U ormaru s knjigama, na Izabranim djelima Miroslava Krleže, prozirna plastična fascikla s dokumentima. Tu nalazim fotokopirani dokument, ovjeren u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije Opštine Centar u Sarajevu 27. 08. 1993. Ovjerom se potvrđuje istovjetnost kopije s originalom. U potpisu: Kadić Selma.

Gdje li je pronašla izvornik i što li je bilo majci da tog dana, bio je petak, potegne do općine, koja se, barem sudeći po pečatu, tada zvala samo opštinom, i ovjerava papir čiji je sadržaj nepunih sedamdeset godina ranije moraju uzrujati i onespokojiti onog kome je bio upućen i namijenjen?

Pošiljatelj su Državne željeznice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Direkcija Sarajevo. U lijevom desnom uglu, kao predmet dokumenta stoji: “Strani državljani, određivanje službenog odnošaja po čl. 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osoblju”

Ispod toga, po sredini stranice: Gospodinu Franjo J. Rejc, pripr. za saobr. zvan. Usora. Riječ Usora dvaput je podvučena.

Slijedi tekst:

“Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu.

Prema rešenju Generalne Direkcije broj 7621 od 10. marta o.g. možete biti zadržani u službi, ali da Vas se prevede za dnevničara sa istim dosadanjim prinadležnostima, koja ste imali.

Direkcija Vas prema tome po članu 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osobnu postavlja za kontraktualnog službenika (dnevničara) od 1. marta 1924. sa starim prinadležnostima bez prava na avans, a sa ostalim pravima na povlastice, koje ste do sada uživali.

Ovim se opoziva ranije telegrafsko ili pismeno obavještenje ove Direkcije Pov. broj 35/24 od 29. februara 1924. o Vašem službenom odnošaju na osnovu novog Zakona.”

U potpisu: Direktor (potpis nečitak). Uz potpis: službeni pečat Državnih željeznica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Direkcija Sarajevo.

Imao je dvadeset i šest godina, pet godina mlađu ženu i tek rođenog sina. Živio je u Usori, u željezničarskom stanu iz kojeg nije imao kamo poći. U Zenici je živio otac, kovač i alkoholičar, obiteljski nasilnik, s maćehom, dobrom i požrtvovnom ženom, i s njegovom braćom. Od života imao je osam razreda gimnazije i nepoloženu maturu – što je u ono vrijeme značilo visoku školu – godine rata i talijanskog ratnog zarobljeništva, te preboljenu španjolsku gripu koja mu je, a da to još uvijek nije znao, nanijela fatalno oštećenje srca.

Iako rođenjem iz Zenice, bio je strani državljanin. Kada mu je umrla majka, poslali su ga kao sasvim malog dječaka u Knežu, kod rodbine. U knjige je uveden u Grahovu, a kada je Grahovo nakon Velikog rata pripalo Kraljevini Italiji, postao je Talijan. Taj ga se podatak nije životno ticao, državljanstva i pasoši u to vrijeme još uvijek nisu postali sudbinski važni, sve dok Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca iz tko zna kojeg razloga i zbog kakvih međunarodnih i unutašnjih prilika nije donijela zakon koji je bio restriktivan prema stranim državljanima. U jednom je danu po automatizmu administrativne odluke izgubio posao i postao kontraktualni službenik, što bi značilo da je zadržao posao i plaću, ali bez ikakvih radnih prava. Služba mu je tekla dan za danom, i mogao je u bilo kojem trenutku biti otpušten. Ili, precizno rečeno: ako se pojavi netko tko bi poželio raditi njegov posao – posao šefa stanice u Usori – s približno jednakim kvalifikacijama, Franjo Rejc definitivno će ostati bez posla.

Izgleda da se nije pojavio nitko.

Nekoliko mjeseci kasnije datiran je novi dokument. Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:

Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.

Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe

R E Š A V A M:

da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.

Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.”

U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela (potpis nečitak, lako je provjeriti tko je u prosincu 1924. bio ministar.)

Istoga dana, 27. kolovoza, kada je u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije ovjerila prvi dokument, majka je ovjerila i drugi.

