Sofija Novo Reiber

Dva grobna mjesta opasana betonskim okvirom, i željezni križ kojem su u međuvremenu polomljena dva kraka, tako da je od križa ostao uspravan stup.

Na njegovom od betona izlivenom postolju prebrisana fotografija i natpis:

“Sofijo – majko moja, ti si za uvijek usnila pod humkom ovim. Jednoga dana i ja ću doći, dok tada na tvom grobu Bogu se molim.”

Na drugom betonskom bloku, desno od križa ploča s dva imena:

“Sofija Novo Reiber 1900 – 1952

Suzana Reiber        19    –  19

Počivale u miru”

Kada je podizala grobni znamen, jeftin, siromaški, Suzana Reiber upisala je i svoje ime, ali iz nekoga čudnog razloga izostavila je godinu rođenja. A godinu smrti pretpostavila je u dvadesetom vijeku, iako je bila dostatno mlada da doživi dvadeset i prvi.

Što je, na kraju, bilo s njom? Počiva li u miru nad majkom Sofijom?

Ili nije još umrla? Ili je pokopana u drugom grobu, daleko od Svetog Josipa?

Je li Suzana Reiber umrla u izbjeglištvu?

Lijevo od križa dva su ranije upisana imena:

Hugo Reiber, rođen 1869, umro 1931.

i Hugo Reiber, rođen 1890, umro 1931.

Hugo mlađi vjerojatno je bio sin Huga starijeg. Kakva je priča iza zajedničke godine njihove smrti? Ili bi pravilnije bilo reći – njihovih smrti? Jesu li umrli zajedno ili jedan za drugim?

Priče su pošle u grob.
Priče su pošle u svoje grobove,
daleko od Groblja svetog Josipa.
Čekaju čas uskrsnuća svojega,
da ih uskrsne mašta
Gospodinova.

U društvu je bila dobra, ali za one s kojima je živjela ili bi s njima provodila dane, recimo na poslu, u zajedničkoj kancelariji, majka je bila teška i samoživa žena.

Među dokumentima razasutim po komodi nalazim i tri lista papira, povezana spajalicom plave boje. Riječ je o dokumentu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu br. 03-03/622, izdanom dana 15. 10. 1990.

“Na osnovu člana 59. Zakona o radnim odnosima BiH (“Službeni list SR BiH” broj 20/90.) i člana 221. Statuta Akaemije scenskih umjetnosti, i člana 32. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika Akademije, dekan izdaje

R J E Š E N J E

1. Pokreće se postupak za utvrđivanje odgovornosti Javorke Rejc, šefa računovodstva zbog predpostavke da je učinila povredu radne obaveze i discipline na radu iz člana 9. tačka 1, 12 i 24. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika Akademije.
2. Komisija u sastavu: prof. Mladen Materić, prof. Marija Simonović i prof. Miralem Zupčević ispitaće navode prijave, uzeti izjave imenovane, saslušati svjedoke i napraviti uvid u odgovarajuću dokumentaciju, te na osnovu utvrđenog dati svoju ocjenu i podnijeti izvještaj dekanu i Zboru radnika Akademije.

Dostavljeno:

–   Javorka Rejc
–   članovima Komisije
dekanu Akademije
arhiva

U potpisu: dekan Akademije Nenad Vuković

Kao da se sve ovo dogodilo u drugom životu, prisjećam se afere koju sam prethodno već bio tako temeljito zaboravio da bih svakome tko bi me upitao je li majka imala problema s disciplinskim komisijama na poslu i je li, ne daj Bože, nekoga nekad fizički napala, mirne duše i s punim uvjerenjem odgovorio da se takvo što nikada nije dogodilo, te da je imala raznih problema s ljudima, ali da se zbog nje nisu formirale disciplinske komisije.

A sad mi je, eto, dovoljno ovo Rješenje o pokretanju postupka o disciplinskoj odgovornosti, pa da već unaprijed znam o čemu se radi i sjećam se onog što sam prethodno zaboravio. Kako se i ne bih sjećao kad me je s ovim mjesecima i tjednima svakodnevno opsjedala, tražeći od mene da učinim nešto, da objavim članak u novinama o tome što joj rade, da odem na Akademiju i razgovaram s nekim, da alarmiram javnost jer se radi o progonu “samohrane majke”, te da svakako učinim nešto, pošto će se ona, nastavim li biti ovako pasivan, ubiti. Ili, njezinim riječima, ona će “izvršiti samoubistvo”.

