Pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikom i nikad ne budeš lijep jedno je od podcjenjenijih ljudskih prava. S njime je započeo dvadeseti vijek, era antisemitizma, najprije u vladavini zlokobnog bečkog gradonačelnika Karla Luegera od čijeg vremena započinje tradicija antisemitskih novinskih karikatura, a zatim u vremenu nacionalsocijalizma, kada se likovna prispodoba nakaznog Židova zavukla duboko u podsvijest europske kulture, sve do današnjih dana kada se, istina je, ružnoća više ne vezuje za Židove – jer to je još uvijek politički nekorektno – ali bi se i dalje trebalo biti lijep kao Apolon i kao Hitlerov vojnik.

Kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnog Židova rađala se estetika brojnih židovskih, uglavnom istočnoeuropskih, crtača, ilustratora i slikara, pripovjedača, dramatičara i pisaca, koji umjesto da se brane uzaludnošću ljepote prihvaćaju da se prikazuju ružnim. To je njihov socijalni, antropološki, politički komentar, ali i način da aktualnu stvarnost povežu s mitološkim i bajkovitim slikama iz narodne predaje. Golem se, strašan i velik, načinjen od blata, ponovo našao među svojima, da ih spašava od neprijatelja.

Zlatko Bourek izniknuo je iz te židovske tradicije i tog dvadesetog vijeka. Stvarao je nakazne lutke i likove iz stvarnog i iz mitološkog svijeta, veselio se njihovoj ružnoći, kao što su se i oni, tako naslikani i oživljeni, veselili njemu. I s vremenom je, kako često biva, počeo sličiti tim svojim nakazama. To bi, međutim, u njegovom slučaju zavrijedilo ozbiljnu raspravu ili esej, možda i kratki roman na židovsku temu, koji bi on, makar i s onoga svijeta, sjajno ilustrirao. Naime, što: Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojeg je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.

Bio je kostimograf, scenograf, autor crtanih filmova, redatelj i lutkar. Bio je valjda i najbolji graditelj lutki u svekolikoj, naravno nenapisanoj i neegzistentnoj, formalnoj i neformalnoj, povijesti hrvatskog lutkograditeljstva. Također je bio i ilustrator knjiga: njegovo je, sjetimo ga se još jednom, ono likovno remek-djelo od “Smrti u Veneciji”, izdanje Beogradske knjige iz 1978, prijevod Anice Savić Rebac. Niz ilustracija, crno-bijelih crteža i slika iz te knjige čine jednu malu studiju o Thomasu Mannu, Aschenbachu i njegovoj posljednjoj ljubavi, te o odnosu između mladosti i starosti, ljepote i ružnoće.

Sve je to Bourek bio i sve to je on radio, ali je, zapravo, bio kipar. I, naravno, bio je slikar. Pa iako su ga cijenili, a možda čak i voljeli, iako su mu priređivali velike izložbe, više su u njemu željeli vidjeti zanatliju i majstora u podcijenjenim sferama primijenjene umjetnosti, nego ozbiljnog umjetnika. I uvijek se nekako odvajalo ono što je radio za film, kazalište i lutke, od onoga što je u njegovom slučaju bila, kao, ozbiljna umjetnost. Iako je sve to, zapravo, bilo isto. I sve je to bilo jednako ozbiljno i jednako duhovito i smiješno, u isto vrijeme.

Zlatko Bourek bio je pjesnik smrti. Pjesnik je bio, premda stihove nije pisao, zato što je naracija njegovih radova – a redovito su bili vrlo narativni – bila pjesnička. A smrt je bila na svakom njegovom licu, u svakoj slici. I to je, možda, ključ Bourekove ružnoće: ružno je svako lice na kojem se zrcali smrt. A samo se glupa čeljad ne osjeća smrtnom…

Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane. Kiparstvo i slikarstvo studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u klasi Koste Angelija Radovanija.

Ako šetate ili trčite po nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu, obiđite ovih dana njegovu malu kiparsku šalu, skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave”. Eno je na sjevernoj obali, dvjestotinjak koraka od Hendrixova mosta.

Baš negdje oko one posljednje velike poplave
o kojoj se još uvijek sa nevjericom priča,
prije pola vijeka gotovo, krenuli smo za ocem,
uzvodno, ka jugu, ti i ja, i otišli, mislili smo
zauvijek, iz ovoga grada u koji se vratih preko noći,
u ratnom požaru. Kasnije ste, sjećaš se, iz onog
predgrađa gdje rađaju masline i cvatu mandarine,
i prije svih cvjetova cvjetaju mimoze, grozdovi
akacija niz dvorišta i dvore slaze do mora,
jedne večeri došli za mnom i vas dvoje, mireći se
konačno sa mojim čudnim, neočekivanim izborom,
čitajući ga u sebi kao sudbinu, kao neku volju
i toj volji jednako zbivanje, usud da pređete jedan,
nekim čudom zaokruženi, put što spaja sve, vaše
bistre zavičajne rijeke i obale, ove mutne
industrijske kanale i ovaj mali grad, vaše prve
i posljednje, zajedničke godine i dane.

Prekjuče se opet, nakon toliko godina, opet nekako
u isto vrijeme, sredinom maja, iznenada, izlila
jedna, pa druga njena pritoka na ulazu u grad,
voda je prelila i probila stare, zapuštene nasipe
i brane, i naša rođena rijeka je za nepun sat vremena
poplavila i potopila do grla više od pola grada,
skoro sve u dolini pod gradinom.

Usplahireni, pa uplašeni, uspaničeni, ljudi su se
našli u vodi, izlazili iz automobila, bježali
u prve ulaze, a samo čas kasnije, sa punim i praznim
rukama podignutim uvis napuštali kuće i hvatali se
brijega, a oni zarobljeni u zgradama, užurbano su
uznosili sve što su stigli sa nižih spratova na više,
kabaste stvari u hodnike, a nešto dokumenata, hrane,
lijekova i dragocjenosti u putnu torbu pa na rame, ili
u komšijske stanove već pune djece, žena i staraca.

