Ništa nije ostalo
za nas

Ni onih
par godina

Samo mi urme
još ponešto
znače

Iranske urme
koje liče na šljive

Bar negde
cvetaju šljive
ako ne
kod nas

A uskoro
će proleće
zamislite

zašto nisi otišao kada su padale bombe?
ostao sam jer sam ja kuća,
prag sam i prozor i dimnjak,
dobra i loša riječ i psovka i molitva
i na zidu fotografija s vjenčanja
i šareni papir s dječjim crtežom krokodila
kojeg bombe traže do besvijesti

zašto nisi otišao kada je vrag zajahao
na jabuku u dvorištu?
ostao sam jer sam ja dvorište
i pas na lancu i lastavica pod strehom
i nakrivljena televizijska antena
i oluk koji treba popraviti

zašto nisi otišao kada je crni mraz
zaledio vodu života?
ostao sam jer sam ja tu da ostanem

Zagreb 2018.

(po Robertu Fultonu)

Izlazim u tamu, misleć na sve
ne-nordijske boje kroz koje sam
danas progacao i koje, sada,

noć potire. Sniježne zakrpe, sniježne
naborine u krošnjama jarebike,
tise i trnjine. Sniježne zakrpe
i u krošnji šeftelije, koja se,
snivaš, ko zmija uvija oko kapije
Rašljanskog hana, pred kojom
čile muhadžiri.

Istanbul. Skoplje. Igbal čaršija.
Tope se boje u očima, duž Alfa
Lavala topi se prtina.

(2013)

Nota: Ovaj je han držao Murat-beg Pelin. Bio je vrlo bogat, imao je, pored hana i velika imanja i bašče. Kad se  i on, 1957. godine, selio za Tursku tražio je da mu od Melaja do Novog Pazara zavežu oči kako ne bi vidio šta sve ostavlja.

U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci,
djedovi i bake i ostala rodbina.
U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji.
U toj vječnosti moji su učitelj i profesori, autori pročitanih knjiga,
ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice,
i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve.
Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta,
različitih nacionalnosti i vjera.

U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji
ova biblijska priča.

U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu,
sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje,
mnogo više nego li na Zemlji.
U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje.
Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici.
Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.

Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka,
ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih
pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će
samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha,
bit ću u njoj savršen do savršenstva.

U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume,
kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti
sve će zvijezde biti moje kuće,
neću ih iz nje gledati kao treperave točke,
i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati
što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo,
ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga
s njim nastanjuju za vječnost.

Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam.
Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu.
Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema,
kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam.
U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj:
vječnost, vječnost i vječnost.

A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti
vječnost, također još ne znam.
Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska,
koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda?
U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato.
Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti,
to je pitanje svih pitanja.

Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost,
i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost
u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću
sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati,
dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti
to svoje ime.

Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti,
zajedno s njom, bez obzira na to
čijeg svjetonazora i vjere tada bude,
doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj.
I konačno saznanje da sam smrtan.
Da, zapravo, uopće nisam vječan.

reportaža, prvi dio

Groblje Bare je, prema lokalnom vjerovanju, a možda i stvarno, jedno od većih u Europi. Projektirano je i građeno sredinom šezdesetih, prvi sprovod upriličen je 3. siječnja 1966. Ideja sarajevskih gradskih vlasti bila je da se brojna muslimanska mezarja s obronaka grada, te dva katolička i dva pravoslavna groblja svedu na jedno veliko, zajedničko gradsko počivalište, s parcelama za sve vjere i za onu jednu, univerzalnu, ateističku nevjeru. Zapasan je širok prostor na obroncima brda Hum, tamo iza grada, što je novome groblju, barem iz perspektive onodobnih Sarajlija, bila i najveća mana. Osim što se činilo da je do Bara daleko, ljudima se nije svidjelo što se otamo ne vidi Sarajevo, tako da, po prvi put u povijesti grada, živi neće imati pogled na svoje mrtve, niti će mrtvi vidjeti žive. U drugim gradovima to i ne bi bio neki problem – a možda se ne bi ni razumjelo u čemu je problem – ali u Sarajevu, gdje je već i zbog konfiguracije tla sve bilo blizu svemu i svatko svakome, takvo skrajnjivanje pokojnika nije moglo naići na lako prihvaćanje.

U prvih nekoliko godina nastavili su se pokopi i na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu, te Svetom Mihajlu i Svetom Marku, kao i na nekoliko aktivnih muslimanskih grobalja. Zamisao je bila da se tamo sahrane svi budući pokojnici i rahmetlije s unaprijed zakupljenim grobnim mjestima. To je pogotovu važno bilo kršćanima, među kojima je vladao običaj sahranjivanja u porodičnim grobnicama, te svojevrsni kult, koji nema uporište u vjerskim pravilima, ali je običajno naslijeđen, ukopa bračnih drugova u isti grob, ali onda se, početkom sedamdesetih, i s tim prekinulo, zatvorena su sva stara groblja i mezarja, udovci i udovice koji su zakasnili s umiranjem morali su na Bare, daleko od svojih najmilijih, a zatvaranje starih grobalja pravdano je – higijenskim razlozima. Za sarajevsku građansku klasu bio je to težak, mučki udarac, koji se, u mnogim slučajevima, vlastima nikad nije oprostio.

Iako komunisti, barem u sarajevskom slučaju, nisu bili sentimenalni i često nisu ni pet para davali na kolektivne osjećaje, projekt novoga gradskog groblja ne samo da je vrlo raskošno zamišljen, nego je u njega uložena velika kreativna energija. Valjalo je na jednom mjestu objediniti različita identitarna, kulturna i arhitektonska iskustva, a s njima i različite, te ponekad i suprotstavljene, pogrebne rituale, tako da se svakome omogući njegov mir i njegov put u vječnost.

Posao projektiranja Novoga groblja Bare – kako se u početku, a zapravo vrlo dugo, ovo mjesto zvalo – povjeren je Smiljanu Klaiću, rođenom Zagrepčaninu (r. 1912.), prvom pejzažnom arhitektu u nas, koji je tu struku dostudirao u Berlinu 1940, nakon čega je, sve do 1946. bio ravnatelj zagrebačkih gradskih parkova. Nakon toga, pomalo i po kazni, dolazi u Sarajevo, gdje ravna tamošnjim parkovima, a nakon 1950. postaje i voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkog zavoda. Njegova djela bili su park uz Alipašinu džamiju, te Veliki park – onakav kakav je bio do rata i kakav je, barem u detaljima, i danas.

