U prošlosti Kaknja, nešto dužoj od 110 godina, živjelo je duže ili kraće vrijeme nekoliko zaista poznatih ljudi, a neki su se ovdje i rodili i kraće živjeli, poput narodnog heroja iz Drugoga svjetskog rata Rudi Čajaveca, pa će oni kasnije u novoj sredini postati vrsni stručnjaci u svojoj oblasti djelovanja. Među takve markantne ličnosti iz Kaknja ubrajam i Lava Znidarčića, doktora pravnih nauka i advokata, koji će kasnije imati veoma značajnu ulogu u Zagrebu, pa i poslije nakon stvaranja samostalne države Republike Hrvatske.
Mnogi će se vjerovatno pitati otkuda ovaj hrvatski intelektualac u Kaknju? I ja sam se pitao kada sam krajem 2016. godine u zagrebačkom Jutarnjem listu pročitao tekst u kome se on spominje kao jedan od saradnika prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, te sam se sjetio njegove najstarije kćerke Snježane koju sam poznavao iz gimnazijskih dana, pokušavajući doći do njene adrese da bih je to pitao. U prvom njenom odgovoru na moju e-mail poruku iskreno je kazala da me se ne sjeća, ko bi se uostalom i sjetio svih ljudi koje je čovjek susretao prije 50 i više godina, ali mi je, pored ostalog, napisala i ovo:
– Naša obitelj se često selila, iz različitih razloga, a najčešće zbog toga što su ili tata ili mama ostajali bez posla i tražili su nove mogućnosti za život. To je bio i razlog što smo, u siječnju 1957. godine doselili u Kakanj. Izbor ovog grada kao mjesta za život bio je tatina i mamina osobna odluka nakon ocjenjivanja različitih uvjeta koji su bili ponuđeni kako u Kaknju, tako i u drugim mjestima koja su dolazila u obzir i o kojima su roditelji odlučivali – radno mjesto za tatu i mamu, povoljno stambeno rješenje, postojanje dobre škole za nas djecu i postojanje u tome mjestu katoličke crkve. U Kaknju smo se zadržali oko šest godina, i to vrijeme s radošću pamtim, kao i niz prijatelja iz Kaknja s kojima i danas održavam vezu… Posljednji put je cijela naša obitelj posjetila Kakanj nakon smrti našeg oca 2001. godine kad je u Katoličkoj crkvi u Kaknju održana misa zadušnica za njega, kao i za našu majku Hellu, koja je umrla 1974. godine a koja je svirala orgulje u crkvi. Na misi zadušnici okupio se lijepi broj Kakanjaca koji su ih poznavali, iako je od našeg odlaska iz Kaknja tada bilo proteklo skoro 40 godina.
Snježana mi se s novim detaljnijim informacijama javila i koji dan kasnije, objašnjavajući status djece dr. Lava Znidarčića: – Moj brat Ivica bio je godinu dana mlađi od mene pa biste ga se također mogli sjećati. Nažalost, on je prije koju godinu umro, tako da se sa sjećanjima na dane i godine provedene u Kaknju moramo snaći mi preostali, iako se Ivica najbolje svega sjećao, a kasnije je češće dolazio u Kakanj, održavajući vezu s kolegama u tome gradu. Moj mlađi brat Dobroslav živi i radi kao sveučilišni profesor u Sjedinjenim Američkim Državama, u Koloradu. Zvjezdana Znidarčić Begović je moja najmlađa sestra i ona je odvjetnica. Budući da je ona još uvijek aktivna (nije u mirovini) ima najmanje vremena, pa me zamolila da ja preuzmem komunikaciju s Vama, ali ćemo ju svakako uključiti kad god to budemo trebali.
U daljnjoj korespondenciji Snježana je šire uobličila priču o svome ocu, pa dio prenosim prema vlastitoj, slobodnoj interpretaciji. Dakle, zbog neslaganja s komunističkim režimom u Titovoj Jugoslaviji porodica dr. Lava Znidarčića se, s prijelaza četvrte u petu deceniju 20. stoljeća, u potrazi za poslom, a nakon što je Lav dvije godina bez suđenja odležao kaznu u zatvoru, odselila prvo u Lovran, gdje je živjela tri godina, a potom u Knin i Bosanski Brod, u kojima su boravili po godinu i po, da bi u siječnju 1957. stigli u Kakanj, gdje su se oboje supružnika uspjeli zaposliti u Rudniku. Iako je bila profesorica matematike i govorila njemački jezik, supruga Lava Znidarčića nije mogla raditi u prosvjeti jer je zbog svojih vjerskih uvjerenja i čestog posjećivanja misa u crkvi u Bosanskom Brodu ostala bez posla, pa se u kakanjskom rudniku posvetila radu na obrazovanju kadrova, a kasnije je svakodnevno održavala nastavu na njemačkom jeziku za dvoje djece njemačkih inženjera koji su radili u Termoelektrani u Čatićima.