Ali pogledajmo što piše dalje, u Zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, što ga je podnijela H. D., sekretar Akademije. (Navodim je samo u inicijalima, ne samo zato što je živa i što bi ova priča u njoj mogla pobuditi nelagodu zbog nečega što se zbilo prije skoro tri desetljeća, nego i iz mnogo važnijeg razloga: u kasnijim godinama majka ne samo da se s njom izmirila, nego ju je često spominjala, uvijek s dragošću i poštovanjem, zaboravljajući da je između njih dvije ikada bilo ne samo “disciplinskog postupka”, nego i nečega što je još i mnogo gore. Ni po ovome nisam sin svoje majke: s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari…)

“Dana, 5. 10. 1990. godine u 14,30h bila sam fizički napadnuta od šefa računovodstva Javorke Rejc. Tome je prethodio razgovor u kojem sam zahtjevala od Javorke korektnost u našim poslovnim odnosima tako da ubuduće neviče, lupa šakom od sto, psuje i sl. Neposredan povod njenog napada bio je moj zahtjev da objasni zašto u ime Akademije nije blagovremeno refundirala naknadu za moje porodiljsko odstustvo, čime je pričinjena šteta ovoj kući. Tada je ona vrlo agresivno počela da viče, otima slušalicu iz moje ruke, fizički onemogućava da izađem iz prostorije, a nakon prijetnje ubistvom, nasrnula je na mene i počela da me grebe i čupa, pri čemu mi je stvorila modre i krvave tragove u predjelu podlaktice. Kad sam uspjela iz svega toga da se izvučem, otišla sam u prostorije Scene u kojima su bili Mladen Materić i Miro Purivatra koji su vidjeli u kakvo me je stanje doveo njen napad.

Na osnovu navedenog tražim da protiv imenovane pokrenete disciplinski postupak, pošto ima elemenata za kvalifikacijju teže povrede radne obaveze iz člana 9. stav 1. tačka 1. (“neizvršavanje ili nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza”), 12. (“izazivanje nereda ili tuče na Akademiji”) i 24. (“grubo ili neuljudno ponašanje prema drugim radnicima Akademije”) Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Da bi se ispitala tačnost ovih navoda za povrede iz tačke 12. i 24. – ljekarsko uvjerenje, predlažem da se saslušaju svjedoci: Bjedić Mileva (bila prisutna u vrijeme događaja u susjednoj prostoriji), Mladen Materić i Miro Purivatra, a za povredu iz člana 9. tačka 1. računovodstvena dokumentacija.

Takođe predlažem da se u okviru dokaznog postupka saslušaju radnici sekretarijata Akademije kako bi se utvrdilo ranije ponašanje imenovane.

Predlažem da na osnovu ovog zahtjeva sprovedete odgovarajući disciplinski postupak prema važećim zakonskim propisima i pravilnicima Akademije.

Sarajevo, 9. 10. 1990.

U potpisu: H. D., sekretar Akademije.”

Na stražnjoj strani dokumenta običnom je olovkom dopisano: “Ostavljeno ispod vrata 22. 10. 90.” Ispod toga, kemijskom olovkom i drugim rukopisom:

Povreda prava na odbranu.

Svjedok ne može biti član disciplinske komisije.

(Ovo je, vjerojatno, dopisao neki od njezinih poznanika advokata, kojemu je otišla s ovim papirima.)

Bila je uvjerena da će dobiti otkaz. Ili, što je možda vjerojatnije: mene je pokušavala uvjeriti da joj prijeti otkaz.

U to sam vrijeme već bio zaposlen kao dopisnik splitske Nedjeljne Dalmacije. Godinama sam se sam izdržavao. Hranio sam se izvan kuće, uglavnom po ćevabdžinicama i buregdžinicama, pošto majka nakon Nonine smrti nije počela kuhati, kuhinja je bila zatrpana neopranim suđem, frižider već odavno nisam otvarao… Po svemu sam bio samostalan, osim po tome što smo zajedno živjeli.

Njoj je bilo četrdeset i osam. Dvije godine ranije je, nakon teških krvarenja i nekoliko ginekoloških abrazija – o čemu me je uvijek vrlo detaljno izvještavala, konačno izgubila menstruaciju, ali kao da psihički aspekti njezinih klimakteričnih problema time nisu okončani: lako bi planula, pri čemu je nekontrolirano vikala, prevrtala stol i stolice, lupala vratima, e da bi odmah potom padala u depresiju, ne dižući se po nekoliko dana iz postelje. Već je godinama prijetila samoubojstvom, na što sam se, uglavnom, već bio navikao, ali sam i dalje na njezine prijetnje vrlo blago reagirao. Tek ću dvije godine kasnije, u ljeto 1992, jednoga sunčanog dana s čestim minobacačkim granatama, zaurlati: “Pa ubij se, pička ti materina!” Istrčat ću iz podruma u bašču, pa na ulicu, ona će krenuti za mnom – Miljenko, nemoj! Miljenko, nemoj! – a meni će biti čudno kako sve lijepo miriše, nema pucnjave, i sve je tako kao da je od moje psovke nastupio mir.

Teško mi je bilo s njom nakon što je Nona umrla. Svakom je godinom bilo sve teže. Mislio sam da će se smiriti nakon što izađe iz klimaksa – tako se to u ono vrijeme događalo sa ženama, tako se pričalo, a tako je, na kraju krajeva, pisalo i u knjigama – ali ne samo da se nije smirivala, nego se njezina narav nadograđivala i nadopunjavala novim osobinama. Nije to bilo ludilo, nikad ona nije bila sasvim ili djelomično “izvan sebe”, ali se svakim danom sve više vidjela u centru svijeta, a onda, sasvim prirodno, i velike svjetske nepravde kojoj je ona jedina žrtva.