Način na koji je Klaić zamislio Bare bio je, barem za sarajevske prilike, nešto novo: široki putevi i staze, koji diskretno dijele i spajaju parcele različitih denominacija, pokoja breza i topola, naročito u dijelu oko kapela – koje su zamišljene i ostvarene izvan tradicija sakralne arhitekture – prozračnost i širina u svim dijelovima groblja, trebali su u posjetitelju stvoriti dojam da se nalazi u nekom veličanstvenom kamenom parku, a ne na žalobnom prostoru groblja. I zaista, sve do pred rat Klaićevo se groblje razvijalo i raslo u skladu sa zamislima svog projektanta. Zahvaljujući njemu, a onda i dugom ustrajavanju ondašnjih uprava groblja da se ne odstupa od onoga što je na početku zadano, Bare su, koliko god bile nevoljene, narasle u lijepo i skladno groblje. Svo u brežuljcima i udolinama, tako da nitko nikome ne zaklanja pogled, a svatko svakoga vidi, to je groblje postalo svojevrsna metafora grada koji je živio s druge strane brda.

Bare su se, kada je počeo rat, pretvorile u široki brisani prostor na udaru artiljerije koja je grad držala pod opsadom. Pune tri godine na groblju nije bilo sprovoda ni dženaza, a Sarajlije su se ukopavale na grobljima koja su početkom sedamdesetih zatvorena iz higijenskih razloga, te na onim još starijim, davno napuštenim grobištima ili između zgrada, u onim dijelovima grada kojima je nedostupno bilo svako groblje. Tako su aktivirana i stara koševska katolička i pravoslavna groblja, a onda i veliki broj muslimanskih mezarija, te džamijskih harema. Većina tih grobalja će ostati aktivna sve do današnjih dana.

Bare su nanovo oživjele – a smrt se vratila na groblje – odmah po završetku rata. I u isto vrijeme kada je započela arhitektonska devastacija grada i napuštanje svih postojećih urbanističkih planova, započinje i pustošenje ovoga groblja, razvaljivanje onoga što je projektirao Smiljan Klaić i pretvaranje jednoga lijepoga kamenog parka u divlju deponiju mrtvih.

Arhitekt je zamislio da između širokog, asfaltiranog puta, koji u više smjerova vodi s kraja na kraj groblja, i prvih grobova, postavljenih u uredne, ali ne i savršeno simetrične redove, postoji dovoljno široka zelena zona, tako da šetač osjeti širinu prostora, njegovu parkovsku prostranost, te da osjeti kontakt s nadgrobnicima. Tako je na samom ulazu u groblje, nakon minijaturne adventističke parcele, načinjene od jedva tridesetak potencijalnih grobnih mjesta, slijedila velika, lijepo postavljena jevrejska parcela, u koju je bilo saženo i skupljeno jedno čitavo Sarajevo. Na nju se nastavljala još veća katolička parcela, na koju se nastavljalo more, uglavnom jednoobraznih bijelih kamenih nišana. Je li Smiljan Klaić, kada je zamišljao Bare, imao tu cjelinu jevrejsko-katoličko-muslimanskog jučerašnjeg grada, okamenjenog u njegovom parku mrtvih, koji se s druge strane doline i brda nastavlja na golemo pravoslavno Sarajevo, što se zatim još jednom miješa s katoličkim, i u svome skoro geometrijskom središtu se nalazi s ateističkim gradom u kojemu su, uglavnom ispod zvijezda petokraka, jedno do drugog susreću srpska, hrvatska, muslimanska, jevrejska imena?

Po svršetku rata nove uprave groblja na Barama nisu više vodile računa ni o Klaićevom projektu, ni o rasporedu parcela i ukupnom urbanitetu grada mrtvih. Tako je, recimo, ispred jevrejske parcele, na uskom travnjaku, taman dovoljnom da se posade još dva reda grobova, postavljen niz ružnih, stiješnjenih jednoobraznih nadgrobnika. Tu su pokopane Sarajlije različitih vjera i nevjere, čijoj je rodbini očito bilo stalo da se grobovi njihovih pokojnika nađu što bliže ulaza u groblje. Osim što je tako narušen projekat Smiljana Klaića i nepopravljivo je nagrđeno jedno lijepo i uredno groblje, jevrejska parcela se našla nekako zaklonjena i sakrivena.

Isto se, na suprotnoj strani, dogodilo i s katoličkom, pravoslavnom i ateističkom parcelom, a svaki je slobodni prostor, svaki i najmanji fragment travnjaka, zasijan novim, neplanski postavljenim grobom. Nered u glavama neprosvijećenih se svršetkom rata raširio Sarajevom…

Prve nedjelje travnja, kada su u Sarajevu nakon ledenog ožujka očajničkim žarom cvale magnolije i japanske trešnje, zaputio sam se na Bare. Prošli put sam tu bio početkom prosinca 2012, kada sam sahranjivao majku. Prije toga, u ožujku 1992, malo prije početka rata, na dženazi oca jednoga tadašnjeg druga. A još prije, u lipnju 1986, kada je trebalo sahraniti Nonu. Mimo toga na groblje nisam dolazio, sahrane sam izbjegavao, a ceremonijalno obilaženje rodbinskih počivališta nikad me nije privlačilo. Vjerojatno i zato što sam u djetinjstvu svake druge nedjelje, od proljeća da po kasnije jeseni, sve do Svisvetih, Nonu pratio po grobljima. Uživao sam u tome, ali je ceremonijal ostao vezan za djetinjstvo i nisam ga više znao ponavljati. Nona je znala u kojoj će cvjećari kupiti cvijeće, kakvo se cvijeće kome nosi, kome ruže, kome gladiole, gerbere, narcise, a na čiji siroti grob ponijeti po jedan karanfil, znala je gdje se kupuju svijeće, one voštane, jer su lojane i stearinske nekako prostačke, i znala je kako oko nadgrobnika oplijeviti travke… Bio sam slušatelj i promatrač, i više nisam znao što bih sa sobom na groblju.