Motrili su s prozora mutnu bujicu što nadolazi
i nosi sve pred sobom – razvaljene ograde i trafike,
frižidere, dječije krevetce, stolove i stolice,
cipele, flaše, lopte, đačke torbake, kofere i globuse
iz knjižara i papirnica. (Bog sami je znao šta je bilo
na dnu tih nemilosrdnih, bešćutnih, iznebuha
na nas bačenih, prljavih voda.) Kao kakvi pjesnici
i mudraci gledali su nijemo i jasno vidjeli sve
što do maločas nisu ni primjećivali, svu ljepotu
i magiju svojih malih svjetova i svetkovina koji se
u trenu mogu nepovratno izgubiti; sve ono što nisu
umjeli vidjeti i čuti, a što im je neprestano kazivao
blagi, milosrdni, sveobuhvatni govor nevinih
ljudskih očiju bez zaštite, jedino zbiljsko znanje,

snaga i moć koju su imali i koja im je preostala.
Dvije su kone, dvije su uzbuđene komšinice
sa međusprata, vrata do vrata, biva u povjerenju,
prenosile prve vijesti i glasine o stotinama
utopljenika i beskućnika, i usput glasno, podrobno,
do najsitnijih detalja prorokovale o skorom potopu.

Negdje iza ponoći, besani roditelji su na svjetlijim
zidovima susjednih kuća i zgrada kao na vodomjerima
zabilježili da uprkos kiši koja je i poslije toliko
dana i noći, i poslije toliko silnih proloma oblaka,
još pljuštala, vodostaj bučnih, blatnjavih rijeka
koje su bjesnile našim ulicama i kaljavog jezera
pod našim sjevernim prozorima ne raste; da opada?

Pred zoru su se nad hukom vode čuli prvi, vaskrsli,
cvrkutavi ljudski glasovi na balkonima; radosni
žagor u magli, u prohladnom, vlažnom polumraku.
Sredovječni bračni par sa prvog sprata, tik iznad
još juče prije podne potopljene pekare, ne puštajući
iz naručja, jedno pa drugo, pa oboje, svoga riđeg psića,
mahao je razdragano nekom u daljini, a svijet im je
sa svih strana odmahivao, kao da ih je sve skupa
upravo toga praskozorja zauvijek zaobišlo ono najgore.
Opet su se s brijega i pod brijegom čula ona stara,
skoro pa zaboravljena, otegnuta dozivanja i dovikivanja.
A meni se činilo da i vas dvoje odnekud mašete,
i ti da se ne plašiš više i ne strepiš da će
zavodljivi i sumnjivi jezik poezije odvući nekamo,
mimo svijeta, tvoga jedinog sina što sada bdije
nad nekim jednostavnijim, krotkijim govorom,
i vlastitijim i nesebičnijim glasom, nad nekom
pjesmom koja bi se razlijegala i obrazlagala tiho,
sama od sebe, i koja ne bi trebala i imala nekakav
vidljiv, a kamoli kakav javni, gromoglasni povod,
kakvu iznenadnu, pustopašnu provalu mitske jasnoće
u zbilju, život o koncu u kome nam ne trebaju
metafore i metonimije nego čamci za spasavanje;
bdi nad nekom širom i dužom, od same pjesme
i starijom i mlađom strofom, nad nekim jedva čujnim,
neumornim pjevom, kao ti što si nekada bdila
nad nama i njima troma što još spavaju, sanjaju.

Ujutro su se počele javljati prve naznake i znaci
preživljenja. Najprije se pomolio onaj, na stub
ulične rasvjete visoko prikačeni bijeli putokaz
sa crveno ispisanim izrada ključeva, a onda su se
jedan za drugim, počeli pomaljati i pojavljivati natpisi
iznad starih i novih zanatskih i trgovačkih radnji;
objavljivati čitko svoju krhku nadmoć nad stihijom.

Prekosutra ćemo, ili nakosutra, možda, kad ovaj
povodanj prođe, konačno shvatiti kako je malo vremena
potrebno da se potope temelji gradskog života
i da se uguši grad, a gradske ulice pretvore u kalna
smetljišta po kojim će prebirati njuškala i sakupljači
otpada, i tražiti, možda, neko, nešto, što je izgubio.
Moraćemo najprije ukloniti naplavine, glib, mulj
i šut ispred ulaznih vrata svojih kuća i zgrada,
a potom danima ispumpavati vodu iz podruma, iznositi
đubre i krš, namještaj, parket, staklo, stolariju
i malter iz kuća i stanova, prodavnica, supermarketa
i skladišta, radnji i preduzeća, kancelarija, škola
i vrtića, ljekarskih ordinacija i apoteka, pošta,
banaka, kafana, salona, gradske biblioteke i galerije
koji će dugo zjapiti kao kakve još neoslikane pećine,
slagati na gomilu sva ta svjedočanstva uzaludnog
truda, svega što se godinama s mukom namicalo,
jedva namirivalo i svakojako sticalo, a što je očas,
na naše oči nestalo pod vodom, i otišlo u propast.
Trebaće zatim, čeličnim kandžama pokupiti i ukloniti
brda smeća prije nego što počnu zaudarati na lešine,
skloniti sa očiju kao iz pamćenja izdajničke tragove
meteža i haosa, obespokajavajuće znakove i dokaze
naše krhkosti, naše neprestane, smrtne ranjivosti,
naše nemoći pred onim što je nasrnulo na grad.
A onda, kao toliko puta do sad krenuti opet čistih,
praznih ruku, krenuti od ničega, započeti iznova
naš stari put koji nas je učinio i koji nas čini ljudima.

I ne čekati, već prije svega, još prije nego što počnemo
utvrđivati stare, graditi i podizati nove nasipe i brane,
prije nekih novih danonoćnih kiša, očistiti ulice,
trgove i gradske kvartove, pa šmrkovima, snažnim
i oštrim mlazevima, dugim i kratkim, hladnim i bistrim
vodenim jezicima, saprati sve što je ova bijesna, mutna
voda sa sobom donijela – kad sutra osvane običan,
sunčan dan, da se ne moramo stidjeti pred njim.

reportaža, drugi dio

Ničeg na grobnoj ploči Marije Kon nema osim zvijezde, ispod koje je njezino ime – ni Kohn, ni Cohen, nego po naški i obično Kon – a ispod imena dvije godine i dva datuma: manjim brojevima 15. 01, većim 1894, manjim brojevima 9. 08, većim 1987.

Stojim, gledam i mislim je li i ispred broja devet trebala biti nula, kao što je ispred jedinice i osmice, je li klesar pogriješio? Ali onda shvaćam da u slučaju Marije Kon nije moglo biti greške. Sve je unaprijed smišljeno, zapisano i nacrtano, veličina i oblik slova i brojeva, njihov oblik i font, tako da je iza činjenice što ispred devetke nije nula neko knjiško, leksikografsko, svakako njemačko pravilo, prema kojemu se ispred jednocifrenih mjeseci upisuju nule, kojih nema ispred jednocifrenih dana. Da je umrla dan kasnije, 10. kolovoza 1987. godine sve bi, istina, bilo mnogo jednostavnije. Ali bi time bila iznevjerena logika života i sudbine Marije Kon.