Nakon kraćeg rada u Rudniku Lav je u Zenici, u advokatskoj kancelariji Fadila Imamovića (svakodnevno je vozom putovao na rad u Zenicu) odradio pripravnički staž, ali nakon toga u Bosni i Hercegovini, zbog rada u katoličkoj organizaciji Veliko križarsko bratstvo, nije mogao dobiti odobrenje da otvori advokatsku kancelariju te se 1962. godine s porodicom vraća u Zagreb, gdje Lav radi uglavnom kao pravnik u nekoliko preduzeća: (Vinoprodukt i Unija). Konačno je 1968. godine dobio mogućnost da otvori odvjetnički ured u Zagrebu u kome je radio sve do odlaska u mirovinu 1979. godine, kada je njegova mlađa kćerka Zvjezdana preuzela vođenje toga ureda. Kao umirovljenik volonterski je do smrti radio u Matici hrvatskoj na poslovima odnosa s Hrvatima u inozemstvu, u kojoj je postao pročelnik te predsjednik njenog Časnoga suda.
U svim mjestima u kojima je živjela obitelj Znidarčić je bila vrlo cijenjena i održavala je prijateljske veze s mnogim ljudima. U Kaknju je to u prvom redu bila obitelj Gujić, zatim ljudi s kojima su radili; naprimjer, nastavnik Sulejman Bajtarević, koji je radio u Rudniku i kojega je gospođa Znidarčić pripremala za upis na fakultet; kasnije je živio u Zenici i prije koju godinu umro, a i katolički svećenici koji su bili župnici u Kaknju, velečasni Miro Petrović i Anto Baković. Neki od ovih prijatelja su porodicu Znidarčić posjećivali kasnije i u Zagrebu.
I danas se djeca dr. Lava Znidarčića živo i s ljubavlju sjećaju boravka u Kaknju, a najstarija među njima, Snježana, kaže: – Iz Kaknja nosim najljepše uspomene. To je bilo razdoblje odrastanja i sklapanja prijateljstava od kojih neka još i danas traju, tako da boravak u Kaknju osjećam kao vrlo važno razdoblje u svom životu i životu naše obitelji. Sigurno su uvjeti života tada bili sasvim drukčiji iz puno razloga. Iako je prošlo vise od 50 godina od odlaska iz Kaknja, i danas održavamo kontakte s više ljudi iz ovog grada.
U bogatoj biografiji dr. Lava Znidarčića zapisano je da je rođen u Splitu 1918. godine, te da je u rodnom gradu završio gimnaziju, a Pravni fakultet u Zagrebu, na kojem je 1942. i doktorirao. Nakon toga radio je razne poslove, a pored ostalog, bio je pravnik u privrednim i upravnim ustanova, kao i u Hrvatskoj radničkoj komori, te sekretar Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta.
Zbog osobnoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja njegovi životni stavovi su bili u duhu nacionalne tradicije koji bi se mogli svesti na jednu sintagmu – Hrvatstvo i Hrvatska iznad svega, pa je u vrijeme Titove Jugoslavije često bio proganjan pa i zatvaran (prvo kraće vrijeme 1945. godine, potom 1950.–1953. i 1975.–1976. godine), i naravno ostajao je bez posla. Historičari su izračunali da je čak 16 puta mijenjao zaposlenje i šest puta mjesto boravka.
Vjerujući u pravdu i pravičnost, po čemu je ostao posebno cijenjen, nemirnog duha i prepun ideja, bavio se i publicistikom, te je bio saradnik i urednik nekih listova i časopisa u kojima je iznosio svoje mišljenje, poput Odvjetnika, Vijenca i Križarske straže. Od knjiga najpoznatija mu je Alojzije Stepinac, objavljena u Zagrebu 1998. godine.
Ono po čemu je posebno bio poznat jeste njegovo djelovanje u katoličkoj organizaciji Veliko križarsko bratstvo, kojoj je pristupio 1935. i bio njezin predsjednik sve do 1993. godine. Pošto je u vrijeme komunizma blisko sarađivao s kardinalom Alojzijem Stepincem, nakon hapšenja kardinala, a plašeći se da ne doživi istu sudbinu, Lav se s porodicom počinje seliti iz mjesta u mjesto.
U priči o obitelji Znidarčić ima jedan veoma zanimljiv detalj. Naime, sestra Lavova Anka Berus (1903.–1991.) imala je sasvim drugačiji svjetonazor i u mladosti je krenula suprotnim putem od bratovoga; bila je antifašistkinja, hrvatska političarka u SFR Jugoslaviji, junakinja socijalističkog rada i narodna heroina Jugoslavije. Vjerovala je u ideju komunizma i bila je prva žena ministrica u komunističkoj vladi NR Hrvatske, a u mladosti, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, predavala je u splitskoj Realnoj gimnaziji i za razliku od brata Lava, praktičnog vjernika i katoličkog intelektualca, ona je bila ateist.
Lav Znidarčić umro je u Zagrebu 2001. godine i sahranjen je na Mirogoju, a njegov boravak u Kaknju je bio samo mala epizoda s njegovoga burnog i nimalo lahkog životnog puta.
Muška ruka
Sve stvari po kući, otac je razgurao
Ormar, stol, kauči. Prokrčio im
Svijet da po njemu trčkaraju, njihove
Nožice, tanke. Babo je prekonoći
Postao Rambo, njegovu crnu kosu
Natopilo je čičkovo ulje, a ruke
Nakvasale u brežuljke. Njegova slika
Sad visi na zidu, mala i u okviru
I nena ne da da je se dira, ni kad se
Kreči. Udarci sjekire na jesen
U šehidskim kućama, budu mekši.