I pomalo postaje jasno zašto je ovjeravala fotokopije tih dokumenata čije originale na Sepetarevcu još nisam uspio naći: tada je, tok ružnog i strašnog sarajevskog ljeta, kratko nakon što sam ja već otišao iz grada, poželjela biti Slovenka. Nikada poslije mi o tome ništa nije rekla, nisam znao za ove papire, niti za to da mi je djed bio talijanski državljanin, pa je zbog toga gubio posao, da bi tek zatim postao državljanin zemlje koja je prethodila onoj u kojoj će se roditi ona, i sljedećoj u kojoj ću se roditi ja. Nisam znao niti to da je bio optant – onaj koji se odriče jednog da bi stekao drugo državljanstvo – a niti da je te 1924. izjavio da mu je slovenski materinji jezik, te da je porijeklom i jezikom Slovenac. Iako sam, naravno, znao da se cijeloga života osjećao i izjašnjavao kao Slovenac. Činjenica da u vezi toga postoji dokument, i to prvorazredni, na neki način učvršćuje stvar, fiksira je u jednoj tački, čini je nedvosmislenom i nepromjenjivom, kao što je nepromjenjivo to da je dana 15. prosinca 1924. Franjo Rejc zapečatio i ovjerio svoje odreknuće od pripadnosti Kraljevini Italiji. S Apeninskog se poluotoka trajno preselio na Balkan, bez mogućnosti povratka i pokajanja, tek jednom administrativnom gestom koja se njemu tada i nije činila važnom, pošto je dvadesetih godina još uvijek bilo bez značenja jesi li državljanin jedne ili druge zemlje, pošto su se državljanstva razmjeno lako stjecala i stjecat će sve do pojave Adolfa Hitlera i Drugoga svjetskog rata, a poslije toga više nikad; njemu to, kažem, i nije bilo važno, mnogo mu je važnije bilo to da se izjasni kao Slovenac u Bosni, ali je zato meni važno, i ne mogu da poreknem svojevrsnu ljubomoru koju osjećam prema njegovim pripadnostima prije 15. prosinca 1924. ili bolje rečeno žal za propuštenom prilikom koja više ne može biti nadoknađena, iako pritom racionalno mogu pojmiti da se ja ne bih ni rodio da je moj djed tada postupio drukčije, da je bio mudriji pa da je optirao za Kraljevinu Italiju, a ne za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U to su vrijeme postojale sve pretpostavke da postupi suprotno. Ili se meni čini da su postojale. Talijanski je odlično govorio i pisao. Vjenčao se sa ženom koja je završila talijansku gimnaziju u Dubrovniku. Imao je tada već jednogodišnjeg sina, spavaću sobu od dva kreveta i dva ormara, dva noćna ormarića i psihe, malo posteljine, posuđa i staklovine, i nije imao više ništa, i nije imao nikog tko bi ga zadržavao u Bosni i u toj nemirnoj i zloslutnoj zemlji u kojoj se Bosna nalazila. Pa zašto onda nije optirao za Italiju i jednostavno otišao? I u Italiji su trebali željezničare. Tamo bi mu se rađala djeca, koja bi zatim odrastala u nekim – vjerojatno – sretnijim, a – sigurno – materijalno bogatijim okolnostima; život bi mu se jednostavnije odvio, pa ako bi i bio stranac i manjinac, ne bi to bio onako kako će biti u Bosni i u Sarajevu, uz sinovljevu smrt, uz strahove i poniženja, i tu strašnu i nepodnošljivu samoću koju mi je ostavio u naslijeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta.

Odgovor je, zapravo, žalosno jednostavan: nije otišao u Italiju upravo zato što je bio Slovenac. A ovo je, barem nominalno, bila i kraljevina Slovenaca. Kao što će ono što nastane nakon Drugog svjetskog rata, kada više ne bude u prilici da bira i optira, biti i republika Slovenaca.

Tako je bilo s njim. Ali što se to u ljeto 1993. zbivalo s njegovom kćeri, mojom majkom? I zašto o tome nikada nije govorila, nego me je još navodila na krivi trag, pa sam u “Rodu“ pisao poglavlje naslova “Hrvatica”, u kojem sam opisivao kako je posljednjih mjeseci života pisala molbu za primitak u hrvatsko državljanstvo na koju nikad nije stigao odgovor, da li zato što je u međuvremenu umrla, da li zato što su njezini dokumenti upali u birokratsko-administrativni lim, u kojem borave i danas? Tada je, poželjevši ono za što je prethodno bila savršeno nezainteresirana – da u posljednji životni čas službeno postane Hrvatica, majka vapila pomoć od Republike Hrvatske, te goleme imaginarne i svemoćne sile, za liječenje od bolesti koja je već bila zašla u terminalnu fazu. Tražila je čudo, pa joj se čak i Hrvatska učinila mogućim čudotvorcem.

Prije toga bila je nezainteresirana za domovnicu, pretpostavljao sam zato što joj se to pričinjalo kao nekakva izdaja vlastitog komšiluka, zavičajnosti, svakodnevnih životnih pripadnosti koje su u njezinom slučaju daleko nadilazili ideale nacije i domovine. Ili te svakodnevne životne pripadnosti i čine domovinu?