Grob je na jevrejskoj parceli, koja se nastavlja na katoličku, nekoliko stotina koraka od None i Noneta. Isti je crni mramor, slična ploča, samo što je položena skoro pri zemlji, na manje vidljivoj konstrukciji, i nikog nema u istom grobu s Marijom Kon. Ne znam gdje počiva njezin muž, inžinjer Emil Kon, ni gdje su Marijine sestre i brat, ali teško da bi im bilo mjesta uz njezinu jetku samoću pod zvijezdom.

Iako je parcela jevrejska, Marijina je zvijezda petokraka. Nije to rijetkost ovdje, još je oko nje Jevreja, Aškenaza i Sefarda, koji su se tu ukopali pod petokrakama i u prvim susjedstvima s rabinima i učenjacima, među pobožnima i bezbožnicima, rođenim u zla doba pod imenom i znakom koje je značilo smrtnu presudu. Na njihovim je nadgrobnicima Davidovo slovo, šestokraka  zvijezda koja je, kao i križ na Noninom i Nonetovom grobu, prije znak pripadanja, nego znak vjerovanja.

Ali zašto se onda i Jevreji, kao drugi nevjerujući, nisu kopali na ateističkoj parceli? Neki jesu, ali zašto nije i Marija Kon, nego pod petokrakom, lijepo oblikovanom zvijezdom u zvijezdi, leži tu, među braćom i sestrama u stradanju, a ne tamo, među svojim drugovima?

Nekad je petokraka znala biti znak opurtunizma i pristajanja. Danas, ta je zvijezda prezrenija i od Davidova slova. Marija Kon leži pod prezrenijom od dviju svojih zvijezda.

Rodila se u Hadžićima, u obitelji Josepha Bergmanna, siromašnog željezničara, bečkog Jevrejina, kojemu su se, kao u nekoj Singerovoj priči, jedna za drugom rađale kćeri, sve dok se, kao najmlađi, nije rodio sin. Međutim, otac je, zajedno s materom, imao tako visoko poštovanje prema svome porodu da ih je sve odlučio školovati, što bi u to vrijeme i za boljestojećeg bosanskog oca bio gotovo nemoguć poduhvat.

Sestre nisu mogle pohađati gimnaziju, jer su postojale samo muške gimnazije, ali im je bio dopušteno da polažu razrede. Tako su sve četiri maturirale, a najstarija, Berta Bergmann je, položivši 1912. ispit zrelosti, postala prva maturantkinja u Bosni i Hercegovini. Za njom je maturirala i Marija, koja zatim odlazi u Beč studirati slavistiku i germanistiku. Doktorirala je usred Velikog rata, 1916, dvije godine prije nego što će Berta završiti medicinu. Treća sestra Lujza završila je farmaciju, dok je Alfred, mislim, bio kemijski inžinjer.

I tako je, preko Blažuja i Hadžića, a zatim Mostara pa Sarajeva, gdje je Joseph Bergmann službovao i gdje su mu se rađala i školovala djeca, ostvaren životni plan jednoga siromašnog bečkog Jevrejina. Sve što se dalje događalo bio je Holokaust.

Marija se udajom za inžinjera Kona doživotno vezala za Sarajevo. Tu su joj se rodila djeca, Mihael i Mirjana, tu je, nakon kraće službe na mostarskoj i cetinjskoj gimnaziji, dobila namještenje kao gimnazijska profesorica njemačkog jezika. Bila je izrazito samosvjesna i po prirodi slobodna, te je, bez obzira na moguće posljedice, nastupala protiv većinskih nagona i raspoloženja. Po dolasku ustaša otpuštena je s posla, da bi 1942, spasivši se u talijanskoj okupacijskoj zoni, dopala koncentracijskog logora na Pagu. Nakon pada Italije uspijeva pobjeći u partizane, i radi kao profesorica i direktorica partizanske gimnazije u Glini. Tu na Baniji kao partizan joj gine sin Mišo. Kćerku su na Igmanu zarobili Nijemci, i ona im se lažno predstavila kao Mira Papić, Srpkinja. Poslali su je u koncentracijski logor Ravensbrück, ali je na kraju preživjela rat.

U ratu u kojem je stekla onu zvijezdu sa svoga groba Marija Kon bila je odvažna i hrabra. Njezina hrabrost se, međutim, svodila na pomaganje drugima, na brigu o srpskoj banijskoj djeci, i na tvrdoglavo ustrajavanje na onom što ju je vodilo dok je predajući njemački sarajevskim gimnazijalcima predavala i otpor prema Hitleru i njegovim idejama.

Odmah poslije rata radi kao profesorica jugoslavenskih književnosti na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu, a onda se 1950, odmah po utemeljenju Filozofskog fakulteta, pojavljuje kao glavna suosnivačica Katedre za njemački jezik i književnost, te prva predsjednica novoformiranog Odsjeka za germanistiku i anglistiku. Tako ostaje zapisano da je sarajevsku germanistiku osnivala, svojim samoprijegorom i golemom energijom uzdizala i vodila jedna bečka Jevrejka, željezničarska i kuferaška kći, koja je u ratu protiv fašizma izgubila sina jedinca, a u Holokaustu većinu obitelji, ali joj je svejedno ostala ljubav prema materinjem, njemačkom jeziku i prema njemačkoj književnosti.

U mirovinu je pošla 1965, s navršenom sedamdeset i jednom, ali je dugo ostala aktivna. Bila je važan dionik onoga građanskog Sarajeva, za koje nam se sve češće može učiniti da nikad nije ni postojalo, Sarajeva gospode profesora, doktora, predratnih željezničkih i poštanskih činovnika, kuferaša i nadoknadnih Bosanaca, iza čijih su se obično vrlo jakih i izrazitih sarajevskih naglasaka, kao u nekom virtualnom palimpsestu, nalazili još slojevi i slojevi drugih, jednako važnih, integralnih, u čovjeku savršeno integriranih, jezika, kultura i identiteta. U takvom je svom Sarajevu Marija Kon bila i gospođa, i drugarica, i profesorica, i partizanka; jedino što ona u vlastitoj percepciji nikada nije bila niti je mogla biti, nije bila žrtva.

