaštvo toga starinskog fratra s dugim brcima živi i danas, a visoki orden „bratstva i jedinstva“ kojim su ga vlasti pred smrt odlikovale 1973. bio je rijetko pogođena afirmacija toga naslova i te sintagme, potpuno lišena ideološkoga značenja, otkrivajući najedanput njezinu elementarno ljudsku osnovu i njezinu podudarnost sa samim  evanđeoskim smislom.

Događaj koji je u svome ratnom dnevniku zabilježio jajački kroničar fra Josip Markušić, odlično slika fra Željkovu „praksu“ čovjekoljublja.

Nijemci su 14. travnja 1943. na Dobretićima ubili 9 partizana, a Dušan Tepić je ostao teško ranjen. Markušić o tome piše: „Njega je župnik dobretićki (fra Željko Džaja, o. a.) sa preklinjanjem i suzama u očima izmolio od komandanta ekspedicije, kapetana Austrijanca, da ga ne ubiju, već da ga župniku poklone, da ga liječi. Ostavili su mu ga, i ovaj ga je izvidao, postavivši mu posebnog momka za njegovanje. Kašnje su se vratili partizani u ovaj kraj, zatekli Dušana izliječena i poveli sa sobom. A Dušan je na odlasku iz kapele ljubio župnika u ruku i blagosiljao ga: Koliko god ja učinim koračaja, oče, toliko ti Bog blagosova dao; nitko ti ništa ne mogao nauditi; svak od tebe iščekivao, a vazda ti svega više imao…“

Ubrzo po fra Željkovoj smrti, Pougarci su mu podignuli spomenik-bistu, djelo eminentnoga kipara Stipe Ledića, s tekstom:

Učeći i sprovodeći u
život Kristovu
zapovijed ljubavi
prema Bogu i svakom
čovjeku sačuvao si
ovaj kraj od krvoprolića
za vrijeme II svjetskog
rata. I zato Ti Tvoji
Pougarci sa župnikom
fra Matom Perić i dižu
ovaj spomenik u znak
vječne zahvalnosti.

Posjećeno i fotografirano u ljeto 2004. godine

*

Fra Željko Džaja

ivanlovrenovic.com

idem putem između naših kuća, malo zastanem
poguram rukama zrak i poletim, vidim
tamo s livade stiže susjed dene
viknem mu, gledaj dene, letin
bravo komo, odgovara

kad se dignem iznad kuća, odlučim mu sletjeti na krov
da se sve još potvrdi, da nema spora
jel to bila java jel to bio san

držim se čvrsto za šipke na krovu
i čekam da dene otvori jedan od krovnih prozora
evo ga, zbilja se tek sad začudio:
kako to možeš, pita
ne znan, nekad malo potiskujen zrak i poletin

pušta me unutra
a kako unatraške silazim tako mu sve
tegle za zimnicu porazbijam
dene se već primio čišćenja, a onda i ja
nađem neku krpu i čistimo, čistimo,
i čistimo, tako se leti na sućidru

Tekst s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

#MeToo je duboko patrijarhalnom sistemu s lica usputno strgnuo liberalnu masku. Zastrašujuća nesposobnost razlikovanja seksualne prisile i zavođenja ispunjenog emocijama ne leži samo u prastaroj i nerastvorivoj ambivalentnosti žudnje, privlačenja i oklijevanja, nego u još uvijek muško kodiranoj seksualnosti u kojoj ne uživaju ni mužjaci ni ženke.

Kako se moglo dogoditi da prigovor žena kako su trajna erogena zona muške ovlasti izaziva asocijaciju na puritanizam i opoziv seksualnih sloboda? I zašto žene, ako na tako prosvjetljenom Zapadu odavno više nisu objekti, moraju hodati okolo s paprenim sprejem i tablicama na kojima piše «stop» i dopuštati da ih se gura u iscrpljujući trajni modus reagiranja?