Išli smo autobusom, koji je u novija vremena polazio od Doma armije. Ali mi smo, po starom, išli sa stajališta u dnu Kralja Tomislava ulice. Iako je autobus išao preko Koševskog brda, pa je vozio ljude koji su tamo stanovali, u njemu je uvijek bilo mjesta. Sitne bakice u crnini, s golemim bursama u kojima su nosile grobljansku opremu, i frizurama urednim, grobljanskim, bile su amblem svijeta kojem smo i nas dvoje pripadali. Ali nisam toga bio svjestan. Općenito, nisam bio svjestan svojih pripadnosti, premda sam znao tko sam i što sam, a znao sam i za kolektivnu krivnju koja se lijepila uz naše ime i uz naša zajednička, porodična i plemenska sjećanja, ali, što mi se danas čini nevjerojatnim, nisam bio svjestan nečega tako očiglednog kao što je to da se u tom autobusu za groblje Bare nedjeljom moje pleme vozi, i sve te udovice i nešto malobrojniji udovci pripadaju istom svijetu kao moja Nona i ja.

Groblje je u to vrijeme, a riječ je o sedamdesetima i početku osamdesetih, bilo neusporedivo slabije naseljeno nego danas, i još uvijek se nalazilo u udolini oko kapelica, te na dva suprotna brežuljka. Autobus je stajao kod glavnog ulaza, i to mu je bila zadnja stanica. Tu je bila mračna, otužna birtija, sagrađena u sklopu grobljanskog kompleksa, u koju su nakon sahrana nailazili ožalošćeni, da popiju za dušu pokojnika i da smrt ne ponesu ravno kući. Tu je bila i cvjećara – ali mi smo cvijeće već kupili na pijaci ili u cvjećari u Kralja Tomislava ulici – i ničega više oko nje. Svud naokolo bila je pustoš, zeleni brežuljci i nenaseljena ravnica prema gradu, bez ijedne kuće ili zgrade na vidiku. Samo su uz groblje, na lijevoj strani, tamo prema Koševskom brdu, izniknule klesarske radnje, u kojima su se naručivali nadgrobnici. Iako je to bilo vrijeme bratstva&jedinstva, neki od klesara bili su specijalizirani za bašluke i nišane, a drugi za mramorne ploče i nadgrobnike. Bašluke je izrađivao klesar muslimanskog imena, a za ove druge bili su zaduženi klesari kršćanskih, uglavnom katoličkih imena. Oni su bili višestruko brojniji: tem je više posla oko mramornih nadgrobnika nego oko bašluka, tem je vjersko-konfesionalna slika onog Sarajeva bila kompleksnija nego danas.

Na groblju se obično ne bismo zadržali duže od sata. Taman da se Nonetu upali svijeća, da se promijeni voda u vazi i rasporedi cvijeće, da se malo prošeta oko grobova i progovori o okolnim mrtvim, i već bismo bili gotovi. Samo bi za Svisvete, ili kad bi Nona bila u posebnom raspoloženju, kretali u obilazak svih naših grobova na Barama, pa bi se boravak na groblju znao odužiti i na dva sata.

Ne bismo se vraćali autobusom, nego bi krenuli pješke, pa preko Koševskog brda, u posjetu priji Lisinici. Prija Lisinica i dedo Lisse bili su Violini roditelji. Ona je živjela do 11. siječnja 1976. – tačne datume znam, jer su pribilježeni upravo na obiteljskoj grobnici na Barama – a dedo ju skoro i tri godine nadživio, umro je drugog dana dvadesetdevetonovembarskih praznika, 30. studenog 1978. Nakon što njih više nije bilo, nastavili smo odlaziti kod njihova sina, Violinog brata Roberta, koji će umrijeti 8. prosinca 1991, i njegove Milijane. Lisseovi su na Koševskom brdu imali kuću s vrtom, lijepu i slikovitu, Nona i Nono, dok je bio živ, rado su kod njih odlazili na kafu i razgovore, iako su – danas se i o tome može govoriti, jer više nema živih kojima bi to zasmetalo – njihovi osjećaji prema Lisseovima bili krajnje ambivalentni. Dedu Viktora su voljeli. Sitan i vedar starodrevni Sarajlijica talijanskog podrijetla, u slobodno vrijeme slikar amater, čovjek s puno priča, bezazlen i dobrostiv, nikome i nije mogao biti nedrag. Ali prija Marija, visoka i stamena Bosanka, poderanog glasa i uzdignute kose, tako da je izgledala još visočija, Noni baš i nije bila draga. Tem je po njezinim mjerilima bila snob i skorojević – što se, recimo, vidjelo i u tome što je na groblje donosila i plastično cvijeće, što je za Nonu bila prvorazredna blasfemija, uvreda mrtvima, ali još i prije univerzalnom estetskom osjećaju – tem je bila izrazito dominantna. Nona, koja je također bila dominantna žena, i to ju je u braku i koštalo najveće životne tragedije, nije podnosila druge dominantne žene. U tome je, a možda ne samo u tome, bila patrijarhalna, pa je sebe, valjda, doživljavala kao izuzetak od pravila po kojemu je i neprikladno i nepristojno da žene vladaju brakom i društvom.

Ali postojalo je nešto što je bilo od svega toga važnije: Nono, a pogotovu Nona, imali su neprestani osjećaj da su od strane svoga sina i snahe zapostavljeni u odnosu na priju Lisinicu i dedu Lissea. Njezini roditelji su, činilo im se, u tom braku imali povlašten položaj u odnosu na njih. I to ih je baš jako pogađalo, o tome se u našoj kući govorilo često, redovito s nekom teškom, tugom natopljenom gorčinom. Sve što bi Dragan i Viola rekli ili učinili, sve što bi nam donijeli na dar iz Moskve, mjerilo se s onim što bi rekli ili učinili na Koševskom brdu, i što bi tamo donijeli na dar. Pritom su se, uglavnom, upravljali za pretpostavkama, za nečim što su samo načuli ili im se samo učinilo. Moji praroditelji, Nona i Nono, ni u čemu i ni prema kome drugom nisu bili takvi, niti su bili ogorčeni, niti ih je bilo previše briga koliko i kakvo mjesto zauzimaju u srcima drugih ljudi, pa čak ni svojih bližnjih. Bili su slobodni i opušteni, prema svima – osim prema Draganu i Violi.