U novije doba, što će reći u posljednjih tridesetak godina, Marijom Kon bavila se njezina studentica, a mnogo kasnije i nasljednica na katedri i poznata sarajevska prevoditeljica s njemačkog, Mira Đorđević. A prije pet-šest godina u Glasu srpske o Mariji Kon nadahnuto je pisala najznačajnija živa sarajevska i bosanskohercegovačka pjesnikinja Dara Sekulić. Uz taj je tekst Dara objavila i malu dragocjenost, pismo Marije Kon, koje joj jednom davno šalje kao odgovor na jednu pjesnikinjinu molbu. U tom su pismu sadržani karakter i sudbina Marije Kon, koji, kako je to red kod velikih ljudi i među likovima u antičkim tragedijama, stoje u savršenom suglasju:

“Makarska, 7. IV 1970

Drugarice Dara, ne znam je li kasno kad ovo šaljem. Vi lijepo pišete, Dara, a još ljepše mislite. Ipak, sve se u meni protivi objavljivanju i pristajem samo ako Vi to želite i ako Vama to zbog nečeg treba. U tom slučaju, samo u tom slučaju, saglasna sam. Znate, Dara, ma šta Vi rekli o meni – nikad to nisam ja. Sve liči na topli nekrolog, a u stvari, mi ljudi smo kompleksne ličnosti, imamo mnogo vidova u kojima se pojavljujemo i vrlo je složena stvar dati neku karakteristiku koja će u svakoj prilici, u svakom životnom periodu, odgovarati licu koje želimo da prikažemo. Naime, kad čovjek kao ja, radi čitav jedan ljudski vijek, on mora da ostavi tragove za sobom. Koliko su ti tragovi značajni za pojedinca, koliko vrijede u izgradnji jedne nove bolje stvarnosti – važno je, ali isto tako ovisno o nizu faktora koji su van našeg domašaja.

Ne radi se uvijek o tome da li su mene moji đaci voljeli – ja sam njih voljela! A ipak, Dara, kako sam bila prestravljena kad sam vidjela da su oni isti učenici ili učenice, koji su – ispadalo je tako, bili pristupačni svemu što umjetničko djelo pruža, ipak u isto vrijeme bili predani najnehumanijoj ideologiji!

Niko ne zna koliko sam doprinijela formiranju karaktera, razvijanju ljepote, ljudskih osobina u čovjeku. Sitna su naša zrnca koja sijemo. Sjećam se kako sam jednom, kao presječena, zastala na času u sred sredine tumačenja Lazarevićevih novela; kako mi je bilo jasno da treba drugačije govoriti, ne onako kako su tada od mene tražili i meni imputirali. Ne znam zašto Vam to pišem. Stalo mi je da u meni gledate punog čovjeka, bolno željnog da bude snaga koja mijenja svijet.

Ponekad sam i mijenjala, ponekad pružila vidik na punoću ovog svijeta. Nije to malo, ali nije ni mnogo. Vrijedi li, dakle, o meni govoriti – kako god hoćete, ja se slažem, nisam ni za ni protiv. Zapravo bih voljela da to ne objavljujete.

Mnogo Vas voli Marija Kon”

Ne znam je li Dara Sekulić nakon ovog u časopisu “Nova žena” objavila svoj razgovor s Marijom Kon. Ako jest, odavno su te riječi izgubile kontekst. Ovo ga pismo, međutim, nije moglo izgubiti. Taj ceremonijalni, blago povišen ton, ton one sarajevske gospoštine koja se od ostalog svijeta izdvaja tako što po padežima ne sklanja lično ime, nego ga uporno ostavlja onakvog kakvo je na početku, u nominativu, sa sobom nosi nešto što nama današnjima zna biti strano i što je, zapravo, protivno svemu onom što radim, dok kao bez glave tumaram ovim grobljima: težnju za potpunim zaboravom kao za svojevrsnom okrepom duše, za zaboravom kao jedinom životnom mjerom jedne bečke dame, za zaboravom kao za jedinim načinom da sve ono što su živjeli, da sve ono što je Marija Kon pod dvije svoje zvijezde doživjela, zadobije neki svoj konačni smisao.

Imaginarni prijatelj/60

Lemuel Gulliver živio je na prijelazu iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće, kad i njegov tvorac Jonathan Swift. Knjiga njegovih avantura, čiji bi pravi naslov trebao da glasi “Putovanje u neke daleke zemlje svijeta Lemuela Gullivera, prvo kirurga, a onda i kapetana nekoliko brodova”, jedan je od najljepših i najuzbudljivijih tekstova iz obavezne školske lektire europskoga školarca, ali, na žalost, i jedan od najnepročitanijih tekstova u povijesti književnosti. Iz te nepročitanosti potekla je i pogrešna metafora Guliverove veličine. A bio je čovjek tek prosječna stasa. Tako, kada se u svakodnevnom govoru čuje fraza “guliverovski korak”, valja znati da njegov korak nije ništa duži od koraka koji ćete pružiti čim se dignete i izađete van.

Bit će, međutim, da se čitatelji nisu pomaknuli od prvoga Guliverova putovanja, kada se našao u zemlji Liliputanaca, malenih ljudi, ne većih od njegova malog prsta, među kojima je mogao biti heroj i titan misli i djela, kakvim ga inače vide naši metaforičari, premda stasom ne bili Liliputanci.

Drugi je put Guliver zaplovio u Brobdingnag, među divove. Oni su ga vrlo ljubazno prihvatili, a brobdingnaški je kralj s velikim interesom poslušao Guliverovu pripovijest o političkom uređenju i ekonomkim prilikama u Engleskoj. I evo što je kralj, prema sjajnom prijevodu Ise Velikanovića, zaključio o Englezima: “Većina vaših zemljaka najpogubnija je pasmina sitne odurne gamadi, što ih je ikad priroda trpjela da gmiže po licu Zemlje.”

Na trećem je putovanju Guliver samo pasivni promatrač kojekakvih opačina, nakaznosti i perverzija koja susreće na otočju negromanata, čarobnjaka i inih praznovjeraca, među besmrtenim Struldbruzima i žiteljima letećega kraljevstva Laputa. Na neki način ovo je najzanimljivije Guliverovo putovanje, jer više ne govori o ljudskoj veličini i fizičkoj pojavi, niti se Swift u njemu obračunava s engleskim političkim vrhom propitujući njihovu toleranciju prema pisanoj riječi, nego uranja u snovite predjele ljudske duše i bavi se ostvarenjem nekih vječitih čovjekovih žudnji, koje se tako ostvarene onda doimaju skroz promašeno i pogrešno.