Ajmo rasplesti zamotuljak metodičnim pojednostavljivanjem. Žene se brane od pipanja imenovanjem pipkaroša. Znoj požude patrijarhata pretvara se u ledeni znoj, dok sloj duhovitih liberala kritizira kako denunciranje pipkaroša uništiva senzualnost i seksualnost i kako je to ustvari izraz novog čudoređa. Čekajte malo, proturječe prisebne žene, vi valjda mislite da pipkanje i pipkaroši uništavaju senzualnost i seksualnost, odnosno to čini njihovo seksualno približavanje protiv naše volje? Ne, dobro ste čuli, kaže Cathérine Deneuve kao predstavnica romanskih kavalira: Mi slobodoumnici branimo pravo muškarca na seksualno napastovanje.

Bizarna logika tih zaključaka iscrtava otužnu sliku stanja oslobođene seksualnosti. Ukoliko kažnjavanje seksualnog upucavanja, kakvo je demonstracija moći i protiv volje upucavane, vodi do toga da nas ništa više ne upucava, onda priznajemo što su osjetljive kritičarke i kritičari odavno znali: da iza neoliberalnog narativa samoopredjeljenog healthy seks-lifea haraju i dalje patrijarhalne hijerarhije vlasti. Seks kao sloboda je onda hologram čije žudno jecanje trebamo osjetiti kao vlastito jecanje dok nas neprestano pripitomljavaju.

Nepovjerenje s kojim su #MeToo dočekali i liberalni krugovi samo se prividno odnosilo na novi puritanizam s kojim kampanja ionako uzročno nije povezana. Više je nenamjerno podigla plahtu nad zapadnim društvom i – gle čuda – uhvatila patrijarhat i neoliberalizam u dosadnom bapskom seksu. Dokazala je da patrijarhat nije demon s Orijenta koji se prevarom azilskih pravila šverca na Okcident kako bi obeščastio bijelo žensko meso, i da nije odavno savladani strašni duh histeričnih žena nego agilni inkubus kojemu navodni liberalni kapitalizam prepušta svoje penthouse-svite.

Patrijarhalna ekumena – i to je pouka #MeToo – ne napinje se iz Rio de Janeira do Jakarte, nego počinje u Los Angelesu i ne propušta ni Frankfurt ni Stockholm. Najljepše se to vidi u samoobmani bečkog političara Petera Pilza koji je počeo hajku protiv pipkaroša s Orijenta prije nego što se razotkrilo kako je vješto djelovala njegova vlastita zapadnjačka ruka.

Zašto sada opet neoliberalizam – dolazi li ta toljaga pak iz nekih mutnih dubina? Nikako. Sveprisutnost seksualizirane muške moći oslabila je mit o samooptimranoj power ženi koja je, poznato je, emancipirana, ali nije emanca i koja se sama izborila za respekt među dečkima, za razliku od evolutivno slabije djevojke mimoze koja vjeruje da bi jadikovanjem i ženskom solidarnošću poboljšala vlastitu poziciju.

Debata #MeToo dokazala je da je iluzija ravnopravnosti među spolovima zapravo laž, razotkrila je bolno potisnutu istinu s kolikim je ponižavanjima popločen put prema gore uspjelih žena – i s time i cijeli besmisao o autonomnom subjektu na tržnici.

Činjenica da su mnoge žene u rat raceu doživjele više ženske nego muške zavisti nije dokaz za uspjelu integraciju žena u profesionalni život, niti za nepromjenjivu prirodu vuka samotnjaka u čovjeku pod okolnostima konkurencije. Samo pokazuje da je patrijarhat sistem koji je nijansiran bezbrojnim posebnim aranžmanima, u kojemu moćne žene sebe i druge gledaju još uvijek s imaginarnim zrcalom muškog pogleda i u kojemu su strukturalnu okrutnost subalterne nosile sve do svoje novouređene šefovske etaže.