Ali i u tom braku je, gle čuda, žena bila izrazito dominantna. Moja teta Viola ne samo da je bila zmajica u životu mog barbe Dragana, nego je u mnogo čemu upravljala njegovim životom. I to je činila pažljivo, pametno i obzirno. Kada zamišljam kakav bi bio njegov život da nije bilo nje – a često tako zamišljam kakvi bi bili životi ljudi bez njihovih suputnika – vidim samo nevolje i nesreće u koje bi zapao da nije bilo nje. Čvrsta i na pogled hladna, snažna i izrazito gospodstvena, Viola je bila sarajevska ljepotica – na ponos svoje uznosite matere – rano se udala za Dragana, narodila mu dvoje djece, i sigurno je svoje roditelje voljela više od njegovih. Ali je isto tako bila toliko mudra i pažljiva da povede računa da se to ne primijeti. Ali ona, kao ni Dragan – dobar, pametan i emotivan muškarac, ali jedan od onih koji malo toga znaju o svojim bližnjima, a bogme i o sebi – nisu bili svjesni njihove silne osjetljivosti. U jedinom sinu koji im je preostao oni su vidjeli i onog kojeg su izgubili, a u njegovoj ženi, čini mi se, konstantnu prijetnju da bi mogli ostati i bez njega.

I naravno da im se činilo da su prija i dedo povlašteni u odnosu na njih. A možda su to na neki način i bili. Ali ako i jesu, za to nikako nije mogla biti kriva Viola. Ionako je samo ona vodila računa o stvarnom i simboličnoj pažniji prema oba para roditelja što ih je baštinio brak s Draganom.

Ali kako god bilo, na Koševsko brdo kod Lisseovih išlo se barem dvaput mjesečno, na svakom povratku s groblja. Oni bi nas fino ugostili, Nona bi s prijom pila kafu, mene bi častili sokom na razmućivanje i kupovnim keksima, sjedilo bi se u bašči, u kojoj bi vazda bilo nekih događanja. U djetinjstvu sam volio bašče i vrtove, pomalo zahvaljujući i Lisseovima, onu na Koševskom brdu, i još neke na Lapadu, u Gružu, na Ilidži, a kada ih više nije bilo, te su se bašče i vrtovi premjestili u moje snove, pa mi se još uvijek dogodi da noću sanjam zbivanja iz tih bašči i vrtova, koja se, naravno, nikada nisu zbila i koja, možda, ni s jednom zbiljom, a pogotovu ne onom, nemaju nikakve veze. Ti snovi jednako mogu biti mračni i vedri, ali mi, kada se probudim, drago bude što sam ponovo, makar i u snu, posjetio neko od tih mjesta.  

Nakon svega otac je svoju prošlost preselio u šutnju.
Svoj bivši život nastavio je u njoj čuvati kao u kovčežiću
čiji je ključ imao samo on. Proglasio ga je svojim
spasiteljem i pobjednikom, govor je gurnuo u ponor.
Djeci svojoj tako je u naslijeđe ostavio veliku tajnu
tog svog jedinog zemaljskog bogatstva.
Zadužio ih je tako da nagađaju jesu li ga tukli, kako su to
i zašto činili. Osudio ih je na to da njegov život i u svojim
snovima obnavljaju bez činjenica. Bez njegovih
zatvorskih priča. Bez istine koja mu je po zatvorima
godinama mijenjala ćelije. Bez znanja o krivnji koja je
bila uzrok svega, i njegove šutnje i šutnje te
njegove jadne djece o njoj, nakon svega.
Bez pokajanja i bez molbe za oprost.  

Nakon svega sjeme zla proklijalo je i ondje gdje ga
nije bilo. Ušutkalo je govor o tome i među njegovim
najmilijim, zaledilo riječ, vrelinu njihovih života smrzlo,
smijeh na sve prostore svakodnevice svih članova njegove
ojađene obitelji nastanilo kao siroče. Plač zamijenilo riječju,
od njihovih suza razvilo veliku rijeku.

Nakon svega u Šomartu i danas od tuge i stida sve dublje
tonu u zemlju prazne kuće, mnogi njihovi vlasnici
davno su odselili u groblje Okruglić, ključeve odnijeli
njihovi najbližnji u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Italiju,
Norvešku, Švedsku. Nakon svega, ipak, i u Šomartu
svatovi ponekad slave, mlada i mladoženja rano odlaze
u krevet, pokatkad i nečije dijete plačem objavljuje svoj
dolazak, pijetao svojim pjevom ojača svitanje,
jutro razigra svjetlost nad susjednim gradovima i selima,
livadama i rijekama, šumama i gorama.

Nakon svega život se, eto, opet vraća i u močvare, sve se
i u njima puši, krekeću žabe, iz rijeka i mora iskaču velike ribe.
Nakon svega i riječ se budi iz šutnje u kojoj su njezina značenja
bila najsigurnija, a nada najsnažnija.

Nakon svega i Bob Dylan nastavlja miješati različite žanrove,
glazbu i poeziju, ali riječ i notu nastavlja ovjeravati violinskim
ključem. Nakon svega nedovršeni ljudi, nažalost, i dalje ratuju,
ribolovci iz soma teška 198 kilograma i stara 70 godina
negdje ponovno vade ljudske kosti zakićene
Hitlerovim odlikovanjem.

Nakon svega plastični eksploziv TATP Sotonina majka
u nekome europskom gradu opet ubija nevine ljude,
trogodišnjeg dječaka slična Aylanu izbacuje more
na pješčanu plažu nekog vrlo posjećenog ljetovališta.

Nakon svega dječačića slična Omranu Daqneeshu
ubojica šalje na nebo u stolici Hitne pomoći,
ali nebo mu ga vraća nazad na ostatke porušene građevine.