Na četvrtom putovanju Guliver sreće mudre konje i potomke dvoje engleskih brodolomnika, koji su sišli s uma živeći u divljini. Umoran  je, mrzovoljan i duboko razočaran u ljudsku vrstu. Shvaća da je uzalud bilo putovati i da je čovjek jedna velika ništarija, kojoj je cilj da se naždere i napije, da zadovolji svoje najniže strasti i da gnjavi sve oko sebe. Čovjek je, zaključuje Guliver, teški tupan, na kojeg ne vrijedi  dalje trošiti vrijeme.

A Guliver, on je avanturist koji na kraju svih svojih avantura i putovanja zaključuje kako mu i nije bilo nužno putovati da bi shvatio kakvi su ljudi. Trebalo je zagledati se u sebe. Unutra su i Liliputanci i divovi iz Brobdingnaga. Unutra je on, jedan i jedinstven, ali i tisuće, milijuni i milijarde drugih lica, od kojih zatim nastaju književni likovi. U svakom je čovjeku čovječanstvo. Treba biti Guliver da bi se to saznalo.

Noge tvoje majke nikad nisu kročile kositrenim ulicama Diomire. Nikad nije vidjela kupole niti kristalno kazalište. Čak ni visoki drvored. Ona svaki dan prolazi dvije iste uske ulice i prelazi most.  Uvijek se u isti sat ukrcava u rasklimani autobus, sjeda na prašnjavi pliš i s dva plava cvijeta promatra mračne šume.

Ime joj je Kosana.

Okrenut si naglavačke uljuljkan vodenom toplotom utrobe. Njezini brzi koraci nad prljavom Bosnom bacaju te lijevo-desno. Srebrni snijeg jedva da zaškripi pod nježnim tijelom. Želi prijeći most prije novog naleta nepodnošljive boli. Ne uspijeva, zastaje i rukama hvata plavu, ledenu ogradu. Prsti su joj ljubičasti i drhtavi, tanki kao šiblje rogoza. Dok steže metalne šipke u njene oči brza rijeka ulijeva plastične boce, suho granje, gladne čavke i crno nebo.

Bol popušta, a ona se pridiže i s lica sklanja razbuktale slapove. Na tjemenu ih učvrsti u čvor. Nad umornim vjeđama povile se nježne, kao pamuk svijetle obrve. Usne su joj bezbojne. Između njih plove gusti bijeli oblaci. Jedna joj ruka namješta ruksak, druga pridržava izbočeni stomak. S mosta vidi žutu, zaobljenu zgradu autobusne stanice. Sa stražnje strane su vrata, uvijek širom otvorena. Pod njima riječna obala obrasla zapetljanim granama bijelih vrba. S njih joj mašu šarene, plastične zastave.

Mahnito žuri, jedva održava ravnotežu na zaleđenom pločniku. Uskim se stepenicama spušta na perone. Vika, žamor i siva lica čine joj se dalekim. Niz leđa joj se slijevaju hladni valovi. Gleda ispred sebe, ne želi susresti poznate oči. Probija se kroz gužvu i žamor najednom zamre. Čuje samo zastrašujući huk Bosne. Pred vratima je zapuhne odurni smrad. Unutra žmirka žuto svjetlo. Pločice, zidovi i vrata ulijepljeni su prljavštinom i fekalijama. Pokušava ne dodirnuti ništa.

Ulazi u zadnju kabinu, vrata se ne mogu zatvoriti. Spusti ruksak na pod i njime pritvori vrata. Od razdiruće boli po čelu joj iskaču krupne kapi znoja. Trga odjeću sa sebe i prebacuje je preko vrata. Niz noge joj se slijeva sukrvica, a potom osjeća vodeni pljusak. Stoji samo u čarapama, prljavim i mokrim. Čučne nad crnom rupom, rukama se oslanja na zidove. Iz grudi joj se  otima duboki krik. Ona ne vidi, ali iz nje je provirila tvoja malena, crna glava. Nije veća od naranče. Prstima opipava tvoju mokru kosu. Strah joj je ukočio prste, zaledio vilicu. Panično gleda oko sebe, diše brzo i kratko. Još jednom glasno krikne, a ti kao riba isklizneš na zahrđali čučavac.

Dugačak si tek dva pedlja, krvav i krhak poput makovog cvijeta.  Ona plače, a ti ne ispuštaš glas. Nepomičan si. U polumraku tvoja majka ne vidi da su tvoje oči tek dva mala usjeka, niti da ti je koža plavičasta svila. Ona ustaje, a iz nje ispadnu komadi posteljice. Vid joj se muti. Naslanja se na zid i povlači jaknu s vrata. S nje skida kapuljaču. Polaže te unutra kao u kolijevku. Potkošuljom briše ruke, slaže je i stavlja između nogu. Pokreti su joj usporeni, ali se uspijeva odjenuti. Obuva čizme, a jaknu zakopča do grla. Uzima kapuljaču u naručje, proviri iz kabine i spušta se do rijeke.

Baca te u noć.

Začuje se tek blagi pljusak vode.

Penje se natrag i opet ulazi u kabinu. Povlači crni konopac nekoliko puta. Vodeni mlaz ne može isprati tragove guste krvi i ostatke tkiva. Pere ruke hladnom vodom, bez sapuna. Umiva se i briše rukavom od jakne. Kožom joj se prosule crvene fleke, u očima se rascvjetali kapilari. Vodom zagladi kosu. Stavlja ruksak na leđa i više se ne okreće.  Penje se na perone.

Tvoja majka ne zna da te riječna struja zaplela među osušeno granje topole i da te tamo uspavao huk rijeke. Ne zna da će te ujutro sivog i smrznutog izvući ribarske ruke. Stavit će te u bijelu plastičnu kantu umjesto ribe.

Dok se vozi preko jaruga, glavom oslonjena na zamašćeno staklo autobusa, lagano podrhtava i sanja kako kroči kositrenim ulicama grada šaputavih uspavanki.

Grobna tišina u prostoru spomenika
iz čijeg je Memorijalnog muzeja upravo izašao.
Onda potres: ispod betonskog cvijeta dolaze jauci,
zrak od njih drhti, stazom na kojoj se približava
koloni žena i muškaraca jure potoci krvi.
On se okreće i pogledom traži Kameni cvijet.
Na njemu je Autor, u srcu cvijeta, kao tučak među
laticama spomenika. Nešto ondje pretražuje,
povremeno mu maše. On je iznad potoka krvi
i potresa tla od kojeg drhti prostor. Gluh je za sve
što ispod Kamenog cvijeta urliče i što u šikari
i močvari oko njega vri. Sve što zavađa.
To je umjetnost, ponavlja u sebi i nastavlja hod.