Godinama već nije imala nikoga, nije imala muškarca, i često je mijenjala posao. Tokom osamdesetih je iz Službe društvenog knjigovodstva prešla na Stomatološki fakultet, pa u Zemaljski muzej, pa na Akademiju scenskih umjetnosti. Svugdje bi netko bio protiv nje, i redovno je taj netko bio na rukovodećem položaju.

H. D. bila joj je po dolasku na Akademiju omiljeno društvo. Mlađa kolegica, mirna i staložena po naravi, odgovorna i beskonfliktna, bila je sve ono što majci treba na poslu. Idealna drugarica. A s druge strane: najgora i najpogrešnija osoba koja se mogla zateći na tom mjestu. Naime, nakon što ona jednom ne ispuni majčina očekivanja svašta se može dogoditi. Pa tako i tuča.

Iako to baš i nije mogla biti prava tuča. Koliko god bivala gnjevna, majka nije mogla biti agresivna. Ona bi te ščepala za nadlaktice, urlala bi iz petnih žila, izvodila najširi repertoar adolescentskih glumačkih trikova, alarmirala okolinu, sazivala grad i svijet da se pridruže njezinoj predstavi, ali nije iskakala iz tračnica i iz svoje jasno određene i jednostavne naravi. Tako je i nesretnu H. D., sekretaricu Akademije koja se upravo vratila s jednogodišnjeg porodiljnog odsustva, spopala i zgromila, samo zato što joj je ova, vjerojatno opravdano, prigovorila jer nije administrativno provela i reguliranja njezine doznake za bolovanje.

Koliko god da je bila neodgovorna, površna i nesređena u životu, majka je bila vrlo pedantna i temeljita u poslu. Radila je kao šef računovodstva u neproizvodnim firmama, tada se govorilo – radnim organizacijama, među ljudima koji nisu imali ni pojma ni interesa o ekonomiji, i koji su, u duhu samoupravnog socijalizma, mislili da novac poput kiše pada s neba, a da su šefovi računovodstva neki vrlo zli ljudi, obično istraumatizirane babe, razvedene žene i udovice, koje imaju patološku potrebu da čestite i vrijedne radne ljude spriječe u tome da taj novac u miru i hairu troše. Računovodstvena kancelarija se u pravilu sastojala od šefa računovodstva i od još jednog, najviše dva radnika, likvidatora i blagajnika, ali svi zahtjevi i prohtjevi u vezi novca, koji su često bili kao iz nekog kriminalističko-fantastičnog filma u kojem se vrlo ozbiljni, dragi i pametni ljudi pretvaraju u lopove, išli su preko šefa računovodstva. Dakle, ne bi prošlo ni dana da netko majci ne dođe i ne zatraži joj nekakav novac na koji obično nije imao pravo.

Ona se skoro panično plašila da ne završi u zatvoru. A zbog onoga na što su je nagovarali, ili što su od nje tražili doktori medicinskih znanosti, muzejski kustosi, profesori scenskog pokreta, direktori, ravnatelji i dekani, mogla je, tako je govorila, završiti na dugogodišnjoj robiji. Naime, ljudi su, ne znajući, jer i nisu to morali znati, od svoje šefice računovodstva tražili da krši razne financijske zakone i računovodstvena pravila. Međutim, ona je to odbijala s nekim suviškom gnjeva, koji bi na trenutke podsjećao na paranoju, ali bi to češće bio emocionalni i socijalni teatar, predstava u kojoj bi ona svaki put odigrala ulogu žrtve.

Dva puta godišnje majka bi desetak dana zaredom, uključujući subote i nedjelje, radila po dvanaestak sati dnevno. Bilo je to za vrijeme šestomjesečkog obračuna i završnog računa, što su se odigravali uvijek u istom kalendarskom ritmu. Predaja završnog računa bila je vrhunac njezine profesionalne, ali i životne godine. Majka bi se tada iskazivala kao mučenik nad mučenicima.

Ne znam je li tada toliko radila zato što se doista moralo toliko raditi – kao što je to sama tvrdili. Ili je morala baš tada toliko raditi zato što je bila spora i nedovoljno rutinirana u svom poslu. Noj računovodstvo sve do kasnih godina nije prešlo u rutinu. Tek je nakon rata, kada joj je, manje ili više, postalo svejedno, ali i kada je, što je paradoksalno, počela prilično dobro zarađivati od honorarnih poslova, postala opuštenija, pa više nije ni toliko radila, niti je strahovala da će je poslati na robiju. Ali i tada je bila jednako gnjevna i pogođena držanjem svojih nadređenih, za koje je govorila da su psihopati ili da su fiksirani na nju i žele joj uništiti život i zatjerati je u grob.

Mogu zamisliti njezin bijes kada joj je H. prigovorila jer nije refundirala troškove njezina porodiljskog odsustva. Pritom, ona svoje bjesove nikada nije sakrivala od šire okoline. Ako bi na nekog vikala, onda je nastojala da to bude što javnije, ako je moguće i s mikrofonom. Jer zašto će vikati, zašto će stvarati scene s vikanjem i psovanjem, ako za njih neće svi znati?