Nakon svega nedovršeni čovjek neće da zna za pravo ime
Omranove smrti, nakon svega i u vječnosti glasovi anđela
sigurnost traže u šutnji. I u njihovim je grlima zavladao muk.
Netko i u vječnosti sa strahom tiho pita: Bože moj, Bože moj,
zašto je na Zemlji od samog početka sve tako nesavršeno
i grubo? Zašto ni genocidu krvnici ne priznaju pravo ime,
i zašto svi zločinci na sudovima i dalje ponavljaju svoju
otrcanu pjesmu: Časni sude, nisam kriv! Nisam kriv!

Dok pisac oplakuje sudbine nevinih i
dobar čovjek strada, rijeke ne prestaju teći
naopačke. Krvnici propovijedaju toleranciju, a
ljubav dojučerašnji sijači mržnje, ratnici svoj novi
identitet traže u pomirenju zla i dobra,
u sestrinstvu i pobratimstvu živih i mrtvih.
Nakon svega i anđeli u horu pitaju: je li ono, dolje,
ispod nas, Zemlja, ili nečija razrušena kuća?
Čovječe, što to radiš?!

Ma, zašto je otac svoje zlo koje je počinio u kovčežić šutnje
pohranio, ma, zašto o njegovom sadržaju svojoj djeci nije
nikad ništa pričao? Zašto ih svojim pričama o njemu nije stalno
upozoravao da ga na Zemlji nikad i nigdje ne ponavljaju?
A da o njemu govore najglasnije, svugdje i svugdje!
Uvijek i uvijek!

Ne skrivajte istinu o sebi, očevi!
Tražite istinu od svojih očeva, djeco!
Preuzmite ključeve svih tajnih kovčežića
na vrijeme! Sve tajne pod ključevima su bombe.

Nije bio stasit junak. Sitan među sve samim jablanima jugoslavenskog filma i kazališta s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Desetljećima je, kako se činilo, prirodno stanje njegova lica bilo krupnooka dječačka iznenađenost. Tragični epizodist, mjesna luda i lunatik, to je bio, i to je trebao biti Ivica Vidović. U njegovim očima se neke 1968, 1969 i 1970. ogledala nastupajuća propast. Svijet koji neće dotrajati niti do kraja njegova života. A ljudi, to znamo, žive kratko, kraće od povijesnih epoha, i nesretni su oni koje zadese dvije epohe, jer će barem u jednoj biti stradalnici. Bio je srbijanski seljak, i splitsko kolino, Europljanin i intelektualac iz žalosne bosanske kasabe, zagrebački fićfirić, gradski vjetrogonja i nišči. Najurbanija i najruralnija figura jugoslavenskog filma. A zapravo, bio je bodul: da je bilo sreće, možda bi odživio život između Visa i Komiže, kao ribar, težak i glumac amater. U tom imaginarnom, nedoživljenom komiškom amaterskom kazalištu, teatru od “Da je bilo sreće”, odigrao bi Shakespeareovog Hamleta. Jer Ivica Vidović je sa svojim stasom i likom, s tim velikim tamnim očima, toliko dubokim da se u njima mogla utopiti i trula danska država i za njom cijeli svijet, bio stvoren za Hamleta. Ali zalud, kada su to bila optimistična vremena pa su danskoga kraljevića igrali uglavnom ljepotani, nacionalni seks simboli, istina redom veliki glumci, ali sa stasom manekena. I nikome nisu trebale oči u kojima će se utopiti svijet, tako da se spasi jedna arka, na njoj Noa, i od svake žive vrste po jedan par. Da je mladi Vidović odigrao tog komiškog Hamleta, možda je mogla biti izbjegnuta propast. A ako i nije, barem smo se mogli bliže sroditi s našom tragedijom. Takav je on bio glumac da nas je umio oroditi ili barem posvojtati sa svakim svojim likom. Igrao je, gotovo isključivo, naše rođake.

Rodio se 10. svibnja 1939. u Beogradu, u obitelji kraljevskoga mornaričkog oficira, koji je službovao pri riječnoj mornarici. Ima nečega tragikomičnog, tipično vidovićevskog u tome riječnomornaričkom rođenju. (Istoga datuma, tri godine kasnije, u Sarajevu se rodila moja majka. Od svih koji su se rodili 10. svibnja spominjala je samo njega. Ostale je nekako zaboravljala, nisu joj bili važni.) Osim što se rodio na velikoj rijeci, najvećoj i najplovnijoj u Europi, ostatak je života proveo na moru. Čak i kada je živio u Zagrebu, bio je s mora, jer bi se za njim i more primaknulo sve do Zrinjevca i Frankopanske ulice, čiji bi se pločnik pretvarao u rivu, tako da je on kroz izlog Gavellinog kafića melankolično promatrao mlade češke kupačice.

Ali za razliku od nekih naših velikih glumaca i glumica, nije bio zarobljen zavičajnim naglaskom i intonacijom. Lako je i lijepo govorio jezikom srpskog seljaka, savršeno su mu odgovarali svi štokavski govori, a bio je posve nenadmašan u nekome artificijelnom, samo njegovom, ceremonijalno-gradskom ijekavskom govoru, koji je za sebe iskreirao mimo svih lokalnih urbanih idioma, i jednako ga je mogao primijeniti na Zagreb, Mostar ili Dubrovnik, iako se u tim gradovima uopće nije tako govorilo. Način na koji je izgovarao riječi i ritmizirao rečenice ostao je neusporediv, posve vidovićevski, i nedopustiv ikome osim njemu. U tom je govoru, da ga je tehnički reproducirati, bilo nečega prenaglašenog i umjetnog – nečega što su lako mogli imitirati i persiflirati čak i prosječni imitatori – ali što je u njegovoj interpretaciji djelovalo savršeno prirodno. Paradoks njegove glume sastojao se u tome što je on istovremeno bio najceremonijalniji (ili najteatralniji) i najprirodniji glumac jugoslavenskoga filma. Kako mu je to uspijevalo, što je bio njegov glumački manir, i kako je, zapravo, glumio Ivica Vidović gledatelju nije jasno. Možda su to znali njegovi partneri, oni koji su ga gledali sa zajedničke pozornice, ali u tom je umijeću i umjetnosti svakako moralo biti nekoga tajanstva, nečega što nije objašnjivo ni prenosivo, što se ne uči na akademijama i što nije prevedeno u metodu nijedne postojeće glumačke škole. Kao mladić igrao je tim velikim raširenim očima i iznenađenim licem, pogleda upućenog negdje iznad sugovornikova šešira i iznad mlaza svjetlosti koja izbija iz kino projektora. Kao stari glumac igrao je sitnim pokretima, nekom umornom gestom, tugom engleskog baseta, onoga nepodnošljivo lijepog i sporog, posve rezigniranog psa. I kako je stario, bio je sve bolji i bolji. Nikada nije glumio iz sve snage, ili se gledatelju činilo da to ne čini i da i u časovima potpune ekstaze pomalo podglumljuje. Rezultat bi na kraju bio fascinantan. I još jednom – neobjašnjiv.