Onda opet provjerava je li još gore. I dalje pretražuje.
I dalje je gluh za sve što se događa na stazi. I za sve
ono što se čuva u Memorijalnom muzeju. On je
o tome sve rekao. On je iznad. Više mu ne maše.
Kao graditelj i umjetnik biti svoj na svome usred latica
vlastitog cvijeta. Biti iznad svakog zla i biti sam.
Biti gradonačelnik prijestolnice u kojoj je
novo zlo smišljeno i radi toga živjeti u egzilu izvan nje.
Živjeti u Beču i umrijeti u Beču. On je, je l’ te, umro
u Beču, izgovara netko u koloni ispred njega, nekako
nesigurno, gotovo šapatom. On nije umro, odgovara
nevidljivom u koloni. Eto, to je umjetnost.

Glasovi kolone se gase, prostor se vraća grobnoj tišini.
On je na stazi sam, zagledan u Kameni cvijet. Nema
ni Autora. Biti iznad i biti sam. Eto, to je umjetnost.

1.

Na putu ka jugu,
svu noć su guske
preko Lunda prelijetale.

Njihovi rijetki, bolni krici –
ti si mislio: cvile štenad
koju finkinja, na donjem spratu,
obnoć zatvori i u lov odlazi
na brzo piće, snošaje, priče u brezov
šumarak na Mosenu i mislio si: umrijeće,
umrijeće, o, kad će jutro, poludjeću

nisi se sjetio da na Mosenu nema
ni breza ni Finaca, tamo si živio
tri godine i nisi sreo ni jednoga
(ne računajući P. Saarikoskog
u O. Đikićevom izvrsnom prevodu)
i to što čuješ, to su samo

bodreni krici koje ptice
upućuju ptici-predvodnici
kada se ona beskraja prepadne
otuda iste zvijezde gledaju koje su
gledale i Ajkunu u prvoj noći
iza tvog suneta dok bište suhim,
ovsenim prstima knjigu iz koje
kani da ti čita: ugljeni nasipi, ugljena
prtina, oganj iz okna, ognjena

pržina, i mlada žena na odru
samrtnom koja se šminka da bude
lijepa onome koji se u magli ne može
vidjeti ali se čuje kako rida

ti si mislio –  cvile štenadi mislilo si
umrijeće umrijeće, nisi se sjetio – čita ti
Ajkuna dok Valhallu prelijećete.

2.

Vrata od najlona, tavanica
od šper-ploče. Lavor uz vrata,
i mangal uz krevet. Ajkuna sjedi
uz postelju, zagleđuje, pipa
tvoju kitu natečenu.

Uz noge joj hmili
zembilj sa knjigama: Ilmihali.
Preporodi.
Prepisi mevluda.

(Jedna knjiga u prtenim, sivim koricama:
Zvijezde gledaju s neba, Arčibald Kronin.)

Prodavala ih je na Žitnome trgu,
pred Bejtovom kahvom
i pred Sudom.

Žene su je od sebe mrškale
Muški su je na hušku dizali:

“I ja sam Ajkunu poznavao.
Bila je lijepa, ribičasta, ali i
ljuta opajdara. Cijepao sam joj listove iz knjiga
i s njima, izjutra, vatru podlagao.”

“Ona se samo ostraga davala
zavlačeći lice pod dimije,
jer svakom frndovu, tvrdila je,
kao iz ćenife bazdi iz ustiju.” 

Vrata od najlona, tavanica
od šper-ploče. Leđen uz vrata,
i malgan uz krevet. Ajkuna bište
ovsenim prstima knjigu
iz koje kani da ti čita:

z  vije  zde    z vi j e z de
z v  i   j   e
z   d  e  z  vi     j e
z    de     n  a  s

gledaju s neba:

ti si mislio –  cvile štenad
i mislio si umrijeće umrijeće
nisi se sjetio – čita ti Ajkuna
dok Valhalu prelijećete.

(2009./2013.)

Ne dolaze kao ranije
Kad  je svijet
Kopirao reljef srca
Na jagodice lijepio polen

Ni u snu više nisu

Okiva ih
Zvuk kraja
Bez materije
Čas u kojem se
Na lice
Prestane upisivati
Vrijeme

Da jutros nisam odlučio napraviti malo reda u izderanoj kutiji u kojoj su već četrdeset godina poput rasušenih kostura u zaboravljenim katakombama ležale moje bilježnice iz osnovne škole, a potom odmoriti uz novi broj književnog časopisa Vrutak, umro bih a ne bih saznao ko je i šta je bio moj učitelj Lazar Miročević.

Učitelja sam bio gotovo zaboravio; previše godina je prošlo i tek ponekad bi proletio mislima kao lasta kad ujesen krene na zimovanje i ne znaš hoćeš li ikad više vidjeti baš tu, što lagano, štedeći snagu, zamahuje krilima. Seljani su ga, pošto je rijetko i škrto, osim na roditeljskim sastancima, komunicirao i s kim, smatrali čudakom, zbijajući šale na njegov račun i usput udarajući djeci preventivne ćuške kako se ni slučajno ne bi izlanula pred učiteljem. Uvijek ozbiljan i zamišljen, samo bi, a ni to svaki put, kimnuo glavom na “dobar dan” poneke žene koju bi sreo šetajući vječito istom stazom, prema Priluci, gdje je mogućnost da naiđe na seljane bila najmanja.

Niti je on bio željan seljana, ni oni njega. Kad se jednom odvažio doći u seosku birtiju, gostioničar Mrnja mu je u džezvu s kavom stavio kockicu barita, rijetke rude snježnobijele boje i potpuno pravilnog oblika. Drugi se ne bi usudili, ali su Mrnjina djeca bila poodrasla i davno su završila četvrti razred pa ga je bilo baš briga za učitelja, koga u kavanskoj sprdnji i nije zvao drugačije nego Mrakonja. Učitelj je miješao kavu, ali se šećer, to jest kockica barita, nije otapao. Iako se u kavanskom hladnjaku našlo svega šest ili sedam iskonjaka, izgledalo mu je da su svi pogledi skrivećki upereni u njega, pa je zamalo, u dva-tri srka, salio gorku kavu niz grlo, ostavio novčić na stolu i brzo otišao bez pozdrava.