Patrijarhat nije, kako je poznato, samo vladavina muškaraca nad ženama. U više razina se patrijarhalna moć reproducira uz pomoć žena, ona može u ženama čak pronaći angažirane garde pretorijanica, na primjer privilegirane razumiteljice muškaraca poput Deneuve i Millet, ili one angažirane hrabre muslimanke koje u obrani jedne duboko patrijarhalne religije nomada iz 6. stoljeća postanu women, women of colour, i koje do istinskog jackpota s bonusom solidarnosti stižu kao postkolonijalni subjekti i diskriminirane migrantice i s time do diskurzivne nedodirljivosti. Ali to je prije ženski fenomen, u muslimanskim zemljama se #MeToo zahvalno shvaća kao multikulturni alat za artikulaciju nelagode i bijesa.

#Me Too je na kraju rehabilitirao izrugani i marginalizirani pokret: feminizam.

Ali kako se dogodilo da je #MeToo uopće došao u dodir sa zamjerkom da je seksualno neprijateljski nastrojen? Kolosalnim miješanjem diskursa.

Najprije, doduše, zbog općenite, ljekovite nesigurnosti među muškarcima koji strahuju da će zbog manjih delikata prekoračenja granica završiti na popisu šupaka i da će im svaki pokušaj flertovanja biti zabilježen kao zlostavljanje. Taj kolektivni strah čak je mnogo govorio o tome koliko muškarci nisu samo počinitelji nego su i žrtve patrijarhalnog sistema, jer su, čini mi se, prihvatili raspored moći koji ih protiv volje tjera da budu seksistični. Nepovjerenje prema ženama može tako biti i kamuflirano nepovjerenjem prema sebi.

Armada slobodoumnih kulturnih kritičara je intelektualno iskoristila #MeToo. Njihov najveći ratni brod je fregata Adults for adults, njihov je skiper kulturni teoretičar Robert Pfaller. Slavoj Žižek i Yannis Varoufakis hvalisaju se svojim šablonskim ulogama, a u mnogim zemljama je ta diskurzivna franšizna mreža gradila svoje vlastite filijale. Posebno privlači emancipirane žene koje nisu emance. (…)

Sve je točno u argumentima protiv novog puritanizma, protiv ludila reglementiranja i politike identiteta, osim dva aspekta. Sama posada nije prava, pridobila je tuđe brodove i hvali se plijenom zaslužnih pirata diskursa, a i objekti protiv kojih demonstrira svoje spoznaje nisu pravi.

Moralno ambivalentni koktel-hedonizam – ajmo ga tako zvati, da ne trošimo na daljnje polemike – svoj požudni suverenitet stvara uz pomoć otherings: uz pomoć konstrukcije nezabavne seksualne korektnosti.

Često upotrebljeno blago anegdota nudi mu praksa korektnosti na američkim sveučilištima gdje studenti srednjeg sloja kroz samoviktimizacije očito nemaju drugog posla od kažnjavanja prekršaja svih mogućih oblika aprobirane korektnosti. Nema tog feljtonista koji se još nije narugao sistemu trigger upozorenja kojim docenti moraju upozoriti na potencijalno nekorektne osjećaje i osjećaje esencijaliziranih društvenih grupacija. Ironija u tome samo je malo nadmašila tupost policije nekorektnosti i ima prvenstveno funkciju da prikazivanjem parodističkih izraslina političke korektnosti stvara nepovjerenje u njezine smislene aspekte.

Upitna zasluga koktel-hedonista sastoji se u tome da su napravili ledene kocke od ponekad briljantne kritike lijevo liberalne politike identiteta i supstitucije političke ekonomije uvodom konstrukcija pravila u međuljudske odnose i drugih oblika korektura nadgradnje. Ono razmišljanje, koje se smrznulo u stav drugih, nude u obliku koktela svojim party gostima, koji – kao uostalom oni sami – u posljednjim desetljećima nisu sudjelovali u emancipacijskim borbama niti su bili viđeni u arenama kritičkog mišljenja.