U seriji “Naše malo misto” iz 1971. trebao je igrati zlosretnog mjesnog pjesnika, ridikula. Tako je to pisalo u Smojinoj priči. Ali onda se, kroz Ivicu Vidovića, Servantes Tonči prometnuo u veliku tragičnu figuru, jednu od najvećih, a možda i najveću u povijesti dramskoga programa na svim našim televizijama, i u protagonista cijele epohe, njezinu tragičnu metaforu. Sve sudbine “Našega malog mista” slile su se tako u jednu nadsudbinu, u stradanje kojemu nema objašnjenja, cilja ni smisla. U onom požaru u kojem je gorio on, izgorjet će jednoga dana i sve što je bilo naše. Ali u vrijeme kada se ova serija prvi put prikazivala (imao sam pet godina, pamtim to prvo gledanje više od svih sljedećih) ljudi nisu imali pojma što im znači i tko je njima taj Servantes Tonči. Nakon te strašne, predzadnje epizode u seriji pisali su pisma televiziji, protestirali, bunili se, pa se i pozivali na svoja samoupravna socijalistička prava, što su režiser i scenarist tako zvjerski ubili čovjeka, i što su ga još svima nama ostavili na savjesti…

Ali krive su optužili! Uza svu vještinu redateljevu, i svu genijalnost pisca, nisu im njih dvojica to učinili. Jedini ili barem najveći krivac za taj emocionalni slom, što se dogodio pred ekranima crno-bijelih televizora svih naših naroda i narodnosti, bio je onaj kojeg ne samo da nisu smatrali krivim nego su ga posve identificirali sa sudbinom njegova fiktivnog lika. Ivica Vidović. Ili on, možda, i nije odigrao Servantesa? Možda su bili u pravu ti odavno izumrli jugoslavenski samoupravljači: Možda je Ivica Vidović doista bio Servantes Tonči?

Bili smo bolji ljudi dok smo još u nešto vjerovali. U filmu Živojina Pavlovića “Zaseda”, s Pavlom Vuisićem, Slobodanom Aligrudićem i Severinom Bijelićem, igrao je ulogu partizanskog idealista, vjernika revolucije, koji kopni i nestaje onako kako stradaju njegovi ideali. Bilo je to dvije godine prije “Našeg malog mista”. Film je snimljen po dalekoj inspiraciji jednom pričom Antonija Isakovića, partizanskog prvoborca i jedne od ikona partizanske književnosti, čije će ime, vjerojatno se nadao Pavlović, zaštititi “Zasedu” od kojekakvih komesarskih propitivanja i cenzorskih prekrajanja. Na kraju, film je  doživio veliki umjetnički uspjeh, ali ne i pravo javno priznanje. Smatraju ga jednim od najvažnijih djela jugoslavenskoga crnog vala, a od svih crnovalnih filmova možda je i najdestruktivnije djelovao na ideale revolucije. (Ili je bio samo zrcalo raspada i rastrojstva tih ideala.) Iako Vidović ni tu ne igra klasičnu glavnu ulogu,  kroz njega se prelomila priča, a snjom i povijest jednoga naroda, kroz njega je prostrujala tragedija, i on je taj koji će svijetu, i još uvijek vrlo živim, čak i relativno mladim partizanima, narodnim herojima, borcima Narodnooslobodilačke borbe, reći što im se dogodilo i u što su se pretvorili. “Zaseda” je snimljena 1969. Dvadeset četiri godine od kraja rata. Danas je 2015. I prošle su upravo dvadeset četiri godine od 1991.

Iste godine kad i “Naše malo misto” snimio je “W.R. Misterije organizma”. Kosa obojenih u plavo igra slavnoga sovjetskog klizača Vladimira Iliča, u kojega se zaljubljuje lijepa i naivna, zapravo dogmatična jugoslavenska komunistkinja, po profesiji kozmetičarka Milena (igra je Milena Dravić). Film je ubrzo dočekao planetarnu slavu, i postao jedno od kultnih djela svjetske suvremene umjetnosti, ali je u Jugoslaviji i formalno zabranjen. Cijelo svoje osviješteno dječaštvo – od trinaeste godine pa nadalje – odrastao sam, skupa s naraštajem sarajevskih i jugoslavenskih dječaka i djevojaka, u sjeni toga zabranjenog filma i uz legende o onom što je u njemu prikazano. Na kraju, zabrana je ukinuta u najbolje doba za nas – bili smo dvadesetogodišnjaci kad smo ga prvi put gledali u minijaturnim prostorima Crvene galerije, današnje crkve svetoga Vinka Paulskog – i nije bilo preveliko naše razočarenje. Film je naravno bio sjajan, krvavo opasna je bila Makavejevljeva šala s komunizmom, ali kada godinama nešto zamišljate, a mašta vam još uvijek dječja, svaka će istina biti razočaravajuća. Tek nakon što se oslobodimo opterećenja vlastite imaginacije i kada ga budemo gledali drugi, peti i sedmi put, moći ćemo stvarno doživjeti ovaj film.

“W. R. Misterije organizma” spoj su filmskog eseja, komedije i farse, načinjen  od kolažiranog materijala koji uključuje igrane, dokumentarno-povijesne i edukativne dijelove te intervjue, male reportaže i izjave pojedinih stvarnih osoba. Da sve to nije složeno sa sviješću o narativnom kontekstu i s osjećajem za ritam slika i riječi, radilo bi se o prvorazrednoj papazjaniji. Ali srećom, Dušan Makavejev bio je genije, i bila su to najbolja vremena za njega. Ukleti ljevičar i po vlastitom nikad osporenom deklariranju – komunist, tako se gadno i opasno rugao i Sovjetima, i Jugoslavenima, pretvarajući ideale revolucije u ludu i razuzdanu, uglavnom seksualnu, zabavu.