Mene je, ne samo zbog petica koje sam u dnevnik slagao neumorno kao naš slastičar Bujar šećerne cigle na minijaturni pult, volio mimo drugu djecu pa ga ona sigurno pamte još manje. Sjećam se, naprimjer, kako mi je znao reći da ostanem nakon nastave i onda bi me, pospremajući nekakve papire koje je uvijek imao na nastavi u jednu, a dnevnik u drugu ruku, pozvao da krenem s njim, u pomalo tužan ubogi stančić na katu olinjale austrougarske školske zgrade. Za papiriće, izrezane od omota školskog bloka, gusto i sitno ispisane, zbog čega nikad, ni nadvirujući se izdaleka kad nam učitelj okrene leđa, nismo uspjeli pročitati nijednu riječ, mislili smo da su ko zna šta, a Slaviša, najjači u razredu, bio je uvjeren da je tu bilo zapisano sve bitno o svakome od nas. Vremenom je njegovo mišljenje postalo neka vrsta službenog, mada sam ja, ne govoreći o tome nikome ništa, a pogotovo Slaviši, vjerovao da su na papirićima zapisane narodne izreke koje je učitelj Lazar često koristio, trudeći se utjerati nas u suru i napraviti od nas ljude kakvi su tad valjda smatrani normalnim, a danas ih ima gotovo još samo u izrekama.

U vječito brižljivo pospremljenom stančiću, sastavljenom od dvije spojene sobice, pokazao bi mi da sjednem na kauč pa bi narezao slanine, luka i sira čudnog okusa, kakvog u ovim krajevima nije bilo, zamotanog u kožni fišek kao nedonošče u lanenoj povijači, narezao pogače koju je sam pravio, i onda bismo jeli, ja malo i stidljivo, uz njegovo stalno nutkanje, a on halapljivo kao mačka jutrom kad iskoristi nepažnju mamurnog ribiča i zgrabi mu prvi ulov. Pozvao bi ponekad i nekog drugog od učenika, pokazujući nam se u tim trenucima nasmijan, govorljiv i prijazan, prilično drugačiji nego što je bio u učionici.

Mislim da sam pohađao treći razred kad je učitelj Lazar umjesto slanine i sira na stol rasprostro nekoliko famoznih papirića i pomalo svečanim glasom mi rekao da su na njima zapisane karakteristike njegovih junaka. Odmah je shvatio je da ne znam šta su karakteristike pa je dodao da su to osobine, ali nije shvatio da ne shvaćam kakve to junake može imati moj učitelj, pa i bilo ko drugi.

Jutros sam, listajući bilježnice požutjele kao lice svetog Roka i pocrnjele kao leđa njegovog gladnog psa na bočnom oltaru naše seoske crkvice, na zadnjoj stranici one iz es-ha jezika naišao na čudan popis: Novak Ubiparip, Njeguš i Šćepan Herak, Đoko Kurep, Maksim Mališevac. Iako je prošlo toliko godina, nije mi trebalo mnogo da se sjetim: to su neki od onih što mi ih je učitelj Lazar svaki diktirao na listić iz “lipa” bločića i slao me… Ah, to je baš duga priča…

Malo potom sam, odlučivši odmoriti, na ista imena – gle čuda! – naišao u kratkoj priči Između zemlje i neba, jednoj od tri koje su dodane uz osvrt poznatog beogradskog književnog kritičara pod naslovom Slavko Jović Učo, jedna nepravedno zaboravljena proza. U članku se govorilo o sedam priča Slavka Jovića Uče, objavljenih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjim književnim časopisima u Beogradu i Sarajevu, a iz biografije, vjerojatno zbog premalo podataka utkane u završni dio teksta, moglo se doznati gotovo samo to da je pisac rođen 1942. godine u neimenovanom selu kod Nikšića, da je radio učiteljski posao “negdje u provinciji” te da je “izbjegavao publicitet”, zbog čega se uopće ne zna je li još živ i, ako jest, gdje provodi “vjerovatno penzionerske dane”. Ugledni kritičar na kraju je napisao da je od posljednje objavljene priče prošlo “i previše vremena”, izrazivši nadu da će se Slavko Jović ipak ponovno javiti svojim književnim ostvarenjima.

Stari Ivanica, isluženi prakarator, slab na nogama, zbog čega je uvijek pred misu sjedio na tronošcu pored muških vrata naše crkvice, nemalo se začudio kad sam mu prvi put pružio tri stoje i listić iz “lipa” bloka na kojem su bila napisana tri imena. Prvo: molitve za pokojne uglavnom su plaćale starije žene, muški nešto manje, ali opet stariji, djeca nikad, drugo: Ivanica je sa svojih sedamdesetak godina znao sve pokojnike iz našeg i okolnih sela, a za ove na listiću što mi se gotovo zalijepio za dlan nikad nije ni čuo. Mora da je strah koji se okamenio u mojim očima nadjačao njegovo čuđenje pa me je samo još jednom oštro pogledao, promrmljao nešto i zapisao tri nepoznata imena, valjda računajući kako se imena ionako ne čitaju, ni na misi, ni inače, a tri stoje su tri stoje bila imena poznata ili nepoznata.

Još nečeg se dobro sjećam iz dana kad me je učitelj Lazar pozivao u svoj stančić. Stariji su nas učili da krušne mrve nipošto ne bacamo bilo gdje – kruh je nekad, za gladnih godina, kako su ih zvali, bio gotovo predmetom čežnje, jer se do brašna dolazilo teško. Zato je bio svetinja, gotovo kao hostija koju su stariji na misi dobivali od župnika nakon što se ispovjede. Vjerojatno je njegovo obrazloženje zašto na tu stvar ne gleda tako bio odgovor na začuđene poglede nas djece nakon što je salvetu s mrvama s koje smo jeli istresao kroz prozor.

– Znam, znam, sad vi mislite “Vidi našeg učitelja, baca mrve kroz prozor”, ali nije to baš tako. Znam i da vi idete u crkvu i vjerujete u Boga i da vam tamo kažu… Ma neka, neka, niko nikom u našoj državi ne brani ništa, pa ni to. A ako je i to kako kaže svećenik i knjige, da je Bog stvorio sav svijet, onda je stvorio i ptice, evo neka će se sad najesti od naših mrvica. I u vodu – naglasio je – i u vodu treba, i ribe je, ako je tako, stvorio isti taj Bog, i one moraju jesti. Čak i u smeće, da miševi pojedu! Što me gledaš, Martine? – zapitao je mog druga iz školske klupe, mada smo ga sigurno svi morali gledati poprilično začuđeno. – Pa ako je Bog stvorio sve, onda je i miševe, a sigurno nije bez razloga! Jest da ih mace tamane gdje god stignu, ali i nauka kaže da ništa na ovom svijetu ne postoji bez razloga!