H. D. u svom prijedlogu za pokretanje disciplinskog postupka svjedoči da je, nakon što je upozorena na neobavljeni posao, majka “vrlo agresivno počela da viče”, otima joj telefonsku slušalicu iz ruke, fizički je onemogućava da izađe iz prostorije, te da je nakon prijetnje ubojstvom, nasrnula je na nju i počela da je grebe i čupa, pri čemu joj je stvorila modre i krvave tragove u predjelu podlaktice.

Njezin navod djeluje kao da je djelomično autentičan. Recimo, sasvim je sigurno da je majka vrlo agresivno vikala – nijednu ženu u životu nisam čuo da tako viče. Također, uvjerljivo je i to da joj je otimala telefonsku slušalicu iz ruke. Uvijek je bila sklona da u povišenim emocionalnim stanjima – u kakva je vrlo često ulazila – prekoračuje simboličke i stvarne granice tuđe privatnosti, da ulazi u auru sugovorniku s kojim je upravo naumala zaratiti, pa onda i da mu otima telefonsku slušalicu. Nekako mi se sad čini da je i meni otimala slušalicu iz ruke, čini mi se da imam taj osjećaj u svojoj šaci, laktu i ramenima, više nego u mentalnom sjećanju. Uvjerljivo je i da je suparnici zapriječila put kada je ova pokušala pobjeći. Više puta mi se takvo što dogodilo. Posljednji put upravo te 1990. ili sljedeće godine, kada sam je zgrabio za ramena i premjestio je s jednog na drugi kraj sobe, dok me je histerično vrišteći pokušavala zaustaviti u nastojanju da pobjegnem od svađe. Od sukoba s njom nije bilo dopušteno bježati.

Ali nakon ovog slijede neki manje uvjerljivo detalji: recimo, prijetnja ubojstvom. Niti je to bio njezin stil, niti bi bilo dramaturški opravdano i logično da nakon tobožnje prijetnje ubojstvom majka nasrne na H. i da je počne grebati i čupati. Nije to bio njezin stil, nisu to bile njezine geste i grimase u cjeloživotnoj igri među ljudima.

Tu je H. D. ponešto nadopisala, pridodala i nadomislila, što joj, pak, ne treba ni zamjeriti. Svatko tko je jednom doživio majčino emocionalno i mentalno pražnjenje zna kakav bi to stres znalo izazvati, i kakvo unutrašnje pustošenje. Osim toga, to je i u žanru optužnih prijedloga i prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka. Nakon što već odlučiš da nekoga tužiš ili da se na nekoga žališ, onda to obično činiš tako da pojačavaš doživljaj. Ako ga ublažavaš onda je logično da odustaneš od tužbi i žalbi.

Ne znam što se dalje zbivalo. Ne sjećam se kako je protekao disciplinski postupak – ako je ikada i poveden – ne pamtim je li majka opomenuta, jer strože kazne sigurno nije bilo. Sve sam to zaboravio, a ne nalazim papir, iako možda i taj postoji, s nastavkom priče. Ono što pamtim je osjećaj, mučan i težak, kao da mi netko oštrim nožem prelazi preko nokta, pamtim majčin glas koji mi govori što joj čine i kako je maltretiraju, pamtim da će se ubiti ako sve ovo ne prestane, pamtim je na kauču u dnevnoj sobi, pokrivenu preko glave, umotanu u Vuteksovu sintetičku deku, nepomičnu i šarenu kao ludi tabut. Sve to pamtim, i osjećam olakšanje jer je prošlo.   

Ines Fančović je slavila 25 godina umjetničkog rada. Ostadosmo kod nje cijelu noć. Ujutro na posao, jedva, malo se na poslu provrtio, pregledao poštu, „Imam važan sastanak“, a onda pravo u prvi bircuz, odmah u drugoj ulici, niz stepenice. Za šankom već Jovo J., naručim nam pića, on stavi novčić u jukebox: hrapavi glas, ide gotovo do falseta, violine, trube, bubanj, drama. „Što je ovo, super je…“ „Selma, Selma…“. Poslije nekoliko godina, još bolja: „Sve će to mila moja…“. Oba puta sam osjećao u svom vlastitom životu bliženje kraja duge veze, sa tadašnjom suprugom, poslije sa dugogodišnjom djevojkom, pa me dirnuše ove pjesme, u kojima je dominirao štimung uzaludnosti i nemoći da se zaustavi ono što je moralo doći. Volio sam neke pjesme Gorana Bregovića. Plagijati? A svi ti vrli pisci, pjesnici, koji su izašli iz čitanja i studiranja drugih pjesnika? Evo, o najvećima: zar nije ovaj veliki Shakespeare svoje fabule  „posuđivao“ i (na genijalan način) „prerađivao? Koliko toga nije „originalno“ u Kanta ili Freuda? Sve je eho, nastavljanje, prerađivanje, spajanje i sinteza različitih iskustava, sve je ponavljanje, a kada je uspješno djelo i u ponavljanju novo, kod spomenutih i kada je „isto“ potpuno drugačije, ogromno, genijalno, revolucionarno, sve odjednom. Kod drugih, slabijih, djelo nastaje u duhu usvojenih estetičkih konvencija. Ljudi su u pjesmama Bijelog dugmeta voljeli spregu folklornih motiva i eho pjesama čuvenih zapadnih muzičkih grupa. Publika uvijek u umjetnosti voli ono što može „prepoznati“, što joj je odmah blisko. Uistinu originalna djela poprate zvižducima, prezirom, napadaju ih, nikako ih ne bi. Pjesme Gorana Bregovića su uvijek bile uspješne. Prepoznatljive i zato odmah drage, u uho se uvuku, svi ih pjevaju. Komercijalne, dopadljive, dobro urađene pjesme. Neću Selmu proglasiti za genijalnu pjesmu, ni za prekretničku, neću je ni uspoređivati s drugim ili sličnim. Ne donosim nikakav vrednosni sud. Samo ću reći: dojmila me se tada, volim je barem malo i sada. I mislim da je lijepa, nježna, možda senzibilnije pjesme nije ni bilo u „popularnoj glazbi“ zemlje u kojoj sam nekad, davno, živio. Pjesma koju su svi voljeli i svi se smatrali pozvanima proglasiti je ništavnom. Iako bolje nisu imali. Ni onda, ni sada. I zato: „Putuj Selma, i ne naginji se kroz prozor…“.