Glumačke okosnice filma su Milena Dravić i Ivica Vidović. On igra čežnjivog Rusa, Rusa iz čežnjivih rusofilskih predrasuda o Rusima, i figuru koja je već sama po sebi dovoljno komična da može sama ponijeti svu radost ljubavne priče dva komunistička ideala. U vrijeme kada su jugoslavenski gledatelji mogli vidjeti ovaj film, Ivica Vidović bio je petnaest godina stariji od njega. U srednjim četrdesetim, već u svojoj drugoj mladosti, s kojom će se, zapravo, i završiti njegova velika karijera. Već je odigrao glavnu ulogu u Tadićevom “Ritmu zločina”, a uskoro će s njim snimiti i “Čovjeka koji je volio sprovode”. Godine 1976. odigrao je glavnu ulogu i u “Izbavitelju” Krste Papića, ne tako dobrom, ali kulturološki prilično važnom filmu. I specijalizirao se za uloge usamljenika, gradskih luzera i čudaka s mračnom tajnom. Negdje između Franza Kafke i policijskog inspektora iz zagrebačkog predgrađa, zabrinut, uplašen i zloslutan, Ivica Vidović iz tih je vremena pred sobom imao niz svojih najvećih i najvažnijih filmskih uloga koje, međutim, nikada neće odigrati ni snimiti. U to je vrijeme postajao prvak jednoga ozbiljnog građanskog teatra, ali ni tog teatra za njega neće biti.

Ostao je tako, kao da je zaustavljen u koraku. Što se to dogodilo s Ivicom Vidovićem?

On nikada nije bio javno političan čovjek. Nije bio intelektualac opće prakse kakvih je, i u itekako pozitivnom smislu, bilo i među hrvatskim glumcima. Javni poslovi ga mimo glume, zapravo, i nisu zanimali. Ako je, pak, suditi po ulogama, uvijek je bio nešto bliži predstavi o disidentu, nego što je bio junak socijalističkog rada. Snimao je širom Jugoslavije, ali tko to nije radio? Širom Jugoslavije nisu snimali, uglavnom, samo loši glumci. Pa što se onda dogodilo, zašto u olovnim devedesetim Ivica Vidović Hrvatskoj nije bilo onoliko važan glumac koliko je toj istoj ili nekoj drugoj Hrvatskoj bio u vrijeme Jugoslavije? Zašto je sve te godine, uz jedva tri velike uloge, odživio i odigrao kao epizodist. Trpjeli su ga, čak su mu 1996. uručili nekakvo odlikovanje za zasluge u kulturi kakva su tih godina, kao i danas, dobivali skoro isključivo pravovjerni narodni umjetnici, ali to su činili samo zato što se on nikada nije pobunio, nego je s nekom građanskom ili gospodskom skrušenošću podnosio prenamjenu svoga društvenog položaja. Bio je tako velik glumac da se nije bunio ni kada su ga proizveli u posve malog glumca. Mali glumci nikada ne mogu odigrati velike uloge, a velikim je glumcima lako da budu mali.

Jedna od predstava iz tih godina u Gavelli u kojoj je, ipak, odigrao veliku ulogu bio je, ujedno, i jedan od posve atipičnih komada na tadašnjem repertoaru zagrebačkih kazališta: Thomas Bernhard: “Trg heroja”. Režirao je David Mouchtar-Samourai, i sam Ahasver, po rođenju bagdadski Židov, po pasošu Izraelac, tih godina vrlo aktivan i prisutan u njemačkim kazalištima. Bila je to jesen 2003, vrijeme kada se činilo da se Hrvatska odmiče od godina rata i nacionalističke mržnje, bližili su se još jedni politički izbori, najciviliziraniji do tada, a hrvatska je intelektualna i književna elita obožavala Bernharda, ali pod uvjetom da se u svakom trenutku zna da on govori o austrijskom malograđanskom fašizmu, a ne, ne daj Bože, o nama. Ivica Vidović zaigrao je glavnu ulogu, Roberta Schustera. Predstavu sam gledao na njezinoj petoj-šestoj izvedbi od odigranih. Inscenacija je, ako se dobro sjećam, djelovala bernhardovski konvenciolano, Ivica Vidović bio je tih, rezigniran, gotovo ugašen, i razorno uvredljiv. Činilo se kao da je “Trg heroja” postavljen samo za njega, kao drama za jednog čovjeka i ostalu rulju. Bila je to još jedna od onih prilika kada glumac igra napisanu ulogu kao da igra svoju autobiografiju. Komad je ostao vrlo kratko na repertoaru, ne sjećam se više kritika, ali mi se čini da se nitko u “Trgu heroja” nije ogledao kao u zrcalu, niti je priča o narastajućem austrijskom fašizmu bila shvaćena kao priča o priča o nekom budućem hrvatskom fašizmu. Ni onda, kao ni danas, hrvatska kultura nije zasluživala Thomasa Bernharda. Ali ga Ivica Vidović jest zasluživao. Bila je to utjeha neutješnima, zadušnica pobijenima, pohvala popljuvanima.

Ivica Vidović nije bio željen jer su nastupila doba prosječnih. Domoljubni je imperativ u teatru bio likvidirati talente, obračunati se s njima, ili ih barem umiroviti. Bilo ih je koji su im učinili i tu uslugu da umru prije vremena. Ivici Vidoviću se, međutim, još nije umiralo. Njemu se glumilo.

S pobjedom prosječnosti, kao i s transformacijom hrvatske Atene u borbenu Spartu, u kojoj se likvidiraju nacionalni slabići, a slave moćni i snažni čistokrvni hrvatski mediokriteti, zapravo više i nije bilo filmova i predstava u kojima bi on igrao. Kada se analizira cjelokupna filmografija devedesetih, jedva da bi se u hrvatskim filmovima i mogla naći uloga za Ivicu Vidovića. Drukčije nije bilo ni u kazalištu, u njegovoj Gavelli ili u uzvišenom i uznesenom HNK. Što je on tamo mogao igrati?