Rugaju se kao uvijek ljevičarima. S novim zalogajčićima argumentacije to ovaj put mogu napraviti s lijeve strane i predbaciti im da – umjesto da dekonstruiraju kapitalizam i kretene poput njih – nemaju važnijeg posla od ubacivanja ženskog oblika u svako oslovljavanje. Onaj koji se godinama iz ljevičarske perspektive borio protiv ljevičarskog moralizma i koji sada mora gledati kako neoliberalni second-hand-intelektualci vlastite spoznaje po mjeri prilagođavaju tržnici i kako ih ispeku  u tavama feljtona, taj bi se najradije udružio s objektima kritike protiv ovih kradljivca duhovne imovine.

Tu profesionalnu stanku u razmišljanju možeš u novinama i blogovima prepoznati svugdje gdje se politika politička korektnost na američkim sveučilištima kauzalno izjednačava s #MeToo.

Lakomisleno izjednačavanje #MeTooa-a ima pravu srž u neprijateljstvu prema seksu. Neki od stražara korektnosti ne propuštaju priliku organiziranom otporu prema seksualnom nasilju nametnuti vlastitu patološku potrebu stvaranja reda i kontrole u žudnji.

Moralistu nije toliko bitna nesklonost prema moralno nećudorednom, jer mu je to potrebno za samoosiguranje kao što mu treba vatrogasac u slučaju požara u štali. Pravi neprijatelj mu je ono što moralno nije jednoznačno. To želi jednom zauvijek uništiti u srži. Kao što pozitivistički neurotičar racionalnosti procjenjuje svaku ambivalentnost kao grešku u sistemu, kao što kontrol frik smatra asimetrije i neprave kutove egzistencijalnom prijetnjom, tako će puritanac pokušati njemu nepodnošljive nejasnoće, sive zone i ambigvitete podjarmiti svojim oštrim pravilima. Želi od osobnog deficita napraviti normu.

Razlika između #MeToo i puritanizma je jednostavna koliko i kompleksna. #MeToo želi očistiti seksualnost od društvene moći, puritanizam želi očistiti seksualnost od seksa.

Seksualnost koja usrećuje znači širenje vlastitih granica, odustajanje od samog sebe, predanost. Labilni, nužno narcistički tip osobe našeg doba mora sve napraviti da bi oko sebe crtao granice koje drže zajedno disparatne komade njegovog Ja. Neprestano radi na tome da ne izgubi samog sebe, što kompletno isključuje zadovoljavajuću seksualnost. Taj neoliberalni supstitut ličnosti je hodajući pogon obrane. Ali pošto je aseksualnost u diktaturi wellnessa i samooptimacije otprilike najneatraktivnija stigma, taj fragilni Ja tapecira zidove svoje ćelije s na tržnici uhodanim amblemima samopornografiranja.

Razdvajanje neprijateljstva prema seksualnosti i same borbe za moć otežano je ovom sivom zonom u kojoj su ljudi morali iskusiti da je seks zlostavljanje, opredmećivanje i smanjenje vrijednosti. Subjektivna pozicija žrtve je tu vrlo realna. I kada te žene (ali i muškarci) zahtijevaju blažu seksualnu korektnost i kada žele nametnuti seks maženja ultra-pun poštovanja kao jedini oblik norme mogućeg uživanja, onda iz razloga, jer animalni seks na žalost jedino mogu povezati s muškom primitivnošću.

Ono što je vražje opasno u političkoj korektnosti jest da opravdana borba protiv diskriminacije i izravnog ili strukturalnog nasilja privlači tu puritansku strukturu svijesti kao vlaga gljive.

Seksualni zlostavljači i puritanci u svom će se narcizmu čak i međusobno kompletirati. Oboje se osjećaju ugroženim od seksualnosti i njezinog potencijala rastapanja identiteta. Narcističnom muškarcu će neravnopravnost među spolovima nuditi mogućnost saniranja poljuljanog ega i duboko egzistencijalne impotencije kroz seksističku moć i obezvrjeđenje žena. Usiljeni ljudi će svaki seksualni čin shvatiti kao prijetnju i kao prelaženje njihovih granica zbog čega žele emancipacijske pokrete poput feminističkog kad-tad hegemonizirati sa svojim prezirom prema seksualnosti.