Franjo Novak

“Ovdje počiva u miru Božjem
Franjo Novak
1868 – 21/VII 1926
u Sarajevu
Lahka mu Zemlja
Spomenik digoše
supruga, kćeri i devet
sinova!”
A ispod, na istome bijelom kamenu
crvenom bojom,
nesigurnom rukom započeto ime:
Marija Osmokro.
Vjerojatno Osmokrović,
ali nije više bilo kamena,
da na njemu do kraja
stane ime kćeri
ili unuke
Sarajlije kojem se devet sinova
rodilo,
što naglašeno bi uskličnikom
punim veselja i dječje
graje.

Malo ko je znao kako je ime Slobodanu Akrapu. Svi su ga cijelog života zvali Kralj, a i sam se pri upoznavanju odavno predstavljao jedino tako. Nadimak je dobio u mladim danima, kad mu se sviđalo da svakog s kim se sretne na ulici, u birtiji ili na poslu kaže „Đe si, kralju!“. I kasnije je, kad su ga prozvali Kralj, nastavio isto, sada već znajući da je jedini kralj on, a ne oni koje je častio kraljevskom titulom. I dok su svi drugi njegovog vjerozakona u njegovoj maloj čaršiji barem znali kad im je po kalendaru imendan, on je svoj obilježavao 6. siječnja, na blagdan Sveta Tri Kralja. Svetog Slobodana ionako nije bilo ni u jednom katoličkom kalendaru, a šanse za to su bile jednake mogućnosti da on osobno postane svetac. A kad je već postao Kralj, trebalo je to i obilježiti.

Niko nikoga od nas ne pita koje ime bi želio imati, mada bi bilo pošteno kad bi stariji sačekali da odrastemo pa da ga odaberemo sami sebi. Kralj je imao još jedan problem s imenom, ustvari ne on nego njegova majka Sofija: kad su ga, naime, u studenom 1967., kum i kuma donijeli na krštenje, na snazi je još uvijek bio neki crkveni kanon po kojem su se djeci mogla davati samo svetačka imena. Sofija nije mogla na krštenje, porod ju je iscrpio više nego što je bilo uobičajeno, a beba je bila slabašna pa ju je željela krstiti odmah sutradan nakon poroda. Tako se tada gledalo na te stvari: ako dijete umre, a ne bude kršteno, slabo će se nagledati rajske ljepote. Tadašnji župnik don Juraj Svjetlica nije se složio s prijedlogom da se mali zamotuljak, koji je vrištao kao da će mu čelo poprskati ne svetom vodom nego vrelim uljem sa samog dna paklenskog kazna, nazove Slobodan pa su ispred crkve našli neko dijete i poslali ga Sofiji s porukom da na papiru napiše drugo ime, svetačko, ali se dijete, činilo se brže nego što je otišlo, vratilo s porukom da ga je Sofija ispratila srećom nejakim rodiljskim šamarom i porukom „Ili ga krstite kao Slobodana ili ga vratite“. Erežija, rekli su ljudi, a zašto je don Juraj šutke potpisao kapitulaciju, umalo ne iščupavši djetetu zuluf, jer „gdje će tako reći svećeniku“, znali su valjda samo on, njegov ispovjednik i dragi Bog. Možda i još neko, ali to je već druga priča.

Kralj za života, osim posljednjih godinu dana, nije bio previše baksuzan, ali jest, osim onog dana kad je kršten, i onog dana kad je umro, točnije dan kasnije, kad su ga donijeli na mjesno groblje. Ispostavilo se, naime, da grobnica u kojoj su polako trunula tijela njegovih roditelja ima još jednog stanovnika, smještenog tu bez prijave boravka i drugih potrebnih dokumenata. Nepoznati je sjedio kao da čeka Kralja ili ko zna koga, mada u ne baš ugodnom položaju, ruku svezanih na leđima i koljenima dodirujući bradu. Kako je već bio u stanju raspadanja, grobari ga nisu mogli pitati kako i zašto se našao baš tu, gdje je istog dana, samo koji sat kasnije, trebalo sahraniti Kralja, otkud mu pravo da zauzme tuđu stanicu za promjenu života i svijeta i šta će sad s njim.