Ali očito da me je prevarila. U kolovozu 1993. htjela je steći slovensko državljanstvo i postati Slovenka. U to je isto vrijeme, sigurno znam, odlazila u Slovensko kulturno društvo Cankar i vrijedno pohađala tečaj slovenskog, koji je vrlo površno govorila. Ali što je namjeravala s tim državljanstvom? I zašto ga na kraju nije zatražila? Ili ga je zatražila, ali su je odbili?

I tako se, malo pomalo, razvija nova priča, nešto o čemu ranije nisam mislio. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego i da smo u svakoj od tih država u određenom vremenu, ili možda i cijeloga svog života, bili stranci.

Karlo Stubler je po rođenju bio državljanin Rumunije. Zavičajnost je stekao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a u ljeto 1945. su ga, u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, poveli u koncentracijski logor za pripadnike njemačke nacionalne manjine, i već su ga doveli do željezničke stanice na Ilidži, i već su ga trpali u stočni vagon, kojim se po nepromjenjivim običajima roda i plemena u svim sistemima odvode logoraši, kad su ga spasili komšije Srbi iz Kasindolske ulice. Kada je umrlo i kada je trebalo ispuniti njegov smrtni list, Karlov sin Rudolf nije se usudio reći da mu je otac bio – Nijemac.

Karlova žena Johanna, rođena u Sloveniji, bila je po jeziku Njemica, iako se govorilo da je Slovenka. Ali taj jezik Johanna, koja se zvala i Ivana, nije znala. Za divno čudo, ona s državljanstvom nije imala problema.

Johannina i Karlova kći, moja Nona, određivala se kao Hrvatica, iako je podrijetlom, jezikom i osjećajem trebala biti Njemica. Rodila se u Konjicu, dugo je zavičajna bila u Dubrovniku, s državljanstvom nije imala problema.

Moj Nono, Franjo Rejc izgubio je posao jer je bio državljanin Kraljevine Italije, nakon čega je, da povrati posao, optirao za državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Najveći dio života proveo je u Bosni, braća su mu se deklarirala kao Hrvati, ali on je bio uvjereni Slovenac.

U suštinskom smislu Karlo, Johanna, Olga i Franjo bili su tokom svoji života – stranci. I uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci.

Među papirima iz prozirne fascikle, položene na Izabrana djela Miroslava Krleže, ćirilično izdanje beogradske Slobode, originalni je dokument, list vrlo tankog pelir papira, otisnut pisaćim strojem, datiran i potpisan crnom tintom.

To se otac Franje Rejca, moj pradjed Josip, obraća vlastima:

“Josip Rejc pok. Matije,

kovač u rudniku Zenica

moli pripadnost.

G R A D S K O M   K O M E S A R I J A T U

_________U   Z E N I C I

Josip Rejc pok. Matije, narodnosti slovenačke, rogjen i nadležan 16. III. 1862. u selu Kneža općina Grahovo, okrug Tolmin, zemlja Kraljevina Italija, rimokatoličke vjere, udovac, 5ero djece – dvoje neopskrbljenih: sin Eduard rogjen 12. X. 1916. i kćerka Tereza rogjena 4. X. 1907, zanatom kovač, uposlen kod ovdašnjeg rudnika u svojstvu nadglednika od 14. IV. 1894. do danas

m o l i m

da bi naslov izvoleo primiti me u pripadnost opštine Zenica s time ako mi Ministarstvo Unutrašnjih Dela podeli državljanstvo.

Molbu potkrepljujem što neću pasti opštini na teret, jer sam radom u rudniku već stekao pravo na mirovinu iz rudarske Bratinske Blagajne, koja mi mirovina dostaje za opskrbu u starosti.

U nadi povoljnog rešenja moje molbe bilježim se sa štovanjem.”

Ispod toga, rukom: U Zenici 26. maja 1925. I: Josip Rejc. (Baš tako, s tačkom iza prezimena.)

Rukopis mog pradjeda kovača lijep je i uredan, premda neispisan. Ne zna se tko mu je na pisaćem stroju otkucao molbu, ali je zanimljivo, možda i ganutljivo, kako se u njoj miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i koje su riječi ekavske, a koje ijekavske, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena, u kojoj se kovač Josip Rejc svome naslovu bilježi sa štovanjem, sve napominjući kako je već stekao mirovinu, što će mu biti isplaćivana iz rudarske Bratinske Blagajne.