Brane raspadanje svojeg ega sa željom za pretvaranjem cjelokupne opasne i neshvaćene seksualnosti oko njih u minsko polje odredba i naredba. Kako su izgubili spontanitet i stvaralačku snagu, moraju sada iz seksusa iscijediti posljednje kapi čežnje. Usiljeno profitiraju od patrijarhalnog nasilja, jer to podržava njihove fantazme principijelnog karaktera moći u seksualnosti, od kojih sebe i druge štite u trajnom statusu žrtve. Dok imaju dovoljno borkinja koje kao mušku primitivnost kodiraju sve što je grubo, animalno i orgijastično, oni ne shvaćaju da bi te kvalitete jednako osuđivali u slučaju spolne ravnopravnosti i gender-raznolikosti.

Želja da dozvoliš jedino emocionalno pokrivenu mekocrtačku seksualnost držanja za rukice vođena je tajnom željom za njezino potpuno gušenje. Dobrodošli su im svi diskursi s kojima bi se mogla racionalizirati njihova nenaklonost prema svemu što je izravno tjelesno, bila to kultivirana arogancija prema oslobađanju od sputanosti, bio to vulgarni feminizam u kojemu je muškarac već zbog fizičkog izgleda silovatelj, a žena uvijek žrtva koja to ne želi i kada ipak želi, onda je samo usvojila patrijarhalnu žudnju.

Usiljeni ljudi moraju čak više od zlostavljača mrziti tu veliku većinu novijih feministkinja koje zahtijevaju ekstremno hedonistički, „seksualno pozitivni“ život. Jer one uništavaju mit o ženi koja uvijek hoće, koja je naivna, fufasta šegrtica ispunjenja muške uspaljenosti.

Kratko rečeno, puritanci, reglementaristi i ta jurišna ratna formacija ne žele kažnjavati pogrešno ponašanje, nego žele isušiti sve zone koje se izmiču njihovoj odredbi, njihovoj moralnoj jednoznačnosti. Te ambicije imaju svoj izvor gotovo uvijek u vrlo malograđanskoj i identitetski političkoj svijesti koja vjeruje da se loše društvene prilike mogu riješiti pravilima za lijepo ponašanje.

Istinski emancipacijski borci za bolji svijet se ne samo bore za respekt i priznanje nego pogotovo protiv institucijske i materijalne sile i pomažu u ostvarenju sreće koja se, u seksualnosti i drugim dijelovima života, hrani od širenja granica, a ne od ograničenja, od želje za predanošću i ne od samolimitiranja.

Sažetak: Puritanci i moralni policajci, često kamuflirani kao trajno uvrijeđena inkvizicija anti-uvrijeđenja, koriste emancipacijske inicijative poput #MeToo da bi im nametnuli pravilnike. Koktel-hedonisti iskorištavaju taj puritanizam da bi sebe pozicionirali protiv njega i da bi svojom duhovnom libertinažom restaurirali patrijarhalnu hetero-normu.

Patrijarhatu koji dopušta da ga taj od ženskih prava pročišćeni neoliberalizam prošeće kao staru, neopasnu kornjaču i koji sada vidi kako se razotkrila ta njegova Duboka država, ništa drugo ne preostaje nego da cvileći u pomoć pozove Cathérine Deneuve.

Moramo voditi ništa manje od rata na tri fronta:

1. Patrijarhatu toliko potpaliti pod guzom da im se više ne diže;
2. Potjerati puritance i policajce iz svijeta žudnje kojima zajedno s uništenjem patrijarhalne moći nestaje i izlika za izgradnju tisućugodišnjeg carstva erotske ćudorednosti.
3. Koktel-hedoniste protjerati iz njihovih malograđanskih budoara punih istinskih duhovnih i fizičkih orgija. Tako i tako će puritance, koje trebaju kao razlog postojanja, dobrovoljno pratiti kao kulturni sljedbenici u nekakav Novi Svijet.

Svijet će odahnuti kada ni na američkim sveučilištima nema više triggerskih upozorenja, niti će biti uredničkog dosadnjakovića koji brblja o raspadu Zapada zbog triggerskih upozorenja.