Kraljev duh je na onom svijetu možda već pio slađu kavu s duhom nepoznatog, za koga je ustanovljeno da se zove Gabrijel Praljak, poznatiji po nadimku Juda, i da je nestao prije nešto više od mjesec dana. Policija i gorska služba spašavanja tražili su ga nekoliko dana i odustali, a odustali bi i prije da se nije radilo o čovjeku poznatom i nešto dalje od granica male čaršije, i to ne baš po humanitarnom radu nego po kamatarenju, iznudama, nasilničkom ponašanju i svemu što je za takve kao on zalijepljeno vješto kao đavolu njegov vlastiti rep. Slučaj je stavljen ad acta i svi su bili zadovoljni, samo što to niko ne bi rekao javno: i vlast, i policajci, i drugi loši momci u čaršiji, a ponajviše vjerojatno oni koji su ga bespravno smjestili u Kraljev stan i oni koje je drugima neznani očaj natjerao da, koji dan prije, pozajme novac od Jude.

Kralj ionako nije znao za probleme koji su prethodili njegovoj sahrani, a nije imao ni nekog posebnog iskustva sa smrću, pa je na onaj svijet preselio s ukočenim osmijehom, možda izazvanim upravo slađom kavom i dobrim društvom, a možda i rajskim hurijama ako su one, makar to bilo i nekom krupnom nebesko-božanskom omaškom, sljedovale i pokojnike njegovog vjerozakona.

Nema ni godina dana kako bi svi rekli da će Kralj živjeti još dugo i da mu lako nema izdera. Zdrav kao seoska mlada u doba kad su dvadesetogodišnjakinje već zvali curibabama, bio je toga svjestan i znao se kraljevski isprsiti kad neko započne priču o zdravlju. Iako mu je bila četrdeset deveta, nije se dao, a kako se nikad nije ženio, poneka koja je voljela starije tipove znala bi se zalijepiti za njega i ne pustiti ga bez stotinu problema.

I onda se desilo. Veronika je u gradić došla iz bijelog svijeta, iz Njemačke ili Nizozemske, spominjalo se i jedno i drugo. Iako je došla otpratiti staru majku na onaj svijet, više se vrzmala po kafićima, a i stara majka je naglo uskrsnula prije smrti, koja će se desiti kad priča o Kralju već odavno bude arhivirana.

Tako su se i sreli, i to upravo na Sveta Tri Kralja. Caffe „Destino“ zjapio je prilično pust: istrošila se mladež od svakolikih slavlja, ostavši i bez energije i bez para. Veroniki ni jedno ni drugo nije bio problem, dok je Kralj morao proslaviti imendan taman da je upravo izbio ničim najavljeni rat, a njega istog trena pozvali da mu na epolete zašiju generalski čin. I te je večeri, kao i često dotad, bila odjevena u crveno-crnu kombinaciju bluze i suknje zbog čega su je jedni iza leđa zvali Gospođa Pembritin, a drugi Stendal, bez gospodskog tituliranja, valjda što je sve stalo u piščevo zvučno ime. Mirno je sjedila za šankom cijedeći treći džin, a nasmijala se, i to primjetno glasno, kad je u ogledalu iza konobarevih ušiju vidjela da je Kralj odnekud izvadio umašćenu papirnu vrećicu iz koje je sekundu kasnije isukao po jednu pašu šarene slanine i pečenice zetovače. Konobaru u prvi mah ništa nije bilo jasno, a shvatio je da smijeh nije upućen njemu tek kad je Kralj zatražio novu turu pića i dasku za rezanje meze.

I svecu se desi da zgriješi, i geniju se omakne da ispadne glup. Kralj nije bio ni svetac ni genije već „obični mali čovjek“ kako političari vole reći dodvoravajući se novinarima i novinari dodvoravajući se političarima, mada se malo ko ne bi štrecnuo kad bi uprli prstom da je baš on taj. Kako se i šta te večeri odigralo u „Destinu“, znali su svi, ali niko nije shvatio da će doći dotle da Kralj već nekoliko večeri kasnije zaprosi Veroniku.

Nije ga odbila, samo se nasmijala, za njegove oči najvatrenije i najnježnije na svijetu, za oči ostalih hladno, reda radi, na odstojanju. Kako god, družili su se, zajedno s njegovim prijateljima, i narednih večeri, uvijek osim dana kad Veronika nije izlazila vani ili je možda i izlazila, ali je čaršija nije vidjela. Ona za šankom, on i prijatelji za svojim stolom, jer je ona htjela jedino tako, ostavljajući Kralju drhtavi dim nade da će jednom biti drugačije. Kad nije bilo puno gostiju, moglo se tako i pričati, ali se gledati moglo uvijek, a Kralju je to počesto bilo dovoljno. I biti joj blizu, barem ispočetka, jer kako su dani prolazili, to mu je sve više sličilo posljednjoj kapljici piva prije zatvaranja kafića.