U vrijeme ovog dopisa – koji će nakon dugih godina zavlačenja ipak biti pozitivno riješen – živa je i njegova kći Tereza. Uskoro će ona zaploviti Bosnom, nakon što zanese s nepoznatom ljubavlju. I sve će biti sumračno i magleno, onako kako to jest u Zenici, u srednjoj Bosni i u našim kuferaškim životima. Od onih vremena, pa sve do danas. Teška je tu klima od rane jeseni pa sve do duboko u proljeće. Samo su ljeta lijepa, sunčana i svježa. I traju kratko. Poslije toga opet samoća, mrak i pustoš, i osjećaj neotklonjiv da nemaš nikoga svog, nikoga kome bi se mogao obratiti da ti pomogne time što će reći da si i ti naš, ovdašnji, domaći.

Ispod ćebeta, u sobi, iza
Zatvorenih kapaka na prozoru

Spava vojnik. Dok uzulicu ide kurir
Obuću u kuću, mater unosi

Ne da je skloni s kiše
Već da ga na ovom svijetu, ne bude

Više.

(Prepjevane ispovijesti)

 Svetlani Aksentijevič 

Ulica Staljinova 27 

Kad su nas deportovali
u gradić na obodu tajge,
jedno vrijeme smo živjeli u podrumu.
Sproljeća išli do šumice,
brali plodove,
a zimi – ko šta da.
Krompir, krompir, krompir!

Ulica Staljinova. Broj 27.

Danas svi, za sve, krive Njega.
Ali, svako od nas u sebi
pored đav’la,
ima i jednog malog Boga.
Gdje su,
pitam se,
u Ovim Novim,
nestali ti mali Bogovi? 

Zločin i kazna

Dobili naređenje da spalimo kuću nekog šumara,
kolaboracioniste.
Unutra žena mu i djeca.
Kad je zaplamsalo,
mi još kraj prozora,
jedan dječak,
krenu kroz prozor, da iskoči van.
Ovaj moj kamarad odmah za pušku.
“Čekaj!”
oborim mu pucu,
i gurnem dijete nazad,
njegovima.

Možda nas Bog,
koga Oktobrom ukinusmo,
sad ovako,
Novim Buržujima,
kažnjava?

Ispovijest udovice

Iako pregurao Gulag,
slijep kod očiju,
uvijek je gledao samo Partiju.

Jednom tako ćerka,
apotekarka,
ukrala nešto skupih lijekova,
i donijela kući, da proda,
da se prehranimo.
Bila velika glad*.
A on, da i nju, i mene,
izbaci iz kuće:
“Vrati to odakle si uzela!”

Ne znam kad ga je slomilo.
Jednoga jutra obuče svečano odijelo,
sve s kravatom,
i pođe da obiđe bunker koji su,
onomad,
jedva odbranili od Švaba.
Nije se ni pozdravio.
Kad je obišao Svetilište,
pravo na prugu,
pa pod voz.

U džepu mu našli dva pisma:
jedno za Partiju,
drugo za druga Predsjednika.

A za nas, praznih stomaka – ništa.

(iz novog rukopisa)

vrabac u prozoru duždeve palače
veći od lanjskih očekivanja kljuca
izjednačen s ratnicima život
razlomljen poput posnog kruha
na prije i poslije rata
bacam bolje dane mračnim stratištima
kosti pred razjapljene čeljusti zloćudnih vukova
suštinska razlika među nama mimohod
ugašenih zjenica, braćo moja
iza humka mahovine
niti ste vi mene spasili niti sam ja odjenula vas
a vitar puše a vitar puše

SABRANA DJELA PETRA KOČIĆA

(Priredio Branko Milanović)

I pop i prator, i odža i gazda, i beg i aga, i subaša, sve se to džamijski isprsilo u ovoj zemlji, pa deblja i tovi se, plivajući u ustrijskoj pravi i slobodi. A radni narod i težaci bez prave i slobode, bez oružja i bez pomoći ni sa koje strane, a sa dvije strane navalile zlosti i napasti: iz čaršije ajduci, a iz gore vuci i jazavci.

Petar Kočić: Jazavac pred sudom

Čim sam se, po drugi put, prihvatio uredničkog posla u banjalučkom Glasu, gdje se izdavačka djelatnost razvijala na gotovo optimalan način, stavio sam kao naš prioritet izdavanje sabranih djela Petra Kočića. Za taj posao u to vrijeme pravi odabir bio je dr Branko Milanović, predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnji glavni urednik člasopisa Putevi. Pored svega toga, nije bilo bez značaja to što je Milanović bio i Banjalučanin po rođenju. Od prvog našeg susreta u njegovoj kancelariji na fakultetu, profesor Milanović je za mene postao veoma značajan orijentir mog književnog stasavanja. U Putevima je objavljivao prevode vodećih savremenih književnih teoretičara, i bilo mi je neobično što predaje srpske i hrvatske realiste. Milanovićevi saradnici na Kočićevim sabranim djelima bili su Mirjana Bogavac i Ljubica Tomić-Kovač, koje su prilježno iščitale sve dostupne verzije objavljenih Kočićevih djela da bi ispravile ono što je vremenom pokvareno i otklonile brojne štamparske greške koje su se pojavljivale kao dio teksta. Bibliografiju je uradio Dragoljub Vlatković. Milanovićev uvodni tekst ostaje i dalje jedan od važnijih tekstova o Kočićevom djelu. Tehnički urednik ovog veoma lijepog izdanja u četiri knjige bio je slikar Enes Mundžić. Po značaju i izgledu to je svakako bio i ostao najznačajniji Glasov izdavački poduhvat. Sabrana djela Petra Kočića objavljena su 1986. godine, i promovisana na Sajmu knjiga u Beogradu. Bila je to izuzetna svečanost za mene, pored ostalog i zbog prisustva Kočićeve kćerke Dušice i njene porodice.