U ćutilnoj utopiji s mjerama dostojnim Herberta Marcusea nježnost puna respekta neće prezirati seks u stilu gorile, a taj neće omalovažavati igre podvrgavanja.

Svejedno će aseksualni čovjek u carstvu seksualne slobode imati počasno mjesto, jer njegova lišenost potreba znači respektabilnu individualnost, a njegova nelagoda pravi revolt protiv krive seksualizacije; romantični ljubavnici se, doduše, cijene kao apostoli neopredmećenog života, njihov seks svejedno neće vrijediti više od seksa razbludnika, one-night-standera, onih nezaljubljenih, ali sretno jebajućih, ližućih, grlećih.

Prigovor da će se u seksualnosti, u žudnji i zavođenju uvijek izraziti dijalektika moći i nemoći, brka duboko ukorijenjenu društvenu neravnotežu s erotskom igrom koja bez manipulacije i podvrgavanja ne može i ne smije funkcionirati. Ali jest igra kod koje akteri sami dogovaraju pravila. Pipkaroši kao i puritanci preziru tu igru. Igra znači spontanitet, iskustvo i znatiželju. Pipkaroš se poziva na krutu povlasticu svog spola, puritanac želi krute odredbe pod svaku cijenu.

#MeToo bi mogao umijeće zavođenja ne samo rehabilitirati, nego ga dovesti do novih vrhunaca. U evolutivnom koraku naprijed zavodnik i zavođena ne bi samo produbili svoju empatiju od koje bi mogli naučiti razumjeti što je željeno i što nije, pa bi Ne značilo Ne i kada je performativna prepreka čije je svladavanje poželjno. Flertovi bi mogli imati više mašte, strategije osvajanja bi mogle biti ambicioznije.

Zahtjev političke korektnosti odbijanja svake manipulativnosti, doduše, neizmjerno je naivan, svjedoči slatko neznanje ljudskog odnosa i vara se u vezi nesvjesnih manipulativnih modusa vlastitog svakodnevnog ponašanja.

Igri zavođenja čak treba prelaženje granica, rukohvat besramnosti i drskosti. Ali takvo zavođenje se ne mora skrivati iza institucionalne moći, a prisutna je u svakom čovjeku, u opciji mijenjanja uloge.

Za to treba odustati od neandertalske odredbe igre mužjaka i ženke, kao i od erotske šablone lovine koja kaže da postoji muška aktivnost i ženska čekajuća pasivnost koja uspoređuje DNK potencijalnih očeva svog djeteta.

Dualne spolne uloge pretvaraju se u egzotične muzejske izloške. Biti žena ili muškarac u seksu samo još znači igranje uloga poput domine, školske djevojčice ili stripera na ženskoj zabavi. U beskrajno bogatom repertoaru uloga seksualnog karnevala, čim smo prebrodili represivnu spolnu dualnost, bivanje tradicionalna žena i tradicionalni muškarac imat će isti status kao maskiranje u viteza ili dvorsku damu.

Poraz seksizma bio bi preduvjet seksualizacije društva iznad simbolike robe. Rado ću sudjelovati u takvoj neprestanoj orgiji ukoliko u tom trenutku ne budem imao dobru knjigu.

Povodom jedne izložbe u proljeće 2010.

U Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvorena je u srijedu izložba Toše Dabca. Pored kanonskoga ciklusa „Ljudi s ulice“, pokazano je i dvadeset šest fotografija Dubrovnika, snimljenih između tridesetih i šezdesetih godina minulog stoljeća. Jedna slika potiče iz dubrovačke fotomonografije, objavljene 1965, a ostale se, iako se to ne može s potpunim pouzdanjem znati, prikazuju po prvi put. Ova je izložba, kao i niz drugih u proteklim godinama, priređena u suradnji s Arhivom Tošo Dabac (jednom od definitivno najotvorenijih, ali i najreprezentativnijih malih zagrebačkih kulturnih institucija) i njegovom voditeljicom Marinom Benažić. Izlažući, prije nekoliko godina u Novigradu, Dabčev istarski, pa zatim u Rijeci fiumanski ciklus, te pokazujući nekoliko bosanskih slika na izložbi Stećaka u Klovićevim dvorima, jedva da se i zašlo u golem i nepregledan opus ovoga umjetnika, čijim bi se djelom, te izložbenom i monografskom prezentacijom, vjerojatno trebao baviti nekakav institut, poput onoga koji se u Portugalu bavi djelom i heteronimima Fernanda Pessoe.