Niko, pa čak ni Kraljevi prijatelji, nije znao ima li literarnog dara, ali ih nije mnogo iznenadilo kad je jedne večeri, sramežljivo i polako kao vlak koji se parkira na slijepi kolosijek da tu ostane zauvijek, kazao da je počeo pisati dnevnik. Veronika nije bila tu pa su ga prijatelji začikavali otvorenije nego inače. Nije mu smetalo, ni tad ni inače, pa ni kad bi zeru pretjerali.

Nakon nekog vremena i Kralj je znao izostati s večernjeg druženja, čak i kad bi se Veronika našla u kafiću, što je prije bilo teško zamislivo. Opravdanja su mu bila zbrčkana i nejasna, a na kraju bi samo odmahnuo rukom i potrudio se promijeniti temu. U to doba bi se ponekad usudio približiti šanku, a Veronika, iako nije odobravala, nije ni previše rogoborila, pa su joj ionako rijetke rečenice, uglavnom odgovori, bili još kraći i hladniji nego kad je Kralj onu poneku rečenicu dobacivao od nedalekog stola.

Jednom se ipak moralo raščistiti, a Kralj je vjerovao da se to moći razgovorom u četiri oka. Ispočetka je Veronika odbijala, prijeteći čak da će se naljutiti i prestati dolaziti u „Destinu“, ali je na kraju ipak pristala. I to će popričati kod Kralja, ima on lijepu nadstrešnicu u dvorištu. Da se njegovo oduševljenje moglo jesti, glad u svijetu bi tog časa prestala biti problem.  

– Vidiš, Veronika – otvorio je svoj dnevnik čim je natočio piće – na svakoj stranici si ti, ti si mi sve i ja vjerujem da…

Gotovo sat vremena pričao je gotovo samo on, o ljubavi, vjernosti, djeci, o besmislu bez nje, ona tek poneku kratku rečenicu. Usput je držao ruku na dnevniku, povremeno ga gladeći jagodicama nježno kao da se radi o knjizi koje je na svijetu sačuvan jedan jedini primjerak. Onda je stao, shvativši da se već uvelike počeo ponavljati. U onih par minuta čekanja da Veronika progovori, za kojih se čuo samo poneki kratki uzdah, njegov, mogli su se, kad bi se malo zgurali, smjestiti svi dani od postanka svijeta.

– Znaš, Kralju, ti si jedan drag čovjek – započela je sporo i blago – ali…

Onda je i iz nje provalilo. Sve što bi mu rekla za proteklih mjeseci sa svog mjesta za šankom, ali joj je izgledalo da nema smisla, da ne vrijedi spominjati ili joj se naprosto nije dalo. Ljubav, vjernost, djeca… Svemir je toliki da u njemu ima svjetova koji se ni ne očešu, iako se nekim čudom sudbine nađu ublizu. Njen se u ovoj čaršiji našao slučajno i privremeno, a trajat će još neko vrijeme, kratko. I istina je sve što se o njoj priča, čula je ona to, i nije nikakva Gospa. Jedino nije radila u javnoj kući u Amsterdamu, kako je čula da pričaju neki zlonamjernici, ali je bila s toliko muškaraca da bi izašlo na isto.

– I kad bih sad popisala njihova imena, da ih se uopće sjećam, a neke nisam ni pitala za ime, ne bi mogla stati – tu je blago, damski lupila po Kraljevom dnevniku – u tu tvoju sveščurinu. A ti se našao zaljubiti baš u mene! Objesi se, to ti je najbolje, od mene ti je uže gratis!

Iako sâm nije preko mjere bio na udaru života, Kralj je, uz osmijeh vječitog optimista, u sebi bio svjestan kuda ide ovaj svijet – u propast, kud bi drugo, tȁ sve one vijesti iz svijeta ukazivale su da ljudsko u ljudima nestaje, i to ne polagano već ubrzano. I mislio je da su najgora očekivanja već blizu ispunjenja, ali šta je taj svijet, ovaj svijet, u odnosu na ovaj njegov mali svijet: Veronika i on… Načas mu je izgledalo da mu je ženska figura koju je vješto uobličio usred bujne žive ograde isplazila jezik, a zlurado mu se smiješio i mjesec, zakačen za nebo u nekoj prekorednoj smjeni u kojoj je očito bio besposlen. Veronikine riječi odzvanjale su kao koraci dželata u ušima osuđenog dok čeka da mu ispod zatiljka bude svezan mrtvi čvor, a svijet mu je odjednom izgledao nalik praznoj kolijevci žene koja je maločas rodila mrtvo dijete.