Moj poseban interes za Kočićevo djelo počeo je poznanstvom sa kompozitorom Vladom Miloševićem. Do tada ja sam plovio evropskim i svjetskim književnim vodama i uticajima. Evo kako je to bilo. Ovdje dajem u slikama koje su kao bljeskovi u mom pamćenju prepunom ljudi i događaja.

Prva slika, ili događaj, 1972. godina, još tačnije, 21.4. kada je na obnovljenoj sceni Narodnog pozorišta Bosanske krajine izvedena predstava Krajiške legende, sa malo dužim podnaslovom: Pripovijedanje Pantelije sa Zmijanja u 3 vakta. Bila je to predstava po Kočićevoj pripovijednoj zbirci Jauci sa Zmijanja, koju je adaptirao za scenu, ili nešto tome slično, Jovan Putnik, beogradski režiser. Predstava mi se nije svidjela i to sam napisao, otvoreno i iskreno, kao što obično rade u svojim prvim prikazima mladi ljudi. Stavio sam u naslov Ili Kočić ili Putnik. Ono što je za mene bilo iznenađenje i što sam pohvalio odnosilo se na muziku Vlade Miloševića, koga u to vrijeme ne samo da nisam poznavao, nego nisam znao nijedno njegovo djelo. Šta mi se svidjelo? Kantilena na violončelu, u kojoj se osjećao duh Zmijanja, planine, melanholije i drevnosti. To čelo je bilo poput ljudskog glasa, zborilo je bolje od glumaca na sceni, dozivalo sjećanja za koje i ne znamo da postoje. To je Zmijanje, to je Kočić, ta pjesma iz davnina, o kojima se u narodu pričaju bajke kao o vremenu pravde i blagostanja.

Druga slika, ili događaj, odnosi se na javno snimanje Miloševićeve Mrgude,  simfonije u jednom stavu po istoimenoj Kočićevoj pripovijetki, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Neobično mjesto za takve poslove, ali pun pogodak što se tiče atmosfere. Bilo je to za mene uzbudljivo iskustvo, nešto do tada nedoživljeno. Mislim da su jednako doživjeli Miloševićevu muziku i svi prisutni. Simfonijski orkestar, da li sarajevske filharmonije iz Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Radivoja Spasića izveo je zaista majstorski ovo neobično i teško djelo sa mnogo udaraljki i zvuka. Tu je snažna ekspresija izvirala iz svakog instrumenta. Sve je bilo puno zvuka, udaraljki, ekspersija kojom se izražava zmijanjska ljubav u kojoj se voli pretjerano, kao što je sve na toj visoravni pretjerano, i strada za tu ljubav i zbog nje. Vlado Milošević komponovao je više simfonijskih djela po Kočićevim pripovijetkama, ali Mrguda  je sigurno njegov najviši domet i djelo koje je pri vrhu, ako ne i na samom vrhu njegovog bogatog opusa. Bez ijednog citata iz narodnog pjevanja, ono govori onome koji umije i hoće da sluša, o Zmijanju i njegovim ljudima i njihovoj tragici, jednakom snagom kao što to govori sam Kočićev tekst. Združeni, oni su svijet za sebe i po sebi. Sam Milošević to objašnjava ovako: Nisam doslovno slijedio i opisivao zbivanja kako redom teku u pripovijetki (a i da sam htio to ne bi bilo moguće). Kako sam radio na ovom djelu meni su pred očima bili ovi elementi: Mrguda, mladost, snaga, zdravlje i ljepota; zmijanjski pejzaž, odnosno ambijent u kome se radnja događa; susret s Mikom i njihova ljubavna veza; i završetak (Coda) – mali rekvijem, sjećanje na Mrgudu.