Ali na kraju, i na početku, stoji onaj glavni razlog, razlog sviju razloga, zbog kojeg Ivica Vidović u promijenjenim uvjetima više nije mogao biti naš. Taj razlog pristojnu čovjeku ne bi bilo lako izgovoriti, ali teško savjesti koja bi ga prešutjela: Ivica Vidović likvidiran je zato što je oženio Srpkinju, još i Beograđanku. To se u nas više ne prašta. Talent bi mu još i oprostili – naravno, trudeći se da ga učine manjim nego što jest – ali takvu mu ženu, divnu ženu i glumicu, ne mogu ni mrtvom oprostiti.

Po svojoj zbiljskoj naravi Ivica Vidović nije bio potukač ni putujući glumac. Njemu nije trebalo njegovo privatno kazalište. Lišen društvenih ambicija, organizatorskih sposobnosti, probojnosti i socijalnih talenata, trebao je javno kazalište koje će brinuti sve njegove javne brige. A kako je bio marljiv, radan i posve nezahtjevan, multipraktičan glumac, koji može štošta odigrati i od prosječne predstave stvoriti kazališni hit, zagrebački su se teatri mogli otimati oko njega.

Umjesto toga, bio je prisiljen da s Gordanom Gadžić osnuje Teatar Rugantino i da radi koješta što mu nije bilo u prirodi. Zahvaljujući tom svom kazalištancetu, i ponekom filmskom redatelju, ponekom Vinku Brešanu ili Krsti Papiću, postojala je i njegova karijera u samostalnoj Hrvatskoj. Tek toliko da se osjeti taj nevjerojatni nesrazmjer između onoga što je radio prije i što je radio poslije nulte godine svih naših domoljuba. O tom bi nesrazmjeru trebalo svjedočiti, trebalo bi pisati i govoriti, sve u pokušaju da se objasni ne njega, nego i samog sebe u proteklih dvadeset i pet godina. Ne, nije se Ivica Vidović u međuvremenu propio, niti su ga obuzele teške droge, nije se prozlio ni probudio, nije učinio ništa što bi moglo objasniti i opravdati njegov nestanak. A jest nestao, jer nije odigrao ništa, ili skoro ništa, od onoga što je najavljivao u kazalištu i na filmu krajem osamdesetih.

Rugantino je bio jedan od malih pokretnih teatara, kakvi su se u Hrvatskoj osnivali još od sedamdesetih godina, i u vremenima kada privatne inicijative u kulturi  nisu bile baš tako milo gledane. Ali za razliku od većine drugih, teatar Ivice Vidovića i Gordane Gadžić nije se bavio zabavom za narodne mase, predstavama za školske priredbe ili scenskim obradbama  lektirnih pisaca – tako da se naši školarci ne moraju mučiti čitajući Shakespearea, Držića ili, na primjer, Josipa Kolara. I još jedna iznimno važna razlika: premda je Ivica Vidović bio u načelu nezainteresiran za politiku, njegov je teatar bio i političan, i svjetonazorski jasno određen. Bio je onakav kakva su trebala biti hrvatska javna kazališta, ali to nikada nisu bila.

Glumac treba biti voljen. To je u opisu njegove profesije. Uzalud nam sve ako glumac nije voljen, jer ni on nije tada više glumac. Glumac zna kako je biti drugi. On radi i misli sve misleći o drugom, zamišljajući kako je njemu. Osnova glumačkog dara nije u interpretaciji, nego je u oku i osjećaju, u tome da se uvijek misli i osjeti kako je drugome. Kako je bilo Ivici Vidoviću? Već je samo to pitanje dovoljno za priču o naopakim vremenima. Ali i za katarzu. Ona stane na kraj antičke tragedije, stane u veliki roman, ili u film Claudea Lanzmanna, ali stane i u najkraću priču od samo tri riječi, koja glasi: Kako je njemu?

S Ivicom Vidovićem opraštao sam se jednog kasnog popodneva u Kerempuhu, dok je s Ljubomirom Kaporom igrao duodramu Joška Božanića “U sjeni Green Hilla”. (da, naravno, Rugantino) Igralo se u predvorju, na najmanjoj pozornici na svijetu, ali veća im nije ni trebala. Glumili su njih dvojica kao u onoj davnoj sarajevskoj prispodobi o driblerskim umijećima Safeta Sušića. Taj bi, govorilo se, bio u stanju predriblati čovjeka na petobanki (na onom žutom novčiću od pedeset para). Veći mu prostor nije trebao. Tako i njih dvojica: nije im trebao ni jedan korak na pozornici, a da pređu ocean i oplove svijet, od Visa do Amerike, do San Pedra i Green Hilla. Mizanscen nije na sceni nego je u čovjekovoj glavi i duši. U Ivici Vidoviću koji se oprašta s dalekim zavičajima. Mislio sam, ovaj čovjek sad umire, i bio sam sav u suzama. U kazalištu se, mislim to i danas, ne plače. Kazalište je vještačko (a ne umjetno, jer ta riječ ima isti korijen kao i umjetnost), tu se ne plače. Osim u onim rijetkim, sasvim izuzetnim trenucima kad nam se pred očima u čovjeku sastave njegova stvarna sudbina sa sudbinom lika. Inače, to se zove vrhunac glumačkog dara.

S Ivicom Vidovićem opraštao sam se i jednog kasnog popodneva trideset  jednu godinu ranije, kada sam u Drveniku, kod tete Senke – jer mi nismo imali televizora, Nono toj spravi nije dao u kuću, govoreći da se filmovi gledaju u kinu, a sve se drugo pročita u novinama – gledao pretposljednju epizodu “Našeg malog mista”. Dok je umirao Servantes, ja sam bio posve uvjeren da glumac koji ga igra ne može ostati živ. I godinama kasnije, skoro do odraslih vremena, kad god bih u nekoj ulozi vidio Ivicu Vidovića, činilo mi se da on to glumi s drugoga svijeta. Inače, to se zove vrhunac glumačkog dara.

I na kraju, u umjetničkom smislu, Ivica Vidović živ je i danas. Eno ga u filmovima i u “Našem malom mistu”. Gori Servantes i umire svakog od dana naših života.