No, zaustavimo se danas ispred dvije dubrovačke fotografije Toše Dabca. Na prvoj vidimo gradsku plažu na Banjama snimljenu, sudeći po kupaćim kostimima, šezdesetih godina. Fotograf stoji na vrhu stuba, popodnevni se sat, malo poslije ručka, Banje vrve poput ljudskog mravinjaka. Rane su godine jugoslavenskoga turizma, traje fascinacija gužvom, moda i čar pustih mjesta, otoka i sunčanja po stijenama, doći će puno kasnije. No, ove slike ne bi bilo- zapravo ne bi to bila slika Toše Dabca- da nije dame snimljene s leđa, prekrivene ljetnim šeširom golema oboda, koja u dugoj ljetnoj haljini silazi prema plaži. U njoj i njezinom šeširu, u ljepoti tih malo širih bokova a la Marilyn, sadržan je zapis o vremenu kada je fotografija snimljena. Ta zagonetna dama, za koju nikada nećemo saznati tko je- a gledatelju se čini kako je potraga za njezinim identitetom uzbudljivija, literarno poticajnija i važnija od razrješenja nekog kriminalnog slučaja- otvara narativni sloj ove Dabčeve fotografije. Na naraciji on gotovo nagonski insistira. Slike mu imaju priču i kad su na njima samo stećci u dubokoj travi, a kamo li ova dama podrazumijevajuće ljepote, čiji su jedan ljetni čas, boja, miris i osjećaj sadržani u njemu, postali jedna celuloidna vječnost.

Na drugoj slici gledamo Široku ulicu, nemoguće je sigurno znati kojih godina, preko koje su razvučena užad, na kojoj se suše lancuni i jastučnice. Skoro će podne, radni je dan, ali ima ljudi. Zagledamo li se, vidimo ženu s borsama, đeda koji dječaka vodi za ruku, dvojicu koji nešto razgovaraju… Ali iako ima ljudi na slici, njezinu dinamiku i priču čine ti, danas često prezreni i komunalnim odlukama zabranjeni tiramoli, koji su bili element nekoga pomalo začudnog socijalnog života, susjedski dogovor između prozora koji bi preko ulice gledali jedan u drugi. U Gradu koji su pokupovali stranci, danas skoro više i nema onih koji bi preko ulica sušili svoje rublje, a nema, bogme, baš ni puno umjetnika koji bi, poput Toše Dabca, znali preko tiramola ispričati priču.

Dubrovnik nije lako slikati, jer se sve slikovito u tom gradu već našlo na razglednicama. Fotografija Dubrovnika je poput zalaska sunca ili jeseni kada lišće opada s drveća. Uostalom, zato ga turisti tako bjesomučno i slikaju. I zato profesionalni fotografi našega doba tako često snimaju fotografije Dubrovnika koje su samo tehnički usavršene slike japanskih ili njemačkih amatera što su se netom istovarili s kruzera. Taj grad se opire slikaju, jer je ekološki zagađen bezbrojnim kič vedutama, a opet ga se ne može pokriti hidžabom. U vrijeme Toše Dabca takav problem nije postojao, jer su tada, neki dobri i ozbiljni fotografi, Dubrovnik tek pretvarali u vedutu i u niz općih mjesta. Dabčeva genijalnost sastoji se i u tome što on nije nasjedao na tu olaku ljepotu i prepoznatljivost: niti na jednoj od ovih fotografija njegov Dubrovnik nije kao sa slike za ličnu kartu.