U svom poznatom eseju o književnom djelu Петра Кочића, Исидоре Секулић, skoro neposredno po piščevoj smrti piše: Доста се често чује, кад је реч о Кочићу, извесна бојазан за његову савременост. Oва мудра жена наводи na početku svog teksta све што је промијењено, већ у њено вријеме, а чему је Кочић посветио свој живот, па и своје књижевно  дјело. Потом она маниром искусне књижевне адвокатице износи аргументе за и против тог дјела, да би га одбранила у оном што је најбоље, а што је у суштини поезија, као што су, наvodi Isidora Sekulić: Јаблан и најпесимистичнија прича Кочићева Кроз мећаву, гдје се страхота планинске зиме персонификује демонски, постаје  зао бог босански. Преко таквих прича је Кочић истерао до чисте поезије, до онога што је рађено са сублимираним патриотизмом  духа, до онога што је увек савремено.

Nema mnogo pisaca kod kojih su se život i djelo tako prepleli da ne možemo da ih razdvojimo, i kada više nema živog pisca među nama, njegov život je još uvijek tu, kao životni obrazac. Malo malo pa te neko podsjeti na njega, na njegovu ulogu u svom vremenu, na njegov odnos prema literaturi. Bio je Skerlićev ispisnik i prijatelj, prihvatao njegova načela, ali na svoj, strogo gorštačko individualistički način. Mnogo je naših stvarnih savremenika koji jedva da su šta pročitali od Koče, ali o njegovom životu izgleda znaju gotovo sve. Naročito da je bio tribun, posvećen svome narodu od mladosti, od spoznaje sebe kao individue koja bi mogla nešto učiniti za narod.

Moja stalna misao je, poput pitanja, ima li slobode naroda bez slobode pojedinca? Pojedinac se vezuje za državu da ga ona zaštiti, ali ako to ne čini on ustaje protiv nje. To je relovucija. Ali, ako je država strana, okupatorska, onda je borba protiv nje oslobodilačka. Je li baš tako? Da li se sa odlaskom okupatora ta borba završava? Primjer Pelagića i svih onih koji su se borili za socijalnu pravdu svakog čovjeka govori odrečno – borba za slobodu nikada se ne završava. Pelagić je robijao pod Turcima, da bi umro u srpskom zatvoru u Požarevcu. Upravo zbog te svoje nesalomljive borbenosti za dobrobit pojedinca, čija sloboda se ostvaruje kroz socijalno oslobođenje, dakle, zbog toga  je on  u ovom „novom“ vremenu naglašenog desnog nacionalizma potisnut u zaborav. I ovdje u B.L. smo imali njegovu lijepu bistu u Parku Petar Kočić, koja je u preoblikovanju parka poslije ovog novog rata naprosto nestala. Kočić nije, ali se sveo na tribuna u borbi za nacionalno oslobođenje od stranaca, a ne oslobođenje čovjeka  uopšte, zbog čega je bio slavljen u socijalizmu. On je tribun obespravljenih seljaka, što znači pojedinca, i borba za njegovu slobodu ne prestaje kada se okupator otjera. Ona, u stvari, tek tu počinje. To je iskusio naš pokojni Đuro Damjanović i mnogi još, manje poznati i uočeni.

U prvoj Jugoslaviji Kočića su uglavnom svi prisvajali. Jednako žestoki nacionalisti i internacionalisti, iliti komunisti. U tom ključu, već 1936. godine, o njemu piše jedan od ondašnjih vodećih kritičara u Bosni i Hercegovini Jovan Kršić.  On svoj tekst počinje navodeći zahtjeve svakom književniku koje je formulisao Bertolt Breht u emigraciji, u Parizu, a objavila revija Commune, da bi se iskreno odredio prema prilikama u ondašnjem svijetu naraslih protivurječnosti koje će uskoro rezultirati novim svjetskim ratom. Tu je osnovni zahtjev da se piše istina za koju svaki pisac mora imati smjelosti. Među one koji su sigurno ispunili taj zahtjev Kršić navodi Kočića. Dakle, Kršić Kočića smješta u pisce koji su pisali istinu i koji su imali smjelosti da tu istinu saopšte svijetu. Cijela njegova književnost stvorena je samo zbog te istine. Nama je i danas zanimljiv Kršićev ogled, pregnantan, on je iznio gotovo sve teme i pitanja koja će se postavljati u narednom periodu. Citiraću kraj njegovog teksta, gdje govori o Kočiću koji je izgorio u političkoj borbi u Sarajevu:

…to pesničko srce i ta prostrana ljudska duša ostavili su za sobom svetao trag, nekoliko pripovedaka od književne vrednosti i nekoliko smelih i naprednih ideja, bačenih kao seme. U našim prilikama, i sve dok se ne razvije to seme, dok ne dade svoj lepi cvet, mi ćemo se morati stalno vraćati književnim, političkim i socijalnim tendencijama Kočićevim.