Nevoljko smo se složili; s jedne strane je sve bilo nekako tako kako nam je naš učitelj rekao, a s druge strane nam je oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, bilo jasno da se mrvice ne smiju bacati kroz prozor ili bilo gdje. Pticama i nekako, ima ih ljupkih, ribe se valjda nekako prehrane i bez toga, ali miševima, e to nikako! Ali smo potom zašutjeli kao ribe dok doručkuju mrve s učiteljevog stola i inače, a i on je otišao na neku drugu temu pa nas je uskoro ispratio s praga. Kad je zatvorio vrata, načas mi se učinilo da su mrve svuda oko nas i da ih šeretski nasmijane ptice hvataju u letu, a ribe se jeguljasto razlazale po zraku jureći da dohvate najkrupnije. Miševa, srećom, nije bilo.

Nisam se u to doba puno pitao ko su pokojnici za koje je učitelj Lazar plaćao molitve, mogao sam misliti jedino da su to neki njegovi rođaci ili prijatelji. To što me je, prije prvog diktiranja imena, nekoliko puta prilično oštro, gotovo prijeteći, upozorio da nikom ne smijem reći ni riječi, “samo dati novac i zapisati imena u teku onog starog što sjedi pred crkvom”, bilo mi je donekle shvatljivo: svi učitelji na ovom svijetu, mislio sam, sigurno su u Partiji i ne vjeruju u Boga. Zašto je naš učitelj plaćao molitve, ostalo mi je nepoznato, a pitati ga nisam smio. Sve je došlo iznenadno i brzo pa nisam ni bio svjestan da sam upravo zaigrao “borbe” ili “sakrive” s vragom, ali izbora niti je bilo, niti sam u tim godinama mogao razmišljati o tome, a naš tajni pakt izgledao mi je jači od Varšavskog, o kojem nam je učitelj pričao koji dan prije, samo što izreći to naglas sigurno nije imalo smisla.

Ne znam je li Ivanica nešto došapnuo našem župniku don Stjepanu ili je ovaj slučajno pogledao u teku s molitvama, ali sam odmah nakon što me je, nakon subotnjeg vjeronauka, pozvao u župni ured, znao zašto me zove. Dvaput sam trapavo zagazio s prtine u cijelac, žarko želeći da se desi neko čudo i da me snježna vijavica zatrpa prije nego dođemo do ulaza, ali se ništa nije desilo; uzalud sam u džepu stiskao moći svetog Ante Pustinjaka, župnik je u svom džepu ili negdje drugdje očito imao nečije jače, svetog Leona Čudotvorca ili tako nekog. Sam sebi sam odjednom izgledao zaključan u podrumu nemogućeg, a Isus iznad ulaza me je, časak prije nego sam ušao, samo prijekorno pogledao.

– Novak, Đoko, Maksim – malo je zastao don Stjepan, iako je krenuo oštro – …i ona dvojica…. Kako li već, nije važno! Pričaj!

Ne znam kako su se osjećala djeca u Auschwitzu dok su ih vodili prema plinskim komorama; ako ništa, barem nisu znala šta ih čeka, a ja jesam – izgledalo mi je kao smrtna presuda i sad treba proći još samo sekunda da iz župnikovih očiju sijevnu kratki smrtonosni rafali, pa su mi suze, još dok sam mrtvo stupao prema župnom uredu, krenule odnekud gdje se već stvaraju i dočekale župnikove riječi spremnije nego ikad dotad. Da ih se moglo posvetiti i nekako naliti u bokalčić s tisovom grančicom na oltaru, siguran sam kako bi ih bilo toliko da bi se blagoslov mogao obaviti i na blagdan svetog Ante Pustinjaka, kad se u našem selu održava velika proslava. Ne znam jesu li suze pomiješane s kanalima kroz koje se pušta glas, a mora da jesu, čim nisam mogao, sada već naglas jecajući, progovoriti ni riječi, što je župnika natjeralo da učas promijeni ton.

– Dobro, dobro, pa samo sam pitao, za Boga miloga i Gospu blaženu, a ti odmah u plač! – smekšao se. – Evo, ne pitam ništa, završili smo – pogledao je upitno – nabaci je!

Digao je ruku i ja sam nabacio svoju, ali tako mrtvo i nevoljno da je župnik, ne bi li me udobrovoljio, odnekud donio i stavio na stol zdjelu punu čupavaca i šapa, što je nekako zaustavilo suze, mada se nešto nalik na prigušen hropac još uvijek javljalo iz mojih usta. Nije mi dao ići sve dok nisam pojeo tri kolača, mada sam mnogo kasnije shvatio da je vrijeme trebalo proći kako bi s moga lica nestao svaki trag plača.

– A o ovom, zna se, nikom ni riječi! – opet je vratio strogi izraz lica. – Ni mami, ni tati, ni drugoj djeci… – tu je zastao – …ni učitelju!

Ivanica se sljedeći put samo blago nasmiješio kad sam mu izdiktirao imena.

Da su pokojnici za koje sam Ivanici davao učiteljeve stoje samo izmišljeni junaci učiteljevih priča, shvatio sam tek jutros, nakon što sam pročitao priču Između zemlje i neba: Ubiparip, dvojica Heraka, Kurep i Mališevac junački su izginuli braneći žene i djecu u seoskom zbjegu nadomak Cetinja. Kad sam, potpuno zaboravivši da sam danas trebao srediti kutiju sa starim bilježnicama, prionuo na literaturu u kojoj je bilo obrađeno cetinjsko područje u vrijeme Drugog svjetskog rata, ispostavilo da se događaj koji je opisao moj učitelj Lazar Miročević nikad nije desio niti su se imena učiteljevih junaka mogla naći igdje gdje je pisano o tom vremenu. Kako god, nejač je spašena, makar u priči, iz koje su petorica završili u teki s molitvama starog Ivanice.  

Nisam pisac pa ne znam, možda svi pisci ovog svijeta plaćaju molitve, čak i mise, za svoje izmišljene junake, ali čim sretnem prvog koji piše priče, bogme ću ga pitati. Ne znam ni gdje onaj što radi u nebeskoj administraciji, kad u kartoteci ili na kompjuteru ne nađe imena pokojnika, stavlja takve molitve. Mora biti da završe na računu onog ko je odvojio stoje, ali samo taj Božji administrativac zna kakva zbrka nastane kad se, ako se trudi ujednačiti stvari sa zemaljskim dešavanja i evidencijom koju vodi Ivanica i još stotine takvih, ispostavi da je priče s imenima potpisao neki Slavko Jović, kojeg nema ni na nebu ni na zemlji, a molitve platio moj učitelj Lazar Miročević.