Znali su Kraljevi prijatelji zašto je za kratko vrijeme postao tih i šutljiv; umjesto veselog glasa sve češće su čuli nešto kao rasparen šapat nedovršenih rečenica. Na kraju jedva da je progovarao, sve češće odsutan, nalikujući mumiji koju je neki znanstvenik našao nakon tisuću godina i greškom je razbudio. U očima se ipak vidjelo najviše: nekad žive kao rep indijskog pauna nakon što ispred njega nenadano sleti čitavo jato zalutalih divljih paunica, sada su nalikovale čudnim kamenim kuglama iz Zavidovića, sa svim onim tužnim preljevima što ih ne znaju objasniti ni najbolji geolozi. Bijeg u zagušljive katakombe samog sebe, u koje se ulazi kroz špalir uredno postrojenih đavola, svakom očajniku izgleda kao izlaz iza kojeg se sve do linije koja siječe obzor prostiru egzotični vrtovi puni smiraja. Rijetko kome je dano shvatiti kako je ta linija samo fuga paklenskog zida o koji se na kraju bespomoćno udara glavom.

Kao da je snimak razgovora ispod Kraljeve nadstrešnice prenijeli svi svjetski mediji, toliko stvari se u njegovoj glavi već podrazumijevalo. Veronika više nije dolazila u „Destinu“, ali je njena sjenka stalno visjela negdje iznad Kraljevog lica. Prijatelji su čak u društvo doveli Jadranku, zgodnu crnku, uvijek toliko utegnutu u traperice da su zavidljive cure znale reći kako bi uza se uvijek morala nositi kanticu vode u slučaju da, uslijed trenja, dođe do samozapaljenja. Računali su, a najprije će biti da su je nečim i nagovorili, da bi ona, barem na određeno vrijeme, mogla povući Kralja s ruba provalije, ali od računa nije bilo ništa: kao što svako svoj vrt najljepše uredi sam, tako su se i đavoli potrudili da put u pakao bude nalik sjenovitim šetalištima s naslovnica ljubavnih romana koji na kraju rijetko završe sretno. Kralj je lako opazio da Jadranka u društvo nije zalutala slučajno i uskoro je prijateljima bilo jasno da od njihovog plana nema koristi.

Pričalo se da je pokušao dogovoriti još jedan susret s Veronikom, ali niko ne bi znao reći je li se susret i dogodio. S večernjih druženja izostajao je sve češće, ali je krvnički pio, i sam i u društvu. Nakon što ga je susjeda prvi put pronašla zavaljenog u jarku blizu njegove kuće, prijatelji su pokušali sve okrenuti na šalu, ali je sve teže prolazilo, mada se Kralj ponekad i trudio. Da su gradićem naišli trgovci optimizmom s najnovijim svjetskim asortimanom, u „Destinu“ bi ulazili uzalud.

Kažu da vozač nije ni popio ni prekoračio brzinu, a istragom je utvrđeno da je ustvari samo udario pečat na njegovu kuvertu, jer ga je u nju, koju minutu prije, spakirao njegov neznani kolega. Kralj je, ko zna kako, nakon prvog udara uspio dopuzati do ceste i uspraviti se baš u trenu kad se iz mraka koji mu je učas zajahao na oči pojavio drugi auto, koji će mu uručiti putni nalog za preseljenje u bolji svijet. Zvijer koju nađe metak uspije barem prodorno vrisnuti, Kralj nije stigao ni toliko.

Dok su zvijezde zijevale, listajući kataloge snova koji su toga dana bili u ponudi, Kralj je već šećerio svoju kavu. Juda nije bio loše društvo, barem za početak; neka svoga, iako su se dolje, u njihovoj maloj čaršiji, jedva poznavali, a i kava je, nakon tolikih mjeseci druženja s alkoholom, djelovala osvježavajuće, skoro kao ona koju je pio kad je za šankom „Destine“ prvi put ugledao Veroniku.

Goran Gavrilović

Maleni dječji grobovi, kao iz prodavnice igračaka na Titovoj, nekoliko izloga niže od Olomana.

Tik uz grobljansku ogradu, po kojoj s druge strane pijačni trgovci vješaju jeftinu kinesku robu, konfekciju iz Bangladeša i Novog Pazara, pod znamenjem petokrake zvijezde počiva Goran Gavrilović, ozbiljan smrtno kako ozbiljna znaju mala djeca biti, pa prkosi zvijezdom svojom nalozima novoga doba.

Rođenom prvoga marta 1957, umrlom 23. jula 1957, njemu su dani ono što drugima godine jesu.

Živio stočetrdeset i pet dana.

Stogodišnjak sa Kavkaza.

Neprežaljeni sin iza kojeg uspomena ne osta.

Antun Hangi

“Muslimani više čuvstvuju, negoli umuju i zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati, kako voda teče, a da s nikim riječ progovorili nijesu.”

Pisao je profesor Antun Hangi u djelu “Život i običaji muslimana”. Došljo i kuferaš poželio je prilagoditi se novoj sredini, a ne da sredinu prilagodi sebi, te je gledao sa strane, proučavao i uhodio komšije muslimane, i iz tog je uhođenja nastala ova knjiga. Što je u njoj istina, to će znati onaj koji bude gledao dalje.

I sad leži profesor Antun Hangi na Groblju svetoga Josipa. Obilaze ga duhovi njegovih učenika, koji leže na ovom i na drugim grobljima. Progone ga duhovi muslimana koje je uhodio i uhođenjem svojim uznemirio, pa sad više misle i umuju, negoli što na obali rijeke sjede i čuvstvuju.

Dok ti spavaš, ja tebe sanjam.