List Otadžbina  koji su, prije Drugog svjetskog rata, pokrenuli ljudi bliski proti Dušanu Kecmanoviću, donijeće 1936. godine komentar na događaje kojima je obilježeno dvadeset godina od Kočićeve smrti.

O dvadesetoj godišnjici Kočića smrti svi htjedoše da mu se oduže, ali ni sebe da ne zaborave. Kočić je slavljen i kao revolucionar i kao zemljoradnik, i kao nacionalist, i kao marksist, a da je malo dalje postojalo upisali bi ga i u Jerezu. Jedva se neko sjetio da kaže: Stanite, ljudi! Petar Kočić je Petar Kočić. Ima on svoj okvir i u te vaše male i uske okvire ne može nikako da stane.

Najdalje je otišao predsjednik opštine u Klašnicama. On se čudio što se i kako slavi Petar Kočić, protestovao što se Jazavac pred sudom prikazuje sa slikom Franje Josipa i što se ponavlja Kočićeva tužbalica: Kmeti. Ne živimo mi više u tom vremenu, kidiše on na pozorište. S njim se složiše i neki studenti i neka gospoda i građani Banje Luke koji Kočića proglasiše nesavremenim. Možda i s pravom, jer je svakako savremenije i korisnije slaviti žive, osobito kad su na vlasti.

Kočića je proslava ličila pomalo na Hegelovu u Njemačkoj u kojoj su se natjecali desni i lijevi. Ali su naši dešnjaci bili praktičniji. Oni jednostavno zabraniše bezazlenu brošuru staroga Kočićevca Martina Zreleca kojom se veličaju Kočića zasluge za radništvo u našoj Krajini; isto tako zabraniše i Kočića spomen na Zmijanju u Lusićima i Kolima, a recitovanje (ponavljanje) nesavremenih Kočića Kmeta prozvaše koncertom.

Što i mrtav Kočić smeta nekoj gospodi, nekim gazdama i nekim begovima, krštenim i nekrštenim, koji na razne načine sprečavaše Kočića proslavu može se razumjeti. I on je njih i njihove očeve dobro zadužio: toliko da ga htjedoše protjerati iz Banje Luke. Ali što se bune neki predsjednici opština i njihovi bilježnici teško je razumjeti, jer zvjerke te dlake za Kočića vremena nije bilo.

Poslije Drugog svjetskog rata, u kome će se podjele još produbiti, stradaće naše selo dibidus, da bi se, za pedesetak godina gotovo potpuno ispraznilo. Kako svjedoče zapisnici sa suđenja u Okružnom sudu u Banjaluci, pedesetih godina prošlog vijeka, sasvim solidan broj Zmijanjaca proveo je u zatvoru zbog sječe jednog stabla, a drugi zbog psovanja Partije i druga Tita. Sječa nečekićanog stabla donosila je od četiri do šest mjeseci zatvora, a ovaj drugi prestup mnogo više. U to burno vrijeme stradali su mnogi u svome, a ne Vukovom gaju. Zemlja, a sa njom i šuma, nisu bili više vlasnici pojedinca, nego države. Ovdje se samo pitam šta je suština a šta forma ljudske slobode i kako ona ide, od pojedinca do kolektiva, ili od kolektiva prema pojedincu?

Profesor Muhamed Filipović, i sam predratni Banjalučanin, prije pedeset godina tačno, 1967. godine, objavio je u sarajevskom književnom časopisu Život  svoj tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to. Između ostalog tu stoji:

I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovno počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik.

Neću na ovom mjestu komentarisati ovaj pamfletski tekst, drugi su to učinili bolje od mene. Svaki uman čovjek onog i ovog vremena pitaće se šta je to što je, prema filozofu Filipoviću, Kočića učinilo protivnikom Bosne i njenog fantomskog duha? U njegovo vrijeme sve što je taj stradalnik radio bilo je usmjereno prema oslobađanju porobljene otadžbine i svakog njenog čovjeka. A sloboda je piće koje je poput nasušne vode, bez nje nema života. On je pisao samo o tome, dok je evokacija turskih vremena dolazila iz mitskih daljina kroz bajke i legende ispričane uz rakijski kotao.

Katica Mikulić

Kako tijelo trune u zemlji, tako u ranu jesen 2017. trune drveni križ Katice Mikulić.

Zime su na Svetom Mihovilu ledene sarajevske, magla koja će se uskoro spustiti na kotlinu neće se dići do proljeća, po zemlji i po grobovima leći će težak snijeg, jorgan od snijega debeo kao jorgani na njihovim davnim posteljama, i kada jednom, u dalekom budućem vremenu, dođu proljeće pa ljeto, sljedećeg augusta, akobogda, kada budem fotografirao Svetog Mihovila, neće se više poznati drveni križ Katice Mikulić.

Ili će to biti križ od zemlje na zemlji, a metalnu pločicu s njezinim imenom pokrit će trava.

I kako grobljanska dokumentacija ne postoji, i nema onog tko bi znao imena svih mrtvih na ovome groblju, kad istrune i u zemlju se pretvori križ Katice Mikulić, a pločicu s njezinim imenom prekrije trava, koja će istrunuti zatim, i iz nje će niknuti druga trava, ime će to iščeznuti s ovoga svijeta. Neće nitko znati da je ikada živjela, niti da su je mrtvu na Svetom Mihovilu ukopali, žena s imenom takvim.

Pod drvenim križevima leže oni iza kojih ostaje sjećanje siromaha.

I oni kojih se ne sjeća nitko.

Pod drvenim križevima leže kućne pomoćnice, bake, rodice, tetke onih što su se iselili daleko iz ovoga grada, i onih koji su u međuvremenu i sami izumrli.

Prvih godina netko je održavao grob pod drvenim križem.

Netko je sadio cvijeće, plijevio travu i svake je subote palio svijeće voštanice.

Na Svisvete u tisuću cvijetnih boja i plamenova gore grobovi pod drvenim križevima.

Na njima je više svega nego na kamenim nadgrobnicima; to sirotinja cvijećem i sjećanjem nastoji nadomjestiti manjak mramora.

A onda, malo pomalo, sjećanje mine.

Živi zaborave i umru.

Križ se sruši u travu.

Padne na zemlju.

I trune.

I bude zemljani križ u zemlji.

I bude ništa.

уђем у кућу
и затворим је
уђем у собу
и затворим је
уђем под кожу и затворим је
уђем у груди и затворим их
уђем у срце и затворим га

онда отворим срце и изађем
отворим груди и изађем
отворим кожу и изађем
отворим собу
и изађем
и отворим кућу
и изађем

Bela Astaloš

U prvome redu uz kamenu stazu leži Bela Astaloš.

Ime moćno, kao da je ugarski junak ili konjanik, prvi do Kossutha Lajosa u revoluciji 1848, lijevo krilo Lake konjice, u redu uz Puskasa, Kocsisa, Hidegkutija, ili jedan od junaka Pavlove ulice, Maraijev sudrug u pustoši San Diega.

Bela Astaloš pod dobro utvrđenim kamenim nadgrobnikom, koji i devedeset i dvije godine kasnije čvrsto stoji, kao što je stajao prvoga dana. Zemlja se pod njim ne ugiba, ne tone u mehku koševsku zemlju, u glib, glinu i mulj bivšeg svijeta o kojem više ne brine nitko, stamen kao što je stameno ime onoga koji pod kamenom leži.

Bela Astaloš.

U kamen nisu urezana imena onih koji su ga žalili, koji su ga smjestili tu i poslije mu dobar podigli spomenik. Ne zna se čiji je Bela Astaloš bio, ime mu plitko pri vrhu ploče klesano, tako da i drugi stanu za njim, ali zbog nečega poslije više nije dolazio nitko.

Bela Astaloš, junak, koji se ne plaši samoće ni mraka, rođen 8. lipnja 1919, a svijetom minuo 25. listopada 1925.

Između njega i imena njegovog cijelih je šest sarajevskih godina.

Pred akciju

Majka sinu vojniku u oči ukapava
Zoru, iz džepova izgoni mrak

Okovrata veže dan, sunce
Na vrh neba, stepenice

Dlan,
dlan,
dlan…

U uši mu kriomice gura ptice dvije
U kljun umetnula pamuk

Desnom rukom uhvatila nebo
Namješta mu jastuk.

Akcija

Zora ima boju ko kaduljin čaj
Majka je kožna futrola za očaj

Podrumska vrata drhte Boga
Usvakom od nas – svakog je svoga

Pucnjava traje koliko i ljubav zečke
Utihne ko kad zadnje zrno – ispadne iz zvečke

U podne, tišina se natkrili ko šator
I hoblu tad odloži nebeski majstor

U luk strijele se zategne majčino lice
Vjesnik sinove smrti – žongler je na žici

Pokop

Zemlja zjevnula grobovima
Hodža krklja riječima:
Tabuti su tek savijen japrak.

Nebo se okrenulo na drugu stranu
Plavo se pravda pticama:
Sunce je rupa na čarapama.

Motike zveckaju o kamenje
Nišani se otimlju paralelama:
Muški glasovi škirpe dok plaču.

Poslije, gdje god da kreneš
Ko kokoš si pred koju je neko
Stavio draču.